Pratite nas

Kolumne

Finila zrakoplovna drama u režiji SAD-a i Izraela

Objavljeno

na

Jedna hrvatska zrakoplovna, ali i kozerska drama, moguće i samo jedna, njezina prva sekvenca, čini se, dobila je svoj epilog.

Od prodaje dogovorenih američkih zrakoplova s izraelskim preinakama i dodatcima države Izrael, kao prodavača, potencijalnom kupcu, državi Hrvatskoj ne će biti ni P.  Ali ne će biti ni P od plaćanja! Rezultat – nema isporuke, nema plaćanja.

I izgubljeno vrijeme, za koje se tijekom pregovora teško moglo očekivati da će biti izgubljeno. Je, izgubljeno je, ako se iskustva ne ubroje u svojevrsni dobitak među iskustvima mlade države kao poduka za budućnost. Posao je posao bez obzira koliko se respektiralo ili podcjenjivalo poslovne partnere.

Zlobnici jedan od mogućih završetaka bilo kojeg posla, od pojedinačnih do državnih, a taj je da posla ne će biti iz objektivnih razloga, a objektivan je nemogućnost prodaje i isporuke, vuvuzelski (gromoglasnim trubljenjem) označavaju kao propao.

Da bi nešto propalo moralo bi se kretati po ravnom i naići na rupu u koju bi se „propalo“ sa svim posljedicama. Do sadržaja na dnu rupe, duboke ili plitke. I traži se, medijski orkestrirano, odgovornost ministra. A konkretne štete nema.

Istodobno, ne traži se ničija odgovornost za investicije i „investicije“ primjerice u brodogradilišta koje bi se računskom operacijom mogle izračunati kao propale u rupu koja nema dno. U rupu bez dna. PR radi punom parom. Nije uopće važna za koga ili protiv koga. Glavno je da se orijentiraju potrošači medijske stvarnosti u lovljenju istine kao leptirića u nemirnom burnomozračju. Zimi.

Svaka država, uostalom kao i svaka žaba, ima svoje nedosanjane snove. Ali i objektivne potrebe. Taman žaba vidi kako se konj potkiva i digne nogu, ali od potkivanja ništa jer nema kopita. I država, u ovom slučaju Republika Hrvatska je vidjela kako druge države nabavljaju zrakoplovne eskadrile, a kako su se njene borbene eskadrile svele na nekoliko starih Migova, odlučila je dići nogu, ponoviti se. Kupiti ono što nedostaje za zaštitu svojeg zračnog prostora. Isporuka nemoguća! Nema potkove!

Mlijeko je proliveno

Dugotrajan postupak nabave, od natječaja nadalje, došao je bio nedavno u „ćorsokak“, o čemu je gotovo sve poznato, pa ne ćemo ponavljati.

Ono što je nepoznato takvo će, izgleda, i ostati. Od natječajem izabrane ponude Izraela u hrvatskoj kupnji dvanaest izraelskih/američkih Baraka, američkih zrakoplova s izraelskim novim poboljšanjima i nadogradnjama,ostaje hrvatski nedosanjan san.

SAD nije do kraja pregovora dopustio državi Izrael, na temelju svojih propisa prodaju njihovih proizvoda, u ovom slučaju zrakoplova, s tuđim, izraelskim dodatcima.

Prodaja zrakoplova bez izraelskih nadogradnji koje bi trebalo demontirati bila bi za njih, SAD, OK. Tu je vjerojatno i između Izraela i SAD, kao partnera, igra cijena i još čega sve ne, ali ta igra cijena odražava se i na trećeg partnera – Hrvatsku, što „ruši“ natječajni posao, i ponudu i prihvat ponude.

Hrvatska će ostati nepotkovana kao uostalom i pisac ovog texta koji je također vidio kako se žaba potkiva, jer svi iz svojih kuteva, rakursa o nabavi o zrakoplova pišu, pa i on dig’o nogu, tipkovnicu. Moguće dobije i nekakvu potkovu, pa i FB. To je, uostalom, rezultat svakog potkivanja..

Mlijeko je proliveno. Treba li plakati? Prije desetak dana kada se saznalo da mi nismo ništa krivi za teškoće u realizaciji posla jer se Izrael i SAD ne mogu dogovoriti, na jednom portalu je osvanuo članak na tu temu, a ja sam se upustio u komentar.

Znajući da se radi o respektabilnim partnerima s dugim, dubokim i širokim iskustvom u međunarodnoj trgovini, od pregovaranja do financiranja i svim mogućim finesama, pogotovo kada se radi o trgovini sofisticiranim oružjima i opremom, reagirao sam satiričkom naznakom da bi nam se mogla dogoditi ponuda kupnje američkih zrakoplova, umjesto cijele eskadrile od 12 zrakoplova, njih šest, s novijom godinom proizvodnje, s američkom opremom.

Naravno, pokušao sam biti duhovit, da se, uz tehnološka pitanja radi i o financijskim. A za financijska su zainteresirani svi. Prvi Amerikanci pod trumpističkom egidom „America first“. Tko bi to danas pokušao zanemariti? Nitko ozbiljan.

Večernjak me učvrstio da nisam daleko od realne mogućnosti u svojoj falš duhovitosti jer je nedavno objavio da je, (citiram): „u jeku krize oko blokiranja ugovora s Izraelom iz američkog State Departementa hrvatskoj javnosti poručeno da SAD jako želi poduprijeti riješenost Hrvatske da modernizira svoje zračne snage te da „ima rješenje kojim će Hrvati biti zadovoljni“. (kraj citata). Moje razmišljanje kao varijacija na temu narodne mudrosti – para (novac) vrti, gdje svrdlo (burgija) ne će…

Ponuda u skladu s NATO standardima

U nizu nelogičnosti i odgovarajućeg medijskog žamora i galame, takav pristup se čini logičnim. Hrvatska kao članica NATO-a treba se prilagođavati standardima te organizacije koja je pod snažnim utjecajem SAD.

Izrael nije član NATO. Od SAD se s obzirom na objavu u Večernjaku može očekivati ponuda u skladu s NATO standardima. Ali ne samo to. SAD kao najveća članica NATO trebala bi, očekuje mali naivac (taj sam), ponuditi plasman svojih zrakoplova pod posebnim, povoljnijim uvjetima, članici NATO, jer je to, prema pisanju medija i izjavama političara, i naša zemlja partner.

Pa drugi mali partner, partnerčić (to smo mi), očekuje i njegovim platežnim mogućnostima prilagođen tretman. Ne kao prema siromašku, ali ne i bogatašku uz posebnu valorizaciju strateškog položaja u odnosu na ostale države „na ovim prostorima“. Jer naša obrana neba je i obrana neba članice NATO-a. A NATO se može shvatiti i kao svojevrsni lanac u kojem je i najmanja karika itekako važna.

S obzirom na sadašnji status nesigurnosti i predvidivoj dugotrajnosti donošenja odluke po novom natječaju, trebalo bi se po onoj narodnoj – da se željezo kuje dok je vruće – opredijeliti za direktnu nabavu pola eskadrile, iliti komada šest, novih ili novijih zrakoplova, koji bi popravili današnji status neodgovarajuće zaštićenog državnog zračnog prostora, pa državi prijeti mogućnost da plaća zaštitu svog neba bogatijim susjedima i za to plati onaj novac namijenjen u proračunu za otplatu svojih budućih novih ili novijih zrakoplova. Što bi bila, veli narod, dr.ku pljuska. Sve ovisno o ponudi. I njenoj kvaliteti. I stečenoj pameti, nadamo se.

Novo je ipak novo, veli svaki ljubimac automobila, uključujući i pisca teksta, koji se vodio tom strategijom pri nabavi prvog auta „fićeka“ – novi fićo je – novi fićo. Što se gotovo uvijek pokazuje dobrim izborom. A propos, Na TV Otvorenom su se čula i mišljenja da bi se novac predviđen za zrakoplove moglo prebaciti u brodogradilišta za izgradnju brodova za zaštitu našeg morskog pojasa.

A i tih samo šest zrakoplova, ako se naša zemlja partner ne „pokaže“ i širokogrudnijom, i u njezinom, ali i NATO interesu, dovoljno je za otklanjanje opasnosti s istoka, koja nam u ritmu otprilike svakih dvadesetak godina pokazuje erupciju nove nakupljene promidžbene snage posezanja, dok nam u pomoć ne stignu NATO-vi zrakoplovi iz Aviana i ostalih NATO baza, ako NATO bude imao volju i želju braniti Hrvatsku kao svoju članicu, i poštovati svoj Statut.

Pitanje je preozbiljno da bi se njime bavili i mediji i političari i stručnjaci i laici u zlobnim unutrašnjim prepucavanjima i preraketiranjima, kao i prebombardiranjima, za unutrašnje predizborne potrebe i potrebice.

Što se, nažalost, ne će moći ni izbjeći, ni zanemariti, među političarima od kojih svaki ima svoje nacionalne interese. Novi zrakoplovi, novoproizvedeni ili rabljeni, zajednički su interes svih. Ili bi trebali biti. Valjda budu.

Antun Drndelić / Kamenjar.com

 

Jan Ivanjek: Ispali smo kolateralna žrtva odnosa Izraela i SAD-a (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari