Pratite nas

Geopolitika

EU će biti zajednica suverenih naroda i država ili je ne će biti…

Objavljeno

na

Kao i svi drugi izbori, i nedavno održani izbori za Europski parlament donijeli su ponegdje očekivane, ali i neočekivane rezultate. Agencije za istraživanje javnog mnijenja ponovno su se pokazale vrlo pristranima, tj. ponovno su potvrdile da im je cilj formiranje, a ne istraživanje javnoga mnijenja.

Iako je osvojio najveći broj glasova birača, pa je u tome, čisto formalnom smislu pobjednik izbora, u stvarnosti HDZ je doživio izborni debakl. Uzroci debakla su jasni: HDZ je izgubio potporu desno orijentiranoga biračkog tijela. Koaliranje s HNS-om i Pupovčevim SDSS-om, afera s HOS-ovom pločom u Jasenovcu, ratifikacija Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, prepuštanje školske reforme strančici s dva posto potpore birača, marginalizacija snažnih oponentnih osobnosti unutar stranke… Svi nabrojani i drugi potezi koji su HDZ skrenuli prema centru, ili čak prema ljevici, nisu dobro dočekani kod HDZ-ova izbornoga tijela, ako tu zanemarimo klijentelističku mašineriju koja ima izravne benefite od stranke.

Novinar i publicist Josip Jović najkonciznije je i najbolje opisao razloge lošega HDZ-ova izbornog rezultata ovim riječima: ‘Plenković je ustrojio stranku po svojoj mjeri, po mjeri Bruxellesa i po mjeri njezinih tradicionalnih protivnika, ali ne i po mjeri njezinih birača.’ Ta je mjera imala svoju cijenu: u odnosu na 41 posto glasova 2014. HDZ je 2019. dobio potporu tek 23 posto birača. Za HDZ očito nisu glasovali niti svi članovi stranke.

U trenutku dok su mnogi analitičari mislili da je SDP pokojna stranka (pa su im se predviđala dva mandata) Partija je, iako joj je u odnosu na prošle europarlamentarne izbore potpora pala s 30 posto na 18 posto, neočekivano dobila četiri mandata što je fantastičan rezultat ako uzmemo u obzir da je sposobnost vodstva te stranke još do jučer bila predmetom sprdnje i izrugivanja. Iako je četiri mandata SDP-a kratkoročno loša vijest za HDZ, dugoročno takav rezultat HDZ-u odgovara. HDZ i SDP, naime, funkcioniraju kao svojevrsna politička simbioza: jačanje SDP-a HDZ-u u predizborno vrijeme uvijek dođe kao dobar predizborni argument. Na platformi borbe protiv „crvene opasnosti“ HDZ je do sada ostvario velik broj izbornih pobjeda, da bi nakon izbora i sam vodio politiku vrlo crvenkastog sadržaja.

Politička platforma ‘Hrvatski suverenisti’ ostvarila je treći rezultat u državi i osvojila jedan mandat. Oko pola posto glasova nedostajalo je za drugi mandat. Ostvareni rezultat Hrvatski suverenisti mogu zahvaliti Ruži Tomašić koja je osvojila najveći dio glasova. Malo ispod izbornoga praga bile su još dvije desne opcije: Neovisni za Hrvatsku i neovisna lista Marijane Petir. Mehaničkim zbrajanjem glasova Hrvatskih suverenista, Neovisnih za Hrvatsku i Marijane Petir dobili bismo treću snagu u državu, a ako tome dodamo činjenicu da je dio desno orijentiranih birača glasovao za MOST, ali i za Mislava Kolakušića, „stanje na terenu“ govori da je hrvatsko biračko tijelo uvelike desno orijentirano. Ujedinjena bi desnica sinergijskim učinkom u Hrvatskoj mogla predstavljati drugu političku snagu koja bi ozbiljno dovela u pitanje monopol HDZ-a.

Međutim, jedno je mehaničko zbrajanje glasova, a sasvim nešto drugo politička realnost. Odmah nakon izbora tako je Marijana Petir de facto otklonila mogućnost suradnje s Hrvatskim suverenistima i Neovisnima za Hrvatsku spominjanjem nekakvih nedefiniranih ‘rasista’ i podupiratelja totalitarnih poredaka u njihovim redovima. K tomu, trvenja postoje i na relaciji Hrvatski suverenisti – Neovisni za Hrvatsku pri čemu potonji prvima zamjeraju određene postupke iz prošlosti koji ih prema njihovu mišljenju svrstavaju u potencijalne prikrivene igrače HDZ-a koji bi nakon parlamentarnih izbora brzo pretrčali u HDZ-ov tabor u zamjenu za određene sinekure.

Općenito govoreći, čini se da hrvatskoj desnici uz međusobno povjerenje nedostaje jaka stožerna osobnost koja bi neutralizirala međusobne oprečnosti i djelovala kao integrativni čimbenik. Na parlamentarnim izborima (koji su nešto sasvim drugo od europskih izbora) mnogo toga ovisit će i o politici HDZ-a. Ako predsjednik HDZ-a bude nastavio dosadašnju politiku, a on je eksplicite izjavio da ne odustaje od politike ‘desnoga centra’, onda desne stranke imaju dobre perspektive. U slučaju da u HDZ-u dođe do smjene čelništva i(li) predizbornoga skretanja u desno, onda će i desne stranke izgubiti dobar dio glasova jer će se ovi vratiti u HDZ-ovu glasačku bazu.

Na svim izborima pojavi se nova protestna opcija. Na ovim izborima većina protestnih glasova otišla je bivšem sudcu Mislavu Kolakušiću. Svoj uspjeh Kolakušić može zahvaliti dobroj kampanji na društvenim mrežama, učinkovitoj orijentaciji na nekoliko ključnih i potisnutih tema (antikorupcijska platforma) i populističkoj metodi djelovanja. Kolakušić je tipičan primjer populista koji eksploatira jednu ključnu predizbornu temu, a cilja na protestni dio biračkog tijela, koji počesto želi brza i laka rješenja za teške probleme.

Poslije izbora Kolakušić je najavio kako želi biti i predsjednik vlade i predsjednik države, a ranije je spominjao da bi uz premijersku funkciju želio istodobno biti i ministar pravosuđa i ministar unutarnjih poslova. Koliko su takve želje izraz autoritarnih stremljenja, a koliko predizborna demagogija orijentirana na birače koji vole politiku ‘čvrste ruke’, ostaje nam vidjeti. Treba spomenuti da Kolakušić nije kao lijevi populisti i da ne skriva svoju hrvatsku pripadnost, pa je tako nedavno izjavio da su ga roditelji učili kako se voli Hrvatska. Tko je zaista Kolakušić, ostaje nam vidjeti. Rast političke potpore Kolakušiću rezultirao je padom potpore Živom zidu, koji je na kraju uspio osvojiti jedan mandat u Europskom parlamentu, i padom Mosta. Most neočekivano nije uspio ući u Europski parlament, što bi ovoj platformi trebalo ukazati na činjenicu da se ne može beskrajno funkcionirati isključivo na antiestablishment retorici i da je preduvjet ozbiljne stranke snažnije političko-ideološko profiliranje.

Amsterdamska koalicija osvojila je jedan mandat, a sudeći po ponašanju Borisa Miletića na jutro održavanja izbora (sada već legendarna snimka na kojoj ne može sklepati tri suvisle jednostavno proširene rečenice) čini se da su članovi ove koalicije preozbiljno shvatili pridjev amsterdamska. Iako je uživala rijetko viđenu potporu tzv. mainstream medija, stranka START Dalije Orešković doživjela je potpuni neuspjeh, pa bi joj pro futuro bolje odgovarao naziv ‘Rikverc’.

Sve u svemu, čini se da je najbitnije obilježje izbora u Hrvatskoj jačanje desnice, uspjeh Mislava Kolakušića i povratak SDP-a. Međutim, europski izbori nešto su posve drugo od parlamentarnih izbora. Oni predstavljaju indikator smjera i pokazuju određene trendove, no rezultati europarlamentarnih izbora ne mogu se preslikavati na parlamentarne izbore. Na parlamentarnim izborima osjetno je veća izlaznost birača (na europskim izborima u Hrvatskoj glasovalo je manje birača nego u Velikoj Britaniji koja izlazi iz EU-a), jer širi spektar poslijeizbornih sinekura stimulira veću mobilizaciju stranačkih mašinerija, što odgovara najvećim strankama.

Izbori u drugim europskim državama, generalno gledano, prošli su prilično očekivano. Prvi put od 1979., kad je uvedeno glasovanje za Europski parlament, pučani i socijalisti zajedno nemaju većinu u Parlamentu. I Europska pučka stranka (EPP), i Socijalisti i demokrati (S&D), iako i dalje predstavljaju dvije najsnažnije opcije, zabilježile su osjetan pad potpore birača, posebno među mlađim biračima. Neuspjeh ljevice (od većih zemalja ostvarila je pobjedu jedino u Španjolskoj, a simptomatično je da je izgubila i u Grčkoj) kompenzira dobar uspjeh Zelenih na razini cijele EU. U Njemačkoj Zeleni su postali druga stranka po snazi (odlične rezultate ostvarili su i u Danskoj i Finskoj), a posebno uživaju potporu među mladima. Uspjeh Zelenih dobra je vijest za ljevicu? Zašto? Zato što su Zeleni kao lubenica: izvana zeleni, a iznutra crveni. Krajnja ljevica nije polučila dobre rezultate.

Grupacija ALDE ostvarila je rast mandata u odnosu na prošli saziv Parlamenta, a kada tomu dodamo mandate koje je osvojio Emmanuel Macron, možemo govoriti o velikome povratku liberala na europsku scenu. Deset godina nakon što su na valu recesije izgubili potporu birača, liberali sada ponovno postaju relevantan politički čimbenik.

Prije izbora, vjerojatno i kao sredstvo mobilizacije (koja je očito uspjela jer je na razini EU-a bila osjetno veća izlaznost), europska se javnost plašila velikim uspjehom desnice i dolaskom ‘Putinovih komesara’ koji će rasturiti EU (iako većina desnih stranaka nije za raspad, nego za redefiniranje temelja EU-a). Na kraju, desnica nije ostvarila toliko dobar rezultat (nije se dogodila najavljivana ‘desna revolucija’), ali je ostvarila osjetan rast u odnosu na prošle izbore i nema sumnje da može biti sretna dobivenom potporom birača.

Tzv. antisustavna desnica pobijedila je Francuskoj (Nacionalno okupljanje Marine Le Pen), Italiji (Salvinijeva Liga) i Mađarskoj (Orban). Unatoč skandalima, solidan je rezultat desnica ostvarila i u Austriji (slobodari) gdje je, međutim, suverenu pobjedu ostvario umjereno desni Sebastijan Kurz. Najveću potporu desnica je dobila i u Poljskoj gdje je pobijedila stranka Pravo i Pravda. U Njemačkoj desni AfD našao se na četvrtom mjestu poslije CDU/CSU, Zelenih i socijaldemokrata. Desnica je raspoređena u Europskom parlamentu u tri tabora: iako pod suspenzijom, Orban je i dalje dio EPP-a; Liga, Nacionalno okupljanje i AfD dio su grupacije Europa nacija i sloboda, dok je Pravo i Pravda dio Europskih konzervativca i reformista, grupacije koja je u ovome sazivu ostvarila slabiji broj mandata u odnosu na prošli.

Summa summarum: na razini EU-a izbori za Europski parlament pokazali su pad tzv. mainstream stranaka, tj. pučana i socijalista te rast liberala, desnice i zelenih. Sastav Europskoga parlamenta bit će osjetno šarolikiji 2019. nego 2014. što ukazuje na trend pada potpore mainstream strankama u Europi.

Pučanima i socijalistima, koji zajedno nemaju većinu u Europskom parlamentu, potporu će pružiti liberali. U globalu, situacija se, dakle, ne će bitno promijeniti u odnosu na prošli saziv. Međutim, izbori 2019. nagovješćuju promjene u Europi do kojih će nedvojbeno doći postupno. Tzv. mainstream dobio je jasnu poruku da mu birači sve manje vjeruju, a rast tzv. populističkih i antisustavnih stranaka dodatno osnažuje tu poruku. Hoće li poruka pronaći adresata, ostaje nam vidjeti, no jedno je sigurno: Europljani ne žele pretvaranje EU-a u superdržavu. Europska unija bit će zajednica suverenih naroda i država ili je ne će biti…

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Geopolitika

Hrvatska i Crna Gora imaju priliku za znatnu obrambenu i geopolitičku suradnju

Objavljeno

na

Objavio

Crna Gora prolazi nacionalnu katarzu konačnim napuštanjem podređenosti Srbiji i stoljeća dugog pokušaja srpske asimilacije crnogorskog nacionalnog korpusa. U trenutnim geopolitičkim odnosima to je težak udarac Srbiji, koja je barem kroz Crnu Goru imala izlaz na more, ključan strateški element za kontinuirani opstanak velikosrpske ideologije koju Vučićev režim propagira i provodi najintenzivnije od propasti pokušaja njegova nasilnog stvaranja prije gotovo četvrt stoljeća, kada je Hrvatska vojska slomila kralježnicu tadašnjeg velikosrpstva.

Dakako, potpuno odvajanje crnogorske nacije od nametnutog srpstva Srbija teško prihvaća, te se protiv toga svojski bori. Nemiri koji su trajali od kraja 2015. do iza izbora 2016., a vođeni od strane srpskih stranaka, nose potpis subverzivnog djelovanja. O pokušaju puča 2016., za koji se često krivi Rusija, govorio je Vučić, te su navodno srbijanske službe sudjelovale u sprječavanju istog, no to također odgovara Vučićevoj navici stvaranja problema te potom predstavljanja sebe kao spasitelja.

Već godinu dana traje i intenzivna kampanja demonizacije Crne Gore u Vučićevim režimskim glasilima, s izljevima mržnje i paranoje koji nadmašuju čak i poslovična vrijeđanja Hrvata i Albanaca. Jer dok napadi na potonje tek održavaju mržnju i psihološki pripremaju za buduće sukobe, napadi na Crnogorce imaju konkretan cilj sprječavanja kulturološkog i povijesnog odvajanja od Srbije, te posebno izbacivanja ultranacionalističke Srpske pravoslavne crkve.

A obnova Crnogorske pravoslavne crkve, koja je nužna da se dokine velikosrpska propagandna mašinerija SPC-a kao vodećeg ideologa Velike Srbije, nužan je korak u suprotsavljanju specijalnom ratovanju Srbije. Već je sada na djelu stari srpski recept vječite ugroženosti, a Crna Gora sa svojim malim i ograničenim snagama ranjiva je na prokušane metode barikada, odnosno prometno-komunikacijskih blokada i formiranja srpskih općina, što su recepti testirani u Hrvatskoj i BiH, te još uvijek korišteni na Kosovu.

Hrvatska može ojačati suradnju s Crnom Gorom u razvoju i opremanju njenih oružanih snaga. Naš novi ophodni brod OOB-31 Omiš ovih je dana u Crnoj Gori na vježbi ADRION 2019 LIVEX, što će biti prilika za njegovo predstavljanje VCG koja je iskazala interes, te tako može postati kupac hrvatskih brodova. Uz nužno rješavanje bilateralnih pitanja, Hrvatska i Crna Gora imaju priliku za znatnu obrambenu i geopolitičku suradnju u suprostavljanju regionalnim prijetnjama.

Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Geopolitika

‘Naša granica tolerancije u nuklearnom pitanju je nula’

Objavljeno

na

Objavio

Britanija, Francuska i Njemačka planiraju iznova pokušati zadržati Iran u nuklearnom sporazumu iz 2015. unatoč prijetnji Teherana da će prekršiti jedno od glavnih ograničenja, ali se oni možda bliže kraju diplomatskog puta na koji su stupili prije više od 15 godina.

Tri europske zemlje nastoje sačuvati sporazum između velikih sila i Irana otkako se američki predsjednik Donald Trump jednostrano povukao iz njega prošle godine i počeo ponovno uvoditi američke sankcije.

Dok je početna reakcija Iranaca izgleda bila čekati u nadi da će Trump izgubiti izbore 2020. Trumpova iznenađujuća odluka u svibnju da pokuša svesti iranski izvoz nafte na nulu promijenila je njihovu kalkulaciju.

Rezultat je niz napada u Zaljevu za koje Sjedinjene Države krive Iran ili njegove saveznike, unatoč nijekanju Teherana, kao i prijetnja Irana u ponedjeljak da će za deset dana prekršiti u dogovoru iz 2015. predviđena ograničenja njegovih zaliha uranijeva heksafluorida.

“Ako to učine, igra je gotova za EU”, rekao je visoki diplomat Europske unije uz uvjet da ostane neimenovan.

Napadi na šest tankera u regiji od početka svibnja kao i dva napada bespilotnim letjelicama na saudijska postrojenja za vađenje nafte, ojačali su strahovanje od izbijanja američko-iranskog sukoba namjerno ili slučajno.

Diplomati kažu kako će tri europske zemlje, koje su 2003. počele razgovore s Iranom o ograničavanju njegova nuklearnog programa, pojačati svoju diplomatsku aktivnost narednih dana, među ostalim i razgovorima između tri zemlje i političkih direktora EU-a u četvrtak u Bruxellesu.

Posebni američki predstavnik za Iran Brian Hook planira sastati se s političkim direktorima triju europskih zemalja u Parizu 27. lipnja, na dan do kada će Iran, kako je najavio, prekršiti sporazum, rekla su dva izvora.

Britanski, francuski i njemački ministri vanjskih poslova mogli bi posjetiti Teheran kako bi razgovarali o nuklearnom sporazumu, ali je to za sada samo mogućnost.

Tri diplomata su rekla kako bi se združeno povjerenstvo, uspostavljeno  prema nuklearnom sporazumu, moglo sastati unutar dva tjedna. Nakon što se SAD povukao, ti razgovori bi okupili dužnosnike iz Britanije, Kine, Francuske, Njemačke, Irana, Rusije i Europske unije.

Diplomati su istaknuli kako su tri zemlje umorne od iranskih zahtjeva da održe sporazum koji je Washington prekršio te rekli da ako to učini i Teheran oni ne bi imali izbora nego da pristanu na ponovno uvođenje sankcija UN-a.

“Moramo ih odvući s ruba, ali neka bude jasno: naša granica tolerancije u nuklearnom pitanju je nula”, rekao je drugi visoki europski diplomat pozivajući Rusiju i Kinu da se više angažiraju. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari