Pratite nas

Gost Kolumne

Evo što HDZ treba tražiti od SDA za ulazak u vlast?

Objavljeno

na

arhiva

Nema sumnje da se bez izmjena Izbornog zakona BiH, kojima bi se provela presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića i osigurao legitiman izbor izaslanika u nacionalne klubove Doma naroda Paralementa FBiH, ne može formirati izvršna vlast u Federaciji BiH; predsjednik i potpredsjednici FBiH i Federalna vlada, kao ni Dom naroda Parlamenta BiH, bez kojeg se ne može, na državnoj razini, donijeti ni jedan zakon, uključujući i Zakon o proračunu. Želi li uspostaviti vlast u Federaciji BiH i na razini države, SDA će, morati prihvatiti provedbu presude Ustavnog suda BiH prije isteka mandata Federalnog Doma naroda, krajem siječnja iduće godine u skladu s presudom Ustavnog suda BiH.

Ukoliko to odbije moguća su tri scenarija; prvi da odluku o popuni Federalnog Doma naroda, kao podzakonski akt i privremeno rješenje donese Središnje izborno povjerenstvo BiH, o čemu postoji sporenja o tom ima li SIP zakonski osnov za to. Druga mogućnost je da to, temeljem tzv. “Bonskih ovlasti” učini Valentin Inzko, čemu se hrvatska strana protiv zbog dosadašnjih negativnih iskustava s intervencijama OHR-a, uključujući i onu iz 2011., kada je Iznko suspendirao odluku SIP-a o nezakonitoj uspostavi platformaške vlasti. Intervencija OHR-a malo je vjerojatna zbog zbog nevoljnosti međunarodne zajednice da nastavi nametati riješenja u BiH, nakon krize koja je izazvana Inzkovim ustoličenjem nezakonito uspostavljene Federalne vlade, bez hrvatskih predstavnika.

Ne dogodi li se ni jedno ni drugo, sindrom Mostara, u kojem već 10 godina ne postoji gradski parlament, niti mogućnost izbora, proširit će se na Fedaraciju BiH i BiH, koje će imati samo krnje parlamente (sa zastupničkim, ali bez domova naroda), bez kapaciteta za donešenje zakona, i bez vlada.

Drugim riječima vlast će se po zakonu moći formirati samo u Republici Srpskoj i županijama u Federaciji BiH.

Ovakva situacija HDZ BiH bi trebao iskoristiti da ponovo insistira ne samo na izmjenama Izbornog zakona BiH kojima bi se omogućila popuna Federalnog doma naroda, već i legitiman izbor hrvatskog (kao i bošnjačkog) člana Predsjedništva BiH, u skladu s presudom Ustavnog suda BiH po Ljubićevoj apelaciji, koja to zahtjeva. Time bi bio onemoćen izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH dominantno bošnjačkim glasovima, u sljedećim mandatnim razdobljima, odnosno ponavljanje fenomena Komšić. Drugačije govoreći HDZ BiH, ni po koju cijenu, ne bi trebao pristajati na ulazak u novu vlast bez izmjena Izbornog zakona koja bi uključivala i legitiman izbor hrvatskog člana Predsjedništva, bez obzira na optužbe koje budu dolazile iz Sarajeva.

A bez HDZ-a BiH, druge stranke po broju osvojenih mandata u Zastupničkom domu, prema nepotpunim izbornim rezultatima, i što je važnije, izvjesnom tročetvrtinsko većinom u Klubu Hrvata Federalnog Doma naroda, čak i kad bi se on popunjavao po nevažećim odredbama Izbornog zakona, Izetbegović i SDA neće moći formirati vlast ni u Federaciji BiH, ni na razini države, ni u dvije mješovite županije Srednjebosanskoj i Hercegovačko-neretvanskoj.

Frustriranost izborom Željka Komšića treba potisnuti u drugi plan. Vrijeme je za povlačenje mudrih poteza, kako bi se Hrvati oslobodili jarma, a bahatog Izetbegovića “spustilo na zemlju”.

Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Krabuljni ples oko Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Da ne povjeruješ svojim očima i ušima! Hrvati, a s njima i neki nehrvati, duboko se ukopali svatko u svoju misao o nekom tamo Željku Komšiću iz Kiseljaka! Što je tu tako čudno? Sama ta činjenica: predmet ništavan, a misli o predmetu dubokoumne! Ali ne treba se tomu čuditi. Takve nesklapnosti nužno se zbivaju uvijek kada politički vjetrogonje, plešući oko vatre, paze „da se Vlasi ne dosjete“ kakve nevolje potajno žuljaju njihovu pravednost.

Ali najmanje su u ovom slučaju krivi rečeni vjetropiri. Mnogo je krivlja paradoksalna politička zbilja koja hrani njihovo dubokoumlje.

Evo kratka prikaza te zbilje. Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina bila je u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nazovi-država svojih triju jednakopravnih naroda: Muslimana (oko 43 posto pučanstva), Srba (oko 31 posto pučanstva) i Hrvata (oko 17 posto pučanstva).

Kada se Jugoslavija raspadala (1990.–1995.), Muslimani su tu nazovi-državu htjeli pretvoriti u samostalnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu; Srbi nisu htjeli nikakvu Bosnu i Hercegovinu; Hrvati, politički gotovo zanemariv čimbenik u Bosni i Hercegovini, naravno su čeznuli za životom u svojoj nacionalnoj državi, ali su, duboko svjesni svoje neznatnosti i dugoročnog probitka svoje nacionalne države Republike Hrvatske, u veljači 1992. masovno izašli na referendum i glasovali za neovisnost Bosne i Hercegovine.

Na tom referendumu zbio se temeljni bosansko-hercegovački paradoks. Hrvati su, premda najslabiji čimbenik – poput miša u priči „Djed i repa“ – svojom snagom iščupali Bosnu i Hercegovinu iz Jugoslavije. Kako? Paradoksalno. Prevagom svojih glasova ostvarili su nuždan uvjet za njezino međunarodnopravno priznanje – dakle, nešto što niti su Srbi htjeli niti su Muslimani bez Hrvata mogli učiniti.

Na ishod referenduma o neovisnosti Srbi su odgovorili združenim nasiljem iznutra i izvana: iznutra oružanom pobunom, a izvana srpsko-crnogorskom oružanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu. U tom ratu (1992.–1995.) izbio je podjednako okrutan oružani sukob među braniteljima Bosne i Hercegovine – među Muslimanima (od rujna 1993. Bošnjacima) i Hrvatima. Hrvati, najslabiji sudionici u tim sukobima, pretrpjeli su razmjerno najveće demografske gubitke, i to – paradoksalno – znatno veće u sukobima sa saveznicima, Bošnjacima, u Srednjoj Bosni nego u sukobima s neprijateljima, Srbima, u Sjevernoj Bosni.

Ta dva paradoksa visoko je nadmašila paradoksalnost Općega okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini što su ga po diktatu „tenkovske diplomacije“ tzv. međunarodne zajednice u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright–Patterson kod Daytona postigli Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović te njegovim svečanim potpisivanjem u Parizu 14. prosinca 1995. priveli kraju rat Srba, Bošnjaka i Hrvata za svoj dio Bosne i Hercegovine.

Pouzdane podrobnije obavijesti o toj trostrukoj bosansko-hercegovačkoj tragediji čitatelju nudi knjiga Ivana Zlopaše „Politička sudbina Hrvata u Bosni i Hercegovini“ (Mostar, 2005.). Pisac ovoga članka želi samo upozoriti na temeljne paradokse Daytonskoga sporazuma o kojima pametniji od njega mudro šute.

Taj sporazum svojim Aneksom IV, koji je zapravo Ustav buduće države, određuje Bosnu i Hercegovinu kao državu njezinih triju jednakopravnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba, i svih ostalih njezinih državljana. Uz to ističe da Bosna i Hercegovina više nije – republika. Dobro. reći ćete, što je tu paradoksalno? Tu još ništa. Ali Ustav te odredbe dopunjuje nečim što je ne samo paradoksalno, nego i skandalozno. On državu dijeli na dva podjednaka dijela, tzv. entiteta (bića), jedan se prostire na 49 posto, a drugi na 51 posto ozemlja.

Manji entitet naziva Republikom Srpskom i dodjeljuje ga Srbima, a veći entitet Federacijom Bosne i Hercegovine i dodjeljuje ga Bošnjacima i Hrvatima. Što dakle? Nije li čudno da Bosna i Hercegovina, koja nije republika, svojim znatnim dijelom jest republika? I to – republika srpska! Nije li više nego sablažnjivo dodijeliti agresoru na Bosnu i Hercegovinu, koji je činio oko 31 posto ukupnoga pučanstva, 49 posto, a njezinim braniteljima, koji su činili oko 60 posto ukupnoga pučanstva, 51 posto te nesretne države?

A što čine Bošnjaci kada već treći put biraju Hrvatima njihova zastupnika u tročlano Predsjedništvo toga čudovišta od države koje je još dodatno unakazila samovolja „visokih predstavnika međunarodne zajednice“, od Carla Bildta do Valentina Inzka? Što dakle čine hrvatski saveznici Bošnjaci? Oni samo oponašaju okrutnu „pravdu“ međunarodne zajednice. Stoga je sva ta smiješna „frtutma“ oko Željka Komšića u biti samo krabuljni ples oko pokojne Hrvatske Republike Herceg-Bosne u kojemu se nadmeću njezini pristaše i protivnici.

Hrvati, ako se ne varam, napokon polako shvaćaju da bez entiteta nema identiteta, a u krajnjem slučaju ni opstanka.

 

Benjamin Tolić / hrsvijet.net

 

Uz dvadeset i sedmu obljetnicu Hrvatske Republike Herceg Bosna

 

 

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Znate li tko su ‘halal-Hrvati’?

Objavljeno

na

Objavio

profesor Slavo Kukić

Nakon usvajanja Deklaracije o položaju Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru, bošnjački javni prostor su preplavili nastupi osoba koje pripadaju hrvatskome narodu, ali koje osporavaju konstitutivnost toga naroda kao i borbu Hrvata za političkom jednakopravnošću u BiH.

Riječ je o šarolikom skupu osoba, od svećenika (uglavnom pojedinih bosanskih franjevaca) do raznoraznih oportunista koji su spremni na sve, pa i ponižavati vlastiti narod, za neku vlastitu (uglavnom) kratkoročnu korist.

Tako tu imamo poznate sluge bošnjačke politike koji na obespravljivanju Hrvata rade još od početka devedesetih, poput Ive Komšića, koji je originalni hrvatski smokvin list koji je trebao davati legitimitet ratnom Predsjedništvu bošnjačke RBiH, pa do fra Drage Bojića, bosanskog franjevca koji danas osporava gotovo sva politička prava hrvatskoga naroda.

Ono što im je zajedničko je da nemaju nikakav legitimitet govoriti u ime hrvatskoga naroda, jer na izborima nisu dobili podršku tog naroda. Legitimitet im daju samo mikrofoni bošnjačkih medija, jer je njihovo znanje o politici, posebno politologiji, oskudno. Njihova priča se svodi na ponavljanje već pripremljenih fraza kojima je cilj zamagliti istinu, dezavuirati javnosti i vlastiti narod prikazati u biti naivnim ili zločestim te mu tako osporiti zahtjeve za političkom jednakopravnošću u BiH.

Halal-Hrvate sarajevska javnost predstavlja kao „poštene“ Hrvate i vrsne intelektualce, nasuprot „fašistima“ koji se bune protiv toga da im bošnjačka politička elita kroji sudbinu i da se pretvore u nacionalnu manjinu u vlastitoj domovini. Tako bošnjačka politika pokušava s jedne strane prikriti a s druge osporiti činjenicu kako je hrvatski narod u BiH ustavotvoran, kako svoju političku volju izražava na izborima te kako su izbori pokazali da apsolutna većina Hrvata podržava politiku Hrvatskog narodnog sabora.

Hrvatski narod u BiH traži samo da se poštivaju Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum u kojima je jasno navedeno da je BiH država triju u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda i dvaju entiteta. Konstitutivni narodi tvore Bosnu i Hercegovinu, svaki narod je nositelj suvereniteta i legitimni politički predstavnici konstitutivnih naroda trebaju tvoriti vlast.

No, kako je u međuvremenu bošnjačka politička elita odustala od takve BiH, danas su im potrebni halal-Hrvati (u manjoj mjeri i Srbi) kako bi međunarodnoj i vlastitoj javnosti pokazali kako eto tobože postoje Hrvati u BiH koji podržavaju njihovu politiku unitarizacije entiteta FBiH u kojem će dominirati demografska većina.

Tu na scenu stupaju raznorazni Komšići, Bojići, Babići, Kukići…, čitav spektar osoba koje na račun ponižavanja vlastitoga naroda pokušavaju ostvariti neku osobnu korist. Pri tom je važno naglasiti da ta korist nije materijalne naravi za sve njih. Za Kukića i takve jest, ali za neke bosanske franjevce možda i nije. Dio njih vjerojatno preko ponižavanja hrvatskoga naroda „liječi“ neke osobne frustracije.

Ovdje je važno spomenuti i da nitko od tih bosanskih franjevaca nije ni riječ rekao kad je ta ista bošnjačka javnost vodila hajku protiv kardinala Puljića jer je upozorio da se nametanjem Željka Komšića krše prava hrvatskome narodu ali i uništava BiH.

Bošnjačka politička elita i pripadajuća joj javnost halal-Hrvate koristi po potrebi, a potreba se ukazala upravo pri usvajanju Deklaracije o položaju Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru.

Zastupnici koji su izglasali Deklaraciju u Saboru su ljudi koji predstavljaju većinu Hrvata u Republici Hrvatskoj, a sama Deklaracija jasno podržava političku borbu hrvatskih političkih predstavnika u BiH, koji su okupljeni u Hrvatskom narodnom saboru, i koji nose preko 90 posto političkog legitimiteta bh. Hrvata.

Srećom, kako vrijeme prolazi i sam broj halal-Hrvata se smanjuje kao i njihov utjecaj u javnosti. Danas oni služe samo da bi se sama bošnjačka javnost mogla tješiti kako ima „stvari pod kontrolom“.

Njihov utjecaj na hrvatski narod je nikakav.

Danas u hrvatskom narodu u BiH zapravo imamo jedinstvo hrvatske politike, katoličke crkve, intelektualnih elita i javnosti. To je, pak, posljedica, konstantnih pokušaja političkog obespravljivanja hrvatskoga naroda te istupi halal-Hrvata zapravo samo dalje jačaju to jedinstvo.

Naposljetku, hrvatska javnost se ne bi ni trebala posebno osvrtati na te izjave i stavove jer oni svakako pripadaju bošnjačkoj javnosti i obraćaju se primarno Bošnjacima.

A to što su pojedinci spremni poticati obespravljivanje vlastitoga naroda, najviše govori o njima samima.

Jurica Gudelj, Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari