Festival slobode ili Festival idiokracije?

I dok za svako pojedino stvorenje stvoreno na Njegovu sliku i priliku samo On zna kad će mu dogorjeti svijeća života, znati približno ukupan broj smrti u nekoj zajednici u određenom razdoblju dano je i stvorenju. Dobro se to vidi iz grafa preuzetog sa mrežne stranice https://www.euromomo.eu/graphs-and-maps, koji prikazuje agregirani višak smrtnosti na području 24 europske države po tjednima, počevši od 2017. godine do 35. tjedna tekuće 2020.

Statistikom su u cijelosti obuhvaćene sve zemlje zapadne Europe osim Njemačke (uključene su tek dvije savezne države – Berlin i Hessen), dok su od postkomunističkih zemalja u praćenje uključene samo Mađarska i Estonija. Jasno je kako veći dio godine ukupan broj zabilježenih smrti od svih uzroka malo odstupa od očekivanja (iscrtkana vodoravna os na grafu – Baseline). Jedino značajnije odstupanje javlja se u razdoblju od prosinca, sve do veljače, najkasnije do ožujka, što se poklapa sa sezonom gripe. Tada smrt ubire veći danak nego u ostatku godine, no i to prilično varira od godine do godine. Tako je bilo sve do uoči ovog proljeća kad se u Europi pojavila nova bolest, COVID-19.

Pogled u retrovizor

Neki misle da je upravo COVID-19 uzrok ogromnom, u novije vrijeme nezabilježenom višku smrtnosti (veliki plavi brijeg na grafu od sredine ožujka do kraja svibnja), znatno većem i od najsmrtonosnije gripe, poput one koja je Europom harala početkom 2017. godine (crvena crta). I to unatoč diljem Europe poduzetim tradicionalnim mjerama zaštite utemeljenim na nataloženom ljudskom znanju i iskustvu, kakve se za gripe, budući postoji cjepivo, ne poduzimaju. Oni, pak, koji u COVID-19 ne vide krivca, ne znaju objasniti što je toj pojavi uzrok. Izuzme li se nebulozna tvrdnja kako su dosad poznate bolesti-ubojice odjednom pomahnitale baš kad se pojavio COVID-19, da bi se skupa s njim i primirile.

Osim zlokobno stršeće, pozamašne plave izbočine, pomniji uvid u graf navodi na čitav niz zaključaka koje bi bilo sebično zatajiti. Prije svega, osjetno položenija plava crta na početku ove godine u odnosu na prethodne nepobitno pokazuje kako je gripa 2020. uzela znatno manje života nego prethodnih godina. Ovu činjenicu rado zloupotrebljavaju raznorazni diletanti, politikanti i ini prevaranti ne bi li štogod ulovili u mutnom. Tako, nepošteno produljujući razdoblje usporedbe na vrijeme prije pojave COVID-19, dolaze do tvrdnje kako ljetos ima manje mrtvih nego prethodnih godina, iz čega, pak, izvlače izopačeni zaključak kako COVID-19 nije opasna bolest. Međutim, tvrdnja o smanjenom broju mrtvih stoji samo za države koje su na vrijeme aktivirale mjere zaštite izbjegavši veliki plavi brijeg (takvima je plava crta sve vrijeme posve blizu iscrtkane). A da nisu, budući je o istoj bolesti riječ, razložno je pretpostaviti kako bi se i kod njih dogodilo isto što i u zemljama koje su zakasnile s primjenom mjera, plativši visoku cijenu u mnoštvu prerano izgubljenih ljudskih života. Tu se zapravo radi o klasičnom primjeru izvrtanja uzročno-posljedičnog slijeda. Činjenicu što nije bilo puno mrtvih zato što su na vrijeme poduzete učinkovite preventivne mjere, izvrće se u dijabolični zaključak – Evo, nije bilo puno mrtvih pa mjere nije ni trebalo poduzimati. Štoviše, kako bi se zaraza obuzdala i smanjio broj mrtvih, potencijalne prenositelje bolesti, za koju obrane ni lijekom ni cjepivom nema, itekako ima smisla tražiti i prije nego što se jave liječnicima, ma koliko destruktivni diletanti ismijavali rad epidemiologa doskočicom kako je COVID-19 jedina bolest kod koje liječnici traže pacijente, a ne obrnuto.

Točno je da su žrtve COVID-19 kao i kod obične gripe uglavnom osobe već načeta zdravlja i oslabljena imuniteta, stoga ne iznenađuje što je i njihova dobna struktura slična onoj umrlih od gripe. No, graf pokazuje kako ti ljudi, unatoč ozbiljno narušenom zdravstvenom stanju, ipak ne bi u većoj mjeri ubrzo umrli, što se besramno provlači javnim prostorom kako bi se relativizirala potreba za borbom protiv korone. Promatra li se graf za 2017. i 2018. godinu (crvena i žuta crta), vidljivo je kako nakon prestanka sezone gripe, broj umrlih sasvim blago ulazi u minus (razliku do nule čine upravo ti koji bi ionako brzo umrli), dok bi velika većina ipak poživjela dulje. Naime, za razliku od teških kroničnih bolesti, zarazne bolesti ubijaju naglo. Ipak, kod bolesti COVID-19 efekt ulaska u minus (ispod iscrtkane crte) je izostao, mada se to, s obzirom na prethodno izrazito povećani broj umrlih, moglo očekivati. Vjerojatni razlog tomu je što za razliku od gripe, koja do proljeća posve iščezava, COVID-19 i dalje tinja. I poslije proljetnog vrhunca nastavio je ubijati i ljeti, istina, u zamjetnijoj mjeri samo u državama koje su predugo okolišale koji će pristup primijeniti zbunjujući stanovništvo proturječnim porukama. Tako je, primjerice u Velikoj Britaniji i Švedskoj osjetno odstupanje broja umrlih zabilježeno sve do kraja lipnja, iako ni blizu ne toliko kao u travnju, a što je poništilo blagi pad u drugim državama.

Što nas čeka?

Posebno zabrinjava zloslutno povećanje smrtnosti zadnjih nekoliko tjedana, koje nadilazi porast zabilježen oko 30. tjedna 2018. godine (mala žuta izbočina) kad je Europu pogodio nezapamćeni toplinski val. Pritom je pad zadnja dva tjedna (plava crta oštro dolje) varljiv, zato što neke države podatke šalju s odmakom pa su nepotpuni. Kad se pogledaju podaci po državama, znakovito je kako najveći porast smrtnosti bilježe one zemlje koje su u proljetnom valu prošle najgore – u prvom redu Belgija, a naznake rasta pokazuju i Španjolska, Francuska te Nizozemska. Kako su to ujedno i zemlje s relativno najvećim brojem zaraženih u prvom valu, ovo nipošto nije dobra vijest za pobornike teorije imuniteta krda kao prepreke daljnjem širenju zaraze. Netko će se zapitati može li se značajan porast umrlih, kako onaj proljetos, tako i ovu naznaku nastupajućeg, pripisati drugim bolestima, primjerice onima teškima i kroničnima, kojima se sad poklanja manja pozornost zbog usredotočenosti zdravstvenog sustava na COVID-19, potom suicidima uvjetovanima karantenom i psihozom „novog normalnog“ načina života, te drugim razlozima. Kad bi doista bilo tako, onda bi se to zacijelo odrazilo u porastu smrtnosti i u zemljama koje su se othrvale koroni u prvom valu. A toga nema, bez obzira što se i tamo produljilo vrijeme čekanja na pretrage, budući su i te zemlje razborito prilagodile zdravstveni sustav novim okolnostima. Naime, u situaciji akutnog problema koji uzima mnoštvo života u kratkom roku, a koji je k tome zaraznog tipa pa izbacuje iz stroja čitave timove zdravstvenog sustava neovisno o specijalizaciji, elementarna logika nalaže da je ispravno fokusirati se na njega, bez obzira što će to određenom broju ljudi s teškim kroničnim bolestima u srednjem i dugom roku skratiti život. No, ta bi neželjena pojava uzela još i više maha kad zdravstveni sustav ne bi bio usredotočen na obuzdavanje širenja zaraze korona virusom unutar sebe sama. Naime, u tom bi se slučaju intenzitet prijenosa zaraze pojačao, što bi i te, od drugih bolesti ugrožene bolesnike izložilo dodatnom čimbeniku skraćenja života, koji ga očito skraćuje i više nego što bi im bio skraćen zbog odgode pregleda vezanog uz kroničnu bolest. Dakle, širenje zaraze više ugrožava i te ljude od mjera zaštite protiv nje. K tome, kad se neki problem odgodi za budućnost, uvijek postoji mogućnost pronalaska novih metoda liječenja i lijekova, što će sanirati posljedice kašnjenja u dijagnostici danas.

Konačno, gripa i COVID-19 su se proljetos mimoišli, što, kako stvari stoje, ne će biti slučaj i sljedeće zime. A kakva će biti dolazeća gripa, nitko živ ne zna. S obzirom na već sad zabrinjavajući trend popunjavanja zdravstvenih kapaciteta, kako u Hrvatskoj tako i šire, jasno je kako je upravo sada nužno pojačati napore kako bi se širenje zaraze svelo na minimum. Naime, sinergijski učinak tih dviju bolesti ne treba promatrati samo kroz prizmu moguće istovremene pojave u organizmu iste osobe, nego bi se on drastično odrazio i u prenapregnutim kapacitetima zdravstvenog sustava zbog istodobne borbe protiv dviju nemani. A tad ni nekima, koji bi u redovnim okolnostima bili izliječeni bez po’ muke, ne bi bilo spasa. Zato je iznimno važno postupati sukladno smjernicama ovlaštenog autoriteta dokazanog rezultatima, makar on u detaljima i griješio. Rušiti zbog toga povjerenje u njega slično je kao kad bi se pobjedničkoj ekipi nakon dobivene utakmice spočitavalo poneko neprecizno dodavanje.

Podmuklo cijepljenje, zločesta Hitna

Upravo se takvom logikom vode sudionici subotnjeg skupa nazvanog „Festival slobode“, narogušeni što su im ograničenja u borbi protiv virusa poduzeta radi zaštite ranjivih narušila osobni komfor kojeg nazivaju slobodom. Njihov skup na središnjem zagrebačkom trgu, u trenutku kad se Hrvatska nalazi u prijelomnoj fazi borbe protiv korone pred neizvjesnu jesen, prije svega predstavlja udar na opće zdravlje zajednice, time i na nacionalnu sigurnost. Naime, poznato je kako su nedavni masovni prosvjedi političkih i inih nezadovoljnika, zamotani u brigu oko ograničavanja ljudskih prava, u Srbiji, Crnoj Gori, Izraelu, divljanje antifa u Americi da ne spominjemo, pokazali kako postoji visoka korelacija između održavanja masovnih skupova bez poštivanja zaštitnih mjera i stope širenja zaraze, posljedično i porasta broja umrlih.

Druga pogubna poruka tog skupa odaslana je sprječavanjem prolaza vozilu Hitne pomoći i šikaniranjem njezinih djelatnika, čime je praktično zaokružen napad na čitav zdravstveni sustav – od protivljenja cijepljenju do omalovažavanja Hitne pomoći. Ironično, dok se s pozornice tražilo pravo na zdravstvenu zaštitu i tamo gdje je ona pojavom bolesti COVID-19 uslijed ograničenja resursa oslabljena, razularena je svjetina sprječavala da se ista pruži potrebitoj osobi. Dražesno pokušavajući opravdati svoj nestašluk, tvrdili su kako oni nisu vozilu Hitne pomoći sprječavali pristup Trgu, nego su se na njega okomili tek kad se povlačilo s Trga kako bi okolnim putem pristupilo unesrećenom. Umjesto da zbog toga budu sretni i proslave pobjedu što je Trg obranjen od zločeste Hitne koja ih je sve vrijeme zlostavljala nesnosnom bukom sirene, oni su poraženog provokatora u povlačenju stali cipelariti. Neki su, istini za volju, ne baš predugačkih nogu (pa možda zato nisu dobro vidjeli), čak bili spremni zakleti se kako su u tom opskurnom vozilu vidjeli plavušu kako im pokazuje srednji prst. A ne bi bilo čudno ni da su u vozilu Hitne spazili Aleksandra Vučića kako im ljutito prijeti da će ih cijepiti penkalom koju mu je dao osobno Trump (a njemu ju je, naravno, podmetnuo Bill Gates). Žalostan je to pokazatelj dokle seže indoktrinacija ljudi sustavno uzgajanih na bjelodanim lažima, ali i da covidiotizam nije završni stadij idiotizma. Očito ih ima još.

U usporedbi s tim štetočinstvom gotovo benigno djeluju črčkarije nacrtane na transparentima iz kojih su se mogli razaznati likovi doktora Capaka i Markotić, potpisani kao ZLI STOŽER. Djelovale su kao da ih je osmislilo, ako ne i narisalo, saborsko obiteljsko gospodarstvo Raspudić, čija je gora polovica u jeku korona krize bila užasno revoltirana dječjim crtežima članova Stožera kao super-junaka. Djeca su navodno bila izmanipulirana. Dok tijelima odrasli, a u glavama još tako maleni, kao nisu?

Posebno je žalosno bilo vidjeti u prvim redovima tog otužnog skupa neke viđenije, deklarirane katolike, listom one koji su korona krizu doživjeli kao priliku živjeti vjeru na prilično osebujan način, svevši je na dvije zapovijedi:

1. Neodgovornim ponašanjem kušaj Gospodina Boga svoga (ionako će te spasiti)
2. Ljubi sebe i svoja prava i pod cijenu bližnjega ti neživa ili nezdrava

Mada, malo je vjerojatno da tako nisu živjeli i prije, samo u kriznim vremenima to nekako postaje očitije. Ti i takvi „katolici“, kao i ostali sudionici spomenutog okupljanja, dosad jednostavno nisu bili te sreće da svoju bolest zaliječe na čini se jedini mogući način, onako kako je od nje ozdravio britanski premijer Boris Johnson. U njegovu se slučaju, naime, COVID-19 pokazao ne samo bolešću, nego i lijekom protiv, istina, ne tako smrtonosne, ali u neku ruku ipak teže bolesti – covidiotizma. Britanci su, međutim, preobrazbu Johnsona u neku vrstu suvremenog svetog Jurja, borca protiv COVID zmaja, platili visokom cijenom. Prvotna premijerova bolest rezultirala je relativno ponajvećim brojem žrtava korone, da bi potom bolest-lijek bila plaćena ponajvećim padom gospodarstva u Europi i šire. Hrvatska srećom nije imala takve vođe, kojima su se ovdašnji covidioti divili sve dok su ustrajali u prvotnoj bolesti.

Milanovićeva peta kolona pod rednim brojem 3

No, ni Hrvatska nije imuna na čudnog svata u državnom vrhu. Tako je sudionike skupa neugodno iznenadio istup predsjednika Milanovića, koji je tijekom kampanje obećavao kako će štititi prava naroda. Da bi sad pravo na vlastito mišljenje odjednom nazvao idiokracijom, vladavinom idiota, a ne demokracijom. Samo zato što su štićenicima domova za starije lijepo objasnili kako COVID nije tako ozbiljna bolest, nego, kako Milanović reče, mačji kašalj. A kad je karijes, a nije mačji kašalj, onda to više nije idiokracija? Milanović se, naime, od samih početaka korona krize – gurajući krahirali švedski model kao uzor, pa sputavajući Stožer navodnim pravnim nedorečenostima u izvanrednoj situaciji opasnoj po javno zdravlje, zbunjujući puk ismijavanjem u svijetu široko prihvaćenih mjera zaštite, konačno i promičući suludu tezu kako treba štititi samo ranjive skupine, dok se ostali mogu slobodnije ponašati jer im virus ne škodi (kao da je ugrožene moguće izolirati od ostatka zajednice) – postavlja kao siva eminencija onih koje danas naziva idiokratima. On je zapravo svojevrsni rodonačelnik idiokracije u Hrvata, u tom poslu zdušno podupiran paževima na apanaži u utjecajnim dnevnim tiskovinama, nekima, u međuvremenu, uhljebljenima u Saboru kao novoj pozornici za nekritičko prenošenje njegovih umotvorina. Stoga, kad Milanović covidiotima kaže da su idiokrati, jednako je uvjerljiv kao kad covidioti za sebe kažu da nisu idioti.

A prosvjedovati protiv nošenja maske – E, to može! – kaže idiokrat s Pantovčaka, kao da se u njega uselio duh kakve saborske KVaKe. Makar masku nosio čitav svijet, od Partiji poslušnih Kineza do liberalnih zapadnih Europljana, tek uz iznimku Skandinavaca. Inače, oko nošenja maske nema nikakve tajne niti velike filozofije. Pomaže tamo gdje se ne može održavati društvena distanca, bez obzira radilo se o otvorenom ili zatvorenom prostoru, a ako Skandinavci misle kako su dovoljno disciplinirani da mogu posvuda držati razmak, sretno im bilo. Ostatak svijeta očito tako ne misli, a kretanje broja zaraženih zadnjih tjedana pokazuje da ni Hrvati u tomu nisu iznimka.

Idiotima svih boja zajedničko je ignoriranje stvarnosti. Na tom se tragu današnji covidioti protive civilizacijskoj stečevini u borbi protiv zaraznih bolesti, a još jučer su se, kao EU-idioti, ništa manje ogorčeno protivili svekolikom hrvatskom iskoraku i povratku s Balkana u matično civilizacijsko jato. Predznak se mijenja, a idioti ostaju idioti. Izrasli na istoj intelektualnoj platformi, vireći s istih odsječaka političkog spektra, isti ljudi revolucionarnog stanja svijesti, uz tek poneku frišku facu, usmjereni su isključivo na stvaranje nereda i rušenje autoriteta ne mareći za rezultate i činjenice. No, osim predznaka, između covidiota i EU-idiota ipak ima i drugih razlika. Okuženi EU-idiotizmom svirali su svojedobno po notama Ive Josipovića, dok covidioti danas plešu na povodcu Zorana Milanovića. Sve kako bi se njegovi zoranizmi, kojih je samo na temu COVID-19 ispalio brat bratu cijeli šaržer, činili umjerenima, a stajališta mu pomirljivom sredinom između dviju suprotstavljenih krajnosti – covidiota i Stožera civilne zaštite.

Jednako kao kad se rušio pristup EU, i sad, kad se ruši Stožer, ne paradiraju Trgom Pupovac, Milošević i Šimpraga, nego neki drugi saborski zastupnici. Današnji balvanaši mašu drugim barjacima, svojstvenijim klasičnim petokolonašima, koje je uvijek bilo teže prepoznati kad bi nastupali kao „naši“. A Milanovićeva divizija pod rednim brojem 3 nastupa upravo tako. Bez brige, za razliku od onih koji su rušili Hrvatsku devedesetih, ovi koji ju ruše danas ne će nikud pobjeći. S jedne strane, koliko god jamrali, u tijelu domaćina im je, kao i svakom parazitu, skroz dobro, a s druge – Pa kamo bi kad ih nitko ne će?

Grgur S.

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

 

Što vi mislite o ovoj temi?