Pratite nas

Kultura

Eva Kirchmayer Bilić: Spasimo hrvatsku kulturu od komunističkoga zatiranja

Objavljeno

na

Odupirući se sadržajima koji (me) posvuda okružuju i nameću se, tražim i nalazim sâm Izvor.

[ad id=”93788″]

Do suza ganuta veličanstvenim i moćnim glasovima Faroških kantadura, zapanjena ljepotom i bogatstvom višestoljetnoga pučkog pjevanja Staroga Grada i otoka Hvara, stapam se s poviješću svoga naroda, ukorijenjena i uronjena u baštinu kojoj se divim, zahvalna Bogu za duhovnost koja (me) hrani i obogaćuje; zahvalna onima koji su ju u svakom ne/vremenu njegovali, sa/čuvali, održali, prenosili: ‘Kad se Bog čovik učini’, pet stoljeća stari pučki napjev – u 50 kitica ispjevano Spasiteljevo Sveto Rođenje.

Pet stotina godina!

I onda rez.

Komunisti kidaju višestoljetnu nit.

Čupaju korijenje korijena…

Republika Hrvatska pripada srednjoeuropskome uljudbenom i kulturnome podneblju i tijekom svoje bremenite povijesti bila je sudionikom svih kulturnih europskih zbivanja, na području stvaralačke i izvedbene umjetnosti, književnosti, glazbe i likovnoga izričaja, za razliku od zemalja istoka koje ne poznaju europske stilove i razdoblja u umjetnosti. Hrvati su do II. svjetskoga rata, osobito u prvoj polovici 20. stoljeća, imali zavidnu razinu kulture, no to zanemareno, nedovoljno istraženo, pa i zaboravljeno razdoblje i područje, (još uvijek) iščekuje nove istraživače.

Komunističke likvidacije umjetnika i intelektualaca u Titovom represivnom sustavu

Hrvatska, hrvatski narod i njegova kultura dandanas snose posljedice prouzročene likvidacijom i pogubljenjem velikoga broja intelektualaca i umjetnika s kraja II. svjetskoga rata (Bleiburg, Križni put), protjerivanjem i zatvaranjem (Goli otok, Stara Gradiška, Lepoglava…) preživjelih i/ili zabranom njihovog djelovanja. Iz obrazovnoga sustava uklonjen je veliki broj svećenika, čuvara i oblikovatelja hrvatske uljudbe – utemeljitelja brojnih obrazovnih i sveučilišnih institucija, čime je nastala nemjerljiva šteta tijekom nekoliko naraštaja. Brojni intelektualci i umjetnici u emigraciji ostvarili su zapažene rezultate o kojima se u Hrvatskoj danas (još uvijek) vrlo malo ili ništa ne zna.

Nakon II. svjetskoga rata Titov komunistički represivni sustav, sustavno je zatirao svaki spomen na dosege hrvatske uljudbe. Djelovati su mogli/smjeli oni umjetnici koji su bili spremni, zaduženi ili prisiljeni, barem u nekome dijelu svoga umjetničkog izričaja veličati komunistički sustav i sve ono što je on podrazumijevao. Socijalistička umjetnost svodi(la) se isključivo na ideološku propagandu.

Osim nenadoknadivog gubitka nekoliko stotina tisuća ljudi (i njihovih potomaka!), prekid i višedesetljetno (sustavno) onemogućavanje djelovanja i nastavka dotadašnjeg uljudbenog napretka hrvatskoga naroda (ukidanje i uništavanje hrvatskih kulturnih udruga i časopisa, iseljavanje hrvatskog naroda), a također i ‘cijepanjem’ i razdvajanjem hrvatskoga pučanstva (pa i cijelih obitelji) nakon stvaranja ‘avnojevskih’ granica, rezultira zanemarivanjem i zapuštenošću hrvatskoga naroda.

Brojni su krajevi osiromašeni nedostaju im elementarni uvjeti: ceste, škole, telefoni i sl. Iseljavanje se poticalo i događalo kontinuirano, tijekom svih poratnih desetljeća, s većim intenzitetom 70-ih i 90-ih, a nastavlja se i danas.

Svojoj bremenitoj povijesti usprkos, hrvatski je narod iznjedrio gotovo najviše kulturnih, civilizacijskih, odnosno uljudbenih dobara, danas uvrštenih na UNESCO-vu reprezentativnu listu svjetske nematerijalne baštine čovječanstva. Činjenica da je mali hrvatski čovjek toliko doprinio svjetskoj uljudbenoj baštini, vrijedna je iznimnoga poštovanja.

Obrazovne i kulturne institucije u funkciji anacionalizacije

Povijesne okolnosti, zatiranje svega hrvatskoga, zapuštanje hrvatskoga naroda i zanemarivanje hrvatske kulture odrazilo se i na obrazovni i odgojni sustav, u najmanje dva naraštaja, što rezultira činjenicom da današnje hrvatsko društvo, u svome većem dijelu, uključujući i nositelje važnih službi (još iz prošlog sustava), ne poznaje i nije prožeto dostatnim znanjem i sviješću o hrvatskoj kulturni, umjetnosti, i uopće umjetnosti kao pojmu. ‘Vrijednosti, krjeposti, vrline’ pojmovi su čija se značenja ne mogu gotovo nigdje čuti i koji se ne koriste u javnome govoru i medijskome prostoru.

Danas smo svjedoci vremena u kojemu se osjećaj pripadnosti hrvatskome narodu (i) u kulturnome izričaju, ne potiče, odnosno, to se čini nedostatno, stidljivo, skromno i/ili na neprimjereni način. Domoljublje se prikazuje kao ne samo nepotrebno, nego i nepoželjno obilježje, a kamoli vrlina. Hrvatskome čovjeku ubija se duh, čast, ponos, sjećanje, dostojanstvo. U svijest se hrvatskoga čovjeka unatrag više desetljeća, a danas osobito, na suptilni način utiskuje osjećaj krivnje zbog domoljublja te se stvara osjećaj odbojnosti, pa i gađenja prema vlastitoj Domovini.

Zatiranje hrvatskoga jezika i hrvatskih simbola

Pri oglašavanju kulturnih zbivanja i manifestacija na plakatima, kao i na logotipima institucija, izbjegava se koristiti hrvatske nacionalne simbole i temeljne sastavnice koje čine hrvatski vizualni identitet: karakteristične boje (crvena i bijela) i kvadrati. Sve češće izbjegava se koristiti hrvatski jezik. Hrvatski barjak ne samo da pojedine kulturne institucije ne ističu na državne blagdane i važne datume, nego ih današnji arhitekti nisu dužni niti predvidjeti!

Na taj se način kulturne i obrazovne institucije priključuju poslanju anacionalizacije hrvatskoga čovjeka, kojemu se na taj način oduzima i osiromašuje nacionalna svijest i osjećaj pripadnosti vlastitome narodu. Treba li podsjećati da nas upravo jezik, povijest, književnost, glazba/pjesma, vizualni identitet i sl., čine pripadnicima jednoga naroda, njegove kulture i uljudbe?

Proturječna je stvarnost da je Hrvatska prije dvije godine ušla u Europsku uniju, dok se hrvatska kultura, koja i pripada europskom mentalitetu i naslijeđu, sve više odriče svojih vlastitosti i korijenja, te se priklanja ‘regionu’ i sličnim nazivima koji podrazumijevaju bivšu državu. To se prije desetak godina uočavalo tek sporadično, no danas je suradnja s istočnim susjedima, ponajprije agresorskom Srbijom, (koja, znamo, nije platila ratnu odštetu, a niti priznala agresiju) ne samo ‘normalna’, nego je i sastavni dio raznih kulturnih ‘strategija’, planova i programa djelovanja pojedinih umjetničkih, kulturnih i obrazovnih institucija.

Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti ne podnose i ne zahtijevaju ratnu odštetu za kulturna dobra uništena tijekom domovinskoga obrambenog rata: razrušene crkve, kazališta, škole, glazbene škole, muzeji, knjižnice, koncertne dvorane, instrumenti, umjetnička djela, note, knjige…Podsjetimo, sve je to obnovila Republika Hrvatska i njezini državljani.

Programi koji u svome temelju imaju njegovanje, otkrivanje, istraživanje, predstavljanje i promicanje hrvatske kulturne baštine i hrvatskoga identiteta ne dobivaju potporu ili je ona ponižavajuće mala i nedostatna.

Gotovo u pravilu, financiraju se programi koji barem u nekome svom dijelu sadrže (moraju sadržavati?) ‘region’ i suradnju s agresorskom državom i promiču rodnu ideologiju.

HTV ukinuo nacionalne pjesme i nacionalne glazbene motive

To podrazumijeva da današnju suvremenu hrvatsku kulturu mahom čine umjetnici, od kojih se očekuje da djeluju ‘globalistički’, istodobno potiskujući hrvatski nacionalni element i identitet.

Dr. Ivica Raguž, profesor fundamentalne teologije na KBF-u, nedavno je u jednom intervjuu u Glasu koncila istaknuo: „Evo nekoliko svojstava toga tipičnog hrvatskog intelektualca: kozmopolit, ugrožen vlastitom kulturom: boji se vlastite kulture, boji se svoje povijesti, svoje religije, svojega jezika, svojega pravopisa; univerzalist, ugrožen svojom nacijom; pluralist, ugrožen svojim identitetom; tolerantni relativist, ugrožen istinom; čovjek činjenica, ugrožen idejama. Jednom riječju, njemu je strana svaka briga za kulturu, naciju, identitet, istinu, ideje. To je čovjek bez brige za te stvarnosti. Jer, što je drugo komunizam zastupao negoli totalitarni kozmopolitizam, univerzalizam lišen prošlosti, kulture, nacije, identiteta, istine i ideja. I kakav onda drugi odnos prema Vukovaru očekivati od tipičnoga hrvatskog intelektualaca? To može biti samo odnos bez brige i odnos ravnodušnosti.“

Ne osuđuje se i ne procesuira, nego se naprotiv, umjetnošću naziva, pa i financira, ponižavanje, vrijeđanje i nepoštivanje hrvatske zastave – simbola hrvatske države, što podrazumijeva i gaženje dostojanstva i ponižavanje ponajprije hrvatskih dragovoljaca i branitelja – pobjednika u domovinsko-obrambenome ratu, kao i ponižavanje vjerskih i nacionalnih simbola i osjećaja hrvatskoga naroda i čovjeka, dok se istodobno na svim razinama i u svim porama društva veličaju komunistička obilježja, sustav i osobe koje su ga predstavljale u bivšoj državi, a protiv kojih su upravo ustali hrvatski branitelji, tada gotovo goloruki mladići, na pragu života.

Upravo stoga, i na području kulture potrebno je provesti lustraciju.

Što rade Seksološka proljetna škola i A. Štulhofer u Grožnjanu u okviru glazbenih tečajeva za mlade glazbenike u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži?

Podsjetimo: studenti Muzičke akademije 2012. godine izveli su u Zagrebu u KDVL program pod nazivom ‘Od ljubavi i zlobe do Maršala’ neposredno nakon obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara; HRT je ukinuo pjesmu ‘Dobro jutro, Hrvatska’ na početku istoimene emisije; ukinut je glazbeni motiv za najavu Dnevnika, koji je bio citat Gundulićeve i Gotovčeve Himne slobodi (‘O lijepa, o draga, o slatka slobodo!’); televizijske programe i emisije čine gosti, glumci i redatelji iz zemalja bivše države; u umjetničko-vizualnome se izričaju koketira s ćirilicom; otvoreno se promiče pornografija. Niti jedno hrvatsko nacionalno kazalište nije priredilo niti jednu jedinu premijeru o stotoj obljetnici smrti hrvatskog skladatelja Ivana pl. Zajca u 2014., nego je to učinilo jedino kazalište Mala scena na čelu s dr. sc. Vitomirom Lončar u suradnji sa studentima i profesorima Muzičke akademije u Zagrebu. Za Josipa Kašmana, rođenoga na Malom Lošinju 1850., koji je pjevao na otvorenju Metropolitan Opere 1883.g. i bio prozvan ‘kraljem baritona’ zna malo koji glazbenik, a kamoli šira javnost. Svoje manifestacije od nacionalnoga značaja nemaju ni velike operne umjetnice svjetskih razmjera Ilma de Murska niti Milka Trnina i još mnogi i mnogi istaknuti i zaslužni hrvatski umjetnici. A što rade Seksološka proljetna škola i A. Štulhofer već devet godina u Grožnjanu u okviru glazbenih tečajeva za mlade glazbenike u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži? Tko će objasniti i prozboriti o neprimjerenome ponašanju prema mr. Gabrijele Krmpotić-Kos i sadržajima u zagrebačkom Kulturno informativnom centru i otkazu koji je nedavno dobila? Skrbi li tko (i kako?) o tome kakve programe i koje skladbe HRT emitira u emisijama na državne blagdane, uz značajne nacionalne događaje, uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, primjerice?

Osmisliti i provoditi hrvatsku nacionalnu kulturnu strategiju

Tko skrbi o tome što se i pjeva li se i izvodi na državne blagdane i na zbivanjima od nacionalnoga značaja i kako izgledaju kulturni i umjetnički programi i priredbe na razini države, kao i lokalne zajednice? Već je općepoznata zastrašujuća činjenica da veliki broj hrvatskih državljana ne zna ni datume državnih blagdana niti što se njima obilježava. Mnogi ne znaju ni tekst hrvatske himne ‘Lijepa naša domovino’ i to ponajprije stoga što, ne samo da ju se ne izvodi kad bi se to podrazumijevalo i očekivalo, nego ju se najčešće izvodi u snimljenoj instrumentalnoj inačici ili ju pjeva solist, dok svi nazočni – šute! Danas u kulturnim i obrazovnim institucijama rijetko će tko čestitati zaposlenicima, djelatnicima, studentima, učenicima državne blagdane ili prirediti primjereni umjetnički program.

Potrebito je osmisliti i provoditi hrvatsku nacionalnu kulturnu strategiju: poticati i financirati istraživanja, popisivanja i vrjednovanja nepoznate, zanemarene i neistražene hrvatske umjetničke baštine (samostani, knjižnice, privatne zbirke), angažirati i poticati mlade znanstvenike i umjetnike da svoje radove posvete toj vrsti istraživanja te da se rezultati istraživanja predstave hrvatskoj javnosti u obliku filmova (dokumentarni, igrani, prevedeni na strane jezike), književnih, kazališnih, glazbenih djela (instrumentalnih, glazbeno-scenskih, vokalnih..), likovnih (kiparstvo, arhitektura, slikarstvo…), kao i da se održavaju prezentacije, tribine, izložbe, festivali i predavanja o njima te ih se predstavlja u medijima, a tim se rezultatima/istinama prožme cijelo hrvatsko društvo. Od predškolske dobi, do sveučilišta, nastavni planovi i programi trebaju primjereno skrbiti o hrvatskome identitetu i nacionalnoj baštini, a također i o baštini i očuvanju hrvatskoga identiteta u Vojvodini, Boki, Bosni i Hercegovini, Gradišću u Austriji i Mađarskoj, kao i u iseljeništvu. Jedan od vrijednih pozitivnih primjera je, prije sedam godina na Muzičkoj akademiji utemeljeni kolegij ‘Hrvatska vokalna baština’, koji je osmislila i oblikovala mr. Kristina Beck-Kukavčić i do sada predstavila i sa studentima priredila više od 150 hrvatskih skladatelja i skladbi hrvatske vokalne glazbe!

Obrambeni Domovinski rat nikada nije dobio mjesto u obliku umjetničkih ostvarenja

Hrvatski Domovinski rat kao temelj hrvatske neovisne države nije nikada dobio mjesto koje zaslužuje u obliku umjetničkih ostvarenja koja bi predstavila branitelje, heroje i velikane domovinskoga obrambenog rata onako kako pobjednici i veterani svake normalne države i zaslužuju. Propušteno je poticanje i financiranje istraživanja, popisivanja i vrjednovanja hrvatske domoljubne poezije, proze, glazbe i likovnoga izričaja nastaloga u vrijeme Domovinskoga rata, sve do današnjih dana. Nastajalo je mnoštvo domoljubnih stihova, no, izgleda, danas ih nema tko uglazbiti. Osim Marka Perkovića Thompsona.

Zašto ne postoje epopeje Oluji, Vukovaru, djevojčici Željki Jurić, stradaloj djeci koja su posijedjela u skloništima ili bila ubijena, Siniši Glavaševiću, hrvatskim generalima, Zidu boli, masovnim grobnicama, Škabrnji, bitkama, herojima, majkama i suprugama, Kati Šoljić i njezinim sinovima, Vesni Bosanac, Jurju Njavri, o krunici, Ovčari, o izgubljenom djetinjstvu, mladosti, ljubavi, o silovanim ženama, stopostotnim hrvatskim ratnim vojnim invalidima i njihovim suprugama, o djeci poginulih branitelja, o nestalima, o prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu? Zašto Ministarstvo kulture ne raspisuje natječaje i ne financira takve sadržaje?
Domovinski je rat (o)branjen “mačem i krunicom”, a propušteno je dostatno to nastaviti činiti “perom i knjigom”

Posljedice komunističkoga represivnog sustava odražavaju se i na crkvenu glazbu Crkve u Hrvata: nakon II. svjetskoga rata uklanjanje svećenika glazbenika iz glazbenoga i obrazovnoga života, kao i kompletni kršćanski i katolički svjetonazor koji je, posebno pri odgoju mladih, bio zabranjen, uz naviranje utjecaja američke glazbe, uzrokovao je i promijenio stanje u sakralnoj, posebice liturgijskoj glazbi, čije se posljedice i dandanas uočavaju. Institut za crkvenu glazbu pri Katoličko-bogoslovnome fakultetu (utemeljen 1964. g.) bio je jedina institucija koja je skrbila o crkvenoj glazbi, itekako suočena sa stvarnošću komunističke represije. Nakon svećenika glazbenika, o crkvenoj su glazbi nakon II. svjetskoga rata skrbile časne sestre u okvirima svojih mogućnosti djelovanja, dok danas Institut za crkvenu glazbu, koji nosi ime Albe Vidakovića, pohađaju mahom laici.

Da bi se Domovinu voljelo, mora ju se i poznavati

Fakultet Družbe Isusove tek 2015., i to ovih dana, na blagdan Bezgrješnog Začeća BDM, postao punopravni član Sveučilišta u Zagrebu, i to s izmijenjenim (!) nazivom Fakulteta, a upravo je Družba Isusova još 1669. utemeljila zagrebačko Sveučilište. Na najljepšem zagrebačkom trgu nalaze se mahom umjetničke, kulturne i obrazovne institucije, škole, Sveučilište, muzeji. Svi oni na svim dokumentima, na svakoj potvrdi, programskome letku, imaju na adresi ime zločinca. Niti jedna od tih institucija nije se glasno zauzela protiv naziva toga trga. Na taj se način mladima u svijest utiskuje ime zločinca Tita kao normalna pojava, a prešućuje se pritom da su mnogi njihovi vršnjaci sveučilištarci (i njihovi potomci), ni krivi ni dužni, od toga zločinca bez suđenja pogubljeni, zatvarani i proganjani.

Da bi se Domovinu voljelo, mora ju se i poznavati – njezinu povijest, kulturu i baštinu.

Ne može se oteti dojmu da je na djelu brisanje sjećanja na, ponajprije, najnoviju hrvatsku povijest: negira se Domovinski rat, njegov doprinos i vrijednosti, a time se dovodi u pitanje postojanje i opstanak sâme hrvatske države te se ‘u miru’ upravo kulturnome politikom provodi onaj cilj koji devedesetih godina nije bio ostvaren po planu velikih moćnika i agresorske Srbije. Oslabljivanjem uspomena, neobilježavanjem i zaboravljanjem proslava te sve manjim interesom da se na mlade naraštaje prenose sjećanja, hrvatskome se čovjeku i narodu oduzima sloboda i budućnost. Prešućivati povijest čin je izdaje.

Posvećeno hrvatskim dragovoljcima i braniteljima, mojim vršnjacima, koji su, u vrijeme dok sam se ja školovala, gradila obitelj i karijeru, stavili svoje tijelo, život i sve što imaju i jesu, na raspolaganje Domovini.

Jer, upravo su Hrvatski dragovoljci i branitelji, oslobađanjem i stvaranjem slobodne i neovisne Hrvatske države, oslobodili i njezinu povijest.

* Eva Kirchmayer-Bilić pijanistica je, profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i urednica glazbene rubrike u tjedniku za kulturu ‘Hrvatsko slovo’. Od 1996. zaposlena je kao umjetnički suradnik na Odsjeku za pjevanje zagrebačke Muzičke akademije. God. 2006. imenovana je višim umjetničkim suradnikom. Od 2007. članica je Vijeća Muzičke akademije, članica Vijeća umjetničkog područja, a od 2009. do 2013. bila je članica Senata Sveučilišta u Zagrebu, kao predstavnica zaposlenika u nastavnim zvanjima, u kojem je trenutačno zamjenica. Udana je i majka četvero djece.

Izvor: Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U Zagrebu održan Okrugli stol ‘Europske perspektive Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine’

Objavljeno

na

Objavio

U napretkovom kulturnom centru u Zagrebu je 21. ožujka upriličen Okrugli stol pod nazivom “ Europske perspektive Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine” a koji je organiziran u suradnji Hrvatskog kulturnog društva Napredak i Udruge Hrvatsko zajedništvo. U najavi ovog događaja organizatori su napomenuli da se radi o znanstvenom skupu te da se isti ne organizira kao politički skup, nego je temeljna intencija bila pokušati mladima predočiti europske vrijednosti i upozoriti ih na neodrživost sadašnje opće situacije življenja na prostoru Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Napretkovog kulturnog centra prof. dr. Dražen Vikić-Topić uputio je pozdravnu riječ i preuzeo moderatorsku palicu, a svoja izlaganja iznijeli su:  dr. sc. Nediljko Matić, prof. dr. Pavo Barišić, mr.sc. Marija Šerić te akademik Mislav Ježić.

Predsjednik Napretkovog kiulturnog centra u Tagrebu pozdravljajući izlagače i okupljene goste nije zaboravio spomenuti kako je Napredak društvo koje je utemeljeno i na očuvanju hrvatskoga identiteta i kako je puno napravilo po tom pitanju. Također je kazao kako je  tema interesantna te da je Napredak otvoren i za druge teme te napomenuo  kako je dan prije u Naperetkovom kulturnom centru bio jedan događaj hrvatsko-iranskog društva.

Govoreći na temu “ Ustavno pravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ideja Hrvatskoga zajedništva” dr. sc. Nediljko Matić je, između ostaloga, istakao kako su Hrvati i međusobno izloženi stalnom “ogađivanju” da BiH nije i njihova država.

– Mislim da je u ovaj “Zeman” potrebno čitati upravo Ivu Pilara da se s time prestane. Ne može se htjeti BIH, a ne htjeti da ona bude i tvoja država. Moramo ovdje biti potpuno jasni i principijelni. Hrvati kao politički narod imaju dvije države gdje su oni konstitutivan narod. To su RH i BiH. Mi smo tu jasni u tome kada tvrdimo da smo u BIH konstitivni narod uz Bošnjake i Srbe također kao konstitutivne narode. Naravno da kod toga priznajemo konstitivnost svakog građanina koji su pripadnici drugih naroda, kazao je, između ostaloga, dr. sc. Nediljko Matić.

Prof. dr. Pavo Barišić je nazočnima kroz svoju temu “ Prinosi Hrvata filozofiji i znanosti u Europi – s posebniom osvrtom na Juraja Dragišića (oko 1445. – 1520.), Josipa Stadlera( 1843. – 1918.) i Ivu Pilara (1874. – 1933.)”, pokušao približiti ulogu koju su Hrvati iz Bosne i oni koji su vezani uz Bopsnu, imali u znanstvenom smislu svojevremeno u Europi. Prof. dr. Barišić je u tom smislu posebno naglasio ulogu Juraja Dragišića, između ostaloga , kazavši:

– Juraj Dragišić je porijeklom iz Srebrenice. Srebrenicu danas znamo po jednom sasvim drugom kontekstu, kojim je ona ušla u jednu europsku priču, ali podsjetimo se , kad je Dragišić rođen, (smatra se negdje 1443. godine ili 1445. – ne zna se točno), u vrijeme, Srebrenica je već jedno stoljeće bila središte otkrića srebra, koje kontroliraju trgovci, koji su se naselili iz Dubrovnika. Oni kontroliraju svu prekomorsku trgovinu Srebrenice. Srebrenica je bila jedno malo europsko sjedište. Dragišić se obrazuje u Franjevačkom samostanu. U to vrijeme, sredinom 15. stoljeća u BiH je bilo oko 30 franjevačkih samostana. I tamo negdje oko 1463., kada Srebrenica pada pod Turke, onda je i on izbjegao prvo u Jajce, a onda i  nakon toga u Zadar, neki kažu u Dubrovnik, a onda u Italiju , gdje stječe najveće počasti, kako u svojoj crkvenoj tako i znanstvenoj razini. Stječe doktorat na bolonjskom sveučilištu, najstarijem europskom sveučilištu. Odlazi u Firencu i postaje odgojitelj sinova poznate obitelji Lorenca medici. Jedan sin je kasnije postao papa. Čovjek koji je doista stekao velike časti. O njemu su najveličastvenije govorili najveći filozofi toga doba. Kada su Medici pali on se nastanio u Dubrovniku, a bio je i sudjelovatelj Petog Lateranskog sabora. Ono što je ključno jeste činjenica da je on za svojega života sudjelovao u najznačajnijim raspravama, intelektualne i kulturne Europe, između ostaloga, kazao je prof. dr. Pavo Barišić ovom prigodom.

Mr. sc. Marija Šerić dobila je zadatak govoriti na temu “Multikulturalnost i multikonfesionalnost u Bosni i Hercegovini”. Prema reakcijama nazočnih vidjelo se odobravanje njezina znanstvenoga pristupa, ali i poznavanja materije o kojoj govori, što potvrđuje razmišljanja mnogih da mr.sc. Šerić izrasta u znanstvenika svjetskoga glasa na svom znanstvenom području.

Akademik Mislav Ježić je u svom nadahnutom i vrlo koncizno pripremeljenom te izrečenom izlaganju govorio o Europskim perspektivama Hrvata u Hrvatskoj i BiH, nimalo se ne libeći govoriti i o onim pitanjima koja su “škakljivija” i u koja se upuštaju samo najbolji poznavatelji situacije. Koncizno je izrekao svoja stajališta ali i nadu za kvalitetnijem i jačem pristupu problemu Hrvata u BIH kako hrvatske političke elite tako i svih drugih segmenata europskoga društva.

U kulturnom dijelu programa nastupila je mlada glazbenica Lucija Štivičić na klasičnoj gitari. Prema procjenama uglednih svjetskih profesora glazbe, ali i po izvedenih skladbama riječ je o velikom talentu i početku jedne velike glazbene karijere.

Anto Pranjkić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

jednakopravnost

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku…

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova održano predstavljanje knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pečarića „General Praljak, knjiga IV.“. Donosimo izlaganje jednoga od predstavljača Mate Kovačevića:

M. Međimorec, J. Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., Zagreb, 2018.

Večeras predstavljamo IV. svezak knjige „General Praljak“ auktora Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića. Knjiga je svojevrsni zbornik tekstova, nastajalih kao “pučke” reakcije na optužujući drugostupanjsku presudu Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata, među kojima i
generalu Slobodanu Praljku.

Svi uglavnom znamo formulaciju presude pa nema potrebe opetovati njezin sadržaj. Napominjem tek toliko da se iz njezinih kvalifikacija mogu izvoditi zaključci o općoj odgovornosti, ne samo hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva nego i cjelokupnoga hrvatskog naroda za rat u Bosni i Hercegovini i sva zla koja su počinjena tijekom toga rata. Previše bi olako bilo izreći tvrdnju kako su kvalifikacije iznesene u presudi hercegbosanskim Hrvatima mogle biti izrečene samo na sudovima totalitarnih režima. Nu i ti su se režimi, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu ili komunizmu,
premda su u političkoj praksi provodili politiku uništenje ili genocida pojedinih etničkih, narodnih ili klasnih skupina, ipak ustezali da u svoja programska načela ističu takvu politiku. Još su manje to činili u sustavima vlastitih zakonskih odredaba!

Uostalom posljedak presude imao je sličan učinak totalitarnih istrjebljenja na opstojnost Hrvata u BiH. O kakvom se pak sudištu radi, kad je u pitanju Haaški tribunal, najbolje svjedoči činjenica da ono ni danas, dakle, godinu i više dana otkad je u vlastitom prostoru praktično smaknulo hrvatskoga generala, nije razriješilo bit samoga slučaja.

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku.

U hrvatskom slučaju to znači kako sudište nastoji nadoknaditi poraz politike koja je izgubila svoje bitke na vojno-diplomatskom polju tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da optuženik na tzv. sudski pravorijek nema pravo nikakva prigovora.

Pitanje pak o tomu kako je Haaški tribunal donio presudu mrtvom čovjeku treba postaviti ozbiljnim pravnicima i političarima koji se bave pitanjima kaznenoga prava. Naime, još do koje desetljeće prije sudbeno sankcioniranje počinitelja kaznenih djela imalo je svrhu nadoknaditi štetu oštećenicima, a kazna koja u sebi ne bi sadržavala i svoju pedagoško-popravnu dimenziju pretvarala bi se u suprotnost zadovoljenju pravde. U osvetu, što je onda sud i stavljalo u istu razinu s kriminalcima!

Upravo zato što se ne žele baviti krajnjom svrhom kazne i zadovoljenjem pravde, nesuverena društva su se pretvorila u ostrašćene skupine za linčovanje progonjenih. Bilo da je riječ o pravim ili izmišljenim krivcima. Zato mediji danas u progonu osumnjičenika imaju važniju ulogu od represivnoga aparata. Naime oni postaju njegov “egzekutivni organ” pa državna odvjetništva ili „tužiteljstva“ prestaju, zbog svoje klevetničke uloge, biti strana u postupku i pretvaraju se u jezičac na vagi koja određuje “pravdu”.

Ta je izopačena činjenica potaknula promjene kaznenih zakona, koji su sada prepuni besmislenih vremenskih kazni od 40 i više godina zatvora, što je samo vidljivi simptom bolesti pravosudnih sustava, kojima je očito zadaća kaznom uništiti osuđenika, a drastičnim presudama prevenirati kaznene radnje, stvarajući strah kod potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Uniformiranje takvoga načina sudovanja, pravničke prakse i nametanje svima jedne tako neadekvatne pravne teorije, više stvara ozračje straha kod ljudi koji se istinski bore protiv samovolje različitih moćnika da bi zaštitili
svoja osnovna prava pa i ljudsko dostojanstvo, nego što će proizvedenim strahom prevenirati buduće zlo-činidbe.

Produkcijom masovnoga straha omogućuje se manjini koja raspolaže s dovoljno moći da usmjerava većinu, njome upravlja i manipulira pa ju i rabi u borbi protiv onih kojima smeta upravo njihov nerazvidan i nepošten posao kao i posao na granici zakona pa čak i protuzakonit posao. Problem je stvoren onoga trenutka kada su forme lažnoga sudovanja iz haaških sudnica počela preuzimati nacionalna zakonodavstva. U prvom redu Hrvatska, koja je uspjela odoljeti velikosrpskoj navali, muslimanskim prodorima prema jadranskoj obali, ali i nerazvidnim vojnim i političkim prijetnjama i na razvalinama međunarodne “miljenice” uskrsnuti vlastitu državnost.

Upravo su tim preuzimanjem odnosno “tribunalizacijom“ nacionalnoga pravosuđa ratne žrtve postale masovno osumnjičenici, a dokazani ili vjerojatni zločinci iz tada još uvijek svježega agresivnog rata protiv hrvatskog naroda poželjni mjesni, županijski pa i državni dužnosnici. Organizatori hrvatske obrane preko noći su postali ratni zločinci pa su se sudovi počeli obračunavati s hrvatskim braniteljima, natječući se u tomu tko će činjenicom priznati nagnusniju laž. Žrtvom takve sudbene politike postao je ponajprije general Mirko Norac, a iz nje se još ni danas ne može izvući istinski junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep.

Kako god im bilo, ova su dvojica imali čak i sreću jer su, hvala Bogu, ostali na životu, što se ne može reći za jednoga od ključnih ljudi sisačke obrane – generala Đuru Brodarca, kojeg je praktično u zatvoru smaknula već spomenuta sudbena politika. U ovakvom postupanju sudbene vlasti već je bila ne samo narušena nego znatnim dijelom i okrnjena nacionalna suverenost, koju po medijskoj javnosti danas potpuno nepotrebno progone Don Quiote hrvatske politike.

Oni koji još i danas vojuju protiv nacionalne suverenosti neka tu svoju načelnost pokažu tako da na svojim nacionalnim sudovima procesuiraju na primjer odgovorne državljane za ratne zločine bilo koje velesile. U protivnom neka se pokriju ušima i šute! Ako se sad vratimo na strukturu knjige koju večeras predstavljamo, bez teškoća ćemo utvrditi kako su u njoj objavljeni hvale vrijedni tekstovi domoljubnih pojedinaca.

Treba naravno istaknuti da je od nezaboravnoga događaja u haaškoj sudnici, stoji u knjizi, jedan ugledni sveučilišni profesor napisao monodramu o generalu Praljku, izniman glumac ju izveo, a organiziran je i stručno-znanstveni skup kojem je povod pa i tema bila haaška presuda
hercegbosanskim Hrvatima.

Nema u knjizi, ako sam dobro vidio, ni jedne državne ustanove! Isto tako nema ni jedne nacionalne kulturne ustanove koja bi svojim ugledom mogla posvjedočiti da su se Hrvati borili za svoju nacionalnu i individualnu slobodu – u Hrvatskoj, a još više u Herceg-Bosni!

Naš je narod organizirao svoje državne ustanove, kao i one kulturne pa i ustanove društveno-humanističkih znanosti. U tim ustanovama danas uglavnom sjede Hrvati pa su one, htjeli mi to ili ne priznati, na neki način i reprezentant, kao što je reprezentan cijeloga naroda bilo i onih dvadesetak nogometaša, koji su prošloga ljeta postali svjetski nogometni doprvaci. Za razliku od nogometaša koji „svojoj zemlji, svome narodu nose svaku pobjedu“, naši politički pa i kulturni reprezentanti ne mogu se pohvaliti sličnim ponosom.

Koliko se može, i može li se uopće podjariti gotovo ugašeni žar vatre u srcima tih hrvatskih ljudi, vrlo će brzo pokazati vrijeme. Sve su to ozbiljna pitanja koja nam je u savjest urezao slučaj generala Praljaka, a o snazi toga osjećaja, ovisit će i odgovor na pitanje koliko smo i sami bili dostojni suvremenici ovog čovjeka velikoga značaja. Naravno odgovor će morati na to pitanje svatko sam sebi pronaći. Ako ne danas, a onda bar kad svatko bude na Vječnom sudu bude podnosio račune za vlastiti život!

Glede samoga slučaja generala Praljka i presude skupini hercegbosanskih Hrvata, smatram kako bi nas ova knjiga trebala potaknuti da se pokušamo zauzeti na tri ključne stvari, koje ova politička presuda sama po sebi zahtijeva.

Onima koji se bave načinom zadovoljenja pravde treba prepustiti pitanja pravne procedure u pokušajima da se ospore sulude tvrdnje i kvalifikacije haaške presude koja legalizira kolektivnu krivnju cjelokupnoga hrvatskog naroda za sudbinu i događaje u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, čime sudska odluka stvara preduvjete pa čak i potiče na njihove potpuno iskorjenjivanje iz BiH.

Izvojštiti mogućnost osporavanja te presude pred građanskim sudom u New Yorku, sjedištu UN-a, već bi po samo sebi bila velika pobjeda. Ne bi to naravno u život vratilo generala Praljka, ali bi zato otvorilo mogućnost da se na nacionalnom sudu argumentima pobije politička presuda montiranoga procesa hercegbosanskim Hrvatima, što bi onima koji su preživjeli bila bar djelomična zadovoljština, a Hrvatima u Herceg Bosni otvorilo mogućnost da prežive, nakon što ih je haaška presuda zatočila u srpsko-muslimanski logor.

Treća i ključna točka iz slučaja generala Praljka jest zapravo njegova nijema oporuka – izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Tek bi u tom slučaju hrvatska žrtva na sudištu u Haagu, čak i s obzirom na sadašnju kvalifikacije iz presude, dobila svoj smisao, a stradalnici zadovoljštinu!

Uostalom, tako bismo mogli priznati samima sebi da smo ispunili vlastiti životni zavjet – biti slobodan. Od večeras, dakle, svaki put kad se sjetimo generala Praljka, valja se prisjetiti kako posao nismo dovršili, a završiti ga možemo samo tako da svojom zauzetošću težimo ostvarivanju teritorijalne jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH.

Pravno se to može zvati federalizacijom, konfederalizacijom, kantonizacijom, entitetizacijom, nu u srcu hrvatskoga čovjeka, a poglavito njegovoj politološkoj odredbenici, to će uvijek značiti – Herceg Bosnu. Pa neka nam onda živi naša republika Herceg Bosna!

Mate Kovačević/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari