Pratite nas

Kolumne

Facebook-bojna predsjednika Josipovića: ‘Ja ne mrzim’ (nego osuđujem)

Objavljeno

na

Nasilje nije samo fizičko: nasilje se vrši i putem medija. Emocionalno, psihološko, i svako drugo. Jedan od primjera takvog nasilja, točnije zlostavljanja, je i stranica sponzorirana od predsjednika RH “Ja ne mrzim”. Jasno, stranica je uperena prema braniteljima, koje se time optužuje da “mrze”.

Tamo se čak predlaže da se u znak potpore Bojanu upale svijeće i stave na prozore po cijeloj Hrvatskoj. Radi se zapravo o prilično ružnom vidu idolopoklonstva. Na Bojanovom mjestu meni osobno bi bilo neugodno. Koliko nisko u patetiku i podlo podmetanje netko može pasti?

Stranica “Ja ne mrzim” je, uz izdašnu potporu Predsjednika i medija, sakupila oko 16.000 lajkova (žalosna činjenica) i “poziva na dijalog”. Naravno, taj dijalog izgleda tako da se konstruktivni komentari brišu, a ostaju samo oni u prilog beatifikaciji Bojana Glavaševića u ulozi Isusa Krista “iz našeg sokaka” koji propovijeda ljubav, i eventualno kakav ispad “s druge strane” koji će potvrditi kako su svi koji ne podržavaju Glavaševića “divljaci koji mrze”. Pored Predsjednika, u reklamiranje te u osnovi hejterske grupe se upustio i Jutarnji list, inače glasilo vladajućih struktura. Tko je za smjenu političara Glavaševića, taj “mrzi”, a onda automatski jasno s njim nema razgovora. Kakvog uostalom dijaloga može biti s nekim tko sam sebe proglašava “stranom koja zastupa ljubav”, stranom svjelosti, jer je druga strana u tom dijalogu unaprijed osuđena kao “sila mraka” i “strana mržnje”. Sve je to u skladu s Orwelovim “novogovorom”, gdje se iza ministarstva ljubavi zapravo krije tajna policija, a iza “govora ljubavi” zapravo cenzura.

To je klasična podvala s izvrtanjem teza: Glavašević je izrekao nešto vrlo uvredljivo ne samo za Hrvate, nego uostalom i za Srbe – njihovi se veterani već dugo bore da im se prizna PTSP! – zbog čega bi letio iz doministarske fotelje u svakoj drugoj državi. Oni koji su se njegovom izjavom našli povrijeđeni proglašeni su “mrziteljima”, valjda Srba, iako ono što je Glavašević rekao nema veze niti sa Srbima niti s ljubavlju, ali ima s nepoštivanjem onih za zaštitu čijih interesa je kao resorni doministar zadužen. Da je Glavašević na takav način povukao paralelu između savezničkih vojnika i nacističkih, našao bi se pred sudom zbog povijesnog revizionizma. Da je takvu paralelu povukao ministar primjerice veterana WW2 u Britaniji, morao bi napustiti državu zauvijek. Bojan se, opravdano, suočio s žestokim kritikama i zahtjevima za ostavkom.

Stranica je opisana kao “inicijativa podrške Bojanu Glavaševiću okuplja sve koji se zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost kao odgovor na mržnju i konflikt”, ali bilo kakav konstruktivni dijalog se naravno sustavno uklanja, dok se notorne laži o braniteljima koje slušamo desetljećima ostavljaju. Primjerice, na toj stranici ćete naći brojna “svjedočanstva” o tome kako djeca branitelja imaju prednost pri zapošljavanju, upisu u školu i na fakultet, i tako dalje, iako ona, naravno, takva prava nikad nisu imala niti će imati – no bilo kakvo upućivanje na vrlo jasan zakon koji samo djeci u ratu poginulih branitelja daje prednost pri upisu (i to ne na uštrb kog drugog, nego preko redovne kvote ukoliko zadovolje kriterije za upis) se uklanja. Sve se svodi na priče “ja znam pet lažnih branitelja”, “ja znam deset onih s mirovinom od 20 000 kuna”, “moje dijete se ne može upisasti u školu jer djeca branitelja imaju prednost pri upisu”. Odgovori tipa “ako ih znate prijavite ih” se uklanjaju. Ciljevi su jasni, radi se o nastavku politike difamacije i sotonizacije svih koji su s “naše”, pod navodnicima kako to sugerira Glavašević, strane sudjelovali u DR. Zapravo, poziv na dijalog je tu čista magla: to je kao da vodite “dijalog” s partijskim sekretarom koji vas je već unaprijed osudio i očekuje od vas “samokritiku”. Uostalom, sam dijalog podrazumijeva konflikt. Inače nije dijalog nego pranje mozga.

Najbolja ilustracija perfidnih metoda djelovanja te grupe je gornji status, gdje se ističe kako je stanoviti branitelj udario opasačem Vladu Gotovca pred dvadesetak godina, izvučena iz naftalina. Time se pokušava branitelje generalno prikazati u lošem svjetlu, jer taj čin s ovim što se danas događa nikakve veze nema. Poruka je jasna: branitelji su opasni, oni mrze, a mi propagiramo ljubav. A sponzor te stranice Ivo Josipović je sin bivšeg predsjednika ideološke komisije CK SKH, ateističke verzije “kongregacije za nauk vjere” odnosno inkvizicije, koja je tog istog Gotovca poslala na dugogodišnju robiju zbog verbalnog delikta! Naravno, taj napad jednog pijanog veterana je krunski dokaz da su svi branitelji zli, i on amnestira u potpunosti “snage svjetlosti” od činjenice da su Vladu poslali na robiju u Gradišku zbog kritike totalitarnog režima. Naravno, na isti način bi se napad gay aktivista i izautanog homosesksualca na Ružicu Ćavar mogao koristiti kao ilustracija nasilnosti homoseksualaca, odnosno za generaliziranje i preko generalizaranja sotonizaciju jedne društvene skupine.

No, beatifikacija Bojana Glavaševića je krenula prvo kroz Nu2, pod budnim okom velikog meštra, a kasnije i preko Facebooka. Među “nemrziteljima” se tako našao i Pavle Močilac, koji je ostavio par upisa na stranici, a proslavio se svojevremeno “nemrziteljskim” statusom kako treba na konvenciju HDZ-a uletjeti s bombama i šmajserima i bojnim otovima i “pobiti govna”. No eto, mržnja nije u redu. Osim kad je usmjerena spram branitelja, crkve, i nekih drugih skupina koje je “u redu mrziti”: radi se zapravo o specifičnom vidu prozelitizma na tragu puritanskog. Fali još samo spaljivanje “mrzitelja” na lomači: ovakvo propovijedanje “Kristove ljubavi” je zapravo više nego licemjerno i ljigavo. Isticanje Glavaševićevog “govora ljubavi” i njegove otvorenosti za sve ljude, pretvaranje jednog dečka koji je uostalom prostituiranjem prezimena došao do funkcije – na kojoj sjedi tek kao smokvin list, kao i pokazni SDP-ov ratni heroj Fred, je zapravo samo zamagljivanje suštine problema. Uostalom, ukoliko Glavašević želi širiti univerzalnu ljubav, ja nemam ništa protiv toga, no u tom slučaju bi se trebao zarediti za svećenika, ili otići u budistički manastir, ili jednostavno dati ostavku na mjesto na kom sjedi i zaposliti se u “Documenti” pa raditi na međunaciolnom pomirenju. No, “govor ljubavi” ga, kao niti prezime, ne kvalificira za njegovo radno mjesto. Ostavka bi bila moralan čin, a ovakvo skrivanje iza Freda, Josipovića, i raznih facebook i Stanković – podrški je jednostavno kukavički čin.

Dakle, traženje nečije smjene zbog lošeg rada, nesposobnosti , ili nestručnosti nije mržnja. Ministarstvo se zove Ministarstvo branitelja, ne ljubavi, a Bojanova funkcija je striktno politička funkcija pa stoga zainteresirani građani imaju pravo zahtijevati njegovu smjenu. Ministarstvo je tu da bi vodilo brigu o tim ljudima i njihovim stečenim pravima a ne da bi im uskraćivalo ta prava, omalovažavalo i njih i njihove zdravstvene probleme, bježalo od branitelja i sakrivalo se iza “širenja ljubavi”. No, ide se za tim da se kao razlog zahtjevanja smjene prikaže mržnja što nije istina. Branitelji su jasni u svojim zahtjevima: “Nismo zadovoljni kako radi svoj posao i izjavama koje daje, ne vjerujemo u njegovu stručnost po pitanju nas branitelja”. To je njihovo pravo.

Da se “službe” znaju slušiti Facebookom, znamo još od rušilačkih “Facebook” demonstracija koje su bile usmjerene na smjenu vlasti na ulici, očito isključivo u cilju sprječavanja ulaska Hrvatske u EU jer drugog razloga za tako što u predizbornoj godini nije bilo, što je moguće bilo povezano i s izručenjem Perkovića. Da je tome tako i da su one bile dobro “dirigirane” svjedoči i bilo kakvo odsustvo demonstracija proteklih godina, iako je situacija u svakom pogledu mnogo gora. No, politički prosvjed je svakako svačije pravo u demokraciji. Braniteljima se pravo na politički prosvjed i političko organiziranje i udruživanje – odriče, pa se napominje da je prosvjed “politički motiviran” a ne motiviran “pravima branitelja”. Naravno, a zašto ne bi bio?

Kao odgovor na tu grupu osnovane su i neke druge, poput “Branitelji ne mrze, ne mrzimo ni mi”. Kako nisu osnovane “po partijskoj direktivi”, niti reklamirane u medijima i na TV, brojem lajkova naravno nisu blizu “Ja ne mrzim”. Rečena grupa je osnovana kao “Stranica za potporu hrvatskim braniteljima i onima koji daju potporu hrvatskim braniteljima”. Oni podsjećaju da je danas pismo hrvatskih generala, upućeno javnosti pred više od 14 godina, aktualnije nego ikad: “ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom… Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskog rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću, ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to tko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastitog života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili privilegija, nego iz najviših ideala, jer na bojišnici su jedine privilegije bile smrt i neizvjesnost?! … pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja, jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjereni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske.

 Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari