Pratite nas

Događaji

Fra Didak Buntić – vrhunska akcija spašavanje djece od gladi i djela humanosti kao zalog za budućnost

Objavljeno

na

Foto: Antonija Huljev

“Nigda me kuća ne će vidjeti, kad je ovako lijepo u Slavoniji!ˮ

U četvrtak, 28. veljače 2019. godine u 18,00 sati u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Osijek, održana je svečana akademija u spomen na “100. godišnjicu spašavanja djece od gladi dovođenjem na dohranu u Slavoniju i Srijem (1917.-1919.)ˮ. Svečanu akademiju organizirali su Slavonska udruga Hercegovaca, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Osijek te Matica hrvatska – Ogranak Osijek, a o fenomenu spašavanja djece od gladi govorili su prof. dr. sc. Srećko Tomas, predsjednik Slavonske udruge Hercegovaca, prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo, voditelj Područnoga centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Osijeku te Ivica Završki, predsjednik osječkoga Ogranka Matice hrvatske. Službeni je dio vodila dr. sc. Ivana Jurčević.

U sklopu akademije predstavljen je znanstveni zbornik “Fra Didak Buntić – čovjek i djeloˮ (urednici: Stipe Tadić i Marinko Šokota) u kojemu se na znanstven način obrađuje povijesna tema zbrinjavanja djece od gladi u Dalmaciji, Bosni, Istri, Sloveniji, a posebice Hercegovini, dovođenjem na dohranu u Slavoniju, Baranju, Bačku i Srijem. Prof. dr. sc. Srećko Tomas osvrnuo se na povijesnu ulogu fra Didaka Buntića (1871. – 1922.) koji je čitav život posvetio služenju bližnjima, a posebno hercegovačkom puku, tada u posebnoj potrebi. Fra Didak Buntić bio je upravitelj Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu te provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, a posebno je značajna provedba opismenjavanja puka osnivanjem tzv. seljačkih škola u kojima je opismenjeno na tisuće hercegovačke djece. Tomas je istaknuo da je cilj ove svečane akademije “odati počast i priznanje svima koji su sudjelovali u spašavaju djece od gladiˮ činom prihvata djece u svoje domove i obitelji koje su i same tada bili poharani ratom i raznim nedaćama. Na taj način spašeno je više od 17 000 djece, a njihovi brojni potomci (pretpostavlja se i do 200 000) žive danas u Slavoniji. Koliko je glad bila strašna svjedoči i činjenica, podsjetio je prof. dr. sc. Srećko Tomas, da je jedan od najboljih hrvatskih pjesnika, Antun Branko Šimić, preminuo od posljedica gladi, odnosno, previše oslabljen organizam nije se mogao oporaviti od sušice. Govoreći o ferijalnim kolonijama Tomas se posebno osvrnuo na dječji vlak “Ćiroˮ koji je krenuo iz Mostara za Bosanski Brod 10. rujna 1917. godine, odakle su djeca pješice prelazila u Slavoniju, tj. u svoje nove, udomiteljske obitelji. Putovanje je ponekada trajalo i dva, tri dana. Druga ferijalna kolonija, prijelaz u Slavoniju održala se 28. rujna 1917. godine, a takav način spašavanja prakticirao se sve do 1919. godine. Fenomen spašavanja djece od gladi, a time i nekih od sigurne smrti, nadahnuli su hrvatskoga književnika Miru Gavrana u pisanju romana “Nekoliko ptica i jedno neboˮ te fra Antu Marića za “Plaču li jeleni?ˮ

Prof. dr. sc. Srećko Tomas napomenuo je da se nisu sva djeca vratila svojim roditeljima jer su brojni htjeli ostati u svojim novim domovima. Primjer je toga djevojčica Joza (Ljubica) Bošnjak (1906. – 1971.) rođena u Sovićima, Općina Grude koja je došla na dohranu u Osijek 1918. Godine u obitelj Antuna i Marije Hržić. Joza je bila nepismena, no završila je građansku srednju školu i trgovačku akademiju te se zaposlila u Poglavarstvu Osijeka kao pisarica. U Osijeku se udala za Franju Kollera, bogatoga obrnika s kojima je imala kći Vjekoslavu Koller Bestvinu. Vjekoslava je sa suprugom Vladimirom Bestvinom dobila dva sina: Mladena (1959.) te Nenada (1963.). Mladen je prof. dr. sc., matematičar u Sjedinjem Američkim Državama, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti. Nenad je pak diplomirani inženjer, suosnivač i projekt menadžer tvrtke SPIN.

No budući da se do sada o fenomenu zbrinjavanja djece od gladi najviše govorilo u kontekstu fra Didaka Buntića, i to s pravom, prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo istaknuo je da su nisu spašavana samo katolička djeca, već i muslimanska te pravoslavna djeca, a o čemu se danas previše ne govori ili gotovo ništa ne zna. Primjerice, prema podatcima iz 1919. godine (“Narodna zaštitaˮ, 1919., br. 1.-3., str. 54.) ukupan broj djece koje je na prehranu smjestio Središnji zemaljski odbor krajem 1918. godine bio 16 618 djece, od toga 8961 katoličko dijete, 7500 pravoslavne djece te 157 muslimanske djece, s tim da je iz Hercegovine na prehranu smješteno 4891 katoličko dijete te 7388 pravoslavnih. No kako su se vlasti nove države u Beogradu bojale jačega povezivanja juga i sjevera Hrvatske, podsjetili su prof. Tomas i prof. Brekalo, nastojali su da se hercegovačka djeca što prije vrate svojim domovima, a ostajali su samo oni čija je egzistencija bila ozbiljno ugrožena. “No i u takvim slučajevima vlada u Beogradu nastojala je da se katolička i muslimanska djeca vrate na rodnu grudu, dopuštajući ostanak u većem broju samo pravoslavnoj djeci, za kojom pod utjecajem započete agrarne reforme na veleposjedima počinju dolaziti i njihovi roditelji, odnosno solunski dobrovoljci. Za razliku od 1917. i 1918. kada je akcija imala isključivo humanitarno obilježje, povratak u 1919. bio je pod snažnim utjecajem politikeˮ, istaknuo je prof. Tomas citirajući Miru Kolar (“Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskoga rataˮ), istakavši da se, između ostaloga, i tako jasno ocrtavala velikosrpska politika.

Prof. dr. sc. Srećko Tomas: Procjena je da je oko 20-25 posto djece ostalo jer se nisu nikada htjeli vratiti. Željeli su ostati u Slavoniji.

Naposljetku, prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo istaknuo je važnu ulogu bosansko-hercegovačkih franjevaca koji su bili nositelji brojnih humanitarnih akcija, a o čemu je podrobno i znanstveno pisano u zborniku o fra Didaku Buntiću. Primjerice, važno je istaknuti da su sve ferijalne kolonije organizirane po najvišim današnjim socijalnim i zdravstvenim protokolima te nije postojalo stihijskoga povratka i odlaska djece. Riječ je bila o “vrhunskoj akcijiˮ, a sve to i mnogo više o ovoj temi može se pročitati u zborniku u kojemu su radovi recenzirani i s predikacijom izvornoga znanstvenoga rada, a u planu je i nastavak znanstvenoga rada u pogledu povijesnoga rasvjetljavanja uloge hercegovačkih franjevaca. U tom smislu u buduće četiri godine objavit će se još dva znanstvena zbornika o franjevcima, napomenuo je prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo.

Predstavljači su zaključili da se, kada je u pitanju fra Didak Buntić i njegovo djelovanje, radi o veličanstvenu duhu domoljublja, čovjekoljublja i rodoljublja u našemu hrvatskom narodu.

Kristijan Huljev

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Obilježena 26. obljetnica 2. gbr HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

U mostarskoj vojarni “Stanislav Baja Kraljević” u petak je u organizaciji veterana 2. gardijske brigade HVO-a i 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS BiH, svečano obilježena 26. godišnjica 2. gardijske brigade HVO-a.  Tom prigodom polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana je počast poginulim pripadnicima HVO-a.

Uz članove obitelji poginulih, nestalih i umrlih pripadnika brigade, veterane i predstavnike braniteljskih udruga HVO-a i Oružanih snaga BiH, obljetnici su nazočili i izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora i Veleposlanstva Republike Hrvatske u BiH.

Pozdravne riječi dobrodošlice i prigodno obraćanje u znaku značajne obljetnice uputio je zapovjednik 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS BiH brigadir Martin Pažin, dok je kratki prikaz o obrambenom i oslobodilačkom karakteru 2. gardijske brigade HVO-a u Domovinskom ratu, obrazložio general bojnik Ivica Jerkić.  Ratni zapovjednik brigade, general zbora Stanko Sopta kazao je, uz ostalo, najbolji vitezovi ove Brigade na vječnoj straži,  danima i noćima prepričavaju sve bojeve i sve nevolje kroz koje su prošli do slobode koju su donijeli svome narodu.

Misno slavlje predvodio je brigadni kapelan don Ivan Turudićć, a u svojoj propovijedi, uz sjećanje na umrle i poginule, a posebno stradale branitelje, istaknuo je  “vrijeme koje živimo spasonosno je i puno dobrote za živjeti i ovdje i u vječnosti”.

U glazbenom dijelu programa nastupili su Prvi bend vojnog orkestra OS BiH, pjevačka skupina Bukmir.

Ovom prigodom donosimo i govor govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte za 26. obljetnicu brigade:

Poštovani prijatelji

Dvadeset i šest ljeta je minulo od osnutka 2. gardijske brigade HVO-a. U okrilju ove vojarne Stanislav Baja Kraljević bdiju najbolji vitezovi ove Brigade na vječnoj straži. Danima i noćima prepričavaju sve bojeve i sve nevolje kroz koje su prošli do slobode koju su donijeli svome narodu.

Tu si se rodila ispaćena moja zemljo Hrvatska

Pod križem svojih sinova ozarenih zora slobode

Kad u očima majki za tuge suza više nije bilo

Kad su se pogledi bolju i ponosom pozdravljali.

Ova vječna molitva titra na usnama njihovih majki i očeva, njihovih obitelji, njihovih preživjelih suboraca i u sjećanju vrućem i vjernom drži njihovu žrtvu. Čuva njihove krvave haljine. I danas nam je na usnama, i nikada ih zaboraviti nećemo. Ni postrojbu 2. gardijsku brigadu koju je utemeljio prvi i jedini predsjednik HR HB mr. Mate Boban, ni Hrvatsko vijeće obrane.

Prije desetak dana preminuo je naš  suborac, naš prijatelj jedan od glasovitih bojovnika Hrvatskog vijeća obrane, general Dragan Ćurčić. Odlazak prijatelja pun je boli i tuge, no kad odlaze velikani u vječni zbor vitezova onda nam ostavljaju bogatstvo uspomena i ponosa jer smo ga imali za prijatelja. Hvala ti Dragane!

Nama, koji smo tu, obveza je  i dalje s ponosom koračati i ne odustajati od viteških ciljeva slobode.

Neka nam je čestita ova sveta obljetnica. Neka je mir vječni poginulim i umrlim vitezovima. Neka je vječna hvala njihovim obiteljima.

 

Ratni put 2. gardijske brigade HVO-a

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945.

Objavljeno

na

Objavio

Ovoga je utorka na zagrebačkom groblju Mirogoj povodom Međunarodnog dana ljudskih prava održana sveta misa u crkvi Krista Kralja te komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945. godine koje je neposredno nakon rata uništeno, preorano odlukom komunističkih vlasti.

Ovu komemoraciju organizirali su Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Zagreb, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – Osijek , Hrvatski domobran – Osijek, Hrvatski domobran – Zaprešić, Hrvatski domobran – Slatina, Hrvatski domobran – Našice, Hrvatski obredni zdrug Jazovka – krilo Đakovo te Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata – Zagreb.

Nekon svete mise, koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, sudionici su u procesiji otišli do vojničkog groblja gdje je nastavljen program komemoracije: hrvatska himna, minuta šutnje za poginule hrvatske vojnike 1941. – 1945. godine, pozdravna riječ organizatora skupa, prigodne pjesme i molitve za sve poginule te na koncu postavljanje i paljenje svijeća s nazanačenim imenom i prezimenom svakog pokojnika na njihovim neobilježenim grobovima.

Komemoraciji su nazočili članovi i potomci obitelji poginulih hrvatskih vojnika, svi ljudi dobre volje, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Stjepan Sučić ,izaslanica gradonačelnika grada Zagreba Vlasta Ivić, Efendija Halid Dolić.

Komemoraciju su uveličali članovi vokalnog ansambla Bojna Frankopan pod vodstvom hrvatskog branitelja i časnika Sekulića Hrvoja. Hrvatskom himnom je nastavljena komemoracija u izvedbi Valentine Mekovec, prof. solo pjevanja. Otpjevala prigodnu pjesmu Ave Marija, a na završetku komemoracije Hrvoje Sekulić i Ivana Sekulić otpjevali su pjesmu Zemlja dide mog!

Osim odavanja počasti poginulima, cilj ovih događanja je da se na danas praznim površinama gdje su pokopani hrvatski vojnici poginuli 1941. – 1945. godine postave grobni spomenici s osnovnim natpisom na kojem bi stajalo ime i prezime poginulog vojnika, godina rođenja i smrti u cilju dostojanstvenog posljednjeg počivališta.

Neposredno poslije II. svjetskog rata, a u nakani potpunog i radikalnog obračuna s „narodnim neprijateljem“, odnosno protivnicima i neistomišljenicima komunističkog režima, Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije donijelo je 18.5.1945. Odluku o uklanjanju grobalja i grobova okupatora i narodnih neprijatelja. Ovo uklanjanje provedeno je sustavno. Na zagrebačkom groblju Mirogoj u potpunosti je u ljeto 1945. godine uklonjeno njemačko i hrvatsko vojničko groblje, najmanje 3.000 grobova poražene vojske, pripadnika Wehrmachta i Waffen-SS-a, kao i hrvatskim vojnicima, pripadnicima domobranstvu i ustaštvu, tadašnjim Oružanim snagama NDH.

Uklanjanje ustaškog, domobranskog i njemačkog vojničkog groblja na Mirogoju u Zagrebu u ljeto 1945. godine opisao je Josip Bejuk u svojoj knjizi sjećanja naslovljenoj „Sjećanja logoraša“ koji je kao mladić s prijateljem svjedočio uništenju vojničkih grobova:

„…gledamo kako drugarice i drugovi lome križeve s njemačkog vojničkog groblja, a drugi se muče na ustaškom groblju preturati kamene spomenike s časničkog groblja…..slušamo još kako psuju ustašku majku, kurvu švapsku itd. Neki pripiti pjevaju i gaze nogama križeve. Čuje se pjesma ‘Druže tito mi ti se kunemo….“

O uklanjanju vojničkih grobova na Mirogoju pisale su 17. rujna 1945. godine nadbiskupu Stepincu i katolkinje Hrvatice, majke pokojnih sinova i supruge pokojnih muževa, moleći ga da se zauzme kod vlasti za poštedu vojničkih grobova: „Preuzvišeni gospodine! Za sigurno će Vam biti već poznato, da se po naređenju mjerodavnih vlasti skidaju križevi na Mirogoju sa ustaških grobova, a nakon toga imade se grobovi sravniti tako, da neće biti vidljivo, gdje je koji od onih, koji počivaju na tom mjestu vječni san. Da je taj postupak prema mrtvima, koji su pred Božjim sudom, strašan i bolan, došlo je do izražaja prigodom posjeta nas majki i žena u nedjelju na dan 16 rujna. Možete si pomisliti, Preuzvišeni, tu tešku bol jedne majke, koja dolazi iz udaljenih krajeva, da posjeti grob svoga sina, da se pomoli Svevišnjemu za pokojnikovu dušu – a da ne nađe grob jer nema križa. Ta boj je neopisiva. Majke i žene padale su na grobove moleći Svevišnjega za pomoć, zazivajući imena svojih palih pokojnika – da im se jave, no mrtvi ne govore, nema odaziva.“

Iz pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Vladimiru Bakariću 18. kolovoza 1945 godine: „…Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi Ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rodjake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine pretsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri. Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke crkve energično protestiram proti ovog divljanja i molim Vas da izdate hitne naloge da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja partizana ni ustaša ni Nijemaca ni slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakvi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim……“

Iako je na groblju Mirogoj podignuto nekoliko spomen obilježja poginulim hrvatskim vojnicima 1941. – 1945. godine, grobovi hrvatskih vojnika pripradnika Oružanih snaga NDH i dalje su neobilježeni, sravnjeni sa zemljom, bez nadgrobnih oznaka, bez upisa imena pokopanih vojnika.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari