Pratite nas

Kolumne

Finila zrakoplovna drama u režiji SAD-a i Izraela

Objavljeno

na

Jedna hrvatska zrakoplovna, ali i kozerska drama, moguće i samo jedna, njezina prva sekvenca, čini se, dobila je svoj epilog.

Od prodaje dogovorenih američkih zrakoplova s izraelskim preinakama i dodatcima države Izrael, kao prodavača, potencijalnom kupcu, državi Hrvatskoj ne će biti ni P.  Ali ne će biti ni P od plaćanja! Rezultat – nema isporuke, nema plaćanja.

I izgubljeno vrijeme, za koje se tijekom pregovora teško moglo očekivati da će biti izgubljeno. Je, izgubljeno je, ako se iskustva ne ubroje u svojevrsni dobitak među iskustvima mlade države kao poduka za budućnost. Posao je posao bez obzira koliko se respektiralo ili podcjenjivalo poslovne partnere.

Zlobnici jedan od mogućih završetaka bilo kojeg posla, od pojedinačnih do državnih, a taj je da posla ne će biti iz objektivnih razloga, a objektivan je nemogućnost prodaje i isporuke, vuvuzelski (gromoglasnim trubljenjem) označavaju kao propao.

Da bi nešto propalo moralo bi se kretati po ravnom i naići na rupu u koju bi se „propalo“ sa svim posljedicama. Do sadržaja na dnu rupe, duboke ili plitke. I traži se, medijski orkestrirano, odgovornost ministra. A konkretne štete nema.

Istodobno, ne traži se ničija odgovornost za investicije i „investicije“ primjerice u brodogradilišta koje bi se računskom operacijom mogle izračunati kao propale u rupu koja nema dno. U rupu bez dna. PR radi punom parom. Nije uopće važna za koga ili protiv koga. Glavno je da se orijentiraju potrošači medijske stvarnosti u lovljenju istine kao leptirića u nemirnom burnomozračju. Zimi.

Svaka država, uostalom kao i svaka žaba, ima svoje nedosanjane snove. Ali i objektivne potrebe. Taman žaba vidi kako se konj potkiva i digne nogu, ali od potkivanja ništa jer nema kopita. I država, u ovom slučaju Republika Hrvatska je vidjela kako druge države nabavljaju zrakoplovne eskadrile, a kako su se njene borbene eskadrile svele na nekoliko starih Migova, odlučila je dići nogu, ponoviti se. Kupiti ono što nedostaje za zaštitu svojeg zračnog prostora. Isporuka nemoguća! Nema potkove!

Mlijeko je proliveno

Dugotrajan postupak nabave, od natječaja nadalje, došao je bio nedavno u „ćorsokak“, o čemu je gotovo sve poznato, pa ne ćemo ponavljati.

Ono što je nepoznato takvo će, izgleda, i ostati. Od natječajem izabrane ponude Izraela u hrvatskoj kupnji dvanaest izraelskih/američkih Baraka, američkih zrakoplova s izraelskim novim poboljšanjima i nadogradnjama,ostaje hrvatski nedosanjan san.

SAD nije do kraja pregovora dopustio državi Izrael, na temelju svojih propisa prodaju njihovih proizvoda, u ovom slučaju zrakoplova, s tuđim, izraelskim dodatcima.

Prodaja zrakoplova bez izraelskih nadogradnji koje bi trebalo demontirati bila bi za njih, SAD, OK. Tu je vjerojatno i između Izraela i SAD, kao partnera, igra cijena i još čega sve ne, ali ta igra cijena odražava se i na trećeg partnera – Hrvatsku, što „ruši“ natječajni posao, i ponudu i prihvat ponude.

Hrvatska će ostati nepotkovana kao uostalom i pisac ovog texta koji je također vidio kako se žaba potkiva, jer svi iz svojih kuteva, rakursa o nabavi o zrakoplova pišu, pa i on dig’o nogu, tipkovnicu. Moguće dobije i nekakvu potkovu, pa i FB. To je, uostalom, rezultat svakog potkivanja..

Mlijeko je proliveno. Treba li plakati? Prije desetak dana kada se saznalo da mi nismo ništa krivi za teškoće u realizaciji posla jer se Izrael i SAD ne mogu dogovoriti, na jednom portalu je osvanuo članak na tu temu, a ja sam se upustio u komentar.

Znajući da se radi o respektabilnim partnerima s dugim, dubokim i širokim iskustvom u međunarodnoj trgovini, od pregovaranja do financiranja i svim mogućim finesama, pogotovo kada se radi o trgovini sofisticiranim oružjima i opremom, reagirao sam satiričkom naznakom da bi nam se mogla dogoditi ponuda kupnje američkih zrakoplova, umjesto cijele eskadrile od 12 zrakoplova, njih šest, s novijom godinom proizvodnje, s američkom opremom.

Naravno, pokušao sam biti duhovit, da se, uz tehnološka pitanja radi i o financijskim. A za financijska su zainteresirani svi. Prvi Amerikanci pod trumpističkom egidom „America first“. Tko bi to danas pokušao zanemariti? Nitko ozbiljan.

Večernjak me učvrstio da nisam daleko od realne mogućnosti u svojoj falš duhovitosti jer je nedavno objavio da je, (citiram): „u jeku krize oko blokiranja ugovora s Izraelom iz američkog State Departementa hrvatskoj javnosti poručeno da SAD jako želi poduprijeti riješenost Hrvatske da modernizira svoje zračne snage te da „ima rješenje kojim će Hrvati biti zadovoljni“. (kraj citata). Moje razmišljanje kao varijacija na temu narodne mudrosti – para (novac) vrti, gdje svrdlo (burgija) ne će…

Ponuda u skladu s NATO standardima

U nizu nelogičnosti i odgovarajućeg medijskog žamora i galame, takav pristup se čini logičnim. Hrvatska kao članica NATO-a treba se prilagođavati standardima te organizacije koja je pod snažnim utjecajem SAD.

Izrael nije član NATO. Od SAD se s obzirom na objavu u Večernjaku može očekivati ponuda u skladu s NATO standardima. Ali ne samo to. SAD kao najveća članica NATO trebala bi, očekuje mali naivac (taj sam), ponuditi plasman svojih zrakoplova pod posebnim, povoljnijim uvjetima, članici NATO, jer je to, prema pisanju medija i izjavama političara, i naša zemlja partner.

Pa drugi mali partner, partnerčić (to smo mi), očekuje i njegovim platežnim mogućnostima prilagođen tretman. Ne kao prema siromašku, ali ne i bogatašku uz posebnu valorizaciju strateškog položaja u odnosu na ostale države „na ovim prostorima“. Jer naša obrana neba je i obrana neba članice NATO-a. A NATO se može shvatiti i kao svojevrsni lanac u kojem je i najmanja karika itekako važna.

S obzirom na sadašnji status nesigurnosti i predvidivoj dugotrajnosti donošenja odluke po novom natječaju, trebalo bi se po onoj narodnoj – da se željezo kuje dok je vruće – opredijeliti za direktnu nabavu pola eskadrile, iliti komada šest, novih ili novijih zrakoplova, koji bi popravili današnji status neodgovarajuće zaštićenog državnog zračnog prostora, pa državi prijeti mogućnost da plaća zaštitu svog neba bogatijim susjedima i za to plati onaj novac namijenjen u proračunu za otplatu svojih budućih novih ili novijih zrakoplova. Što bi bila, veli narod, dr.ku pljuska. Sve ovisno o ponudi. I njenoj kvaliteti. I stečenoj pameti, nadamo se.

Novo je ipak novo, veli svaki ljubimac automobila, uključujući i pisca teksta, koji se vodio tom strategijom pri nabavi prvog auta „fićeka“ – novi fićo je – novi fićo. Što se gotovo uvijek pokazuje dobrim izborom. A propos, Na TV Otvorenom su se čula i mišljenja da bi se novac predviđen za zrakoplove moglo prebaciti u brodogradilišta za izgradnju brodova za zaštitu našeg morskog pojasa.

A i tih samo šest zrakoplova, ako se naša zemlja partner ne „pokaže“ i širokogrudnijom, i u njezinom, ali i NATO interesu, dovoljno je za otklanjanje opasnosti s istoka, koja nam u ritmu otprilike svakih dvadesetak godina pokazuje erupciju nove nakupljene promidžbene snage posezanja, dok nam u pomoć ne stignu NATO-vi zrakoplovi iz Aviana i ostalih NATO baza, ako NATO bude imao volju i želju braniti Hrvatsku kao svoju članicu, i poštovati svoj Statut.

Pitanje je preozbiljno da bi se njime bavili i mediji i političari i stručnjaci i laici u zlobnim unutrašnjim prepucavanjima i preraketiranjima, kao i prebombardiranjima, za unutrašnje predizborne potrebe i potrebice.

Što se, nažalost, ne će moći ni izbjeći, ni zanemariti, među političarima od kojih svaki ima svoje nacionalne interese. Novi zrakoplovi, novoproizvedeni ili rabljeni, zajednički su interes svih. Ili bi trebali biti. Valjda budu.

Antun Drndelić / Kamenjar.com

 

Jan Ivanjek: Ispali smo kolateralna žrtva odnosa Izraela i SAD-a (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Objavljeno

na

Objavio

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari