Pratite nas

Evo zašto bojkotiram gledanje Eurosonga

Objavljeno

na

Kad sam bila klinka Eurosong mi je bio fora. Od malena naučenoj na slušanje popularne glazbe na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku, bilo mi je jako zabavno slušati kao ljudi pjevaju na meni glazbeno egzotičnim jezicima poput poljskog, finskog, mađarskog, rumunjskog ili švedskog. Upravo ta činjenica da svaka zemlja koja sudjeluje na Eurosongu predstavlja sebe i svoj jedinstven identitet kroz glazbu je bila ono što me je dugi niz godina privlačilo gledanju tog natjecanja. Glazba, istinabog, nikad nije bila nešto ali to nije bilo važno – sve skupa je bilo opušteno, veselo i zabavno i, što je najvažnije, glazba je, unatoč svojoj ne pretjeranoj kvaliteti, uvijek bila u prvom planu.Eurovision-Song-Contest

U međuvremenu su se stvari počele mijenjati, a time je i moj interes za Eurosong počeo jenjavati, do te mjere da ga u posljednjih nekoliko godina ne gledam uopće. Jedan od prvih uzročnika smanjenja mog interesa bila je spoznaja da je drastično porastao broj sudionika koji svoje pjesme izvode na engleskom jeziku. Ogromna većina glazbe koju inače slušam je na engleskome, što očito govori da nemam ništa protiv pjesama na tom jeziku ali doista smatram besmislenim da netko na glazbenom natjecanju svoju zemlju predstavlja na tuđem jeziku. Argument ‘ali engleski će bolje proći’ ne smatram dobrim. Od 1956., kada je Eurosong osnovan pa sve do tamo negdje početka ovog stoljeća, većina izvođača izvodila je svoje pjesme na materinjim jezicima. Jesu li tada pobjeđivali isključivo Britanci, Irci i Maltežani, kao jedini narodi koji su pjevali na engleskome? Ne. Engleski jezik jest, generalno gledano, prijemčiviji široj slušalačkoj publici no statistika jasno pokazuje da na Eurosongu uspjeh može polučiti svatko, a ne samo onaj tko pjeva na tom jeziku. Čitav smisao međunarodnog natjecanja na kojem svi pjevaju na istom jeziku – koji god to jezik da bio – zapravo se gubi. U tom slučaju nacionalni predstavnici nisu ni potrebni, može se jednostavno na razini cijele Europe izabrati 20 osoba koje će se međusobno natjecati.

Međutim, stvarnu averziju prema Eurosongu dobila sam u trenutku kada sam shvatila da na tom natjecanju u prvom planu više nije glazba već politika. Odjednom više nije bilo važno kako netko pjeva i što pjeva već poslati nekakvu političku poruku ‘neukima’ i ‘neprosvijećenima.’ Glazbu kao umjetnost iznimno cijenim i razumijem da ona, kao i svaki drugi oblik umjetnosti, ponekad može imati provokaciju kao posljedicu te na takav način natjerati ljude na razmišljanje o određenim pojavama i vrijednostima. S takvim umjetnicima i porukama koje njihova djela šalju ne moram se nužno složiti, ali mogu ih cijeniti. Ono što nipošto ne mogu cijeniti lažni su umjetnici koji stvaraju slike, kipove, glazbu ili neki drugi oblik umjetnosti s prvenstvenim ciljem provociranja i slanja političke poruke. Tada to više nisu ni umjetnost ni zabava već politički pamfleti umotani u celofan umjetnosti. A Eurosong pretvorio se upravo u to.

Što nas dovodi do ovogodišnjeg pobjednika – ili pobjednice, nisam sigurna što je pravilno. Osobno mi je, da vam pravo kažem, potpuno ravno hoće li Conchita nastupati u hlačama, haljini ili u astronautskom odijelu. Svejedno mi je i hoće li sebe smatrati dečkom ili curom, ili nečim trećim, i hoće li imati bradu ili ne. Kada je glazbeno natjecanje u pitanju, jedino što bi stvarno trebalo biti važno jest to kakvu pjesmu netko ima i kako pjeva. Ne razumijem, i osuđujem, one koji bi Conchitu tukli – ne podržavam nasilje prema onima koji su drugačiji.

Conchita-Wurst1Međutim, apsolutno razumijem da su mnogi ostali zaprepašteni kad su pred sobom vidjeli ženu s bradom. Iskreno da kažem, i ja sam se zaprepastila. Prizor koji sam vidjela nije mi bio sasvim ugodan. Mada čvrsto vjerujem da Conchita nije zaslužila batine zbog onog što jest, ne smatram da suvremena neoliberalna moralna policija ima pravo osuđivati mene ili bilo koga drugoga zbog toga jer se usudimo reći da nam je prizor žene s bradom vizualno odbojan. Ne mislim da bi itko od nas postao ‘napredniji’ i ‘prosvjećeniji’ samim time što bi rekao da mu je, eto, sasvim ‘normalno’ gledati ženu koja ima bradu. No upravo to je ono što nam se ovdje nameće – negiranje prirodnog poriva u svrhu nekakve političke korektnosti.

I ne samo to. Osim što smo prisiljeni suzbiti bilo kakvu naznaku negativnog komentara zbog činjenice da netko tko izgleda kao žena ima bradu, moramo suzbiti i svaki poriv za humorom kada je ona u pitanju. Na svojoj koži to je najbolje osjetio Ignas Krupavičius, voditelj iz Litve koji je, nakon što je njegova zemlja dodijelila Conchiti 10 bodova, kazao: ‘A sada je vrijeme za brijanje’ te izvadio iz džepa britvicu i počeo simulirati brijanje vlastitog lica. Što je bilo dovoljno za uvrijeđenu reakciju Nikolaja Koppela, voditelja u Kopenhagenu, kao i uvrijeđene reakcije čitavog niza dušebrižnika. Sličnu sudbinu doživjeli su i svi ostali koji su se pokušali našaliti na račun bradate žene. O, Bože, kako su primitivni! Kako su netolerantni! Tako su zli jer ne poštuju različitost!

Iskreno, ne razumijem zašto bi Conchita Wurst trebala biti sveta krava imuna na tuđi humor. Još od samih početaka pojave elektronskih medija sasvim je normalno da se voditelji izruguju javnim osobama pa ih čak i (na benigni način) sramote. Dovoljno je pogledati više manje bilo koju epizodu talk showa Ellen DeGeneres ili Jimmyja Kimmela i vrlo brzo ćemo vidjeti kako oni uvijek smišljaju određene šale na račun gostiju koji im u tim emisijama sudjeluju. Unatoč tome što je gostima ponekad neugodno, nikada nikome to ne smeta, niti se itko buni. Isto tako, nitko se ozbiljnije ne buni ni zbog često grubih šala koje voditelji izgovaraju, također na račun javnih osobama, na dodjelama Oscara ili Zlatnog Globusa.

Na primjer, ove je godine dodjelu Oscara vodila Ellen DeGeneres koja je u jednom trenutku kazala kako se u publici nalazi muški imitator Lize Minelli istovremeno pokazujuću na – samu Lizu Minelli. Lizi, istini na volju, nije bilo previše pravo što joj je voditeljica pred svima rekla da izgleda kao transvestit, ali je šutke pregrmila svoje, kao i svi ostali. Još žešća od nje bila je komičarka Tina Fey koja je, također ove godine, nastupila u ulozi voditeljice na dodjeli Zlatnog globusa. Najavljujući izlazak Leonarda di Capria na pozornicu (kako bi dodijelio jednu od nagrada) kazala je: ‘A sada, baš kao i vagine supermodela, zaželimo toplu dobrodošlicu Leonardu di Capriju’. Bila je to očita šala na račun činjenice da Leonardo di Caprio uglavnom hoda isključivo s manekenkama. Osobno mi i nije nešto smiješna ali moje mišljenje ovdje nije važno. Bitno je istaknuti to da je sam glumac to ne samo stoički podnio već je i dignuo palac u znak odobravanja. Prihvatio je, dakle, šalu na svoj račun, ma koliko gruba bila.

Conchita Wurst nije. Osim što je uvrijeđeno frknula nosom na komentare voditelja iz Litve, insistirala je na isprici kada je predstavnik Armenije, Aram Mp3, samo izjavio kako misli da bi svatko trebao odlučiti želi li biti muško ili žensko. Apsolutno razumijem da se svakome ne moraju uvijek svidjeti komentari i šale koje primi na vlastiti račun. Međutim, ako javno nastupamo moramo biti svjesni toga da neće svatko biti oduševljen našim likom i djelom te je gospodski/damski kritiku i šalu na vlastiti račun podnijeti dostojanstveno. Osim toga, sam Tom Neuwirth – kako glasi pravo ime Conchite Wurst – otvoreno je u više navrata medijima priznao kako je stvorio taj transseksualni lik kako bi ljude naučio ‘da možeš postići što god hoćeš bez obzira na to kakav si’ te kako bi ih ‘potaknuo na prihvaćanje različitosti’. Drugim riječima, evidentno je da je Tom Neuwirth stvorio Conchitu Wurst s namjerom ‘prosvjećivanja’ i provociranja pa se stoga postavlja pitanje: zašto on ima pravo provocirati sve nas svojom haljinom i bradom, a mi nemamo pravo provocirati njega šalama na račun te iste haljine i brade? Zašto je u redu sprdati se na račun seksualnih preferencija Leonarda di Caprija – koje su mi, usput rečeno, čak i razumljive jer je čovjek glumačka zvijezda koja se kreće među osobama iz showbusinessa pa je time i veća statistička vjerojatnost da će za partnericu pronaći neku od žena iz tog svijeta – ili na račun androgenog izgleda jedne starije žene kao što je Liza Minelli, a nije u redu sprdati se na račun Conchite Wurst? Čemu takva dvostruka mjerila?

Humor u kojem postoje svete krave nije humor već obična politička manipulacija. Jedan od svijetlih primjera onih koji tom odbojnom trendu još uvijek uspijevaju odolijevati autori su kultne crtane serije South Park koja je polučila uspjeh upravo zbog toga jer se na grub i vrlo izravan način sprda – sa svima. S katolicima, mormonima, muslimanima, ateistima, ljevičarima, desničarima, homoseksualcima, crncima, invalidima, političarima… s bilo kim. Upravo zbog te svoje dosljednosti i nedostatka licemjernosti stekli su brojne simpatije što je lekcija koju današnji neoliberalni zagovaratelji političke korektnosti očito ne razumiju.

Obzirom da ove godine nisam gledala Eurosong, ne mogu komentirati je li Conchitina pjesma kao takva zaslužila pobjedu ili ne. Nisam je čula, kao ni ostale koje su izvedene u subotu, kada je natjecanje održano. Sasvim mi je svejedno i tko će nastupati i pobjeđivati u budućnosti – ako na pozornicu dovedu dvoglavu ovcu koja dobro pjeva, neka je. Ali moj osobni bojkot Eurosonga trajat će dok god budem svjesna spoznaje da na njemu u prvom planu nije glazba već politika. Ne želim da me ‘prosvjećuju’ i odgajaju ni predstavnici industrije zabave, ni država, ni razni interesni lobiji. Smatram da su tu ulogu sasvim dobro odradili moji roditelji.

FiZZit.net Napisao/la G.M

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hebrang: Karadžić nestaje, ali njegovo djelo ostaje

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove…

“Presuda na doživotni zatvor ratnog zločinca Karadžića slaba je utjeha za majke Srebrenice i tisuće drugih žrtava ovoga monstruma. On nestaje, ali njegovo djelo ostaje”, komentirao je za Direktno.hr bivši potpredsjednik Vlade i HDZ-a i politički veteran dr. Andrija Hebrang.

“Vidjeli smo tugu među njegovim istomišljenicima i mnogim suradnicima, posebice u Republici Srpskoj koja je nastala dijelom i na njegovu genocidu. Srpska agresija devedesetih definitivno ostaje bez presude glavnih organizatora u KOS-u, u kojemu je osmišljeno osvajanje teritorija genocidnim metodama. Bosna i Hercegovina i nakon ove presude ostaje podijeljena, jer glavni krivci nisu ni spomenuti, a kamoli procesuirani. Potpuno je ista situacija i u Hrvatskoj, gdje ni jedna optužnica haškog tribunala, a niti hrvatskih sudova, nije podignuta protiv ideologa zločina. Zbog toga danas imamo države utemeljene na nekažnjenom zločinu, a to ne jamči mirnu budućnost. Duh agresije i dalje lebdi nad ove dvije države i značajno obilježava njihov put”, komentirao je Hebrang.

“Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove. Dok je u susjednoj državi u neku ruku razumljivo da se rat ne kažnjava, jer je međunarodna zajednica ozakonila Republiku Srpsku temeljenu velikim dijelom na genocidu, a Hrvate kao najveće žrtve obespravila u odnosu na druga dva entiteta, u Hrvatskoj su poslije Tuđmana na vlasti oni koji taj rat ne razumiju, jer su bili daleko, ili su zarobljeni u svoje regionalne svjetonazore i amnestiraju zločince.

Podsjećam da članak 3. Zakona o oprostu nabraja ratne zločine koji su izuzetak od oprosta, ali to hrvatskom pravosuđu ništa ne znači. Isto tako režiseri u KOS-u ostaju zaštićeni zbog dobrosusjedskih odnosa, bez poštivanja pravila da rat ne završava s posljednjim ispaljenim metkom nego s presudom i posljednjem zločincu. No, moramo znati da nekažnjeni zločin ponovno potiče zločinca i u tom  smislu je ova presuda Karadžića samo forma bez sadržaja”, zaključio je dr. Hebrang, piše Direktno.hr.

Podsjetimo, Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Den Haagu odbilo je žalbu bivšeg predsjednika Republike Srpske koji je prvostupanjskom presudom 2016. osuđen na 40 godina zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata u BiH. Žalbeno vijeće je procijenilo da je kazna određena prvostupanjskom presudom bila preblaga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Malenošću do nebeskih visina

Objavljeno

na

Objavio

20. ožujka 1917. godine rodio se fra Augustin Augustinović

Na današnji dan, prije točno 102 godine, 20. ožujka 1917.  malom brčanskom selu Prijedoru rodio se Anto Augustinović, kasnije fra Augustin, poznati franjevac, teolog, misionar i književnik koji je svoj život završio na glasu svetosti 1998. godine u Venecueli. Fra Augustin je za svećenika zaređen u jeku Drugoga svjetskoga rata, a doktorirao je bibliku u Rimu.

Jedno vrijeme radio je kao profesor u Jeruzalemu, gdje je istraživao život gospodina našega Isusa Krista. Udobnu profesorsku fotelju zamijenio je vlro zahtjevnim misionarskim radom u Venecueli, gdje je podigao tri župe. U tim je župama Carizalu, Capayi i Caucagu gradio crkve i škole.

Među svećenicima je jako cijenjen zbog svojega znanstvenoga rada. Napisao je 60-tak teoloških djela, od kojih je najpoznatija Povijest Isusova, a koja je prevedena na 40-tak jezika. Pisao je za najveće časopise svojega vremena, a poznat je i po književnim djelima – kratkim pričama zavičajne tematike: Priče iz doline i Od obale do obale. Veliki broj rukopisa u originalnom obliku nalazi se u Republici Hrvatskoj.

Umro je na glasu svetosti 24. srpnja 1998. godine, a narod u Venecueli mu se za zagovor moli i danas.  Iako je poprilično nepoznat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, studenti na Katoličkim bogoslovnim fakultetima djelo fra Augustina Augustinovića uzimaju za teme svojih seminarskih i diplomskih radova.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari