Pratite nas

Feljton

Ferenc Almássy: Mađarska škola suverenizma

Objavljeno

na

Višegrad
Tvrđava Višegrad - foto: Sebastian Baxter

Mađari vole red i mir, a uz to su, otvoreno govoreći, i narod hedonista koji se bez kompleksa prepušta životnim užicima u svim njihovim oblicima. Takav narod instiktivno nije sklon revolucijama i prevratničkim pokretima, no istodobno nije spreman ni dugo tolerirati one koji mu kvare iskustvo životnog užitka, pogotovo ako je riječ o strancima koji bi političkom ili ekonomskom represijom željeli dominirati njihovom domovinom. Tko god vlada Mađarskom mora biti svjestan da je Mađarska jednom u svojoj povijesti bila među najvažnijim europskim silama, te da se je i danas spremna boriti za svoju slobodu, nacionalni identitet te suverenost, kao i da će to uvijek činiti na sebi svojstven način, različit od drugih.

Mađarska dominacija europskim kontinentom kulminirala je u drugoj polovini srednjega vijeka. Dovoljno davno da to mnogi zaborave a drugi nikada ni ne nauče, no sami Mađari glavninu nadahnuća u razvitku svoje nacionalne domovine i danas pronalaze baš u tom za njih najslavnijem dijelu nacionalne povijesti.

Povijest se u Mađarskoj brižno i sa svješću nacionalne dužnosti podučava i uči od najranijeg djetinjstva. Povijest je ključ razumjevanja mađarske nacionalne tragedije, ali i sredstvo definiranja modernog duha nacije koji je određen pojmovima ponosa, tuge i tjeskobe.

Ponos je utemeljen u velikom Kraljevstvu što je Mađarska nekada bila, velikim ratnicima koji su ga stvarali i branili te i danas sjajnim intelektualcima, pjesnicima, književnicima, glazbenicima, izumiteljima, i dakako uspješnim vaterpolistima, nogometašima, atletičarima i mnogim drugim sportašima. Ponosom nas ispunjavaju i prirodne ljepote mađarskih krajeva i osobito arhitektura glavnoga grada Budimpešte, da ni ne govorimo o kulinarstvu.

Tuga sa druge strane dolazi iz rana pretrpljenih u prošlosti i u sadašnjosti, zbog pada Mađarske sa pijedestala na kojem obitavaju europske super-sile, zbog Trianonskog ugovora i teritorijalne osakaćenosti koju nam je nanio, te uspomena na mnoge krvave ustanke i davno izgubljenu nadu da ćemo opet biti veliki i napredni.

Mađarska zastava.

Tjeskoba je pak osjećaj kojeg Mađari dijele sa svim ostalim narodima srednje Europe, od Hrvata do Poljaka: Stalnom strahu od potpunog nestanka, od brisanja nacionalne kulture i dokaza da su uopće ikada postojali te od porobljavanja njihovog naroda pod čizmom stranog okupatora. Kod Mađara, kao i kod susjeda Rumunja, tjeskoba je dodatno potencirana i sviješću o nepripadanju kako germanskoj tako ni slavenskoj zajednici naroda. Činjenica da smo, genetski govoreći, već u znatnoj mjeri pomiješani sa obje dominantne etničke zajednice u našem okruženju nije utjeha budući da Mađare kao naciju ne definira genetika nego kultura i specifično stanje svijesti koje ona proizvodi.

Ta kultura prožeta je romantiziranim uspomenama na naše azijske „džingis-kanovske“ korijene a uokvirena je nevjerojatnim jezikom kojega govorimo i na kojem se međusobno sporazumijevamo, izražavajući se na načine koje je teško replicirati na bilo kojem drugom jeziku naših susjeda ili na nekom od velikih svjetskih jezika. Sve to naš narod čini posebnim te ga potiče na brigu za očuvanjem te posebnosti, ujedno i objašnjava kako se je mađarski nacionalni identitet uspio razviti čak i puno prije masovne serije narodnih preporoda koji su zahvatili Europu 19-og stoljeća.

Blagoslovljeni snažnim osjećajem vlastitog identiteta Mađari su postali gotovo imuni, ili blaže rečeno „manje responsivni“ na asimilacijske trendove koje su im nametali njihovi prolazni osvajači, no tvrdoglava ustrajnost na čuvanju svojega “ja” uvijek je popraćena i strahom od nestanka. Dvije emocije se uzajamno potiču. Naš narod od 16-og stoljeća, kada je prvi put pao pod stranu, tada Otomansku, vlast živi u permanentnom strahu od nestanka.

Od tada pa do današnjih dana Mađarska više nikada nije vratila utjecaj kojeg je ranije imala u europskoj politici, ali je u tom razdoblju izgradila i danas vrlo vidljivi identitet europskih buntovnika najvišeg reda. Svi koji su u tom razdoblju koje je trajalo duže od pola tisućljeća, vladali nad Mađarima: Otomanski Turci, Habsburzi iz Austrije, Hitlerov njemački Rajh kao i Sovjetski Savez, osjetili su naše buntovništvo na svojoj koži i često od njega bježali tamo od kud su i došli.

RAZOČARENJE I POVRATAK BUNTOVNIČKIM KORIJENIMA

U trenuku rušenja Komunizma Mađari su iskreno vjerovali kako je razdoblje sužanjstva završilo. Vjerovali su zapadnim naracijama kako će kroz desetljeće ili dva, živjeti zapadnim standardima. Naivno su vjerovali svojim susjedima iz „slobodnog svijeta“, ili su se možda – potaknuti privatnim a ne nacionalnim interesom – samo pretvarali kako vjeruju Zapadu, budući je dobar dio bivših Komunista bio među onima koji su prvi otvarali mađarsko tržište strancima sa Zapada.

Dva desetljeća nakon promjene režima Mađari shvaćaju da još uvijek ne žive zapadnim standardom, da se nisu u „slobodni svijet“ uključili na ravnopravnim temeljima. Shvaćaju da su „kupljeni“ poput nekog brenda, kao i da sa njima ponovo vladaju stranci. Potrebno je jasno reći da je sadašnja strana dominacija najmanje nasilna od svih koje smo trpili u prošlosti, no to ne mijenja bit problema: Mađari u Mađarskoj nisu svoji na svome. Mađarima ponovo stranac naređuje što smije ili ne smije činiti, misliti i govoriti.

2010 godine Viktor Orban pobjeđuje na parlamentarnim izborima sa dovoljnom većinom koja mu omogućuje temeljite izmjene mađarskog Ustava, potpunu redefiniciju mađarske države te pokreće slijed događaja koji su danas, osam godina kasnije, zaokruženi u posebnu politološku kategoriju koja se jednostavno naziva „Orbanizam“, a koja je odmah polučila vrlo ozbiljne posljedice po cjelokupni europski politički prostor. Sve je opet kako treba biti. Mađari su se vratili svojim buntovničkim korijenima.

ORBANIZAM: BORBA ZA SUVERENOST NARODA U 21. STOLJEĆU

Viktor Orban politički se je profilirao kao prvoborac borbe protiv Komunizma a 1989-e godine postao je prvi političar koji je javno zatražio da Crvena Armija napusti mađarski teritorij. Devet godina kasnije, 1998, postaje najmlađi Predsjednik vlade u povijesti mađarske države, te u svom prvom mandatu snažno zagovara preustroj mađarskog gospodarstva sukladno postavkama ekonomskog liberalizma.

Viktor Orban

Viktor Orban – foto: Vlada Mađarske

No onda se događa monty-pythonovski trenutak i Orbanova karijera se zaokreće prema „nečemu sasvim različitom“. Zrelija životna dob, iskustvo koje ona donosi ali naročito vlast Socijal-demokratske partije u razdoblju 2002-2010 kod Orbana uzrokuje potpuni odmak od liberalne politike. 2006 godine u javnost „curi“ veća količina povjerljivih vladinih dokumenata koji kompromitiraju osobni i politički integritet socijal-demokratskog premijera Ferenca Gyurcsanya. Zemlja rekordno brzo biva zahvaćena valom nasilnih prosvjeda i osobito okrutnim srazom građana sa jedinicama Gyurcsanyeve specijalne policije. Viktor Orban upravljanje prosvjedima prepušta nacionalistima čija se polu-vojna ustrojenost pokazala prikladnijom za sučeljavanje sa naoružanim odredima specijalne policije, dok sebe pozicionira kao ideološkog protivnika socijalističkog kaosa i laži.

Premoćnom pobjedom na izborima 2010. godine započinje program masovnih ekonomskih reformi te u proteklih 8 godina rast bruto nacionalnog proizvoda ubrzava sa stope od 1,3% na kojoj ga je zatekao do preko 4% u 2017-oj. Više novca u državnoj riznici omogućilo mu je daljnje širenje reformskog programa gdje je ključno mjesto zauzelo ulaganje u pro-natalitetnu politiku kojoj je cilj osigurati prirodni rast, ili u prvom razdoblju barem demografsku stabilizaciju mađarske nacije, sve to bez oslanjanja na useljeničke programe za strance kojima pribjegavaju zemlje zapadne Europe.

Pokrenuo je i međunarodno osporavanu dugotrajnu borbu za prevlast u medijskom prostoru, gdje se može reći da je prve vidljive rezulate ostvario tek ovog ljeta, 8 godina nakon ulaska u rat sa medijskim izdavačima, kada je uspostavljena pro-nacionalna uređivačka politika u većini najvažnijih tiskanih i velikih online medija. Ustrajava na većoj ulozi oružanih snaga i crkvenih zajednica u odgoju mladih a njegova vlada rodonačelnica je pojma „kultorološki rat“ kojeg primjenjuje protiv liberalnih političkih doktrina, u prvom redu onih koje globalno promiču organizacije povezane sa Georgom Sorošem.

Na međunarodnoj sceni Viktor Orban sebe je promaknuo u političara u vječnoj potrazi za novim saveznicima i prijateljima, u prvom redu u svom neposrednom okruženju. Nekada neformalnoj koordinaciji post-komunističkih zemalja srednje Europe, Višegradskoj grupi, prvi je udahnuo novi smisao postojanja uz entuzijastične reakcije njenih ostalih članica: Poljske, Češke i osobito Slovačke gdje su novi politički mehanizmi energinizaranog Višegrada prve rezultate polučili u smirivanju, kasnije i rješavanju dugotrajnih teritorijalnih i nacionalnih sporova između Slovačke i same Mađarske te izgradnji nove razine zajedničkim vrijednostima prožetog povjerenja između dvije susjedne, ali u prošlosti često međusobno rivalske i podozrive nacije. Među novim projektima je i izgradnja „Karpatskog bazena“, mreže energetskih i transportnih veza Višegrada prema Gruziji, Azerbajdžanu i Armeniji, kao i pružanje političke podrške reformatorskim čelnicima na Balkanu, u Sloveniji, Hrvatskoj i Rumunjskoj, ali i nedavno izabranim suverenističkim vladama u Italiji i Austriji.

Sve poduzete reforme uvjerljiva većina mađarskih građana ocjenjuje kao mirnu tranziciju unatrag, prema normalnom stanju života nacije. Današnja Mađarska zemlja je koja se politički odmaknula ili uopće više ne tolerira zapadnjačku aroganciju, liberalne vrijednosti, ludorije LGBT ideologije i sasvim nerazumnu politiku masovnog naseljavanja stranaca. Sve to uzrokovalo je otvaranje fronta između ne samo Mađarske nego i manje-više svih država srednje Europe i onoga što se naziva „starim Zapadom“ ili „EU Jezgrom“. Dijela svijeta u kojem smo baš mi, srednjo-europljani, nekada tražili idejna nadahnuća ili Eldorado u kojem smo željeli ostvariti naše životne ambicije. Danas Mađari taj Zapad smatraju dekadentnim, liberalnim, multi-rasnim anti-kršćanskim državama koje se u sve većoj mjeri pretvaraju u policijske diktature ukorijenjene u cenzuri mišljenja i javne riječi te na autoritarnosti političke vlasti.

Mađarska nema namjeru surađivati sa tim novim gospodarima koji zbog toga pribjegavaju sve agresivnijim sredstvima političke prinude u pokušaju discipliniranja naše domovine. Mađarska borba za boljitak vlastite nacije u prošlosti je kao i danas motivirana strastvenim željama sa slobodom, mirom, redom i ugodnim životom.

Viktor Orban izgrađuje novi politički sustav u okvirima treće mađarske republike. Radikalno-Liberalni filozof Agnes Heller nedavno je ustvrdio kako se u Mađarskoj događa odmak od kapitalizma unatrag prema feudalizmu, što je ocjena sa kojom se do neke mjere možemo i suglasiti. Viktor Orban sebe je doista pozicionirao kao snažnog vođu nacije koji je svoju zemlju sposoban obraniti kada je izložena iskušenjima; u državnika kojega ne zanimaju sitničava dnevno-politička pitanja već sebe i sudbinu svoje države sagledava iz bezvremenske povijesne perspektive. Jedan od načina na koji je to postigao je upornost u uvjeravanju mnogih interesnih grupa u Mađarskoj, a osobito vlasnika kapitala, oligarha, medije, u konačnici i pravosuđe, da svi oni ovise o politici jer je politika izraz narodne volje; da ne može sudbina naroda, odnosno politika koju narod podržava, ovisiti o njima. Politički protivnici Viktora Orbana zbog takvog su ga pristupa krenuli uspoređivati sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom ili turskim predsjednikom Redžepom Tarikom Erdoganom. Viktor Orban nema ništa protiv takvih usporedbi, one ga ne vrijeđaju.

OGRANIČENA SUVERENOST

Usprkos svega toga Mađarska je odlučna ne napuštati članstvo u Europskoj uniji, a pogotovo ne članstvo u NATO paktu. Mađarska neće zabraniti uvoz njemačkih automobila. Mađarska ima 10 milijuna stanovnika, na 48-om je mjestu globalne ljestvice GDP indeksa, a vlastitu vojsku više nema nego što je ima. Mađarska nema rezervi nafte ili zemnog plina, nema izlaza na more i potpuno je ovisna o ruskim energentima.

Parlament i led na Dunavu

Parlament i led na Dunavu – foto Ferenc Almássy

Dok smo živjeli u Komunizmu i bili članica Varšavskog pakta učilo nas se o doktrini „ograničene suverenosti“. Sam termin dovoljno govori za sebe. Izmislili su ga i kontekstualizirali Sovjeti, ali prakticirao se i puno prije boljševičke revolucije dok danas svjedočimo kako je uspio i nadživjeti razdoblje dominacije boljševičkih ideja u našem dijelu svijeta.

Mađari čija je kolektivna svijest formatizirana temeljitim obrazovanjem iz povijesti ali i još živim uspomenama na vlastite nacionalne traume, brzo su shvatili kako i dan-danas još uvijek žive u uvjetima ograničene nacionalne suverenosti. Zbog toga 2010 godine i jesu izabrali Viktora Orbana za Premijera. Sam Orban sa druge strane zna koje granice ne smije prelaziti ako želi imati više utjecaja na pitanja koja izazivaju manju pozornost samo-prozvane globalističke ideološke policije. Protivljenje migrantskom valu u smjeru europskog kontinenta i sukob sa Georgom Sorošem dvije su takve teme oko kojih se globalisti ni ne mogu suprotstavljati Orbanovim stavovima onako žestoko kako bi možda i htjeli jer Orban o njima govori svakome razumljivim jezikom zdravog razuma, dok protivnici koriste lingvističke akrobacije prožete dogmatskim i nedokazivim, čega su i sami svjesni. Orban dakle spretno implementira svoju političku agendu u mađarski politički prostor pružajući svojoj naciji alate za izbjegavanje trendova ideološke asimilacije i dekandentnog puta prema propasti, istovremeno izbjegavajući rizik sabotiranja njegove vlasti i mađarskog političkog modela od strane velikih država i međunarodnih konglomeracija koje dominiraju projektom Europske unije.

Orbanov politički diskurs je paradoksan, ali je istodobno i usklađen sa mađarskom nacionalnom tradicijom u politološkim disciplinama. Zbog toga ga i nazivamo „Mađarski način“. Termin je nastao u razdoblju Habsburške Monarhije a opisivao je političku strategiju izazivanja učinka kamenčića u cipeli velikog i moćnog gospodara. Gospodara smo u tim vremenima nervirali, ponekad i zlostavljali, kad god smo mogli ali bez izazivanja pretjerane pozornosti koja bi ga dovoljno razljutila da nas u napadu bijesa sve odjednom zgazi i uništi.

Političko buntovništvo u Mađarskoj ima sve karakteristike fine umjetnosti. Potrebno je znati prepoznati i onaj trenutak kada stvari postaju preozbiljne pa se je uputno na neko vrijeme primiriti, ali i onaj kada je nužno razgoropaditi se „na najjače“. Ustrajnim prakticiranjem stekli smo izvrsnost, a izvorno Austrijsku Monarhiju natjerali smo da sebe preimenuje u Austro-Ugarsku Monarhiju. Istoj taktici pribjegao je i Mikloš Horthy na početku II svjetskog rata kada mu je Hitler naredio da mađarska avijacija napadne poljske snage koje su se krajem rujna 1939 odupirale prodoru sovjetske Crvene Armije sa istoka. Horthy je poslušao Hitlera i poslao ratno zrakoplovstvo na istočno poljsko bojište, ali je ono tamo „greškom“ bombardiralo Crvenu Armiju i njene zapovjedne centre u pozadini bojišnice a ne Poljake. Horthy se Hitleru nakon toga uredno i ljubazno ispričao zbog tragičnog nesporazuma, a Hitler neko vrijeme više nije zvao Mađare da mu vojno pomažu. „Mađarski način“ manifestirao se je i 1956-e godine kada je Kominterna optužila Mađarsku za protu-sovjetsku kontra-revoluciju, da bi joj Imre Nagy odgovorio kako Mađari samo implementiraju svoj vlastiti oblik Socijalizma kojega mađarska partija naziva „Gulaš-socijalizam“. Sovjeti su gulaš probali, ali im se nije dopao. I tako smo stigli do Viktora Orbana danas, samo još jedne manifestacije „mađarskog načina“ u politici. Ni prve ni zadnje.

Autor: Ferenc Almássy

Visegrad Post, Budimpešta, Mađarska.

Prijevod i obrada: Sebastian Baxter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Bitka za Vukovar – Najkrvavija bitka Domovinskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Bitka za Vukovar najveća je i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu, vođena u drugoj polovici 1991. godine. Postrojbe Jugoslavenske narodne armije (JNA) potpomognute raznim srpskim paravojnim postrojbama 87 dana pokušavale su slomiti otpor šačice hrvatskih branitelja, u čemu su uspjele 18. studenoga, kada su započele i masovne likvidacije branitelja i civila. Tijekom opsade grad je u potpunosti razoren…

Bitkom za Vukovar zaustavljena je namjera vrhuške u Beogradu, Slobodana Miloševića i vojnog vrha JNA, za brzom okupacijom Hrvatske te je omogućeno da se u ostalom dijelu zemlje pripremi obrana od agresije. Također, vukovarski zločin, svirepost i nehumanost srpskih vojnih i paravojnih postrojbi imali su snažan međunarodni odjek razotkrivši pravo lice srpske agresije te su senzibilizirali međunarodnu javnost za hrvatsku tragediju. Zločini JNA i srpskih paravojski u Vukovaru, kojima se zapovijedalo iz Beograda, možda su bili i presudni za međunarodno priznanje Hrvatske početkom 1992. godine, piše Ante Srzić/Tportal

Bitka za Vukovar dogodila se u jeku hrvatske borbe za neovisnost od Jugoslavije. Početak devedesetih bilo je vrijeme pada Berlinskog zida te raspada višenacionalnih jednopartijskih državnih tvorevina, kakva je bila i Jugoslavija. No Srbi, kao najbrojniji narod koji je težio dominaciji, to nije želio dopustiti te je svojatao sva područja u zemlji na kojima su u iole značajnijem postotku živjeli Srbi. Tako je državni vrh na čelu sa Slobodanom Miloševićem uz pomoć JNA počeo provoditi politiku velike Srbije, tj. ideju da svi Srbi moraju živjeti u istoj državi.

S tim ciljem organizirana je i vođena iz Beograda pobuna lokalnog srpskog stanovništva protiv nove, demokratski izabrane hrvatske vlasti, koja je kasnije bila uvod u otvorenu srpsku agresiju. Velikosrpska politika na području Hrvatske, konkretnije u dijelovima u kojima je živjelo pretežno srpsko ili miješano stanovništvo, promovirana je na niz mitinga na kojima se progovaralo o ugroženosti Srba od povampirenih ustaša. Sudionici su otvoreno odbacivali hrvatsku vlast i otvoreno prijetili.

Huškanje na rat je kao ratni zločin prepoznato i u presudi protiv Vojislava Šešelja pred Haškim sudom. Na istoku Hrvatske mitingaška politika kulminirala je tijekom veljače i u ožujku 1991. godine.

Situacija se na vukovarskom području dodatno pogoršala nakon ‘krvavog Uskrsa’, kada su se na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine sukobili pripadnici hrvatske policije i pobunjenih Srba te kada je ubijen hrvatski policajac Josip Jović, prva žrtva Domovinskog rata.

Srpski ekstremisti postavili su barikade u Borovu Selu, a potom i u ostalim selima vukovarske općine naseljenim pretežito srpskim stanovništvom – Pačetinu, Boboti, Bršadinu, Negoslavcima, Trpinji – te je tako na tom području započela takozvana balvan-revolucija.

Agresivna i huškačka retorika srpskih političara očitovala se na mitinzima na hrvatskom teritoriju, gdje su javno prijetili Hrvatima, a govor Milana Paroškog u Jagodnjaku, s isticanjem ‘prava na ubojstvo’, zapravo je bio poziv Srbima na pobunu.

Takva retorika dovela je 2. svibnja 1991. do krvoprolića u Borovu Selu kod Vukovara, gdje su lokalni i pridošli srpski teroristi iz zasjede ubili dvanaest i ranili više od dvadeset hrvatskih policajaca. Nakon masakra u Borovu Selu na vukovarskom području je zavladalo ratno stanje te su započele pripreme za sukob.

U pripremi napada JNA je zauzela sve mostove i prijelaze preko Dunava kako bi osigurala uvođenje novih snaga iz Srbije. U napadima je koristila mnogobrojno teško topništvo i poduzimala frontalne napade velikih oklopno-mehaniziranih jedinica, što je za posljedicu imalo velik broj civilnih žrtava i potpuno uništenje grada. Zbog borbenih neuspjeha JNA potkraj rujna dovlači najkrupnije vojne jedinice; angažira cijelu 1. mehaniziranu gardijsku diviziju s približno 15.000 vojnika.

Beograđani bacaju cvijeće na tenkove JNA koji idu u VukovarIzvor: Društvene mreže / Autor: B92

Okruženje Vukovara činile su tri linije – vanjska, koja je bila najduža i služila je za sprečavanje pokušaja proboja hrvatskih snaga iz smjera Vinkovaca u Vukovar; unutarnja linija, koja je bila najkraća, ali s najviše vojnika i s najvećom količinom naoružanja (služila je kao polazište za napade na grad i sprečavanje pokušaja proboja branitelja iz njega), te srednja linija sastavljena od snaga za eventualnu intervenciju prema vanjskoj ili unutarnjoj liniji.

U Vukovaru 1991. godine Srbi nisu bili u većini, ali okolna sela su dominantno bila naseljena njima, a važnu ulogu za njegovu sudbinu imala je i činjenica da se grad nalazio na granici sa Srbijom.

Jačanjem srpskih paravojnih snaga i lokalne milicije u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom u srpnju i kolovozu te godine Hrvatska postupno gubi kontrolu nad nekoliko mjesta na istoku Slavonije.

Sporadični minobacački napadi na Vukovar počeli su još u lipnju, ali tijekom kolovoza na grad počinju padati granate ispaljene iz dalekometnog topništva. Do kraja kolovoza napustilo ga je 15.000 civila.

Početak bitke za Vukovar smatra se 24. kolovoza, kada su se pojavila četiri aviona tipa Super Galeb, od kojih su dva napala položaje ZNG na silosu Đergaj. Oborena su dva zrakoplova (JNA je priznala jedan) koji je pao između Bršadina i Marinaca. To je prvi zrakoplov srušen u Domovinskom ratu, a srušio ga je Luka Andrijanić. Sutradan je JNA presjekla prometnicu Bogdanovci – Vukovar, a hrvatske snage počele su koristiti poljske putove poznate kao Kukuruzni put.

Već tada se grad gotovo u potpunosti nalazio u okruženju JNA i paravojnih postrojbi. Borbe su se odvijale intenzivnom razmjenom vatre s obje strane, što je pomoglo hrvatskoj strani da dopremi pojačanje u obliku dragovoljaca, među kojima su bili pripadnici HOS-a, ali i desetak stranih dragovoljaca.

Vukovar su napadale jedinice JNA i paravojne srpske snage s približno 20.000 vojnika (još oko 30.000 vojnika bilo je angažirano u širem okruženju grada). Srpska strana je tijekom bitke angažirala 1600 tenkova i oklopnih transportera, 980 oruđa zemaljskog topništva te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Ukupan broj neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu pred pad grada procjenjuje se na oko 80.000, a za zauzimanje Vukovara JNA je koristila čak 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno-mehaniziranih, uz postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba te paravojnih dragovoljačkih postrojbi poput arkanovaca i šešeljevaca, dok je na strani hrvatskih branitelja bilo slabo naoružanih oko 1800 boraca.

Koristeći obrambenu prednost gradskog terena, trojica zapovjednika braniteljskih postrojbi Mile Dedaković Jastreb, Branko Borković Mladi Jastreb i Blago Zadro osmišljavaju taktiku obrane koja se sastojala od miniranja prilaznih putova, snajperskih položaja i mobilnih ekipa za uništavanje oklopnjaka kako bi se usporilo i razbijalo daljnje napredovanje agresora. Vukovar je krajem kolovoza branilo oko 800 slabo naoružanih pripadnika MUP-a RH, pripadnika Narodne zaštite, 4. bojna 3. brigade ZNG-a te 58 pripadnika HOS-a.

Agresor je imao daleko slabiji moral zato što su na silu unovačeni nesrbi, pa je dezertiranje bila svakodnevna pojava. Pored toga, JNA je imala problema na terenu između svojeg zapovjedništva i različitih paravojnih skupina koje su zaradile reputaciju pijanih i brutalnih krvnika kojima je jedino stalo do iživljavanja i pljačke. Zbog loše organiziranosti JNA je bila prisiljena na masovne mobilizacije na ulicama Srbije.

Vukovar 1991. godine, snimci raznih TV postajaIzvor: Društvene mreže / Autor: Youtube

S druge pak strane, Hrvatska nije imala takvih problema jer je moral hrvatskih branitelja bio visok do neba. Štoviše, na nebu iznad Vukovara srušeno je desetak borbenih aviona, a gotovo 600 oklopnih vozila uništeno je na prilazima i u samom gradu, pa su u zapovjedništvu JNA učestalo tražili prekid vatre kako bi izvukli svoje ljude.

Početkom rujna započinju prve snažnije borbe na prilazima gradu, koje su pojačane nakon blokada vojarni JNA širom Hrvatske, što je primoralo generalštab u Beogradu na početak operacije širokih razmjera u cilju potpunog poraza Zbora narodne garde te 14. rujna počinje sveopći napad kojem je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zraka. Cilj je bio presjeći Hrvatsku za sedam dana.

Tenkovi i pješaštvo krenuli su sa svojih položaja između Negoslavaca i Petrovaca prema Sajmištu i uspjeli su prodrijeti do vojarne te se spojiti sa srpskim paravojnim formacijama u gradskom naselju Petrova gora. Tako su spojena ta dva dijela Vukovara koji su JNA i četnici imali od početka pod kontrolom.

Drugi napad je išao na Borovo naselje. Prvi smjer napada išao je kroz Trpinjsku cestu te zatim kroz Hercegovačku ulicu prema Slavonskoj ulici, a drugi, koji je krenuo nešto kasnije, kroz samu Trpinjsku cestu. Kolonu tenkova i oklopnih vozila, kojih je bilo više od 30, dočekala je skupina Marka Babića provlačivši se kroz vrtove kuća. Udarili su prvi u koloni, povukli se 50 metara, pa udarili drugi. Poslije je Babić rekao kako je ‘naša sreća bila što je JNA krenula arogantno i bahato, pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza, pa su tenkovi onda bili kao pečeni pilići’. Marko Babić taj dan sam je uništio pet tenkova. Po procjeni branitelja, u tom napadu stradalo je barem 70 pješaka, a ukupan broj uništenih tenkova toga dana bio je 17, uz jedan avion.

Već drugog jutra uslijedio je novi napad i žestoke ulične borbe za svaku kuću i čišćenje ulica po Sajmištu, dok su tenkovi krenuli po Trpinjskoj cesti, gdje je skupina Blage Zadre uništila tri tenka i dva oklopna transportera.

Sljedeći dan nastavljeni su napadi preko Trpinjske ceste u valovima, a samo u prvom naletu uništeno je osam tenkova, dok su neprijateljski gubici u ljudstvu bili ogromni. I dan kasnije tvrdoglavo zapovjedništvo JNA naredilo je kombinirane napade, ali je zaustavljen prodor iz vojarne. Epilog trodnevnih žestokih borbi u Vukovaru bilo je 30 uništenih tenkova i oklopnih vozila, avion i oko 500 pješaka.

Krenuli su i tenkovi po Trpinjskoj cesti, gdje je Zadrina skupina uništila tri tenka i dva oklopna transportera. Taj dan su novinari HTV-a načinili snimke tih tenkova koji su se još dimili i Trpinjska cesta je dobila naziv ‘groblje tenkova’.

Sredinom rujna JNA je uspjela odsjeći Vinkovce od Vukovara, zbog čega je jako poraslo značenje Kukuruznog puta i Bogdanovaca, preko kojih se jedino mogla vršiti opskrba Vukovara.

Nakon toga ‘sedmodnevnog plana za razbijanje Hrvatske’ JNA se našla u problemima jer su teritorijalni dobici (osvojen je silos Đergaj i spojeno je naselje Petrova gora s vojarnom JNA) plaćeni velikim gubitkom oklopa i pješaštva.

Početak napada na Vukovar

Izvor: Društvene mreže / Autor: Ivan Jurić

Kako su snage JNA očito zaustavljene i plan ‘sedmodnevnog odsijecanja’ Hrvatske nije uspio, dok su gubici u oklopu i pješaštvu pokazali kako napredovanje masom oklopa kroz ulice nije dobra ideja, uslijedila je promjena u zapovjedništvu JNA, kao i pregrupiranje i popunjavanje te nova strategija slamanja obrane u istočnoj Slavoniji.

Time je završena prva faza bitke za Vukovar.

JNA je preustrojila svoje snage i promijenila zapovjedništvo, a došao je general-pukovnik Života Panić, i počela nove operacije za okruženje i zauzimanje Vukovara. Paravojne postrojbe su integrirane u jedinice JNA, a rezervisti i novaci (često Bošnjaci ili Albanci) zamijenjeni su dragovoljcima iz Srbije gdje je god to bilo moguće. Isto tako, promijenila se taktika napada JNA pa se Vukovar umjesto direktnih oklopno-pješačkih napada na grad počelo polako odsijecati od ostatka Hrvatske, uz ‘čišćenje’ hrvatskih sela između Bosuta i Dunava.

U zadnjim danima u Vukovar su stigle četiri haubice i četiri kamiona streljiva, zadnje ozbiljne količine dovezenog oružja u grad iz osvojene vojarne u Varaždinu, a u Bogdanovce su kao pojačanje stigla četrnaestorica HOS-ovaca.

JNA je 30. rujna 1991. službeno započela Operaciju Vukovar.

S prvim danom listopada oklopna brigada JNA zauzela je selo Petrovce, koje se nije ni branilo jer nije imalo čime, nakon čega je napadnuta prometnica Marinci – Bogdanovci – Vukovar i selo Marinci. Padom Marinaca, JNA je uspostavila crtu pravcem Mirkovci-Marinci-Bršadin blokiravši tako Kukuruzni put, pa je i selo Bogdanovci okruženo.

Sljedeća dva dana, od 2. do 4. listopada, smatraju se najkrvavijim u bitki za Vukovar. Neprijatelj je zbog gubitaka u napad uveo i specijalce iz Niša.

Tako je 2. listopada izgubio 30 tenkova i oklopnih transportera, ubijeno je 200 vojnika, a na grad je palo 11.000 granata. Vukovar je jedva obranjen. Sutradan je napadnut Nuštar, koji je u tom času bio okružen iz tri smjera: istočno su bili zauzeti Cerić, sjeverno poljoprivredno dobro Henrikovci i Marinci, sjeverozapadno četničko uporište Bršadin i Pačetin, a zapadno zauzeto Ostrovo. U obrani su se nalazili malobrojni domaći branitelji, dio pripadnika 2. bojne 3. brigade ZNG, pripadnici policije iz Vinkovaca i Varaždina i manji broj pripadnika HOS-a. U obranu će se uključiti i Žuti mravi s Andrijom Marićem, protuoklopna skupina s Trpinjske ceste. Napadano je i Borovo naselje, jednim od najjačih napada do tada. JNA je krenula sa 26 tenkova, 19 transportera i oko 750 vojnika. Na kraju dana imali su uništenih 17 tenkova, devet transportera i većinu pješaka. Napadnuti su i Bogdanovci. JNA je krenula s oklopnom bojnom i pješačkom bojnom iz pravca Marinaca i Petrovaca. Razvila se žestoka bitka. Uništeno je oko 10 tenkova i oklopnih transportera, a stradalo je oko 100 neprijateljskih vojnika. Samo Žarko Manjkas Crvenkapa uništio je četiri tenka T-55.

Sljedećih dana traju bezuspješni pokušaji deblokade Vukovara, no 109. brigada HV-a uspjela je tijekom noći na 6. listopada staviti cijeli Nuštar pod kontrolu.

Obrana branitelja grada 10. listopada prvi put puca. Skupina niških specijalaca i pripadnika paravojnih postrojbi probila je punkt i gotovo stigla do hrvatskog zapovjedništva, ali su na vrijeme spriječeni i eliminirani, a izgubljeni punktovi su vraćeni.

U međuvremenu je stigao i konvoj Crvenog križa, a osiguran mu je put do Nuštra na putu za Vukovar, no zaustavljen je u dva navrata po naredbi Veselina Šljivančanina, zloglasnog majora koji je objašnjavao pripadnicima misije Europske zajednice kako se u Vukovaru bore dvije paravojne hrvatske postrojbe, MUP i ZNG, dok je JNA tu da ih razdvoji. Vratili su se neobavljenog posla. Šljivančanin je kasnije osuđen na 10 godina zatvora zbog svoje uloge u ubijanjima civila i hrvatskih branitelja nakon pada Vukovara.

Veselin Šljivančanin u VukovaruAutor: You tube

Od 15. listopada 1991. godine Vukovar se nalazio u potpunom okruženju. Potpora hrvatske strane opkoljenom gradu od toga dana se uglavnom svela na povremene topničke udare. Nastavljeni su energični napadi JNA na Vukovar i Borovo naselje. JNA je uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. Probijanjem obrambenih položaja napadačima je preostalo samo još nekoliko stotina metara da pješaštvom uđu u samo središte grada i Borovo naselje te su se vodile žestoke ulične borbe. Crtu obrane na Lušcu probila je 51. mehanizirana briga­da JNA s tenkovskom četom i većim brojem pješaka te s osnovnom zadaćom presijecanja komunikacije između Vukovara i Borova naselja, ‘što je brani­telj spriječio’. (iz knjige ‘Bitka za Vukovar’ Davora Marijana)

I idućeg dana svi položaji, Mitnica, Sajmište, Lužac, Budžak, Borovo naselje s Trpinjskom cestom, tučeni su artiljerijski, tenkovski, minobacački i raketirani iz aviona. Neprijatelj je krenuo najjačim napadom na Lužac i Budžak. Postavili su pontonski most preko Bobotskog kanala i prešlo je 15 tenkova, četiri transportera i oko 1000 pješaka iz smjera silosa Đergaj prema Vinogradskoj ulici. Kako na položaju nije bilo dovoljno antitenkovskog oružja, pozvan je vod Turbo, a došao je i Blago Zadro. U času kad je Zadro htio pretrčati prugu, pokosio ga je rafal iz strojnice. Napad je na kraju ipak odbijen. Nakon čišćenja Vinogradske ulice branitelji su našli masakrirane civile koji su bili skriveni po podrumima, a pretpostavlja se da su za taj zločin krivi arkanovci.

Punktovi na Sajmištu popustili su 18. listopada, a 19. listopada konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo u 6.30 pravcem Vinkovci – Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar i nakon dvodnevnog putovanja izvukao 102 ranjenika iz bolnice. Nekoliko dana kasnije vukovarska bolnica je pogođena s oko 40 projektila i zapaljena.

Hrvatski branitelji pokušavaju potom vratiti Cerić dok traje snažan pritisak agresora na Bogdanovce. JNA je osvojila Tordince, izgubivši pritom šest tenkova.

U borbama u Lušcu branitelji uništavaju 14 tenkova, ali se agresor osvećuje te uz pomoć lokalnih Srba, koji su prokazali svoje dojučerašnje susjede, ubija 59 Luščana. Padom naselja Lužac direktno je ugroženo Priljevo te komunikacija Vukovar – Borovo naselje i silos na Dunavu. Zakomplicirala se i obrana Bogdanovaca koji su se našli u kompletnom okruženju jer su izgubili vezu s Vukovarom, a počeli su napadati i arkanovci.

Vukovarska bolnica, listopad 1991.

Vode se teške borbe na prilazima Vukovaru, a branitelji imaju sve manje streljiva i protuoklopnih sredstava. Tijekom 7. i 8. studenoga JNA je ušla u samo središte grada, u naselja Boško Buha, Cvjetno naselje i cijeli Lužac. JNA je 10. listopada pokrenula napad iz pravca Lušca s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, što je bio uvod u završne borbe za grad. Isti dan napadnuti su i zauzeti Bogdanovci, nakon što su tjednima odolijevali napadima JNA i paravojske.

Dana 12. studenoga 1991. godine počeo je posljednji, četvrti organizirani pokušaj deblokade Vukovara, no zbog nedostatka ljudstva bio je osuđen na propast, a već sutradan, 13. studenoga 1991., pala je komunikacija Vukovar – Borovo naselje i pad grada postao je izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo naselje. U Borovu naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a u Vukovaru kod željezničke postaje te dio u stambenoj zgradi. Toga dana dio ljudi, zapovjednika Borovog naselja, odlazi u proboj prema Vinkovcima. Tada su krenuli i tenkovi i pješaštvo (uglavnom paravojska) s Orlovače na Trpinjsku cestu. Na punkt širine 200 metara krenulo je 18 tenkova M-84 i 22 oklopna transportera. Branitelji, nakon što su uništili pet tenkova i oklopnih transportera, više nisu imali protuoklopnog oružja pa su se povukli u Ličku ulicu.

JNA je uspjela u potpunosti presjeći prometnicu između Borova naselja i Vukovara.

U ranim jutarnjim satima 15. studenoga 1991. počinje snažna artiljerijska priprema za odlučujući napad neprijatelja. Obje organizacijske grupe neprijatelja djeluju zajedno, OG Sjever pod zapovijedanjem general-majora Andrije Biorčevića te OG Jug pod zapovijedanjem pukovnika Mile Mrkšića. Na širem bojištu oko Vukovara Proleterska gardijska mehanizirana divizija je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu potisnula snage lokalne 131. brigade HV-a, koje su u neredu odstupile, i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pri­padnici 131. brigade HV-a srušili su most na rijeci Savi kod Gunje zbog mogućnosti napada iz BiH.

Branitelji su odolijevali napadima tri mjesecaIzvor: Društvene mreže / Autor: ThreeTech

Sutradan su pali Nijemci, a 17. studenoga 1991. Vukovar su napustili ljudi s Brankom Borkovićem Mladim Jastrebom na čelu. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz pro­tivnički raspored nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenoga.

U Borovu naselju 18. studenoga 1991. još se branio Crni put koji vodi do alatnice kombinata Borovo. Organizirani otpor hrvatskih branitelja prestao je 18. studenoga 1991. (dio branitelja krenuo je u prodor prema najbližim crtama hrvatskih snaga u Nuštru).

Znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe slomili su herojski otpor malobrojnih opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirali najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga.

Nakon okupacije grada slijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civila. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnog Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998., kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

U borbama je na hrvatskoj strani bilo više od 2500 poginulih (od toga oko 1600 civila i 900 boraca); najviše poginulih bilo je u posljednjih 20 dana borbi i nakon pada Vukovara (zarobljeni branitelji i civili masovno su ubijani; samo iz vukovarske bolnice odvedeno je na obližnju Ovčaru oko 200 ranjenika koji su potom usmrćeni).

Procjenjuje se da je na strani JNA i pridruženih snaga bilo oko 3000 poginulih (srpski izvori navode oko 1400 poginulih); uništeno im je oko 150 oklopnih vozila (od toga oko 90 tenkova i 30 transportera), oko 100 drugih vozila i nekoliko zrakoplova (neke procjene navode i do 400 uništenih oklopnih vozila JNA).

Ante Srzić/Tportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Multikulti ludilo i kraj Europe

Objavljeno

na

Objavio

foto: REUTERS

Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničen priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Tko god je odlučio postati ovcom, naći će se vuka koji će je pojesti!

(Vidi dolje Moj govor pred mnogobrojnom publikom pred vijećnicom u Klagenfurtu, Austrija, 20. 2. 2016.)

U austrijskom gradu Klagenfurtu 20. veljače 2016. održan je prosvjed protiv neeuropskih migracija. Organizirali su ga “Identitarci” (Identitäre Bewegung), rastući kulturno-politički pokret u Austriji. Na prosvjedu se okupilo oko 700 ljudi svih dobnih skupina, uključujući i manje skupine mladih iz Hrvatske i Slovenije. IB prosvjednike štitio je kordon od oko stotinu policajaca, koji su priječili da njihov prosvjed ometa oko 150 antifašističkih prosvjednika (“Antife”), koji su marširali u obližnjoj gradskoj četvrti, nekoliko stotina metara dalje.

Ja sam na skupu “Identitaraca” održao govor na njemačkom jeziku, na stepenicama na ulazu u Gradsku vijećnicu, koji je trajao oko pola sata. Kako su mediji kasnije prenijeli, prosvjednici “Antife”, koji su nisu mogli vidjeti i čuti s mjesta gdje sam stajao, držali su plakate i jednu jugoslavensku komunističku zastavu na kojoj je pisalo: “Tito je pokazao kako treba likvidirati naciste”. Sljedećeg dana sam e-poštom poslao gradonačelnici Klagenfurta i Austrijskoj saveznoj policiji žalbu, uz preslike na stotinjak medija i političara u Austriji, protiv prijetnje smrću koju je “Antifa” uputila sudionicima IB skupa. Tijekom skupa i govora nije bilo incidenta. Austrijski mediji, osim “Antifinih” portala, prenijeli su opis prosvjeda relativno objektivno.

U nastavku tekta donosimo prijevod govora kojeg je dr. Sunić, održao na prosvjedu u Klagenfurtu:

“Dame i gospodo, sve se uvijek vrti oko prave ili krive definicije političkih pojmova. Svi mi ovdje nazivamo se slobodoljubivim ljudima koji su zabrinuti za naš budući europski identitet. Naši protivnici, međutim, zovu nas ksenofobima, rasistima i nacistima. Po našem vlastitom iskustvu, po mom iskustvu kojeg sam stekao u bivšoj Jugoslaviji i multikulturalnoj Americi, kao i na temelju istraživanja mnogih sociologa, multikulturalne države nemaju dugi vijek trajanja. Prije ili kasnije one završe u građanskom ratu. I opet se moramo osvrnuti na bivšu umjetno sklepanu jugoslavensku državu, koja se usprkos silnoj akademskoj slatkorječivosti glede svojih različitih egzotičnog naroda, morala raspasti.

Današnja migracijski kaos nosi lažno ime ‘izbjeglička kriza’. Od tisuća i tisuća migranata koji dolaze u Austriju, većina nisu izbjeglice. Oni su izbjeglice u onoj mjeri u kojoj su ih austrijska vladajuća klasa i mediji već unaprijed proglasili izbjeglicama. Zanimljivo, svi ti migranti ne traže azil u Turskoj ili negdje drugdje na balkanskoj ruti. Svi žele doći u Njemačku. Zamišljaju si Austriju, Njemačku i Švedsku kao raj gdje se dobro živi i gdje se po volji može naći lijepa djevojka! No, dame i gospodo, nisu migranti nimalo krivi za svoje zablude; naši političari su pravi uzrok migrantskih iluzija.

Multikultura: kultura smrti

Multikulturalna opsesija europskih političara nosi i drugo lažno ime, naime ime ‘kulture dobrodošlice’, premda bi pravo ime na pravom njemačkom jeziku trebalo biti ‘kultura samouništenja’, ‘kultura smrti’, ‘kultura krivice’ ili ‘kultura mržnje samog sebe’. Ovo što se sada naziva ‘kulturom dobrodošlice’ nema nikakve veze sa starom europskom kulturom dobrodošlice. Današnji izraz kultura dobrodošlice samo je liberalna zamjenska riječ za propali komunistički projekt. Ono što bivši komunisti u Istočnoj Europi nisu mogli ostvariti tiranijom, danas se nastoji postići putem zamjenske ideologije multikulturalizma. Komunizam se raspao u Istočnoj Europi, budući da se on pod drukčijim imenom puno bolje ostvario u Austriji, Njemačkoj i ostatku Zapadne Europe. Sistem je uvjeren da se svi europski narodi mogu zamijeniti u jednoj multikulturalnoj naddržavi putem neeuropskih migranata u obliku potrošne robe koja se stalno obnavlja.

Zapitajmo naše političara i zagovornike multikulturalizma – da li žele živjeti u multikulturalnim sredinama, uključujući okrug Beč-Favoriten ili Neukölln u Njemačkoj. Oni će reći: ‘Ne!’ Vole oni docirati o ljepoti multikulturalnih društva, ali samo ako su sami daleko od tih društava i samo ako žive u svojim zlatnim enklavama u potpunoj sigurnosti. Ako jednoga dana vladajuća klasa i njeni kvazidobročinitelji odluče tamo živjeti, tada ću rado ponuditi svoju ispriku. Dugo sam živio u multikulti okruzima južnog Los Angelesa u SAD-u i naučio jako dobro životnu mudrost dvostruke brave na kućnim vratima i sigurnost vatrenog oružja.

Gledano s povijesne i filozofski perspektive, multikulturalno ludilo ili kultura dobrodošlice u Austriji, Njemačkoj i Europskoj uniji izdanci su ideologije hipermoralizma, kao što je to davno pisao njemački antropolog Arnold Gehlen. Lagano se može uočiti da čim je stanovništvo neke zemlje etnički i kulturno homogenije, kao što je to primjerice Japan, čim je neka zemlja naseljena etnički i kulturno srodnim građanima, tada je i njen rok trajanja dulji. Ali i osjećaj međusobne solidarnosti. Kod neeuropskih naroda, primjerice u Africi i Aziji, teško je zamislivo da oni masovno uvoze strane narode. Samo kod naroda koji su umorni od života mogu se vidjeti ovakve samoubilačke geste dobrodošlice, ali nikako u neeuropskim bogatim zemljama kao što je to, primjerice, Saudijska Arabija. Takav patološki hipermoralizam i altruizam vode Europu u konačnici do samoubojstva. Kao što je davno pisao veliki njemački teoretičar međunarodnog prava, Carl Schmitt, kada neki narod postane umoran od politike to ne znači kraj politike – to samo znači kraj slaboga naroda.

Zašto je taj hiperaltruizam, tj. ta kultura samouništenja, danas posebno izražen u Njemačkoj i Austriji, a manje u drugim europskim zemljama? Razloge nije teško pogoditi. Svaka kritika multikulturalizma političaru i znanstveniku u Austriji ili Njemačkoj donosi etiketu ‘fašizma’. A to u profesionalnom životu znači – osmrtnicu. Austrijski (bivši, op.a.) kancelar Werner Faymann i gospođa Angela Merkel, upravo iz straha od nacističkih prozivki moraju se osigurati tako da masovno uvoze migrante. Ideologija multikulturalizma postala je neka vrsta negativnog legitimiteta za cijelu Europu, a posebice za njemačku i austrijsku političku klasu. Shodno tome, bilo koja rasprava koja se kritički dotiče multikulturalizma označava se floskulom ‘mržnja prema strancima’. Tabu sintagma ‘mržnja prema strancima’ služi političkoj klasi u Europi kao izgovor za održavanje vječitog političkog statusa quoa.

Multikulturalizam: liberalni nadomjestak za komunizam

Nasuprot tome, kritičari multikulturalizma označeni su u medijima kao apsolutni negativci, pa čak i kriminalci. Dakle, multikulturalistima dobro dođe da opravdavaju svaku nakaznost u svom Sistemu kao manje zlo. Toga su političari u Austriji i Njemačkoj i te kako svjesni, te se stoga moraju pokazati u očima svijeta da su papskiji od Pape i da sa se stoga zalažu za masovni dolazak migranata. U tom smislu oni postupaju s migrantima bolje nego što su to migranti od njih očekivali. Naivno je misliti da se današnje zagovornike kulture dobrodošlice može pobijati argumentima. Njemačka riječ “Gutmensch“ (“pseudodobričina”) najbolje oslikava tu vrstu samocenzurirajućih i hipermoralističkih multikulturalista. Ako bi netko danas slučajno u Austriji izrazio svoje znanstvene izvore protiv multikulturnog mita, on odmah ulazi u vizir policije misli. Vladajuća klasa i njeni mediji mogu zadržati vlast samo putem demoniziranja onih koji misle drukčije – kao što je ti bio slučaj u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji – gdje je svaki disident automatski bio označen kao fašist ili kriminalac. Političari u Austriji, ali i drugdje u Europi, zapleteni su u zabludama, a posebice u idealiziranju neeuropskih naroda s jedne strane, a s druge u ponižavanju domaćih sunarodnjaka.

No, takozvana kultura dobrodošlice nije održiva. Ona ne dovodi do uzajamnog razumijevanja među narodima, nego upravo produbljuje međusobnu mržnju među narodima. Bezbroj puta smo vidjeli to u svim multikulturalnim društvima. Na primjer, Amerikanci azijskog podrijetla u SAD-u ne vole Afroamerikance, dočim Afroamerikanci nisu nimalo obljubljeni kod Latinoamerikanca. O neredima između pripadnika različitih naroda među današnjim migrantima ne raspravlja se u našoj javnosti. Pod pretpostavkom da svi zli Nijemci, svi zli nacisti i svi zli fašisti nestanu, to ni na koji način neće spriječiti međusobnu mržnju i rat između neeuropskih skupina i naroda, niti dovesti do trajnog mira. Rasizam i neprijateljstvo prema strancima nisu nimalo privilegij Austrijanaca i Nijemca, ali niti ostalih europskih naroda.

Današnja lažna kultura dobrodošlice zahtijeva stoga od nas da točno prepoznamo neprijatelja. Važno je naglasiti da azijski i afrički migranti nisu krivi za propast Europe, nego političari Sistema i njihova kapitalistička ‘superklasa’. Da bismo povratili naš njemački, austrijski i europski identitet, prvo moramo demontirati kapitalizam. Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničeni priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Osjećaji samomržnje ne postoji kod političara u njihovim matičnim zemljama. Financijski kapital europskih oligarha, zajedno s osjećajima krivnje kod Europljana s jedne strane, kao i propovjednika multkulturalizma s druge strane, i dalje će poticati na daljnje migracije milijuna neeuropskih migranata. Ako Europljani žele izgraditi vlastiti identitet, onda prvo trebaju ukinuti divlji kapitalizam. Strane migracije odmah će prestati. Migranti tada nemaju više razloga živjeti s lažnim nadama u našim zemljama.

Uskoro ćemo vidjeti kako se povijest ponovno kroji. U retrospektivi postavlja se pitanje zašto je Princ Eugen vodio svoje duge ratove protiv turskih osvajača. Srećom, povijest je uvijek otvorena i na nama leži da je ponovno oblikujemo. Nisu to više godine odluka, već dani odluka koji leže pred nama. Svi mi vrlo dobro znamo najveću političku mudrost svih vremena: ‘Tko god je odlučio postati ovcom, naći će vuka koji će je pojesti’. Dakle, dame i gospodo, prestanimo biti ovce. Borba se nastavlja! Hvala.”

Autor: dr. Tomislav Sunić/  Članak je prvotno objavljen u 7Dnevno / 4. ožujka 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari