Pratite nas

Kultura

Eva Kirchmayer Bilić: Spasimo hrvatsku kulturu od komunističkoga zatiranja

Objavljeno

na

Odupirući se sadržajima koji (me) posvuda okružuju i nameću se, tražim i nalazim sâm Izvor.

[ad id=”93788″]

Do suza ganuta veličanstvenim i moćnim glasovima Faroških kantadura, zapanjena ljepotom i bogatstvom višestoljetnoga pučkog pjevanja Staroga Grada i otoka Hvara, stapam se s poviješću svoga naroda, ukorijenjena i uronjena u baštinu kojoj se divim, zahvalna Bogu za duhovnost koja (me) hrani i obogaćuje; zahvalna onima koji su ju u svakom ne/vremenu njegovali, sa/čuvali, održali, prenosili: ‘Kad se Bog čovik učini’, pet stoljeća stari pučki napjev – u 50 kitica ispjevano Spasiteljevo Sveto Rođenje.

Pet stotina godina!

I onda rez.

Komunisti kidaju višestoljetnu nit.

Čupaju korijenje korijena…

Republika Hrvatska pripada srednjoeuropskome uljudbenom i kulturnome podneblju i tijekom svoje bremenite povijesti bila je sudionikom svih kulturnih europskih zbivanja, na području stvaralačke i izvedbene umjetnosti, književnosti, glazbe i likovnoga izričaja, za razliku od zemalja istoka koje ne poznaju europske stilove i razdoblja u umjetnosti. Hrvati su do II. svjetskoga rata, osobito u prvoj polovici 20. stoljeća, imali zavidnu razinu kulture, no to zanemareno, nedovoljno istraženo, pa i zaboravljeno razdoblje i područje, (još uvijek) iščekuje nove istraživače.

Komunističke likvidacije umjetnika i intelektualaca u Titovom represivnom sustavu

Hrvatska, hrvatski narod i njegova kultura dandanas snose posljedice prouzročene likvidacijom i pogubljenjem velikoga broja intelektualaca i umjetnika s kraja II. svjetskoga rata (Bleiburg, Križni put), protjerivanjem i zatvaranjem (Goli otok, Stara Gradiška, Lepoglava…) preživjelih i/ili zabranom njihovog djelovanja. Iz obrazovnoga sustava uklonjen je veliki broj svećenika, čuvara i oblikovatelja hrvatske uljudbe – utemeljitelja brojnih obrazovnih i sveučilišnih institucija, čime je nastala nemjerljiva šteta tijekom nekoliko naraštaja. Brojni intelektualci i umjetnici u emigraciji ostvarili su zapažene rezultate o kojima se u Hrvatskoj danas (još uvijek) vrlo malo ili ništa ne zna.

Nakon II. svjetskoga rata Titov komunistički represivni sustav, sustavno je zatirao svaki spomen na dosege hrvatske uljudbe. Djelovati su mogli/smjeli oni umjetnici koji su bili spremni, zaduženi ili prisiljeni, barem u nekome dijelu svoga umjetničkog izričaja veličati komunistički sustav i sve ono što je on podrazumijevao. Socijalistička umjetnost svodi(la) se isključivo na ideološku propagandu.

Osim nenadoknadivog gubitka nekoliko stotina tisuća ljudi (i njihovih potomaka!), prekid i višedesetljetno (sustavno) onemogućavanje djelovanja i nastavka dotadašnjeg uljudbenog napretka hrvatskoga naroda (ukidanje i uništavanje hrvatskih kulturnih udruga i časopisa, iseljavanje hrvatskog naroda), a također i ‘cijepanjem’ i razdvajanjem hrvatskoga pučanstva (pa i cijelih obitelji) nakon stvaranja ‘avnojevskih’ granica, rezultira zanemarivanjem i zapuštenošću hrvatskoga naroda.

Brojni su krajevi osiromašeni nedostaju im elementarni uvjeti: ceste, škole, telefoni i sl. Iseljavanje se poticalo i događalo kontinuirano, tijekom svih poratnih desetljeća, s većim intenzitetom 70-ih i 90-ih, a nastavlja se i danas.

Svojoj bremenitoj povijesti usprkos, hrvatski je narod iznjedrio gotovo najviše kulturnih, civilizacijskih, odnosno uljudbenih dobara, danas uvrštenih na UNESCO-vu reprezentativnu listu svjetske nematerijalne baštine čovječanstva. Činjenica da je mali hrvatski čovjek toliko doprinio svjetskoj uljudbenoj baštini, vrijedna je iznimnoga poštovanja.

Obrazovne i kulturne institucije u funkciji anacionalizacije

Povijesne okolnosti, zatiranje svega hrvatskoga, zapuštanje hrvatskoga naroda i zanemarivanje hrvatske kulture odrazilo se i na obrazovni i odgojni sustav, u najmanje dva naraštaja, što rezultira činjenicom da današnje hrvatsko društvo, u svome većem dijelu, uključujući i nositelje važnih službi (još iz prošlog sustava), ne poznaje i nije prožeto dostatnim znanjem i sviješću o hrvatskoj kulturni, umjetnosti, i uopće umjetnosti kao pojmu. ‘Vrijednosti, krjeposti, vrline’ pojmovi su čija se značenja ne mogu gotovo nigdje čuti i koji se ne koriste u javnome govoru i medijskome prostoru.

Danas smo svjedoci vremena u kojemu se osjećaj pripadnosti hrvatskome narodu (i) u kulturnome izričaju, ne potiče, odnosno, to se čini nedostatno, stidljivo, skromno i/ili na neprimjereni način. Domoljublje se prikazuje kao ne samo nepotrebno, nego i nepoželjno obilježje, a kamoli vrlina. Hrvatskome čovjeku ubija se duh, čast, ponos, sjećanje, dostojanstvo. U svijest se hrvatskoga čovjeka unatrag više desetljeća, a danas osobito, na suptilni način utiskuje osjećaj krivnje zbog domoljublja te se stvara osjećaj odbojnosti, pa i gađenja prema vlastitoj Domovini.

Zatiranje hrvatskoga jezika i hrvatskih simbola

Pri oglašavanju kulturnih zbivanja i manifestacija na plakatima, kao i na logotipima institucija, izbjegava se koristiti hrvatske nacionalne simbole i temeljne sastavnice koje čine hrvatski vizualni identitet: karakteristične boje (crvena i bijela) i kvadrati. Sve češće izbjegava se koristiti hrvatski jezik. Hrvatski barjak ne samo da pojedine kulturne institucije ne ističu na državne blagdane i važne datume, nego ih današnji arhitekti nisu dužni niti predvidjeti!

Na taj se način kulturne i obrazovne institucije priključuju poslanju anacionalizacije hrvatskoga čovjeka, kojemu se na taj način oduzima i osiromašuje nacionalna svijest i osjećaj pripadnosti vlastitome narodu. Treba li podsjećati da nas upravo jezik, povijest, književnost, glazba/pjesma, vizualni identitet i sl., čine pripadnicima jednoga naroda, njegove kulture i uljudbe?

Proturječna je stvarnost da je Hrvatska prije dvije godine ušla u Europsku uniju, dok se hrvatska kultura, koja i pripada europskom mentalitetu i naslijeđu, sve više odriče svojih vlastitosti i korijenja, te se priklanja ‘regionu’ i sličnim nazivima koji podrazumijevaju bivšu državu. To se prije desetak godina uočavalo tek sporadično, no danas je suradnja s istočnim susjedima, ponajprije agresorskom Srbijom, (koja, znamo, nije platila ratnu odštetu, a niti priznala agresiju) ne samo ‘normalna’, nego je i sastavni dio raznih kulturnih ‘strategija’, planova i programa djelovanja pojedinih umjetničkih, kulturnih i obrazovnih institucija.

Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti ne podnose i ne zahtijevaju ratnu odštetu za kulturna dobra uništena tijekom domovinskoga obrambenog rata: razrušene crkve, kazališta, škole, glazbene škole, muzeji, knjižnice, koncertne dvorane, instrumenti, umjetnička djela, note, knjige…Podsjetimo, sve je to obnovila Republika Hrvatska i njezini državljani.

Programi koji u svome temelju imaju njegovanje, otkrivanje, istraživanje, predstavljanje i promicanje hrvatske kulturne baštine i hrvatskoga identiteta ne dobivaju potporu ili je ona ponižavajuće mala i nedostatna.

Gotovo u pravilu, financiraju se programi koji barem u nekome svom dijelu sadrže (moraju sadržavati?) ‘region’ i suradnju s agresorskom državom i promiču rodnu ideologiju.

HTV ukinuo nacionalne pjesme i nacionalne glazbene motive

To podrazumijeva da današnju suvremenu hrvatsku kulturu mahom čine umjetnici, od kojih se očekuje da djeluju ‘globalistički’, istodobno potiskujući hrvatski nacionalni element i identitet.

Dr. Ivica Raguž, profesor fundamentalne teologije na KBF-u, nedavno je u jednom intervjuu u Glasu koncila istaknuo: „Evo nekoliko svojstava toga tipičnog hrvatskog intelektualca: kozmopolit, ugrožen vlastitom kulturom: boji se vlastite kulture, boji se svoje povijesti, svoje religije, svojega jezika, svojega pravopisa; univerzalist, ugrožen svojom nacijom; pluralist, ugrožen svojim identitetom; tolerantni relativist, ugrožen istinom; čovjek činjenica, ugrožen idejama. Jednom riječju, njemu je strana svaka briga za kulturu, naciju, identitet, istinu, ideje. To je čovjek bez brige za te stvarnosti. Jer, što je drugo komunizam zastupao negoli totalitarni kozmopolitizam, univerzalizam lišen prošlosti, kulture, nacije, identiteta, istine i ideja. I kakav onda drugi odnos prema Vukovaru očekivati od tipičnoga hrvatskog intelektualaca? To može biti samo odnos bez brige i odnos ravnodušnosti.“

Ne osuđuje se i ne procesuira, nego se naprotiv, umjetnošću naziva, pa i financira, ponižavanje, vrijeđanje i nepoštivanje hrvatske zastave – simbola hrvatske države, što podrazumijeva i gaženje dostojanstva i ponižavanje ponajprije hrvatskih dragovoljaca i branitelja – pobjednika u domovinsko-obrambenome ratu, kao i ponižavanje vjerskih i nacionalnih simbola i osjećaja hrvatskoga naroda i čovjeka, dok se istodobno na svim razinama i u svim porama društva veličaju komunistička obilježja, sustav i osobe koje su ga predstavljale u bivšoj državi, a protiv kojih su upravo ustali hrvatski branitelji, tada gotovo goloruki mladići, na pragu života.

Upravo stoga, i na području kulture potrebno je provesti lustraciju.

Što rade Seksološka proljetna škola i A. Štulhofer u Grožnjanu u okviru glazbenih tečajeva za mlade glazbenike u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži?

Podsjetimo: studenti Muzičke akademije 2012. godine izveli su u Zagrebu u KDVL program pod nazivom ‘Od ljubavi i zlobe do Maršala’ neposredno nakon obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara; HRT je ukinuo pjesmu ‘Dobro jutro, Hrvatska’ na početku istoimene emisije; ukinut je glazbeni motiv za najavu Dnevnika, koji je bio citat Gundulićeve i Gotovčeve Himne slobodi (‘O lijepa, o draga, o slatka slobodo!’); televizijske programe i emisije čine gosti, glumci i redatelji iz zemalja bivše države; u umjetničko-vizualnome se izričaju koketira s ćirilicom; otvoreno se promiče pornografija. Niti jedno hrvatsko nacionalno kazalište nije priredilo niti jednu jedinu premijeru o stotoj obljetnici smrti hrvatskog skladatelja Ivana pl. Zajca u 2014., nego je to učinilo jedino kazalište Mala scena na čelu s dr. sc. Vitomirom Lončar u suradnji sa studentima i profesorima Muzičke akademije u Zagrebu. Za Josipa Kašmana, rođenoga na Malom Lošinju 1850., koji je pjevao na otvorenju Metropolitan Opere 1883.g. i bio prozvan ‘kraljem baritona’ zna malo koji glazbenik, a kamoli šira javnost. Svoje manifestacije od nacionalnoga značaja nemaju ni velike operne umjetnice svjetskih razmjera Ilma de Murska niti Milka Trnina i još mnogi i mnogi istaknuti i zaslužni hrvatski umjetnici. A što rade Seksološka proljetna škola i A. Štulhofer već devet godina u Grožnjanu u okviru glazbenih tečajeva za mlade glazbenike u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži? Tko će objasniti i prozboriti o neprimjerenome ponašanju prema mr. Gabrijele Krmpotić-Kos i sadržajima u zagrebačkom Kulturno informativnom centru i otkazu koji je nedavno dobila? Skrbi li tko (i kako?) o tome kakve programe i koje skladbe HRT emitira u emisijama na državne blagdane, uz značajne nacionalne događaje, uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, primjerice?

Osmisliti i provoditi hrvatsku nacionalnu kulturnu strategiju

Tko skrbi o tome što se i pjeva li se i izvodi na državne blagdane i na zbivanjima od nacionalnoga značaja i kako izgledaju kulturni i umjetnički programi i priredbe na razini države, kao i lokalne zajednice? Već je općepoznata zastrašujuća činjenica da veliki broj hrvatskih državljana ne zna ni datume državnih blagdana niti što se njima obilježava. Mnogi ne znaju ni tekst hrvatske himne ‘Lijepa naša domovino’ i to ponajprije stoga što, ne samo da ju se ne izvodi kad bi se to podrazumijevalo i očekivalo, nego ju se najčešće izvodi u snimljenoj instrumentalnoj inačici ili ju pjeva solist, dok svi nazočni – šute! Danas u kulturnim i obrazovnim institucijama rijetko će tko čestitati zaposlenicima, djelatnicima, studentima, učenicima državne blagdane ili prirediti primjereni umjetnički program.

Potrebito je osmisliti i provoditi hrvatsku nacionalnu kulturnu strategiju: poticati i financirati istraživanja, popisivanja i vrjednovanja nepoznate, zanemarene i neistražene hrvatske umjetničke baštine (samostani, knjižnice, privatne zbirke), angažirati i poticati mlade znanstvenike i umjetnike da svoje radove posvete toj vrsti istraživanja te da se rezultati istraživanja predstave hrvatskoj javnosti u obliku filmova (dokumentarni, igrani, prevedeni na strane jezike), književnih, kazališnih, glazbenih djela (instrumentalnih, glazbeno-scenskih, vokalnih..), likovnih (kiparstvo, arhitektura, slikarstvo…), kao i da se održavaju prezentacije, tribine, izložbe, festivali i predavanja o njima te ih se predstavlja u medijima, a tim se rezultatima/istinama prožme cijelo hrvatsko društvo. Od predškolske dobi, do sveučilišta, nastavni planovi i programi trebaju primjereno skrbiti o hrvatskome identitetu i nacionalnoj baštini, a također i o baštini i očuvanju hrvatskoga identiteta u Vojvodini, Boki, Bosni i Hercegovini, Gradišću u Austriji i Mađarskoj, kao i u iseljeništvu. Jedan od vrijednih pozitivnih primjera je, prije sedam godina na Muzičkoj akademiji utemeljeni kolegij ‘Hrvatska vokalna baština’, koji je osmislila i oblikovala mr. Kristina Beck-Kukavčić i do sada predstavila i sa studentima priredila više od 150 hrvatskih skladatelja i skladbi hrvatske vokalne glazbe!

Obrambeni Domovinski rat nikada nije dobio mjesto u obliku umjetničkih ostvarenja

Hrvatski Domovinski rat kao temelj hrvatske neovisne države nije nikada dobio mjesto koje zaslužuje u obliku umjetničkih ostvarenja koja bi predstavila branitelje, heroje i velikane domovinskoga obrambenog rata onako kako pobjednici i veterani svake normalne države i zaslužuju. Propušteno je poticanje i financiranje istraživanja, popisivanja i vrjednovanja hrvatske domoljubne poezije, proze, glazbe i likovnoga izričaja nastaloga u vrijeme Domovinskoga rata, sve do današnjih dana. Nastajalo je mnoštvo domoljubnih stihova, no, izgleda, danas ih nema tko uglazbiti. Osim Marka Perkovića Thompsona.

Zašto ne postoje epopeje Oluji, Vukovaru, djevojčici Željki Jurić, stradaloj djeci koja su posijedjela u skloništima ili bila ubijena, Siniši Glavaševiću, hrvatskim generalima, Zidu boli, masovnim grobnicama, Škabrnji, bitkama, herojima, majkama i suprugama, Kati Šoljić i njezinim sinovima, Vesni Bosanac, Jurju Njavri, o krunici, Ovčari, o izgubljenom djetinjstvu, mladosti, ljubavi, o silovanim ženama, stopostotnim hrvatskim ratnim vojnim invalidima i njihovim suprugama, o djeci poginulih branitelja, o nestalima, o prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu? Zašto Ministarstvo kulture ne raspisuje natječaje i ne financira takve sadržaje?
Domovinski je rat (o)branjen “mačem i krunicom”, a propušteno je dostatno to nastaviti činiti “perom i knjigom”

Posljedice komunističkoga represivnog sustava odražavaju se i na crkvenu glazbu Crkve u Hrvata: nakon II. svjetskoga rata uklanjanje svećenika glazbenika iz glazbenoga i obrazovnoga života, kao i kompletni kršćanski i katolički svjetonazor koji je, posebno pri odgoju mladih, bio zabranjen, uz naviranje utjecaja američke glazbe, uzrokovao je i promijenio stanje u sakralnoj, posebice liturgijskoj glazbi, čije se posljedice i dandanas uočavaju. Institut za crkvenu glazbu pri Katoličko-bogoslovnome fakultetu (utemeljen 1964. g.) bio je jedina institucija koja je skrbila o crkvenoj glazbi, itekako suočena sa stvarnošću komunističke represije. Nakon svećenika glazbenika, o crkvenoj su glazbi nakon II. svjetskoga rata skrbile časne sestre u okvirima svojih mogućnosti djelovanja, dok danas Institut za crkvenu glazbu, koji nosi ime Albe Vidakovića, pohađaju mahom laici.

Da bi se Domovinu voljelo, mora ju se i poznavati

Fakultet Družbe Isusove tek 2015., i to ovih dana, na blagdan Bezgrješnog Začeća BDM, postao punopravni član Sveučilišta u Zagrebu, i to s izmijenjenim (!) nazivom Fakulteta, a upravo je Družba Isusova još 1669. utemeljila zagrebačko Sveučilište. Na najljepšem zagrebačkom trgu nalaze se mahom umjetničke, kulturne i obrazovne institucije, škole, Sveučilište, muzeji. Svi oni na svim dokumentima, na svakoj potvrdi, programskome letku, imaju na adresi ime zločinca. Niti jedna od tih institucija nije se glasno zauzela protiv naziva toga trga. Na taj se način mladima u svijest utiskuje ime zločinca Tita kao normalna pojava, a prešućuje se pritom da su mnogi njihovi vršnjaci sveučilištarci (i njihovi potomci), ni krivi ni dužni, od toga zločinca bez suđenja pogubljeni, zatvarani i proganjani.

Da bi se Domovinu voljelo, mora ju se i poznavati – njezinu povijest, kulturu i baštinu.

Ne može se oteti dojmu da je na djelu brisanje sjećanja na, ponajprije, najnoviju hrvatsku povijest: negira se Domovinski rat, njegov doprinos i vrijednosti, a time se dovodi u pitanje postojanje i opstanak sâme hrvatske države te se ‘u miru’ upravo kulturnome politikom provodi onaj cilj koji devedesetih godina nije bio ostvaren po planu velikih moćnika i agresorske Srbije. Oslabljivanjem uspomena, neobilježavanjem i zaboravljanjem proslava te sve manjim interesom da se na mlade naraštaje prenose sjećanja, hrvatskome se čovjeku i narodu oduzima sloboda i budućnost. Prešućivati povijest čin je izdaje.

Posvećeno hrvatskim dragovoljcima i braniteljima, mojim vršnjacima, koji su, u vrijeme dok sam se ja školovala, gradila obitelj i karijeru, stavili svoje tijelo, život i sve što imaju i jesu, na raspolaganje Domovini.

Jer, upravo su Hrvatski dragovoljci i branitelji, oslobađanjem i stvaranjem slobodne i neovisne Hrvatske države, oslobodili i njezinu povijest.

* Eva Kirchmayer-Bilić pijanistica je, profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i urednica glazbene rubrike u tjedniku za kulturu ‘Hrvatsko slovo’. Od 1996. zaposlena je kao umjetnički suradnik na Odsjeku za pjevanje zagrebačke Muzičke akademije. God. 2006. imenovana je višim umjetničkim suradnikom. Od 2007. članica je Vijeća Muzičke akademije, članica Vijeća umjetničkog područja, a od 2009. do 2013. bila je članica Senata Sveučilišta u Zagrebu, kao predstavnica zaposlenika u nastavnim zvanjima, u kojem je trenutačno zamjenica. Udana je i majka četvero djece.

Izvor: Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

KRVAVA TROBOJNICA

Objavljeno

na

Objavio

Velimir Velo Raspudić: “Nema ništa teže nego izgubiti voljenu osobu u ratu! Ali nekako se ne mogu oteti dojmu da je možda najteže izgubiti brata. Ovu pjesmu posvećujem svima koji su osjetili takvu bol.”

KRVAVA TROBOJNICA

“Davno je to bilo”: kažu!
“Tko se još i sjeća rata”?
Ne bi tako govorili,
da su izgubili brata!

I sad mojoj staroj majci
bistra suza lice mije.
Čekala ga ona dugo!
Vratio se nikad nije!

Često njoj u san svrati,
pa se tužna jutrom budi.
Za svog sina Boga moli .
Ne proklinje, niti sudi!

Tužan otac i sad gleda
niz poljanu u daljine.
Kao da mu čitam misli:
“Vrati mi se mili sine”!

Ali on se vratit neće,
to mi kaže suza s lica.
Njega crna zemlja krije
i krvava trobojnica!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Hoćemo li izbjeći kulturnu sramotu: Odložena dražba rodne kuće A.G.Matoša!

Objavljeno

na

Objavio

Danas (16. siječnja 2019. godine) u Općinskome sudu u Vukovaru održano ročište radi sudske prodaje Matoševe rodne kuće na zahtjev Matice hrvatske.

Zbog proceduralne pogrješke (izostanka postupka prvokupa), Sud je donio rješenje kojim se današnje ročište za  dražbu odgađa. Novo ročište za prodaju Matoševe rodne kuće, koja je upisana u Registar kulturnih dobara, bit će zakazano nakon provedenog postupka prvokupa. A to znači, sukladno zakonu, u određenom se roku moraju očitovati lokalna zajednica-grad kao i Županija imaju li interesa za kupnjom Kuće i kompleksa u izgradnji.

Predsjednik Društva Antun Gustav Matoš, Željko Anić izjavio je pred okupljenim novinarima kako Odbor za izgradnju Kuće A. G. Matoša nije očekivao da će Matica hrvatska ići tako daleko u svojoj namjeri da pod svaku cijenu onemogući završetak obnove i izgradnje Matoševe  rodne kuće, skrivajući se iza svojih nikad osporavanih potraživanja.

U nastavku izjave Željko Anić je kazao kako se Matica hrvatska ovim činom odriče Matoša, Srijema i same sebe, svoje velike tradicije koju je u zajedništvu s hrvatskim narodom gradila više od stoljeća i pol.

Zakonski zastupnik Matice hrvatske, odvjetnik Radoslav Šunjić iz Zagreba, nije želio dati izjavu za javnost.

Koliko smo mogli čuti, poslije zaključenja ročišta on se upustio u raspravu s predmetnim sucem o tomu za koliko bi novca znamenita kuća ( i cijeli kompleks u izgradnji ) mogli biti prodani, kako bi se pokrili troškovi zastupanja Matice hrvatske u ovom za hrvatsku kulturu, politiku i državu sramotnom postupku.

Kamenjar skreće čitateljstvu pozornost na činjenicu da je poslovni tajnik Matice hrvatske dr.sc. August Turina   još 23. listopada 2012. godine podnio Nadzornom odboru Matice hrvatske

Prijedlog za pokretanje izvanrednog postupka za ocjenjivanje zakonitosti rada i odgovornosti glavnog tajnika Matice hrvatske Zorislava Lukića, te ocjene zakonitosti rada udruge ‘Matica hrvatska’” (dostupno u PDF formatu na: https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2019/01/ZA-KONACNU-ver-6-prijedlog_ocjena-zakonitosti-rada-mh.pdf)

U želji sprječavanja ove kulturne sramote i blamaže (vezano za dražbu rodne kuće velikog i neponovljivog Antuna Gustava Matoša čije je djelo svojina cijeloga hrvatskog naroda – a zbog navodnog dugovanja Matici hrvatskoj od 197.102,38 kuna), na portalu Kamenjar.com je prije 3 dana pokrenuta peticija koja za sada ima oko 1.200 potpisa.

Akcija se nastavlja.

Molimo sve Vas kojima je stalo do naše kulture, A. G. Matoša i njegovog dragocjenog doprinosa našoj nacionalnoj kulturnoj riznici:

potpišite peticiju, a tko može, neka uplati barem neku skromnu sumu Društvu Antuna Gustava Matoša kako bi se taj dug anulirao i tako spasila ova vrijedna baština!

(Poveznica za peticiju i uplatu: https://kamenjar.com/peticija-antun-gustav-matos-nije-na-prodaju/)

ANTUN GUSTAV MATOŠ NIJE NA PRODAJU!!!

HVALA!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari