Pratite nas

Kolumne

Europska rezolucija Informbiroa

Objavljeno

na

Rezolucija protiv Mađarske koju je usvojio Europski parlament dvotrećinskom većinom zastupnika s prijetnjom oduzimanja ovoj državi glasačkih prava, neodoljivo podsjeća na Rezoluciju Informbiroa koju su 1948. donijele udružene komunističke partije protiv Jugoslavije.

U onim prošlim vremenima KPJ i njegovo vodstvo bili se optuženi za skretanje sa socijalističkog puta i za narušavanje proleterskog internacionalizma, ovaj put Mađarska se osuđuje zbog kršenja „europskih vrijednosti“. I u jednom i u drugom slučaju optužbe su vrlo apstraktne, a pravi razlozi ostaju skriveni te se o njima može tek nagađati. Europska komisija je nešto ranije na istovjetan način ocijenila stanje u Poljskoj.

Na leđa Viktora Orbana natovareno je štošta, sve što je moglo doći pod ruku, sve čega su se tužitelji sjetili: kršenje neovisnosti pravosuđa i sveučilišta, gušenje medijskih i vjerskih sloboda, ugrožavanje vladavine prava, korupcija i slično. Nema zemlje kojoj se sve to, kad bi se baš htjelo, ne bi moglo prigovoriti i u kojoj se ne bi mogli naći odgovarajući primjeri.

Nigel Farage, britanski zastupnik izjavio je ovom prilikom kako je spomenuta rezolucija uvreda za Orbana i njegovu zemlju, pozivajući ih u Brexit te primjećujući kako se našao barem jedan čelnik koji se želi zauzeti za svoja načela, svoj narod i svoju kulturu.

I na tom tragu valja tražiti prave razloge izopćavanja jedne članice EU-a. Orban i njegova vlada protive se nekontroliranim imigracijama štiteći nacionalni i kršćanski identitet nasuprot „europskoj vrijednosti“ multikulturalizma i radikalnog sekularizma, oni su za suverenitet države nasuprot sve jačim tendencijama, ne kako se pogrešno kaže federalizacije, nego unitarizacije EU-a u ekonomskom, političkom, kulturnom pa i moralnom smislu, oni se izbacili Sorosevo Otvoreno društvo koje je imalo pretenziju postavljati podobne političke strukture na vlast, oni su stali na rep bankarskom lihvarstvu, oni surađuju s Rusima mimo dozvole Zapada i još puno toga.

Nova EU matematika 2/3 od 751 je 448 ?

Orban je ugrozio neke političke principe i interese koje je tamo neka birokracija pod utjecajem interesnih lobija proglasila europskim vrijednostima. No porast popularnosti konzervativnih stranaka, što i naš tzv. mainstream proglašava zabrinjavajućim, a posljednji su uvjerljv primjer švedski izbori, govori nam kako postoji i druga Europa osim ove trenutne bruxelleske i neke druge europske vrijednosti koje su bliske upravo mađarskim ili poljskim stavovima.

Za divno čudo, zastupnici HDZ-a, uz, očekivano, Marijanu Petir i Ružu Tomašić, odbili su glas većine, naravno po napucima svoje središnjice. Radi li se tu o dobrosusjedskim odnosima ili je li to znak da se HDZ vraća svojim ozlojeđenim biračima, a uoči skorih europskih i nacionalnih izbora?

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

HDZ-ovi europarlamentarci podržali Mađarsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari