Pratite nas

Razno

Fahir Burejić: Živ sam zahvaljujući Hrvatima

Objavljeno

na

Arhiva - "borci" Maglaj

Vlada Federacije BiH krajem prošle godine izmijenila je Odluku o usvajanju Programa utroška s kriterijima raspodjele sredstava transfera za rješavanje statusnih pitanja boraca i članova njihovih obitelji te kako je odlukom precizirano, pravo na jednokratnu dodjelu sredstava može ostvariti nezaposleni demobilizirani ‘borac’ ako je prijavljen kod nadležne službe za zapošljavanje najmanje jednu godinu prije stupanja na snagu ove odluke, koji je bio pripadnik Oružanih snaga najmanje jednu godinu, ukoliko stalno živi i ima prebivalište na teritoriji BiH i ako nema mjesečnih novčanih primanja. Kako to izgleda u praksi na Facebooku je ukratko ispričao demobilizirani ‘borac’ ABiH, Fahir Burejić čiji komentar prenosimo:

Živ sam zahvaljujući Hrvatima, piše Fahir Burejić. Živ sam zahvaljujući Hrvatima. Tako ispade. Malo uz njiha malo sa njima i tako ja doživi ovih svojih 55 godina. I ništa tu nebi bilo čudno da to nije apsurd. Apsurd jer ja sam Bošnjak i u ratu bio sam pripadnik Armije BiH. Obzirom da je u Bosni svako sa svakim ratovao tako sam i ja pored rata sa Srbima ratovao i sa HVO vojskom.

I da je u Bosni moguć i apsurd na apsurd pokazali su maglajski ,,glumci,, tobožnji dušebrižnici za tu boračku populaciju kako nas neki zovu. A jedan od članova te boračke populacije nakon što su ti maglajski dušebrižnici pokazali kolika su moralna provalija sada želim javno kazati nekoliko stvari. Iskreno žalim što nisam Hrvat. I to ne bilo kakav Hrvat. Nego Hrvat iz Širokog Brijega. Iskreno žalim što nisam rođen u Širokom a ne u Maglaju. I na kraju iskreno žalim što nisam u ratu bio pripadnik HVO-a ne Armije BiH. Zašto to kažem. Ja u Širokom Brijegu 17 godina sam živio i to su najljepše godine moga života. Najljepše jer sam tu sreo ljude vrijedne svakog poštovanja.

Humani uljudni i ljudi za svaku pohvalu. Radio sam sve vrste fizičkih poslova i svako kod koga sam radio pokazao je karakter i humanost. I poštenje. Nikad niko za 17 godina života u Širokom feninga mi nije ostao dužan. Štogod sam uradio to su mi platili. Za razliku od Širokog Brijega u ,,svome,, Maglaju koji sam četiri godine branio ja sam kao čovjek ponižen i obezvrijeđen. Ponižen jer sam nakon rata prvi puta ovoj opštini obratio se za jednokratnu pomoć ali je nisam dobio.

Po izlasku iz bolnice čak ni tablete za moju terapiju nisu mi mogli obezbjediti a bili su dužni nego sam morao potpisivati da na svoju odgovornost pijem tablete isteklog roka. I još puno toga mogao bi nabrajati ali i ovo je dovoljno da se tačnim pokaže da sam ja zaista zahvaljujući Hrvatima živ narodu protiv kojeg sam ratovao a po pitanju grada koji sam branio ja sam za njih mrtav i ne zanimaju ih moji problemi.

Fahir Burejić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razno

7. Prosinca 2005. godine jedan je od najsramotnijih dana za Hrvatsku u novijoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Sjećate li se uhićenja generala Ante Gotovine na Tenerifima, tog 7. prosinca 2005. godine?

I onog njegova odvođenja pred Tribunal u Den Haagu, pri čemu su mu kroz cijelo vrijeme tog putovanja držali kameru uperenu u lice – kao da vode zvijer u kavezu, a ne ljudsko biće?

Sjećate li se i kako mu je nakon privođenja u pritvor Tribunala, na čistom srpskom jeziku pročitana optužnica u kojoj su stajale inkriminacije vezano za “zločine nad srpskim civilima”, “etničko čišćenje” i “prekomjerno granatiranje Knina”?

Sjećate li se s koliko ga se strasti progonilo od strane hrvatskih juda i žbira iz samoga državnog vrha i njihovih slugu i vrijednog rada agenata naše POA-e koja je stavljena u službu Carle del Ponte i njezine mašinerije?

Sjećate li se onog likovanja tih istih juda, žbira, doušnika i gmizavaca nakon izrečenih drastičnih prvostupanjskih presuda generalima (Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku)?

I onog žara s kojim su mnogi od njih proglašavali prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana “ratnim zločincem” i predvodnikom “udruženog zločinačkog pothvata”kojim je u ‘Oluji’ oslobođeno okupirano područje Republike Hrvatske i uspostavljen poredak na od srpskih terorista zauzetim prostorima međunarodno priznate hrvatske države na kojemu su uz pomoć subraće iz Srbije i BiH haračili, ubijali, palili, rušili i silovali više od 4 godine?

I, na kraju, pamtite li te iste likove kako su potom “oduševljeno” dočekali naše oslobođene generale u Zagrebu nakon što je s njih skinuta krivnja? Onog skupa u predsjedničkoj rezidenciji na kojemu su im se tadašnji predsjednik države i njegova svita (nakon svega!) klanjali, zaboravljajući sve što su do jučer radili?

Zaboraviti?

Ne, nemamo pravo zaboraviti! U ime čega i zašto zaboraviti?

Prošlost opominje, prošlost upozorava, prošlost nam među ostalim služi i za to da se suočimo sa svojim manama, grijesima, nedosljednostima, zabludama.

General Gotovina je u svome nastupu na Jelačić placu, glavnom trgu svih Hrvata, onoga dana kad su na oduševljenje hrvatskog puka on i Markač kao slobodni građani stigli u Zagreb (16. studenoga 2012. godine), istaknuo kako je “rat iza nas” i podsjetio da se trebamo “okrenuti budućnosti”.

Izuzetno poštujem i cijenim generala Gotovinu, nespornog junaka Domovinskog rata, ali jednako tako i Oca Domovine, Antu Starčevića koji je rekao: “Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost”.

Mi u Hrvatskoj znamo tko je tko, samo pitanje je koliko smo to u stanju priznati sebi i drugima.

Vremena posvemašnjeg idolopoklonstva naših političkih elita haaškoj Tužiteljici Carli del Ponte (koja se bavila političkom trgovinom i mešetarenjem, a ne kažnjavanjem zločina), odavno su za nama, ali ima nas koji pamtimo, poput slonova.

I mi smo obvezni podsjećati. Istina o prošlosti se mora znati. Kakva god bila. Ne postoje dvije istine.

Iz pogreški koje su činjene, pametni narodi izvlače pouke kako u budućnosti ne bi ponavljali isto.

Ja čvrsto vjerujem kako smo mi Hrvati pametan narod.

I da se jako dobro sjećamo i znamo tko je tko u Hrvatskoj. Znali smo te 2005. godine, znamo i danas.

I pamtimo 7. prosinca 2005. godine kao jedan od najsramotnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razno

Objavljena nova knjiga u kojoj je popis 7500 članova OZNE i UDBE

Objavljeno

na

Objavio

Što je Udba, tko su bili ljudi koji su je sačinjavali, zašto i tko ju je utemeljio, odgovori su koju nudi povjesničar dr. sc. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu u svojem dvotomnom izdanju Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942. – 1954.).

Radelić je, kaže, na ovom istraživanju radio deset godina, prošavši uz pomoć kolega praktično sve hrvatske arhive da bi rekonstruirao povijest jugoslavenskih obavještajnih službi u Hrvatskoj onoliko koliko je to bilo moguće.

Jer, kako bi se već i dalo pretpostaviti, dokumentacija nije najbogatija, ponegdje je i neočekivano štura, no iz svega se može jasno iščitati metamorfoza strukture koja je zamišljena kao potpora općem antifašističkom oslobodilačkom pokretu, a pretvorena u osnovni alat represivnog aparata koji je do kraja učvrstio vlast komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Kruna je cijelog ovog istraživanja popis od nekih 7500 članova Ozne i Udbe u Hrvatskoj u obrađivanom razdoblju. Nije to tek jednostavan popis imena, nego i pridruženi životopisi od desetak redaka, piše VečernjiList.

Popis je sastavljen od više relevantnih, ali i provjerenih izvora. Primjerice, u “Popisu udbaša osuđenih zbog Informbiroa prema ‘Pregledu’ i ‘Popisu’ s dopunama iz ‘Podataka o historijatu resora (Udbe)” pronaći ćemo ovakav unos pod brojem 62: Vučković Ivan Nikole, r. 27. 1. 1927. u Brnazama kraj Sinja. Hrvat. Iz seljačke obitelji. Završio 6 razreda OŠ i 1 razred gimnazije u JNA. Zemljoradnik. Razveden. Član KPJ od 1. 12. 1945. U JNA od 20. 8. 1944. Potporučnik Udbe za kotar Sinj. Uhićen 4. 11. 1950., osuđen 31. 3. 1951. na 4 godine na Vojnom sudu u Zagrebu zbog nesavjesnoga obavljanja službene dužnosti u vezi s IB-ovcima. Kazna istječe 4. 11. 1954.

Iz objavljenog popisa može se izvesti i statistika prema kojoj se gotovo pa može oblikovati lik pripadnika službe u njezinim počecima.

– Osnovni uvjet bilo je članstvo u KPJ ili SKOJ-u. Rijetke iznimke bile su dopuštene samo u počecima stvaranja OC-eva ili, pak, u zaduženjima na marginalnijim i stručnim položajima poput šifranata, vozača ili kuharica. Međutim, postupno je i za takva mjesta preduvjet bilo članstvo u KPJ. Po mojoj procjeni, kadrovi Ozne bili su najsposobniji ljudi kojima su KPJ i partizani raspolagali. Također je bitno istaknuti mladost tih ljudi. Prosječna dob članova Ozne i Udbe 1945. bila je 26 godina – kaže i nastavlja s podrobnijim tumačenjem statistike nacionalnog sastava koji je posljedica nacionalnog sastava NOP-a, ali i, šire gledano, različitog odnosa Hrvata i Srba prema Jugoslaviji, od načina kako bi trebala biti uređena do njezine negacije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari