Pratite nas

Kolumne

Finale Davisovog pokala – više od sportskog poraza

Objavljeno

na

Premda je hrvatska teniska reprezentacija izgubila finalni sraz, Davisov pokal se ipak našao u rukama Hrvata. Daniel Oršanić, izbornik argentinske reprezentacije, potomak ustaše sretnika koji je izbjegao poratnom pogromu komunističkih barbara, podigao je salataru i natjerao nas da se nešto upitamo. Ne, što bi bilo da se kotač povijesti okrenuo tako da je Oršanić u finalu vodio hrvatsku reprezentaciju a ne Željko Krajan. Nego što bi bilo da je od desetina tisuća ljudi u najboljoj dobi, lako moguće i njih preko stotinu tisuća, koji nisu bili sreće Oršanićeva djeda, ostalo na životu u obje nam države hrvatske domovine nakon krvavog poraća. Koliko li smo samo izvrsnih ljudi u tom besprizornom masovnom pokolju nepovratno izgubili – sportaša, umjetnika i drugih kulturnih djelatnika, poduzetnika i gospodarstvenika, znanstvenika i inženjera, pomoraca, vojnika i policajaca, svećenika i drugih ljudi časnih zvanja i zanimanja? Koliko li bismo se lakše obranili od komunističko-četničkog agresora? Koliko bismo veće tržište bili i razboritije gospodarili svojom zemljom? A možda bi nas i u 21. stoljeću vodio dostojan nasljednik prvog hrvatskog predsjednika? Konačno, bismo li u tom slučaju prošlog vikenda u sastavu imali i boljeg igrača od Ive Karlovića, možda čak i Marina Čilića? Na sva ta pitanja ne možemo posve precizno odgovoriti, ali na jedno prilično pouzdano možemo. Možda bi, i da se povijest drukčije rasplela, hrvatski tenisači pognute glave napustili teren, ali sigurno ne bismo kao narod doživjeli takav brodolom na domaćim tribinama.

Argentinskim navijačima – razložno je pretpostaviti kako se radi o ljudima s visokim prihodima za tamošnje prilike budući da su si mogli priuštiti novac za prekooceanski izlet – u prvom su prstenu tribina zagrebačke Arene, onome najbliže terenu, društvo pravili domaći parnjaci, mahom pripadnici elite, visokog i višeg srednjeg sloja. Radi se o društvenom sloju koji bi u normalnim okolnostima trebao biti barjaktar nacionalne svijesti što kod Argentinaca očito i jest. No, čini se kako u Hrvata okolnosti baš i nisu posve normalne. U njihovim redovima našlo se tu – što pobjednika tranzicije, što osoba na upravljačkim mjestima u politici, državnim i privatnim poduzećima, njihovih prijatelja i članova obitelji, uz ponekog “padobranca”. Za svoj dom itekako spremnim Argentincima suprotstavili su se, dakle, u manjoj mjeri mentalni i biološki slijednici komunističkih komesara, pripadnika komunističke tajne policije i njoj odanih suradnika. A uz njih i pretežito oni koji to vjerojatno nisu, međutim to ih ne priječi da vlastite stavove tvore i spoznaje o svijetu crpe iz pisanija raznih nacionala i globusa, jutarnjih i večernjih udarnih dnevnih divizija, novih listuljaka, slobodanki i elektroničkih im blizanaca.

Tim urbanim skorojevićima nije bilo teško uvaliti novi vizualni nacionalni identitet s dizajnerskim potpisom u vidu “zastavice” nalik onoj kojom se označava kraj utrke Formule 1, samo posutoj crvenim i plavim kvadratićima umjesto crnih. Ovaj ciljano podmetnuti Grand Prix smotuljak izvučen je iz ropotarnice zloglasnog Ranka Ostojića nakon što mu je narod pokazao “bosanski grb” pri pokušaju da istovjetan dezen krasi registarske tablice hrvatskih vozila umjesto službenog hrvatskog grba. Očito je procijenjeno kako obična hrvatska državna zastava nije dovoljno nobles, pardon cool, da bi mogla udovoljiti zahtjevnim prohtjevima suvremenih pokondirenih tikvi. Oko one, pak, koju resi grb s početnim bijelim poljem, dakle one koju je bezpridržajno izabrao puk kad je stvarao Hrvatsku i pred kojom je prvi put na dužnost prisegnuo predsjednik Tuđman, širi se vonj ognjišta, suviše nesnosan za osjetljive nosnice ovodobnih hrvatskih velmoža. Tako su vrata jednoj bezličnoj novotariji, koju je kao takvu toplo primila elita razvodnjenog identiteta, ostala širom otvorena.

Možda sve to i ne treba toliko čuditi, jer u hodogramu onoga koji veselo pohodi obljetnicu obrane Radija SKOJ 1 autentično, nereformirano hrvatsko znakovlje teško može naći mjesta. A možda se jednostavno nije željelo izložiti neugodnosti buduću nam caricu Milicu koju bi bez sumnje prouzročila provokativna koreografija? Naime, sva je prilika kako su na inicijativu ili čak posredovanjem Njezine ekselencije drugog dana finala angažirani trubači (Dragačevo?) i dobošari kako bi prikrili osjetan raskorak između domaćih promatrača i argentinskih navijača. Prvog dana susreta taj je jaz bio toliki da su se i domaći igrači pomalo stidljivo (pazeći da ne povrijede i obeshrabre vlastite podupiratelje) izjavljivali kako su se osjećali kao da se igralo negdje pola puta između Hrvatske i Argentine. Dojam o pripremi susreta upotpunjava činjenica da su Argentinci desetak dana prije početka susreta puhali na hladno pribojavajući se brze podloge koja im ne odgovara, da bi nakon što su je isprobali izrazili potpuno zadovoljstvo njome. Podloga je bitna stvar u tenisu i malo koji domaćin propušta priliku izabrati optimalnu podlogu, pogotovo u finalu.

Ipak, sav jad i bijeda tog mentaliteta, posljedice sustavno zapretanog nacionalnog duha, slila se u jedan trenutak, onu loptu u petom setu meča između Čilića i Del Potra – loptu Del Potra koja je završila izvan granica igrališta što linijski sudac, kažu Hrvat, nije uočio. Na stranu sad što ne možemo znati bi li Čilić iskoristio tu priliku da oduzme servis suparniku, niti možemo znati kako bi se meč dalje razvijao da je sudac drukčije presudio. No ono što sigurno znamo jest da je Čilić u tom trenutku jednostavno pukao. U očaju je bijesno bacio reket i zaigrao znatno slabije, gotovo preko volje. Također, nije potrebna neka velika pamet da bi se zaključilo kako bi malo gdje u svijetu u ključnom trenutku prijelomnog susreta domaći sudac, u situaciji kad nije siguran, presudio na štetu domaćeg igrača. Stoga ovaj potez ne treba gledati samo kao čin konkretnog pojedinca. U simboličnom smislu on predstavlja samo još jedan kamenčić u mozaiku u kojem se zrcali slika jednog steriliziranog društva izgubljenog ponosa i časti, oguglalog na sve što je narod kojem nominalno pripada nadahnjivalo na velika, katkad i čudesna djela.

Hrvati skrojeni po mjeri tzv. antifašista su uvijek “neutralni”, jer su ih tako naučili “domaći” pisani i elektronski srbobrani posprdno im se smijuljeći i pritom se jedva suzdržavajući da ne prasnu u grohot. “Neutralni” su i kad se sudi najboljim hrvatskim sinovima u Haagu. Štoviše, u neizmjernoj bijedi spremni su dodvoriti se paževima svjetskih moćnika sudeći im i sami. “Neutralni” Hrvati dobro znaju da su svi u ratu činili zločine i da se svi svima trebaju ispričati. Potom će opraštati tuđu muku, bol i patnju jednakom lakoćom kao što su bili spremni darovati tuđu krv kad je gorilo. Posebno su tupo ravnodušni kad tisuće i tisuće posmrtnih ostataka onih koji nisu imali sreću umaći komunističkom revolucionarnom teroru polako proviruju na svjetlo dana. “Neutralni” Hrvati olako okreću glavu od prošlosti onakve kakva se stvarno odigrala pa “mudrošću” svojstvenom prosječnom tinejdžeru rastežu žvaku o nasušnoj potrebi okretanja budućnosti. To ih, naravno, ne sprječava da obilježavaju sjećanje na onu prošlost koja se uopće nije dogodila pa će na vlastitu štetu i sramotu brižno njegovati toksični jasenovački cvijet od papira. I od BiH Hrvata bježe kao opareni bezrezervno prihvaćajući po istom obrascu nametnutu im nepostojeću krivnju.

Da nisu “neutralni” i “neovisni”, netko bi za takve Hrvate mogao pomisliti kako onima kojima (po)služe ne predstavljaju drugo nego korisne budale. A poneki bi ih pristrani Hrvat, ognjištar, baš onako kroatocentrično kako to samo oni znaju, mogao nazvati izrodima i izdajnicima. Takav bi čudak mogao primijetiti i kako je nepošteno i nepravedno da se oni koji se odriču vlastite zastave, pjesme, grba i pozdrava – jer vrijeđaju moralne osjećaje građana kako to u optužnim prijedlozima bez truna srama piše birokratski pravosudni balast zaostao iz jugokomunističkog totalitarizma – šepure postignućima onih koji su spremni odricati se za Hrvatsku.

Ima nas koji se još sjećamo vremena kad je bilo onih koji su živjeli “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”. Doduše, ni tad ne previše, ali sasvim dovoljno. Podsjetimo se, i tada je Hrvatsku vodio jedan Zagorec, dok su glavne uloge na terenu igrali Hercegovci. U istoj dobitnoj postavi Hrvati su opet pokazali da kad svaki igrač u momčadi igra na svojoj prirodnoj poziciji mogu biti izvrsni drugi na cijelom planetu. I to u sportskoj grani kojom se sav ozbiljan svijet bavi što nije mala stvar za tako mali narod. Zato kapa dolje Hercegovcima Čiliću i Dodigu, kao i izborniku Zagorcu Krajanu! U mučnim ste okolnostima sačuvali obraz i osvijetlili nam put.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH/ T. Brandt

Zbog sve boljih odnosa države Hrvatske i države Izraela nisu u zemlji i oko nje svi sretni. Naprotiv, neki među nama i oko nas ne kriju iznenađenje, pa i razočaranje.

Izrael su, kao važnog međunarodnog igrača, koji presudno utječe i na SAD, određeni krugovi huškali na Hrvatsku. Jer, kako Izrael može biti prijatelj s jednom profašističkom državom?

Odnosi dviju država zaista su bili opterećeni sudbinom Židova u vremenu NDH. Pojedini izraelski aktivisti kao Efraim Zuroff, veliki prijatelj naših „antifašista“, koji se nada da Europa Hrvatskoj neće oprostiti Oluju dok on Srbiji oprašta Srebrenicu, panično traga za ostacima ustaštva i preživjelim nacistima, a i pojedinci u Hrvatskoj, kao Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina, opterećen negativnim emocijama, sjećanjima i predrasudama, nikako ne želi zajedno s predstavnicima vlasti na službene komemoracije.

Svoj prilog nepovjerenju dali su i bivši predsjednici Hrvatske Stipe Mesić i Ivo Josipović denuncijanski trabunjajući u Tel Avivu o još živoj ustaškoj zmiji, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Srbija u svojoj difamacijskoj strategiji igra na kartu progona Židova (i Srba) u Hrvatskoj, a da se nikada tamo ne spominje, recimo, Nedićev Judenfrei.

Početkom devedesetih KOS je organizirao rušenje židovskoga groblja u Zagrebu kako bi se to onda podmetnulo novoj državi.

Određene probleme predstavlja još uvijek neriješeno pitanje povratka židovske (ali ne samo židovske) imovine oduzete što u vrijeme NDH, što u vrijeme Jugoslavije.

No, srećom, kao da je to mučno razdoblje optužbi i dokazivanja iza nas, barem što se tiče službene Hrvatske i službenog Izraela. Nema u Hrvatskoj političara ni političke stranke koja se nije odredila prema Pavelićevu režimu i izrazila žaljenje zbog stradanja Židova.

Pomoć hrvatskih kanadera pri gašenju požara u Izraelu djelovala je kao poticaj stvaranju jednog novog prijateljstva.
Ne treba zanemariti ni privatno-poslovne veze, primjerice Jakova Sedlara ili Dragana Primorca.

Onda je došla kupnja borbenih zrakoplova koje smo vidjeli za proslave Oluje zajedno s izraelskom i američkom delegacijom.

Na zgražanje Aleksandra Vučića i na njegovu usporedbu Oluje s holokaustom reagirala je vrlo oštro Julija Koš iz Židovskog informativno-edukacijskog centra.

Povrijedilo ju je izjednačavanje holokausta kao plana uništenja jednog naroda s akcijom Hrvatske vojske da „reintegrira stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupirani teritorij“, što je na taj način, kako ona navodi, definirano i presudama međunarodnih sudova.

I Izrael i Hrvatska trpe, doduše ne u istoj mjeri, neprijateljsko okruženje i to je još nešto što ih povezuje. Povezuju ih, ne treba idealizirati, i politički, vojni i trgovinski interesi. Postoji i jedan mali rizik, a zove se izlaganje međunarodnom terorizmu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Zajednički let hrvatskog i izraelskog pilota u MiG-u 21

 

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari