Pratite nas

Vijesti

FIĆO slavi 60. rođendan

Objavljeno

na

Mini za četvero, poznatiji kao Zastava 750 ili Fićo, najuspješniji je Fiat ikad

Od sredine pedesetih i početka šezdesetih godina proslog stoljeća talijanska ekonomija našla se u nevjerojatnoj fazi ekspanzije. Industrijski rast je utrostručen, a kao posljedica je i činjenica da je 37,4 posta radno sposobnog stanovništva zaposleno upravo u industriji. Svi ovi rezultati indicirali su Italiju kao zemlju s najvećim gospodarskim uzletom u europskoj ekonomiji, a najveći uzlet prate aktiviteti u proizvodnji motornih vozila vozila i ostale tehnike. Upravo je masovna motorizacija pokrenula dramatične aspekte transformacije države. U razdoblju od same pet godina između 1959. i 1963. proizvodnja motornih vozila raste s nevjerojatnim faktorom pet, sa 148.000 na 760.000 jedinica. Proizvodnja hladnjaka sa 370.000 raste na čak 1,5 milijun, a primjerice stroj za pranje rublja populariziran je sa 72.000 na 262.000 primjeraka.

Dodajmo na kraju toj uspjesnoj statistici i podatak da je u cijeloj Italiji broj televizora 1954. dosegnuo tek 88.000 primjeraka, da bi za pet godina ta brojka iznosila već 634.000. Sve je to kontekst s kojim je 1955. Fiat lansirao svoj novi model 600, najkarakterističniji proizvod automobilske industrije u tom razdoblju. Ideja o narodnom automobilu u Italiji je poznata jos od 1936. kada je Dante Giacosa svojim Fiatom 500 postavio parametre masovne motorizacije. Popularni “Topolino” održao se sve do pedesetih godina, kada je postalo jasno da je vrijeme za modernije koncepcije. Giacosa je još početkom II. svjetskog rata postao direktor Fiatovog konstruktorskog odjela, a već je tada imao i prve ideje o izradi automobila koji bi bio pozicioniran izmedu modela 500 i 1100. U pozadini cijele ideje Fiat je imao jos jedan cilj. Radilo se o proizvodnji automobila bez klasične šasije, dakle sa samonosećom karoserijom.

 Analiza koju su tražili od Opela, koji je 1935. započeo s projektom, pokazala je opravdanost očekivanja i ulaganja u taj projekt. Giacosa je tada i službeno dobio zeleno svjetlo za razvoj projekta označenog brojkom 700, iza kojeg se krio model sa četiri sjedišta, dok je manji s dva dobio oznaku 400. Mussolini je prvi prototip 700 dobio na poklon, a ujedno je na taj način ispitano i mišljenje velikog vođe koji je poput Hitlera bio opčinjen idejom masovne motorizacije naroda. Rat je prekinuo daljnje radove, što nije ujedno bio i kraj sna. Giacosa nije odustao od predratnih ideja, već dapace sazrio je u mišljenju da su dva sjedišta ipak premalo za poratnu generaciju koju će ubrzo zadesiti pravi baby boom. Giacosa se odlucio defintivno za četiri sjedišta, potpuno zatvorenu karoseriju i straga ugrađeni dvocilindrični boxer motor. Novi projekt označen je kao Tipo 100 i u prototipnoj fazi izrađene su tri različite alternative. Prva je bila s konvencionalnom šasijom, motorom sprijeda i pogonom straga. Kod druge motor je bio ugrađen sprijeda poprijeko s pogonom na prednje kotače, dok je u trećoj varijanti motor bio ugrađen straga poprijeko s pogonom na stražnje kotače. U sva tri koncepta motor je ipak bio četverocilindrični redni obujma 500 ccm. Giacosa je osobno navijao za drugu varijantu, ali njegova nije bila posljednja.

Nakon smrti velikog Giovannija Agnellija Fiat preuzima Vittorio Valleta, koji u projektu 100 vidi zapravo budućnost cjelokupnog Fiata. Giacosa je dobio jasan signal da o njegovom uspjehu zapravo ovisi neposredna egzistencija barem 100.000 Ijudi! Nove kalkulacije sada su sljedeće: 200 kg težine motora, mjenjača i podvozja, a 250 kg ostaje za nadogradnju i sve ostale detalje interijera. Očekivana brzina iznosila je oko 85 km/h i karoserija je morala omogućiti pristojan komfor za četiri osobe. Te parametre nije bio problem ispuniti. No, s motorom i konstrukcijom mjenjača Fiat je kombinirao sve do 1953. Razradili su cijeli niz bezuspješnih kombinacija, a zaigrani inženjeri vjerojatno bi i dalje lutali da im direktor Gaudenzio Bono nije odredio konkretan rok od četiri mjeseca u kojem moraju riješiti taj posljednji nedovršeni zadatak. Tako je zapravo po direktivi nastao četverocilindrični vodom hlađen agregat obujma 633 ccm i snage 19 KS, koji je kombiniran naposljetku s klasičnim ručnim mjenjačem sa četiri brzine. Topli zrak s hladnjaka motora odvodio se kroz poseban tunel sve do vjetrobranskog stakla, tako da su konstruktori ujedno riješili na jednostavan način i grijanje automobila 1955. Fiat 600 konačno je bio rođen.

fiat-600-dAutomobil mali veličinom – ali velikog potencijala, javnost je vidjela prvo u ožujku u Ženevi, a u travnju na salonu u Torinu. Italiju je u pravom smislu riječi napao oktanski virus Fiat 600. Talijanska vlada je u međuvremenu za potrebe motorizacije otvorila i prvih 100 kilometara nove Autostrada del Sole izmedu Milana i Parme. 1959. tvornica Mirafiori jedna je od najvećih u Italiji sa 65.000 zaposlenika koji godišnje produciraju oko pola milijuna automobila. Fiat 600 i dalje je bio san mnogih Talijana, ali i ostatka Europe. Nakon tradicionalnog Ferragosta, Fiat je 1960. predstavio novi model Fiat 600D. Razlika je prije svega bila u motoru koji je narastao na 767 ccm i 29 KS što rezultira respektabilnijom najvećom brzinom od 110 km/h, uz tek minorno povećanje potrošnje goriva. Po prvi put ugrađeno je elektromagnetsko paljenje korištenjem ključa, povećani su prorezi na poklopcu motora straga, a adekvatno većoj brzini dodan je i novi brzinomjer s podjelom do 120 km/h. Cijena je sada 640.000 lira, a prosječni radnik zarađivao je oko 47.000 lira.

To je vrijeme prave potrošacke groznice u Italiji. Broj automobila u samo godinu dana raste za 54 posto. Zbog potražnje kapacitet tvornice Mirafiori povećan je pet godina prije plana, a Fiatova cjelokupna godišnja produkcija 1962. iznosi rekordnih 930.000 primjeraka. Uz Fiat živi i 10.000 malih tvrtki koje u svojstvu kooperanata isporučuju dijelove za Fiat 600. Svoje posljednje značajnije izmjene mališan je doživio 1964/65. kada se prvotno ugraduju “normalna” vrata s otvaranjem prema naprijed umjesto starih “za samoubojice”. Povećana su prednja svjetla, dodana guma na dijelove branika, povećana stražnja svjetla itd. U toj formi Fiat 600 ostao je u programu Fiata do 18. svibnja 1969. kada je s proizvodne trake sišao posljednji primjerak. Već paralelno s posljednjim modifikacijama predstavljen je nasljednik Fiat 850, koji je ponovo bio pravi automobil u pravo vrijeme. No, ovaj mali automobil i danas je u srcima mnogih širom svijeta. Neki su u njemu začeti, neki su rasli, a neki i odrasli u legendi koja je svojedobno postala imaginacija talijanskog preporoda.

Automobili Fiata nastali u razdoblju između 1928. i 1972. mogu se poistovjetiti uglavnom samo sjednim imenom. Dante Giacosa (1905-1996) bez diskusije je najtalentiraniji Fiatov dizajner kojeg je tvrtka ikada imala u svojoj povijesti. Njegov talent prepoznavanja potreba tržista, mogućnosti industrije i na kraju odgovarajućeg dizajna automobila, danas je nespojiv u jednoj osobi. Giacosa u Fiat dolazi 1928. gdje za početak autorizira najmanji serijski automobil na svijetu, legendarni Fiat 500 poz natiji kao Topolino. Mali, kompaktni automobil predstavljen 1936. srušio je sve do tada poznate stereotipe u proizvodnji automobila. Giacosa nastavlja uspješni niz sa 1957. predstavIjenim Nuova 500, tu je i 1100, 1400, zatim dolazi Fiat 600, Fiat 124 (1966), Fiat 128 (1969), Fiat 130 (1969), Fiat 127 (1971) te Fiat 125 (1967). Umirovljen je 1975. kao voditelj Fiatovog odjela razvoja, a osim sto je “demokratizirao” automobil u talijanskom društvu, upravo ti automobili donijeli su Fiatu i najveći profit u povijesti.

Blizanci iz svjetske produkcije

Za Fiat 600 slobodno se može reći da je svjetski proizvod. Osim u Italiji gdje je proizvedeno 2.695.197 primjeraka, izrađivao se u Španjolskoj s znakom Seat (1957-1973.) gdje je producirano 797.349 primjeraka. U Argentini je Fiat 600/600R bio u produkciji između 1960 i 1982. I izrađeno je 304.016 primjeraka. NSU/Fiat jagst bila je oznaka proizvoda koje su radili u Njemačkoj gdje je produkcija iznosila 171.355 primjeraka. Naravno, tu je još i produkcija Zastave od 923.487 primjeraka Fiće.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Marin Vlahović: Kako sam razotkrio međunarodni švercerski lanac migranata..

Objavljeno

na

Objavio

Marin Vlahović u Bujici: “Sin saborskog zastupnika Gorana Beusa Richembergha bio je priveden i ispitivan, prošao je cijelu obradu!”

Ivor Beus se našao u automobilu koji je istovario migrante na granici – rekao je istraživački novinar Marin Vlahović, gostujući u Bujici za Z1 i nastavio: – To mi je potvrdio i njegov otac, saborski zastupnik Beus! Razgovarali smo telefonom…

Inače, zastupnik Glasa Goran Beus Richembergh je jedan od najvećih zagovornika danas usvojenog Marakeškog sporazuma i poznat je po otvorenoj promigrantskoj politici…

Marin Vlahović je 04. prosinca objavio članak na portalu Dnevno.hr, u kojem je razotkrio dio međunarodnog švercerskog lanca migranata. Dva dana kasnije – na Sv. Nikolu, zagrebačka policija izvela je munjevitu akciju i uhitila 14 osoba – 11 Hrvata, 2 Afganistanca i jednog Pakistanca. Vlahović tvrdi da je organizator krijumčarenja migranata u Hrvatskoj – od Bosne do Slovenije – zapravo sin pakistanskog konzula, a da je i 24-godišnji Hrvat uhićen kod Kopra prošle godine, nakon neuspješnog bjega pred slovenskom policijom i prevrtanja kombija, dio istog lanca.

Vlahović je u šokantnoj emisiji otkrio glavne krijumčarske rute, način komuniciranja, organiziranje prijevoza i odakle točno dolazi novac za šverc migranata. Zbog prozivanja pakistanske tajne službe misli da mu je glava u torbi. Vlahovićeva priča naišla je na veliki odjek u susjednim zemljama, dok se u Hrvatskoj pokušava zataškati…

Bujica je objavila i fotografiju posebne bankovne kartice koju migranti dobivaju od UNHCR-a i s koje podižu novac – bez imena i prezimena. Karticu je izvor iz policije dostavio redakciji Bujice, uz napomenu da mnogi migranti nemaju baš nikakve dokumente, ali zato imaju Mastercard koja vrijedi od 6. mjeseca 2017. do 6. mjeseca 2019. godine i na njoj je dovoljno novca za dolazak na krajnju destinaciju…

Bujanec: ‘Mainstream’ mediji šute o aferi Ivora Beusa, sina saborskog zastupnika Glasa – Gorana Beusa Richembergha!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Marijačić: Jugoslavenske provokacije

Objavljeno

na

Objavio

Javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj

U povodu stote obljetnice ulaska Hrvatske u jugoslavensku zajednicu, naš javni prostor zatrovan je jugonostalgijom do te mjere da se ponekad pitamo u kojoj državi uopće živimo.

Povijesna obljetnica bila je prigoda nostalgičarima da u sebi probude sve zapretene emocije koje ih vežu za prošlo i pregaženo političko doba.

Pročetničke Novosti su možda otišle najdalje pa su objavile insignije propale države na naslovnici. Kako nemaju čitateljsku publiku, nitko to ne bi ni primijetio da neki hrvatski mediji nisu prenijeli tu provokaciju. Bilo bi logično da stvar postavimo ovako: ako je Jugoslavija bila negacija Hrvatske, a jest jer je u krvi gušila svaku pomisao o slobodnoj hrvatskoj državi, onda to znači da je javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj i da ga treba sprječavati, zabranjivati i kažnjavati.

Ništa od toga ne događa se u Hrvatskoj. Štoviše, svi ti krugovi koji su ovih dana puna srca prizivali u sjećanje okupacijsku Jugoslaviju financiraju se proračunskim novcem. Hrvatska ne samo što nije u stanju definirati te pojave kao neprijateljske, nego im nije u stanju prekinuti dotok novca, no to je već poznata očajna priča koja govori o stupnju hrvatske neslobode i nedovršenoj pobjedi 90-ih.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku

Upravo ti krugovi se žestoko bore protiv uporabe pozdrava Za dom spremni. U Hrvatskome saboru su potpisali interpelaciju o zabrani toga pozdrava vodeći ljudi SDP-a, GLAS-a, IDS-a, manjinski zastupnici. S jedne strane, porazno je da nekome u Hrvatskoj smeta pozdrav pod kojim se branio, primjerice, Vukovar, ane smetaju mu simboli pod kojim je napadan. S druge, pak, strane, pozitivno je što otprilike sada jasno znamo stav tih potpisnika prema Hrvatskoj, ako smo uopće ikad i sumnjali.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku. Ne samo da se ne biborili za nju kad bi sutra opet bila napadnuta, nego bi najvjerojatnijie otišli na agresorsku stranu. Arsen Bauk, Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Davor Bernardić, Veljko Kajtazi sutra bi, dakle, u slučaju nove srbijanske agresije pod zvijezdom petokrakom, gotovo sigurno uzeli taj simbol za svoje obilježje i pucali na Hrvatsku koja bi se opet branila pod pozdravom Za dom spremni!

Upravo ti ljudi osporavaju Hrvatskoj pravio što se branila 90-ih od agresije pod spomenutim pozdravom pa je istina zapravo tragična i neumoljiva: onaj u Hrvatskoj komu smeta pozdrava pod kojim su branitelji branili napadnutu Domovinu jednostavno niti je prijatelj, niti je lojalni građanin niti je normalan čovjek. Pravo je napadnutoga hrvatskoga naroda da se brani na svome pod bilo kojim simbolima za koje je procijenio da mu pomažu, pa i pod ustaškim pokličima.

S etičke strane, tu aspolutno nema ništa sporno. Ako Lori Vidović, Bauku, Bernardiću, Pupovcu i ostalima smeta Za dom spremni, to zapravo znači da su oni na strani koljača i ubojica na Ovčari koji su na sebi imali kape s petrokraka dok su zvjerski ubijali i klali hrvatske branitelje i civile.

Ne postoji način da oni svoju protivljenje pozdravu Za dom spremni učine moralno opravdanim, pa čak ni pozivanjem na okaljanost pozdrava u doba NDH jer o tome ništa ne znaju, nego samo imaju predsrasude koje je u njima proizvela jugoslavenska historiografija i velikosrpska propaganda.

Kalkuliranje

Kada ne bi morao politički kalkulirati, nacionalno indiferentni Andrej Plenković vjerojatno bi se s lakoćom složio s oporbenjacima i odmah potpisao interpealciju i propisao zabranu svake uporabe spomenutoga pozdrava. U njegovome HDZ-u možda je ostao još minimum dostojanstva i minimum otpora prema nekim oblicima rehabilitacije zločinačke Jugoslavije pa su protiv oporbene interpelacije, ali nije isključeno da ih Plenković skrši i udovolji oporbi kao što je dosad redovito. Ovo što Plenković radi od Hrvatske gotovo je luđačka i kompulzivna destrukcija svake nacionalne samosvojnosti.

On se poziva na EU, a u toj EU Italija daje nagradu za mir četniku Vučiću, u toj Europi haški tužitelji i suci primaju nagrade iz ruku predstavnika istočnoga Mostara u znak zahvalnosti što su osulili hrvatsjku šetoricu, u toj Europi jedan Ratko Mladić uživo se javlja se haaške tamnice u studio srbijanske televizije… A u Hrvatskoj Plenković i HDZ-ovci ne usude ni na minutu šutnje za pokojnoga Praljka, strogo paze da se ne bi slučajno se sreli s Darijom Kordićem, u toj Hrvatskoj moraju uklanjati domovinske simbole sa spomenika poginulim braniteljima zato što to zahtijeva Milorad Pupovac koji je na dan 5. kolovoza u Bačkoj Palanci odavao popčast agresorskoj vojsci i politici.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari