Pratite nas

Kolumne

Finila zrakoplovna drama u režiji SAD-a i Izraela

Objavljeno

na

Jedna hrvatska zrakoplovna, ali i kozerska drama, moguće i samo jedna, njezina prva sekvenca, čini se, dobila je svoj epilog.

Od prodaje dogovorenih američkih zrakoplova s izraelskim preinakama i dodatcima države Izrael, kao prodavača, potencijalnom kupcu, državi Hrvatskoj ne će biti ni P.  Ali ne će biti ni P od plaćanja! Rezultat – nema isporuke, nema plaćanja.

I izgubljeno vrijeme, za koje se tijekom pregovora teško moglo očekivati da će biti izgubljeno. Je, izgubljeno je, ako se iskustva ne ubroje u svojevrsni dobitak među iskustvima mlade države kao poduka za budućnost. Posao je posao bez obzira koliko se respektiralo ili podcjenjivalo poslovne partnere.

Zlobnici jedan od mogućih završetaka bilo kojeg posla, od pojedinačnih do državnih, a taj je da posla ne će biti iz objektivnih razloga, a objektivan je nemogućnost prodaje i isporuke, vuvuzelski (gromoglasnim trubljenjem) označavaju kao propao.

Da bi nešto propalo moralo bi se kretati po ravnom i naići na rupu u koju bi se „propalo“ sa svim posljedicama. Do sadržaja na dnu rupe, duboke ili plitke. I traži se, medijski orkestrirano, odgovornost ministra. A konkretne štete nema.

Istodobno, ne traži se ničija odgovornost za investicije i „investicije“ primjerice u brodogradilišta koje bi se računskom operacijom mogle izračunati kao propale u rupu koja nema dno. U rupu bez dna. PR radi punom parom. Nije uopće važna za koga ili protiv koga. Glavno je da se orijentiraju potrošači medijske stvarnosti u lovljenju istine kao leptirića u nemirnom burnomozračju. Zimi.

Svaka država, uostalom kao i svaka žaba, ima svoje nedosanjane snove. Ali i objektivne potrebe. Taman žaba vidi kako se konj potkiva i digne nogu, ali od potkivanja ništa jer nema kopita. I država, u ovom slučaju Republika Hrvatska je vidjela kako druge države nabavljaju zrakoplovne eskadrile, a kako su se njene borbene eskadrile svele na nekoliko starih Migova, odlučila je dići nogu, ponoviti se. Kupiti ono što nedostaje za zaštitu svojeg zračnog prostora. Isporuka nemoguća! Nema potkove!

Mlijeko je proliveno

Dugotrajan postupak nabave, od natječaja nadalje, došao je bio nedavno u „ćorsokak“, o čemu je gotovo sve poznato, pa ne ćemo ponavljati.

Ono što je nepoznato takvo će, izgleda, i ostati. Od natječajem izabrane ponude Izraela u hrvatskoj kupnji dvanaest izraelskih/američkih Baraka, američkih zrakoplova s izraelskim novim poboljšanjima i nadogradnjama,ostaje hrvatski nedosanjan san.

SAD nije do kraja pregovora dopustio državi Izrael, na temelju svojih propisa prodaju njihovih proizvoda, u ovom slučaju zrakoplova, s tuđim, izraelskim dodatcima.

Prodaja zrakoplova bez izraelskih nadogradnji koje bi trebalo demontirati bila bi za njih, SAD, OK. Tu je vjerojatno i između Izraela i SAD, kao partnera, igra cijena i još čega sve ne, ali ta igra cijena odražava se i na trećeg partnera – Hrvatsku, što „ruši“ natječajni posao, i ponudu i prihvat ponude.

Hrvatska će ostati nepotkovana kao uostalom i pisac ovog texta koji je također vidio kako se žaba potkiva, jer svi iz svojih kuteva, rakursa o nabavi o zrakoplova pišu, pa i on dig’o nogu, tipkovnicu. Moguće dobije i nekakvu potkovu, pa i FB. To je, uostalom, rezultat svakog potkivanja..

Mlijeko je proliveno. Treba li plakati? Prije desetak dana kada se saznalo da mi nismo ništa krivi za teškoće u realizaciji posla jer se Izrael i SAD ne mogu dogovoriti, na jednom portalu je osvanuo članak na tu temu, a ja sam se upustio u komentar.

Znajući da se radi o respektabilnim partnerima s dugim, dubokim i širokim iskustvom u međunarodnoj trgovini, od pregovaranja do financiranja i svim mogućim finesama, pogotovo kada se radi o trgovini sofisticiranim oružjima i opremom, reagirao sam satiričkom naznakom da bi nam se mogla dogoditi ponuda kupnje američkih zrakoplova, umjesto cijele eskadrile od 12 zrakoplova, njih šest, s novijom godinom proizvodnje, s američkom opremom.

Naravno, pokušao sam biti duhovit, da se, uz tehnološka pitanja radi i o financijskim. A za financijska su zainteresirani svi. Prvi Amerikanci pod trumpističkom egidom „America first“. Tko bi to danas pokušao zanemariti? Nitko ozbiljan.

Večernjak me učvrstio da nisam daleko od realne mogućnosti u svojoj falš duhovitosti jer je nedavno objavio da je, (citiram): „u jeku krize oko blokiranja ugovora s Izraelom iz američkog State Departementa hrvatskoj javnosti poručeno da SAD jako želi poduprijeti riješenost Hrvatske da modernizira svoje zračne snage te da „ima rješenje kojim će Hrvati biti zadovoljni“. (kraj citata). Moje razmišljanje kao varijacija na temu narodne mudrosti – para (novac) vrti, gdje svrdlo (burgija) ne će…

Ponuda u skladu s NATO standardima

U nizu nelogičnosti i odgovarajućeg medijskog žamora i galame, takav pristup se čini logičnim. Hrvatska kao članica NATO-a treba se prilagođavati standardima te organizacije koja je pod snažnim utjecajem SAD.

Izrael nije član NATO. Od SAD se s obzirom na objavu u Večernjaku može očekivati ponuda u skladu s NATO standardima. Ali ne samo to. SAD kao najveća članica NATO trebala bi, očekuje mali naivac (taj sam), ponuditi plasman svojih zrakoplova pod posebnim, povoljnijim uvjetima, članici NATO, jer je to, prema pisanju medija i izjavama političara, i naša zemlja partner.

Pa drugi mali partner, partnerčić (to smo mi), očekuje i njegovim platežnim mogućnostima prilagođen tretman. Ne kao prema siromašku, ali ne i bogatašku uz posebnu valorizaciju strateškog položaja u odnosu na ostale države „na ovim prostorima“. Jer naša obrana neba je i obrana neba članice NATO-a. A NATO se može shvatiti i kao svojevrsni lanac u kojem je i najmanja karika itekako važna.

S obzirom na sadašnji status nesigurnosti i predvidivoj dugotrajnosti donošenja odluke po novom natječaju, trebalo bi se po onoj narodnoj – da se željezo kuje dok je vruće – opredijeliti za direktnu nabavu pola eskadrile, iliti komada šest, novih ili novijih zrakoplova, koji bi popravili današnji status neodgovarajuće zaštićenog državnog zračnog prostora, pa državi prijeti mogućnost da plaća zaštitu svog neba bogatijim susjedima i za to plati onaj novac namijenjen u proračunu za otplatu svojih budućih novih ili novijih zrakoplova. Što bi bila, veli narod, dr.ku pljuska. Sve ovisno o ponudi. I njenoj kvaliteti. I stečenoj pameti, nadamo se.

Novo je ipak novo, veli svaki ljubimac automobila, uključujući i pisca teksta, koji se vodio tom strategijom pri nabavi prvog auta „fićeka“ – novi fićo je – novi fićo. Što se gotovo uvijek pokazuje dobrim izborom. A propos, Na TV Otvorenom su se čula i mišljenja da bi se novac predviđen za zrakoplove moglo prebaciti u brodogradilišta za izgradnju brodova za zaštitu našeg morskog pojasa.

A i tih samo šest zrakoplova, ako se naša zemlja partner ne „pokaže“ i širokogrudnijom, i u njezinom, ali i NATO interesu, dovoljno je za otklanjanje opasnosti s istoka, koja nam u ritmu otprilike svakih dvadesetak godina pokazuje erupciju nove nakupljene promidžbene snage posezanja, dok nam u pomoć ne stignu NATO-vi zrakoplovi iz Aviana i ostalih NATO baza, ako NATO bude imao volju i želju braniti Hrvatsku kao svoju članicu, i poštovati svoj Statut.

Pitanje je preozbiljno da bi se njime bavili i mediji i političari i stručnjaci i laici u zlobnim unutrašnjim prepucavanjima i preraketiranjima, kao i prebombardiranjima, za unutrašnje predizborne potrebe i potrebice.

Što se, nažalost, ne će moći ni izbjeći, ni zanemariti, među političarima od kojih svaki ima svoje nacionalne interese. Novi zrakoplovi, novoproizvedeni ili rabljeni, zajednički su interes svih. Ili bi trebali biti. Valjda budu.

Antun Drndelić / Kamenjar.com

 

Jan Ivanjek: Ispali smo kolateralna žrtva odnosa Izraela i SAD-a (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari