Pratite nas

Religija i Vjera

EUHARISTIJSKA EVANGELIZACIJA NADBISKUPA ALOJZIJA STEPINCA

Objavljeno

na

Ovaj naslov je stavljen pod navodnike jer nije moj naslov članka koji slijedi ispod, nego je naslov knjige od autora mons. dr. Jurja Batelje, a od nakladnika Glasa Koncila, godine 2006. Svojevremeno sam počeo intezivno razmišljati kako animirati u sadašnjem trenutku, bilo koga iz klera u Hrvatskoj, da se reaktivira vid apostolata putem Euharistijskih kongresa po biskupijama pa sve do Nacionalnog euharistijskog kongresa. Sjetih se da sam onomad pročitao od, gore istog autora, u Glasniku postula-ture blaženog Alojzija Stepinca (isti urednik, mons…) o posebnom vidu apostolata našeg, sada, blaže-nika, upravo kroz Euharistijske kongrese.

Ali, kucajući na prava vrata, nije mi promaklo upitati vrlo ci-jenjenog  Nacionalnog ravnatelja papinskih misijskih djela u RH don Antuna Štefana da mi pošalje ne-što iz Zagreba, opširnije, o gore navedenom. I ništa manje nego, posla on meni, knjigu pod gornjim naslovom debljine 448 stranica.

Ima tu i lijepih slika sa Euharistijskih kongresa kojima je nazočio on-dašnji nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. I ništa manje nego je, nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac od 1934. do 1940.godine nazočio ili predvodio na 20 rečenih kongresa i to 18 u svojoj nadbiskupiji a 2 iz-van nadbiskupije, u Cetingradu 1939. i u Starom Gradu 1940. Čitam u tisku kako požeška biskupija slavi 20. godišnjicu osnutka i to upravo kroz treći  svoj Euharistijski kongres. A što je k tome još ljepše dodano jest kontinuitet rasta u vjeri koja se revitalizira kroz EK u tom lijepom požeškom kraju odnos-no gradu Požegi gdje je prije 80 godina održan EK u nazočnosti nadbiskupa  Alojzija Stepinca.

Iako je bila kiša na dan kongresa nije spriječilo mnoštvo vjernika uzveličati slavlje Euharistijskog Krista na prelijepom gradskom trgu.(24. Rujna 2017.)

U jednoj od svojih propovijedi ondašnji nadbiskup je rekao da su EK lijek protiv osrednjosti i malodu-šja, kao i od duhovne pustoši koja zahvaća, osobito, Europu. Što je danas kod nas u Hrvatskoj kao i u Europi? Posebno u Europi po kojoj se zatvaraju crkve ili čak ruše odnosno prenamjenjuju. U jednoj katoličkoj crkvi u Engleskoj, točnije crkvi sv Andrije održala se modna revija pod znakovljem slobodnih zidara ili popularnije masona. Sliči na vampirski ples. U Hrvatskoj dominira razdor na svim poljima.Su- pstanca hrvatskog bića se rastače kroz demografski suicid, nemoral svake vrste kroz politiku, gospo-darstvo, kulturu, obrazovanje, migraciju i emigraciju. Sad je, što ono se kaže, pravi trenutak da se po- krene ono što je nadbiskup Alojzije Stepinac činio od 1934. do 1940. godine razvivši Euharistijsku ev- angelizaciju. Ona bi bila nastavljena da nisu uslijedile ratne godine, jer masovnost okupljanja i puto-vanja su bila ugrožena ratnim zbivanjima. Moj slobodan zaključak je:  preko nadbiskupa  Alojzija Ste-pinca, tj. njegovim apostolatom, hrvatski narod je spašen od potpune propasti; upravo preko Euhari-stijskih kongresa. Evo što je propovijedao 1940. U Starom Gradu:

Ako dakle hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, onda nam nema druge nego ustrajati vjerno uz Krista. To je jedini zalog sigurnom uspjehu. Sve drugo mogu biti lijepe fraze, iza kojih će brzo slije-diti krvavo i gorko razočaranje. Zato vam ne treba nikakvog drugog dokaza, nego uprijeti prstom na sisteme i zemlje koje su htjele izbrisati iz ljudskih duša Krista i njegov  sveti zakon. Kakva gorka razo- čaranja! Razočaranja usprkos hvastavim službenim izvještajima, kad znamo da nitko ne smije, napose u komunističkom raju, da pisne i kaže što misli, ako mu je draga na ramenu glava. A nije li već to gor- ko ropstvo i teška kazna za čovjeka da ne smije ni misliti više svojom glavom? Zato ponavljamo! Ako hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, ostanimo vjerni Kristu i zakonu njegovu. Krist je jedini izvor pravog ljudskog života, i nitko drugi“.

Sisački biskup  mons. Vlado Košić , za biskupijskog hodočašća u Mariji Bistrici(19. Kolovoza 2017.), je najavio da će slijedeća pastoralna godina 2017/18, za njegovu biskupiju,  biti posvećena blaženom Alojziju Stepincu povodom 120 godina njegova rođenja i 20 godina proglašenja blaženim, baš u Mari-ji Bistrici. A poseban naglasak je stavio na događaj u Petrinji, tj. podsjećanjem na održani Euharistijski kongres u tom gradu 1938. ovim riječima:“Poznata je njegova ljubav prema Euharistiji i euharistijski kongresi koje je organizirao kao nadbiskup diljem tada velike Zagrebačke nadbiskupije. Tako je npr. 1938. predvodio euharistijski kongres u Petrinji, koji je ostao zabilježen po brojnosti puka koji je sudjelovao što se urezalo u pamćenje i bilo poticaj za ustrajnost u vjeri i osobito u slavlju Euharistije“. A, usput, prilažem jedan, doista, duhovit isječak iz propovijedi nadbiskupa Stepinca na tom kongresu u Petrinji, zapravo sam početak propovijedi koji glasi:

„Predragi vjernici!

Neki gospodin htio je vidjeti jednu protestantsku crkvu u nekom gradu. Dadne napojnicu vrataru da mu otvori, i uđe unutra. Vratar opazi da je skinuo šešir te mu reče:´Gospodine, ostavite mirno šešir na glavi, nema nikoga unutra!´ Rekao je istinu, iako žalosnu! Kako smo sretni mi katolici kad ulazeći u svoje hramove možemo zavapiti s patrijarhom Jakobom:´Zaista je Gospod na ovom mjestu!´(Post 27, 16). Kod ovoga se može zaključiti da će sisačka biskupija, ako to već i nije objavljeno,  organizirati svoj Euharistijski kongres. Tada bi to bio trostruki jubilej, tj. ako se održi EK u Petrinji 2018. Čestitam Sisča-  nima! Naravno, potičem i svoga biskupa mons. Slobodana Štambuka da predvodi svoj biskupijski EK u jubilarnoj godini blaženoga Alojzija Stepinca, tj. slično sisačkoj biskupiji, a posebno podsjećanjem na EK održan u Starom Gradu 1940. na kojem je izrekao dragocijenu propovijed vjernicima, sada njegove dijeceze,a  isječak iz te propovijedi  sam citirao ovdje. I vraćam se na taj citat, tj. komentirajući kako se i danas naši političari hvastaju, posebno u vrijeme izbora, u vrijednosti koje njihova stranka zastu-pa; vrijednosti koje se poklapaju s konzervativnim odnosno tradicionalnim vrijednostima  naroda is-pred kojeg žele stati preko institucija vlasti pa nabrajaju sve moguće slobode i prava a posebno vjers-ke slobode kao i prava Crkve u tom narodu. Ali kad je u pitanju iti jedan život čovjeka u utrobi žene, tj. još nerođenog onda se preskače nauk Crkve i prava te djece koja se mogu ubijati bez njihove zašti-te bilo kojim zakonom, tj. po nekom neprirodnom ali u parlamentu donešenom zakonu koji dopušta ubijanje nerođene djece. Samo zbog ovog zla ili grijeha koji vapi u nebo za osvetom, u našem narodu treba svake godine svaka biskupija održavati EK dok god se nerođena djeca zakonom ne zaštite, tj. njihovo pravo na rođenje(život). A da ne spominjemo gaženje po vrijednostima domovinskog rata iz kojeg s izišli kao pobjednici uz pomoć nebeske Majke; sjetimo se krunica oko vrata naših vojnika u tom ratu i molitava po trgovima upravo Gospine krunice! Svakako bi netko mogao osjetiti bilo vjerni-ka odnosno svog naroda pa bi mogao pozvati na Nacionalni Euharistijski Kongres(NEK). Ako to nije moguće onda…..pa, pa možda neki i ne trebaju skidati šešir ni u katoličkom hramu(crkvi)! I još o zako-nima kod nas a posebno o onom iz 1978. po kojem je dopušteno ubijati nerođenu djecu, to nije sigu-rno po Kristovu zakonu ljubavi prema životu, a podržavaju taj zakon i neki nazovi katolički zastupnici u našem parlamentu(Saboru). Što bi na to rekao naš blaženi Alojzije Stepinac!? Ne znamo, ali bi sigur-no pokrenuo Euharistijske kongrese.

Nikola Bašić, Vis/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Povijesni susret hrvatskih katoličkih biskupa i episkopa Srpske pravoslavne crkve

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska biskupska konferencija

Danas je u Požegi u Biskupskom domu održan susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije. Na susret je pozvao požeški biskup i predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog Antun Škvorčević.

Iz Srpske pravoslavne Crkve na susretu je sudjelovao mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić; episkop gornjo-karlovački Gerasim Popović; episkop slavonski Jovan Ćulibrk; episkop dalmatinski Nikodim Kosović te episkop osječko-poljski i baranjski Heruvim Đermanović.

Uz domaćina, biskupa Škvorčevića, Hrvatsku biskupsku konferenciju na susretu su predstavljali zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Petar Palić, priopćeno je iz Hrvatske biskupske konferencije.

Biskupi i episkopi su u razgovoru obrazložili važnost njihovih susretanja u službi promicanja otvorenosti, povjerenja, dobrohotnosti, razumijevanja, uklanjanja predrasuda. Istaknuli su da je u Hrvatskoj na javnoj sceni velika količina negativnih stavova, zlonamjernih pristupa, bavljenja negativnostima kod drugih, a prelaženja preko vlastitih, što razdvaja ljude, stvara nepovjerenje i udaljuje jedne od drugih. Biskupi i episkopi istaknuli su kako žele ohrabriti vjernike da promiču zajedništvo iznad svake nacionalne i političke isključivosti, dodaje se u priopćenju Hrvatske biskupske konferencije.

Razgovaralo se o aktualnostima iz javnog života, s obzirom na rasprave o stradanjima brojnih ljudi u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega, te o još neizliječenim ranama koje je u dušama mnogih ostavio rat od 1991. do 1995., kako Hrvata tako Srba. O tome su katolički biskupi i episkopi Srpske pravoslavne crkve dali i posebnu Izjavu.

‘Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti. Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.

Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima „nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,37). Polazište našeg pastirskog djelovanja u hrvatskom društvu jest čvrsto uvjerenje da nas je Bog »pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja« (2 Kor 5,18). Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka.

Neka Gospod blagoslovi naše bratske osjećaje, dobrohotne misli i iskrene nakane’, stoji u zajedničkoj Izjavi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Danas slavimo blagdan Krštenja Gospodinova

Objavljeno

na

Objavio

Današnjom nedjeljom, svetkovinom krštenja Gospodnjega, završava božićno vrijeme.

Kod krštenja na Jordanu ističe se i ljudsko i Božansko u Isusu Kristu: Isus se mogao krstiti samo kao čovjek, a sam Otac Nebeski potvrdio je za Isusa da je njegov ljubljeni Sin.

„Pošto Isus bijaše kršten i izašao iz vode, otvori se nebo, a on vidje Duha Božjega gdje, poput golubice, silazi nad njim. I začu se glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.“ (Mt 3,16-17)

Slaveći blagdan Krštenja Gospodinova sjećamo se dolaska Isusa Krista na rijeku Jordan gdje ga je na početku njegova javnog djelovanja krstio sv. Ivan. To je čin koji nas poziva na obraćenje, na novi život i vjernost savezu koji je Bog sklopio sa svojim izabranim narodom. Isus Krist tim činom želi pokazati da nam je u svemu jednak osim u grijehu. Njegovim silaskom u vodu započinje novo doba čovječanstva i novi život.

Crkva od najstarijih vremena u krštenju Isusovu gleda navještaj našega krštenja. Ipak, postoji velika razlika između Ivanova krštenja i sakramenta krštenja koji mi primamo. Ivanovo krštenje bilo je znakom obraćenja. Po Isusovoj muci i smrti sakrament krštenja prima otkupiteljsku snagu.

Mnogi ljudi su tada dolazili ozbiljnom, asketskom propovjedniku na Jordanu, da izmjene svoj život, a uranjanje u vodu trebalo je biti znak za to.

Isusov put na krštenje u Jordanu imalo je drugi smisao. On je na početku svoga javnog djelovanja stavio znak i želio pokazati do čega mu je stalo. Stao je u dugu kolonu grešnika, koji su pokajnički došli k Ivanu, kao da je jedan od njih. Ne stidi se biti u njihovom društvu, kao što je to kasnije i pokazao. “Došao sam zbog grešnika, a ne zbog pravednika”.

Krštenje Isusovo pokazuje cilj njegova poslanja – kazati nama grešnicima, da nas Bog ljubi.  Danas je dan kad se prisjećamo našeg krštenja, naših odluka u vjeri da se krste naša djeca. I tako po krštenju postajemo ljudi koji su izabrani oko dobrih djela i koji bi trebali biti što revniji činiti dobra djela.

Kod našega krštenja Bog nam kaže svoj ‘da’ za cijeli život i tako živimo unutar svojih obitelji i zajednica.

(laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari