Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ante Beljo: Evo koje je simbole zabranila Republika Austrija zakonom od 1. ožujka 2019.

Objavljeno

na

Bleiburg naš svagdašnji

Bleiburg je živa rana na hrvatskom narodnom biću koja nikada neće niti može zacijeliti jer su i njene posljedice za Hrvatsku bile toliko pogubne baš kao i one iz vremena Krbavske bitke 1493. godine. I tad je u tome ratu europski „kršćanski savez” , nastao u Cetingradu, dogovorio zajedničku obranu od Osmanlija. Odaziv na poziv Hrvatske za pomoć nije urodio plodom – Hrvati su pobijeni, a povijest srednje i jugoistočne Europe promijenjena je tijekom mnogih stoljeća koja su uslijedila.

Drugi svjetski rat – onaj frontovski – u Europi je završio 9. svibnja 1945., a onaj drugi – zastrašujući „poslijeratni” – period počeo je na području Austrije sredinom svibnja. Bilo je to vrijeme kada su se na malom austrijskom prostoru našle sve vojske koje su sudjelovale u europskom petogodišnjem ratu jedni kao pobjednici, pod punom ratnom opremom, ali sada postavljenom oko pregovaračkih stolova o podijeli Europe, a drugi kao gubitnici, razoružani i kao ratno roblje izručeni krvnicima, bez ikakve zaštite ili obveze poštivanja bilo kakvih međunarodnih konvencija vezanih uz rat i mir (Ženevske konvencije). U ovo vrijeme rat je već bio završen i trebali su stupiti na snagu svi zakoni mirnodopskog vremena koje tada nitko nije poštivao, a zapadni saveznici su se u to vrijeme bavili pobjedom nad nacizmom. Takozvani crni fašizam je, naime, već u rujnu 1943. padom Italije bio pobijeđen, a narode i države od Baltika do Jadrana prepustili su savezniku Staljinu i trećem komunističkom totalitarizmu. Na području Austrije je tada bilo uz pripadnike raznih vojska između 2,5 – 3,5 milijuna civila, uglavnom izbjeglih ispod komunističkog terora i ideoloških čistki.

Svi su oni završili pod ‘zakonima čišćenja palube’ poslije čega je uslijedilo čišćenje i zatvaranje arhiva, embargo na informacije na Zapadu. Za prisilno vraćene u zemlje komunističke tiranije uslijedila su ubijanja na križnim putovima i u masovnim likvidacijama obavijenim totalnom šutnjom i drakonskim kaznama za bilo koju riječ izrečenu o njima pa i u krugu obitelji samih žrtava.

Nisu u toj poslijeratnoj tragediji na području Austrije stradali samo Hrvati, nego i pripadnici svih onih naroda koji su poslije konferencije u Jalti 24. veljače 1945., djelomično ili u potpunosti u poslijeratnoj ‘dogovorenoj’ ideološkoj i blokovskoj podijeli svijeta potpali pod željeznu zavjesu komunističkih imperija. Toliko o samoodređenju naroda i o demokratskim pravima i slobodama naroda i pojedinaca?!

Svim silama pobjednicima u 2. svjetskom ratu ostala je prioritetna zadaća da prikriju svoju sramotu završnog čina kojim su obezvrijedili sve ono čime su motivirali milijune iskrenih rodoljuba koji su herojski žrtvovali vlastite živote na domoljubni oltar sretnije budućnosti vlastite djece. I zato 9. svibnja 1945. datum je za slavlje samo onima u zapadnoeuropskim demokracijama, a za sve narode od Baltika do Jadrana to su zapravo datumi, mjeseci i godine u kojima su naše države poslije pada Berlinskog zida postale, samostalne, slobodne i demokratske!

Nitko nas zbog toga nema pravo optuživati za „reviziju povijesti” koja zasigurno nije bila niti naša niti istinita, nego nametnuta od onih koji su nam dva totalitarizma dvadesetog stoljeća zamijenili onim trećim koji nam je onda i ono malo preostalog fizičkog, materijalnog i duhovnog, odlučio svesti na razinu spaljene zemlje.

Nikome od velikih i moćnih spoznaja o ovim sramnim događajima nije odgovarala. Jedine su ostale žrtve, one mnogobrojne ispod zemlje i malobrojne iznad zemlje, na kojima je ostala zadaća da saznaju o svojoj tragediji pa da njihova tragedija bude poznata budućim generacijama – prvenstveno da se slične tragedije ne bi nikada više događale u budućnosti.

Zbog svega ovoga apsurdno je da je Austrijska država reagirala na tako neprimjeren način prema hodočasnicima iz Hrvatske prošle godine zatvarajući nekoliko njih i prisiljavajući ih na priznanja krivnje zbog navodno fašističkih pozdrava, pod prijetnjom višegodišnjih robija ako ne ‘priznaju krivnju’. Sve se odvijalo uz orkestriranu propagandnu kampanju onih koji su u prošlosti bili direktni ili indirektni organizatori sličnih kampanja. Austrija je zapravo bila i sama žrtva zbog činjenice da su se ova nesretna zbivanja baš u to vrijeme dogodila baš na njihovu teritoriju.

U prošlogodišnjim i ovogodišnjim zbivanjima još je nerazumniji stav katoličke crkve u Austriji koja se nije korektno ponijela prema žrtvama tada već poslijeratnim žrtvama, a što je u kršćanskom i biblijskom poimanju žrtve nedopustivo.

Pitanje poslijeratnih prisilnih izručenja civila i vojnog osoblja koje se našlo sredinom svibnja u Austriji, a što je kroz cijelo poslijeratno razdoblje bila tabu-tema kako u zemljama u koje je taj ogroman broj ljudi bio vraćen i većinom likvidirana, tako i u zapadnim zemljama koje su, svakako, imale svog velikog udjela u ovim tragičnim zbivanjima, konačno je postalo temom širokog zanimanja koncem 80-tih godina prošlog stoljeća prije, sloma komunističkog bloka.

Za te događaje Alexander Solzhenitsyn je napisao u svom djelu „Arhipel Gulag”:

‘Ovo je zapravo posljednja tajna ili jedna od posljednjih, vezanih uz Drugi svjetski rat. Susrećući često ove ljude u logorima, nisam mogao vjerovati za cijelih četvrt stoljeća da ljudi na Zapadu ne znaju ništa o ovim činima Zapadnih vlada, o ovom velikom izručenju običnog ruskog svijeta u odmazdu i smrt’.

Radilo se zapravo o prisilno vraćenim zarobljenicima, Kozacima i ostalim državljanima Sovjetskog Saveza razbacanim po sibirskim logorima.

Postali su ovi događaji na poseban način zanimljivi za sve one koji su u njima sudjelovali na jednoj ili drugoj strani i koji su u većini slučajeva znali samo ono što se zbivalo u njihovoj neposrednoj blizini.

Poslije tranzicijskih događanja u državama od Baltika do Jadrana ove teme su ponovno pale u drugi plan, ali u današnjoj ujedinjenoj Europi sve većih razlika u razvoju zemalja zapadnih demokracija i onih tranzicijskih ove teme ponovno dolaze na dnevni red kao i potreba konačne istine zasnovane na činjenicama; dokumentima iz otvorenih arhiva, svjedočanstvima sudionika i masovnim grobnicama. O karakteru svih totalitarizama Aleksander Solzhenitsyn je govorio i prigodom primanja Nobelove nagrade 1970. godine. Nikada nisu završne riječi iz Solženjicovog govora kod primanja Nobelove nagrade izgledale prikladnije, kao onda kad su bile izrečene, a to je bilo vrijeme kad je Sovjetski Savez bio na vrhuncu svoje moći i okrutne tiranije i nepopustljiv bilo kakvim promjenama:

Ali ne zaboravimo da nasilje ne živi samo po sebi i ne može živjeti samo po sebi. Ono može živjeti samo pomoću laži. Uvijek je među njima dvjema postojala najprisnija, prirodna i temeljna sprega. Nasilje se može sakrivati samo pomoću laži, a laž se samo može podržavati nasiljem.

 Svaki čovjek koji je jednom proglasio nasilje kao svoju metodu neizbježno je primoran uzeti laž kao svoje načelo… Nasilje ne grabi ljude nužno za grkljan da ih udavi. Ono obično ne traži više nego zakletvu vjernosti od svojih podanika. Od njih se samo zahtijeva da postanu sukrivci u laži.

 Ima samo jedan jednostavan korak koga svaki običan i odvažan čovjek može poduzeti – ne uzimati udjela u laži, ne davati podršku u lažnim djelima… Kad je jednom laž razdrmana, golotinja nasilja se razotkriva sama u svoj svojoj odbojnosti.

 Zato ja mislim, moji prijatelji, da smo mi u ovom trenutku iskušenja sposobni pomoći svijetu. Mi nemamo smrtonosnog oružja, ali nemojte da nam to bude isprika. Nemojmo popustiti životu lagodnosti i udobnosti. Pođimo smjelo u bitku!“

Za nas ove riječi, danas, imaju posebno značenje!

O SIMBOLIMA IZ PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ I ONIMA KOJE JE AUSTRIJA ZABRANILA

Novoudbaški pohod na hrvatsku i hrvatske simbole!

Manipulacija hrvatskim povijesnim znakovljem je svakodnevna, a za one koji nikada nisu željeli samostalnu Hrvatsku državu svaki povijesni hrvatski simbol nastoje povezati s NDH i ustašama pa preko njih s fašizmom i nacizmom, kao da hrvatski narod u 20-om stoljeću nije bio podjednako velika žrtva svih triju totalitarizama: fašizma, nacizma i komunizma. Začuđujuće je da se unatoč današnjoj visokoj tehnologiji još uvijek u medijima i na sudovima ne pojavljuju imena onih koji Hrvatsku „ukrašavaju“ nacističkim svastikama počevši od one na Poljudu u Splitu pa nadalje! Posebno nam je takve podvale u iseljeništvu činila Udba i njihovi agenti u vrijeme bivše Jugoslavije. Očito imamo poprilično iskusnih skrivača s dugim stažom! Da bi se broj neželjenih zlouporaba smanjio donosimo slike i službene opise znakovlja iz starije i novije prošlosti, sadašnje znakovlje Republike Hrvatske i ono što je Austrija zabranila na svom teritoriju zakonom od 1. ožujka 2019.

 Službeno znakovlje iz vremena NDH

„Sam ustaški znak i ustaško ime u smislu naziva za Pavelićevu ustašku organizaciju prvi se put pojavljuje na naslovnici lista Ustaša u svibnju 1930. U to je vrijeme Pavelić riječ „ustaša” držao za hrvatsku istoznačnicu riječi „revolucionar”, na što upućuje i izgled ustaškog znaka, koji se u svom konačnom obliku redovito pojavljuje na posljednjim stranicama lista Ustaša od početka 1932. Među krakovima plavog slova ,,U” položena je srebrna ručna granata iz koje izlazi crveni plamen (goruća bomba), a u sredini kruga granate položen je mali hrvatski grb u boji s početnim bijelim (srebrnim) poljem. Goruća bomba posuđena je iz talijanskih i francuskih revolucionarnih tradicija prve polovice 19. stoljeća, što također upućuje na Pavelićevo shvaćanje svoje organizacije kao revolucionarne.

 Ustaški znak kakav je usvojen početkom tridesetih godina ostao je u uporabi i kasnije, a njegov izgled nije promijenjen ni nakon što je dotadašnji UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija) postao vladajućim Ustašom, Hrvatskim oslobodilačkim pokretom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.”

Ustaše – Hrv. revolucionarnaorganizacija

Znak: Ustaše – Hrv. revolucionarnaorganizacija

***

Naslovnica Narodnih novina od 30. travnja 1941. sa slikama državnih simbola NDH i tekstom Zakonske odredbe o državnom grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi, državnom pečatu, pečatima državnih samoupravnih ureda od 28, travnja 1941.

„Simboli nove države određeni su Zakonskom odredbom o državnom grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi, državnom pečatu, pečatima državnih i samoupravnih ureda od 28. travnja 1941., koja je objavljena 30. travnja 1941. Tu su Zakonsku odredbu u istom broju Narodnih novina u kojem je objavljena pratile i slike grba i zastava u boji.  Slični prilozi u boji bili su sljedećih dana objavljeni u brojnim službenim izdanjima, a crno-bijeli i prilozi u boji objavljeni u ostalim publikacijama nove su simbole približili cijeloj hrvatskoj javnosti. Izgled grba NDH određen je § 1. te Zakonske odredbe, a bila je riječ o štitu „sa 25 četvorinskih polja, bijelih (srebrnih) i crvenih (boje krvi), poredanih naizmjence u pet redova tako da je početno polje bijelo (srebrno).

Nad grbom je znak u obliku zvjezdolike tropletne vitice iste crvene boje, koja uokviruje bijelo polje, u kojem je veliko slovo U tamno modre boje.”  Izgled državne zastave određen je § 2., po kojem je to „zastava sa tri vodoravno položena polja i to: najviše crveno (boje krvi), pod njim bijelo, a pod tim modro. Visina te zastave prema širini je u omjeru 2:3 ili 2:5.

U sredini bijelog polja je državni grb Nezavisne Države Hrvatske bez tropletne vitice. Postavljen je od crvenog i modrog polja daleko, koliko je duga stranica jedne četvorine u grbu.

Na crvenom polju kraj koplja nalazi se vitica, kao ona na grbu, izvedena crveno tako, da je njena površina ostavljena bijela. U njenom bijelom polju je veliko tamno modro slovo U.” Zanimljivo je da je uz to propisano i da unutar „države ostaje svagdje osim na državnim i samoupravnim zgradama do daljnje odredbe u uporabi dosadanja hrvatska narodna zastava: crveno, bijelo i modra u vodoravnom položaju.”

 

Navedeni opisi grba i zastave pokazuju da je njihov izgled bio detaljno opisan te inačice bez tropletne vitice i slova „U” nije moguće smatrati grbom i zastavom NDH („ustaškim grbom i zastavom”), kako to neki danas čine. (Mario Jareb, str. 271)

Službeno znakovlje Republike Hrvatske

Izgled grba Republike Hrvatske uređen je člankom 7. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske: Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadeset pet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita se nalazi kruna sa pet šiljaka koja se u blagom luku spaja sa lijevim i desnim gornjim dijelom štita. U krunu je smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredam od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije. Omjer visine polja na glavnom štitu i visine manjih štitova u kruni je 1:2,5, a omjer širine polja na glavnom štitu i širine manjih štitova u kruni 1:1. „NN (str. 350.)

Grb Republike Hrvatske

Grb Republike Hrvatske

 

Zastava Republike Hrvatske

Zastava Republike Hrvatske

 

 

Zastava predsjednika Republike Hrvatske

Zastava predsjednika Republike Hrvatske

 

„Izgled zastave Republike Hrvatske uređen je člankom 10. spomenutog Zakona: Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave s grbom Republike Hrvatske u sredini. Omjer širine: dužine zastave je 1:2. Boje zastave su položene vodoravno i to ovim redom s gornje strane: crvena, bijela i plava. Svaka boja čini jednu trećinu širine zastave. Grb Republike Hrvatske je smješten u sredini zastave tako da gornji dio grba (kruna) zalazi u crveno polje zastave, a donji dio grba zalazi u plavo polje zastave. Središnja točka grba poklapa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave.“ Spomenuti Zakon prethodio je donošenju Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca i njegovog članka 11., koji se je također odnosio na državna obilježja: „Grb Republike Hrvatske povijesni je hrvatski grb čija je osnovica 25 naizmjeničnih crvenih i bijelih (srebrenih) polja.“

„Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave, s povijesnim hrvatskim grbom u sredini.“ (M. Jareb, str. 351.)

 Grb i zastava Hrvata u BiH

Poseban grb Hrvata u Bosni i Hercegovini, na hrvatskoj trobojnici zamijenio je dotad korištene inačice hrvatskih šahiranih grbova. Na taj je način nastala i zastava Hrvata u BiH. Otad do danas taj se grb i zastava neprekinuto koriste kao službena obilježja hrvatskoga naroda u toj zemlji, a na to nisu utjecale ni promjene koje su se u međuvremenu događale.

  

Grb Hrvata u BiH i HVO-a

 

 

Zastava Hrvata u BiH

Zastava Hrvata u BiH

 

Zlonamjerne interpretacije

Skandalozno je bilo čuti i pročitati prošle godine optužbe na račun predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se u New Yorku slikala s iseljenicima iza „ustaške zastave”, a te optužbe su kulminirale poslije komemoracije na Bleiburgu 2018. godine; radilo se zapravo o tradicionalnoj hrvatskoj povijesnoj zastavi s grbom i bijelim početnim poljem na grbu koja se upotrebljava od sredine 19. stoljeća do danas i nije ni u kakvoj koliziji s današnjom službenom državnom zastavom i grbom Republike Hrvatske.

 

Povijesne hrvatske zastave

Povijesne hrvatske zastave

 

 

Povijesni hrvatski grbovi

Povijesni hrvatski grbovi

Nikada nije bio upitan raspored boja crven, bijeli, plavi i hrvatski grb (bilo s bijelim ili crvenim početnim poljem). S takvim zastavama s grbom bijelog ili crvenog početnog polja Hrvati su nastupali diljem svijeta i pronosili hrvatsko ime, a posebno u vrijeme kada je u Hrvatskoj bila zabranjena svaka hrvatska zastava. To će oni činiti s ponosom i u budućnosti. Činjenica je također da oko polovice hrvatskog naroda živi izvan RH i da većina njih nema hrvatsko državljanstvo ali su na isti način ponosni i na simbole svoje matične države, ali i svoje nacije i tradicije.

Činjenica je i to da je najčešće u povijesti o boji prvog početnog polja na grbu odlučivala podloga na kojoj je iscrtavana.

Čim manje strogosti, oko znakovlja tim manje ostaje prostora za cjepidlake i podmetanja za zlonamjernike. Onima koji nam žele inscenirati vječne igre podjela uvijek će naći dovoljno razloga za to!

Koje je simbole zabranila Republika Austrija zakonom od 1. ožujka 2019.

Opis zabranjenog znakovlja

RECHTSINFORMAHONSSYSTEM DES BUNDES

https://www.ris.bka.gv.at

Ustaše – Hrv. revolucionarnaorganizacija

Simboli grupacije „Ustaša”: Srebrnasta granata iz koje izlazi crveni plamen, na kugli se nalazi grb s bijelo-crvenim uzorkom šahovske ploče (lijevo gore počinje bijelim poljem), i koja je okružena plavim prema gore otvorenim okvirom (u obliku slova U sa završnim crtama (serifima).

Simbolizirani grb s bijelo-crvenim uzorkom šahovske ploče (lijevo gore počinje bijelim poljem), iznad toga nalazi se slovo U sa završnim crtama (serifima) plave boje, okruženo je crveno-bijelim ukrasom.

Riječ je o dva simbola: prvi, o simbolu Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija i drugo: ustaški grb, pa prema tome i zastava s ustaškim obilježjem na crvenom polju zastave (kako smo to već naveli u tekstu i što nije bilo potrebno posebno navoditi u austrijskom obrazloženju.)

 

Ante Beljo,

Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari