Pratite nas

Evo što su Milanović i Miljenić napisali Bruxellesu

Objavljeno

na

[pullquote_left]Hrvatska Vlada i Ministarstvo pravosuđa objavili su sadržaj pisama o slučaju ‘lex Perković’ koja su premijer Zoran Milanović i ministar Orsat Miljenić poslali Europskoj komisiji.[/pullquote_left]

Na internetskim stranicama Vlade i Ministarstva pravosuđa objavljen je sadržaj pisama koje su premijer Zoran Milanović i ministar pravosuđa Orsat Miljenić poslali Europskoj komisiji u vezi slučaja ‘lex Perković‘.

Premijer je pisao predsjedniku Europske komisije Joseu Manuelu Barrosu, dok je ministar pisao europskoj povjerenici za pravosuđe Viviane Reding.

 [box_light]

‘Poštovani gospodine predsjedniče,

ne znam je li Vam poznato da postoje razlike u tumačenju provedbe Europskog uhidbenog naloga (EUN – Okvirna odluka 2002/584/JHA) između nadležne Opće uprave i Hrvatske vezane uz suverenu jednakost država članica EU, te osjećam neophodnim izvijestiti Vas o zadnjim događajima s tim u svezi. Ističem kako se ne radi o nespremnosti Hrvatske da provede EUN, već o različitom tumačenju prava svake države članice EU na punu ravnopravnost u odnosu na ostale. Kad je riječ o EUN i načinu njegove primjene, to nažalost nije slučaj.

Potpredsjednica Reding zatražila je 29. srpnja 2013. od Hrvatske pojašnjenje našeg stava, što je ministar pravosuđa i učinio svojim pismom od 26. kolovoza. U pismu, ministar Miljenić je izvijestio potpredsjednicu o trenutnom stanju provedbe Uhidbenog naloga. U ovom kratkom razdoblju Hrvatska je već izvršila 19 od 119 zaprimljenih naloga. Neke države članice svojevremeno su stavile trajna vremenska ograničenja na provedbu EUN. Hrvatska je stoga osobito zabrinuta zbog činjenice da se EUN ne provodi jednako na čitavom teritoriju Europske unije, te se građani država članica u istim pravnim situacijama tretiraju na različiti način što u konačnici dovodi do pravne nesigurnosti.

Ministar zaključno u ime moje Vlade ističe kako će Hrvatska poduzeti potrebne mjere da bi Zakon o pravosudnoj suradnji uskladila s pravnom stečevinom prihvaćenom u vrijeme pristupnih pregovora.

U ovom stadiju ne bih Vam se niti obraćao da nas jučer nije šokirala izjava glasnogovornice potpredsjednice Reding, koja je službeno dopisnici Hrvatske izvještajne agencije u Bruxellesu rekla kako se “kriminalci, osumnjičeni za ubojstvo hrvatskih disidenata u drugim zemljama EU za vrijeme komunističkog režima, mogu nastaviti skrivati iza granica Hrvatske”. Isto tako, ona je zaprijetila sankcijama i primjenom čl. 39 Pristupnog ugovora zaključujući da “hrvatski postupci predstavljaju ozbiljno kršenje EU prava”. Kad bi tome bilo tako, onda bi RATIONÆ MATERIÆ jedan značajan broj država članica bio u istom prekršaju.

Nažalost, od Vas kao predsjednika EK moram tražiti zaštitu, ali i obrazloženje, kako je moguće da se jedna država članica EU izravno optužuje da štiti “komunističke ubojice i kriminalce”. Želim Vas u tom kontekstu izvijestiti kako već mjesecima upravo moja Vlada nastoji okupiti parlamentarnu većinu kako bi se u Ustavu Republike Hrvatske ukinula zastara upravo za kaznena djela političkih ubojstava, kako bi se preživjelim počiniteljima moglo suditi. Toliko o motivima “zaštite komunističkih ubojica”. S obzirom da i Vi i ja dobro znamo da glasnogovornici ne govore u osobno ime, dodatno me zabrinjava rječnik predstavnice potpredsjednice Reding koji je istovjetan rječniku hrvatske političke oporbe. Želim vjerovati da se radilo o neovlaštenom istupu učinjenom bez znanja gđe. potpredsjednice.

Hrvatska ima dugu povijest dobrog, sadržajnog i partnerskog dijaloga s Komisijom – te nema nikakvog razloga da tako ne bude i u ovom pitanju. Uvjeren sam da se taj dijalog mora odvijati u izravnim kontaktima između nadležnih dužnosnika i stručnih službi dviju strana, a što je moguće manje u javnoj domeni. Hrvatska je svoje obveze uvijek ispunjavala i ispunjavat će ih – naše članstvo u EU tome je najbolji dokaz. Istovremeno očekujemo i razumijevanje za hrvatsku zainteresiranost da se ista pravila primjenjuju na isti način na sve države članice.

Jednako tako, međutim, Hrvatska očekuje takav odnos s članovima Komisije koji dolikuje uvriježenom dijalogu Komisije i Vijeća, odnosno države članice.

S poštovanjem,
Zoran Milanović’

Pismo ministra pravosuda Orsata Miljenića

‘Želio bih Vam zahvaliti na Vašem pismu od 29. srpnja 2013. godine i konzultativnom sastanku između naših stručnjaka održanom 25. srpnja 2013. godine. U pogledu zamjerki koje ste stavili na implementaciju Europskog uhidbenog naloga u Republici Hrvatskoj, odnosno na određivanje vremenskog ograničenje razdoblja primjene tog instituta, ukazao bih na određene činjenice za koje vjerujemo da upozoravaju na općenite nedostatke u primjeni Europskog uhidbenog naloga te iznijeti stav hrvatske Vlade o rješavanju nastalih problema.

Odredbom članka 32. Okvirne odluke 2002/584/JHA od 13. lipnja 2002. godine, omogućeno je državama članicama da mogu izraziti rezervu u pogledu vremenskog ograničenja za primjenu Europskog uhidbenog naloga, što su neke države i iskoristile. Praktična posljedica navedene odredbe Okvirne odluke i stavljenih rezervi jest da pojedine članice, u istim pravnim situacijama i za ista kaznena djela počinjena u isto vrijeme, ne moraju drugim članicama izručivati svoje državljane. Istodobno, druge države članice koje nisu stavile tu rezervu moraju izručivati svoje državljane, između ostalim i državama koje ne izručuju.

Ovakvo rješenje dovodi do nejednakosti među državama članicama što je u suprotnosti s člankom 4. stavkom 2. Ugovora o Europskoj uniji. Budući da se Europski uhidbeni nalog ne provodi jednako na teritoriju Europske unije, građani država članica se u istim pravnim situacijama tretiraju na različiti način što u konačnici dovodi do pravne nesigurnosti i nije u skladu s načelom pravednosti.

Republika Hrvatska uvijek je inzistirala i inzistirat će da hrvatski građani budu u potpunosti ravnopravni s drugim građanima Europske unije pa i kad je u pitanju provedba Europskog uhidbenog naloga.

Istovremeno, smatram da je Europski uhidbeni nalog iznimno bitno sredstvo u borbi protiv svih oblika kriminala. Republika Hrvatska ga podržava i provodi od prvog dana ulaska u Europsku uniju. Sukladno postojećem zakonskom rješenju, od 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska zaprimila je 119 uhidbenih naloga prema hrvatskim državljanima od čega ih je do sada realizirano 19.

Slijedom navedenog, ne bih se mogao složiti s tezom da vremensko ograničenje primjene, koje je istovjetno rješenjima u nekim drugim članicama Europske unije, predstavlja ozbiljni nedostatak u prenošenju pravne stečevine ili provedbi akata koje su donijele europske institucije. Kada bi tomu bilo tako, onda bi se moglo zaključiti da i druge zemlje članice koje imaju ova ograničenja u bitnome povređuju sustav Europskog uhidbenog naloga iako na to imaju formalno pravo. Stoga je, po našem sudu, neprihvatljivo pozivanje na članak 39. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, osobito kada se uzme u obzir da Republika Hrvatska, osim ovog vremenskog ograničenja koje imaju i druge države članice, u cijelosti ispunjava svoje obveze po Okvirnoj odluci 2002/584/JHA od 13. lipnja 2002. godine.

Međutim, prihvaćam Vaš stav da je, formalno, pitanje postavljanja rezerve u pogledu implementacije Europskog uhidbenog naloga trebalo pokrenuti tijekom pristupnih pregovora u okviru poglavlja 24, što nažalost nije učinjeno. S druge strane, unatoč navedenom ograničenju iz Okvirne odluke, osjećam potrebu ponoviti da je člankom 4. stavkom 2. Ugovora o Europskoj uniji izričito propisano da “Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima”.

Stoga, uzimajući u obzir gore navedeno, hrvatska Vlada će poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima sa državama članicama EU, u pogledu vremenskog ograničenja primjene Europskog uhidbenog naloga, uskladio s pravnom stečevinom kako je prihvaćena tijekom pregovora.

Istodobno, Vlada Republike Hrvatske koristi ovu priliku predložiti Europskoj komisiji pokretanje inicijative za jednaku primjenu Europskog uhidbenog naloga u svim državama članicama, a zbog uspostave jednakosti među građanima Europske unije i jačanja pravne sigurnosti. U tom smislu spremni smo Vam pružiti svaku podršku.

Ukoliko smatrate potrebnim bilo kakva dodatna objašnjenja naših stavova, stojim Vam na raspolaganju.’

[/box_light]

dnevnik.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politika

Medijsko žalovanje za “posljednjim mohikancem Partije” koji je napustio Most

Objavljeno

na

Objavio

Odlazak Vlahe Orepića iz kluba Mosta u dijelu medija prikazan je kao nacionalna katastrofa. U tom duhu Večernji list odmah je na naslovnici ocijenio da je Most “teško uzdrman” i da će se vjerojatno “utopiti na desnici”.[1]

Ovo mišljenje u većoj mjeri odražava svjetonazorske preferencije ovog glasila, nego mogućnost točnog predviđanja budućih događaja, jer su Most prije Orepića napustili Miroslav Šimić i Ivan Kovačić, te glavni savjetnik i po mnogima stvarni kreator ove stranke Ivica Relković. Međutim, Most nije nestao, piše Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

Zbog toga, iskazana žalost za Orepićevim odlaskom iz Mosta nije dobronamjerna briga za sudbinom ove stranke ili profiliranjem trećeg puta u hrvatskom političkom životu, nego izraz počasti upućen Orepiću za ono što je napravio dok je bio ministar unutarnjih poslova iz kvote Mosta.

U oba slučaja kada je bio ministar, Orepić je djelovao u Vladama koje su ocijenjene kao desne ili radikalno desne, te je zato smatran jedinim ljevičarom u vrhu vlasti nakon poraza SDP-a na parlamentarnim izborima.

Upravo ova okolnost, odnosno spoznaja da je Orepić SDP-ovac nakon SDP-a, odnosno “Posljednji Mohikanac Partije”, omogućili su mu značajnu medijsku podršku. Najočitiji primjer za to bio je članak radikalno lijevog portala Telegram, u kojem je navedeno da je upravo Orepić bio razlog što je HDZ prekinuo suradnju s Mostom i okrenuo se HNS-u:

“Kamen smutnje bio je, na razini principa, što je Most imperativno zahtijevao i dobio resor ministarstva unutarnjih poslova, a na planu funkcioniranja Vlade što je na čelu tog prevažnog (za HDZ, u njegovu samorazumijevanju, odlučujućeg) ministarstvu bio, kao i u prethodnoj Vladi, stameni mostovac Vlaho Orepić. U svom resoru nije dozvoljavao hadezeovske kadrovske kombinatorike i osobna mešetarenja, unatoč nezamislivim pritiscima. Striktno se držao propisa i zakonskih normi, kao “pijan plota”. I, što je najgore, povremeno je davao intervjue, u kojima je istupao veoma odrješito i samosvjesno.”[2]

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura MUP-a iz vremena Ranka Ostojića. Zbog toga je u lijevim medijima Orepić i pohvaljen te ocijenjen “stručnim”.

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura iz vremena SDP-ovog Ranka Ostojića.[3]  Orepićevim odlaskom otišli su Ostojićevi kadrovi, odnosno otišao je i Ranko Ostojić koji je do tada faktički vodio ovo ministarstvo.[4] Zato, nisu točni napisi prema kojima je aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović smijenio Ostojićeve i Orepićeve ljude,[5]jer Orepićevih ljudi nije bilo. Postojali su samo Ostojićevi ljudi koje je sačuvao Orepić.[6]

Dosljedno ovoj Orepićevoj ulozi SDP-ovog spavača u Mostu jasno je ne samo zašto Večernji list i Telegram iskazuju zahvalnost za ono što je učinio Orepić dok je bio u Mostu, nego i stvarni razlog Orepićevog odlaska iz Mosta.

Orepić nije otišao iz Mosta jer se posvađao s Nikolom Grmojom ili zato što je odjednom shvatio kako je Božo Petrov prethodno bio u Hrastu. Orepić je napustio Most, jer svoj posao zadržavanja SDP-ove kadrovske strukture u MUP-u odradio onoliko koliko je mogao, te je od svojih nalogodavaca dobio častan otpust i kratkotrajni odmor prije upućivanja na novu dužnost.

Pitanje je samo hoće li Grmoja i Petrov sada, kad se pokazalo pravo Orepićevo lice, to napokon shvatiti. Za učenje nikad nije kasno. Potrebna je samo dobra volja.

Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari