Govor u Melbourneu iz 1987: Svaka Jugoslavija znači nestanak nas Hrvata

U društvo visokoobrazovane osobe srednje dobi, u nedjelju 17. srpnja posjetio sam rodno mjesto hrvatskih velikana Antuna i Stjepana Radića – Desno Trebarjevo, koje se nalazi svega petnaestak minuta vožnje automobilom od Siska. Bio sam zgranut koliko je ta osoba malo znala o velikanima hrvatskog naroda, Antunu i Stjepanu Radiću. Stoga nije bilo nikakvo čudo da ta osoba, kao i brojni drugi ljudi te generacije, nikada u životu nije čula za Desno Trebarjevo. To duboko neznanje i nepoznavanje hrvatske povijesti iz prve polovice dvadesetog stoljeća nije samo odraz osobne nezainteresiranosti nego i sustavnog zanemarivanja od strane bivših jugoslavenskih i sadašnjih hrvatskih obrazvojnih institucija, od osnovnih škola do fakulteta. To je je glavni razlog zašto sam za današnji prilog odabrao govor o Lipanjskim žrtvama iz 1928. godine.

[ad id=”93788″]

Govor A. Babića na komemoraciji za Lipanjske žrtve u Melbourneu 1987. godine

Na početku želim zahvaliti svima vama koji ste došli na ovu komemoraciju za Lipanjske žrtve. Ovo je prva komemoracija za STJEPANA RADIĆA i hrvatske narodne zastupnike na koje je izvršen atentat u Beogradu, koju održava mjesni ogranak Hrvatske seljačke stranke u Melbourneu u suradnji s Hrvatskim međudruštvenim odborom za Victoriju, pa želim zahvaliti i svim organizacijama i društvima u okviru Hrvatskog međudruštvenog odbora što su se odazvali pozivu na ovu komemoraciju. Treba, naime, naglasiti da Lipanjske žrtve ne pripadaju samo Hrvatskoj seljačkoj stranci, nego čitavom hrvatskom narodu.

Braćo i sestre, prije nego što kažem nekoliko riječi o samom atentatu u Beogradu, tj. o događaju koji je osudio na smrt velikosrpsku Jugoslaviju i romantičnu ideju jugoslavenstva, potrebno je za bolje shvaćanje kasnijih događaja ukratko opisati život i rad Stjepana Radića od rođenja pa do atentata u Beogradu.

Tko je bio Stjepan Radić?

Stjepan Radić rodio se 11. lipnja 1871. godine kao deveto dijete siromašnih seljačkih roditelja u selu Desno Trebarjevo nedaleko od Siska. Uz pomoć starijeg brata Antuna, Stjepan Radić odlazi u Zagreb na školovanje. No, iako je bio odličan učenik, biva izbačen iz škole u četvrtom razredu gimnazije zato što se suprotstavio tomu da profesori fizički zlostavljaju đake. Tako je Radić četvrti razred gimnazije morao završiti u Karlovcu

Velike školske praznike između trećeg i četvrtog razreda gimnazije Radić koristi za svoje prvo veliko putovanje po Hrvatskoj. Putujući najviše pješice, mladi je Radić vodio dnevnik bilježeći ono što narod misli i govori. Na tom putovanju Stjepan Radić odlučio je posvetiti se politici, tj. prosvjećivanju i obrani hrvatskog naroda. Nakon odluke da se potpuno posveti narodnom radu, Stjepan Radić nastavlja sa školovanjem i novim putovanjima po Hrvatskoj, najčešće u najtežim uvjetima i stalno proganjan od mađaronske vlasti, kojoj je smetao zato što je budio i osvješćivao svoj hrvatski narod, tj. hrvatskog seljaka, učeći ga da svoju sudbinu i sudbinu Hrvatske uzme u svoje ruke.

Nakon položene mature Radić putuje i u inozemstvo, gdje proširuje svoje poglede i znanje, ali istodobno i učvršćuje svoju odlučnost da povede beskompromisnu borbu za slobodu hrvatskog naroda i progon Mađara iz Hrvatske. Radićev prvi sukob s mađaronskom vlasti zbio se 1893., kad je na jednoj proslavi napao bana i mađarskog grofa Khuena Hedervaryja. Dvije godine kasnije Radić je zajedno s nekoliko drugih hrvatskih sveučilištaraca zapalio mađarsku zastavu prigodom pohoda austrijskog cara Franje Josipa Zagrebu. Za taj čin Radić je bio osuđen na šest mjeseci zatvora.

Zbog borbe za slobodu hrvatskog naroda i zbog protivljenja mađarskim vlastima u Hrvatskoj, Stjepan Radić biva isključen sa zagrebačkog sveučilišta, što ga preko Praga i Pešte, odakle također biva isključen, dovodi do Pariza, gdje se 1897. upisuje na Višu školu političkih znanosti.

Radić završava studij na toj u svijetu poznatoj Slobodnoj školi političkih znanosti s takvim uspjehom da je njegova rasprava za diplomu, pod naslovom: „Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni“, dobila najvišu ocjenu. Bila je ocijenjena ne samo kao posve originalno, nego i strogo znanstveno političko djelo, kakvog nema čitava Francuska. Kopiju tog Radićeva djela tražili su za sebe mnogi francuski prvaci u to doba, uključujući i Paula Deschanela, kasnijeg predsjednika Francuske Republike.

Jedna od najvažnijih ličnosti svog vremena u Europi

Stjepan Radić nije bio poznat i priznat kao veliki čovjek i vođa hrvatskog naroda samo u Hrvatskoj. Početkom ovog stoljeća, a posebno između 1918. i 1928., pa i nekoliko godina nakon njegove mučeničke smrti, o Radiću su kao o jednoj od najvažnijih ličnosti tog vremena u Europi pisale ne samo sve utjecajnije europske novine, nego i američke, iako je Amerika tada prolazila kroz fazu izolacije od ostalog svijeta. Da bi se dobila prava slika važnosti Stjepana Radića potrebno je naglasiti da se danas, šest desetljeća kasnije, u američkom tisku manje piše o australskim predsjednicima, iako je Australija saveznik Amerike, nego što se pisalo o Stjepanu Radiću. Tome svjedoči i činjenica da je Radić već 1922. godine u knjizi Celebrities of our time, izdanoj u Londonu 1922. godine, bio svrstan rame uz rame s tadašnjim predsjednikom Amerike Wudrowom Wilsonom i poglavarom Katoličke crkve, Svetim Ocem papom. Tu knjigu i brojne druge članke pronašli su hrvatski sveučilištarci u Melbourneu po raznim svjetskim časopisima prije Drugog svjetskog rata. Ja im ovom prigodom želim čestitati na njihovu zanimanju za hrvatsku prošlost, a još više na njihovu trudu da s tom prošlošću nas Hrvata upoznaju australsku javnost, australske političare i sveučilišne krugove.

Draga braćo i sestre, ako usporedimo ugled koji su Stjepan Radić i hrvatski narod uživali diljem svijeta prije šest desetljeća i ugled koji naši političari, u Hrvatskoj ili u dijaspori, uživaju danas, onda se zaista moramo duboko zamisliti nad svojim radom i posljedicama toga rada, ne samo za ugled Hrvatske i hrvatskog naroda u čitavom svijetu, nego i za našu borbu za slobodu i državnu samostalnost.

Starčević o Stjepanu Radiću

Nakon završenoga studija u Parizu, Radić se preko Praga i Zemuna vraća u Zagreb polovicom 1902. godine i ulaže sve napore da ujedini tadašnje brojne hrvatske političke stranke, koje su toliko razjedinjene da nisu predstavljale nikakav otpor mađarskoj vlasti u Hrvatskoj. Taj njegov trud pokazao se uzaludnim, pa Stjepan Radić zajedno s bratom Antunom i nekoliko njihovih bliskih pristaša osniva Hrvatsku seljačku stranku 5. prosinca 1904. godine. Stjepanu Radiću bile su tada svega 33 godine. Stjepan Radić od svoje je najranije mladosti ostavljao dubok dojam na svoje sugovornike, pa tako i na Oca Domovine dr. Antu Starčevića, koji je za Stjepana Radića, dok je on još bio sveučilištarac, rekao: „Ovaj mladi čovjek odigrat će veliku ulogu u hrvatskom javnom životu“.

Osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke bio je prijelomni trenutak u životu ne samo braće Radić, nego i čitavog hrvatskog naroda. Od toga trenutka počinje aktivno i široko buđenje i osvješćivanje hrvatskog naroda, tj. hrvatskog seljaka, kojeg su tlačili strani gospodari i hrvatska gospoda. Nažalost, Hrvatska pučka seljačka stranka i Stjepan Radić nisu uspjeli zaustaviti razvoj događaja, koji su doveli do stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918.. Naime, prije Prvog svjetskog rata seljaci nisu imali pravo glasa, pa se Stjepan Radić našao gotovo sam u Hrvatskom saboru uoči stvaranja te umjetne tvorevine. Međutim, to ga nije zaustavilo da u svom glasovitom govoru na sudbonosnoj sjednici Narodnoga vijeća 1918., tjedan dana prije odlaska u Beograd, kaže hrvatskoj gospodi da ne idu u Beograd, da ne srljaju kao guske u maglu, da ne zaključuju jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom i da ne stvaraju zavjeru protiv Hrvatske i hrvatskog naroda. Već za vrijeme tog govora Radiću su prijetili da će ga ubiti.

Pobjeda na prvim izborima i poništenje ujedinjenja

Iako nije uspio zaustaviti tragičan i izdajnički odlazak delegacije Narodnog vijeća u Beograd, Stjepan Radić u novoj državi nastavlja s još odlučnijom borbom za slobodu i državnu samostalnost Hrvatske. Narod sve brojnije prilazi Radiću i Hrvatskoj seljačkoj stranci, tako da već na prvim izborima 20. studenog 1920. Radić i HSS dobivaju većinu glasova u Hrvatskoj. Dva mjeseca nakon tih izbora, 11. veljače 1921., u Zagrebu su se sastali novoizabrani hrvatski narodni zastupnici na čelu sa Stjepanom Radićem. S tog sastanka poslali su pismenu poruku regentu Kraljevine Srbije Aleksandru, u kojoj su izjavili da oni, kao demokratski izabrana zastupnička većina hrvatskog naroda, poništavaju čin Narodnog vijeća iz 1918. o ujedinjenju Hrvatske sa Srbijom. Nekoliko tjedana kasnije, 1. travnja 1921., hrvatski narodni zastupnici prihvaćaju Državno uređenje ili Ustav Neutralne Republike Hrvatske. Za taj su Ustav istaknuti prvaci Hrvatskog proljeća 1971. rekli da predstavlja najbolji temelj što ga mi Hrvati imamo za početak izgradnje slobodne i demokratske države Hrvatske. Naravno da neke dijelove Ustava treba prilagoditi vremenu, ali osnovne postavke tog Ustava ne mogu se, a ni ne smiju mijenjati. Te Radićeve osnovne postavke glase: Sloboda čovjeka, sloboda naroda u slobodnoj hrvatskoj državi. Samo na tim postavkama možemo mi Hrvati danas i sutra temeljiti svoju borbu za hrvatsku državu i osigurati trajan opstanak te države.

Nakon prvih izbora i prihvaćanja Ustava Neutralne Seljačke Republike Hrvatske dolazi do još većeg progona Radića i njegovih najbližih suradnika. To, međutim, nije spriječilo da HSS na sljedećim izborima 1923. dobije dvostruko veći broj glasova nego 1920. Nakon tih izbora, Stjepan Radić i Hrvatsko narodno zastupstvo daju izjavu da se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio da želi živjeti u svojoj samostalnoj hrvatskoj državi. Srpski kralj i njegova čaršija odgovaraju na tu izjavu još većim progonima u Hrvatskoj. Kako bi izbjegao hapšenje, Stjepan Radić napušta Hrvatsku u srpnju 1923. i traži pomoć u Londonu, Beču, Parizu i Moskvi. Godinu dana kasnije Radić se vraća u Hrvatsku bez pomoći velikih sila. Da bi tada izbjegao hapšenje, dugogodišnju robiju i zabranu djelovanja Hrvatske seljačke stranke, mijenja taktiku i priznaje Vladu u Beogradu. Međutim, radost Beograda bila je vrlo kratka. Sada unutar Vlade Radić ne samo da nastavlja, nego još odlučnije pojačava borbu za uspostavu samostalne i suvremene hrvatske države. Bilo je samo pitanje vremena kad će se Hrvatska odcijepiti od Srbije.

Zločin u Beogradu

Uvidjevši da ih je Radić nadmudrio, srpski kralj i beogradska čaršija donose odluku da ubiju Radića. Tu odluku u djelo provodi Puniša Račić 20. lipnja 1928. godine za vrijeme zasjedanja u beogradskoj skupštini. Hladnokrvno i proračunato Račić smrtno ranjava Stjepana Radića, ubija hrvatske narodne zastupnike Pavla Radića i Đuru Basaričeka, ranjava dr. Ivana Pernara i seljaka Ivana Granđu. Teško ranjenog Stjepana Radića iz skupštine je izveo i taksijem odvezao u bolnicu tadašnji tajnik HSS-a dr. Juraj Krnjević. Za vrijeme atentata u beogradskoj skupštini nalazio se i dr. Ante Pavelić, kasnije poglavnik NDH, koji je bio zastupnik grada Zagreba.

Radića su prije tog tragičnog događaja upozoravali da se na njega sprema atentat. On je na to odgovorio: „I ja osjećam da se nešto sprema, ali ja sam kao vojnik u rovu iz kojeg vodim borbu za prava hrvatskog seljačkog naroda. Ili ću iz tog rova izići kao pobjednik ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod“. Stjepan Radić bio je neustrašiv vođa svog naroda, koji je interese hrvatskog naroda uvijek stavljao ispred svojih interesa. Radić je živio i umro samo i jedino za Hrvatsku i hrvatski narod. U Ustavu Neutralne Republike Hrvatske, govoreći o obrani i sigurnosti doma i Domovine, Radić je napisao: „Dužnost braniti dom i Domovinu prestaje samo smrću.“ Nakon pobjede na izborima 1920. godine, kad je pušten iz zatvora, na pitanje vlasti što želi za sebe Stjepan Radić je među ostalim odgovorio: „Ja ne želim ništa za sebe. Ali, ja tražim slobodu za svoj narod. “

Braćo i sestre, pokojni Bruno Bušić u Zagrebu je 1971., povodom obljetnice atentata na Stjepana Radića, u „Hrvatskom tjedniku“ napisao da se ubojstvom u beogradskoj skupštini htjelo ubiti ideju. Ideju za državnom samostalnošću i slobodom hrvatskog naroda. Ali, svi su kasniji događaji do današnjeg dana pokazali da nema te sile na svijetu koja može tu ideju ubiti u nama Hrvatima jer mi Hrvati znamo da samo slobodna i demokratska hrvatska država može garantirati slobodu, budućnost i prosperitet hrvatskog naroda.

Stjepan Radić, vođa i učitelj hrvatskoga naroda, umro je od zadobivenih rana 8. kolovoza 1928. godine, ali njegov duh i njegova ideja ostali su svijetliti kao neugasiva luč i nakon njegove smrti, možda još i jače nego za njegova života. Ja sam duboko uvjeren da više nije daleko dan kad će se ostvariti ideja za koju su svoje živote dale Lipanjske žrtve i sve druge brojne hrvatske žrtve ovog stoljeća. Velikosrpska Jugoslavija nalazi se u zadnjoj fazi raspadanja. Danas se protiv Jugoslavije ne borimo samo mi Hrvati, nego i Albanci i Slovenci. Velikosrpski Beograd nalazi se u sukobu i sa susjednim zemljama, posebno s Bugarskom i Albanijom. Komadanje Jugoslavije već je počelo na zemljopisnim kartama susjednih država. Sve to upozorava da se pred nama Hrvatima nalaze događaji koji će nam, po treći put u ovom stoljeću, dati priliku da uspostavimo svoju samostalnu i trajnu hrvatsku državu.

No, poučeni gorkim iskustvima i teškim tragedijama iz prošlosti, mi Hrvati ne smijemo dozvoliti da nam se ponove događaji iz 1918. i 1945. godine. Mi Hrvati jesmo i moramo biti protiv svake Jugoslavije u kojoj će se nalaziti Hrvatska. Jugoslavija ne može postojati ako neće biti diktatorska i velikosrpska. Zato mi Hrvati ne smijemo nikada više prepustiti našu sudbinu u ruke bilo kojeg pojedinca, ma kako velik i zaslužan on bio. Interesi Hrvatske i hrvatskog naroda moraju biti iznad svakog pojedinca. Onima koji zagovaraju i propagiraju jugoslavensku utopiju u bilo kakvom obliku nema mjesta među nama Hrvatima. Nema te demokracije u čije se ime može zagovarati i opravdavati uništenje i nestanak hrvatskog naroda. Svaka Jugoslavija u kojoj se nalazi Hrvatska znači nestanak nas Hrvata kao naroda.

Što ja mogu danas učiniti za Hrvatsku?

Hrvatski narod u Domovini Hrvatskoj, vođen duhom i naukom Stjepana Radića, Ante Starčevića i drugih hrvatskih velikana, ispunit će svoju povijesnu zadaću u skoroj budućnosti. No, ni mi u iseljeništvu ne smijemo ostati prekriženih ruku. Naša je dužnost pomoći hrvatskom narodu u domovini, a pomoći ćemo samo onda kad se počnemo pitati: Što ja mogu danas učiniti za Hrvatsku?, a ne: Što će Hrvatska sutra učiniti za mene? Ta naša pomoć bit će najdjelotvornija ako udružimo snage i stvorimo djelotvorno hrvatsko zajedništvo. To zajedništvo danas bi, da su živi, zagovarali i Stjepan Radić i Ante Starčević i svi drugi hrvatski velikani. Jedino kroz to zajedništvo imat ćemo mi Hrvati samo jednu barikadu: onu hrvatsku. Okupimo se oko te hrvatske barikade jer su dani odluke blizu.

Što znači imati svoju državu za jedan narod najbolje vidimo i osjećamo na svojim leđima mi Hrvati izvan domovine. Svakih nekoliko godina žrtve smo raznih hajki i napada samo zato što nemamo svoju državu. Stoga moramo stalno imati na umu da samo kad Hrvatska bude slobodna i samostalna država, i mi Hrvati u Australiji i u drugim zemljama diljem svijeta bit ćemo priznati kao ljudi i kao narod. Tada nas svijet više neće gledati kao šaku pustolova, četu hajduka i trećerazrednih građana, koji nemaju svoj priznati identitet.

Bit ćemo priznati i kao ljudi i kao Hrvati jer će iza nas stajati naša hrvatska država, naša hrvatska vlada i naši hrvatski ambasadori u Canberri, Washingtonu, Ottawi i drugim prijestolnicama slobodnog svijeta.

U to ime, neka je slava Stjepanu Radiću, Lipanjskim žrtvama, Bleiburškim žrtvama i svim drugim hrvatskim žrtvama koje položiše živote na oltar DOMOVINE HRVATSKE.

Živio hrvatski narod!

Živjela hrvatska država!

Hrvatska sloboda, srpanj 1987.

Autor: Antun Babić

Što vi mislite o ovoj temi?