Connect with us

Komentar

FENOMEN JEDNE POLOVINE HRVATSKOG NARODA

Objavljeno

on

Židovi su bili u egipatskom ropstvu a mi smo bili u ropstvu svuda po svijetu, na kontinentima za koje Židovi nisu ni znali da postoje.

[ad id=”68099″]

Nekad su nosili titule emigranata i izbjeglica, a danas ih zovu iseljeništvo i dijaspora. Razlika u terminologiji između jugoslavenskog i hrvatskog vremena je značajna, ali se radi o istom narodu čiji su se brojevi nekad popunjavali izbjeglicama iz Jugoslavije, a danas se popunjavaju izbjeglicama iz Hrvatske.
Nekad su bili narod bez države uz samo nekoliko drugih naroda rasutih po svijetu, kojima zemlja porijekla nosi drugačije ime od njihovog narodnog imena, poput Palestinaca i Kurda.

Dijelilo ih se na političke i ekonomske emigrante, ali je razlika među njima jedino u tome što su jedni napustili svoju domovinu bježeći od batina, drugi bježeći od gladi.

Njihov priliv je rastao i padao ovisno i kriznim situacijama, kako su dolazile i odlazile ali su se njihovi brojevi konstantno popunjavali i povećavali.

[su_pullquote]Tako danas praktično imamo narod raspolovljen između domovine i emigracije i ako se trend hitno ne zustavi, uskoro će nas vani biti više nego u Hrvatskoj. Broj stanovništva sustavno i značajno opada i pitanje je da li u Hrvatskoj više živi i 4 milijuna Hrvata.[/su_pullquote]

Uspostavom državne samostalnosti očekivalo se da će samostalna država gospodarski, socijalno i politički napredovati i da će se odlijev stanovništva zaustaviti. Svatko je bio svijestan da svaki novi emigrant znači jednog manje u domovini. Uza sve priče i želje o povratku, svima je bilo i ostalo jasno da će se rijetki vratiti, zanemarivo rijetki. Tako danas praktično imamo narod raspolovljen između domovine i emigracije i ako se trend hitno ne zustavi, uskoro će nas vani biti više nego u Hrvatskoj. Broj stanovništva sustavno i značajno opada i pitanje je da li u Hrvatskoj više živi i 4 milijuna Hrvata.

U vrijeme Jugoslavije domovina i emigacija su bila dva odvojena svijeta. Kad si jednom otišao, popalio si mostove. Jedni su ostali u monolitnom svjetu filtriranih informacija gdje se javno mnijenje formirano iz jednog centra. Oni koji su otišli i našli se u slobodnom svijetu, naišli su na Hrvate koji po raznim državama žive kao jedna jedinstvena nacija, čitaju iste novine, objavljuju knjige i publikacije koje su dostupne svima, od Kanade do Australije, održavaju simpozije, organiziraju predavanja i sve što ćeš naći na štandu pred crkvom u Chicagu, naći ćeš i u Melbourneu i u Stuttgartu.

Kad si pogledaš, ljudi koji se nikad nisu sreli, koji su u različita vremena otputovali na različite strane svijeta, da bi imali toliko zajedničkog, skoro je nezamislivo bez zajedničke države. Mi koji smo mali prilike obići sve te razne hrvatske naseobine razbacane svuda po svijetu, ostali smo preneraženi. Kud god otišao, s jednog na drugi kraj svijeta, gdje god si se pojavio među Hrvatima, kao da si u istoj državi: Isti ljudi, iste teme, iste spoznaje, kao neko genetsko čudo. Političke stranke i pokreti, nogometni klubovi, folklorne skupine, crkveni centri, svećenici, učitelji, nadnevci, proslave, izleti, skupovi, komemoracije, iste slike na zidovina u društvenim prostorijama, isti suveniri na prodaju, isti simboli, sve sasvim spontano jer nitko nije mogao sve to usaglasiti nekom intervencijom, jer nije bilo ni zajedničkog ustava ni statuta ni pravila ponašanja ni nacionalnog programa.

Kad sam sve to vidio, ostao sam zapanjen, začuđen fenomenom jednog naroda koji može biti toliko homogen. Izgledalo je kao da nije s ovoga svijeta. Onda sam shvatio veliku vrijednost i žilavost ovog malog naroda. Zaključio sam da nas ništa nikada neće uništiti i samo je pitanje vremena kad ćemo opet svi biti zajedno u jednoj zajedničkoj domovini, jer ako je to itko zaslužio, zaslužili smo mi koji smo uspjeli odoljeti tolikim nedaćama i kušnjama. Židovi su bili u egipatskom ropstvu a mi smo bili u ropstvu svuda po svijetu, na kontinentima za koje Židovi nisu ni znali da postoje.

Kad je hrvatska država konačno upostavljena, zaključio sam da će se domovina, koja konačno ima priliku susresti tu svoju do tada nepoznatu polovinu, zainteresirati za taj fenomen iseljeništva. Rat je zatekao Hrvatsku i svi su se u domovini našli suočeni s potrebom braniti se, svoj zavičaj, svoj grad, svoju kuću, svoje najmilije, svoju domovinu. Došla su teška vremena i Hrvatska je u obranu stala jedinstvena. Istovremeno su iz te druge polovine počeli stizati milijuni dolara pomoći. Ljudi su stavljali svoje obiteljske kuće u polog i dizali kredite da pomognu Hrvatskoj. U rat su počeli stizati dobrovoljci iz druge generacije emigranata, ono koji nikad nisu vidjeli Hrvatske. Ostavili su žene i djecu iza sebe daleko u tuđem svjetu i došli ponuditi život za narod s kojim ih ne veže ništa više od roditeljske priče o dalekoj domovini svog porijekla. Nije li to fenomen?

[su_pullquote align=”right”]Badava je Jugoslavija slala svoje svoje špijune, informatore, infiltratore i ubojice. Morali su se i oni obeshrabiti, morali su se i oni zadiviti kad su vidjeli da ni ubijanja nikoga ne zaustavljaju, već baš suprotno, kako koga likvidiraju, tako na barikadu dolazi deset novih.[/su_pullquote]

Hrvatska je konačno upoznala ogromne žrtve koje su ti emigranti podnosili da bi sačuvali hrvatsku ideju samostalnosti. Saznala je kako se kroz mnoge godine praktično vodio jedan domovinski rat u mnogim državama. Kad je u Hrvatskoj netko prominentan uhapšen, ti iseljenici su organizirali proteste i masovne skupove koji su znali brojati i do 10,000 učesnika, sa stotinama hrvatskih zastava, s desetinama tisuća letaka na svim jezicima, dajući do znanju cijelom svijetu da hrvatski narod nije zadovoljan i da hrvatski narod nikada neće odustati od svoje čvrste odluke uspostaviti samostalnu državu, pa da upravo sve države svijeta jedinstveno stanu u obranu Jugoslavije. Badava je Jugoslavija slala svoje svoje špijune, informatore, infiltratore i ubojice. Morali su se i oni obeshrabiti, morali su se i oni zadiviti kad su vidjeli da ni ubijanja nikoga ne zaustavljaju, već baš suprotno, kako koga likvidiraju, tako na barikadu dolazi deset novih.

Hrvatska je međutim ostala relativno nezainteresirana za tu svoju polovinu, kao da su se dva brata razišla u mladosti, jedan ostao kod kuće a drugi otišao u tuđinu, i sada se nakon mnogo godina po prvi puta susreli ali ostali nezainteresirali za sve što se dogodilo kroz sve te godine dok jedan o drugome nisu ništa znali. A trebali bi biti živo zainteresirani, jer to je naša zajednička povijest, to je sve što se dogodilo nama, svima nama, to je polovina hrvatske sudbine koja je jednoj polovini naroda bila sakrivena.

Nisam ni psiholog u sociolog i ne znam postoji li takav stručnjak koji bi mogao opisati taj fenomen nezainteresiranosti. Sakupio sam cijelu bibiloteku knjiga i publikacija koje su izlazile u emigaciji. Niti ih ne spominjem jer mi se čini da to nikoga ne zanima. Dvoumim se s idejom da napišem knjigu o emigraciji kako sam ju ja doživio. Nekako mi se čini da bi prošla nezapažena, da ju nitko nebi ni prolistao.

Dinko Dedić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari