Connect with us

Kolumne

Evo, zašto treba slušati Zorana Milanovića!

Objavljeno

on

U ovo nemilo doba, kad smrt primjetno češće pokuca na vrata nego obično, nije zgoreg svrnuti pogled i na brojke koje pokazuju kako nije sve tako crno. Pa čak i kad je o smrtima riječ. Znakovito je, naime, kako broj samoubojstava u Hrvatskoj, kao svojevrsni statistički odraz opće društvene klime, zadnjih godina vidno pada. Recimo, u četverogodišnjem razdoblju između 2012. i 2015. zabilježena su u prosjeku 732 samoubojstva godišnje s trendom rasta, a između 2017. i 2020. njih 615 sa silaznim trendom.

Promatrajući navedena razdoblja u cijelosti, za vladavine Andreja Plenkovića i suradnika mu Tome Medveda ubilo se 468 ljudi manje nego u vrijeme dok su se o braniteljima brinuli Zoran Milanović i produžene mu ruke, Predrag Matić i Bojan Glavašević. Premda se navedeni brojevi odnose na čitavu populaciju, u ovome kontekstu itekako ima smisla istaknuti branitelje kao posebno ranjivu skupinu, napose zato što je razložno pretpostaviti da se uklapaju u opći trend.

Tko je bezrazložno dizao paniku, a tko s pravom upozoravao?

Lanjska statistika samoubojstava daje zanimljiv nalaz i kad se promatra po mjesecima. Tijekom ožujka i travnja prošle godine, u vrijeme jedinog pravog zatvaranja uslijed korona krize, zabilježena su 73 samoubojstva, bitno manje od njih 87 u istom razdoblju godinu prije, a što je već bilo osjetno manje nego prethodnih nekoliko godina (uvijek preko 100, čak i do 120). Štoviše, i ukupno gledano, korona godina se pokazala rekordnom po najmanjem broju samoubojstava. Time je izašlo na vidjelo tko je za korona krize bezrazložno paničario i histerizirao najavljujući neviđeni val samoubojstava, jer ljudi novo normalno nikako ne mogu podnijeti. Istodobno, jedan drugi broj pokazuje koliko su bila opravdana upozorenja o opasnosti glavnog nadirućeg uzroka smrti, kao i uvođenje preventivnih mjera zaštite, isprva, ni dva mjeseca radikalnih, a potom posve umjerenih, kojima više nije ograničavana sloboda kretanja, nego su tek djelomično sputavane pojedine dokoličarske aktivnosti. Naime, u razdoblju od 9 mjeseci, između rujna prošle godine zaključno s ovogodišnjim svibnjem, Hrvatska bilježi porast opće smrtnosti od skoro 10 tisuća ljudi (preciznije 9907) u odnosu na isto razdoblje godinu dana ranije, što će reći – skoro 2 tisuće više od broja umrlih od korone ili s koronom po službenim statistikama. Kako se kretanje opće smrtnosti uvelike poklapa s kretanjem broja službeno evidentiranih smrti uslijed korone, razumna osoba više ne može dvojiti o glavnom uzroku tog, u mirnodopskim okolnostima neviđenog rasta mortaliteta.

Prednost porasta opće smrtnosti kao mjere uspješnosti nošenja s korona virusom u odnosu na službene korona statistike nije samo u tome što otklanja nedoumice o smrtima s koronom ili od korone bez ulaženja u svaki pojedini slučaj, nego i što, za razliku od broja smrti na ukupan broj stanovnika, uvažava i nerijetko znatne razlike u dobnoj strukturi između pojedinih zemalja, prije sve zato što emigracijske zemlje imaju veći udjel starijeg stanovništva od imigracijskih. A da se ta pojava nema čemu drugom pripisati, pa tako ni zanemarivanju liječenja od ranije poznatih bolesti zbog usredotočenosti zdravstvenog sustava na koronu, kao ni posljedicama cijepljenja, potvrđuje to što zemlje koje su se najuspješnije obranile od korone uopće ne bilježe osjetno povećanje smrtnosti, dok u drugima ono slijedi intenzitet zaraze s odmakom od par tjedana. Kad bi postojao još neki uzrok povećanoj smrtnosti, statistički bi se to sigurno osjetilo i kad se korona primiri. Ali ne osjeća se! Tada, kao na zapovijed, prestanu pucati čirevi, dok infarkti, rakovi, visoki tlakovi i svi drugi poznati ubojice uzimaju godišnji odmor, ulaze u hladan pogon i opet se svedu u okvire prije korone.

Treba li se sprdati s boljima, a uzor tražiti u (naj)gorima?

Unatoč desetljećima nezabilježenom porastu smrtnosti za 25% (promatra li se samo razdoblje od spomenutih 9 mjeseci otkad se javlja u kontinuitetu), odnosno za 19% u odnosu na godišnji prosjek zadnjih godina – što je prikladnija mjera za usporedbu, budući da razdoblje trajanja porasta smrtnosti varira od države do države – Hrvatska je prema podacima EUROSTAT-a među najuspješnijima u svojoj kategoriji. Od postkomunističkih zemalja srednje i istočne Europe manji porast opće smrtnosti bilježe tek baltičke države perifernog geografskog položaja, Estonija i Latvija. Ipak, to nije razlog da se na bolje i uspješnije gleda oholo, s visoka, kako neki gledaju na, primjerice, Australiju i Novi Zeland. Naime, mnogi, koji su dulje vrijeme primjenjivali drastičnije mjere zaštite, bilježe ili poprilično manji porast smrtnosti, ili ga tamo uopće nema. Njihova je strategija k tome dala odgovor i na umjetnu dvojbu s početka korona priče – ili mjere zaštite ili ekonomija? Pokazalo se kako u pravilu vrijedi – tko se bolje štitio od korone, bolje je zaštitio i svoje gospodarstvo.

Razlog više da u Hrvatskoj ne treba pretjerivati u samohvali leži u tome što nedaleke Njemačka i Slovenija, primijenivši oštrije mjere, od kraja veljače više ne bilježe statistički zamjetan porast smrtnosti u odnosu na odgovarajuće razdoblje prije korone, što se ne može pripisati samo cijepljenju, jer je ono tek kasnije uzelo maha. Hrvatska, pak, otad bilježi porast smrtnosti od oko 3 tisuće osoba. Prema tome, blaže mjere i veći komfor bolešću manje ugroženih pojedinaca imaju svoju cijenu.

A da je moglo biti i znatno gore, pokazuje sudbina hrvatskog naroda u nefunkcionalnoj susjednoj državi, Bosni i Hercegovini, čije su nehajno ponašanje tijekom korona krize neki u Hrvatskoj vidjeli uzornim. Njezina polovica, Federacija BiH, znana i kao hrvatsko-muslimanska Federacija, prema statistici tamošnjeg zavoda bilježi osjetan porast smrtnosti već od lanjskoga kolovoza, mjesec dana prije Hrvatske. Od tada pa zaključno sa svibnjem ove godine on u odnosu na godišnji prosjek iznosi u Europi rekordnih 43% (a s obzirom na 10 mjeseci, koliko porast traje, dostiže čak 53%). Pritom 5 županija u kojima Hrvati čine pretežni ili značajan dio stanovništva bilježe porast smrtnosti od 42%, što je na razini prosjeka Federacije u cjelini.

Od toga znatnije odstupa tek Posavska županija smještena tik uz granicu s Hrvatskom na rijeci Savi (porast za 30%), dok Zapadno-hercegovačka županija, skoro 100% naseljena Hrvatima prednjači u porastu opće smrtnosti (čak 47%!!!). Ilustracije radi, Hrvatska bi s takvim porastom mortaliteta imala 15 tisuća preminulih više nego što ima (tj. 25 tisuća više nego što je uobičajeno). Štoviše, ako spomenutu županiju, ne daj Bože, pogodi i treći jači dvomjesečni korona udar, poput onoga u zadnja dva mjeseca prošle godine, te onoga od sredine ožujka do sredine svibnja ove, ona bi po crnim korona brojkama mogla sustići zloglasnu talijansku provinciju Bergamo, sinonim ove bolesti. Što reći nego – ako te zmija triput ugrize iz iste rupe, nije samo do zmije. Pogotovo sad kad je dostupan kakav-takav protuotrov.

Ne daj nam, Bože, rata!

A kad je u pitanju dosljedna primjena protuotrova, tko će ju drugi problematizirati nego vodeći guru korona skeptika od samoga početka priče, udobno ugniježđen na brdu ponad Zagreba u utočištu za orlove koji ne love muhe nego tamane riblje strvine. Isprva je dotični kritički propitkivao smrtonosni potencijal bolesti (Tolika pošast, a nema umrlih? Baš bezveze!). Što nesposoban razumjeti smisao prevencije i narav širenja zaraznih bolesti (za njega je to „mambo jambo“), što ne vjerujući ezgaktnim izvješćima iz bliskog inozemstava, bez mnoštva umrlih mu pred nosom nije vidio smisao tako strogih mjera. Štoviše, bacao je kontru naglašavajući kako je početkom 2017. godine, u doba haranja atipične gripe, umrlo 2 500 ljudi više nego inače, i nikom ništa, između redaka suflirajući kako je tako valjalo dočekati i koronu. Dok je zdravlje zajednice bilo najugroženije, više od njezine zaštite brinule su ga ugrožene osobne slobode, a zalagao se i za donošenje zaštitnih mjera dvotrećinskom saborskom većinom, sve kako bi se proceduralnim odugovlačenjem smanjila njihova pravodobna primjena i učinkovitost.

Samu je bolest ismijavao uspoređujući ju s karijesom, a glupe su mu bile i zaštitne mjere poput nošenja maski, široko prihvaćene u čitavom svijetu, a na neukom Dalekom istoku, poznatom po dugovječnosti žitelja, korištene već desetljećima. Sad podržava cijepljenje, ali s figom u džepu. Tobože ne razumije zašto se netko ne želi cijepiti, da bi u istom dahu potkopavao kampanju cijepljenja ohrabrujući necijepljene u nakani da ustraju u tome, naglašavajući kako ih nitko na to ne može prisiliti. U prisili tek vidi klizanje ka diktaturi, čemu je on brana. Zamislite vrhovnog zapovjednika vojske u ratu koji rezignirano, preko volje, poziva na oružje, a istodobno ne skriva empatiju prema dezerterima, opravdavajući sve one koji ne žure uključiti se u obranu domovine defetističkim stajalištem – tko hoće, hoće, tko ne će, ne će! Upsss,… pa Zoran Milanović i jest vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga. A što reći, nego kako u ovim olovnim vremenima popularni zaziv „Ne daj nam, Bože, rata!“ poprima jednu posve novu dimenziju.

 

Usporedbe s Domovinskim ratom

Kao i za rata protiv vidljivog neprijatelja, i u ovoj borbi protiv nevidljivoga napori zajednice za postizanjem zajedničkog cilja dobivaju smisao samo ako se kritična glavnina njezinih pripadnika ponaša u skladu s odlukama ovlaštenog autoriteta, bez obzira što sami osobno mislili o njima, i koliko god krajnji ishod pothvata bio neizvjestan. Uostalom, nije li slično bilo i za vrijeme Domovinskog rata? Unatoč tome što se ni tada nisu svi osjećali ugroženima, i to ne samo oni spremni dočekati JNA ustreptalih srdaca, nego i oni koji su bili predaleko od bojišta da bi se osjetili izravno ugroženima, pa se iz njihove perspektive nesreća i tada događala samo drugima, uvjerljiva većina članova zajednice morala je djelovati složno ka postizanju cilja kako bi bio ostvaren, a ne svak’ po svom ćeifu.

Ključne usporedbe borbe protiv korone s Domovinskim ratom odnose se upravo na etape do cilja. Ukoliko se koronu cijepljenjem uspije svesti na cjelogodišnju gripu, što se sad čini nadohvat ruke, to u biti predstavlja pandan međunarodnom priznanju Hrvatske, nedvojbeno velikom koraku naprijed, kojim, međutim, nije riješen kronični problem okupiranih 30% državnog teritorija, nego je odgođen tinjao ispod površine, gušeći Hrvatsku. Slično bi svođenje korone na gripu zahtijevalo trajno povećani utrošak zdravstvenih resursa tijekom čitave godine, što organizacijski i financijski nije mačji kašalj, napose imajući u vidu kako je jača gripa i prije korone, doduše samo sezonski, mjesec-dva na vrhuncu, znala dovesti zdravstveni sustav do ruba izdržljivosti. A tu je i dodatni napor nužan za periodično provođenje kampanja cijepljenja, za što bi entuzijazam s vremenom zasigurno kopnio, otvarajući sve veći prostor nekontroliranom širenju bolesti i razvoju novih sojeva, pa i onih koji možda ne će životno ugrožavati samo starije i bolesne osobe.

Stoga je, slično kao što je učinjeno u Domovinskom ratu pobjedničkim operacijama Bljesak i Oluja, i ovdje jedino pravo rješenje potpuno iskorjenjivanje pošasti. Iako za to nema nikakvih jamstava, kao što ih nije bilo ni da će se Oluja okončati slavodobitno, nema na vidiku izglednijeg sredstva i metode za ostvarenje toga cilja od cijepljenja gotovo čitave populacije (naravno, ne samo u Hrvatskoj, nego diljem svijeta). Upravo zato je moralno i razumno pristupiti cijepljenju, a krajnje nemoralno i nerazumno aktivno ili pasivno cijepljenje opstruirati, čak i kad postoje opravdani razlozi za zadršku. No, takvi sigurno nisu standardni izgovori hrvatskih zlovoljaca, čiji prosvjedi smislom i naravi podsjećaju na one u organizaciji Vesne Teršelič u doba Domovinskog rata. Oni odbijaju prihvatiti kako će, kao necijepljeni, znatno vjerojatnije nego da su cijepljeni ugroziti živote i mnogih cijepljenih. S jedne strane, zato što odbijanjem cijepljenja pogoduju širenju zaraze, a s druge, zato što cjepivo ne jamči apsolutnu zaštitu. Na tome zapravo pada koncept svođenja kolektivnog problema na pojedinačni izbor, čiji promotori uživaju potporu s najviših razina, vođenih najnižim nagonima. Svi koji se skrivaju iza fasade slobode izbora, olako zanemarujući kako samo usklađeno ponašanje u smjeru postizanja cilja nudi šanse za potpuni uspjeh, zapravo staju uz bok Zoranu Milanoviću, doživljavajući potpuni intelektualni i moralni sunovrat. Pritom neki, prilično neočekivani Milanovićevi istomišljenici možda i nepovratno gube stoljećima izgrađivani autoritet u pitanjima zaštite života.

Kako iz otrova dobiti protuotrov?

U rastakanju razumnog rješenja gorućeg problema Milanovićev je otrov najučinkovitiji kad je najzavodljiviji, kad se čini neodoljivo primamljivim, na prvu loptu čak i logičnim. Dobar primjer je nedavni Milanovićev poziv na totalni raspašoj, ukidanje svih mjera čim završi glavni dio turističke sezone. On bi to učinio i ranije, no svjestan je kako dotad moramo balkanski glumatati Hamleta, a sve zbog nadobudnih znanstvenika s presudnim utjecajem na vodeće zapadne političare. Pritom se odveć ne opterećuje time kako postotak cijepljenih dostatan da bi se svelo koronu na običnu gripu još nije poznat, a usput i lakonski odmahuje rukom na već prilično učestale mutacije virusa, posljedično i sve zaraznije sojeve.

Hrvatska se, naime, prema broju potpuno cijepljenih trenutno nalazi otprilike na pola puta između Rusije – gdje se 15% potpuno cijepljenih pokazuje nedostatnim za sprječavanje izrazito visoke smrtnosti, najveće od početka korona krize – i Velike Britanije, posljedice čijeg odvažnog eksperimentalnog otvaranja s 55% potpuno cijepljenih tek treba vidjeti. Unatoč tome, drčni Milanović bi grlom u jagode. Od kampanje cijepljenja digao bi ruke i proglasio „game over“, i već sad ukinuo sve mjere samo da nema tih nadobudnih bjelosvjetskih gnjavatora. Začudnije je tek kad pritom njegovo mišljenje dijele i oni koji su se dosad, kako u ovladavanju korona krizom, tako i ravnanjem drugim krizama, pokazali razumnima, odgovornima i uspješnima. No, očito je kako koncentracija s vremenom padne i najboljima (pa i Modrić može izgubiti loptu nadomak svog šesnaesterca stvarajući opasnost po vlastiti gol). Naime, vrlo je opasno povesti se za Milanovićevim razmišljanjem i izraziti slaganje s njim u bilo čemu, pa čak i kad hini konstruktivca. Upravo tada, prije hvatanja na njegovu udicu, u zdravu se organizmu pali lampica signalizirajući kako se nije dovoljno promislilo.

No, to ipak ne znači kako zapažanja Zorana Milanovića ne mogu biti i dar za Hrvatsku. Upravo suprotno! Tumači li ih se ispravno, Milanović se pokazuje putokazom statistički pouzdanijim i od PCR i od antigenskog korona testa, pri čemu ta visoka razina pouzdanosti datira još iz razdoblja dok je stolovao na drugom brdu. Jednostavno, kako bi se očuvao hrvatski interes, sve što treba učiniti je postupati suprotno nego što on kaže i (pred)laže. Ako ni zbog čega drugog, upravo zato treba dobro naćuliti uši kad Milanović govori. I onda neka netko kaže da je Njegova Ekselencija totalna štetočina!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR