Pratite nas

Kolumne

Finila zrakoplovna drama u režiji SAD-a i Izraela

Objavljeno

na

Jedna hrvatska zrakoplovna, ali i kozerska drama, moguće i samo jedna, njezina prva sekvenca, čini se, dobila je svoj epilog.

Od prodaje dogovorenih američkih zrakoplova s izraelskim preinakama i dodatcima države Izrael, kao prodavača, potencijalnom kupcu, državi Hrvatskoj ne će biti ni P.  Ali ne će biti ni P od plaćanja! Rezultat – nema isporuke, nema plaćanja.

I izgubljeno vrijeme, za koje se tijekom pregovora teško moglo očekivati da će biti izgubljeno. Je, izgubljeno je, ako se iskustva ne ubroje u svojevrsni dobitak među iskustvima mlade države kao poduka za budućnost. Posao je posao bez obzira koliko se respektiralo ili podcjenjivalo poslovne partnere.

Zlobnici jedan od mogućih završetaka bilo kojeg posla, od pojedinačnih do državnih, a taj je da posla ne će biti iz objektivnih razloga, a objektivan je nemogućnost prodaje i isporuke, vuvuzelski (gromoglasnim trubljenjem) označavaju kao propao.

Da bi nešto propalo moralo bi se kretati po ravnom i naići na rupu u koju bi se „propalo“ sa svim posljedicama. Do sadržaja na dnu rupe, duboke ili plitke. I traži se, medijski orkestrirano, odgovornost ministra. A konkretne štete nema.

Istodobno, ne traži se ničija odgovornost za investicije i „investicije“ primjerice u brodogradilišta koje bi se računskom operacijom mogle izračunati kao propale u rupu koja nema dno. U rupu bez dna. PR radi punom parom. Nije uopće važna za koga ili protiv koga. Glavno je da se orijentiraju potrošači medijske stvarnosti u lovljenju istine kao leptirića u nemirnom burnomozračju. Zimi.

Svaka država, uostalom kao i svaka žaba, ima svoje nedosanjane snove. Ali i objektivne potrebe. Taman žaba vidi kako se konj potkiva i digne nogu, ali od potkivanja ništa jer nema kopita. I država, u ovom slučaju Republika Hrvatska je vidjela kako druge države nabavljaju zrakoplovne eskadrile, a kako su se njene borbene eskadrile svele na nekoliko starih Migova, odlučila je dići nogu, ponoviti se. Kupiti ono što nedostaje za zaštitu svojeg zračnog prostora. Isporuka nemoguća! Nema potkove!

Mlijeko je proliveno

Dugotrajan postupak nabave, od natječaja nadalje, došao je bio nedavno u „ćorsokak“, o čemu je gotovo sve poznato, pa ne ćemo ponavljati.

Ono što je nepoznato takvo će, izgleda, i ostati. Od natječajem izabrane ponude Izraela u hrvatskoj kupnji dvanaest izraelskih/američkih Baraka, američkih zrakoplova s izraelskim novim poboljšanjima i nadogradnjama,ostaje hrvatski nedosanjan san.

SAD nije do kraja pregovora dopustio državi Izrael, na temelju svojih propisa prodaju njihovih proizvoda, u ovom slučaju zrakoplova, s tuđim, izraelskim dodatcima.

Prodaja zrakoplova bez izraelskih nadogradnji koje bi trebalo demontirati bila bi za njih, SAD, OK. Tu je vjerojatno i između Izraela i SAD, kao partnera, igra cijena i još čega sve ne, ali ta igra cijena odražava se i na trećeg partnera – Hrvatsku, što „ruši“ natječajni posao, i ponudu i prihvat ponude.

Hrvatska će ostati nepotkovana kao uostalom i pisac ovog texta koji je također vidio kako se žaba potkiva, jer svi iz svojih kuteva, rakursa o nabavi o zrakoplova pišu, pa i on dig’o nogu, tipkovnicu. Moguće dobije i nekakvu potkovu, pa i FB. To je, uostalom, rezultat svakog potkivanja..

Mlijeko je proliveno. Treba li plakati? Prije desetak dana kada se saznalo da mi nismo ništa krivi za teškoće u realizaciji posla jer se Izrael i SAD ne mogu dogovoriti, na jednom portalu je osvanuo članak na tu temu, a ja sam se upustio u komentar.

Znajući da se radi o respektabilnim partnerima s dugim, dubokim i širokim iskustvom u međunarodnoj trgovini, od pregovaranja do financiranja i svim mogućim finesama, pogotovo kada se radi o trgovini sofisticiranim oružjima i opremom, reagirao sam satiričkom naznakom da bi nam se mogla dogoditi ponuda kupnje američkih zrakoplova, umjesto cijele eskadrile od 12 zrakoplova, njih šest, s novijom godinom proizvodnje, s američkom opremom.

Naravno, pokušao sam biti duhovit, da se, uz tehnološka pitanja radi i o financijskim. A za financijska su zainteresirani svi. Prvi Amerikanci pod trumpističkom egidom „America first“. Tko bi to danas pokušao zanemariti? Nitko ozbiljan.

Večernjak me učvrstio da nisam daleko od realne mogućnosti u svojoj falš duhovitosti jer je nedavno objavio da je, (citiram): „u jeku krize oko blokiranja ugovora s Izraelom iz američkog State Departementa hrvatskoj javnosti poručeno da SAD jako želi poduprijeti riješenost Hrvatske da modernizira svoje zračne snage te da „ima rješenje kojim će Hrvati biti zadovoljni“. (kraj citata). Moje razmišljanje kao varijacija na temu narodne mudrosti – para (novac) vrti, gdje svrdlo (burgija) ne će…

Ponuda u skladu s NATO standardima

U nizu nelogičnosti i odgovarajućeg medijskog žamora i galame, takav pristup se čini logičnim. Hrvatska kao članica NATO-a treba se prilagođavati standardima te organizacije koja je pod snažnim utjecajem SAD.

Izrael nije član NATO. Od SAD se s obzirom na objavu u Večernjaku može očekivati ponuda u skladu s NATO standardima. Ali ne samo to. SAD kao najveća članica NATO trebala bi, očekuje mali naivac (taj sam), ponuditi plasman svojih zrakoplova pod posebnim, povoljnijim uvjetima, članici NATO, jer je to, prema pisanju medija i izjavama političara, i naša zemlja partner.

Pa drugi mali partner, partnerčić (to smo mi), očekuje i njegovim platežnim mogućnostima prilagođen tretman. Ne kao prema siromašku, ali ne i bogatašku uz posebnu valorizaciju strateškog položaja u odnosu na ostale države „na ovim prostorima“. Jer naša obrana neba je i obrana neba članice NATO-a. A NATO se može shvatiti i kao svojevrsni lanac u kojem je i najmanja karika itekako važna.

S obzirom na sadašnji status nesigurnosti i predvidivoj dugotrajnosti donošenja odluke po novom natječaju, trebalo bi se po onoj narodnoj – da se željezo kuje dok je vruće – opredijeliti za direktnu nabavu pola eskadrile, iliti komada šest, novih ili novijih zrakoplova, koji bi popravili današnji status neodgovarajuće zaštićenog državnog zračnog prostora, pa državi prijeti mogućnost da plaća zaštitu svog neba bogatijim susjedima i za to plati onaj novac namijenjen u proračunu za otplatu svojih budućih novih ili novijih zrakoplova. Što bi bila, veli narod, dr.ku pljuska. Sve ovisno o ponudi. I njenoj kvaliteti. I stečenoj pameti, nadamo se.

Novo je ipak novo, veli svaki ljubimac automobila, uključujući i pisca teksta, koji se vodio tom strategijom pri nabavi prvog auta „fićeka“ – novi fićo je – novi fićo. Što se gotovo uvijek pokazuje dobrim izborom. A propos, Na TV Otvorenom su se čula i mišljenja da bi se novac predviđen za zrakoplove moglo prebaciti u brodogradilišta za izgradnju brodova za zaštitu našeg morskog pojasa.

A i tih samo šest zrakoplova, ako se naša zemlja partner ne „pokaže“ i širokogrudnijom, i u njezinom, ali i NATO interesu, dovoljno je za otklanjanje opasnosti s istoka, koja nam u ritmu otprilike svakih dvadesetak godina pokazuje erupciju nove nakupljene promidžbene snage posezanja, dok nam u pomoć ne stignu NATO-vi zrakoplovi iz Aviana i ostalih NATO baza, ako NATO bude imao volju i želju braniti Hrvatsku kao svoju članicu, i poštovati svoj Statut.

Pitanje je preozbiljno da bi se njime bavili i mediji i političari i stručnjaci i laici u zlobnim unutrašnjim prepucavanjima i preraketiranjima, kao i prebombardiranjima, za unutrašnje predizborne potrebe i potrebice.

Što se, nažalost, ne će moći ni izbjeći, ni zanemariti, među političarima od kojih svaki ima svoje nacionalne interese. Novi zrakoplovi, novoproizvedeni ili rabljeni, zajednički su interes svih. Ili bi trebali biti. Valjda budu.

Antun Drndelić / Kamenjar.com

 

Jan Ivanjek: Ispali smo kolateralna žrtva odnosa Izraela i SAD-a (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari