Pratite nas

Kolumne

Finila zrakoplovna drama u režiji SAD-a i Izraela

Objavljeno

na

Jedna hrvatska zrakoplovna, ali i kozerska drama, moguće i samo jedna, njezina prva sekvenca, čini se, dobila je svoj epilog.

Od prodaje dogovorenih američkih zrakoplova s izraelskim preinakama i dodatcima države Izrael, kao prodavača, potencijalnom kupcu, državi Hrvatskoj ne će biti ni P.  Ali ne će biti ni P od plaćanja! Rezultat – nema isporuke, nema plaćanja.

I izgubljeno vrijeme, za koje se tijekom pregovora teško moglo očekivati da će biti izgubljeno. Je, izgubljeno je, ako se iskustva ne ubroje u svojevrsni dobitak među iskustvima mlade države kao poduka za budućnost. Posao je posao bez obzira koliko se respektiralo ili podcjenjivalo poslovne partnere.

Zlobnici jedan od mogućih završetaka bilo kojeg posla, od pojedinačnih do državnih, a taj je da posla ne će biti iz objektivnih razloga, a objektivan je nemogućnost prodaje i isporuke, vuvuzelski (gromoglasnim trubljenjem) označavaju kao propao.

Da bi nešto propalo moralo bi se kretati po ravnom i naići na rupu u koju bi se „propalo“ sa svim posljedicama. Do sadržaja na dnu rupe, duboke ili plitke. I traži se, medijski orkestrirano, odgovornost ministra. A konkretne štete nema.

Istodobno, ne traži se ničija odgovornost za investicije i „investicije“ primjerice u brodogradilišta koje bi se računskom operacijom mogle izračunati kao propale u rupu koja nema dno. U rupu bez dna. PR radi punom parom. Nije uopće važna za koga ili protiv koga. Glavno je da se orijentiraju potrošači medijske stvarnosti u lovljenju istine kao leptirića u nemirnom burnomozračju. Zimi.

Svaka država, uostalom kao i svaka žaba, ima svoje nedosanjane snove. Ali i objektivne potrebe. Taman žaba vidi kako se konj potkiva i digne nogu, ali od potkivanja ništa jer nema kopita. I država, u ovom slučaju Republika Hrvatska je vidjela kako druge države nabavljaju zrakoplovne eskadrile, a kako su se njene borbene eskadrile svele na nekoliko starih Migova, odlučila je dići nogu, ponoviti se. Kupiti ono što nedostaje za zaštitu svojeg zračnog prostora. Isporuka nemoguća! Nema potkove!

Mlijeko je proliveno

Dugotrajan postupak nabave, od natječaja nadalje, došao je bio nedavno u „ćorsokak“, o čemu je gotovo sve poznato, pa ne ćemo ponavljati.

Ono što je nepoznato takvo će, izgleda, i ostati. Od natječajem izabrane ponude Izraela u hrvatskoj kupnji dvanaest izraelskih/američkih Baraka, američkih zrakoplova s izraelskim novim poboljšanjima i nadogradnjama,ostaje hrvatski nedosanjan san.

SAD nije do kraja pregovora dopustio državi Izrael, na temelju svojih propisa prodaju njihovih proizvoda, u ovom slučaju zrakoplova, s tuđim, izraelskim dodatcima.

Prodaja zrakoplova bez izraelskih nadogradnji koje bi trebalo demontirati bila bi za njih, SAD, OK. Tu je vjerojatno i između Izraela i SAD, kao partnera, igra cijena i još čega sve ne, ali ta igra cijena odražava se i na trećeg partnera – Hrvatsku, što „ruši“ natječajni posao, i ponudu i prihvat ponude.

Hrvatska će ostati nepotkovana kao uostalom i pisac ovog texta koji je također vidio kako se žaba potkiva, jer svi iz svojih kuteva, rakursa o nabavi o zrakoplova pišu, pa i on dig’o nogu, tipkovnicu. Moguće dobije i nekakvu potkovu, pa i FB. To je, uostalom, rezultat svakog potkivanja..

Mlijeko je proliveno. Treba li plakati? Prije desetak dana kada se saznalo da mi nismo ništa krivi za teškoće u realizaciji posla jer se Izrael i SAD ne mogu dogovoriti, na jednom portalu je osvanuo članak na tu temu, a ja sam se upustio u komentar.

Znajući da se radi o respektabilnim partnerima s dugim, dubokim i širokim iskustvom u međunarodnoj trgovini, od pregovaranja do financiranja i svim mogućim finesama, pogotovo kada se radi o trgovini sofisticiranim oružjima i opremom, reagirao sam satiričkom naznakom da bi nam se mogla dogoditi ponuda kupnje američkih zrakoplova, umjesto cijele eskadrile od 12 zrakoplova, njih šest, s novijom godinom proizvodnje, s američkom opremom.

Naravno, pokušao sam biti duhovit, da se, uz tehnološka pitanja radi i o financijskim. A za financijska su zainteresirani svi. Prvi Amerikanci pod trumpističkom egidom „America first“. Tko bi to danas pokušao zanemariti? Nitko ozbiljan.

Večernjak me učvrstio da nisam daleko od realne mogućnosti u svojoj falš duhovitosti jer je nedavno objavio da je, (citiram): „u jeku krize oko blokiranja ugovora s Izraelom iz američkog State Departementa hrvatskoj javnosti poručeno da SAD jako želi poduprijeti riješenost Hrvatske da modernizira svoje zračne snage te da „ima rješenje kojim će Hrvati biti zadovoljni“. (kraj citata). Moje razmišljanje kao varijacija na temu narodne mudrosti – para (novac) vrti, gdje svrdlo (burgija) ne će…

Ponuda u skladu s NATO standardima

U nizu nelogičnosti i odgovarajućeg medijskog žamora i galame, takav pristup se čini logičnim. Hrvatska kao članica NATO-a treba se prilagođavati standardima te organizacije koja je pod snažnim utjecajem SAD.

Izrael nije član NATO. Od SAD se s obzirom na objavu u Večernjaku može očekivati ponuda u skladu s NATO standardima. Ali ne samo to. SAD kao najveća članica NATO trebala bi, očekuje mali naivac (taj sam), ponuditi plasman svojih zrakoplova pod posebnim, povoljnijim uvjetima, članici NATO, jer je to, prema pisanju medija i izjavama političara, i naša zemlja partner.

Pa drugi mali partner, partnerčić (to smo mi), očekuje i njegovim platežnim mogućnostima prilagođen tretman. Ne kao prema siromašku, ali ne i bogatašku uz posebnu valorizaciju strateškog položaja u odnosu na ostale države „na ovim prostorima“. Jer naša obrana neba je i obrana neba članice NATO-a. A NATO se može shvatiti i kao svojevrsni lanac u kojem je i najmanja karika itekako važna.

S obzirom na sadašnji status nesigurnosti i predvidivoj dugotrajnosti donošenja odluke po novom natječaju, trebalo bi se po onoj narodnoj – da se željezo kuje dok je vruće – opredijeliti za direktnu nabavu pola eskadrile, iliti komada šest, novih ili novijih zrakoplova, koji bi popravili današnji status neodgovarajuće zaštićenog državnog zračnog prostora, pa državi prijeti mogućnost da plaća zaštitu svog neba bogatijim susjedima i za to plati onaj novac namijenjen u proračunu za otplatu svojih budućih novih ili novijih zrakoplova. Što bi bila, veli narod, dr.ku pljuska. Sve ovisno o ponudi. I njenoj kvaliteti. I stečenoj pameti, nadamo se.

Novo je ipak novo, veli svaki ljubimac automobila, uključujući i pisca teksta, koji se vodio tom strategijom pri nabavi prvog auta „fićeka“ – novi fićo je – novi fićo. Što se gotovo uvijek pokazuje dobrim izborom. A propos, Na TV Otvorenom su se čula i mišljenja da bi se novac predviđen za zrakoplove moglo prebaciti u brodogradilišta za izgradnju brodova za zaštitu našeg morskog pojasa.

A i tih samo šest zrakoplova, ako se naša zemlja partner ne „pokaže“ i širokogrudnijom, i u njezinom, ali i NATO interesu, dovoljno je za otklanjanje opasnosti s istoka, koja nam u ritmu otprilike svakih dvadesetak godina pokazuje erupciju nove nakupljene promidžbene snage posezanja, dok nam u pomoć ne stignu NATO-vi zrakoplovi iz Aviana i ostalih NATO baza, ako NATO bude imao volju i želju braniti Hrvatsku kao svoju članicu, i poštovati svoj Statut.

Pitanje je preozbiljno da bi se njime bavili i mediji i političari i stručnjaci i laici u zlobnim unutrašnjim prepucavanjima i preraketiranjima, kao i prebombardiranjima, za unutrašnje predizborne potrebe i potrebice.

Što se, nažalost, ne će moći ni izbjeći, ni zanemariti, među političarima od kojih svaki ima svoje nacionalne interese. Novi zrakoplovi, novoproizvedeni ili rabljeni, zajednički su interes svih. Ili bi trebali biti. Valjda budu.

Antun Drndelić / Kamenjar.com

 

Jan Ivanjek: Ispali smo kolateralna žrtva odnosa Izraela i SAD-a (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari