Pratite nas

Kolumne

Finale Davisovog pokala – više od sportskog poraza

Objavljeno

na

Premda je hrvatska teniska reprezentacija izgubila finalni sraz, Davisov pokal se ipak našao u rukama Hrvata. Daniel Oršanić, izbornik argentinske reprezentacije, potomak ustaše sretnika koji je izbjegao poratnom pogromu komunističkih barbara, podigao je salataru i natjerao nas da se nešto upitamo. Ne, što bi bilo da se kotač povijesti okrenuo tako da je Oršanić u finalu vodio hrvatsku reprezentaciju a ne Željko Krajan. Nego što bi bilo da je od desetina tisuća ljudi u najboljoj dobi, lako moguće i njih preko stotinu tisuća, koji nisu bili sreće Oršanićeva djeda, ostalo na životu u obje nam države hrvatske domovine nakon krvavog poraća. Koliko li smo samo izvrsnih ljudi u tom besprizornom masovnom pokolju nepovratno izgubili – sportaša, umjetnika i drugih kulturnih djelatnika, poduzetnika i gospodarstvenika, znanstvenika i inženjera, pomoraca, vojnika i policajaca, svećenika i drugih ljudi časnih zvanja i zanimanja? Koliko li bismo se lakše obranili od komunističko-četničkog agresora? Koliko bismo veće tržište bili i razboritije gospodarili svojom zemljom? A možda bi nas i u 21. stoljeću vodio dostojan nasljednik prvog hrvatskog predsjednika? Konačno, bismo li u tom slučaju prošlog vikenda u sastavu imali i boljeg igrača od Ive Karlovića, možda čak i Marina Čilića? Na sva ta pitanja ne možemo posve precizno odgovoriti, ali na jedno prilično pouzdano možemo. Možda bi, i da se povijest drukčije rasplela, hrvatski tenisači pognute glave napustili teren, ali sigurno ne bismo kao narod doživjeli takav brodolom na domaćim tribinama.

Argentinskim navijačima – razložno je pretpostaviti kako se radi o ljudima s visokim prihodima za tamošnje prilike budući da su si mogli priuštiti novac za prekooceanski izlet – u prvom su prstenu tribina zagrebačke Arene, onome najbliže terenu, društvo pravili domaći parnjaci, mahom pripadnici elite, visokog i višeg srednjeg sloja. Radi se o društvenom sloju koji bi u normalnim okolnostima trebao biti barjaktar nacionalne svijesti što kod Argentinaca očito i jest. No, čini se kako u Hrvata okolnosti baš i nisu posve normalne. U njihovim redovima našlo se tu – što pobjednika tranzicije, što osoba na upravljačkim mjestima u politici, državnim i privatnim poduzećima, njihovih prijatelja i članova obitelji, uz ponekog “padobranca”. Za svoj dom itekako spremnim Argentincima suprotstavili su se, dakle, u manjoj mjeri mentalni i biološki slijednici komunističkih komesara, pripadnika komunističke tajne policije i njoj odanih suradnika. A uz njih i pretežito oni koji to vjerojatno nisu, međutim to ih ne priječi da vlastite stavove tvore i spoznaje o svijetu crpe iz pisanija raznih nacionala i globusa, jutarnjih i večernjih udarnih dnevnih divizija, novih listuljaka, slobodanki i elektroničkih im blizanaca.

Tim urbanim skorojevićima nije bilo teško uvaliti novi vizualni nacionalni identitet s dizajnerskim potpisom u vidu “zastavice” nalik onoj kojom se označava kraj utrke Formule 1, samo posutoj crvenim i plavim kvadratićima umjesto crnih. Ovaj ciljano podmetnuti Grand Prix smotuljak izvučen je iz ropotarnice zloglasnog Ranka Ostojića nakon što mu je narod pokazao “bosanski grb” pri pokušaju da istovjetan dezen krasi registarske tablice hrvatskih vozila umjesto službenog hrvatskog grba. Očito je procijenjeno kako obična hrvatska državna zastava nije dovoljno nobles, pardon cool, da bi mogla udovoljiti zahtjevnim prohtjevima suvremenih pokondirenih tikvi. Oko one, pak, koju resi grb s početnim bijelim poljem, dakle one koju je bezpridržajno izabrao puk kad je stvarao Hrvatsku i pred kojom je prvi put na dužnost prisegnuo predsjednik Tuđman, širi se vonj ognjišta, suviše nesnosan za osjetljive nosnice ovodobnih hrvatskih velmoža. Tako su vrata jednoj bezličnoj novotariji, koju je kao takvu toplo primila elita razvodnjenog identiteta, ostala širom otvorena.

Možda sve to i ne treba toliko čuditi, jer u hodogramu onoga koji veselo pohodi obljetnicu obrane Radija SKOJ 1 autentično, nereformirano hrvatsko znakovlje teško može naći mjesta. A možda se jednostavno nije željelo izložiti neugodnosti buduću nam caricu Milicu koju bi bez sumnje prouzročila provokativna koreografija? Naime, sva je prilika kako su na inicijativu ili čak posredovanjem Njezine ekselencije drugog dana finala angažirani trubači (Dragačevo?) i dobošari kako bi prikrili osjetan raskorak između domaćih promatrača i argentinskih navijača. Prvog dana susreta taj je jaz bio toliki da su se i domaći igrači pomalo stidljivo (pazeći da ne povrijede i obeshrabre vlastite podupiratelje) izjavljivali kako su se osjećali kao da se igralo negdje pola puta između Hrvatske i Argentine. Dojam o pripremi susreta upotpunjava činjenica da su Argentinci desetak dana prije početka susreta puhali na hladno pribojavajući se brze podloge koja im ne odgovara, da bi nakon što su je isprobali izrazili potpuno zadovoljstvo njome. Podloga je bitna stvar u tenisu i malo koji domaćin propušta priliku izabrati optimalnu podlogu, pogotovo u finalu.

Ipak, sav jad i bijeda tog mentaliteta, posljedice sustavno zapretanog nacionalnog duha, slila se u jedan trenutak, onu loptu u petom setu meča između Čilića i Del Potra – loptu Del Potra koja je završila izvan granica igrališta što linijski sudac, kažu Hrvat, nije uočio. Na stranu sad što ne možemo znati bi li Čilić iskoristio tu priliku da oduzme servis suparniku, niti možemo znati kako bi se meč dalje razvijao da je sudac drukčije presudio. No ono što sigurno znamo jest da je Čilić u tom trenutku jednostavno pukao. U očaju je bijesno bacio reket i zaigrao znatno slabije, gotovo preko volje. Također, nije potrebna neka velika pamet da bi se zaključilo kako bi malo gdje u svijetu u ključnom trenutku prijelomnog susreta domaći sudac, u situaciji kad nije siguran, presudio na štetu domaćeg igrača. Stoga ovaj potez ne treba gledati samo kao čin konkretnog pojedinca. U simboličnom smislu on predstavlja samo još jedan kamenčić u mozaiku u kojem se zrcali slika jednog steriliziranog društva izgubljenog ponosa i časti, oguglalog na sve što je narod kojem nominalno pripada nadahnjivalo na velika, katkad i čudesna djela.

Hrvati skrojeni po mjeri tzv. antifašista su uvijek “neutralni”, jer su ih tako naučili “domaći” pisani i elektronski srbobrani posprdno im se smijuljeći i pritom se jedva suzdržavajući da ne prasnu u grohot. “Neutralni” su i kad se sudi najboljim hrvatskim sinovima u Haagu. Štoviše, u neizmjernoj bijedi spremni su dodvoriti se paževima svjetskih moćnika sudeći im i sami. “Neutralni” Hrvati dobro znaju da su svi u ratu činili zločine i da se svi svima trebaju ispričati. Potom će opraštati tuđu muku, bol i patnju jednakom lakoćom kao što su bili spremni darovati tuđu krv kad je gorilo. Posebno su tupo ravnodušni kad tisuće i tisuće posmrtnih ostataka onih koji nisu imali sreću umaći komunističkom revolucionarnom teroru polako proviruju na svjetlo dana. “Neutralni” Hrvati olako okreću glavu od prošlosti onakve kakva se stvarno odigrala pa “mudrošću” svojstvenom prosječnom tinejdžeru rastežu žvaku o nasušnoj potrebi okretanja budućnosti. To ih, naravno, ne sprječava da obilježavaju sjećanje na onu prošlost koja se uopće nije dogodila pa će na vlastitu štetu i sramotu brižno njegovati toksični jasenovački cvijet od papira. I od BiH Hrvata bježe kao opareni bezrezervno prihvaćajući po istom obrascu nametnutu im nepostojeću krivnju.

Da nisu “neutralni” i “neovisni”, netko bi za takve Hrvate mogao pomisliti kako onima kojima (po)služe ne predstavljaju drugo nego korisne budale. A poneki bi ih pristrani Hrvat, ognjištar, baš onako kroatocentrično kako to samo oni znaju, mogao nazvati izrodima i izdajnicima. Takav bi čudak mogao primijetiti i kako je nepošteno i nepravedno da se oni koji se odriču vlastite zastave, pjesme, grba i pozdrava – jer vrijeđaju moralne osjećaje građana kako to u optužnim prijedlozima bez truna srama piše birokratski pravosudni balast zaostao iz jugokomunističkog totalitarizma – šepure postignućima onih koji su spremni odricati se za Hrvatsku.

Ima nas koji se još sjećamo vremena kad je bilo onih koji su živjeli “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”. Doduše, ni tad ne previše, ali sasvim dovoljno. Podsjetimo se, i tada je Hrvatsku vodio jedan Zagorec, dok su glavne uloge na terenu igrali Hercegovci. U istoj dobitnoj postavi Hrvati su opet pokazali da kad svaki igrač u momčadi igra na svojoj prirodnoj poziciji mogu biti izvrsni drugi na cijelom planetu. I to u sportskoj grani kojom se sav ozbiljan svijet bavi što nije mala stvar za tako mali narod. Zato kapa dolje Hercegovcima Čiliću i Dodigu, kao i izborniku Zagorcu Krajanu! U mučnim ste okolnostima sačuvali obraz i osvijetlili nam put.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

’25. MAJ’ – Titova štafeta ubijene mladosti

Objavljeno

na

Objavio

Svaki “25. maj” je nelagodno sjećanje na dan koji je mladima u YU komunističkoj tiraniji bio Dan mladosti, a danas u slobodi – nakon svih strahota i zadnjeg rata 90-ih prošlog stoljeća u kojem je ubijena brojna mladost – preživjelima je Dan žalosti.

Mladost u bivšoj YU nije znala kako slavi pogibelj stotine tisuća ubijene hrvatske mladosti na Križnom putu, niti je slutila svoju buduću pogibelj ili ubijanje svoje djece. Tito je mladosti u naslijeđe ostavio istu onu sudbinu koju je u ljubljanskoj bolnici doživjela njegova amputirana noga.

Nakon što se preselio na onaj svijet u Danteov kafić “Devetka” iza njega je ostao njegov zločinački duha zatvoren u boci lažnog bratstva i jedinstva, Taj zločinački duh najbolje je u svojoj pjesmi opisao mađarski književnik Lajos Zilahy:

U strašnoj noći, sumorno, tegobno

Lupi na nebu u bubanj razbješnjeli anđeo

Naš stari sluga tiho pobježe

A nogu nam slomi najmlađe ždrijebe

Udarac u bubanj naznačio je rat. Stari sluga što bježi u dubokoj starosti je umrli zločinac Tito i komunistička elita, a najmlađe ždrijebe sa slomljenom nogom predstavlja ubijenu mladost.

Na jednoj strani u uniformama tzv. JNA u agresiji je ginula mladost svih naroda i narodnosti “od Vardara pa do Triglava“, poglavito srpska mladost zavedena hegemonističkom ideologijom, a na drugoj strani u obrani je ginula mladost Slovenije, Hrvatske, BiH i na Kosovu koja se borila za dugo iščekivanu slobodu i neovisnost.

Sve je počelo 05. svibnja 1945. kada je štafeta nosila ime “Titova štafeta. Zatim je 1957. godine diktator Josip Broz Tito izmišljeni datum svojeg rođenja “25. maj“ odredio za “praznik omladine“ – Dan mladosti – i od tada nosi ime “Štafeta mladosti”. Nakon Titove smrti od 1981. do 1987. Štafeta nosi naziv “I polije Tita – Tito”.  U to ime diljem YU nošena je lokalne štafete dok je  originalnu štafetu u ruke Titu predavao najbolji omladinac-omladinka na stadionu JNA u Beogradu.  Paradi samoljubivog diktatorskog kiča prethodio je cjelovečernji program poznat kao “slet“ koji se danas može vidjeti jedino još u komunističkoj Sjevernoj Koreji, piše Filip Antunović / Kamenjar.com

Prva štafeta mladosti krenula je Kumrovca i nju je Titu u ruke uručio Mika Tripalo. Nakon Titove smrti zadnja štafeta je krenula iz Slovenije 1987. Godin i nju je Haimu Redžepiju – tadašnjem predsjedniku Omladine Jugoslavije – u ruke predala Rejmonda Bočaj s Kosova.

Plakat urađen za zadnja štafetu umalo je glave koštao dizajnere ljubljanskog ateljea “Novi kolektivizam” jer je njihovo rješenje bilo u stvari prepravljeni plakat iz postojećeg asortimana nacističke Njemačke.

Je li ovaj nacistički plakat namjerno ili slučajno izjednačavanje crnog i crvenog fašizma nije ni bitno jer je usporedba opravdana. Razlika je samo u tome što je crveni fašizam bio višestruko ubojitiji od crnog i još i danas u Hrvatskoj ubija.

U to vrijeme zadnje štafete “naprednim kulturnjacima” je već bio “pregorio osigurač” jer nisu više mogli naći ni motiva a ni straha za izmišljanje glupih pjesmica. Pijano povraćanje podobnih kvazi pjesnika inače je Tita uspoređivalo s brojnim vrstama cvijeća. Ništa nije tako intenzivno smrdjelo na užganu bljuvotinu mamurnog jutra kao ti stihovi autorizirani od podobnih ispičutura. Kičasto okićeni bogatom florom, a ponekad i faunom, partijskim dekretom su od Tita pravili botanički i zoološki vrt: “Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela”, “Druže Tito ti si naše cvijeće, za tobom se cijeli narod kreće”, “Druže Tito sokolovo oko, ti namigni a mi ćemo skokom”,  itd. i itd……

Tko je bio Tito i zašto je njemu u čast žrtvovano stotine tisuća života mladih ljudi?!

Slučajno rođen u Kumrovcu (je li?!) njegov lik i djelo zasluženo se nalazi na desetom mjestu najvećih svjetskih zločinaca. Kao mlad bravarski šegrt otisnuo su u Rusiju pomoći Lenjinu pri teljenju najkrvoločnije ideologije koju je ovaj svijet ikad doživio, a koju su krstili imenom komunizam i prezimenom “Oktobarska revolucija”.

Nakon što se vratio u tadašnju Kraljevinu SHS bio je užasno brutalan prema ideološkim neprijateljima na kojima je usavršavao boljševički sadizam. Najprije je bio disident da bi WWII iskoristio za diktatorsko preuzimanje vlasti koju je zadržao sve do svoje smrti. Volio je kad bi ga oslovljavali s “Najveći sin svih YU naroda i narodnosti”, a sve ono što je Tito volio po automatizmu su morali zavoljeti i svi narodi i narodnosti. Ili je Tile ipak bio ruski spermatozoid kojeg nam je umjesto pravog Jože podmetnula ruska tajna služba?!

Po tvrdnjama nekih povjesničara pravi Joža ke poginuo na ulicama oktobarske revolucije. Sumnju u podrijetlo sjemenke od koje je nastao posebice je pojačavalo šegrtovo zaplitanje jezikom dok se mučio govoreći na hrvatskom jeziku.

Bez pomoći Zapada i Rusije Tito bi u ratu s Hitlerom bio do tabana potučen. Jer po svojem bitisanju diktatori ne trpe konkurenciju između njega i Staljina su ubrzo pukle tikve. Sa džeparcom dobivenim od Zapada izigravao je sultana “Pokreta nesvrstanih” koji je u stvari bio udruga diktatora trećeg svijeta. Umislili su si da mogu po potrebi “Hladni rat” zagrijavati ili hladiti. Okružen zgodnim ženama, bijela odijela, skupocjena auta, kubanske cigare i čaša whiskya u ruci, bili su tipičan Titov imidž moćnog i prebogatog komunističkog biznismena.

Kao u onoj priči “Pas koji je volio vlakove” i Tito je volio svoj privatni “Plavi vlak”, iako – ruku na srce – od vlaka je više volio voz iz kojeg je za života teatralno mahao “spontano” okupljenoj masi obožavatelja. Svi su bili ukrašeni naređenim osmijesima. Ukočeno su se kiselili na licu umornom od cjelodnevnog  programa koji je veličao Potemkinova sela. Od silnog pjevanja osušenih usta su do besvijesti ponavljali “Internacionalu”, borbene partizanske pjesme, kao i one u kojima je Tito mirisao na cvijeće čak i kad je kenjao. I sve to uz podaničko-posvojnu krilaticu “Mi smo Titovi, Tio je naš”!

Osobito žalosno je bilo gledati komunističku perverziju nad malom djecom odjevenu “pod konac” u pionirske plave kute, oko vrata crvene marame, a na glavi plave partizanske kape s kojih je prijetila crvena petokraka. Iako su u tom uzrastu djeca sposobna voljeti tek svoju obitelj u stavu mirno pjevali su koliko vole Tita: “Pioniri maleni mi smo vojska prava da čuvamo granice i Tita maršala”!

Za razliku od “motivacije” kod odraslih, kojima su se kosti ledile zbog namrštenih obrva u kožnim mantilima, maloj djeci bilo je teško i nezgodno usaditi komunistički strah i zato su pionirske glasne žice kupovane sokom na slamčicu “Dvojni C”, Smokijem od brašna, bombonima Ki-Ki i čokoladicama Kandit i Kraš. Pionirima s iznemoglim grlom dijeljena je medicina Bronhi bombone je s njima se lakše se diše. Nakon ovakvog “podmićivanja”, od korsko udruženih pionirskih glasića prijetilo je pucanje svih okolnih stakala. Sav ovaj naručeni igrokaz je Tiletu i te kako godio.

Od silne sreće srce mu je galopiralo od grkljana sve do donjeg dijela trbuha. Kako mu srce ne bi do ispod jaja propalo tregeri su mu pridržavali hlače podignute tik do ispod pazuha.  Pored “spontanih” dočeka volio je krstarenje, opijanje i orgije na njegovom brodu “Galeb”. Na njemu je iz dalekih zemalja dovozio razne egzotične životinje za svoj privatizirani otok Brijuni.

Brijune je u privatno vlasništvo naslijedio tijekom Domovinskog rata odbjegli Rade Šerbedžija, Dražina loza preobučena u kazališni kostim Titovog pionira, koji se vratio po nasljedstvo nakon što je na vlast u HR došao unuk Idriza Ujdurovića Stjepan Mesić i četničko-komunistička bratija. u Hrvatskoj osvojila vlast. I neka sada netko kaže kako u komunizmu, osim društvenog vlasništva i privatizacije. Moralo se biti zaslužan ali samo približno kao Tile, nikako više od njega. U suprotnom “zaslužni” bi vječinm počivalištem privatizirao samo zemlju dva metra dužine, metar širine i metar i pol dubine.

Od svih naroda i narodnosti bivše YU i od cijelog „bratstva i jedinstva“ Tito je najviše volio mlade i jedre skojevke. Njihovu lojalnost provjeravao bi hvatajući ih za sise čak i u direktnom prijenosu pri uručivanju cvijeća. Ako bi se skojevke usprotivile sjedinjenju njihovog tijela s tijelom partije, dakle Tito=partija, on bi im poklonio odmor na egzotičnom „Golom otoku“. One s malo više sreće bi po zatvorima dugi niz godina učile što to znači žrtvovati se u ime naroda i partije. Među njihovim raširenim nogama uvježbavane su “omladinske radne akcije”!

Proizvoljnim crtanjem međurepubličkih granica, Hrvatima je otimao njihovu domovinu, a domovini Hrvatskoj njene Hrvate. Klaonica koju je vodio bravarski šegrt iz Kumrovca ne može se usporediti s kumicom koja na tržnici prodaje piliće uređene u kućnoj radinosti, nego s industrijsko-serijskom efikasnošću u mesnici “Gavrilović”. Slično Kiklopu iz Rankovićevog romana, ovi gurmani izuzetno su uživali u ljudskom mesu koje se najlakše, najjeftinije i najmasovnije nabavlja u ratu. Jedino je nedostajalo salate koja je 90-ih naručivana u pjevajućim stihovima, “Kućo cvijeća pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate”. Zapravo, pjevano je  Slobodane a ne kućo cvijeća, ali sasvim je jasno čija je ostavština inspirirala stihove. Baš kao danas u Sarajevu Titove i Erdoganove jarane.

Tito je iza zastora režirao komunistički lutkarski igrokaz koji se uvijek plaćao životima, a najčešće hrvatskim. I dan danas crveni vampiri sišu krv hrvatskom narodu i to će trajati sve dok Tito ne bude i službeno osuđen.

U Hrvatskoj je današnja ljevičarska “internacionala” leglo Titoista. I pored dokumentiranih masovnih zločina oni Tita i dalje štuju, slave i po hrvatskim gradovima nazivaju ulice njegovim imenom. A kako i ne bi kad ih on i mrtav iz groba – upakiran u nakaradno prisvojen antifašizma – i danas gura u sam vrh vlasti. Iako jedna cjepanica drveta ima po društvo puno veću kaloričnu vrijednost od današnjih drvenih ljevičara, dezorijentirani hrvatski narod i dalje se grije njihovim bezočnim lažima umjesto  istinskim vrijednostima kao što su domovinski rat, branitelji, domoljublje i hrvatsko jedinstvo.

Za kraj, pruka hrvatskoj mladosti.

Unatoč počinjenim zločinima po Hrvatskoj se i dalje nosi štafeta, a u Kumrovcu slavi tzv. Dan mladosti. Sljedbenici zločinačke ideologije prkosno se otimaju dozvati pameti baš kao sotona pozivu egzorciste. Savjest i kajanje i tako nikada nisu imali.

Biti među nositeljima štafete, u špaliru koja štafetu ispraća, ili na taj dan slaviti u Kumrovcu znači svjesno biti dio zla koje slavi svojeg najvećeg zločinca. Zadnji krvavi rat, jame nastale nakon WWII pune kostiju hrvatskih žrtava,  današnje četnikovanje i komunističko orgijanje u Saboru R HR dokazuju kako zlo još nismo stavili u karantenu – lustracija.

Iskazivati divljenje prema Titu ujedno je divljenje i prema zločinačkom komunizmu, a to je anomalijska fascinacija zlom i moralna kapitulacija pred njim. Slavljenje Tita i štafeta su ritualni obredi kojim se hrvatskom narodu priziva krvoločni vampir.

Filip Antunović / Kamenjar.com

 

Tužnog tog’ svibnja četrdeset pete, križnim putem, moj narod hodi!

 

20. svibnja 1945. Varaždin – Tito u govoru obećao konačni obračun s ‘hrvatskim smradom’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati