Pratite nas

Razgovor

Filmska priča Širokobriježanina kojega je UDBA dva puta pokušala ubiti

Objavljeno

na

Foto: Bljesak.info

Gojko Bošnjak – tjelesno vitalan i britka uma kronološki, precizno u sat prepričao je priču svoga života.

Posljednjih dana na odmoru u rodnom Širokom Brijegu boravi Gojko Bošnjak, 84-godišnji bivši hrvatski emigrant koji je preko tri desetljeća Titove Jugoslavije proveo u emigraciji u Njemačkoj jer se, kako mu je etiketu nalijepila jugoslavenska komunistička vlast, borio ”protiv države i naroda”. Život mu je često doslovce visio o koncu.

Preživio je dva pokušaja ubojstva zloglasne UDBA-e, nudili su mu da prijeđe na ”pravu stranu”, njegove najbliže pokušali iskoristiti protiv njega… No, nisu ga uspjeli svladati. Njegova je priča filmska, pravi svjedok jednog olovnog vremena! Tjelesno vitalan i britka uma kronološki, precizno u sat, u ekskluzivnom razgovoru za Bljesak.info prepričao je priču svoga života.

Prve probleme imao je kao četrnaestogodišnjak

Iako se kao 42. član zajednice svoga djeda Ivana rodio na Valentinovo 1934. godine na Lisama u Širokom Brijegu, život Gojka Bošnjaka nije bio nimalo lagodan kao dan kada zaljubljeni slave svoju ljubav. Prve probleme s Titovim režimom imao je kao četrnaestogodišnjak kada su mu komunističke vlasti odvele oca Božu u trogodišnji pritvor.

”U pritvoru je proveo od 1949. do 1951. godine. Bio je buntovnik, nije htio ići u radnu zajednicu. Moj je otac bio poznati mlinar s tridesetogodišnjim iskustvom rada u vlastitoj mlinici. Nije išao u vojsku i nije bio privrženik nijedne od vojski”, ističe Gojko Bošnjak.

Kao 21-godišnjak Gojko je u travnju 1954. godine poslan na služenje vojnog roka u Užice. Zahvaljujući ”manevru koji je odradio s kolegama” u JNA proveo je 18 mjeseci umjesto predviđena 24 mjeseca.

Povratkom iz vojske zaposlio se u Novogradnji i stigao do statusa predsjednika upravnog odbora. No, vrlo brzo su nastali novi problemi – posvađao se s direktorom. ”Direktor me ‘savjetovao’ kako moram štiti upravu, a ne brinuti o radnicima. Preko toga nisam mogao preći. Uskoro sam zatražio putovnicu u namjeri odlaska rođaku Ivanu Buntiću u Njemačku”, priča u razgovoru za Bljesak.info bivši hrvatski emigrant kojemu je supruga Iva prva donijela vijest kako se treba javiti u Mostar i podignuti putovnicu. ”Ta vijest me zatekla na radu u Vinariji Čitluk.

U Mostaru me dočekao Mirko Praljak, otac generala Slobodana Praljka, i počeo mi ‘davati upute kako se ponašati u Njemačkoj’. No, nakon sat vremena razgovora rekao mi je kako ću morati pričekati na putovnicu jer nisu stigli svi papiri iz Lištice”, prisjeća se Gojko Bošnjak koji je nakon dva tjedna dobio odbijenicu.

U veljači 1962. godine potpuno je ”raskrstio s Jugoslavijom”

Ipak, u njemu je prevladala velika želja za napuštanjem režima kojeg nije osjećao svojim. Zahvaljujući prijatelju Marku – Marki Ćoriću iz Donjega Graca, koji mu je ”sredio” putovnicu, Gojko je krenuo prema Njemačkoj.

No, u Zagrebu se zadržao četiri tjedna. ”Četiri sam tjedna proveo u Petrinjskoj ulici u stanu kod prijatelja Mladena Mandića. Stan se nalazio u neposrednoj blizini zagrebačke UDBA-e. Možda su me i tada pratili”, naglas razmišlja naš sugovornik.

U Njemačku, točnije u grad Karlsruhe u gornje-rajnskoj dolini stigao je u listopadu 1961. godine i odmah se, zahvaljujući rođaku Ivanu Buntiću, zaposlio na gradilištu. Kako nije imao odgovarajuću vizu, nakon samo mjesec dana dobio je otkaz i potražio novi posao u stotinjak kilometara udaljenom mjestu.

Nakon tri mjeseca čekanja odobren mu je boravak pa se vratio na stari posao u Karlsruhe. Početkom veljače 1962. godine potpuno je ”raksrstio s Jugoslavijom”. Zajedno sa suprugom Ivom, koja mu se pridružila u Njemačkoj zahvaljujući papirima koje je sredio prijatelj Marka Ćorić, javio se u izbjeglički lager i zatražio politički azil.

”To je jugoslavenskoj komunističkoj vlasti bio znak kako radim ‘protiv države i naroda’ i postao sam njihova meta. Za njih sam postao ‘ustaša Gojko Bošnjak’ iako nitko moj nije bio u ustašama. Moj jedini krimen bio je taj što sam bio nacionalno svjestan”, tvrdi Gojko Bošnjak u razgovoru za Bljesak.info.

Neuspjeli pokušaj atentata bombom

Vrlo brzo se adaptirao na njemački način života, red, rad i disciplinu. Najprije je njegov rođak Ivan Buntić otvorio restoran u kojem je radila i Gojkova supruga Iva. Kako je tamo izučila zanat, odlučili su se uz rođakovu podršku otvoriti i vlastiti restoran 1970. godine u partnerstvu s Božom Plazibatom iz Dugopolja.

Neposredno prije otvaranja vlastitog lokala pripadnici jugoslavenske komunističke vlasti pokušali su ga ”kupiti”. Preko punca Luke Sliškovića dobio je od strane lokalnih udbaša iz Mostara, po instrukciji iz Beograda, poslovnu ponudu i poziv na skori sastanak – bilo gdje izvan Njemačke! ”Nisam se dao pokolebati u svome naumu.

Samo dvije godine kasnije, 1972. godine ponovno su kod mene u stan došla dvojica udbaša iz Mostara i ponudili mi što poželim samo da prijeđem k njima. Nije bilo te cijene kojom bi me kupili. Izvadio sam po 50 DM iz svoje kasice i dao im za ručak kako bi nadoknadili energiju potrošenu u nastojanju da me vrbuju”, prisjeća se naš sugovornik.

”Živio sam od svoga rada i truda. Nisam bio nikakav terorist kako su me označili. Skupljali su se ljudi oko mene i moga lokala. Bilo je dosta uglednih ljudi iz njemačkog društva, od javnog tužitelja, njemačkog vrhovnog suca do emigranata”, dodaje Bošnjak u razgovoru za Bljesak.info.

Uspjeh u poslu nisu mu mogli oprostiti. Smatrali su kako u svome lokalu pomaže emigrante i huška ih protiv Jugoslavije. Zbog svega toga u ljeto 1972. godine postavili su bombu u stepenište njegova restorana i tempirali ju na završetak radnog vremena. Bomba je, prisjeća se Gojko, ”zakasnila četiri minute” i eksplodirala u 23.04 sati kada su, srećom, on i svi njegovi radnici već bili izašli s posla.

U drugom napadu pokušao ga ubiti njegov bivši sugrađanin

Drugi napad na Gojka Bošnjaka dogodio se 28. prosinca 1973. godine, kada se vraćao iz kupovine namirnica za svoj restoran. Iznoseći namirnice iz auta opazio je kako netko korača iza njega.

No, tome nije previše davao pozornosti dok nije osjetio dodir pod plećkom. ”Učinilo mi se kako je nešto škljocnulo. Okrenuo sam se i vidio napadača kako drži pištolj s prigušivačem iza mojih leđa. Srećom, uspio sam mu se oduprijeti. Pištolj mu se zaglavio pa je sam sebe ranio. Hrvali smo se i valjali po dvorištu gotovo petnaest minuta.

Uspio sam mu razdvojiti prigušivač od pištolja i držeći ga čvrsto za zemlju dočekati policiju”, prepričava Gojko Bošnjak svoju priču za Bljesak.info.

Kako naš sugovornik nadalje otkriva, u trenutku napada na njega jedan od gostiju u njegovom restoranu bio je i Ante Roso, kasniji hrvatski dragovoljac i general, koji se odmah želio obračunati s Gojkovim napadačem.

Napadač na Gojka, kako tvrdi naš sugovornik, bio je njegov pet godina stariji sugrađanin Vlatko Mišić iz Ljutoga Doca, koji je dobio direktivu od mostarskih udbaša Petra Manojlovića, Stipe Grizelja i Rade Vukojevića.

Godinu dana kasnije na Okružnom sudu u Karlsruheu Vlatko Mišić je osuđen na deset godina zatvora zbog pokušaja ubojstva Gojka Bošnjaka. ”Ni nakon toga nisu prestali s prijetnjama. U dva navrata sam zaticao na desetke ćikova u svome podrumu, vjerojatno od potencijalnih napadača koji su čekali moj dolazak.

U stan su mi dolazili, jedan je čak bio i moj rođak, igrali se s mojom djecom i smišljali način kako me likvidirati. Nakon toga nikoga više nikoga nisam puštao unutra”, prisjeća se.

Družio se Brunom Bušićem, supružnicima Bušić i Gojkom Šuškom

Boravkom u političkoj emigraciji imao je priliku susresti se i sprijateljiti s brojnim hrvatskim političkim emigrantima. Bruno Bušić, Gojko Šušak i Zvonko i Julienne Bušić samo su neki od političkih istomišljenika s kojima je volio provoditi dane.

Upravo Zvonko i Julienne Bušić u svojoj autobiografskoj pripovijetci ”Ljubavnici i luđaci”, između ostaloga, spominju i Gojka i njegov lokal u Karsruheu.

”Ustaša Gojko Bošnjak” često je bio tema sjednica Centralnog komiteta komunističke partije u ondašnjoj Lištici. U isto se mogao uvjeriti i od nepoznate ”krtice“”koja mu je jedne prilike u Njemačku poslala anonimno pismo i objasnila kako se sprema obračun s njim.

Srećom, bilo je, kako kaže, i među njima ljudi. Iz političke emigracije prvi se put vratio 1992. godine kada je najprije na Krk s prijateljima dopremio humanitarnu pomoć, a onda iste godine i u svoj rodni Široki Brijeg.

Svoju vlastitu slobodu i slobodu hrvatske države i naroda proslavio je sa suprugom u krugu rodbine, prijatelja i ostalih političkih emigranata u staroj obiteljskoj kući svoga punca Luke Sliškovića u Mokrom (Š.Brijeg), kamo se i danas vrlo rado vraća.

”Ja sam svojim neprijateljima oprostio i pružio ruku pomirenja, samo oni meni nisu”, poručio je Gojko Bošnjak na koncu razgovora za Bljesak.info izrazivši nadu kako će još neke živuće udbaše dočekati sudbina Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kojima je njemački Vrhovni sud u Karlsruheu ovih dana potvrdio kazne doživotnog zatvora zbog odgovornosti za ubojstvo hrvatskog emigrantskog političara Stjepana Đurekovića u srpnju 1983. godine u Wolfratshausenu pored Münchena.

Razgovarao: Ivan Kraljević / Bljesak.info

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Predrag Peđa Mišić: Mi drugu Domovinu nemamo

Objavljeno

na

Objavio

Povodom aktualnih političkih „performansa“ Milorada Pupovca usmjerenih na provociranje javnosti kratko smo razgovarali s Predragom Mišićem, vukovarskim braniteljem i pripadnikom srpske manjine koji zastupa dijametralno suprotna stajališta od Pupovca.

Poštovani gosp. Mišić, ususret izborima za Europski parlament svjedočimo ponovnim političkim „performansima“ Milorada Pupovca koji, kroz plakate i javne nastupe, prolongiraju narativ o srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj. Kako to komentirate?

Milorad Pupovac uslijed nedostatka ideje, bezličnosti, po tko zna koji put pokušava u dijelu pripadnika srpske manjine izazvati osjećaj ugroženosti.

Sad je tome došao kraj. Pripadnici mog naroda uvidjeli su da ih godinama koristi kao živi štit, izvlačeći obilato novac iz državnog proračuna. Novac koji uzima iz proračuna koristi isključivo za sebe.

Zašto se u cjelokupna srpska zajednica u Hrvatskoj na javnoj sceni poistovjećuje s jednom osobom, a to je Milorad Pupovac?

Ne bih se složio s vašom konstatacijom. Većina Srba u Hrvatskoj živi životom prosječnog građanina Hrvatske. Jedini razlog zbog kojeg Pupovac ima prednost su mediji koji mu obilato daju prostor. Uz svesrdnu pomoć vladajućih. Dok normalni pripadnici srpske nacionalne manjine žive svoj svakodnevni život. To je činjenica koju potvrđuju zadnji izbori, na kojima je od 145 tisuća Pupovac dobio malo više od 8 tisuća.

Vi ste kao Srbin i pravoslavac branili Vukovar. Zašto se osobe poput Vas ili poput, primjerice, pokojnoga Arsena Dedića, ili ne ističu kao uzor i model za izgradnju hrvatsko-srpskih odnosa, nego oni koji su u vrijeme rata otvoreno rušili hrvatsku ustavnopravni poredak (Stanimirović) ili su difamirali Hrvatsku (Pupovac)?

Ja sam kao hrvatski branitelj učinio ono što je moja dužnost, obveza i čast. Braniti dom, domovinu i grad. Na ostali dio pitanja ne znam odgovor.

Koji su po Vama danas najveći problemi Srba u Hrvatskoj?

Problemi svih građana u Republici Hrvatskoj. Ekonomska situacija i pad moralnih vrijednosti. Nedosljednost i licemjerje. To je i problem srpske nacionalne manjine.

Na listi ste Hrvatskih suverenista na izborima za Europski parlament. Kako Vi dugoročno vidite poziciju Srba u Hrvatskoj?

Graditi suživot u zajedničkoj nam domovini.

Mi drugu domovinu nemamo.

Ako je loše svima, onda nitko nije sretan.

Ako je dobro svima, svi smo sretni u našoj domovini.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Marko Jurič: ‘Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema’

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine Marko. Poznati ste u hrvatskim medijima, ali ipak recite nam nešto o sebi, svome djetinjstvu, odrastanju, odgoju i Vama osobno?

Za ono vrijeme ništa posebno. Tek uobičajeno odrastanje u Zagrebu, u Dubravi koja je tada slovila kao malo divljiji zagrebački kvart. Mnoge stvari, društveni i međuljudski odnosi, pravila, vrijednosti iz tog vremena danas su postali čudni, rijetkost ili s pozicije sveprisutne političke korektnosti nekorektni. Ali bilo je to drugačije vrijeme, nekako prirodnije, a čini mi se i zdravije za odrastanje, odgajanje, sazrijevanje. Danas je prevladavajuća nekakva uniformiranost, nema onih zdravih, konstruktivnih ekstrema zahvaljujući kojima društvo dobiva široku lepezu sivih tonova koji ga onda oplemenjuju i čine bogatijim. Bilo je to vrijeme kada su ljudi sami rješavali svoje probleme, a danas se za svaku sitnicu trči u neku ustanovu, instituciju. To ljude čini pasivnima, da ne kažem neku grublju riječ. Ljudi prestaju biti subjekti, protagonisti zbivanja i postaju objekti, statisti, nijemi promatrači, u najboljem slučaju tiha mrmljajuća gunđala.

Svaki čovjek u životu ima svoje uzore, ljude koji su mu nadahnuće, ljude kojima se divimo i želimo postati kao oni. Zanima me tko je vama bio i jest uzor u novinarstvu?

Bilo je to vrijeme jugoslavenskog novinarstva koje je bilo neslobodno,  partijski kontrolirano. Ipak Vjesnik, Start, Danas imali su niz vrlo kvalitetnih majstora novinarskog zanata. Doduše ambijent u kojem su djelovali nije im dozvoljavao previše kritičnog preispitivanja pogotovo nečega što se smatralo društvenim i ideološkim dogmama. Problem je što je hrvatsko novinarstvo u krvi uništeno ili raseljeno 1945. godine i onda su na te ispražnjene nomenklature zasjeli neki šumski ljudi. Doduše i oni su se vremenom pomalo kultivirali, obrazovali i stekli vještine literarnog tkanja sukladno potrebama novinarskog zanata. Nažalost, kako su svi oni pronikli iz partijskog krila, stasali na ruskim lektirama ‘Kako se kalio čelik’, oni su tako odgojili naraštaje jednako kastriranih novinara koji nisu bili u stanju propitkivati partijske dogme. Tako da se je sve vrtjelo oko toga  koliko se najdalje smije udaljiti od partijske linije bratstva i jedinstva, socijalizma, samoupravljanja, Marxove misli i žestokog obračunavanja sa svakim tko je pokušao isticati neke hrvatske nacionalne interese. Dirati u službene verzije NOB-ea ili nekih mitova o NDH-a ili Jasenovcu bilo je ravno samoubojstvu. Tek krajem osamdesetih se nešto počelo događati, dašak liberalizma i građanske, ne partijske kritike pojavio se u javnom prostoru. Bio je to ujedno i njihov slobodarski domet jer danas kad vidimo kako djeluju neki iz tog vremena, kakve mlade kadrove odgajaju po redakcijama ili studijima izgleda kao da se vraćamo u ta olovna vremena intelektualne kastracije.

U svom dosadašnjem djelovanju kao novinar, imali ste veliki broj intervjua, razgovora na različite teme, o različitim događanjima u hrvatskom društvu. Možete li izdvojiti od svih tih razgovora, intervjua, jedan najdraži i najuspješniji razgovor, ali i jedan, možda najteži razgovor?

Devedesete su bile odlično vrijeme za hrvatsko novinarstvo koje je odjednom ekspandiralo  u golemi prostor potpuno novih sloboda. Bilo je lijepo raditi reportaže ili istraživačko novinarstvo. Mada mi je taj termin pomalo proturječan jer kakvo je to novinarstvo koje nije istraživačko? Prvih godina rata svaki je tjedan donosio neki novi teren, novu bojišnicu, nove ljude, nove priče, snažne emocije, novu reportažu. Pored toga, bilo je zanimljivo putovati po bazama NATO pakta i u vrijeme ratnih operacija intervjuirati visoke časnike, američke, engleske, francuske i kroz njihove priče dobivati potpuniju sliku o nama kao narodu i strani u ratu. Bili su zanimljivi neki političari poput Marie Le  Pena, otac današnje šefice francuske oporbe, šef talijanskih fašista Gianfranco Fini, političarka Doris Pack, ili slovački predsjednik Vladimir Mečijer. Oni mi sad padaju na pamet jer su imali neku važnost u trenutku objavljivanja. Jedan od zanimljivijih događaja je bio moj izvještaj uživo za CNN iz Brnika, ljubljanske zračne luke koja je bila u potpunom okruženju, krajem lipnja 1991. godine. Kolega i ja smo šetali potpuno praznom aerodromskom zgradom u potrazi za hranom i odjednom je zazvonio telefon. Rekao sam kolegi neka se javi, on je nezainteresirano odmahnuo rukom pa sam se ja javio, a kad ono s druge strane CNN, poziv iz Atlante, dvije minute prije početka večernjih vijesti. Američki urednik, na drugoj strani veze, pitao me što se događa, tko sam i onda kad sam mu sve ukratko opisao, pitao me jel bi htio sve to ponoviti uživo u CNN-ovim vijestima. Naravno, pristao sam. Krenula je špica informativne emisije. Prva vijest je bilo nešto o predsjedniku Bushu starijem, a onda me najavio voditelj kao specijalnog izvjestitelja iz okupiranog ljubljanskog aerodroma. Kad sam završio izvještaj. Urednik mi je ostavio broj telefona da mu se svakako ponovo sutra javim gdje god ću biti na tom ratnom prostoru. Ali sutradan smo kod Šentilja naletili na tenkove koji su tukli u smjeru gdje smo se nalazili zbog čega sam se morao bacati po livadi i puzajući tražiti neki zaklon. U tom sam skakanju, puzanju, bacanju izgubio papirić s telefonskim brojem CNN-ovog urednika pa je tako završila moja karijera na CNN-u.

Jeste li vjernik?

Jesam.

Crkva u Hrvata je tijekom povijesti dala i imala niz, dobrih biskupa, pastira, koji su ostavili duboki duhovni trag među Hrvatima, katolicima. Koga biste vi izdvojili kao sobu „ vrlo dobrog pastira“? Kao onog koji zaslužuje da ga citiramo, koji nam i dandanas ima što poručiti?

Kroz povijest. Nije bilo puno narodnih biskupa. Uglavnom je Beč Hrvatima nametao strance kao duhovne pastire. Zanimljivo je kako su neki od tih ljudi vremenom postajali politički Hrvati. Primjerice Juraj Haulik, Slovak. Učinio je puno za hrvatski narod, podigao ga je iz polumraka nepismenosti i neobrazovanosti. Zanimljiva je ta moć apsorpcije koju ima hrvatski narod. Puno je takvih primjera. A iz ovog novijeg doba istaknuo bih Tomislava Ivančića, Zvjezdana Linića. Poznajem dosta isusovaca. Čak su me bili angažirali oko pripreme i pokretanja kampa za mlade ‘Modrave’, što je bila ideja briljantnog patera Luke Rađe, koji je u to vrijeme vodio SKAC u Palmotićevoj. Nažalost, Luka je stradao u teškoj prometnoj nezgodi pa nikad nismo od Modrava napravilo ono što smo on i ja planirali.

Današnje je vrijeme postalo vrijeme kompromisera pa i u kršćanstvu nažalost, čak i u Crkvi kako među svećenicima tako i među ljudima. Mada ima lijepih primjera poput biskupa Vlade Košića. Kao da se nekakav strah uvukao među ljude i u Crkvu, manjka onog pouzdanja u Božju providnost koja prati hrabre tragače za Istinom. Sve manje je onog jasnog, nedvosmislenog kršćanskog stava po načelu ili jesi ili nisi za nešto. Umjesto toga sve se češće i unutar Crkve uvodi nekakva treća opcija, nekakva ‘zlatna sredina’ o kojoj u Bibliji ili nauku Crkve nema ni slova. Cijela je Biblija sukob polova i od čovjeka se očekuje da se odluči opredijeli, a ne da pronalazi način kako sjediti na oba stolca. Čudna su ovo vremena. Vjerojatno vremena kušnje i tu su svećenici na potezu da jasnoćom i primjerom hrabro svjedoče za Istinu.

Nakladnička kuća  „ Benedikta“ tiskala je niz vrlo dobrih knjiga. Ja sam pročitao nekoliko knjiga izdavačke kuće „ Benedikta: Gabriele Kuby „ Svjetska seksualna revolucija – uništenje slobode u ime slobode“, Michael S. Rose „ Zbogom, dobri ljudi – Kako su liberali uvukli opačine u institucije Katoličke crkve“, i knjigu William Cobett „ Povijest protestantske reformacije u Engleskoj i Irskoj“. Sve tri spomenute knjige su vrlo dobre. Otkrivaju istine za koje do sada nismo znali. Vi ste čitali knjigu „ VELIKA LAŽ“ . Što nam možete reći o nakladničkoj kući Benedikta i o vašem čitanju knjige „ VELIKA LAŽ“. Koji su vaši dojmovi?

Knjiga koju smo predstavljali na Kaptolu: ‘Velika laž – Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice’ je jedan u nizu zanimljivih naslova koji se zadnjih dvadesetak godina pojavljuju od Huntingtona na ovamo. Koji imaju u sebi elemente razotkrivanja metoda zavjera, skrivenih taktika političkih i obavještajnih planova uspostave novog svjetskog poretka. Ti su planovi vjerojatniji jer je tehnologija uznapredovala i pretvorila svijet u globalno selo koje je postalo poligon za razne političke manipulatore i mešetare. Na djelu je jedna civilizacijska destrukcija koja temeljem tobožnjih najnovijih znanstvenih otkrića i širenja okvira lažnog humanizma nameću današnjoj zapadnoj civilizaciji osjećaj srama za nešto što je prije tridesetak godina bilo normalno, nešto na čemu je počivao onaj naravni društveni poredak koji nam nestaje pred očima. Na žalost upravo su mediji postali glavni zagovornici te ‘Velike laži’. Koji je to demonski paradoks kada novinarska struka umjesto da razotkriva istinu sudjeluje u njenom sakrivanju i izvrtanju. Novinarstvo se bavi manipulacijama, spinovima, političkim marketingom, prikrivenim reklamama, reketarenjem, PR biznisom provučenim kroz sve novinarske forme. To što čitamo u toj knjizi o stanju u SAD-eu, s ove hrvatske pozicije to još uvijek djeluje kao neko nama daleko ludilo. Nažalost radi se o svjetskom procesu koji je i nas zahvatio. Dakle, to što se danas događa u SAD-eu, događati će se kod nas za desetak godina. Osim ako neće, jer i Onaj gore je na potezu. Ne vjerujem da će mirno promatrati kako mu odmetnuta kreacija preuzima kontrolu nad onim što je stvorio.

Poznata je statistička činjenica da Hrvati vrlo malo čitaju. Čak 50% Hrvata kažu da ne čitaju knjige, 42% Hrvata mjesečno pročita jednu knjigu. Po čitanosti knjiga na dnu smo europski zemalja. Gdje vi vidite razlog da Hrvati vrlo malo čitaju?

Hrvati su pomalo inertni i komotni. Puno je jednostavnije na kompjuteru ili tv-u pokupiti ponuđene informacije i zadovoljiti svoju dnevnu potrebu informacija. Novi su mediji daleko agresivniji od knjige i ne traže gotovo nikakav angažman. Knjiga traži, vizualizaciju, čitanje, višesatnu koncentraciju, strpljenje, vrijeme. Hrvati su revoltiran narod zbog niza prevara koje su mu se dogodile zadnjih 20-ak godina pa onako u panici pokušavaju spasiti nešto od onog projekta iz devedesetih. Tko će u takvim okolnostima imati vremena i strpljenja za prionut uz knjigu?

Bili ste moderator, voditelj predstavljanja knjige Dinesh DSouza „ VELIKA LAŽ“ – razotkrivanje nacističkih korijena ljevice“. Knjigu su predstavili: g. Zvonimir Hodak, kolumnist portala Direktno.hr, g. Karolina Vidović Krišto, novinar i povjesničar g. Boris Havel, povjesničar. Kako komentirate predstavljanje knjige i sve ono što su rekli i zaključili predstavljači?

Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema na tom prostoru. Predstavljači su upravo kroz primjere iz knjige koju su predstavljali to i prikazali. Problem je što su ljudi uspavani medijskim kampanjama, sitnim nomenklaturama i apanažama za osnovnu egzistenciju.  Ljudi su zapravo kupljeni sitnim ustupcima, egzistencijom, sigurnošću, udobnošću, a ne vide da polako gube sebe i da će vrlo brzo sve to doći u pitanje. Dok je ovako malo će se ljudi pokrenuti. Komunisti su u jednom bili u pravu, a to je da za revolucionarne aktivnosti nisu pogodni ljudi koji nešto posjeduju, nego oni koji nemaju što izgubiti. Takve su nazivali proleterima. A u Hrvatskoj još uvijek postoji jedna razina egzistencije i standarda koja anestezira bilo kakve buntovničke ambicije kod ljudi.

U hrvatskom medijskom prostoru ima „ bučnijih“ od manje bučnih. Jačih i slabijih u smislu mogućnosti plasiranja vijesti hrvatskim građanima. Tko je po vašem mišljenju, koji i čiji mediji su bučniji, a čiji manje „ bučni“?

Oni mediji koje država i politički lobiji obilato financiraju imaju zadatak biti bučni. Zato i postoje jer stvarajući buku stvaraju koprenu iza koje se događaju sve te prevarantske igre i manipulacije. Nikad ljudi nisu bili više zavedeni lažima, nego u ovo današnje vrijeme. U komunizmu je postojala prisila i nesloboda govora, ali je ipak većina znala što je istina i tko je neprijatelj. Danas je sve zamuljano i upravo taj mulj stvaraju ti dobro plaćeni mediji, taj tzv. main stream. I u tome bez iznimke sudjeluju svi veliki nacionalni tiskani i elektronski mediji, velika većina portala, bez iznimke svi koji su na rang listama među prvih nekoliko stotina po čitanosti, uz možda jednu ili dvije iznimke. Tu je još golema i vrlo učinkovita mašinerija društvenog samozavaravanja, kreatori iluzija, tzv. nevladine udruge. I među njima, u tome sudjeluju upravo oni koji iz raznih izvora dobivaju goleme svote novca. I to je trenutna hrvatska stvarnost koja polako suptilnim i okultnim metodama programiranja ulazi u prostor ljudskih emocija. I to je vrlo opasno jer su emocije pokretačka energija u čovjeku. Bez njih čovjek postaje biljka.

I za kraj još jedno pitanje. Europa i europski narodi stare populacijski. Neki već Europu zovu „ sijeda Europa“. Hoće li imigranti, koji su pretežno muslimani, kulturološki preoblikovati Europu koja nema svog duhovnog i kulturnog identiteta.?

Ništa novo pod kapom nebeskom. Ovo vrijeme podsjeća na razdoblje s kraja Rimskoga carstva. I tada su bili emigranti koji su dolazili s istoka u bogato carstvo, u potrazi za boljim i laganijim životom.  Proces propadanja rimskog carstva je trajao više od sto godina. Ostale su enklave koje su stvarale neki suživot s tadašnjim emigrantima. Taj je suživot bio takav da su u konačnici tadašnji emigranti prešli na kršćanstvo. U tom je dijelu danas situacija drugačija. Islam je čvrsto etabliran kod ljudi koji ga ispovijedaju i osjeća se nadmoćno u odnosu na druge pa tako i prema kršćanstvu. Tu je sada Bog na potezu.

Razgovarao: Vlč. Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari