Pratite nas

Kolumne

Europa je sklona ljudskim pravima, a još je bolje u regionu! Odvratan SAD nije nikada bio uzor našim balkanerosima

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/12/Arthur-Schopenhauer-1855.jpg” name=”Arthur Schopenhauer” title=”Njemački filozof”]Oprostiti i zaboraviti znači stečena dragocjena iskustva baciti kroz prozor.[/testimonial]

U slobodnoj, liberalnoj EU nastala je moralna konsternacija. Kako bi rekli naše komšije: Europa “prosto ne može da veruje.” Ameri u Guantanamu mučili džihadiste. J….. se Amerima za njihova ljudska prava. Američki Senat u svom izvješću priznaje da je postojao program “Privedi, zatvori, ispitaj.” Neki opravdano sumnjaju da su i do tog priznanja Senata došli torturom. Recimo, netko je mogao svakom časnom članu Senata zvrnuti ruku do lakta. Osobito ako je časni senator republikanac. Nakon 11. rujna 2001. godine i napada na New York Ameri su zvjerski zatočili 119 hrabrih boraca za slobodu. K tome čak i efikasnih. U nekoliko sati skinuli su više od 3000 dokonih Amera koji su šopingirali po neboderima dok djeca hrabrih boraca po Africi i Bliskom istoku gladuju. Umjesto da im se cijeli svijet divi, da daju intervjue Davoru Butkoviću, Jeleni Lovrić, Marini Šerić i Anti Tomiću, beskrupulozni agenti CIA-e odvedoše ih na Kubu. Ali ne bratu Fidelu da ih odlikuje za njihovo herojstvo nego u svoju mračnu jazbinu Guantanamo. Jedna trećina hrabrih boraca bila je izložena torturi. Taj naturalizam, tu tehniku mučenja teško da normalan čovjek može zamisliti. Tu je bilo recimo simuliranja utapanjem. Jezivo!! Šamaranja. Šamarati borce!? Zatvaranja u skučene prostorije. Što sve perverzni mozak može smisliti. Zavarati živa bića u skučene prostorije.

To prvi put čujem. Uskraćivanje sna. Možete li to vjerovati? Uskratiti čovjeku koji je prebacio sve norme i poslao u vječna lovišta preko 3000 mrskih Amera zasluženi odmor iliti san. To je vrhunac američke perverzije. Organizatoru napada na američki brod USS Cole u jemenskoj luci Aden, časnom i hrabrom Al-Qa’idinom čovjeku Abdel Rahmanu al Nashiriu prijetili su električnom bušilicom. Ali su odustali zbog štednje struje. Europa se s punim pravom zgrozila. Naši “intelektualni proleteri”, svatko u skladu sa svojim raskošnim antitalentom, dohvatiše se američkih perverznjaka i počeše ih rezati na sitno. K’o peršin. Najjezovitiji primjer iznio je briljantni borac protiv Davora Šukera Dražen-Draž Krušelj. On citira pisca Jon Ronsena, talentiranog nešto k’o naš Ante Tomić, koji iznosi optužbu koja je moralno bacila USA na koljena. CIA-ni momci, recimo, mučili su Iračane puštajući im u nedogled rock hit “Hotel California” i perfidno uživali u mukama koje su hrabri borci za slobodu morali herojski istrpiti. Sad je potpuno jasno i zadnjem anglofilu da su se te strahote mogle dogoditi samo u SAD-u. Europa je puno mekša, sklona ljudskim pravima. Još je bolje recimo u regionu. Gdje smo svi naši. Komšije kojima ni danas nije jasno tko ih je zavadio. Odvratan SAD nije nikada bio uzor i ideal našim balkanerosima. Ono što je “neoustaška gamad”, kako vukovarskim braniteljima tepa Dragec Pilsel, doživjela u srpskim logorima Staićevo, Begejci, Niš i slični “Hotel California” nije previše zainteresiralo našu lijevu medijsku kremu. Tamo su bratski lomili kosti našim braniteljima, klali ih pred očima logoraša, mlatili ih toljagama u neočetničkom stilu, ali ne dovoljno da to zaintrigira pastoralnu dušicu Marine Šerić, Butkovića,Tomića, Jergovića, Pofuka i drugih. O sličnim likovima da ni ne govorim. U senatskom izvještaju naglašava se da nitko u Guantanamu nije ozljeđen, a kamoli ubijen. Dokaz više da Ameri moraju učiti od naših komšija. Neukusno pljuvanje po Americi sliči mi na samozadovoljavanje lijeve medijske falange koja je naše žrtve i zvjerstva nad našim braniteljima ležerno prepustila analizi Drage Pilsela, Nenada Horvata, Mirjane Kasapović, Ante Tomića. A oni će se dalje baviti zvjerstvima kao što su lažno utapljanje, šamaranje i slušanje hita “Hotel California”. Usput rečeno, činjeničnu podlogu za ovu temu dao mi je sjani komentar Tomislava Čadeža u Jutarnjem. Ako je Jutarnji ikada objavio istinit komentar onda je to bio ovaj Tomislava Čadeža: “Tortura: zatočenici srpskih logora Guantanamo bi doživjeli kao zabavni park.” S obzirom na to da mi se Čadežov komentar učinio malo preoštrim, dao sam si slobodu da ga iskomentiram u stilu “ne bi se štel zameriti.”

Arthur Schopenhauer je napisao: “Oprostiti i zaboraviti znači stečena dragociena iskustva baciti kroz prozor.”

Glas razuma - pokret za sekularnu HrvatskuGlas razuma – pokret za sekularnu Hrvatsku – preko noći bacio se na obranu vjerskih načela pojedinih građana Lijepe naše. U Večernjem objavili gorljivu trakavicu o jednom neoboljševičkom vjerniku pod naslovom “Slobode govora nema ako dr. Horvat ne smije reći što misli i naziva ga se “kurvinim sinom”.

Dr. Horvat je sjajan tip. On navodno smatra da je 1945. g. malo duže potrajala ne bi ni došlo do 1991.g. Psihić je ponosni komunistički vjernik. Zato su ga izbacili iz partijskog koncepta “Grupa ljudi koja se ponaša huliganski” (Večernji od 19. prosinca o.g.) pa je, iskren kakvim ga je partija stvorila, izrekao bezazleni komentar: “Domoljublje na četiri kotača…sa pogonom na klerofašizam.” Kad je naš vjernik shvatio kakvo je oduševljenje svojom psihoanalizom izazvao kod gledaoca Žikine dinastije, sam je podnio ostavku na mjesto voditelja Odsjeka za psihijatriju varaždinske Opće bolnice. Odmah nakon toga počeo je cmizdriti izazvavši sućut lijeve medijske falange. Mislim da nije bilo relevantnog lista koji nije dao prostora našem čvrstom vjerniku. U Večernjem, ushićena Danica Pajtak citira varaždinskog vjernika: “Ne bojim se, u mom poslu cijene se samo stručnost, marljivost, lojalnost.” Naročito lojalnost. Bio bi on lojalan sudu svoje partije. Ali biti lojalan ljudima koji su svoje zdravlje i dijelove svog tijela ostavili na ratištu boreći se za stvaranje ove države. To je vjerojatno misli naš dr.-tak off. Tako žrtve rata i ratnih trauma opet postaju žrtve osobe koja i danas ne zna pravi smisao Hipokratove zakletve. Ali su zato gledaoci Žikine dinastije odmah pravilno i progresivno reagirali. Na Facebooku je odmah osvanula grupa podrške: “Svi smo mi dr. Horvat”. Sreća je što je naš psihić u stanju sam sebi postaviti stručnu dijagnozu. I križari u kolicima koji su tako prestravili Tomislava Klauškog nisu u pravu kad su ga u svom ogorčenju nazvali “kurvinim sinom”. On je samo “Varaždinec domovine sin” kojem je u jednom trenutku sinulo kako izaći iz sivila Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice u Varaždinu. Pa ako je Drago Carlos Zvonimir Pilsel oslobođen na sudu jer je branitelje koji su prošli Staićevo, Niš, Begejce nazvao “neoustaškom gamadi”, onda našeg dr. Nenada treba razumjeti i poslati ga u Vrapče. Naravno za ravnatelja.

Prisjetih se da sam kao mlad odvjetnik branio zajedno s legendarnim odvjetnikom Tošom Pavlovićem. Pasioniranim padobrancem. No, majka okrivljenika koji je teško teretio Tošinog branjenika govorila je o svom sinu tako da su joj iz usta ispadali samo bomboni. Iznervirani Tošo u završnoj riječi obratio se pok. sucu Motiki: “Poštovani suče, gospođa koja tako tereti mog branjenika je prije svega jedna krasna, poštena i šarmantna dama. Ali njezin sin je kurvin sin…!

Što se tiče predsjedničkih izbora, barem meni je sve jasno. I Rijeka i Hajduk mogu osvojiti prvenstvo. Mogu, ali prvak će biti Dinamo koji će pred 750 vatrenih navijača upriličiti nezaboravan spektakl. Slično je i u politici. Predsjednik može biti i moj favorit dr. Kujundžić. Može i Kolinda. Može čak i sinek Sinčić. Ali naš Dinamo je dosadašnji predsjednik dr. Josipović. I sve je ovo zgodni demokratski spektakl. U drugom krugu Ivo svjež, čak i ne zadihan prolazi prvi ciljnom vrpcom. Hrvati ne vole promjene. Da se je notorni Stipe mogao kandidirati 10 puta, pobijedio bi. Krasno mi je to neki dan objasnio moj vremešni znanac. “Čuj stari, Predsjednik je fikus! Ništa on ne može ni pokrenuti, ni zaustaviti, ni narediti. Čak ni svojoj gospođi… Pa zašto ga onda mijenjati? Stoga je za nas potpuno irelevantno za koga glasovati.” “Kaj je, je!” rekli bi Zagorci.

Veliki i neprežaljeni bard jedne specifične demokracije, drug Staljin je rekao: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove.”

Umro je ratni ministar unutrašnjih poslova Ivan Vekić. Da je Vekić ostao samo odvjetnik, njegova smrt bila bi smrt koja čeka sve, a naročito odvjetnike. Imala bi snažniji odjek. Na sprovodu nitko od kukurikovaca. Čudno? Ni najmanje! Pa tko je kriv Ivanu što je odabrao krivu stranu. Mogao je rat proživjeti u sunčanoj Italiji. Slati makarone umjesto oružja u Domovinu. Postao bi vjerojatno uvaženi gradonačelnik i red na sahrani bio bi mu duži od onog Drage Hedla kad na njega dođe red. Crveno i crno. Ni Stedhal se nije mogao odlučiti.

Upitali nedavno Zagorca koja mu je boja u političkom smislu milija: crvena ili crna? Domovine sin je malo razmislio i rekao: “Ja najviše volim karirano!!

joe_simunicOtišao je Joe Šimunić, istinska legenda hrvatskog nogometa. Bez imalo cinizma mogu reći da ga Dinamo nije zaslužio. Da je umjesto Dinama izabrao Hajduk, ispratio bi ga na oproštajnoj utakmici pun stadion uz ovacije. Zagrebački sportski novinari upravo su se natjecali u svojim “objektivnim procjenama”. Čak i sad ni jedan nije propustio naglasiti kako više nije za ozbiljan nogomet. Za sve kikseve obrane, šuplje k’o “švicarski sir”, krivac je bio Joe. Dugo već nije igrao i za to vrijeme “švicarski sir” bio je još rupičastiji i propusniji. Šimunić je otišao u legendu, trajniju od svih novinara zajedno. Od njihovih zlobnih glagola i njihove nekompetencije. Pokazao je svoj nacionalni naboj na skoro istom dijelu terena na kojem je Zvone Boban 13. svibnja 1990. g., uletio đonom u milicajca koji je pendrečio Dinamova navijača. Uz odobravanje Arkanovaca. Ali to su bila neka druga vremena. Bolja. I Dinamo i navijači bili su bolji. Od današnjih Dinamovih igrača, navijača i uprave, jedini Joe Šimunić pristajao bi u onaj nezaboravni ambijent 13. svibnja ljeta Gospodnjeg 1990. godine.
Danas 750 navijača, dres na kojem piše “Svi smo mi Joe”. E, bome niste! Ni do gležnja! I nemojte se zavaravat! Joe je otišao u legendu. Niste vrijedni njegove pažnje!

Bob Marley je rekao: “Istina da će te svatko povrijediti. Važno je samo pronaći one koji su vrijedni pažnje”.

Počeo sam pa da kratko završim s ljudskim pravima. Palestinski borac za slobodu unakazio kiselinom sedmero Izraelaca. Između ostalog žena s tri kćeri i nećakinjom.
King’s College iz Londona naveo je da su džihadisti u mjesecu studenom ubili 5042 osobe. Boko Haram oteo je 190 djevojčica. U školi u pakistanskom Pešaaru ubijeno je 147 učenika. Djece! I svi oni također imaju svoja ljudska prava!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari