Pratite nas

Kolumne

Europski izbori u državi u kojoj je zanimanje za geopolitiku i međunarodne odnose mizerno

Objavljeno

na

Europski izbori i (ne)zainteresiranost za međunarodne odnose

Izbori za Europski parlament koji se održavaju od 23. do 26. svibnja vjerojatno ne će donijeti radikalne promjene u sastavu Parlamenta.

Nedvojbeno ćemo svjedočiti jačanju desnih /suverenističkih stranaka, koje možemo pronaći u okviru tri grupacije: Europa nacija i sloboda (Nacionalno okupljanje, Liga, Afd itd.), Europski konzervativci i reformisti (poljska Pravo i Pravda) i Europska pučka stranka (suspendirani Orbanov Fidesez).

Međutim, desne stranke i dalje ne će biti u prilici odlučno kreirati političke procese na razini EU-a iako će njihov utjecaj bitno porasti.

Pučani i socijalisti prvi put od 1979., moguće je, ne će zajedno imati većinu Parlamentu, jer se predviđa pad broja mandata i jedne i druge grupacije što je izraz općeg pada povjerenja u tzv. mainstream stranke.

Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE), posebno ako mu se nakon izbora pridruži Macron, mogao bi dobiti nešto veći broj mandata u odnosu na prošli saziv.

Ukratko: „mainstream“ stranke, koje podupiru status quo, i dalje će dominirati u Europskom parlamentu, ali će broj protestnih mandata osjetno porasti .

U Hrvatskoj izbori za Europski parlament služe uglavnom kao test unutarpolitičke snage pojedinih stranaka i, dakako, kao prilika za odabrane partijske vojnike da se „prištekaju“ na unosne bruxelleske sinekure.

Ozbiljne kampanje za europske izbore nije bilo, a način na koji su srednjostrujaški mediji pratili kampanju daleko je ispod zadovoljavajuće razine. Već dugo godina vanjskopolitičke rubrike u glavnim medijima gotovo da ne postoje.

Čini se da Hrvate odveć ne zanimaju međunarodni odnosi niti geopolitički procesi u svijetu jer prilozi koji se bave tim temama imaju najnižu razinu čitanosti odnosno gledanosti.

Hrvatska nema niti jednu televizijsku ili radijsku emisiju koja bi se sustavno bavila geopolitičkim tema, što je u vremenu velikih geopolitičkih promjena porazna činjenica. Tuđman je bio savršeno svjestan važnosti geopolitičkih promjena na globalnoj razini. Iza njega među političarima to nije više slučaj.

Pisac ovih redaka pred nekoliko je tjedana gostovao na Trećemu programu Hrvatskoga radija u emisiji „Na kraju tjedna“.

Tema emisije bile su geopolitičke teme i problematika međunarodnih odnosa. U nastavku donosimo bitan sadržaj emisije koji je za potrebe ove objave donekle proširen i modificiran. (D. Dijanović)

O geopolitici i međunarodnim odnosima

Što je geopolitika?

Geopolitika je spoj dviju grčkih riječi: gea (zemlja) + ta politika (bavljenje javnim, državnim poslovima, grad, polis). Geopolitika se bavi uzajamnim odnosom prostora i politike, tj. načinom na koji način geološka osnova nekog prostora utječe, ili bi mogla utjecati, na značaj tog prostora u političkom smislu.

Geopolitika, dakle, proučava prostor sa stanovišta države. Geopolitika nije znanstvena disciplina u klasičnom smislu riječi. Riječ je o rubnoj znanstvenoj disciplini koja može, ali uopće ne mora biti povezana sa znanstvenom metodologijom.

Kako god, nakon gotovo deklaratorne zabrane geopolitike nakon Drugoga svjetskog rata, kasnije ju populariziraju Kissinger i Brzezinski, a danas sve gotovo svi u znanstvenoj zajednici slažu da geopolitika može biti iznimno korisna u objašnjavanju aktualnih pitanja u međunarodnim odnosima. Njezin utjecaj posebno jača u kriznim razdobljima, kakvo je i danas na globalnoj geopolitičkoj sceni.

Inače, otac pojma geopolitika je Rudolf Kjellen (1864.-1922.) – švedski politički geograf, jedan od utemeljitelja njemačke geopolitike. I što je bitno spomenuti, geopolitika kao disciplina javlja se sredinom 19. st, iako se određene geopolitičke ideje lokalnog karaktera javljaju još pojavom prvih civilizacija.

Što nam možete reći o prapočecima geopolitičke misli u Hrvata?

Hrvatska nije stvorila izvornu geopolitičku teoriju koja bi bila globalnog karaktera. Otac hrvatske geopolitike je Ivo Pilar, hrvatski pravnik, povjesničar, publicist. On je djelovao u razdoblju kad se geopolitika formira kao disciplina.

Ono što bitno određuje njegovo djelovanje je činjenica da je bio pravaški političar. Za njega je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja (on je bio odvjetnik u Tuzli do preseljenja natrag u Zagreb), a predlagao je poslao posljednjem austro-ugarskom caru Karlu I. Austrijskom trijalistički preustroj A-U Monarhije unutar kojeg bi Hrvatska bila treća jedinica. Ako bih morao izdvojiti njegovu knjigu koju bih svima preporučio da pročitaju, upravo jer i danas iznimno aktualna, je knjiga „Južnoslavensko pitanje“.

Drugi značajan geopolitičar bio je Filip Lukas, svećenik i znameniti geograf. Filip Lukas bio je na čelu MH u vrlo turbulentnom razdoblju od 1928. do 1945. Pod njegovim vodstvom MH je u tom razdoblju predstavljala stup otpora jugoslavenskom režimu.

U svojim djelima Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture. Lukas je naglašavao da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija.

Svaki, dakle, narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće. Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, 1997.

Stječe se dojam da je geopolitički aspekt u suvremenoj hrvatskoj politici zanemaren?

Hrvatska ima ljude koji razumiju što je geopolitika, ljude koji bi poglavarima mogli dati dobre smjernice za vođenje vanjske politike.

No, Hrvatska je, na žalost, na mnogim planovima zapuštena zemlja, u kojoj nerijetko negativna selekcija prednjači nad honoriranjem znanja i izvrsnosti. Kao i na drugim planovima tako je i ovdje, niti ovdje ne postoji ozbiljnost. Mi nemamo danas niti jednu jedinu tv ili radio emisiju koja bi se sustavno bavila problematikom geopolitike, međunarodnih odnosa i globalne sigurnosti.

Usporedbe radi, u susjednoj Srbiji ja osobno znam za barem 5-6 takvih emisija. Naravno, u današnjim turbulentnim vremenima tektonskih lomova na geopolitičkoj sceni to je veliki problem. Ako u državi nemate niti jednu ozbiljnu tribinu na kojoj bi stručnjaci mogli sustavno, a ne ad hoc, povodom nekih događaja, raspravljati, polemizirati i iznositi geopolitičke spoznaje, ona je jasno da ta država nema dobre perspektive u međunarodnim odnosima.

Koje se sve geopolitičke vizije sudaraju u Hrvatskoj?

Ukratko, dominantna je svakako atlantistička vizija. Tu prije svega mislim da Sjedinjene Američke Države koja i dalje najdominantniju sila svijeta. Njoj je u interesu imati prostor jugoistočne i srednje Europe u svojoj sferi utjecaja, što uostalom vidimo i po činjenica da je pred koju Crna Gora ušla u NATO savez, a uskoro će ući i Makedonija.

Neko vrijeme Amerika se udaljila iz Hrvatske, kao i iz njezina balkanskog okruženja, no posljednjih godina vidljivo je intenziviranje njezinih aktivnosti, prvenstveno zbog jačanja ruskog utjecaja.

No, prije nego se osvrnemo na ruski utjecaj, treba spomenuti drugi pol angloameričke politike, a to je Velika Britanija. I danas, kad se čini da je Britanija zaokupljena svojim problemima zbog Brexita, ne treba biti naivan pa misliti da je Britanija odustala od kontrole ovih prostora.

I danas Britanija ima vrhunsku diplomaciju i vrhunske obavještajne službe koje djeluju i na ovim prostorima, kako se to kolokvijalno kaže. U konačnici, i američke službe u nekim se područjima, spomenimo, eto, prisluškivanje fiksne telefonije, oslanja na britanska tri centra u Europi koja se time bave.

Spomenuli smo Rusiju. Jačanje ruskoga utjecaja jasno je vidljivo u hrvatskome balkanskom okruženju (Srbija, tzv. Republika Srpska), ali i u primjerice Sloveniji ili Mađarskoj. Utjecaj Rusije jača posljednjih godina i u Hrvatskoj, što putem banaka, što putem ulaska u pojedine firme što kroz ugovore koji reguliraju nabavu plina.

Iako susjedni Srbi često vole govoriti da su „mali Rusi“, te iako nesumnjivo postoje određene povijesne, pa i religijske veze (pravoslavlje) Srbije i Rusije, Rusija, to trebamo svi trebamo imati na umu, je zainteresiranija za Hrvatsku nego za Srbiju. To je logično jer su Srbi već sada proruski orijentirani dok se za hrvatsku naklonost tek treba izboriti. Hrvatska je na Jadranu, toplome moru, dok to Srbija nije. Ne zaboravimo da je i sovjetski obavještajni centar bio daleko snažniji u Zagrebu, nego u Beogradu.

Od regionalnih sila u našem okruženju treba izdvojiti Njemačku. Kod nas su ljudi dosta pro-njemački orijentirani, no iako je spletom okolnosti Njemačka početkom devedesetih u neku ruku pomogla Hrvatskoj svojim priznanjem, Njemačka je još od sredine 19. st., u okviru svoje doktrine Drang nach osten, na prostore Hrvatske i susjedstva gledala tek kao na područje za ostvarivanje svojih golih interesa.

Nekada je to bila koncepcija Lebensrauma, tj. životnog prostora, a danas, kad se Europska unija pretvara u instrument njemačke političke i ekonomske moći, Njemačka na prostor Hrvatske i okruženja gleda kao na prostor za izvoz ljudi i sirovina.

Uostalom, to je implicirao bivši njemački kancelar Shroder koji je za zemlje tzv. Zapadnog Balkana predložio školovanje po njemačkom modelu kako bi se kasnije što lakše prilagodili za njemačko tržište rada. Dakle, cilj je pretvaranje Hrvatske i okolnih zemalja u kolonijalni rasadnik radne snage.

Od regionalnih sila koje imaju fokus na okolne zemlje, prije svega na Bosnu i Hercegovinu, koja je i hrvatska zemlja, treba svakako spomenuti i Tursku i njezinu doktrinu neoosmanizma. No pitanje je, posebno s obzirom da i Turska ima unutarnje probleme (kurdsko pitanje), a i u procesu je približavanja Rusiji i udaljavanja od Amerike, koliko su neoosmanske ambicije na Balkanu realne.

Ako s jedne strane postoje zagovornici obnove južnoslavenskog (barem ekonomskog) jedinstva, mogu li im kontrapunkt biti pojedinci i skupine orijentirani prema Srednjoj Europi?

Nije ništa sporno u ekonomskoj suradnji tzv. južnoslavenskog prostora. Hrvatska ima od toga ekonomske koristi. No, bilo kakva unija sa Srbijom, pa bila ona i ekonomska, je za Hrvatsku pogubna.

Tri mora

Dvije Jugoslavije su vrlo jasno pokazale da jugoslavenstvo nije afirmacija, nego negacija hrvatskih interesa. Hrvatska treba ekonomski surađivati sa svima pa tako i s prostorom bivše Jugoslavije, no Hrvatskoj nije u interesu integracija sa zaostalijim balkanskim, nego s politički, gospodarski i tehnološki razvijenijim prostorom, a to je nedvojbeno prostor srednje Europe.

Tu prije svega mislim na države Višegradske skupine. Hrvatska je do 1918. stoljećima živjela s tim državama u okviru Dvojne Monarhije. To su zemlje s kojima dijelimo zajedničku kulturu i tradiciju, a i zajedničku bolnu prošlost 20. st. Mahom se tu radi o ex komunističkim državama koje su kao i Hrvatska bile pod komunizmom.

Činjenica da se na političkoj i medijskoj razini konstantno narkomanski „fiksamo“ prostorom bivše Jugoslavije (posebno u političkim i pseudokulturnim rubrikama), a da nemamo pojma što se događa u srednjoj Europi, rječito svjedoči o tome da određene silnice u Hrvatskoj i dalje ne mogu prežaliti raspad bivše Jugoslavije.

Nudi li, primjerice, Inicijativa tri mora Hrvatskoj neku geopolitičku perspektivu, i – ako da — ima li ona i ideološke, ili tek gospodarstveno-ekonomske komponente?

Inicijativa Tri mora ima, dakako, ekonomsku komponentu. Prošle godine na summitu u Bukureštu predstavljeno je 40 projekata vrijednih 45 milijarda eura, od čega bila u okviru 11 projekata Hrvatskoj trebalo biti predviđeno oko dvije milijarde eura.

Jedan od projekata koji je kompatibilan s Inicijativom tri mora je izgradnja LNG terminala na Krku. Izgradnjom LNG terminala na Krku Hrvatska bi se mogla snažnije afirmirati kao strateški partner Sjedinjenih Država, i dalje najmoćnije države svijeta. Ne zaboravimo da je Trump 2017. na summitu u Varšavi od svih projekata izrijekom spomenuo LNG termina na Krku.

Hrvatska bi izgradnjom LNG terminala dobila priliku postati tranzitna zemlja za srednju Europu jer bi moglo doći do gradnje plinovoda do drugih zemalja, a Hrvatska bi zarađivala na tranzitu.
A tu je svakako i projekt izgradnje nizinske pruge Rijeka Zagreb. Inicijativa donosi i veću važnost Luke Rijeka, koju je

EU još 2010. proglasila strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka kao najvažnijim tržištima svijeta.

Na kraju, ne i manje bitno, ta inicijativa nam donosi politički i duhovni odmak od po Hrvatsku pogubnih balkansko-jugoslavenskih asocijacija.

Može li Kina biti dobar gospodarski partner Hrvatskoj i prijete li nam od njih neke opasnosti? Isplati li se Hrvatskoj prihvaćati kineska ulaganja širokih raspona?

Još su stari Rimljani govorili da novac ne smrdi, od koga kod bio. Toga se jako dobro drže zapadne države, bilo da govorimo o Sjedinjenim Državama (Kina je, naime, vlasnik više od bilijun dolara američkih obveznica), Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Velikoj Britaniji.

Sve te države s Kinom imaju poslove teške stotine milijardi dolara. Od nedavno i Salvinijeva Italija (članica G8) je postala članicom kineske inicijative Pojas i put. U susjednu Srbiju Kina je investirala desetak milijarda dolara, velike su investicije i u Mađarskoj, a čak i Poljska koja je najbitniji američki partner u srednjoistočnoj Europi ima vrlo jaku suradnju s Kinom.

Ako druge države surađuju s Kinom, ne vidim zašto ne bi i Hrvatska. Oni koji prozivaju manje države za suradnju s Kinom, su baš one zapadne države koje s Kinom imaju poslovne aranžmane, kako smo rekli, teške stotine milijardi dolara.

Što se tiče opasnosti, naravno da one uvijek postoje. Primjerice, države u kojima Kina ima velike investicije sutra će teško moći u UN-u glasovati za protukineske prijedloge, no to vam je tako sa svim velikim silama i nije nikakva kineska specifičnost.

Za razliku od zapadnih država koje kritiziraju, ali ne žele odriješiti kesu za ulaganja ni u Hrvatskoj ni drugdje, Kina se trudi da kad negdje uloži da osim što ona ima profit (to je logično, tko investira želi profit), da od toga određene koristi ima i domicilna država.

Kina k tome, kao, dakako, komunistička država, ne uvjetuje ulaganja „mistikom“ ljudskih prava koja ponekad nemaju veze s ljudskim pravom, nego su obično sredstvo ucjene. Teza o „kreditnom imperijalizmu“ nije bez temelja, no to je, ponavljam, tako i s drugim stranama.

Da zaključim, ne vidim što bi kineske investicije razlikovalo od bilo čijih drugih investicija.

Kakvi su odnosi između Kine i Rusije i komplicira li ih sve veća kineska prisutnost u prostoru koju su Rusi tradicionalno držali svojom sferom utjecaja, to jest jugoistočnom Europom?

Rusko-kineski odnosi povijesno nisu bili idilični, a 1969. svjedoči smo i sovjetsko-kineskom pograničnom ratu. U novije vrijeme, znamo za raskid SSSR-a i Kine 1978., što je zapravo bio lukavi potez Henrya Kissingera koji je Kinu izolirao od Sovjetskog saveza i tako stekao premoć u okviru tzv. politike obuzdavanja.

Novo, međutim, vrijeme donijelo je i nove okolnosti pa i nova savezništva. Uz Kissingera najvažniji američki geostrateg druge polovice 20. st. Zbigniew Brzezinski 1997. je u knjizi „Velika šahovska ploča“ kao potencijalno najgori scenarij za Ameriku označio savez Kine, Rusije i možda Irana koji bi nastao ne na temelju zajedničke ideologije, nego na temelju sukladnih nezadovoljstava kao antihegemonsko savezništvo.

Upravo ovo imamo danas na djelu. Rusko-kineska suradnja posljednjih je godina toliko intenzivirana da se sve više govori o strateškom savezu u nastajanju. Prošle godine u vojnim manevrima na tlu Rusije sudjelovali su i pripadnici kineske vojske. Kina je prvi kupac ruskog raketnog sustava S-400, a velika suradnja postoji i na planu energetike, atomske industrije, svemirskih istraživanja itd.

Treba istaknuti postoje ruski analitičari koji ne dijele prokineske simpatije. Tako ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Prokineska politika Kremlja prema Čramšikinu sprječava razvoj boljih odnosa Rusije i drugih azijskih sila kao što su Japan i Indija. Surađujući s Kinom, smatra on, „Rusija kopa vlastiti grob“.

Rusko-kineski konfliktni potencijal, dakle, postoji, no žarište na kojemu bi mogao izbiti svakako primarno nije prostor jugoistočne Europe. Rusija i Kina ovdje igraju s različitim kartama. Kod Rusije to je prvenstveno bankarski sektor, izvoz oružja i energenata, dok Kina u okviru novoga Puta svile gura infrastrukturne projekte i razvoj visokih tehnologija.

Koji je američki pogled na mikro-geopolitičku situaciju hrvatskoga susjedstva, posebice u svjetlu Trumpove donekle izolacionističke politike?

Kako je rečeno, SAD želi prostor Hrvatske i njezina balkanskog okruženja imati u svojoj sferi utjecaja. Na djelu je rekonfiguracija tog prostora prema američkim interesima. Nakon Crne Gore i Makedonija je na putu da postane članica NATO-a.

Iza makedonskog ulaska u NATO Americi neskloni analitičari vide američki interes presijecanja eventualnoga sjevernog kraka Turskog toka odnosno sprječavanje mogućnosti dolaska ruskih energenata s jugoistoka, ali i cilj da se presječe put od Pireja preko Soluna Moravsko-vardarskom dolinom do Panonske nizine koji je važan za Kinu u okviru novoga „Puta svile“.

Nakon Makedonije na red će doći i Bosna i Hercegovina, gdje je problem srpski faktor, tj. Milorad Dodik koji se protivi ulasku tzv. RS u Nato Savez. Ako BiH uđe u NATO Srbija će biti potpuno okružena članica NATO Saveza.

Pitanje koliko će dugo Srbija moći sjediti na dvije stolice. A ulazak u NATO je na neki način neformalni preduvjet za ulazak u NATO savez. Kako god, američki je cilj što više istisnuti ruskih utjecaj iz hrvatskog susjedstva.

Kineski i ruski utjecaj: koje su sličnosti, a koje razlike njihova djelovanja, je li jedna strana ideologiziranija od druge?

Postoje, naravno, razlike. Rusija i Kina igraju s različitim kartama. Kod Rusije imamo ulaganja u bankarski sektor i u firme, no primarno se radi o izvozu oružja, Rusija ima jaku vojnu industriju (posebno su cijenjeni njezini raketni sustav S-300 i S-400 i borbeni zrakoplovi) i o izvozu energenata.

Napravljen je Sjeverni tok 1, gradi se Sjeverni tok 2, a nakon propasti Južnog toka planira se graditi Turski tok. Kina s druge strane, u okviru inicijative Pojas i put, kao globalizacije na kineski način, želi povezati Aziju, Afriku i Europe putem infrastrukturnih projekata – gradnja cesta, mostova, željeznica itd. Kina mnogo ulaže u vojsku, drugi je to proračun svijeta, no kineska vojna industrija se ne može uspoređivati s ruskom.

Kinezi nemaju Suhoj Su-57 niti S-400 niti Cirkon rakete, ali imaju Huawei. U okviru programa Proizvedeno u Kini 2025 Kina želi postati, i na dobrom je putu, predvodnik u razvoju visokih tehnologija.

Nije stoga čudno što u okviru američkih taksi su upravo IT proizvodi posebno na udaru. Kina je na društvenom planu komunistička država, a na ekonomskom planu već desetljećima prihvaća određene tržišne principe.

Komunizam je u Kini na društvenom planu na poseban način srastao s kineskim društvom i tamo čini i određeni oblik kohezije (neovisno što je riječ o zločinačkom sustavu). Osobno ne mislim da Kina ima namjeru izvoza komunizma. Europske srednjoistočne države znaju što je komunizam i to ovdje ne bi prišlo.

Može li se slučaj Agrokor tumačiti u geopolitičkom ključu, kao oruđe pomoću kojega Rusija želi proširiti svoj utjecaj i u ovdašnje predjele?

Mišljenja sam da je Agrokor prvenstveno ekonomsko pitanje, no naravno da bi bilo naivno pomisliti da širenjem ekonomskog utjecaja ne raste i geopolitičkih utjecaj. Merkel, kad je u pitanju Sjeverni tok 2, često govorimo da je to isključivo ekonomsko pitanje. No, jasno je kako je riječ i o geopolitičkoj i sigurnosnoj kategoriji. Tako je i u Agrokoru.

Velike sile borbe se za interese, i to je tako oduvijek. Pritom želim naglasiti da danas u Europi i SAD-u, o okviru neohladnoratovskih tenzija ponekad kod zapadnih političara imamo i određenu dozu iracionalne rusofobije. Neki političari na Zapadu u svakome potezu koji im se ne sviđa vide rusko hibridno djelovanje. Nema nikakve sumnje da Rusija širi svoj utjecaj, no svaki događaj treba pojedinačno tumačiti, a u okviru neohladnoratovskih nadmetanja i retorike koja ta nadmetanja prati.

Europski izbori. Hoće li tzv. populisti odnijeti veliku pobjedu i, ako postignu značajne rezultate, kako je to moguće, s obzirom na činjenicu da ih se sustavno demonizira, pa i samim nazivom “populisti”?

Ankete pokazuju da bi ujedinjeni tzv. populisti i desničari mogli postati treća skupina u Europskom parlamentu. Naravno, pitanje je hoće li postići toliko dobar rezultat, no nema nikakve sumnje da će desno-populističke stranke napraviti značajan iskorak u odnosu na prošle izbore.

Desnica jača diljem Europe i to je neupitna činjenica. Riječ je o očekivanom trendu. Svaka akcija izaziva reakcija. Masovne migracije u Europu i sve snažnije ukidanje nacionalnih suvereniteta kod europskih naroda budi samoobrambene reflekse.

Populus, znamo to iz prvih stranica Elementa Latina, znači narod. Populisti, za razliku od tzv. mainstream (srednjostrujaških) opcija koje se sve više udaljuju od naroda, artikuliraju ono što narodi misli i osjeća. Uzmimo za primjerice migracije afroazijskog, mahom islamskog stanovništva u Europu.

Ankete u europskim državama pokazuju da je domicilno stanovništvo dominantno protiv tih migracija, no mainstream i dalje uporno inzistira na migracijama. Je li onda čudno što jačaju protuimigrantske stranke koje se kvalificira kao populističke?

Populističke stranke su, dakle, prvenstveno stranke koje idu protiv mainstreama i koje kritiziraju dominantne elite. Pritom ne želim reći da i među populistima nema opsjenara i demagoga. Ima ih. No, one stranke koje se posljednjih godina u Europi prozivaju populističkima su uglavnom stranke koje ne žele identitetsku smrt Europe uslijed masovnih migracija, koje ne žele potpuno izbacivanje kršćanstva iz javnog života i koje se protive bruxelleskome birokratskom monstrumu u njegovim unifikacijskim namjerama. One žele Europu nacija, a ne Europu kao superdržavu.

Postoje li u Hrvatskoj populisti nalik europskima?

Postoje, ali je tu riječ o populistima u negativnom smislu. I pritom to nisu mrske desničarske stranke, koje se obično povezuju s populizmom. Kod nas su mainstream stranke populističke. Narodu obećavaju brda i doline, a nakon toga gaze po narodnoj volji.

Populizam je ulupavanje novca u Uljanik, u granu koja je neprofitabilna odavno. Populisti su još bili HSS-ovci između dva svjetska rata, a danas su to mahom sve mainstream stranke. Samo su populisti mogli ulagati desetine milijardi kuna u brodogradnju iako je odavno vidljivo da je riječ o gubitašima koji jednostavno nisu profitabilni.

Je li moguće da Brexit ne uspije?

Moguće je, sve se više čini da je to jedan od potencijalnih scenarija, uz naravno tvrdi Brexit i Brexit uz dogovor. Moguća je možda i neka duža odgoda Brexita. Osobno mi je već postalo zamorno pratiti peripetije oko Brexita. Vidjet ćemo.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari