Pratite nas

Komentar

Europa tvrđava bijelog čovjeka

Objavljeno

na

Izbjeglice i azilanti bit će najveći test Europske zajednice, cijele Europe, pa i Hrvatske, u 21. stoljeću

[ad id=”93788″]

Imajući u vidu nešto što se dogodilo u Pekingu u svibnju 2002. godine, sinoć sam s posebnim zanimanjem vrlo pozorno pratio emisiju Otvoreno, koju je, dozvoljavajući da se rasprave razmaše, vrlo dobro vodio Mislav Tonogal. Mislim da je jučerašnja tema Otvorenoga na početku godine i pred dolazak nove Vlade u Republici Hrvatskoj bila izvrsno odabrana.

Piše: Antun Babić/Kamenjar.com

O čemu se radi? Prema medijskim izvorima 2002. godine u NR Kinu je ilegalno ušlo preko tristo tisuća svjevernokorejskih izbjeglica, kojima je već tada NR Kina izgledala kao razvijena zapadna zemlja u usporedbi s onim što su ostavili iza sebe u Sjevernoj Koreji: najgoru vrstu fašističko-komunističkog režima u kojem se protivnike režima osuđuje na smrt strijeljanjem samo na mig nekog partijskog vođe, sveopću glad (pojavilo se i ljudožderstvo) i male izglede da će se bilo što u toj zemlji promijeniti u idućih sto godina. U to vrijeme bio sam opunomoćeni ministar za politička pitanja u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu, pa sam pozorno pratio sva politička događanja u Kini i njezinom okruženju.

Kineski pristup i europski pristup izbjeglicama

Međutim, nakon određenog vremena boravka u NR Kini, izbjeglice iz Sjeverne Koreje doznale da je moguće dobiti useljenje u Južnu Koreju, ako se zatraži azil u diplomatskim predstavništvima razvijenih zapadnih zemalja u Pekingu. Problem je bio u tome što su Kinezi u to vrijeme imali jako brojno osiguranje na ulazima u strana veleposlanstva, a izbjeglice iz Sjeverne Koreje nisu imale dogovorene termine u veleposlanstvima, a često ni osobne dokumente. Neki od njih su se pak dosjetili da bi mogli preskakanjem preko ograde veleposlanstava i utrčavanjem kroz glavni ulaz domoći se, prema međunarodnoj konvenciji, exteritorijalnog prostora nad kojim Kinezi nemaju ovlasti, i na taj način zatražiti azil u drugim državama, uglavnom u Južnoj Koreji. Veleposlanstva SAD-a i Njemačke su u roku od dva dana osiguravala odlazak tih izbjeglica u Južnu Koreju. Za razliku od njemačke kancelarke gospođe Merkel, tadašnji kineski predsjednik Jiang Zemin, nije Svjevernokorejancima poslao poruku dobrodošlice u NR Kinu, iako NR Kina ima 1,3 milijarde stanovnika i jedan milijun stanovnika više za Kinu bi značilo imati samo još jedno selo više koje ima milijun stanovnika.

NR Kina je 2002. godine podigla ograde od bodljikave žice oko stranih veleposlanstava u Pekingu

Nakon što su takva preskakanja ograda i utrčavanje u prostore stranih veleposlanstava potrajalo nekoliko dana, jedno jutro vozeći se na posao kroz diplomatsku čevrt ugledao sam kako su Kinezi preko noći postavili dva metra visoku bodljikavu žicu oko veleposlanstava značajnog broja zapadnih zemalja. I bio je to kraj uletavanja siromašnih sjevernokorejskih izbjeglica u prostore stranih diplomatskih predstavništava. Iako je bilo sto posto sigurno da bi svaki sjevernokorejski izbjeglica, ako bi bio vraćen natrag u Sjevernu Koreju, odmah bio pogubljen, ne sjećam se da su bilo koje zapadne humanitarne organizacije izražavale veliku brigu i nezadovoljstvo zbog kineskog tretmana sjevernokorejskih izbjeglica u tu zemlju, kao i protiv podizanja dva metra visoke ograde od bodljikave žice oko stranih veleposlanstava u Pekingu.

«Fotress Europe»

Čim sam došao u ured (veleposlanstvo RH u Pekingu bilo je u jednom manjem neboderu) odmah sam sjeo i napisao bilješku o podizanju ograde s bdljikavom žicom oko veleposlanstava zapadnih zemalja u Pekingu. Vrlo dobro se sjećam da sam također istaknuo kako je taj potez Kineza zapravo uvod u ono što će se događati u Europi u 21. stoljeću. Naglasio sam kako će se, pod najezdom emigranata iz Afrike i Azije, Europa u 21. stoljeću pretvoriti u «Fotress Europe» (Europu tvrđavu).

Tijekom razvoja izbjegličke krize i najezde skoro milijun izbjeglica iz iz država Afrike i Azije u Europu, bio sam silno zabrinut i tužan zbog zapanjujućeg neznanja poznavanja tog vrlo složenog ali i opasnog globalnog problema od strane odlazeće Vlade i gotovo nikakvih pravovremenih priprema za takav scenarijih koji su mnogi usamljeni analitičari svjetskih zbivanja već davno najavljivali. Diplomacija i međunarodni odnosi su mi struka (a dugo sam živio i u multikulturalnoj zemlji, gdje ta multikulturalnost više nije niti približno uspješna, kao što je bila dok su u nju doseljavali useljenici iz europskih zemalja), pa je bilo strašno čitati, gledati i slušati potpuno neodgovorne i lažne poruke vladajućih političara kako oni imaju sve pod kontrolom. Naravno, ni naši maistream mediji nisu ništa manje odgovorni, jer su im žutilo i tračevi daleko važniji od najvitalnijih interesa, ne samo Hrvatske, nego i njihovih stranih europskih vlasnika.

U sinoćnjem Otvorenom, kao i uvijek, novinarka i pisac Višnja Starešina pokazala se kao najbolji poznavatelj težine i složenosti problema kojem Europa ide neizbježno u susret i konfrontaciju. Nažalost, gospođa Emina Bužinkić, ma koliko bila suosjećajna s izbjeglicama i isticala ljudska prava, pokazala je kako netko može s jako dobrim namjerama davati nebulozne izjave najvećih razmjera. Takvi «idealisti» su nas u prošlosti odveli u prvu Jugoslaviju i Titov komunizam.

Hrvatska je u jako ranjivoj situaciji

U svakom slučaju, za sve nas u Hrvatskoj trenutno su još uvijek najvažnije teme vanjski dug, veliko siromaštvo, želja za boljim životom, zaustavljanje pada gospodarskog rasta, demografsko propadanje, smanjenje odlaska mladih u svijet, tko će biti ministar a tko ne itd.? Naravno, to je potpuno normalno. Međutim, ako se na vrijeme ne osvijestimo i ako ne uložimo daleko veće resurse, znanje, trud i dubinsku analizu jednog strašnog problema pred kojima se Hrvatska, zajedno s cijelom Europom nalazi nalazi, te ako već sada ne počememo najozbiljnije mi sami raditi i surađivati s drugim europskim zemljama oko pitanja dolaska nekoliko novih milijuna izbjeglica u Europu, Hrvatska jednostavno nema šanse opstati, jer je po broju stanovnika sebe dovela u krajnje ranjivu situaciju.

Nemojmo odgađati osnivanje Ministarstva useljavanja

U tom kontekstu, još jedanput ovim putem snažno apeliram na novog mandatara Vlade Republike Hrvatske, g. Tomislava Oreškovića (osobu is dijaspore), predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i predsjednika MOST-a (ovog zadnjeg posebno, jer mislim da je u MOST-u najveći problem po tom pitanju), da ne ostavljaju pitanje osnivanje posebnog ministarstva za useljeništvo za budućnost, nego da odmah prihvate ono što je napravilo preko četrdeset zemalja u svijetu. Na temelju vlastitog iskustva i dobrog poznavanja razmišljanja mladih ljudi druge, treće i četvrte generacije Hrvata u svijetu, siguran sam da bi se mnogi vratili u Hrvatsku u idućih nekoliko godina, ukoliko bi Hrvatska uistinu pokazala da želi useljavanje vrlo uspješnih ljudi hrvatskog podrijetla iz svih dijelova svijeta. Ma koliko to u ovom trenutku nekome može zvučati rasistički, «Europa će u idućih nekoliko godina postati zadnje uporište i tvrđava u kojem će mnogi bijelci iz cijeloga svijeta tražiti utočište, pa tako i u Hrvatskoj. Bijelci čine samo 14 posto svjestog stanovništva i u idućih pedeset godina samo u Europi neće biti manjina.

Mi Hrvati kao brojčano malen narod ne možemo utjecati na neizbježan razvoj globalnih događaja. Ono što ipak možemo je da mudrom politikom te događaje barem pokušamo iskoristiti za naše strateške nacionalne interese i opstanak samostalne hrvatske države i hrvatskog naroda.

Antun Babić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Takav je Zoran: prezime mijenja, ali ćud ne

Objavljeno

na

Objavio

ŠPRAJC

Neugodnu je novogodišnju ”čestitku” primila hrvatska vlada. U vidu definitivne potvrde da od posla s uvozom vojnih zrakoplova F-16 Barak od Izraela nema ništa.

Ushićen zbog izvjesne propasti hrvatske kupnje vojnih zrakoplova Zoran se Šprajc zaigrao. Veli veliki Zoran da je on za ”malog Damira” – kad su ga već veliki dečki izigrali – spremio komplet aviona za igru baš po njegovoj mjeri. Plastičnih, naravno. Jer kojeg će vraga Hrvatskoj pravi zrakoplovi kada rata ionako neće biti idućih tisuću godina, a za novac predviđen za zrakoplove moglo bi se sagraditi bogtepitaj koliko vrtića, bolnica, škola… Vrckasti Šprajc čak je na glavu stavio neku anakronu pilotsku kacigu, komentirajući da je takva u skladu s ”tehničkim standardima koje danas ima Hrvatsko ratno zrakoplovstvo” te da mu je malo mala, ali će ”malom Damiru biti taman”.

Prezime mijenja, ali ćud ne

Takav je Zoran: prezime mijenja, ali ćud ne.  Na njega više ne vrijedi trošiti riječi, no za one koji misle da je zadržavanje ratnog zrakoplovstva nepotreban trošak, vrijedi pripomenuti da će – ako sami ne budemo mogli štititi hrvatsko nebo – to za nas raditi neki drugi. Vjerojatno Talijani ili Mađari. A to će koštati, u konačnici možda i više nego vlastito zrakoplovstvo. Zanimljivo je primijetiti da je hajka na Krstičevića, započeta u hrvatskim medijima, nastavljena u Srbiji podizanjem prijave protiv njega za navodni ratni zločin. Zapravo, ta sinkroniziranost sve manje začuđuje jer je odavno već postala očita.

Koliko god Šprajcove šale na hrvatski račun bile zlobne, ipak im se ne može odreći i mrvičak smisla za humor. Barem ponekada. To se, međutim, ne može reći za Đakića mlađeg. Osobito za njegovu čestitku pravoslavnog Božića. U toj glupoj, degutantnoj čestitci javnost je prepoznala ”govor mržnje” prema hrvatskim Srbima. S pravom. Međutim, Đakićeva čestitka još  više vrijeđa Hrvate nego Srbe! Naime, mladi Đakić slikom ustaše s odrezanom glavom četnika na neki način potvrđuje velikosrpski propagandni stereotip Hrvata kao ”ustaških koljača”. I tako navodi vodu na mlin Miloradu Pupovcu, koji će sada imati materijala da se žali po svijetu kako su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Iako je sve to zapravo jedna velika farsa. Đakićev otac i Milorad Pupovac u čvrstoj su koaliciji i zapravo im odgovaraju hrvatsko-srpske zadjevice, tako oni opstaju kao nacionalni zaštitnici jednih, odnosno drugih.

Merry Chriztmaz

Da problema s čestitanjem Božića nema samo Đakić junior, dokaz su i sljedeći primjeri. Švedski nogometaš bosanskog podrijetla svoju božićnu čestitku popratio je fotografijom crvenog patuljka koji pokazuje srednji prst. Uz to i namjerno krivo napisanu: Merry Chriztmaz. Očito je da sam do Božića baš i ne drži, a nije ni korektan prema onima kojima Božić nešto znači. Uostalom, zamislite kakav bi skandal  izbio kada bi netko kršćanskog podrijetla na sličan način čestitao muslimanima Ramazan ili Židovima Hanuku. Drukčijih problema s božićnom čestitkom ima slovenski košarkaš Goran Dragić. On je čestitao pravoslavni Božić Twitteru, ćirilicom. Neki su ga na to podsjetili da je on Slovenac, a on im je odgovorio: ”Ja sam Slovenac pravoslavne vjere.” Moram priznati da mi se odgovor svidio, a pohvalno je da su izostale i negativne reakcije sa srpske strane. Što nije slučaj kada se netko izjasni kao Hrvat pravoslavne vjere. A vlast još uvijek odbija registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu kao vjersku zajednicu.

Kad se to jednoga dana dogodi, bit će to znak da je Hrvatska postala normalna država.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Višnja Starešina: Dr. Reissmuller i hrvatska novinarska bijeda

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/Višnja Starešina

U utorak, na 27. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, u Zagrebu je održana komemoracija dr. Johannu Georgu Reissmulleru.

Dr. Reissmuller svakako pripada među petoricu ne-Hrvata koji su najzaslužniji za međunarodno priznanje, dakle i za samo postojanje države Hrvatske.

Ako je Papa Ivan Pavao II, bio najutjecajniji tihi lobist za međunarodno priznanje, austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock njegov najglasniji politički zagovornik, ako je njemački kancelar Helmut Kohl bio državnik koji je donio presudnu odluku dovodeći tadašnju Europsku zajednicu pred izbor – ili ćemo priznati zajedno ili će Njemačka to učiniti sama – a njegov vanjskopolitički ministar Hans Dietrich Gencsher bio politički motor međunarodnog priznanja, onda je dr. Johann Georg Reissmuller bio – pogonsko gorivo tog priznanja.

Uloga dr. Reissmullera u međunarodnom priznanju Hrvatske bila je gotovo neshvatljivo velika. Zašto? Zato što ni po kojoj pragmatičnoj matrici ljudskog i profesionalnog djelovanja, dr. Reissmuller nije trebao biti tu, u prvome redu. Nije bio Hrvat. Bio je Nijemac. Bio je u to vrijeme ugledni urednik i suizdavač utjecajnog njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga, bio je u završnoj fazi svoje profesionalne karijere. Takvi ljudi u pravilu nikada ne idu na ratišta u druge zemlje. Ne moraju se više nikome dokazivati. No, dr. Reissmuller je osobno obilazio sva hrvatska ratišta, izravno gledao i proživljavao stradanja i pisao o njima, objašnjavao što se događa i što bi Njemačka i Europa trebale učiniti.

Samo u 1990. i 1991., u vrijeme prijeratne političke krize i osvajačkog rata u Hrvatskoj, napisao je oko 130 uvodnika, reportaža, glosa, objašnjavajući što se događa i što bi trebalo činiti. Uz to, svoj je profesionalni kapital dopisnika, urednika i suizdavača ulagao kako bi osobno, u razgovorima u kancelarovu kabinetu, uvjerio Helmuta Kohla da prizna Hrvatsku i Sloveniju. Ispravno procjenjujući kako je to jedini način da se zaustavi velikosrpski ratni pohod. Ne znam niti jednog drugog dopisnika, urednika, suizdavača u svijetu koji je ikada činio i učinio nešto slično. I to samo zato što je bio uvjeren da je to – pravedno. A za samozatajnog dr. Reissmullera to je bilo normalno. To je bio njegov način življenja i djelovanja u skladu s vlastitom savješću. Za sve što je činio i učinio za Hrvatsku nije želio uzeti ništa, nikakvo odlikovanje. Prihvatio je tek postati počasnim doktorom zagrebačkog sveučilišta.

Na komemoraciju dr. Reissmullera u Zagrebu nije došao baš niti jedan hrvatski novinar. A hrvatska državna agencija Hina nalazi se jedva tristotinjak metara od rektorata zagrebačkog sveučilišta, u kojem je komemoracija održana. Došao je dopisnik FAZ-a za jugoistočnu Europu Michael Martens. U hrvatskim medijima nije objavljeno niti slovo o tom događaju. Ni slova, ni tona, ni slike! Tako bijedno, tako jadno, tako uobičajeno u današnjoj Hrvatskoj.

U nastavku možete pročitati sjećanja na dr. Reissmullera koja su na komemoraciji s nama podijelili predsjednik vanjskopolitičkog odbora Hrvatskog sabora dr. Miro Kovač i rektor zagrebačkog sveučilišta prof. dr. sc. Damir Boras.

GOVOR DR. MIRE KOVAČA:

Poštovani gospodine Christiane Reißmüller, sehr geehrter Herr Christian Reißmüller, poštovani gospodine Rektore, poštovani prijatelji i poznanici gospodina Johanna Georga Reißmüllera, uvažene dame i gospodo, okupili smo se danas ovdje u auli Sveučilišta u Zagrebu kako bismo odali počast čovjeku koji je bio ne samo počasni doktor ove stožerne hrvatske visokoobrazovne ustanove nego i velik prijatelj Hrvatske. Štoviše, “dr. Johann Georg Reissmüller spadao je sa saveznim kancelarom dr. Helmutom Kohlom i saveznim ministrom Hansom-Dietrichom Genscherom u očeve, ili bolje rečeno u odlučujuće babice pri rađanju moderne Hrvatske.” Mišljenje je to Joachima Bitterlicha, svjedoka vremena i dugogodišnjeg savjetnika za europsku, vanjsku i sigurnosnu politiku saveznog kancelara Kohla.

Ali kako je Johann Georg Reißmüller uopće mogao do te mjere utjecati na politiku njemačke savezne vlade? Da bi se to pokušalo objasniti treba zaroniti u njegovu biografiju, u njegovu obiteljsku prošlost. Rodio se između dvaju svjetskih ratova u njemačkoj obitelji u Litomericama, na njemačkom Leitmeritz, na području Čehoslovačke, današnje Češke. Bio je to tada grad s većinskim njemačkim stanovništvom. Već ga je u mladenaštvu, zapisao je to Berthold Kohler, Reißmüllerov nasljednik u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, “zahvatio vrtlog u koji je Hitlerov rat gurnuo Europu. Majku je rano izgubio. To da mu je otac, koji je bio čuvao cara u Beču i 1918. godine stupio u službu Čehoslovačke Republike, bio antihitlerovskog i čehofilskog usmjerenja, ništa nije pomoglo njegovoj obitelji, kao ni mnogim drugim češkim Nijemcima. Obitelj je morala je 1946. godine u roku nekoliko sati napustiti svoj dom da bi potom bila prebačena u Terezín i kasnije deportirana u Prednju Pomeraniju. Dok su mnogi u vagonu očajavali kada su primijetili da vlak ne vozi u Bavarsku koju su okupirali Amerikanci nego prema sjeveru, u sovjetsku okupacijsku zonu, Reißmüller se radovao da je umaknuo češkim ‘revolucionarnim gardistima'”. U sovjetskoj okupacijskoj zoni, u kojoj se kasnije konstituirala Njemačka Demokratska Republika, poznata i kao DDR, pristupio je kao 15-godišnjak CDU-u, Kršćansko-demokratskoj uniji. Kada mu je koncem 1950. godine uhićen otac, uspio je u plavoj košulji Slobodne njemačke mladeži, na njemačkom Freie Deutsche Jugend, pobjeći iz DDR-a u Zapadni Berlin. Kasnije je u Tübingenu upisao i diplomirao pravo, položio pravosudni ispit i potom doktorirao. Umjesto u pravničkim završio je u novinarskim vodama, i to nakon što je nekoliko godina pisao za Pravničke novine, na njemačkom Juristenzeitung. U političko uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitungu stupio je 1961. godine. Snažan utjecaj na njegovo poimanje prilika u socijalističkoj Jugoslaviji imalo je njegovo djelovanje kao dopisnika u Beogradu od 1967. do 1971. godine. Po povratku u Frankfurt bio je šef unutarnje politike, sve dok 1974. godine nije izabran za suizdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Tu je vrlo utjecajnu dužnost obnašao do svoga umirovljenja u veljači 1999. godine.

Zna li vlast u Hrvatskoj tko je bio ovaj čovjek i što je sve činio za Hrvatsku?

Samo promatrač s “karakteristikama” sličnih onima Reißmülleru mogao je tako pronicljivo analizirati stanje i toliko precizno indicirati trendove razvoja prilika u komunističkom dijelu europskog kontinenta, u vrijeme Hladnog rata. O tome svjedoči i njegova knjiga “Zaboravljena polovica: Istočna Europa i mi” (Die vergessene Hälfte: Osteuropa und wir) iz 1986. godine, u kojoj su objavljeni brojni članci posvećeni Sovjetskom Savezu, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i, naravno, Jugoslaviji, koju je posebno dobro upoznao. Koliko je bio pronicljiv dokumentirao je, primjerice, u tekstu “Opozicija se formira” od 1. prosinca 1989. godine, u kojem konstatira: “Teško je srednjoeuropske Hrvate zadržati u sustavu prividnih izbora kada se čak i u bizantskoj Rusiji prakticira slobodno glasovanje. Nije ništa manje teško masovne zločine Titove vlasti nakon rata držati tabuizirane, kada se u Sovjetskom Savezu masovne grobnice iz Staljinova vremena otvaraju.” Raspoloženje u tadašnjoj komunističkoj vlasti u Hrvatskoj opisao je ovako: “Čini se da se većina među njima upravo pomiruje s prijelazom na pluralistički poredak, jedni iz uviđavnosti, drugi iz rezignacije. […] U Zagrebu ih se uglavnom promatra kao prijelaznu vlast. Ali nitko nije siguran kamo će taj prijelaz odvesti”.

Složit ćemo se lako, mislim na nas malo starije i iskusnije među nama, da je opis tadašnjeg ambijenta u glavnom gradu Hrvatske bio realističan. Nije stoga čudno da je Johann Georg Reißmüller precizno identificirao glavni uzrok raspada socijalističke Jugoslavije, i to u tekstu objavljenom 26. veljače 1991. godine pod naslovom: “Opsjena gospodskog naroda”. U njemu ustvrđuje da “s koje se god strane promatra jugoslavenska kriza, to jest jugoslavenski državni jad, pokazuje se da je glavni uzrok srpska pretenzija za moći. Mentalitet gospodskog naroda tjera slojeve Srba koji određuju politiku na to da druge narode u Jugoslaviji tretiraju kao objekte svoje volje za podjarmljivanje”. Ovu je preciznu dijagnozu upečatljivo garnirao hrabrom povijesnom paralelom: “Nijemci, koji su u ovom stoljeću s opsjenom gospodskog naroda drugim narodima nanijeli strahovito zlo, trebali bi posebno osjetljivo reagirati kada vide da u njihovu susjedstvu jedna nacija sa sličnom zabludi slabije zlostavlja”.

I Nijemci su zaista osjetljivo reagirali kada su na TV-ekranima gledali slike ubijenih i ranjenih ljudi i razorenih gradova i naselja u njihovu susjedstvu, najprije u kratkom ratu JNA protiv Slovenije, onda u pohodu Miloševića i njegovih sljedbenika protiv Hrvatske, kasnije i protiv Bosne i Hercegovine. Joachim Bitterlich, kojega sam uvodno spomenuo, konstatirao je u prilogu koji je ljubazno pristao napisati za ovu komemorativnu sjednicu u spomen na Johanna Georga Reißmüllera da je “malo koja međunarodna politička kriza u ujedinjenoj Njemačkoj proizvela takvu polarizaciju i emocije kao slom i raspad bivše Jugoslavije”. To se, dakako, odnosilo i na njemačke političare. Tako je Nenad Ivanković, koji je tada bio dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz Bonna, vrlo plastično opisao scenu dolaska njemačkog ministra vanjskih poslova u sjedište nizozemskog ministarstva vanjskih poslova u Den Haagu, na sastanak Vijeća ministara Europske zajednice. Bilo je to početkom rujna 1991. godine, dok je rat protiv Hrvatske bio u punom jeku i Njemačka još nije bila prelomila da će podržati međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije. Ministre država članica dočekalo je stotinjak Hrvatica prosvjednica, “sve u crnini i sa crnim šalovima preko glave”. Među njima je bila i ovdje prisutna gospođa Janović, koja je imala poster oko vrata sa slikama lica izmasakriranih hrvatskih policajaca. Približavajući se autom ministarstvu, u Genscherovo je “vidno polje dospjela ta žena s mrtvim policajcima. Genscher je poskočio na sjedištu i smjesta dao znak vozaču da stane. Htio je van, no policajac je mahao da kola moraju produžiti vožnju. Kad su se kola zaustavila pred ulazom u ministarstvo, pedesetak metara dalje, te kad je iz njih izašao Genscher, sudbina se više nije mogla zaustaviti. Onako visok i korpulentan, on je raširio ruke, razmaknuvši ispred sebe tjelohranitelje i članove njemačke delegacije i trčeći se uputio prema gospođi Janović. Genscher je trčao raširenih ruku, a njemu ususret i ta žena, spotičući se o poster što joj je visio o vratu. Kad je dotrčala do njega, pala je na koljena i poput kakve hrvatske Marije Magdalene obgrlila noge njemačkom ministru. Dok ju je Genscher pridizao, ona je govorila ‘Gospodine Genscheru, molimo Vas, spasite nas, spasite, Hrvatska je izgubljena!’. Suočen s takvim prizorom, u Genscheru su proradile emocije pa je povikao: “Ne zvao se ja Hans-Dietrich Genscher, ako Njemačka ne prizna Hrvatsku, ne bude li se danas nešto konkretno učinilo za Hrvatsku”.

To je spontano Genscherovo političko iskakanje izazvalo čuđenje, zatim i neraspoloženje unutar njemačke savezne vlade. “Njemačka savezna vlada bila je tada pod znatnim pritiskom unutarnje i vanjske politike, jednako od ‘obiju’ strana, bila je u pravoj pravcatoj dilemi”, napisao je Joachim Bitterlich. “Njemačka je upravo bila ostvarila svoje ponovno ujedinjenje, pozivajući se i na pravo na samoodređenje naroda zahvaljujući podršci Amerikanaca i uz pristanak Sovjetskog Saveza, ali uz otvorenu skepsu njezinih europskih partnera kojima je teško padala bilo kakva promjena statusa quo u Europi. To se u prvom redu odnosilo na Francusku i Veliku Britaniju, koji su odbijali stajalište Njemačke i eventualno priznanje”. Međutim, u njemačkoj je javnosti, uvelike zahvaljujući nevjerojatnoj žilavosti i upornosti Reißmüllera, čiji je antipod bio izdavač Der Spiegela Rudolf Augstein, stvorena klima za priznanje Hrvatske i Slovenije, kao što je naglasio i Berthold Kohler: “Reißmülleru je bilo jasno da se Jugoslavija neće održati. Kada su Srbi napali Sloveniju i Hrvatsku, zauzeo se za trenutačno priznanje dviju republika. Ali time njegovo djelovanje još uvijek nije dovoljno opisano: on je svojim pisanjem prouzročio priznanje. Dugačkom serijom uvodnih članaka doveo je Kohlovu vladu do toga da više ne čeka europske partnere koji su oklijevali. Nema puno slučajeva da je jedan novinar politiku dirigirao, pače tjerao u smjeru po svojoj volji. U ovom je slučaju bilo upravo tako, što potvrđuju političari i diplomati koji su tada bili pod jakom Reissmüllerovom publicističkom paljbom.” Kratko rečeno, izludio ih je. Među njima je bio i Joachim Bitterlich.

Na Badnjak 1991. godine, dan nakon što je njemačka savezna vlada donijela odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije, Reißmüller je objavio članak pod naslovom “Priznati (Anerkannt)”, lišen bilo kakvog entuzijazma, u kojem kritizira što se tako dugo oklijevalo s međunarodnim priznanjem Hrvatske i Slovenije. Pritom nije propustio spomenuti da “za ovaj Božić Hrvati žale: za svojim mrtvima koji su poginuli u obrambenoj borbi ili su kao zatvorenici okrutno osakaćeni; za svojim opustošenim i za dugo vremena izgubljenim regijama. Ali u svome dubokom jadu još uvijek imaju povjerenje u zapadni svijet, a koji ga ne zaslužuje”.

Naravno da iz ovih misli proizlazi da je temelj za međunarodno priznanje bila, kao što je to u svome nekrologu naveo Stanislav Janović, “dugoročna politička volja hrvatskog naroda za stvaranje vlastite samostalne države”, zatim da se “našao čovjek koji je imao političku inteligenciju, čvrst karakter i neslomljivu volju i upornost”, to je bio “otac države” Franjo Tuđman, te “rijetko viđena hrabrost i žilavost hrvatskih mladića koji su dobrovoljno otišli braniti svoju domovinu”.

Johann Georg Reißmüller za svoje je rijetko viđeno zalaganje dobio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. Više časti nije htio. Svoj je govor zahvale održao na hrvatskom jeziku. Spomenuo je svoje dugogodišnje kontakte u Hrvatskoj, na prvom mjestu na Kaptolu kod nadbiskupa Kuharića. Bilo je to u travnju 1995. godine, prije oslobođenja hrvatskih okupiranih područja. Zato se i na kraju svoga govora zapitao “kada će napokon hrvatski narod moći živjeti bez straha da će kakva razbojnička ruka posegnuti za njegovom domovinom”. Taj je strah uvelike nestao nakon kolovoza 1995. godine. Stoga i ne čudi da je tada izrazio želju posjetiti područja Hrvatske koja su bila nekoć okupirana. Nazvao je tada Benjamina Tolića, koji je danas također s nama, i rekao mu: “Krajina je bila okupirana, sada više nije, hoćemo li je nas dvojica okupirati na dva dana?”. I tako su Johann Georg Reißmüller i Benjamin Tolić zajedno otputovali u bivšu tzv. Krajinu, ali pritom “skočili” i do Cazina i Bihaća u Zapadnoj Bosni.

Što reći zaključno o Johannu Georgu Reißmülleru? Prvo, njegov život pokazuje da pojedinac, ako je zaista nečemu posvećen, ako svoje djelovanje doživljava kao poziv, ako je pritom na pravom mjestu, može znatno utjecati na povijest. Drugo, velike osobe s karakterom krasi i skromnost. Sjećam se svojih posjeta obiteljskom domu bivšeg njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla. Prilikom moga posjeta u ožujku 2014. godine, prije proglašenja svetim pape Ivana Pavla XIII., skrenuo mi je pozornost na njegovu poznatu rečenicu: “Giovanni, nemoj sebe shvaćati tako važnim”. Možda to objašnjava da Reißmüller, koji je bio praktični katolik i volio putovati u Rim, nije želio prihvatiti državno odlikovanje koje mu je diskretno bilo predloženo. O tome znaju bivši rektor Marijan Šunjić, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, bivši gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić, ali i Benjamin Tolić. “Taj počasni doktorat je jedino priznanje koje je prihvatio”, napisao je Berthold Kohler i dodao: “Za taštine branše (novinarske) imao je samo prijezir, ponekad ni to. Reißmüller je tražio eksplicitno da se u listu u rubrici ‘osobni podaci’ ne spominju njegovi okrugli rođendani.

Johann Georg Reißmülleru je bilo dano da doživi, kako je rekao, kako se hrvatska nacija oslobodila, kako je stvorila svoju državu i kako ju je branila.

Na tome smo mu ovdje okupljeni zahvalni. Hrvatska je izgubila vjernog prijatelja. Ali mi ćemo ga se uvijek sjećati kao jednog od velikana u odnosima između hrvatskog i njemačkog naroda. Neka mu je vječna slava.

GOVOR REKTORA, DR. DAMIRA BORASA:

Poštovani predsjedniče Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora dr. sc. Miro Kovač, poštovani zamjeniče veleposlanika Savezne Republike Njemačke u Republici Hrvatskoj gospodine Haralde Seibel, poštovane dame i gospodo,

Sveučilište u Zagrebu danas se prisjeća svoga 82. počasnoga doktora, dr. Johanna Georga Reissmüllera, pravnika, publicista, izdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga, velikoga prijatelja Republike Hrvatske.

Počasni doktorat – gradus doctoris honoris causa, za svako je sveučilište, pa tako i za Sveučilište u Zagrebu, najveće i najstarije sveučilište u Republici Hrvatskoj s tradicijom dugom 350. godina, važno priznanje koje se dodjeljuje uglednim osobama koje su svojim radom pridonijele njegovom napretku, te nacionalnoj znanosti i kulturi.

Prema europskoj i hrvatskoj sveučilišnoj tradiciji dodjela počasnog doktorata izniman je događaj za sveučilište, a svaki počasni doktor osim časti i naslova prima na sebe čuvanje ugleda i dostojanstva sveučilišta.

Veze koje povezuju Hrvatsku, naše sveučilište, kao izvorište intelektualne snage naše zemlje, i dr. Johanna Georga Reissmüllera, trajne su te se danas posebno prisjećamo njegove značajne uloge u povijesti naše zemlje.

Kao rektor u svome ću se prisjećanju na dr. Johanna Georga Reissmüllera posebno usmjeriti upravo na njegov znanstveni i istraživački opus te na njegove veze sa Sveučilištem.

Danas, malo više od 23 godine nakon što je Povjerenstvo u sastavu dr. sc. Viktor Žmegač, redoviti profesor Filozofskoga fakulteta u svojstvu predsjednika, te akademkinja Alica Wertheimer-Baletić, redovita profesorica Ekonomskoga fakulteta, redoviti profesor Pravnoga fakulteta prof. dr. sc. Željko Horvatić, dr. sc. Mirko Valentić, znanstveni savjetnik u Institutu za suvremenu povijest u Zagrebu i dr. sc. Mirko Mataušić s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u svojstvu članova, predložio Senatu Sveučilišta u Zagrebu da donese odluku o dodjeli počasnoga doktorata dr. Johannu Georgu Reissmülleru, okupili smo se u ovoj svečanoj auli kako bismo se oprostili od velikoga prijatelja naše zemlje, koji je svojim pisanjem o zbivanjima u vrijeme Domovinskoga rata ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske te pomogao da europska i svjetska javnost spoznaju istinu o stanju u bivšoj Jugoslaviji.

Počasni doktorat dr. Johannu Georgu Reissmülleru dodijelio je rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Marijan Šunjić 1995. godine, a svečanost dodjele održana je na ovom istom mjestu, u svečanoj auli, u kojoj o dugoj tradiciji našega nacionalnoga sveučilišta svjedoče portreti rektora koji su ga vodili tijekom povijesti.

Ističući poveznice između izvornih vrijednosti hrvatskoga kulturnoga identiteta i najviših dometa europske civilizacije te nastojanja našega Sveučilišta da stvara i pridonese kulturi i znanosti u ovom dijelu Europe, rektor Šunjić na svečanosti dodjele počasnoga doktorata dr. Johannu Georgu Reissmülleru posebno je naglasio sljedeće:

„I naše Sveučilište i hrvatski narod, pogotovo njegova duhovna i politička elita, ujedinjuju i razmjenjuju svoje snage sa svim ostalim narodima srednjeeuropskoga kulturnoga i civilizacijskoga okruženja, bez čega bi trajna stabilnost ove regije, a posebno opstanak i napredak suvremene Hrvatske bili nemogući. Svijest o toj nužnosti, svijest o ulozi i važnosti Hrvatske kao čimbenika stabilnosti u ovom dijelu svijeta, svijest o nacionalnoj, kulturnoj i političkoj opstojnosti hrvatskoga naroda, sve to mora biti predmetom znanstvenoga istraživanja, ali i činom intelektualnoga i osobnoga poštenja i temeljem političkoga djelovanja… Mnogi intelektualci u Europi prihvatili su izazov intelektualnoga i osobnoga poštenja, koji je pored znanstvenoga, zahtijevao i duboki ljudski i društveni angažman… Jedan od njih je svakako dr. Johann Georg Reissmüller, znanstvenik koji je rezultate svoje znanstvene spoznaje, i teorijske i praktične, svoga dobroga uvida u geopolitičke zakonitosti ovoga turbulentnoga područja, jasno izrazio i tumačio.“

Rektor Šunjić u prigodi svečane dodjele počasnoga doktorata dr. Johannu Georgu Reissmülleru posebno je istaknuo njegovu hrabrost u obrani prava malih naroda na samostalnost svoje države, jer trebalo je snage suprotstaviti se ustaljenim predrasudama i političkim interesima pojedinih država, i to činiti utemeljeno na načelima povijesne istine i pravde.

Dr. Reißmüller rođen je 1932. u češkom gradu Litomerice. Zanimanje za politička i pravna pitanja potaknula su ga da se upiše na studij pravnih znanosti na Sveučilištu u Tübingenu, koji je završio 1955. Tri godine poslije obranio je doktorski rad o granicama općega prava na slobodu u njemačkome ustavu. Težnja za političkim novinarstvom dovela ga je 1961. u uredništvo političke rubrike jednih od najstarijih i najuglednijih njemačkih novina Frankfurter Allgemein Zeitung. Uz brojne članke u Frankfurter Allgemein Zeitungu, dr. Reißmüller objavio je i više knjiga, među kojima i Jugoslawien – Vielvölkerstaat zwischen Ost und West, Die vergessene Hälfte – Osteuropa und wir, Der Krieg vor unserer Haustür – Hintergründe der historischen Tragödie, Die bosnische Tragödie i dr.

Dr. Johann Georg Reissmüller u svojim je radovima dao ogroman doprinos razumijevanju europske politike 20. stoljeća, posebno u slavenskim zemljama, analizirao je povijesnu dimenziju zbivanja na području jugoistočne Europe te je svojim radovima pridonio razumijevanju stvarnoga stanja na području bivše Jugoslavije. Također, svojim je člancima objavljenima u Frankfurter Allgemein Zeitungu njemačke čitatelje jasno, ali i uz mnoge kritičke prosudbe, informirao o zbivanjima na tlu Jugoslavije.

Kako je istaknulo i Povjerenstvo koje je analiziralo njegov doprinos i predložilo dodjelu počasnoga doktorata Sveučilišta u Zagrebu, dr. Johann Georg Reissmüller bio je „suvremenik kojemu je neobično stalo do istine i pravednosti, a napose do istine o Hrvatskoj… bio je jedna od najuglednijih osoba u suvremenoj europskoj publicistici te je svojim znanstveno i moralno utemeljenim osvjetljavanjem povijesnih zbivanja u Republici Hrvatskoj i u susjednim zemljama vrlo zaslužan za upoznavanje javnosti sa složenošću problematike i s političkim i etičkim dimenzijama sukoba. Njegov je rad u svim aspektima izniman doprinos znanosti i hrvatskom društvu, svjedočanstvo istinske humanosti, prožeto dubokom etičkom odgovornošću.“

U godini u kojoj Sveučilište u Zagrebu obilježava 350. obljetnicu svoga djelovanja, sjećanje na sve znanstvenike, profesore, istaknute intelektualce, počasne doktore i osobe koje su obilježile njegovu povijest, vodilja nam je da ustrajemo na daljnjem razvoju našega Sveučilišta, na poticanju znanstvenih istraživanja koja donose nove spoznaje, te na djelovanju koje doprinose razvoju naše zemlje i društva.

Sveučilište u Zagrebu, počasnom doktoru dr. Johannu Georgu Reissmülleru, zahvaljuje na njegovom javnom djelovanju, znanstvenom i publicističkom doprinosu, te posebno, na njegovoj ljudskosti i prijateljstvu. Njegov rad poticaj nam je za ulaganje dodatnoga napora u razvoj hrvatske znanosti te na jačanje povezivanja Sveučilišta i društva, s ciljem osiguravanja da znanja i spoznaje koje crpimo iz svojih istraživanja budu na korist našoj zemlji i svim njezinim građanima.

Višnja Starešina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari