Pratite nas

Evo zašto bojkotiram gledanje Eurosonga

Objavljeno

na

Kad sam bila klinka Eurosong mi je bio fora. Od malena naučenoj na slušanje popularne glazbe na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku, bilo mi je jako zabavno slušati kao ljudi pjevaju na meni glazbeno egzotičnim jezicima poput poljskog, finskog, mađarskog, rumunjskog ili švedskog. Upravo ta činjenica da svaka zemlja koja sudjeluje na Eurosongu predstavlja sebe i svoj jedinstven identitet kroz glazbu je bila ono što me je dugi niz godina privlačilo gledanju tog natjecanja. Glazba, istinabog, nikad nije bila nešto ali to nije bilo važno – sve skupa je bilo opušteno, veselo i zabavno i, što je najvažnije, glazba je, unatoč svojoj ne pretjeranoj kvaliteti, uvijek bila u prvom planu.Eurovision-Song-Contest

U međuvremenu su se stvari počele mijenjati, a time je i moj interes za Eurosong počeo jenjavati, do te mjere da ga u posljednjih nekoliko godina ne gledam uopće. Jedan od prvih uzročnika smanjenja mog interesa bila je spoznaja da je drastično porastao broj sudionika koji svoje pjesme izvode na engleskom jeziku. Ogromna većina glazbe koju inače slušam je na engleskome, što očito govori da nemam ništa protiv pjesama na tom jeziku ali doista smatram besmislenim da netko na glazbenom natjecanju svoju zemlju predstavlja na tuđem jeziku. Argument ‘ali engleski će bolje proći’ ne smatram dobrim. Od 1956., kada je Eurosong osnovan pa sve do tamo negdje početka ovog stoljeća, većina izvođača izvodila je svoje pjesme na materinjim jezicima. Jesu li tada pobjeđivali isključivo Britanci, Irci i Maltežani, kao jedini narodi koji su pjevali na engleskome? Ne. Engleski jezik jest, generalno gledano, prijemčiviji široj slušalačkoj publici no statistika jasno pokazuje da na Eurosongu uspjeh može polučiti svatko, a ne samo onaj tko pjeva na tom jeziku. Čitav smisao međunarodnog natjecanja na kojem svi pjevaju na istom jeziku – koji god to jezik da bio – zapravo se gubi. U tom slučaju nacionalni predstavnici nisu ni potrebni, može se jednostavno na razini cijele Europe izabrati 20 osoba koje će se međusobno natjecati.

Međutim, stvarnu averziju prema Eurosongu dobila sam u trenutku kada sam shvatila da na tom natjecanju u prvom planu više nije glazba već politika. Odjednom više nije bilo važno kako netko pjeva i što pjeva već poslati nekakvu političku poruku ‘neukima’ i ‘neprosvijećenima.’ Glazbu kao umjetnost iznimno cijenim i razumijem da ona, kao i svaki drugi oblik umjetnosti, ponekad može imati provokaciju kao posljedicu te na takav način natjerati ljude na razmišljanje o određenim pojavama i vrijednostima. S takvim umjetnicima i porukama koje njihova djela šalju ne moram se nužno složiti, ali mogu ih cijeniti. Ono što nipošto ne mogu cijeniti lažni su umjetnici koji stvaraju slike, kipove, glazbu ili neki drugi oblik umjetnosti s prvenstvenim ciljem provociranja i slanja političke poruke. Tada to više nisu ni umjetnost ni zabava već politički pamfleti umotani u celofan umjetnosti. A Eurosong pretvorio se upravo u to.

Što nas dovodi do ovogodišnjeg pobjednika – ili pobjednice, nisam sigurna što je pravilno. Osobno mi je, da vam pravo kažem, potpuno ravno hoće li Conchita nastupati u hlačama, haljini ili u astronautskom odijelu. Svejedno mi je i hoće li sebe smatrati dečkom ili curom, ili nečim trećim, i hoće li imati bradu ili ne. Kada je glazbeno natjecanje u pitanju, jedino što bi stvarno trebalo biti važno jest to kakvu pjesmu netko ima i kako pjeva. Ne razumijem, i osuđujem, one koji bi Conchitu tukli – ne podržavam nasilje prema onima koji su drugačiji.

Conchita-Wurst1Međutim, apsolutno razumijem da su mnogi ostali zaprepašteni kad su pred sobom vidjeli ženu s bradom. Iskreno da kažem, i ja sam se zaprepastila. Prizor koji sam vidjela nije mi bio sasvim ugodan. Mada čvrsto vjerujem da Conchita nije zaslužila batine zbog onog što jest, ne smatram da suvremena neoliberalna moralna policija ima pravo osuđivati mene ili bilo koga drugoga zbog toga jer se usudimo reći da nam je prizor žene s bradom vizualno odbojan. Ne mislim da bi itko od nas postao ‘napredniji’ i ‘prosvjećeniji’ samim time što bi rekao da mu je, eto, sasvim ‘normalno’ gledati ženu koja ima bradu. No upravo to je ono što nam se ovdje nameće – negiranje prirodnog poriva u svrhu nekakve političke korektnosti.

I ne samo to. Osim što smo prisiljeni suzbiti bilo kakvu naznaku negativnog komentara zbog činjenice da netko tko izgleda kao žena ima bradu, moramo suzbiti i svaki poriv za humorom kada je ona u pitanju. Na svojoj koži to je najbolje osjetio Ignas Krupavičius, voditelj iz Litve koji je, nakon što je njegova zemlja dodijelila Conchiti 10 bodova, kazao: ‘A sada je vrijeme za brijanje’ te izvadio iz džepa britvicu i počeo simulirati brijanje vlastitog lica. Što je bilo dovoljno za uvrijeđenu reakciju Nikolaja Koppela, voditelja u Kopenhagenu, kao i uvrijeđene reakcije čitavog niza dušebrižnika. Sličnu sudbinu doživjeli su i svi ostali koji su se pokušali našaliti na račun bradate žene. O, Bože, kako su primitivni! Kako su netolerantni! Tako su zli jer ne poštuju različitost!

Iskreno, ne razumijem zašto bi Conchita Wurst trebala biti sveta krava imuna na tuđi humor. Još od samih početaka pojave elektronskih medija sasvim je normalno da se voditelji izruguju javnim osobama pa ih čak i (na benigni način) sramote. Dovoljno je pogledati više manje bilo koju epizodu talk showa Ellen DeGeneres ili Jimmyja Kimmela i vrlo brzo ćemo vidjeti kako oni uvijek smišljaju određene šale na račun gostiju koji im u tim emisijama sudjeluju. Unatoč tome što je gostima ponekad neugodno, nikada nikome to ne smeta, niti se itko buni. Isto tako, nitko se ozbiljnije ne buni ni zbog često grubih šala koje voditelji izgovaraju, također na račun javnih osobama, na dodjelama Oscara ili Zlatnog Globusa.

Na primjer, ove je godine dodjelu Oscara vodila Ellen DeGeneres koja je u jednom trenutku kazala kako se u publici nalazi muški imitator Lize Minelli istovremeno pokazujuću na – samu Lizu Minelli. Lizi, istini na volju, nije bilo previše pravo što joj je voditeljica pred svima rekla da izgleda kao transvestit, ali je šutke pregrmila svoje, kao i svi ostali. Još žešća od nje bila je komičarka Tina Fey koja je, također ove godine, nastupila u ulozi voditeljice na dodjeli Zlatnog globusa. Najavljujući izlazak Leonarda di Capria na pozornicu (kako bi dodijelio jednu od nagrada) kazala je: ‘A sada, baš kao i vagine supermodela, zaželimo toplu dobrodošlicu Leonardu di Capriju’. Bila je to očita šala na račun činjenice da Leonardo di Caprio uglavnom hoda isključivo s manekenkama. Osobno mi i nije nešto smiješna ali moje mišljenje ovdje nije važno. Bitno je istaknuti to da je sam glumac to ne samo stoički podnio već je i dignuo palac u znak odobravanja. Prihvatio je, dakle, šalu na svoj račun, ma koliko gruba bila.

Conchita Wurst nije. Osim što je uvrijeđeno frknula nosom na komentare voditelja iz Litve, insistirala je na isprici kada je predstavnik Armenije, Aram Mp3, samo izjavio kako misli da bi svatko trebao odlučiti želi li biti muško ili žensko. Apsolutno razumijem da se svakome ne moraju uvijek svidjeti komentari i šale koje primi na vlastiti račun. Međutim, ako javno nastupamo moramo biti svjesni toga da neće svatko biti oduševljen našim likom i djelom te je gospodski/damski kritiku i šalu na vlastiti račun podnijeti dostojanstveno. Osim toga, sam Tom Neuwirth – kako glasi pravo ime Conchite Wurst – otvoreno je u više navrata medijima priznao kako je stvorio taj transseksualni lik kako bi ljude naučio ‘da možeš postići što god hoćeš bez obzira na to kakav si’ te kako bi ih ‘potaknuo na prihvaćanje različitosti’. Drugim riječima, evidentno je da je Tom Neuwirth stvorio Conchitu Wurst s namjerom ‘prosvjećivanja’ i provociranja pa se stoga postavlja pitanje: zašto on ima pravo provocirati sve nas svojom haljinom i bradom, a mi nemamo pravo provocirati njega šalama na račun te iste haljine i brade? Zašto je u redu sprdati se na račun seksualnih preferencija Leonarda di Caprija – koje su mi, usput rečeno, čak i razumljive jer je čovjek glumačka zvijezda koja se kreće među osobama iz showbusinessa pa je time i veća statistička vjerojatnost da će za partnericu pronaći neku od žena iz tog svijeta – ili na račun androgenog izgleda jedne starije žene kao što je Liza Minelli, a nije u redu sprdati se na račun Conchite Wurst? Čemu takva dvostruka mjerila?

Humor u kojem postoje svete krave nije humor već obična politička manipulacija. Jedan od svijetlih primjera onih koji tom odbojnom trendu još uvijek uspijevaju odolijevati autori su kultne crtane serije South Park koja je polučila uspjeh upravo zbog toga jer se na grub i vrlo izravan način sprda – sa svima. S katolicima, mormonima, muslimanima, ateistima, ljevičarima, desničarima, homoseksualcima, crncima, invalidima, političarima… s bilo kim. Upravo zbog te svoje dosljednosti i nedostatka licemjernosti stekli su brojne simpatije što je lekcija koju današnji neoliberalni zagovaratelji političke korektnosti očito ne razumiju.

Obzirom da ove godine nisam gledala Eurosong, ne mogu komentirati je li Conchitina pjesma kao takva zaslužila pobjedu ili ne. Nisam je čula, kao ni ostale koje su izvedene u subotu, kada je natjecanje održano. Sasvim mi je svejedno i tko će nastupati i pobjeđivati u budućnosti – ako na pozornicu dovedu dvoglavu ovcu koja dobro pjeva, neka je. Ali moj osobni bojkot Eurosonga trajat će dok god budem svjesna spoznaje da na njemu u prvom planu nije glazba već politika. Ne želim da me ‘prosvjećuju’ i odgajaju ni predstavnici industrije zabave, ni država, ni razni interesni lobiji. Smatram da su tu ulogu sasvim dobro odradili moji roditelji.

FiZZit.net Napisao/la G.M

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

Objavljeno

na

Objavio

‘Pariz gori, London je u krizi, a Marakeški globalni kompakt o migracijama mrtav je i prije nego što je uopće potpisan’ – poručio je Steve Bannon, bivši glavni strateg Bijele kuće i ključni predizborni savjetnik koji je Donaldu Trumpu pomogao da postane američki predsjednik, na skupu u flamanskom parlamentu u subotu u Bruxellesu, na kojemu se pojavio u društvu liderice francuske krajnje desnice Marine Le Pen.

Skup je bio organiziran radi zaustavljanja globalnog kompakta o zakonitim migracijama, koji se danas i sutra politički usvaja na skupu u marokanskom gradu Marrakechu, a organizatori su u videospotu kojim je otvoren skup istaknuli i Hrvatsku među onim zemljama, poput SAD-a, Mađarske i Austrije, koje su se povukle iz Marakeškog sporazuma.

– Ako mi date da biram želim li vladu sastavljenu od prvih sto ljudi koji se pojave na Trumpovu skupu s crvenim bejzbolskim kapama (s porukom Make America Great Again, op.a.) i prvih sto ljudi u žutim prslucima koji se danas pojave u Parizu, ili vladu sastavljenu od prvih sto partnera u Goldman Sachsu i prvih sto koji hrle stranci iz Davosa, reći ću vam: dajte mi “deplorables” (jadnike, izraz koji je za Trumpove simpatizere svojedobno upotrijebila Hillary Clinton, op. a.), dajte mi “Gilets jaunes”, bit ćemo humaniji, bit ćemo odlučniji, jer to su ljudi na kojima je judeo-kršćanski Zapad izgrađen i na kojima stoji – poručio je Bannon.

Ovaj politički trenutak u povijesti specifičan je i važan po tome što – kako vjeruje bivši glavni strateg predsjednika Trumpa, čije su ideje i dalje prisutne u politici Bijele kuće – prvi put takvi ljudi, ta obespravljena radnička klasa koja je bila žrtva globalizacije, “imaju svoje predstavnike u Viktoru Orbanu, Matteu Salviniju, Marine Le Pen, Donaldu Trumpu, Jairu Bolsanaru…”. Poimence je još spomenuo i Austriju, gdje vlada kancelar Sebastian Kurz, kao dio tog vala. Nije spomenuo Hrvatsku i njezinu predsjednicu, koja se ukrcala na taj val, barem po pitanju povlačenja potpore sporazumu iz Marrakecha, prenosi Večernji list.

– To, što je SAD bio prvi koji je odbacio globalni kompakt o migracijama nešto je na što sam najponosniji jer sam na tome radio – rekao je Bannon o sporazumu koji se sutra usvaja u Marrakechu. – To je samo dio prijevare koju UN provodi desetljećima i desetljećima kad govori da ti globalni sporazumi ništa ne znače, da samo trebate doći i potpisati ih. Konačno imamo lidere poput Orbana, Le Pen i Trumpa koji su spremni reći: Dosta nam je toga, nećemo to više raditi. U tome je snaga ovog trenutka – zaključio je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Marijačić: Jugoslavenske provokacije

Objavljeno

na

Objavio

Javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj

U povodu stote obljetnice ulaska Hrvatske u jugoslavensku zajednicu, naš javni prostor zatrovan je jugonostalgijom do te mjere da se ponekad pitamo u kojoj državi uopće živimo.

Povijesna obljetnica bila je prigoda nostalgičarima da u sebi probude sve zapretene emocije koje ih vežu za prošlo i pregaženo političko doba.

Pročetničke Novosti su možda otišle najdalje pa su objavile insignije propale države na naslovnici. Kako nemaju čitateljsku publiku, nitko to ne bi ni primijetio da neki hrvatski mediji nisu prenijeli tu provokaciju. Bilo bi logično da stvar postavimo ovako: ako je Jugoslavija bila negacija Hrvatske, a jest jer je u krvi gušila svaku pomisao o slobodnoj hrvatskoj državi, onda to znači da je javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj i da ga treba sprječavati, zabranjivati i kažnjavati.

Ništa od toga ne događa se u Hrvatskoj. Štoviše, svi ti krugovi koji su ovih dana puna srca prizivali u sjećanje okupacijsku Jugoslaviju financiraju se proračunskim novcem. Hrvatska ne samo što nije u stanju definirati te pojave kao neprijateljske, nego im nije u stanju prekinuti dotok novca, no to je već poznata očajna priča koja govori o stupnju hrvatske neslobode i nedovršenoj pobjedi 90-ih.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku

Upravo ti krugovi se žestoko bore protiv uporabe pozdrava Za dom spremni. U Hrvatskome saboru su potpisali interpelaciju o zabrani toga pozdrava vodeći ljudi SDP-a, GLAS-a, IDS-a, manjinski zastupnici. S jedne strane, porazno je da nekome u Hrvatskoj smeta pozdrav pod kojim se branio, primjerice, Vukovar, ane smetaju mu simboli pod kojim je napadan. S druge, pak, strane, pozitivno je što otprilike sada jasno znamo stav tih potpisnika prema Hrvatskoj, ako smo uopće ikad i sumnjali.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku. Ne samo da se ne biborili za nju kad bi sutra opet bila napadnuta, nego bi najvjerojatnijie otišli na agresorsku stranu. Arsen Bauk, Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Davor Bernardić, Veljko Kajtazi sutra bi, dakle, u slučaju nove srbijanske agresije pod zvijezdom petokrakom, gotovo sigurno uzeli taj simbol za svoje obilježje i pucali na Hrvatsku koja bi se opet branila pod pozdravom Za dom spremni!

Upravo ti ljudi osporavaju Hrvatskoj pravio što se branila 90-ih od agresije pod spomenutim pozdravom pa je istina zapravo tragična i neumoljiva: onaj u Hrvatskoj komu smeta pozdrava pod kojim su branitelji branili napadnutu Domovinu jednostavno niti je prijatelj, niti je lojalni građanin niti je normalan čovjek. Pravo je napadnutoga hrvatskoga naroda da se brani na svome pod bilo kojim simbolima za koje je procijenio da mu pomažu, pa i pod ustaškim pokličima.

S etičke strane, tu aspolutno nema ništa sporno. Ako Lori Vidović, Bauku, Bernardiću, Pupovcu i ostalima smeta Za dom spremni, to zapravo znači da su oni na strani koljača i ubojica na Ovčari koji su na sebi imali kape s petrokraka dok su zvjerski ubijali i klali hrvatske branitelje i civile.

Ne postoji način da oni svoju protivljenje pozdravu Za dom spremni učine moralno opravdanim, pa čak ni pozivanjem na okaljanost pozdrava u doba NDH jer o tome ništa ne znaju, nego samo imaju predsrasude koje je u njima proizvela jugoslavenska historiografija i velikosrpska propaganda.

Kalkuliranje

Kada ne bi morao politički kalkulirati, nacionalno indiferentni Andrej Plenković vjerojatno bi se s lakoćom složio s oporbenjacima i odmah potpisao interpealciju i propisao zabranu svake uporabe spomenutoga pozdrava. U njegovome HDZ-u možda je ostao još minimum dostojanstva i minimum otpora prema nekim oblicima rehabilitacije zločinačke Jugoslavije pa su protiv oporbene interpelacije, ali nije isključeno da ih Plenković skrši i udovolji oporbi kao što je dosad redovito. Ovo što Plenković radi od Hrvatske gotovo je luđačka i kompulzivna destrukcija svake nacionalne samosvojnosti.

On se poziva na EU, a u toj EU Italija daje nagradu za mir četniku Vučiću, u toj Europi haški tužitelji i suci primaju nagrade iz ruku predstavnika istočnoga Mostara u znak zahvalnosti što su osulili hrvatsjku šetoricu, u toj Europi jedan Ratko Mladić uživo se javlja se haaške tamnice u studio srbijanske televizije… A u Hrvatskoj Plenković i HDZ-ovci ne usude ni na minutu šutnje za pokojnoga Praljka, strogo paze da se ne bi slučajno se sreli s Darijom Kordićem, u toj Hrvatskoj moraju uklanjati domovinske simbole sa spomenika poginulim braniteljima zato što to zahtijeva Milorad Pupovac koji je na dan 5. kolovoza u Bačkoj Palanci odavao popčast agresorskoj vojsci i politici.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari