Pratite nas

BiH

Faze Putinizma

Objavljeno

na

Od 2000. godine pa do danas Putinov je režim prošao kroz temeljite promjene. Posljednja se, u nedostatku novca, temelji na ispiranju biračkih mozgova.

Iako se na prvi pogled čini da je Putinov režim isti, od 2000. je prošao kroz neke temeljne promene dok je od svog ponovnog izbora, tokom prethodne dve godine, predsednik stvorio i treću verziju putinizma.

[dropcap]P[/dropcap]rva faza putinizma, koju je pretežno stvarao bivši šef predsedničke administracijeAleksandar Vološin, trajala je od 2000. do predsedničkih izbora 2004. Zasnivala se na obliku kolektivnog upravljanja takozvane “Jeljcinove familije” u kojoj je Putin bio tek prvi među jednakima. Ovu porodičnu firmu vodili su, pored Vološina, premijer Mihail Kasjanov, tajkun Boris Berezovski, Jeljcinova ćerka Tatjana Djačenko i zet Valentin Jumašev, kao i još nekoliko manje poznatih imena. Međutim, do 2004. Putin je sve ostale članove Porodice uklonio sa mesta političke moći, utvrdio sebe kao jedinog vladara i poslao u zatvor biznismena Mihaila Hodorkovskog, protežea Vološina i Kasjanova.

Druga faza putinizma čiji je glavni arhitekta bio Vladislav Surkov, zamenik šefa predsedničke administracije, trajao je od 2004. do zime 2011-12. uključujući i vreme kada je na mestu predsednika bio Dmitrij Medvedev, koji je dizao mnogo buke oko reformi ali zapravo ništa nije promenio.

Konačno, putinizam treće generacije počeo je da se razvija čim je oktobra 2010. Surkova na mestu zamenika šefa predsedničke administracije nasledio Vjačeslav Volodin. Danas su svi osnovni elementi ove verzije putinizma na mestu pa se već može govoriti o tome kako će Rusija izgledati narednih nekoliko godina.

Trebalo bi početi, međutim, analizom nasleđa kojeg se putinizam otarasio u trećoj verziji. Surkovljev sistem bio je zasnovan na nekoliko ključnih stvari:

1) Masovni mediji (glavne TV stanice i nekoliko najtiražnijih listova) gube svaku slobodu govora i postaju puki kanali državne propagande. Kako najveći deo stanovništva svoje mišljenje o životu u Rusiji i aktivnostima njenih političara crpi isključivo sa televizijskih ekrana, to znači da je ishod izbora unapred rešena stvar. Režim onda može da dozvoli slobodu govora na internetu i po manjim listovima i radio stanicama: zgodan je to sigurnosni ventil za nezadovoljnu inteligenciju ili primer slobodnih medija kad stranci navale da kritikuju Kremlj zbog ograničenih sloboda u Rusiji.

2) Parlamentarni izbori zasnovani su na proporcionalnom sistemu zatvorenih partijskih lista, što znači da male stranke lako mogu biti isključene. Dovoljno je lišiti ih televizijskog vremena i potencijalnog izvora ozbiljnog novca. Ljudi iz biznisa do kojih ne stigne poruka o tome koje političare mogu da podrže a koje ne, prvo se upozore na tu činjenicu a onda se ako je potrebno i kazne.

3) U parlamentu mora postojati zvanična opozicija kako bi se insceniralo ono što je Surkov krstio “suverenom demokratijom”, ali se ne sme dozvoliti da se procedure otrgnu kontroli. Uz pomoć malog spina i neskrivenog nameštanja izbora, svaka stranka može osvojiti onoliko poslaničkih mesta koliko im Kremlj odobri, saJedinstvenom Rusijom uvek u vrhu. Komunistima se dozvoljavaju ritualni proglasi o teškom životu naroda i potrebi za svrgavanjem režima oligarha, a Zapadu se stvara privid da demokratija nije sasvim odsutna iz Rusije.

vladimir_putin_i_vjaceslav_volodin_foto_kremlin.ru.jpgVladimir Putin i Vjačeslav Volodin; Foto: Kremlin.ru

Surkov ipak nije zanemario mogućnost da podrškaJedinstvenoj Rusiji ozbiljno oslabi pa je za tu priliku osmislio tzv. “dvonogu teoriju”: jedna noga moći, dosetio se, u nekom trenutku se može umoriti a tada se težina prebacuje na drugu. Razrađujući ovu teoriju, Kremlj je kreirao “rezervnu” vladajuću stranku koju je nazvaoPravedna Rusija. Ako iz nekog razloga Jedinstvena Rusijaizgubi podršku većine, umesto da je brane po svaku cenu u rezervi je druga partija pod kontrolom Kremlja, spremna da preuzme parlament i obezbedi neometan tok Putinovog režima.

Surkovljev sistem čak je dopuštao borbu između Ujedinjene Rusije i Pravedne Rusije, ali samo za glasove Putinovih pristalica. To međutim ne sme da slabi režim, pa je svaka debata među njima daleko od bilo kakve kritike harizmatičnog lidera Vladimira Putina ili razotkrivanja sistemskih slabosti kao što je korupcija.

Surkov međutim nije shvatio da će status dublera u Pravednoj Rusiji izazvati ozlojeđenost protiv režima, koji je stranci obećao uticajnu političku ulogu u doglednoj budućnosti. Uoči parlamentarnih izbora 2011. izbila je pobuna među poslanicimaPravedne Rusije koji su odbili da se povinuju ustaljenim restrikcijama. Odmah posle spornih izbora, pridružili su im se intelektualci za koje je, prema Surkovljevom rasporedu, bilo predviđeno da sede kod kuće i svoje frustracije istresaju po internetu, a ne na ulici. Umesto toga, okupili su se na trgu Bolotnaja i glasno zahtevali prvo slobodne i fer izbore a onda i totalnu promenu režima.

Iako nisu direktno ugrozile režim, ove dve greške su teoretski već bile dovoljne da Surkov bude oteran. Situaciju su pogoršali sve teži ekonomski problemi. Posle krize 2008-09, Rusija nije bila u stanju da se vrati na raniji BDP i stopu realnog rasta prihoda, što bi osiguralo nastavak Putinove dominacije političkom arenom. Sada se pojavila opasnost da će i oni apsolutno lojalni birači, zavisni od televizijskih kanala pod kontrolom Kremlja, pre ili kasnije takođe izaći na ulice – zbog rasta nezaposlenosti i pada vrednosti plata i penzija. Čitav Surkovljev sistem, konačno, konstruisan je na pretpostavci da podršku glasača čuva monopol Kremlja na televizijske vesti.

vladislav_surkov_i_vladiimir_putin_foto_premier_gov_ru.jpegVladislav Surkov i Vladimir Putin: Foto: Premier.gov.ru

Dakle, sve u svemu, došlo je vreme da se režim otarasi Surkova. Volodin, njegov naslednik, započeo je sveobuhvatan preobražaj sistema, i danas, dve godine posle političke krize u zimu 2011-12, obrisi treće generacije putinizma dovoljno su jasni za narednu analizu:

1) Suštinski je važno razdvojiti moguće proteste u ruskim, sve siromašnijim provincijama od protesta koji vode intelektualci što čekaju svoj povratak na trg Bolotnaja. Ako bi se ova dva toka ikada spojila, to bi predstavljalo ozbiljnu pretnju Kremlju, i situacija bi bila slična događajima u Kijevu. Strategija Kremlja za sprečavanje urbanizacije socijalnog konflikta sačinjena je od usaglašenog programa diskreditacije najpoznatijih lidera protesta.

2) Da bi se izbeglo što više potencijalnih problema, parlament vredno usvaja razne složene propise, kriminalizujući mnogo toga što se u slobodnom svetu smatra normalnim. Pa ako zatreba da se izvrši pritisak na neku ličnost ili organizaciju (uključujući medije) uvek je pri ruci neki represivan zakon, na primer o promociji homoseksualnosti, vređanju osećanja vernika ili zagovaranju raspada Ruske federacije.

3) Poslanici ovaj posao mogu raditi do u beskraj jer što više restrikcija proizvedu, veći je strah među običnim Rusima da će se ogrešiti o ovaj ili onaj zakon: uskoro će biti nemoguće sve ih nabrojati. Nevolju na vrat može navući i običan post na blogu ili društvenoj mreži. Cilj režima, naravno, nije da sve blogere potrpa u zatvor, dovoljno je znati da svako može biti priveden i opomenut na kršenje nekog propisa. Sličan sistem suzbijanja različitih mišljenja korišćen je u stara vremena kada je KGB vodio Jurij Andropov i pokazao se prilično uspešnim: ogromna većina ljudi radije će odustati od svojih stavova nego da rizikuje zatvor.

4) Ako se intelektualci koji protestuju izoluju od javnosti, biće lakše vršiti uticaj na mase uz pomoć nove ideologije. Takva ideologija, zasnovana na konzervativnim principima, već se razvija; Surkov je možda nabacio osnovne ideje ali ih Volodin primenjuje u praksi. Zahvaljujući propagandistima iz Kremlja, kakav je Dmitrij Kiseljov, birači su iz godine u godinu sve ponosniji na svoju zemlju, bez obzira jesu li ta osećanja utemeljena u realnosti.

5) Obrazovni sistem Rusije takođe se oblikuje u skladu sa novom ideologijom. To se jasno vidi u nedavno otkrivenom nacrtu novog standarda udžbenika za istoriju u srednjim školama, koji ne samo da ulepšava neprijatne trenutke ruske prošlosti i sadašnjosti, već specifičnim metodom sprečava dobre nastavnike da naprednim studentima pružaju dodatne informacije o prošlosti. Svako odstupanje od standarda nastavnog plana značiće kršenje propisa, i izvesne posledice za nastavnika.

dmitri_medvedev_i_vladimir_putin_foto_government.ru.jpgMedvedev i Putin; Foto: Government.ru

Posrnula ruska ekonomija i nedostatak novca otežavaju kupovinu glasova, pa se uz pomoć štapa i šargarepe kupuju politički aktivisti na terenu. Putin je centralnoj izbornoj komisiji naredio da pripremi nacrt zakona o novim pravilima izbora za ruski parlament. Zasad se svi predstavnici u Dumi biraju proporcionalnim sistemom zasnovanim na stranačkim listama, ali predsednik planira da vrati sistem koji je bio na snazi do 2003. a po kojem je jedna polovina poslanika Dume birana po proporcionalnom a druga polovina po većinskom sistemu.

Iza ovakvog poteza leži uverenje da će zavisnost Kremlja od Jedinstvene Rusije iPravedne Rusije vremenom slabiti. Neka u određenoj izbornoj jedinici i pobedi najbolji kandidat – onda mu se iznese ponuda koju ne može da odbije. Ako je ipak odbije, lansira se kampanja blaćenja pa glasači iznenada otkriju da im je predstavnik kriminalac, perverznjak, neprijatelj naroda i agent svake moguće obaveštajne službe na svetu.

Treća generacija putinizma je složen ali dosledan sistem, sa međusobno komplementarnim sastojcima, kao što je to bila i Surkovljeva verzija koja mu je prethodila. Novi, tvrdokorniji model nastao je kao odgovor na rusku ekonomsku stagnaciju. Bez novca za kupovinu glasova, potrebno je pribeći programu masovnog ispiranja mozga ne bi li se u glasačima podstakla “bezuslovna ljubav prema režimu”.

Dmitry Travin Open Democracy prevela: Milica Jovanović Peščanik /poskok / kamenjar

facebook komentari

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari