F.C.C.R. Premijera dokumentarnog filmskog serijala Fiume crno – crveno Rijeka

Premijera dva nastavka dokumentarnog filmskog serijala „Fiume crno – crveno Rijeka“ (F.C.C.R.), scenarista i redatelja Vanje Vinkovića, održat će se 11. rujna 2020. u 20.00 sati, u riječkom Hrvatskom kulturnom domu u sklopu programa History Film Festivala.

Dokumentarni filmski serijal “Fiume  crno – crveno Rijeka” (F.C.C.R.), scenarista i redatelja Vanje Vinkovića, u šest nastavaka prikazuje riječku i hrvatsku povijest kroz različite totalitarne poretke koji su posebice obilježili dvadeseto stoljeće.

Teme serijala obrađuju svekoliki napredak Rijeke u Habsburškoj Monarhiji krajem osamnaestog i u devetnaestom stoljeću, Veliki rat i stvaranje južnoslavenske države, zauzimanje grada od D’Annunzija i uspostava prve diktatorske vlasti s fašističkim predznakom, kratkotrajno razdoblje Riječke države i njezino priključenje Mussolinijevoj Italiji, razvitak Sušaka pod diktaturom srpskog kralja, Drugi svjetski rat i talijansku okupaciju hrvatskog područja, ratne i poratne zločine nad različitim društvenim skupinama, uspostavu totalitarnog jugoslavenskog komunističkog poretka, iseljavanje talijanskog i hrvatskog stanovništva, kao i protjerivanje protukomunista, socijalistički birokratizam i omladinsku potkulturu sedamdesetih, politički i gospodarski raspad Jugoslavije krajem osamdesetih, stvaranje hrvatske države i demokratskog poretka devedesetih, Domovinski rat protiv velikosrpske agresije i tranzicijske procese, te nove oblike totalitarnog društva u sadašnjosti.

U serijalu kao sugovornici sudjeluju vrsni hrvatski, talijanski, austrijski i engleski stručnjaci s različitih društvenih područja, koji su profesionalno, na temelju dokazanih povijesnih i znanstvenih činjenica, raščlanili zadane im teme u svoj njihovoj složenosti i zamršenosti. Prikupljena su i dragocjena svjedočanstva ljudi koji su bili izravni sudionici povijesnih zbivanja u Rijeci i čija su osobna iskustva – izgovorena iskreno i cjelovito, sada trajni vjerodostojni podsjetnik na prošla vremena.

Premijerna riječka publika imat će prigodu pogledati dva nastavka serijala F.C.C.R. pod naslovima „Prvi Vođa – lučonoša diktatora“ i „Pobjednička štafeta zločinačke vlasti“, prije nego što se cijeli serijal prikaže na Hrvatskoj radioteleviziji tijekom jeseni 2020. godine. Između prikazivanja dvaju nastavaka predviđena je rasprava s pojedinim sugovornicima serijala u koju će se moći uključiti i nazočni gledatelji svojim pitanjima.

[su_heading size=”19″]Od uljuđenosti Habsburške Monarhije do krvavih obračuna totalitarnih režima u dvadesetom stoljeću[/su_heading]

Piše: VANJA VINKOVIĆ

Hrvatsko društvo i nakon trideset godina demokratskog poretka u samostalnoj hrvatskoj državi ima poseban odnos prema vlastitoj povijesti kojim se često povijesne činjenice i nadalje uglavnom koriste kao svakodnevno sredstvo prijetvornih javnih obračuna, pri čemu se namjerno mijenja kontekst povijesnih zbivanja i stvarna uloga određenih povijesnih osoba u njima.

To ukazuje na duboku ideološku podijeljenost, ali i spoznajnu ograničenost različitih sudionika hrvatskog javnog života – podjednako političara, novinara, profesora, nakladnika, umjetnika, aktivista i inih samoproglašenih društvenih čimbenika, koji se na(d)meću kao vrhovni promicatelji „prave“ povijesne istine. Naravno, takvima nije cilj rasvijetliti prošlost već je iskoristiti za svoje vlastite ciljeve u sadašnjosti, služeći se sveobuhvatnim manipulativnim sredstvima, posebice snagom svoje autoritativne moći u kulturnim i obrazovnim ustanovama, kao i u svekolikim, svima dostupnim medijskim kanalima.

Na taj se način svugdje u svijetu usmjereno utječe na stavove i ponašanje sveukupnog stanovništva, na koje se potom pozivaju upravo oni koji su im te „zamisli“ i nametnuli kao „njihove“ osobne i samorazumljive – „logične“. To su stari političko-promidžbeni trikovi zahvaljujući kojima su vladajući (i njihovi namještenici), kroz sva povijesna razdoblja i ostali vladajući, mijenjajući u skladu s tehnološkim dostignućima i znanstvenim spoznajama, naglasili bi drznici – samo nazive svojih državnopravnih zajednica i društvenih poredaka.

Naš je globalizirani svijet četvrte industrijske revolucije „pojednostavio“ način vladanja kroz „internetiziranu“ stvarnost koja je omogućila prije neostvarivu asimilaciju ljudskog djelovanja – osobnog i javnog, duhovnog i svjetonazorskog, materijalističkog i poslovnog, što ujedno temeljito preispituje socijalnu, kulturnu, a izgleda i biološku antropologiju dosadašnjeg čovjeka.

IZRAVNI SUDIONICI POVIJESNIH ZBIVANJA

Totalitarizam je politički pojam dvadesetog stoljeća koji se u različitim oblicima javlja kao okosnica i svih prethodnih vlasti, a njegov simbolički crno-crveni plamen upaljen je prije stotinu godina baš u Rijeci iz ruku Prvog Vođe – Gabriela D’Annunzija. Stoga sam prije nekoliko godina zamislio ostvarenje dokumentarnog filmskog serijala pod radnim nazivom „Fiume crno – crveno Rijeka“ (F.C.C.R.) koji bi u šest nastavaka prikazao riječku i hrvatsku povijest kroz različite totalitarne poretke koji su obilježili posebice prošlo stoljeće.

Osmišljavajući, osnivajući i uređujući zadnjih tridesetak godina u Rijeci raznovrsne medijske proizvode za različitu publiku, suočio sam se s profesionalnim izazovima koje su izravno poticala tehnološka dostignuća, ali podjednako sveopće političke i društvene mijene.

Pad „antifašističkog“ Berlinskog zida i blokovske podjele svijeta, raspad komunizma i uspostava novoga svjetskog poretka, referendumska odluka izlaska iz komunističke Jugoslavije i uspostava demokratske Hrvatske, pretvorba dogovorne socijalističke privrede u kapitalističko tržišno gospodarstvo, Domovinski rat protiv velikosrpske agresije, euroatlanska udruživanja u cilju gospodarskog napretka i sigurnosnog jamstva, digitalizirano društvo i transhumanizam, zajedničke su povijesne natuknice čiji je sadržaj presudno i djelatno utjecao na živote svih hrvatskih naraštaja rođenih do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ugrubo to znači da svi (sada) stariji od 37 godina imaju sjećanja na složenost svih tih procesa, što ih čini izravnim svjedocima jednog, u povijesnim mjerilima, čudesnog vremena kojeg dijele s vršnjacima diljem svijeta.

Rijeka je kao hrvatski, srednjoeuropski i sredozemni grad nepresušno povijesno vrelo, kao što nam poručuje i natpis “Indificienter” utkan u povijesni riječki grb, svekolikih događaja u kojima su sudjelovale mnoge, vrsne povijesne osobe. Zato sam odlučio okupiti isto tako vrsne stručnjake s različitih društvenih područja (povjesničari, filozofi, književnici, sociolozi, ekonomisti, novinari, biolozi, transhumanisti i dr.), za koje sam bio siguran da će profesionalno, na temelju dokazanih povijesnih i znanstvenih činjenica, ponajbolje raščlaniti zadane im teme u svoj njihovoj složenosti i zamršenosti. Isto tako, cilj mi je bio prikupiti svjedočanstva ljudi koji su bili izravni sudionici povijesnih zbivanja u Rijeci i čija su osobna iskustva – izgovorena iskreno i cjelovito, sada trajni podsjetnik na prošla vremena.

Većinu sugovornika sam poznavao otprije iz novinarskog posla, drugi su se „nametnuli“ kao vrhunski stručnjaci za određene teme, a prednost im je (bila) što nisu pretjerano medijski izloženi, treći su prepozanti kao međunarodni autoriteti za pojedine povijesne osobe, a četvrte, kako to obično bude, upoznaš preko poznanika ili slučajno sretneš, mada mi je „teorija sinkroniciteta“ pri tomu draža kao objašnjenje (ne)običnih događaja u životu. Tako se recimo na pješačkom prijelazu zaustavi vozilo da me propusti da prijeđem, a za upravljačem je utjecajni bivši političar kojeg sam predvidio za više tema – dakako da sam iskoristio prigodu i dogovorio razgovor. Na Facebooku sam pak prijatelj s jednim mađarskim povjesničarom koji je baš prošlo ljeto proveo s obitelji na srednjem Jadranu, pa je ljubazno stigao i u Rijeku gdje smo ga i snimili. Kćer mog gimnazijskog kolege studira filmsku i TV režiju u Engleskoj, tako da sam tu činjenicu „logistički“ iskoristio za snimanje engleskih sugovornika, i sl.

SLOBODNO I BEZ PREDRASUDA

Naravno, tako ambiciozno zamišljeni medijski projekt, kakav se radi možda jednom u naraštaju, a s obzirom da sadržajno zalazi u još uvijek slabo prohodna dnevnopolitička „minska polja“, osim „tradicionalnog“ tapšanja po ramenu, te usprkos mojoj poslovičnoj upornosti, dugo vremena nije nailazio na stvarnu podršku za njegovu realizaciju.

Zahvaljujući Hrvatskoj radioteleviziji na čijem je javnom natječaju serijal krajem 2018. izabran za dodjelu dostatnih sredstava, točno 1. svibnja prošle godine započeli smo sa snimanjima sugovornika.

Ukupno smo u svega tridesetak termina snimili 44 razgovora s hrvatskim, talijanskim, engleskim, austrijskim, mađarskim i njemačkim sugovornicima na različitim lokacijama. Budući da nisam htio propustiti jedinstvenu prigodu da razgovarajući sa svim tim vrijednim ljudima preskočim neku bitnu temu značajnu za sadržaj serijala, nijedan razgovor nisam vodio manje od devedeset minuta, a nerijetko su završavali i u dvostrukom trajanju. To je doista zahtijevalo temeljitu pripremu razgovora, visoku usredotočenost, tjelesnu izdržljivost i dobru volju svih sudionika snimanja, a i ponešto sreće s vremenskim prilikama (uvijek mi je milije sunce i sparina od hladnoće i kiše što nam je obilježilo početak rada) i nepredviljivim situacijama na otvorenim lokacijama (uvijek se nađu neki pametnjakovići koji čim vide kameru misle da se moraju izbeljiti u nju). Ali smo i u zatvorenim prostorima imali razne (ne)zgode – u mirnom restoranu su nečijom nespretnošću popadale, odjednom se sve zatreslo, vjerojatno sve čaše i tanjuri u inventaru, dok smo kod zaposlenika muzeja sami izazvali opću paniku neugodnim zujanjem drona, pokušavajući snimiti prelijepi atrij iz neobičnog kuta.

S obzirom da nijedan sugovornik nije prekinuo razgovor i „zahvalio“ na „tretmanu“ kojem je bio izložen, neskromno zaključujem da su – osim iznimne strpljivosti i očitog uvjerenja da sudjeluju u kvalitetno osmišljenom i društveno korisnom medijskom projektu – pokazali i da su im postavljena pitanja bila intelektualno zanimljiva i profesionalno motivirajuća. Smatram da je moj veliki uspjeh bio okupiti ljude tako različite po svom porijeklu, jeziku, obrazovanju, svjetonazoru, spolu, dobi, kulturi, vjeri, naciji, oko zamisli da je moguće slobodno i bez predrasuda razgovarati o svim povijesnim pitanjima u cilju međusobnog razumijevanja i sveobuhvatnog tumačenja zajedničke prošlosti još uvijek opterećene zločinima svih totalitarnih strahovlada.

POVRATAK TEMELJNIM NOVINARSKIM PRAVILIMA

Inače, teme serijala podijeljene u šest nastavaka odnosile su se na svekoliki napredak Rijeke u Habsburškoj Monarhiji krajem osamnaestog i u devetnaestom stoljeću, Veliki rat i stvaranje južnoslavenske države, zauzimanje grada od D’Annunzija i uspostava prve diktatorske vlasti s fašističkim predznakom, kratkotrajno razdoblje Riječke države i njezino priključenje Mussolinijevoj Italiji, razvitak Sušaka pod diktaturom srpskog kralja, Drugi svjetski rat i talijansku okupaciju hrvatskog područja, ratne i poratne zločine nad različitim društvenim skupinama, uspostavu jugoslavenskog komunističkog poretka, iseljavanje talijanskog i hrvatskog stanovništva, socijalistički birokratizam i omladinsku potkulturu sedamdesetih, politički i gospodarski raspad Jugoslavije krajem osamdesetih, stvaranje hrvatske države i demokratskog poretka devedesetih, Domovinski rat i tranzicijske procese, te nove oblike totalitarnog društva u sadašnjosti.

Takvu obimnost sadržaja serijala trebao sam najprvo u sinopsisu, pa potom u razrađenom scenariju uobličiti u dokumentarnom filmskom proizvodu koji će biti zanimljiv današnjoj „zaslon“ publici navikloj na visoke produkcijske standarde, a da se pri tomu ne skrene u banalnost i površnost. Nastojao sam izbjeći i podilaženje bilo kojoj ideološkoj odrednici unatoč „samopropisanim“ medijskim ispraznicama „političke korektnosti“ i „govora mržnje“ pod kojima se počesto krije totalitarni „verbalni delikt“ i novinarska (samo)cenzura.

Cilj je bio vratiti se temeljnim profesionalnim novinarskim pravilima u obradi tema pri čemu je poštovanje sugovornika i njegovih stavova, kao i tijekom razgovora dovoljan odmak od vlastitih političkih i društvenih „predrasuda“, bio ključan da sada mogu staloženo zaključiti kako će snimljeni materijal (p)ostati i vrijedna povijesna građa.

Budući da u 52 minute trajanja pojedinog nastavka nije bilo moguće uvrstiti izjave svih sugovornika, nastojat ću naknadno od snimljenih razgovora napraviti sažetke ili ih koristiti u, nadam se, svojim novim povijesnim dokumentarcima. Stoga se ispričavam svim sugovornicima kojima sam oduzeo vrijeme, a koji u mukotrpnoj montaži na kraju nisu uvršteni u serijal od šest nastavaka s obzirom da je kvalitetnog materijala bilo za bar dvostruko više.

Gledateljstvu se predstavlja svojevrsni sažetak snimljenog sadržaja jer sam htio izbjeći suhoparnu kronologiju i usmjeriti se na osobna svjedočanstva i nepoznate, ili manje poznate, provjerene povijesne činjenice. Odlučio sam i da nema klasičnog naratora koji u nekim dokumentarnim modelima povezuje filmsku priču, te sam usmjereno izabrao izjave koje se skladno nadopunjuju jedna na drugu kako bi gledatelji na koncu dobili cjeloviti uvid u temu o kojoj se govori. Pri tomu je valjalo uskladiti i ograničeni proračun s nabavkom potrebne arhivske slikopisne, audio i video građe, kojom se nastojao postići dinamičan tijek radnje, a čemu su doprinijele i filmske animacije koje su dodatno vizualno povezale cijeli serijal.

TKO ĆE BITI (NE)ZADOVOLJAN SERIJALOM

Osim uvida u složena povijesna zbivanja, gledatelji će u nastavcima serijala saznati i brojne zanimljivosti poput toga kako je u Rijeci društveni život bio prožet istinskom multikulturalnošću nastalom na dobrobiti mirnog i uspješnog života u Habsburškoj Monarhiji; da je riječka tehnologija u drugoj polovini devetnaestog stoljeća bila u vrhu europskih znanstvenih istraživanja i kao prethodnica kvantne fizike; da je hrvatski barun bio gotovo istovremeno čelnik i hrvatskog, i njemačkog, i talijanskog društva; da je u Rijeci Mihanović napisao hrvatsku himnu; da su politički procesi uokvireni u Riječkoj (i Zadarskoj) rezoluciji bitno utjecali na stvaranje jugoslavenske države i presudno odredili hrvatsko-srpske odnose tijekom cijelog dvadesetog stoljeća; kako je D’Annunzijevo zauzimanje Rijeke bilo dio šireg političkog plana dijela talijanskog vojnog vrha; da je veliki dirigent Toscanini u D’Annunzijevoj „umjetničkoj“ diktaturi sudjelovao u „stvaranju“ nove „sportske“ discipline koja uključuje simfonijski orkestar i bojeve granate; autentično svjedočanstvo o dolasku Mussolinija u Rijeku i njegovog „čuvenog“ govora na balkonu današnje Radio Rijeke; o pregovorima hrvatskih komunista i riječkih autonomaša da podijele vlast nakon Drugog svjetskog rata; naivnosti talijanskih komunista koji su u Jugoslaviju hrlili stvarati „novo društvo“ po uzoru na Staljinovo, pa su skupno završili u koncentracijskom logoru na Golom otoku; zašto su riječki punkeri početkom osamdesetih pjevali „dolje Tito, dolje Jugoslavija“; je li general agresorske JNA obmanuo riječke čelnike da će razoriti grad do temelja; postoje li valjani dokumenti da se brod „Galeb“ obnavlja kao kulturna baština; hoće li nas transhumanizam pretvoriti u „poboljšana“ ljudska bića i podanike novog totalitarizma, i slično.

Komu bi se serijal mogao svidjeti, a tko će biti nezadovoljan nakon gledanja? Samorazumljivo – totalitaristi svih političkih usmjerenja neće biti sretni jer serijal razotkriva njihovo provedbeno djelovanje: osmisli (radikalnu) političku ideju, objavi proglas, okupi pristaše, naglasi probleme, pronađi financijere, zavladaj medijima, prokaži neprijatelje, unesi razdor, ponudi rješenje, pridobi gomilu, uništi oporbu, vladaj vječno. Nezadovoljnika će biti i među zadrtim društvenim aktivistima koji pod plaštom „liberalne“ parlamentarne demokracije promiču bilo kakav oblik ujednačenosti temeljene na općim pravilima koja ne dopuštaju svjetonazorsku različitost i ideološku slobodu, čime se dakako isuključuje (i) one s čijim se stavovima osobno ne slažemo ili su nam odbojni, što neminovno vodi u neki oblik totalitarizma.

Serijal će vjerojatno svoju publiku pronaći među dobronamjernim ljudima različitih usmjerenja kojima je još uvijek stalo do kritičkog promišljanja stvarnosti u kojoj se nalaze usprkos snažnim utjecajima raznih „kolektivista“ koji promiču (samo)proglašena prava na sve i svašta. Oni „slobodni duhom“ koji su zadržali osobno dostojanstvo i spoznajnu vještinu, najbolje će sačuvati bitna ljudska, socijalna, obrazovna, zdravstvena, ekonomska, nacionalna i ostala prava dostignuta u modernom društvu unatoč totalitarizmima koji su harali Europom i većim dijelom svijeta u prošlom stoljeću. Toj će publici biti dragocjeno vidjeti sugovornike koji su u svojim izjavama objektivno govorili (i) o lošim postupcima „svojih“, i pronalazili razumijevanje za suprotna djelovanja i patnje „njihovih“. Dakako, postavljeno u suodnosu sa stvarnim povijesnim zbivanjima, a ne u ljigavom politiziranju „zaborava“ i „isprika“, niti u još sramnijem relativiziranju „naših“ i „tuđih“ zločinačkih  strahovlada.

Bio bih zadovoljan da gledatelji nakon odgledanog serijala, osim boljeg snalaženja u rasvjetljavanju povijesnih događanja u kojima su sudjelovali njihovi preci, ali i oni sami, započnu promišljati i izgledne distopijske opasnosti na temelju totalitarnih primjera kako bi ih pravodobno  prepoznali i odlučno odbacili slobodnom voljom vlastitog prosuđivanja i zdrave logike.

Naravno da je završni rezultat odraz mog autorskog, scenarističkog i redateljskog viđenja riječke i hrvatske prošlosti ispričane kroz izjave sugovornika, a zajednički je trud male, ali izabrane ekipe vrijednih profesionalaca i strpljivih suradnika, poput snimatelja Roberta Kalčića, montažera Igora Modrića, filmskog animatora Karla Markovića, snimateljice engleskih sugovornika Iris Perović, skladatelja Igora Karlića i izvršnog producenta Bernardina Modrića.

Cijeli bi ovaj medijski projekt ostao samo moja velika želja bez snažne i kolegijalne potpore vodećih ljudi s Hrvatske radiotelevizije, pa stoga iskreno zahvaljujem kolegama Ivici Dlesku, Mariji Kosor, Vladimiru Brnardiću, Bruni Kovačeviću i Renatu Kuniću. Emitiranje serijala bit će na HRT-u tijekom 2020. kao svojevrsni doprinos obilježavanju Rijeke kao Europske prijstolnice kulture, dok je riječka premijera dva nastavka predviđena početkom rujna u programu History Film Festivala. Nadam se da se vidimo, a dotad, živi bili!

Filmska ekipa serijala „F.C.C.R.“
SCENARIST I REDATELJ: VANJA VINKOVIĆ
SNIMATELJ: ROBERT KALČIĆ
MONTAŽER: IGOR MODRIĆ
GLAZBA I TONSKA OBRADA: IGOR KARLIĆ
FILMSKA ANIMACIJA: KARLO MARKOVIĆ
SNIMATELJICA ENGLESKIH SUGOVORNIKA: IRIS PEROVIĆ
OBRADA SLIKE I MONTAŽA: SEBASTIAN PERVAN
SNIMANJE IZ ZRAKA: JOSIP LUKIĆ
RAZGOVORI: VANJA VINKOVIĆ
IZVRŠNI PRODUCENT: BERNARDIN MODRIĆ
Ukupno: šest nastavaka
Trajanje: 52 minute po nastavku
Produkcija: Istra film
Nakladnik: Hrvatska radiotelevizija
Proizvodnja: HRT 2020.

Što vi mislite o ovoj temi?