Pratite nas

Kolumne

Finale Davisovog pokala – više od sportskog poraza

Objavljeno

na

Premda je hrvatska teniska reprezentacija izgubila finalni sraz, Davisov pokal se ipak našao u rukama Hrvata. Daniel Oršanić, izbornik argentinske reprezentacije, potomak ustaše sretnika koji je izbjegao poratnom pogromu komunističkih barbara, podigao je salataru i natjerao nas da se nešto upitamo. Ne, što bi bilo da se kotač povijesti okrenuo tako da je Oršanić u finalu vodio hrvatsku reprezentaciju a ne Željko Krajan. Nego što bi bilo da je od desetina tisuća ljudi u najboljoj dobi, lako moguće i njih preko stotinu tisuća, koji nisu bili sreće Oršanićeva djeda, ostalo na životu u obje nam države hrvatske domovine nakon krvavog poraća. Koliko li smo samo izvrsnih ljudi u tom besprizornom masovnom pokolju nepovratno izgubili – sportaša, umjetnika i drugih kulturnih djelatnika, poduzetnika i gospodarstvenika, znanstvenika i inženjera, pomoraca, vojnika i policajaca, svećenika i drugih ljudi časnih zvanja i zanimanja? Koliko li bismo se lakše obranili od komunističko-četničkog agresora? Koliko bismo veće tržište bili i razboritije gospodarili svojom zemljom? A možda bi nas i u 21. stoljeću vodio dostojan nasljednik prvog hrvatskog predsjednika? Konačno, bismo li u tom slučaju prošlog vikenda u sastavu imali i boljeg igrača od Ive Karlovića, možda čak i Marina Čilića? Na sva ta pitanja ne možemo posve precizno odgovoriti, ali na jedno prilično pouzdano možemo. Možda bi, i da se povijest drukčije rasplela, hrvatski tenisači pognute glave napustili teren, ali sigurno ne bismo kao narod doživjeli takav brodolom na domaćim tribinama.

Argentinskim navijačima – razložno je pretpostaviti kako se radi o ljudima s visokim prihodima za tamošnje prilike budući da su si mogli priuštiti novac za prekooceanski izlet – u prvom su prstenu tribina zagrebačke Arene, onome najbliže terenu, društvo pravili domaći parnjaci, mahom pripadnici elite, visokog i višeg srednjeg sloja. Radi se o društvenom sloju koji bi u normalnim okolnostima trebao biti barjaktar nacionalne svijesti što kod Argentinaca očito i jest. No, čini se kako u Hrvata okolnosti baš i nisu posve normalne. U njihovim redovima našlo se tu – što pobjednika tranzicije, što osoba na upravljačkim mjestima u politici, državnim i privatnim poduzećima, njihovih prijatelja i članova obitelji, uz ponekog “padobranca”. Za svoj dom itekako spremnim Argentincima suprotstavili su se, dakle, u manjoj mjeri mentalni i biološki slijednici komunističkih komesara, pripadnika komunističke tajne policije i njoj odanih suradnika. A uz njih i pretežito oni koji to vjerojatno nisu, međutim to ih ne priječi da vlastite stavove tvore i spoznaje o svijetu crpe iz pisanija raznih nacionala i globusa, jutarnjih i večernjih udarnih dnevnih divizija, novih listuljaka, slobodanki i elektroničkih im blizanaca.

Tim urbanim skorojevićima nije bilo teško uvaliti novi vizualni nacionalni identitet s dizajnerskim potpisom u vidu “zastavice” nalik onoj kojom se označava kraj utrke Formule 1, samo posutoj crvenim i plavim kvadratićima umjesto crnih. Ovaj ciljano podmetnuti Grand Prix smotuljak izvučen je iz ropotarnice zloglasnog Ranka Ostojića nakon što mu je narod pokazao “bosanski grb” pri pokušaju da istovjetan dezen krasi registarske tablice hrvatskih vozila umjesto službenog hrvatskog grba. Očito je procijenjeno kako obična hrvatska državna zastava nije dovoljno nobles, pardon cool, da bi mogla udovoljiti zahtjevnim prohtjevima suvremenih pokondirenih tikvi. Oko one, pak, koju resi grb s početnim bijelim poljem, dakle one koju je bezpridržajno izabrao puk kad je stvarao Hrvatsku i pred kojom je prvi put na dužnost prisegnuo predsjednik Tuđman, širi se vonj ognjišta, suviše nesnosan za osjetljive nosnice ovodobnih hrvatskih velmoža. Tako su vrata jednoj bezličnoj novotariji, koju je kao takvu toplo primila elita razvodnjenog identiteta, ostala širom otvorena.

Možda sve to i ne treba toliko čuditi, jer u hodogramu onoga koji veselo pohodi obljetnicu obrane Radija SKOJ 1 autentično, nereformirano hrvatsko znakovlje teško može naći mjesta. A možda se jednostavno nije željelo izložiti neugodnosti buduću nam caricu Milicu koju bi bez sumnje prouzročila provokativna koreografija? Naime, sva je prilika kako su na inicijativu ili čak posredovanjem Njezine ekselencije drugog dana finala angažirani trubači (Dragačevo?) i dobošari kako bi prikrili osjetan raskorak između domaćih promatrača i argentinskih navijača. Prvog dana susreta taj je jaz bio toliki da su se i domaći igrači pomalo stidljivo (pazeći da ne povrijede i obeshrabre vlastite podupiratelje) izjavljivali kako su se osjećali kao da se igralo negdje pola puta između Hrvatske i Argentine. Dojam o pripremi susreta upotpunjava činjenica da su Argentinci desetak dana prije početka susreta puhali na hladno pribojavajući se brze podloge koja im ne odgovara, da bi nakon što su je isprobali izrazili potpuno zadovoljstvo njome. Podloga je bitna stvar u tenisu i malo koji domaćin propušta priliku izabrati optimalnu podlogu, pogotovo u finalu.

Ipak, sav jad i bijeda tog mentaliteta, posljedice sustavno zapretanog nacionalnog duha, slila se u jedan trenutak, onu loptu u petom setu meča između Čilića i Del Potra – loptu Del Potra koja je završila izvan granica igrališta što linijski sudac, kažu Hrvat, nije uočio. Na stranu sad što ne možemo znati bi li Čilić iskoristio tu priliku da oduzme servis suparniku, niti možemo znati kako bi se meč dalje razvijao da je sudac drukčije presudio. No ono što sigurno znamo jest da je Čilić u tom trenutku jednostavno pukao. U očaju je bijesno bacio reket i zaigrao znatno slabije, gotovo preko volje. Također, nije potrebna neka velika pamet da bi se zaključilo kako bi malo gdje u svijetu u ključnom trenutku prijelomnog susreta domaći sudac, u situaciji kad nije siguran, presudio na štetu domaćeg igrača. Stoga ovaj potez ne treba gledati samo kao čin konkretnog pojedinca. U simboličnom smislu on predstavlja samo još jedan kamenčić u mozaiku u kojem se zrcali slika jednog steriliziranog društva izgubljenog ponosa i časti, oguglalog na sve što je narod kojem nominalno pripada nadahnjivalo na velika, katkad i čudesna djela.

Hrvati skrojeni po mjeri tzv. antifašista su uvijek “neutralni”, jer su ih tako naučili “domaći” pisani i elektronski srbobrani posprdno im se smijuljeći i pritom se jedva suzdržavajući da ne prasnu u grohot. “Neutralni” su i kad se sudi najboljim hrvatskim sinovima u Haagu. Štoviše, u neizmjernoj bijedi spremni su dodvoriti se paževima svjetskih moćnika sudeći im i sami. “Neutralni” Hrvati dobro znaju da su svi u ratu činili zločine i da se svi svima trebaju ispričati. Potom će opraštati tuđu muku, bol i patnju jednakom lakoćom kao što su bili spremni darovati tuđu krv kad je gorilo. Posebno su tupo ravnodušni kad tisuće i tisuće posmrtnih ostataka onih koji nisu imali sreću umaći komunističkom revolucionarnom teroru polako proviruju na svjetlo dana. “Neutralni” Hrvati olako okreću glavu od prošlosti onakve kakva se stvarno odigrala pa “mudrošću” svojstvenom prosječnom tinejdžeru rastežu žvaku o nasušnoj potrebi okretanja budućnosti. To ih, naravno, ne sprječava da obilježavaju sjećanje na onu prošlost koja se uopće nije dogodila pa će na vlastitu štetu i sramotu brižno njegovati toksični jasenovački cvijet od papira. I od BiH Hrvata bježe kao opareni bezrezervno prihvaćajući po istom obrascu nametnutu im nepostojeću krivnju.

Da nisu “neutralni” i “neovisni”, netko bi za takve Hrvate mogao pomisliti kako onima kojima (po)služe ne predstavljaju drugo nego korisne budale. A poneki bi ih pristrani Hrvat, ognjištar, baš onako kroatocentrično kako to samo oni znaju, mogao nazvati izrodima i izdajnicima. Takav bi čudak mogao primijetiti i kako je nepošteno i nepravedno da se oni koji se odriču vlastite zastave, pjesme, grba i pozdrava – jer vrijeđaju moralne osjećaje građana kako to u optužnim prijedlozima bez truna srama piše birokratski pravosudni balast zaostao iz jugokomunističkog totalitarizma – šepure postignućima onih koji su spremni odricati se za Hrvatsku.

Ima nas koji se još sjećamo vremena kad je bilo onih koji su živjeli “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”. Doduše, ni tad ne previše, ali sasvim dovoljno. Podsjetimo se, i tada je Hrvatsku vodio jedan Zagorec, dok su glavne uloge na terenu igrali Hercegovci. U istoj dobitnoj postavi Hrvati su opet pokazali da kad svaki igrač u momčadi igra na svojoj prirodnoj poziciji mogu biti izvrsni drugi na cijelom planetu. I to u sportskoj grani kojom se sav ozbiljan svijet bavi što nije mala stvar za tako mali narod. Zato kapa dolje Hercegovcima Čiliću i Dodigu, kao i izborniku Zagorcu Krajanu! U mučnim ste okolnostima sačuvali obraz i osvijetlili nam put.

Grgur S.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari