Etika ili Kangrga?

Jugoslavensko samoupravno mudroslovlje, čija je osnova bila partijska politička linija, predstavljano je novostvorenoj socijalističkoj eliti, seljaštvu i radništvu velikom filozofijom i znanošću. Tu veličinu nastojalo se potvrditi gostovanjem brojnih euromarksista, koji su u zamjenu za ljetovanja i tetošenja veličali jugoslavensku filozofiju prakse, na isti način kako su i političari iz tih zemalja hvalili originalnost jugoslavenskog puta u socijalizam. Kuda je taj put odveo svima je poznato

[ad id=”68099″]

Stara latinska izreka Theoria sine praxi sicut rota sine axi, dobila je ovih dana potvrdu u još jednoj reafirmaciji stavova i ideja filozofa prakse Milana Kangrge i drugih (praxisovaca), koji s njim dijele stavove i mišljenja. Još jedanput teoretičari komunističke prakse, nakon što su izgubili osovinu Moskva-Beograd-Zagreb, mlataraju lijevo-desno, upravo kao kotač bez osovine iz navedene mudroslovice. U prvom broju jugoslavenskog izdanja časopisa Praxis, u uvodnom tekstu: Čemu praxis? Branko Bošnjak je ustvrdio: «Želimo filozofski časopis u onom smislu u kojem je filozofija misao revolucije: nepoštedna kritika svega postojećega, humanistička vizija doista ljudskog svijeta i nadahnjujuća snaga revolucionarnog djelovanja».1 Praxis je najprije bio ovo posljednje: «nadahnjujuća snaga revolucionarnog djelovanja», teorijski okvir ispravnosti jugoslavenskog puta u svijetlu budućnost komunizma. Tek iza toga bio je «humanistička vizija doista ljudskog svijeta», koja je opravdavala uklanjanje ne-ljudi iz takve vizije. Konačno, jugoslavenske komunističke vlasti ukinule su Praxis onda kad je prešao granicu apstraktne «kritike svega postojećega» i uputio poneku kritiku drugovima koji nikakvu kritiku nisu trpjeli. Da Partija više nije zadovoljna Praxisom moglo se iščitati u konstantnom traženju pretplatnika i novca. A da je časopisu došao kraj bilo je jasno naznačeno u članku Dušana Dragosavca: Politikantska istina, u kojem je polemizirao s Nebojšom Popovim, čiji je tekst iz prethodnog broja usporedio s pisanjem i stavovima Hrvatskog tjednika. Popov je naime istakao zaslugu praxisovaca u borbi protiv «nacionalističkog masovnog pokreta» u Hrvatskoj i optužio Dragosavca kako i nakon sjednice u Karađorđevu zauzima isto mjesto u partijskoj hijerarhiji.2 Dragosavac mu nije bio voljan priznati željenu prednost u borbi protiv neprijatelja, niti je Centralni komitet Saveza komunista dopuštao ikome da je budniji od njega, pa je u tom, zadnjem broju Praxisa (3.-5. iz 1974.) objavljena i odluka Republičkog savjeta za naučni rad, o tome kako više neće financirati časopis. Prestanak financiranja značio je i prestanak izlaženja.3 Jedan od boljih poznavatelja filozofije prakse i praxisovaca Neven Sesardić napisao je da je «kritika filozofa prakse uvijek imala jasno naznačenu granicu preko koje ne samo da se nije išlo, nego se vrlo često i javno uvjeravalo da ne postoji namjera da se ta granica ikad prijeđe». Sesardić je naveo dijelove tekstova Petrovića i Kangrge iz kojih se vidi da su oni i te kako vodili računa uskladiti svoju kritiku sa službenim stavovima Parije, citirajući pri tom referate Josipa Broza s partijskih kongresa.4

Jugoslavensko samoupravno mudroslovlje, čija je osnova bila partijska politička linija, predstavljano je novostvorenoj socijalističkoj eliti, seljaštvu i radništvu velikom filozofijom i znanošću. Tu veličinu nastojalo se potvrditi gostovanjem brojnih euromarksista, koji su u zamjenu za ljetovanja i tetošenja veličali jugoslavensku filozofiju prakse, na isti način kako su i političari iz tih zemalja hvalili originalnost jugoslavenskog puta u socijalizam. Kuda je taj put odveo svima je poznato. Što je uopće bila društvena znanost u socijalističkoj Jugoslaviji i u socijalizmu? Dobar odgovor na to pitanje dao je Ugo Vaisavljević u knjizi Lepoglava i univerzitet. On je napisao: «Sa padom komunističkog režima niko nije bio iznenađen što je pala i čitava veličanstvena građevina marksizma-lenjinizma, toliko dugo i s toliko muke građena! Svi su već znali – a pogotovo protagonisti tog režima i njegove najveće žrtve – da je humanistička znanost bila samo puka akademska forma ili specifična diskurzivna formacija upravo te određene politike koja se odjednom stropoštala. Najviše su to znali oni koji su primali državnu plaću za bavljenje tom znanošću. Famozni primat prakse nad teorijom, koji je ustvari sadržavao strogi nalog instrumentaliziranja društvenih i duhovnih znanosti u dnevno-političke svrhe, tjerao ih je na direktni politički angažman kao najviši oblik njihovog profesionalnog djelovanja. Zahvaljujući znanstvenoj politici režima, profesori univerziteta, posebno oni sa odsjeka za znanost o čovjeku, bili su važni stubovi režima. Nove političke elite su uglavnom sastavljene od preobražene ili “otriježnjene” tzv. humanističke inteligencije komunizma. To su etnički osvješteni profesori marksizma, tj. filozofije, sociologije, politologije, književnosti, historije, pedagogije, a također pisci i novinari, advokati i sudije, itd. Njihov nacionalizam ima dubok epistemološki smisao: ono čime su se bavili nije bila znanost u pravom smislu riječi. Niko drugi nije mogao bolje denuncirati znanstvenost znanstvenog socijalizma nego oni sami.»5 Vlaisavljević je ustvrdio kako se pokazalo da je socijalizam bio nacionalizam u lažnoj formi, odnosno da je istinska forma socijalizma bio nacionalizam, a da se iza univerzalne forme znanosti krije sasvim realna nacionalna politika jednog konkretnog subjekta povijesti.6 On iznosi tezu kako nacionalizam počiva na saznanju da je politika uvijek nečija nacionalna politika, a da su društvene i duhovne znanosti idealne forme te politike, njezine moderne diskurzivne tehnologije. Tako je i znanost o čovjeku, znanost o «našem čovjeku», «naša nacionalna znanost», a etnonacionalizam je posljednji stadij socijalizma.7

Prema naukovanju Gaje Petrovića revolucija nije samo promjena društvenih struktura, već i «radikalna humanizacija», odnosno «stvaranje novog čovjeka».8 S tim je išla i radikalna dehumanizacija «njihovog» čovjeka, u tom smislu Vlaisavljević tvrdi da su Praxisovci antropolozi ili humanisti par excellence.9 Kako antropologija počiva na razlikovanju čovjeka i životinje, tako su i praxisovski antropolozi, kao znanstvenici u službi režimske politike, postavljali granice između ljudi i životinja. U komunističkoj ideologiji najopasniji neprijatelji – politički neprijatelji – imali su status životinja. Taj status duguju predstavi o zvjerstvima i zvijerima koja je nastala u kolektivnoj svijesti stvorenoj u Drugom svjetskom ratu i poraću, a održavana je u čitavom razdoblju komunističke vlasti.10 Dok su kroz revoluciju stvarani «novi ljudi», «naši ljudi», oni koji nisu prihvaćali revoluciju –  kontrarevolucionari, politički protivnici – bili su ne-ljudi, zvijeri. Vlaisavljević je izvrsno definirao komunistički arhipelag, koji se sastojao od tri otoka: Brijuni su bili otok Čovjeka, Goli otok bio je otok ljudi-životinja i Korčula, otok onih koji izučavaju razliku ljudi i životinja (antropolozi).11

Kako pak izgleda komunističko-praxisov bestijarij, može se iščitati iz napisa pojedinih praxisovaca, koji svoje političke stavove još uvijek maskiraju znanstvenom formom. Oni naime nisu priznali «etničko osvješćenje», ali njihove teze jasno ukazuju na politički angažman u korist «našeg čovjeka» ili barem na štetu «njihovog čovjeka», odnosno njihovog ne-čovjeka-životinje. Tako je Milan Kangrga polemizirajući s profesorom Željkom Horvatićem napisao: «Zato bi vjerojatno za g. Horvatića i njegovu HDZ-ovsku vlast bilo najbolje da se osnuje jedna “hrvatska majmunska država”, u kojoj bi, naravno, on bio i predsjednik, pa tu nikakve opasnosti od (usmene ili pisane) riječi za njega ne bi bilo. Treba Hrvate vratiti na majmunski nivo, kako oni ne bi svojom opasnom riječju bili smetnja državi i vlastodršcima.»12 Kangrga piše kako je grad izvor i mjesto civilizacije, zatim citira Lewisa Mumforda i navodi kako je pojava gradova dovela do skupljanja mnogih elemenata koji su dotada bili raštrkani i neorganizirani i tako postao strukturom opremljenom za čuvanje i prenošenje civilizacijskih dobara. Ali, piše Kangrga, postoje i mjesta koja su izvor zla-necivilizacije i dodaje: «Jer, nama se događa upravo obrnuti tok razvitka od ovoga opisanog s razvitkom grada, tok koji se iskazuje kao očito povijesno određeno zlo, kako ga vidi klasična filozofija. Nama se dogodilo i događa svakodnevno historijsko-povijesna inverzija, da ne kažemo ljudska perverzija, da nam civilizacijsko-kulturne i duhovne tokove života određuju upravo ti ruralni elementi (“s okolnih brda” kako se to kaže, ali i doslovno tako!), koji još nisu ušli ni u historiju u pravom smislu, a kamoli da su se dovinuli do povijesnog principa života, okrenuta u buduće kao ono ljudski moguće.»13 Tko su ti ruralni elementi i s kojih to brda ti ne-ljudi iz ne-historije dolaze? I tu je Kangrga precizan: «Pripadnici, i to gorštački žilavi i u svom aktivitetu nezadrživi pripadnici jednog plemena iz susjedne nam države, koji nose isto ime s maticom zemljom, zauzeli su u samo nekoliko godina sve, doslovno sve bitne punktove gospodarskog, političkog, kulturnog, prosvjetnog, duhovnog života Hrvatske toliko bezobzirno i bezobrazno, da se tu – kao što ljudi govore -od njih više “ne da disati”! Mora da u tih nekoliko sela: Širokog Brijega, Šujice, Gruda, Posušja…, iz kojih su se regrutirali i Hrvatsku okupirali ti novopečeni vlasnici Hrvatske, uopće više i nema stanovnika, osim pokojeg starca ili starice koji čuvaju obiteljsku kuću?! Svi se preseliše u Hrvatsku i zaposješe je temeljito!»14

Svetislav Basara napisao je jednom kako je od komunizma gori jedino komunizam s ljudskim licem, tako je od šovinističkog oblika nacionalizma gori jedino nacional-šovinizam prikriven tobožnjim osobnim dobrim odnosima s pojedinim pripadnicima nacije koju se napada i obezvrjeđuje. Tako pretpostavljeni šovinist kaže, na primjer, kako su Hrvati ustaše i nacionalisti, da nisu vrijedni imati državu, a zatim doda: «Ali znate nemam ja ništa protiv Hrvata, ja imam među njima jako dobre prijatelje, evo npr. Mate, ja uvijek kod njega svratim kupiti maslinovo ulje, kada idem na more, popijemo i travaricu…» Tako je i Kangrga u svom degutantnom šovinističkom eseju «Hercegovci i “rasizam”» najprije napisao kako su Hercegovci «rasno inferiorna turska i srpska kopilad, lopovi, hadezeovi pljačkaši, švercerski drparoši po profesiji», a zatim «etički» dodao kako se to ne odnosi na «hercegovački narod».15 Na početku smo naveli latinsku mudrost o kotaču ili kolima bez osovine. Stari Latini nisu spomenuli kako su se ponašali kočijaši kola koja bi ostala bez osovine, kako reagiraju kočijaši u našem vremenu iščitavamo u Kangrginom tekstu: kočijaši psuju, kočijaški sočno bezobzirno i bezobrazno. Za dalju elaboraciju svojih šovinističkih stavova Kangraga citira i Kanta: «Kad govorimo o ljudima, prirodno određenje individue razlikuje se od određenja roda. Kod ostalih životinja individua dostiže svoje određenje, kod čovjeka pak samo rod postiže potpuno ozbiljenje ljudske prirode. Jer, rod treba da se kroz mnogo generacija iz sirove prirode trudom uzdigne do savršenstva. U prirodi se doduše susreću sposobnosti, ali razvitak je vlastito čovjekovo djelo.» Kangrga zaključuje: «Ako je čovjek rod, tj. po svojoj biti rodno (generičko) biće, onda je npr. Hrvat u tom smislu jedna vrsta čovjeka. Insistirati sad na tom određenju svoje posebnosti kao na bitnom, ili čak jedinom ili isključivom, znači doslovno: svrstati se u vrstu poput životinje, koja se kao takva – u Kantovom smislu – nikada nije i ne može dovinuti do nivoa roda, što je djelatni, bolje reći samodjelatni proizvod i rezultat čovjekova djela. Inače se dakle vrsta izigrava protiv roda, i upravo tu leži pravi povijesni korijen-zla. Odatle, naime, logično slijedi, kako nije ni potrebno postati ili postajati čovjekom (rod), nego je dovoljno ostati Hrvat (vrsta), i tako po toj logici Hrvati nikada ne bi trebali postati ljudima. U tom bi im slučaju doista bilo dovoljno da se na-rode kao Hrvati!? Zato ovdje upravo to treba naglasiti: samo do tih i takvih konsekvencija dospijeva svaki nacionalizam, ako se dosljedno misli vlastita pozicija. – Da su pak ti i takvi ostali u svom tzv. “zavičaju”, oni bi čekali nadoknađivanje svojih, recimo, pet stotina godina historijskog zaostatka za suvremenim europskim tokovima života. Ovako, to je – zlo na djelu.»16

Nekim slijedom Kangrgi i praxisovcima povijesno i znanstveno nepredvidivih događaja, gorštački žilavi ne-ljudi vrste Hrvati, iz susjedne države, koji se zbog pet stotina godina historijskog zaostatka nisu razvili u «rod-ljude», a ne pristajanjem na revoluciju ni u «nove ljude», došli su u Hrvatsku. Nisu htjeli čekati u svom zavičaju nadoknađivanje historijskog zaostatka, nego su tako zaostali «zaposjeli» Hrvatsku i od njih se «ne može disati». Nisu oni dakle došli u «proširenu otadžbinu» u sjeni srbijanskih bajuneta nakon Prvog svjetskog rata, niti u socijalistički raj nakon Drugog svjetskog rata. Došli su iz svojih «zavičaja» upravo kada su kangrge mislili da je Hrvatska definitivno njihova, ne samo mislili, nego to politički definirali, znanstveno verificirali i gospodarski zaokružili. Ali Hrvati, ni kao vrsta ni kao rod, to nisu prihvatili. Zato su za Kangrgu, prema pisanju u knjizi  Etika Osnovni problem i pravci, Hrvati i kao rod i kao vrsta, gluplji od životinja, jer životinje znaju što je njihov interes, a Hrvati ne znaju.17 Predstavljači ove Kangrgine knjige Veljak, Šundov i Livada rekli su da je Kangrga «najveći hrvatski etičar svih vremena, a njegovo je djelo fundamentalno». Na to je Kangrga dodao: «Ja sam vrhunski intelektualac ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi»18 Da je Kangrga intelektualac europskog ranga njegovo ime lako bismo pronašli u bazama podataka vezanih za društvene znanosti. Uvidom u tri najvažnije: EBSCO-Academic Elite, JSTOR i Science Direct, koje sadrže na milijune članaka iz tog područja, nećemo naći Kangrgu niti kao autora, niti njegovo djelo kao temu nekog ogleda. On je dakle kao teoretičar etike, danas potpuno nepriznat i nepoznat u Europi, naravno poznaju ga i rado ga se sjećaju filozofi-turisti s korčulanskih dionizijskih sijela, koji su zauzvrat prevodili njegove knjige na svoje jezike. O njegovoj etici ne treba niti trošiti riječi, a koliki je intelektualac, čitamo u jednom intervjuu, u kojem Kangrga citira Kangrgu (sam sebe), koji pak kaže: »Ovde na Balkanu historija kaska za filozofijom dvesta godina ako ne i trista. Mi još nismo izvršili građansku revoluciju koju je Evropa obavila 1789. godine, i, zato živimo u ovom zverinjaku. A jugoslovenska praxis-filozofija govori, već, trideset godina sa najviših evropskih visina. Dakle, prava istorijska realnost koju izražava praxis-filozofija ima, tek da dođe…». Na primjedbu da je zajedno s ostalim praxisovcima predviđao sasvim «lijevo» orijentirani tok povijesti, a dogodilo se nešto sasvim drugo, te kako praxis marginaliziraju i domaći postmoderni filozofski krugovi, Kangrga odgovara: «O postmodernoj ću reći, veoma kratko: Niče je govorio o smrti boga, a postmoderna govori o smrti čoveka. Ali, Hajdeger je, postmodernista tu njihovu temu mnogo ozbiljnije elaborirao. Prema tome postmodernisti tapkaju u mestu i marginaliziraju sami sebe. Postmoderna je čista pomodnost. A pomodnost ne može da marginalizuje ništa, pa ni naš praksis. Dakle, praksis-filozofija nije marginalizovana aktuelnim istorijskim tokom. Tačnije je reći da taj jugoslavenski tok još nije dospeo na ovaj historijski nivo što ga je praksis-filozofija anticipirala.» Novinar, koji je vodio intervju na to konstatira: «Vi kao Hegel – ako se ideje ne slažu sa stvarnošću tim gore po stvarnost. Baš tako, odgovara Kangrga»19

Ali problem je što su umjesto «prave istorijske realnosti» došli ruralni ne-ljudi-vrsta, s pet stotina godina historijskog zaostatka, a kako je po Kangrgi historija «ovdje na Balkanu u zaostatku dvjesta godina za filozofijom», znači da su pridošli ruralci oko sedam stotina godina u zaostatku za Kangrgom i praxisovcima. Netočno, ako izračunamo da su Kangrgini došli u Zagreb s prvom Jugoslavijom i srbijanskom vojskom prije osamdesetak godina, a on je historijski zaostatak uspio ne samo nadoknaditi, nego se i vinuti do «najvećih evropskih visina». Čemu može zahvaliti tako veliki uspjeh? Etici ili revoluciji? Kangrga kao da još nije shvatio, ili ne želi prihvatiti koliko se, zajedno s ostalim praxisovcima, udaljio od stvarnosti. Obje vrijednosti koje su mu povjerene, koje je proučavao i gradio: Jugoslavija i socijalizam u njoj, su propale. U rijetkim trenucima kad mu to postane jasno, traži krivce za to, one koji su bili nedovoljno budni i upropastili svrhu njegovog postojanja. Ili jednostavno negira stvarnost. One koji ga tjeraju da umjesto s europskih visina i dvije stotine godina prednosti, svoje ideje objavljuje iz balkanskih palanki i s pola stoljeća zaostatka. One zbog kojih neuvjerljivo propagira propale samoupravno-socijalističke teorije iz pedesetih godina prošlog stoljeća, negira stvarnost, postmoderne filozofe i postmodernu.

Krajnji izraz Kangrgine praktičnosti bio je politički angažman unutar Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI). On je zajedno sa Brankom Horvatom, Gajom Petrovićem, Linom Veljakom, Predragom Matvejevićem, Abdulahom Sidranom, Aleksandrom Tijanićem, Miloradom Pupovcem, Žarkom Puhovskim, Ljubomirom Tadićem i drugima, učinio i politički napor u spašavanju Jugoslavije, ali nije uspjelo.20 Možda bi imali više uspjeha da su bili ujedinjeni s vojnom inačicom UJDI-a, topčiderskom partijom «hrvatskog admirala» Branka Mamule Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju. Mamula je imao slično mišljenje o Hrvatima-Hercegovcima kao i Kangrga, a rješenje je vidio u jednostavnom angažiranju «dovoljno snaga».21 Možda bi uspjeli da im se nisu odmetnuli filozofi-vojvode: Vojislav Šešelj i Nikola Poplašen. Šešelj u knjizi Sumrak iluzija tako često citira Kangrgu i praxisovce, da jasno ukazuje na svoje filozofske uzore, a vrijeme je pokazalo da bi se složili i po pitanju Hrvata iz Hercegovine.22 Drugi filozof-vojvoda Nikola Poplašen objavio je u zadnjem broju časopisa Praxis prikaz knjige Jovana Aranđelovića Filozofija i epohalna svest, i tko zna kakav bi on danas praxisovac i etičar bio da nije ukinut časopis.23 U nemogućnosti daljnjeg marxističkog razvoja postao je četnički vojvoda i predsjednik Republike Srpske, nasljednik Radovana Karadžića. Milan Kangrga nakon neuspjeha i u politici, krivce za svoje nedaće, za nesklad između ideja i stvarnosti, između slike o svojoj veličini i (pod)svijesti o promašenosti, prepoznao je «vrhunski intelektualac» u hrvatskim političarima. Napao ih je sve po redu, od Bakarića, Tripala, Savke, do Tuđmana i «njegovih ustaša». Za Račana je rekao da je katastrofa, imao je povijesnu šansu «da hapsi», a on se hvali da je legalista.24 Kao rođeni Zagrepčanin nije ostao dužan ni «ruralnom» zagrebačkom (do)gradonačelniku Milanu Bandiću, čak ni Vesni Pusić, koja dijeli većinu njegovih stavova, ali se usudila svoju stranku nazvati hrvatskom. U stilu najvećeg etičara, u jednom intervjuu rekao je i sljedeće: «Danas, mnogi od tih isluženih hadezeovaca žure da se prebace u Račanove socijaldemokrate ili nekakve liberale, a sve je to – drek!»25 Drek, čitajući i slušajući Kangrgu čini mi se da je to ključna riječ njegove kočijaške filozofije i etike. Stoga bi postpraxisovsku fazu Kangrgine filo-etike mogli nazvati «drexis». Beogradski filozof Božidar Jakšić, napisao je prikaz Kangrginog rada i posebno istakao poglavlje, u kojem piše kako se «sa tuđmanizmom vratio nacionalistički ustaški “novi stari trend”, koji traje sve do danas, a mladi hrvatski diluvijalci iz krajeva kojima je “Bog rekao laku noć” pjevaju danas ode u slavu…tih koljača iz Stare Gradiške i Jasenovca».26 Podrijetlo tih diluvijalaca Kangrga je našao u zapadnoj Hercegovini i Bosni, njima je «Bog rekao laku noć», a odatle oni kreću u svoje «necivilizacijske pohode» po Hrvatskoj, a prijeti opasnost da se prošire i diljem Europe.27 U časopisu Filozofska istraživanja, objavljen je poseban prilog u povodu osamdesetog rođendana Milana Kangrge. Božidar Jakšić napisao je tekst pod nazivom Intelektualni prkos Milana Kangrge.28 On je, valjda kao beogradski profesor, žestoko napadnut u dijelu hrvatske javnosti,29 a njegov tekst izazvao je oštre polemike, iako je samo ponovio Kangrgine stavove, čak ih dijelom i ublažio ili pak relativizirao.30

Kako se Kangrga izjašnjava radikalnim ateistom, a njegovi tekstovi puni su negiranja Boga, posebno onog katoličkog, teško je prihvatiti kako on misli da je baš Bog «tim krajevima» Hrvatske i «mladim hrvatskim diluvijalcima» rekao laku noć? Prije će biti da im je «laku noć» svojevremeno rekao Kralj Aleksandar, ili neki drugi kralj, koji je Kangrgi osigurao status građanina Zagreba, a kasnije Partija, koja je kangrgama osigurala korčulanska ljetovališta i dobro ih plaćala da šire njezin ugled u svijetu i učvršćuju njezinu vlast u zemlji. Zato, s pravom pita dr. Mile Savić: Koliko su i praxis filozofija i Milan Kangrga odgovorni za «povijesni pad u varvarizam», o kojem govore? Koliko su i oni odgovorni za postojanje «komunističkog arhipelaga», za društvo koje je zvjerinjak, za mlade diluvijalce koji pjevaju…itd? Ugo Vlaisavljević je napisao: «Nacionalizam čuva socijalizam živim i nakon njegovog pada, on taj pad pretvara u priželjkivano prizemljenje ili u konačnu realizaciju, upravo kao hiperantropologija ili ultraantropološka interpretacija tehnologije ili svijeta u kojem vlada moderna tehnologija. Nacionalizam se pojavljuje kao način spašavanja humanizma nakon otkrića njegove lažne univerzalnosti. Ovaj otklon se može opisati kao pomjeranje granice između ljudi i neljudi.»31 Dodamo li definirani lažni humanizam ranije spomenutom lažnom socijalizmu, što imamo? Umjesto humanizma imamo bestijarij kao njegovu suprotnost, a umjesto socijalizma imamo nacionalizam u korist «našem čovjeku». Kangrga naime, odbija nacionalno se odrediti, ali beogradskoj publici «priznaje» kako mu je otac bio Srbin.32 Nešto kasnije u intervjuu tjedniku koji izlazi u Hrvatskoj poručuje «hrvatskim neandertalcima i diluvijalcima», koji mu psuju «srpsku majku» da je njegova majka Hrvatica, pa neka mu od sada psuju «hrvatsku majku».33 Vulgarnije i primitivnije od psovki bilo čije i bilo «kakve» majke, jeste manipulacija «njezinom» nacionalnom ili etničkom pripadnošću.

Kako je praxis u međuvremenu postao drexis, umjesto ruralne Korčule više bi mu odgovarao zagrebački Jakuševac. Tamo bi se i filozof-deratizator Lino Veljak, uz filozofiranje mogao baviti i deratizacijom. On je naime u svojoj knjizi napisao, da su «ratni zločinci gamad koju treba ukloniti iz naše sredine iz higijenskih razloga, a način uklanjanja te gamadi je deratizacija».34 Ratne zločine i zločince svakako treba kazniti, ali tek nakon utvrđene krivice i na način predviđen zakonom. Čitav proces suđenja i kažnjavanja civilizirano je provesti unutar propisanog postupka, štiteći dostojanstvo i ljudskost optuženog, odnosno osuđenika. Ali naši «etičari» oduzimaju «zlu» svako pravo i dostojanstvo, oduzimaju mu i ljudsku dimenziju pretvarajući ga u štakore. Ovaj tipičan nacistički diskurs dehumanizacije neprijatelja viđen je u filmu F. Hipplera Der Ewige Jude (Vječni Židov), u kojem su Židovi prikazani kao štakori (Ratten), a kasnije i podvrgnuti potpunom uništenju-deratizaciji. Kangrgin učenik etičar Veljak na zlo reagira perpetuiranjem spirale zla, umjesto da formulira etičan odgovor na zločin i zločince, odgovor koji bi prekinuo krug. Na predstavljanju Veljakove knjige sudjelovao je i «najveći etičar», on bi vjerojatno svojim etičkim i intelektualnim autoritetom odredio tko su to ratni zločinci. Iz njegove etike možemo iščitati da bi proces deratizacije zahvatio i sve one diluvijalce i ruralne elemente od kojih se ne može disati. Jedini problem je što su gorštački žilavi i u svom aktivitetu nezadrživi, pa bi na njih trebalo utrošiti velike količine plina. Osim ako bi ih pozatvarali u komore, pa onda pustili plin?

Milan Kangrga i praxisovci ne mogu prihvatiti činjenicu da se srušio cijeli socijalistički poredak u Europi koncem osamdesetih i početkom devedesetih, čime je završilo stoljeće totalitarizma. On kao i veliki dio socijalističke nomenklature, nije uopće shvatio što se dogodilo. To najbolje govori koliko je njihova filozofija i ideologija bila daleko od stvarnosti, ne stoljećima ispred, nego desetljećima iza političke zbilje. Komunistički poredak u europskim zemljama rušili su svi, urbani, ruralni, «hercegovci» i «nehercegovci», dok su u Jugoslaviji oni koji su živjeli na grbači naroda i čuvali «čuvare» Jugoslavije nastojali održati postojeći poredak i pozicije. Oni, srpski i jugoslavenski nacionalisti: filozofi, admirali, četnici…upravo iz tog razloga pokrenuli su ili pozdravili agresiju na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Podržavali su ih i podržavaju njihovi korčulansko-skadarlijski sudrugovi intelektualci iz Europe, zgroženi nacionalizmom koji brani Vukovar i Dubrovnik i prijeti raspadu zemlje autentičnog socijalizma, prijeti raspadu zadnjeg europskog balona od ideološke sapunice. Činjenica da je u Europi nakon propasti komunizma nastalo petnaestak novih država, od Litve, Češke do Bosne i Hercegovine pokazuje kolika je bila želja za nacionalnim slobodama. Kangrge pak, svaku naciju smatraju preživjelom povijesnom kategorijom, anakronizmom i atavizmom, pa su svi oni koji su radili na oslobađanju i afirmaciji nacija nacionalisti i još su na razini životinja. To se posebno odnosi na Hrvate i Hrvatsku čija je borba za nacionalnu slobodu izravno suprotstavljena njegovim interesima, suprotstavljena Jugoslaviji i jugoslavenskom tipu socijalizma, u kojem je Kangrga bio «najveći intelektualac» i vrhovni cenzor, gdje mu je bilo dobro, jer njemu socijalizam po definiciji «nešto dobro». Takvo stanje «dobra» on je nastojao održati, nastoji vratiti ili se barem osvetiti onima koji su mu «njegovo dobro» oduzeli.. Zato se on bilo kao revolucionar, etičar, praxisovac, ili UJDI-jevac, iz Like, s Korčule, iz Zagreba ili Beograda, s Mamulom, Šešeljem, Poplašenim, ili bez njih, borio i bori protiv Hrvatske države optužujući je za zločin i nacionalizam, sotonizirajući pri tom Hercegovce, «rasno inferiornu tursku i srpsku kopilad, lopove, hadezeove pljačkaše, švercerske drparoše po profesiji». Ako je i od «vrhunskog intelektualca i etičara, ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi» – previše je!?

p.s.

Često možemo pročitati kako se praxisovci predstavljaju žrtvama komunističkog režima. Neki su čak neljudski izbačeni iz Partije!? Režim ih je prognao na Korčulu, gdje su do 1974., provodili mnoga duga i topla ljeta. Nakon toga prognani su na interuniverzitetski centar u Dubrovnik, a težim slučajevima su dodijeljene stipendije i otjerani su na sveučilišta u SSSR, Englesku i SAD. Proučavajući «socijalizam s ljudskim licem», u teškim uvjetima pod pritiskom socijalističkog režima s ne ljudskim licem, objavili su 120 knjiga. Možemo samo zamisliti kakve je traume sve ovo izazvalo u dušama mladih filozofa? Svjedoci smo da se većina njih nikada nije oporavila.

prof.dr. Ivo Lučić (1962., Ljubuški)  Pedagoški fakultet Sveučilišta u Mostaru.

Što vi mislite o ovoj temi?