Hrvatska je pobijedila Španjolsku u posljednjem susretu B skupine Svjetskog prvenstva.

Hrvatska muška rukometna reprezentacija prvi je krug natjecanja na Svjetskom prvenstvu u Muenchenu okončala sa stopostotnim učinkom, u susretu posljednjeg 5. kola skupine B svladala je europskog prvaka Španjolsku sa 23-19 (13-10).

Zlatko Horvat s osam i Željko Musa sa šest golova predvodili su Hrvatsku, dok je Ferran Sole s pet pogodaka bio najefikasniji kod Španjolske.

Hrvatska je do pobjede protiv Španjolske stigla ponajprije odličnom obranom. Pokretljiva zona 6-0 prisiljavala je Španjolce na duge napade s obzirom da nisu uspijevali upošljavati svoje kružne napadače, a samim time su morali pod pritiskom oduzimanja lopte upućivati nerezonske šutove koje je odlično branio Marin Šego.

U napadu su u prvom dijelu Hrvatsku predvodili izuzetno raspoloženi Željko Musa i Zlatko Horvat pa je pet minuta prije odmora bilo 12-7.

Nastavak je donio veliku borbu, sredinom drugog poluvremena Hrvatska je imala prednost od 20-16 i propustila dva protunapada za povećanje vodstva na pet razlike. Srećom, niti Španjolci nisu bili uspješni u napadu pa se realizatorska kriza našoj reprezentaciji nije osvetila. Iako više od 10 minuta nisu postigli gol, “kauboji” su zadržali prednost i uoči same završnice, četiri minute prije kraja bilo je 20-18, a tada je David Mandić s lijevog krila postigao vjerojatno ključni pogodak za pobjedu.

Hrvatska će tako u drugi dio natjecanja u Koelnu prenijeti maksimalna četiri boda, dok će Španjolska prenijeti dva boda. Po tri boda su iz skupine A prenijele Njemačka i Francuska, dok će Island i Brazil u drugi krug krenuti bez bodova.

(Hina)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nakon što joj je krajem studenoga prošle godine Ministarstvo obrazovanja, odnosno ministrica Blaženka Divjak, zabranila predavanje u Srednjoj školi „Vladimir Prelog“ u Zagrebu, Julienne Bušić je krajem prosinca održala predavanje pod nazivom „Za što smo se spremni žrtvovati“ u Studentskom domu „Stjepan Radić“ u Zagrebu. Tako je ispalo zapravo još i popularnije: umjesto da govori pred 30-ak učenika, gospođa Bušić govorila je pred oko čak 350 studenata. No porazna je sama spoznaja da se duboko u 21. stoljeću u Hrvatskoj zabranjuje sloboda govora i da to čini Plenkovićeva ministrica školstva Blaženka Divjak na poticaj petokolonaških i jugosrpskih novinara u Hrvatskoj. Njima je zasmetao najavljeni nastup gospođe Bušić zato što je ona nevjerojatni borac za Hrvatsku. Izgovor je da je u Americi osuđena za terorizam. Čak da to i jest istina, a nije jer je sudac jasno rekao da ni nju ni njezina supruga Zvonka Bušića ne smatra teroristima, ona je svoju kaznu odslužila i po svemu je slobodna građanka kojoj nitko u demokratskoj i slobodnoj državi ne smije bez posljedica zabranjivati nastup. Dakako, poslije ministričine zabrane, ravnatelj spomenute srednje škole odmah je u strahu otkazao predavanje Julienne Bušić i do njega nije došlo.

Skandal je nevjerojatan. Gospođa Julienne Bušić po svemu je iznimna osoba. Ne samo po cjeloživotnoj borbi za ideale svoga supruga Zvonka Bušića, koji su postali i njezini, supruga kojega je čekala 33 godine da izađe iz američke tamnice, nego je i sjajna hrvatska književnica koja je objavila više nagrađenih romana u Hrvatskoj. Svugdje u svijetu takve osobe bile bi ponos država u kojima bi živjele, proglašene ne samo ženama godine nego i ženama stoljeća. Kod nas , na žalost, s takvim se titulama kite propale i neobrazovane starlete te osobe koje rade tek, i to dvojbeno, svoj redoviti posao, ali su u političkome smislu podobnije jer nisu nacionalno orijentirane i općenito su bez identiteta.

Žalosno je da jedna ministrica, koja apsolutno nema nikakvih zasluga za ovu državu, a usput svojim problematičnim reformama čini nevjerojatnu štetu hrvatskomu školstvu pokazujući se potpuno nekompetentnom za posao ministrice, zabranjuje nastupe i slobodu govora dokazanoj hrvatskoj heroini.

Upravo zbog opstrukcije gospođe Bušić od strane antihrvatskih snaga u Ministarstvu školstva i u medijima, objavljujemo tekst njezina predavanja u studentskome domu u Zagrebu:

„Čast mi je i zadovoljstvo da imam večeras priliku baš u Studentskom domu pred studentima održati svoje predavanje koje je otkazano 26. studenoga u Srednjoj školi Vladimira Preloga, samo nekoliko sati prije nego što sam ga trebala održati i to po naređenju iz Ministarstva obrazovanja na čelu s ministricom Blaženkom Divjak, koja nije odgovorila na moje pismo u kojemu sam tražila obrazloženje o otkazivanju predavanja. To se otkazivanje dogodilo nakon intervencije nekoliko novinara koji su smatrali da bivša zatvorenica, koja je već prije 30 godina otplatila svoj dug, ne smije više prakticirati svoja ljudska prava i slobodu govora. Obični novinari koji misle da su kompetentni suditi i odrediti tko je podoban, koje su teme podobne danas u našim školama! Znamo da su škole mjesta za razmjene ideja,gdje studenti argumentima brane svoje stavove, gdje se raspravlja i to žestoko. Škole nisu mjesta ograničenja, služenja, straha, a to je od škole htjelo napraviti tih par novinara. To su očito htjeli i u Ministarstvu obrazovanja. Neće proći jer ako niste znali – nismo u Jugoslaviji. Uvijek se nađe mjesto za razgovor, za predavanje. Kao što sada vidimo, umjesto pred 30 studenata, govorim sada pred stotinama. A imam još ponuda koje čekaju. Dakle hvala tim novinarima koji su zabunom meni pomogli otvoriti temu o slobodi govora. Sad ćete čuti što se htjelo zabraniti. Bit ćete možda iznenađeni, možda se čak pitati zašto.

Tehnologija je oduzela mladima zanos, gorljivost, aktivizam…

Na početku moram kazati dvije stvari: prvo da sam počašćena što ste me danas pozvali k sebi i drugo, ja sam malo nervozna. Reći ću Vam zašto. Mladi ljudi danas, koliko sam ja zapazila, vrlo su različiti od onoga kakvi smo mi bili nekada pa možda nećemo naći zajednička stajališta. Naravno, i vremena su potpuno različita. Zamislite samo kad sam ja s 18 godina krenula na fakultet. Nije bilo ni kompjutera, ni mobitela, ni interneta, ni društvenih mreža… Baš ničega što čini samorazumljivi i neupitni dio vaše svakodnevice. Možete li to uopće zamisliti? Što znači sva ta tehnologija oko nas i kako mijenja Vašu percepciju svijeta i način vašega djelovanja u njemu? Jesu li zbog toga ljudi postali inertniji ili čak gluplji i manje spremni uhvatiti se u koštac s današnjim bitnim pitanjima? Nadam se da ste gledali film WALL-E. Jesu li te stvaririješile mlade ljude zanosa, stvorile pasivnost i apatiju umjesto aktivnosti i gorljivosti, nesklonost da se žrtvuje i najmanji djelić vlastite ugode? Nažalost, mislim da jesu. I nisam ja jedina.

Nedavno je to potvrđeno u šokantnome članku pod nazivom Digitalni heroin – kako ekrani pretvaraju djece u psihotične ovisnike, koji je objavljen u New Yorku Postu. Tako se navodi poguban utjecaj koji na djecu ima danonoćno buljenje u ekran računala ili mobitela. Kad im se uređaji oduzmu, oni reagiraju agresivnim ispadima, odnosno tantrumima te se teško fokusiraju i usmjeravaju pozornost ako nisu stalno stimulirani uporabom tih hiperuzbudljivih naprava. Ono što dodatno zabrinjava jest da djeca postaju apatična, nezainteresirana te im je dosadno ako nisu uza sve te gadgete. Situacija je gora nego što mislimo. Ti su uređaji zapravosvojevrsna digitalna droga iutječu na mozak na isti način kao što to čini i kokain. U stotinama kliničkih istraživanja dokazano je da izloženost digitalnim napravama i medijima pojačava depresiju, anksioznost i agresiju te čak može dovesti do pojave psihotičnih stanja; kao što gameri izgube dodir sa stvarnošću.

Naš se stan nalazi u blizini psihijatrijske bolnice Vrapče kamo svakoga dana dolaze čitave grupice tinejdžera. Često sam se pitala što oni rade. Meni su se činili prilično normalnima. S vremenom sam doznala da ih se liječi od ovisnosti o elektroničkim napravama. Dakle tako je u Hrvatskoj. Digitalna ovisnost. Možda se sada pitate kakve to veze ima s temom predavanja Za što smo se spremni žrtvovati?

Ima itekakve jer se stvari kroz povijest mijenjaju onda kad nešto poduzmemo, što često uključuje žrtvu, ne nužno vlastiti život, ali svakako žrtvovanje, bilo živaca, energije, vremena ili čak slobode. Povijest nije pasivna, nije da nam se događa, ona je aktivna, stvaramo ju. Kad su ljudi, a pogotovo mladi, pasivni i nedostaje im mašte, kad su ovisni o elektroničkim napravama i sve im je servirano i ništa ne moraju sami misliti ni poduzeti, u tom se slučaju ne stvara ništa povijesno važno, odnosno oni u tom stvaranju ne sudjeluju. To je jednostavno tako. I kao što sam rekla – iako sada imamo više mogućnosti i učiti o povijesti putem interneta, što jest prednost, što je sa stvaranjem povijesti?

Vi ste budući stvaratelji povijesti, vi mladi! Jeste li spremni? Voljela bih s vama podijeliti vlastito iskustvo iz vremena kad sam bila otprilike vaših godina, a koje mnogo govori o ondašnjim vremenima, a još više o načinima na koje smo se mi odnosili prema društvenom angažmanu, ako hoćete i prema stvaranju povijesti, našoj pa i mojoj ulozi u tome.

Prosvjedovali smo na sveučilištu Kent, ubili su četvero studenata…

Kao što možete zaključiti po mojemu izgledu tijekom revolucionarnih ’60-ih i ’70-ih godina bila sam djevojka vaših godina, rođena i odrasla u Americi. Nismo slali SMS-ove, ili sjedili ispred kompjutera ili čitali tekstove s ekrana umjestodobrih starih knjiga. Te budućnosti jednostavno nije bilo. Umjesto toga mi smo divljali izvan svojih soba, uvijek dizali prašinu, pravili priličan nered. Vijetnamski rat je bio tada i svaki dan smo prosvjedovali. Policija je masovno zatvarala i tukla prosvjednike, a ponekad su nekoga od studenata i ubili. Tako je,primjerice, na Sveučilištu Kent u državi Ohio 70-e godine nacionalna garda pucala na nenaoružane studente, ispalila 67 metaka za 30 sekundi, ubila četvero studenata te ranila još 9 od kojih je jedan ostao trajno paraliziran.

Jesmo li mi strastveni, zaneseni i možda previše neustrašivi za ono vrijeme? Naši prijatelji i rođaci novačeni su za ratovanje na drugome kontinentu zbog razloga koji nama nisu imali smisla. Amerika nije bila u opasnosti, nitko nas nije napadao kao što je bio slučaj ovdje u Hrvatskoj,nego smo vodili upitan ideološki rat u zemlji za koju je većina jedva bila čula. Sjećam se kako su se novačili mladići za Vijetnam. Išlo se prema datumu rođenja, u bubanj bi se stavilo 365 papirića koje su izvlačili službenici jedan po jedan, oni čiji su datumi rođenja bili na vrhu popisa morali su smjesta spakirati kovčege za Vijetnam. Sjećam se kako sam slušala datume na televiziji i plakala od radosti kad je rođendan moga brata bio izvučen među posljednjima. On nije morao poći, ali mnogi drugi su morali. Izgubila sam drage prijatelje u tom ratu, a mnogi drugi prijatelji pobjegli su iz zemlje u Kanadu odbijajući služiti vojsku.

Nekako u to vrijeme došla sam u Beč studirati njemački jezik i upoznala se s jednim momkom iz Hrvatske. Isprva uopće nisam znala što je Hrvatska, je li to voće, povrće ili što treće. Ali, zaljubila sam se i ostavila iza sebe Vijetnam. I s vremenom sam se pridružila misiji njegova života, težnje za slobodu i neovisnošću njegova naroda pod Titovom diktaturom. Bila je to borba prilično slična onoj koju smo mi vodili u Americi. Bila je to prirodna podudarnost, otpor potlačivanju, potpora ljudskim i građanskim pravima, prosvjed protiv državnoga nasilja… Zašto ne bi spojila svoje ideale s idealima svoje nove ljubavi? Moja prva konkretna akcija bila je nešto što smo stalno radili u Americi, dijeljene prosvjednihletaka protiv postupakavlade. Meni je to bilo potpuno prirodno i potpuno dopustivo u Americi. Znate ono, sloboda govora, demokracija… ali taj put sam podijelila protuvladine letke na nekadašnjem Trgu Republike, danas Trgu bana Jelačića u Zagrebu i to na Dan Republike bivše države s vrha nebodera, 1970. godine, upravo prije 48 godina.

Amerikanka postala ustaša

Što se zatim dogodilo? Stvari su se odvijale malo drukčije nego što bi to bio slučaj u Americi, blago rečeno. Odjednom su me jugoslovenski mediji pretvorili od jednostavne prosvjednice za ljudska prava u fašista i ustašu. Ustaša? Kako je moguće da je mlada buntovna Amerikanaka pretvorena u ustašu?Tu vidimo jednu veliku povijesnu subverziju. U vrijeme moga događaja s letcima na pomolu su bili studentski štrajkovi, zahtjevi Hrvata za više prava, za materinski jezik – to će postati poznato kao hrvatsko proljeće ili maspok, politički pokret koji je zahtijevao demokratske i ekonomske reforme u Jugoslaviji pa prema tome više prava za Hrvatsku unutar Jugoslavije. Te su se stvari pokrenule 1967. kada je skupina od 130 utjecajnih književnika i jezikoslovaca, od kojih je njih 80 bilo u Komunističkoj partiji objavila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnika jezika.

Godine 1971. jugoslavenske su vlasti silom ugušile hrvatsko proljeće. Može se reći da je 1969. kada sam se srela sa Zvonkom sazrjelo vrijeme za svakovrsna djela otpora protiv jugoslavenske diktature. Kako, naime, drukčije nazvati državu u kojoj se za dijeljenje prosvjednih letaka moglo odbiti 12 godina zatvora. Da, 12 godina, prema članku 118. jugoslavenskoga zakona o neprijateljskoj propagandi. Imam ovdje kopije onoga što je Američko veleposlanstvo prenijelo nakon moga uhićenja. Zanimljivo je također usporediti povjerljivo Izvješće koje je Američko veleposlanstvo poslalo u Washington o sadržaju letka s reakcijama jugoslovenskih medija i vlada koje su bile uvijek iste jer su mediji po tadašnjem raširenom običaju služili kao glasnogovornici vlasti. Komentirali su ovako: Ti letci iako nimalo pohvalni prema jugoslavenskom vodstvunisu bili takve naravi da bi pozivali na javnu osudu. Oni nisu zagovarali nasilnu akciju nego su poticali Hrvate da se hrabro odupru nepravdi. Drugim riječima, Amerika je osjećala da su letci zagovarali razumne i široko prihvaćene zahtjeve. Jugoslovenski mediji, zapravo Vlada, osudili su taj događaj, citiram: kao čin ekstremističkih, nasilnih, fašističkih, ustaških elemenata koji djeluju izvan zemlje.
To je zapravo jugoslovenska retorika i taktika koja se rabila više od 50 godina:da se diskreditiraju svi disidenti i oponenti tadašnjoj vlasti.

Bivši američki veleposlanik u Jugoslaviji Laurence Silberman prepoznao je to uskoro nakon odlaska u Beograd tijekom 70-ih godina. U članku u jednom časopisu napisao je sljedeće: Hrvatski se emigranti uvijek opisuju kao ustaše bez obzira na to kakvo je njihovo političko stajalište.

Naravno da me je Udba špijunirala kad sam se vratila u Beč, nakon zatvora u Zagrebu, ne bi li otkrili tko su mi bili suradnici. Nisu baš bili uspješni. U jednome Izvješću godinu dana nakon bacanja letaka pišu da me pratio stalno od ponovnoga dolaska u Beč, poslije izdržavanja kazne u SFRJ, ali da nije mogao doći ni do kakvih podataka koji bi mu ukazivali na njezinu političku ili terorističku djelatnost. Nije iznenađujuće jer sam uglavnom tulumarila i pila pivo s ekipom s faksa.

Kao studenti i studentice, a Povijest je sigurno jedan od najvažnijih predmeta, ili je barem meni bila, svakako imate zadaću dublje kopati i istraživati sumnjive službene inačice događaja koje proučavate. Utemeljenim istraživanjem otklanjajte dezinformacije pa i laži, iznositeih na vidjelo, neodobravate ih, ispravljajte… Vidimo svaki dan kako se revidira i nedavna hrvatska povijest pa bi uskoro mogli biti izbrisani, potpuno pogrešno interpretirani i potpuno prešućeni glavni povijesni događajiako o njima prestanemo govoriti ili pisati.

Hoćemo li za par godina u hrvatskoj školskoj literaturi čitati o podjednakoj odgovornosti svih za agresiju koja je uslijedila nakon raspada bivše državeili možda još izravnije – da je Hrvatska kriva za rat? Čini mi se da je revizija već počela. Hoćemo li u hrvatskoj školskoj literaturi čitati da je bivši socijalistički sustav bio sjajan, da je štitio ljudska prava, da je sve bilo med i mlijeko kako mnogi još uvijek govore?

Slučaj prof. Barišića

Dok trenutačno razmišljamo o nekoj vrsti zakonodavstva koje bi iz javnih službi uklonilo one koji su u bivšoj državi bili upleteni u kriminalna djela, kao što su mučenje ili ubojstva, možemo se upitati koja je zadaća studenata u tim procesima. Koja je vrlo konkretno uloga studenata ako su takvipojedinci, primjerice, sudionici samoga školskog sustava u današnjoj Hrvatskoj.

Jedan takav stvarni slučaj moram vam ispričati jer se radi o mom prijatelju Marku Grubišiću, iznesen je nedavno u medijima, ali nije dovoljno naglašen. Prema svjedočenju Marka Grubišića, studenta i političkoga zatvorenika iz 80-ih godina, Ante Barišić, koji je bio profesor političkih znanosti na zagrebačkom Sveučilištu, a koji je u međuvremenu umro, bio je njegov nekadašnji mučitelj. Da, dobro ste čuli – njegov mučitelj. U intervjuu za jedan list Grubišić je između ostaloga rekao: Na mene tada primjenjive metode Barišićeva isljeđivanja su vezanje za radijator posebnim lisicama, po njemu tzv. španjolkama, uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore, česta upotreba prijetnji pištoljem, prislanjanjem na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanjem kroz prozor s trećega kata i kao posljedicu Barišić je obećavao robiju od 15-20 godina. Uza sve gore navedeno, Barišić je govorio da i moji odvjetnici pripadaju ustaškoj bandi i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći.

U kontekstu naslova ovoga predavanja hipotetsko pitanje glasi: Što biste vi učinili da se sve ovo odnosi ne na Barišića već na nekoga drugoga profesora s kojim se svakodnevno srećete i čije predavanje pohađate. Ne znam za vas, ali sasvim sigurno znam da bi mi američki studenti iz 60-ih godina sasvim sigurno, da smo kojim slučajem čuli da takav profesor predaje na našem sveučilištu, smjesta organizirali značajne prosvjede, akciju u medijima, peticije, uputili zahtjev predsjednicima, vladi i sve s ciljem da taj čovjek bude žurno uklonjen sa Sveučilišta i primjereno kažnjen. Sasvim sigurno bismo bojkotirali njegovu nastavu ili bismo ju prekidali. Bili bismo glasni i uporni, ne nasilni jer nasilje je destruktivno i rađa nasilje. Ali bismo se pobrinuli da on nikada više ne stane pred studente i predaje im o politici, povijesti ili bilo čemu drugome.

Što su međutim studenti ovdje učinili u slučaju Barišića? Ništa! To je meni apsolutno nevjerojatno. Umjesto učinkovitoga korištenja postojećih tehnologija za nezaustavljivo širenje ovakve vijesti i poziva na primjerenu reakciju, čini mi se da su studenti bili zaokupljeni praćenjem estradnih statusa na društvenim mrežama ili bludnim prostranstvima interneta.

A ti novinari koji su mene htjeli ušutkati zbog jednoga predavanja, jesu li zbog Barišića, koji je svaki dan godinama imao predavanje, protestirali? Ne, nisu. O tomu nisu pisali ni riječi.

Eto, to je ono što sam mislila kad sam govorila o razlici između studenata 60-ih godina, kojima sam ja pripadala, i današnjih studenata. Ja sam kao američka studentica u Jugoslaviji završila u zatvoru zato što sam bacala obične letke. Ne govorim to da bih se pohvalila. Bile su stotine, tisuće hrabrijih od mene u suprotstavljanju diktatorskim režimima. Želim pokazati kako smo bili spremni podnijeti žrtvu za svoje ideale i vjerovanje. Današnja mladost, čini mi se, nije voljna to učiniti, je li to zato što nema više ideala ili ne podnosi žrtvu, ne znam. Ali nije bilo nikakvih demonstracija protiv Barišića i bilo čega sličnoga. Takve su akcije dopuštene danas i ne zahtijevaju baš nikakve osobne žrtve u njihovoj provedbi osim sat ili dva vlastitoga vremena. Gdje je strast? Gdje su ideali? Ostavljam vama odgovor na ova pitanja, vama koji ćete stvarati našu budućnost. Nemojte živjeti samo virtualni život, to nije život. Uobličujte i mijenjate svijet. Vi ste budućnost. Ako ju vi ne stvorite,stvorit će ju drugi za vas i tada se nećete imati pravo ni na što potužiti.“

Ministrica Divjak, bez apsolutno ikakvih zasluga za Hrvatsku, zabranjuje slobodu govora hrvatskoj heroini

Zar nije žalosno je da ministrica Blaženka Divjak, koja nema apsolutno nikakvih zasluga za ovu državu, zabranjuje nastupe i slobodu govora dokazanoj hrvatskoj heroini i književnici Julienne Bušić. Gospođa Bušić spojila je svoje američke pravedničke ideale s idealima svoga supruga Zvonka Bušića. Cijeli je život plaćala tešku cijenu odanosti svojim i suprugovim idealima. Bila je i sama godinama u tamnici, a kad je oslobođena, došla je u Hrvatsku, stavila se na raspolaganje svojoj novoj domovini i strpljivo čekala supruga. Dočekala ga je nakon 32 godine njegove tamnice. U svim uljuđenim državama među zahvalnim ljudima Julienne Bušić bila bi proglašena ne samo ženom godine ili desetljeća nego i ženom stoljeća. Bila bi poštovana i slavljena. Jugosrpski primitivci u institucijama i u medijima u Hrvatskoj, koji ovu zemlju i ovaj narod danomice teroriziraju, ne dopuštaju Hrvatskoj odmak od njihove vlastite, balkanske zarobljenosti.

pripremila: Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?