Pratite nas

Intervju

Fra Ivan Šarčević: Crkva pape Franje je otvorenih vrata

Objavljeno

na

Božić je veliki praznik koji prate želje za dobro zdravlje, sreću i veselje, a naš sugovornik napominje važnost da se za ovaj blagdan prepoznaju oni koji ga dočekuju u nevolji i oskudici. Uza sve što Božić predstavlja, trebamo se sjetiti onih kojima su uskraćeni zajedništvo, ljudska pomoć i pažnja, napominje fra Šarčević

• Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji i gvardijan samostana Sv. Ante na Bistriku, nije krio na početku razgovora da ga vrijeme u kojem živimo zbunjuje. Zašto, bilo je prvo naše pitanje.

– Koji se god segment društvenog, javnog života dotakne, od pitanja etničkih odnosa do obrazovanja i kulture, očito je – iako ne mislim da nema ljudi koji rade savjesno i pošteno – da živimo u sustavu poremećenih vrednota i vremenu neduha. Čak se pokazuje da u određenom smislu opaki ljudi imaju sve više uspjeha. Moralno i duhovno stanje je možda teže nego u ratu, jer je negativno dobilo institucionalnu formu, postalo je legalno i društveno poželjno.

Čišćenje pamćenja

– Evo, na primjer, prestalo se govoriti da je Dejtonskim sporazumom naša država unutarnje nepravedno komponirana, da je vrlo malo sanirano od tolikih nepravdi i nesreća, oduzetih prava. Ljude u BiH doživljavam vrlo frustrirane na različite načine. Puno je potisnutih trauma, iznevjerenih očekivanja. “Zli mediokriteti” i kriminalni tipovi do te mjere su nabujali da skoro posvuda vode glavnu riječ i vladaju. Vrijede i danas riječi iz Evanđelja da su na Mojsijevu stolicu, na mnoge poglavarske stolice, zasjeli nedodirljivi, koji su obuhvatili svu vlast, izjednačili sebe i s narodom i vjerom i Bogom.

• Još jedna godina je pri kraju, još jedan krug se zatvara?

– Iako se pobjednici izbora opet predstavljaju svemoćnim usrećiteljima, ne može se ni pri kraju ove godine ne osjećati strepnja pred mogućim novim socijalnim nemirima – i većim od onih kakve smo imali početkom godine. Ne prizivam nikakvo nasilje, niti bih za sve okrivio vladajuću političku garnituru, iako su oni najodgovorniji za etničke odnose i za vrlo teško ekonomsko stanje zemlje u tranziciji, ali kako ostaviti po strani bezočno krčmljenje velikih firmi, odnosno velikih resursa, ili bahato upravljanje elektroprivredama, telekomunikacijskim sustavima, a pred njihovim centralama i središnjicama, kao ni pred tolikim imanjima i bogatstvima vođa i njihove klijentele nitko ne protestira.
Uz to, u nas je obezvrijeđen rad jer se institucionalizirala nestručnost, mito i krađa. Živimo u pretpolitičkom vremenu, u izoliranim i mrzilačkim etničkim sredinama u kojima je načelo da se ne može živjeti zajedno osnovno socijalno načelo. BiH kontinuirano gubi civilizacijski supstrat za zajednički društveni život, mislim na civilizacijski doseg da etnički različiti žive zajedno.

• Ova je godina, spomenuli ste, započela nemirima, ali u šta su se oni pretvorili?

– Kako god bilo, ti protesti nisu ostali bez društvenoga učinka. Nisu zaboravljeni, stoje u svijesti i vladarima kao upozorenje. Ali mešetari i skretničari problema sve će učiniti da socijalne nemire pripitome ili usmjere bilo u nacionalne, bilo u stranačke sukobe. Pogotovo u Federaciji, jer RS ima takvu nemoralnu monoetničku masku kojom svaki stvarni problem sakriva opasnošću od dokidanja entiteta.

• Uvijek ističete da je RS sazdan na genocidnim temeljima?

– Da, ali pritom ne mislim, a tu me se često krivo tumači imputirajući mi čak ustašoidnost, na srpski narod. Radi se o velikosrpskom projektu i republičkosrpskom režimu koji su za etničko čišćenje i zločine nagrađeni polovicom zemlje, pa se onda tim principom nastojalo tobože pravedno zadovoljiti gospodare manjih naroda, a ovi su se brzo s tim zadovoljili bježeći pred srpskom industrijom rata u lažnu nemoć i lukavost gospodarenja svojim državicama.
Kad smo kod RS-a, a i Republike Srbije, valja prihvatiti činjenicu da će trebati mnogo vremena da njihove institucije od obrazovnih, religijskih do političkih umjesto opravdavanja etničkoga čišćenja prijeđu na čišćenje pamćenja, na suočavanje sa zločinima počinjenim u ime srpskoga naroda. Pitanje čišćenja pamćenja nije tek pitanje prošlosti, ono je uvjet budućnosti.

Srebrenica je povijesni ispit

Pitanje budućnosti je i pitanje žrtava. To se posebno odnosi na Bošnjake. Kada sam govorio o frustracijama, mislim da je Srebrenica najbolji primjer za to, odnosno za traumatski kompleks žrtve upravo kod Bošnjaka. U što se pretvara velika trauma? Hoće li se iskustvo poniženja i žrtve kod Bošnjaka pretvoriti u rezervoar osvete ili u stvaralačku energiju? Zaboravlja se, kada su Srbi kretali u agresivni rat i napadali Vukovar, puno njih je to opravdavalo zlom Jasenovca. Ili, sjećate se ulaska Mladića u Srebrenicu i njegovog pozivanja na dahije? Dok je svome narodu poklanjao spaljenu Srebrenicu, poklanjao je zapravo tisuće mrtvih, masovne grobnice, poklanjao je subverzivno sjećanje svome srpskom narodu. Što će u budućnosti činiti vlast i institucije naroda, mislim na Bošnjake, što će učiniti od svoje patnje, da li će u novim povijesnim okolnostima netko kazati: eh, mi smo doživjeli Srebrenicu, Prijedor, Dretelj, hajdemo se osvetiti. I misli li se da će pri tome opet nastradati nedužni, moguće u još većem broju nego u prošlosti.

• Da li danas ima naznaka toga?
– Zato i govorimo o ovome. Primjećujem to kod svih, i kod mladih Bošnjaka. Poslije Drugog svjetskog rata toliko se govorilo da se rat nikada više ne dogodi, ni holokaust, da se ne ponovi Jasenovac… Ljudsko nezaboravljanje, povijest nas uči je hipokrizijska smicalica za buduću osvetu. Žrtve se pretvaraju u osvetnike. Pred tim treba biti vrlo budan. Ako novoga rata i ne bude za ovu našu generaciju, ratna budućnost nije isključena. Srebrenica, kao najsnažniji stvarni i simbolički topos, kao što je u Hrvatskoj Vukovar, povijesni je ispit naših generacija. Dakle, i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, a naročito za Bošnjake da se ne autoviktimiziraju, da se ne zatvore u svoju patnju i oslijepe za realnost, za patnju drugih oko sebe ili da lošom politikom, a sve pod maskom žrtve, nanose nepravde nevinima iz drugih naroda.
U čišćenju memorije trebali bismo pomoći jedni drugima, izići iz zakovanog stava da i zlo i krivnju strogo etnički dijelimo. Radi se o ljudima i na drugoj strani, o čovjeku i kad je zločinac. Radi se o metafizičkoj odgovornosti, kako bi kazao Jaspers, za čovjeka kao čovjeka, pogotovo za čovjeka kao žrtvu. O pomaganju jednih drugima vrlo je nezgodno govoriti, jer kako pomoći na primjer Srbima koji su sudjelovali u ratu. Teško je pokajati se za svoje zločine. To je rijetkost. A ne treba biti vojni strateg da se zna kolika je masa ljudi trebala držati blokirano Sarajevo, tolike borbene linije ili izvršiti onakve zločine kao u Srebrenici, Prijedoru, Krajini. Mnogi su Srbi radili za tu industriju smrti, pa tko će, uz ideologiju i strukture koje su više-manje ostale iste, smoći snage da se pokaje, da se uvide pogubne zablude. Zar se skoro svi neće upitati pa zašto smo se onda borili, zašto su toliki naši poginuli.

• Dakle, prema Vama, rata još može biti?

– Mislim da će ga biti, povijest nas tome uči, i zato je važno upozoravati da do njega ne dođe. Rat je stalna prijetnja. Nasilje i sukob su imanentni čovjeku. Jesmo li se kleli da rata neće biti? Čovjek treba biti budan i kontrolirati svoje nasilje, svoj nacionalizam, svoju religijsku, jezičnu, kulturološku isključivost. A ima i kolektivno nasilje, pa, ako se poslože konstelacije u traumatiziranom kolektivu i društvu, ako se okolnosti svjetske poslože, ako se nađu vođe-sociopati, koji će patnju vlastitoga naroda iskoristiti za opravdanje sukoba i rata… Imamo povijest Izraela koji iz statusa takve žrtve nastoji uništiti svoje vjekovne susjede, Palestince. Ili svježi primjer Ukrajine… Pa što smo mi to bolji ljudi od Židova, Palestinaca, Rusa, Ukrajinaca…

• Šta, po Vama, danas najviše čuva Bosnu i Hercegovinu?

– U sadašnjoj situaciji nju čuva međunarodni status, ona je priznata država, sa svojim vanjskim granicama, koje će se mijenjati možda samo novim ratom, ali ona je unutarnje nesložna, podijeljena, i tu je odgovornost svih nas u traženju novog modela njezina funkcionalnijeg uređenja za sve. Sklon sam unutarnjem reorganiziranju prema regijama, koje bi bile prirodne, geografske cjeline kako je naša država i sastavljena, recimo tuzlanska, dobojska, banjalučka, bihaćka, mostarska, sarajevska, srednjobosanska regija… Zašto bi, recimo, netko s Pala bolestan umro dok bi došao do Banje Luke ako u blizini ima Klinički centar Koševo? A sličnih je primjera neizmjerno. Vodim se načelom života i praktičnosti. Nažalost, tonemo sve dalje u svoje kolektivne nesreće dopuštajući da moćni i bezočni vladaju kantonima i entitetima kao svojim feudima.

Na strani obespravljenih

Na državnoj razini trebalo bi organizirati osim vojske, sigurnosti, granica, diplomacije, zaštite kulturne baštine, također i obrazovanje… Mladi ne poznaju svoju zemlju, time ne smatram zemlju i domovinu fetišom, ali ne poznaju ni jedni druge. Mi smo se do te mjere otuđili, getoizirali i primitivizirali i u školstvu. Dakle, išao bih na regije, a to podrazumijeva dokidanje entiteta, odnosno radikalnu promjenu Ustava, jer su entiteti ustavna kategorija.

• Što znači da bi za to trebala i podrška međunarodne zajednice, o čijoj hipokriziji je uzaludno govoriti?

– Bez njih jedva što možemo učiniti. Ali smatram od međunarodne zajednice samo dvojicu ljudi vrijedne spomena, to su Mazovjecki i, donekle, Schwarz-Schilling, pogotovo u prvoj fazi, dok je bio u Bundestagu… Ostali su većinom kauboji, neuvjerljivi birokrati ili skupljači pohvala za političku korektnost. Veliku ulogu igraju susjedne zemlje, posebno dvoličnost srpskog režima u podržavanju loše srpske politike u RS-u. I hrvatski indolentni cinizam podržava pojedine političke, medijske, a i obrazovne strukture u BiH koje se predstavljaju svehrvatske, kao što su npr. HNS, HDZ ili Mostarsko sveučilište. Uz najveći dio hercegovačke crkve, to sveučilište kao institucija je rigidni podržavatelj nacionalističke ideologije, koji ne obrazuje ljude slobodne misli i riječi, nego poslušnike nacionalnom vođi, izvanjske, manifestativne vjernike i takmičare u mržnji prema Bosni. Kako je krajnje izopačeno da se, s jedne strane, u nacionalističkom duhu sve retradicionalizira, a ondje gdje je već postojala određena tradicija, kao što su neke obrazovne i kulturne institucije po Sarajevu i Bosni, olako ih se napustilo, napušta i obescjenjuje.

• Kakvu ulogu ima danas papa Franjo?

– Papa Franjo je svima iznenađenje. Od uzimanja imena po Franji Asiškom do načina kako vidi Katoličku crkvu i kako od njezinih članova traži promjene. Plijeni zdravim duhom, bez bigotne pobožnosti, bez nadmenog dociranja. Jasno je na strani obespravljenih, siromašnih, oštar protiv rata, tajkuna, osjetljiv je za ljudske slabosti, za suvremene ljude i probleme čovječanstva. Nečuvenim riječima utemeljenim na Evanđelju i Isusovoj praksi kritizira i ono što se donedavno nije moglo ni zamisliti, Rimsku kuriju, svoje suradnike, one koji se smatraju, kako on kaže, besmrtnima i nezamjenjivima. Promijenio je klimu u Crkvi, uveo je toliko potrebnu samokritičnost. No, trebat će, čini se, mnogo dok to što govori stigne k nama, slično kako se govorilo o dugom putu dok nešto stigne s Porte u Sarajevo. U Crkvi nema revolucije, jedva i sporo usvajaju se i reforme. Veliko je oduševljenje papom. S druge strane, mnogo je ljudi u Crkvi koji su u strahu, koji se čak mole za njegovo obraćenje, koji sumnjaju da nije posrijedi kakva đavolska podvala od neprijatelja Crkve. Pa, pogledajte dio važnih katoličkih medija kako prešućuju neke njegove riječi i geste, ili ga selektivno prenose ili krivo interpretiraju. Neki koji su se do jučer stalno pozivali na papu i govorili sveti otac rekao ovo, sveti otac ono, ili izvikivali kako je hrvatski narod papinski narod, s ovim papom imaju veliku muku. Mislim da je važno spomenuti da je s papom Franjom pomaknut naglasak s europocentrične crkve, što je vrlo važna stvar za svjetsku crkvu. Ovaj papa od Crkve traži da bude crkva otvorenih vrata i crkva izlaska, crkva za distancirane i za ateiste, crkva siromašnih jer dolazi s kontinenta gdje su crkvene strukture pripomogle izrabljivačkim koncernima i kapitalistima da drže u ropstvu milijune ljude. Otvoren je prema ljudima drugih vjera, propagira slobodu kretanja, skroman je, osjetljiv za bitno. Papa Franjo je izraz i toga da velik dio čovječanstva izražava duboku čežnju za vjerodostojnim moralnim autoritetom.

S prof. Raspudićem ste imali polemiku, ili nešto slično? Je li se išta izmijenilo od tada?

Ništa, samo smo stariji. Nikada Raspudića nisam susreo i ne znam koliko je uopće vrijedno baviti se njime. Ali, kad već pitate, rekao bih da je on jedna opasna, iako prolazna, dnevno-politička pojava, lišena samokritičnosti i samoironije. Ne znam zašto nije ostao intelektualno dosljedan. Zna se da je u javnost nahrupio zajedno s Veselinom Gatalom, s onim spomenikom Bruce Lee-ija, dakle društvenim protestom i kritikom nacionalizma u rodnom Mostaru, predratnom vjerojatno najjugoslovenskijem gradu. Zašto je upao u nacionalističku shizofreniju, u dežurnog novinskog skribomana, slijepa za srpsko-hrvatske nacionalističke politike.

Ondje gdje me je Raspudić posebno, ne mogu reći uvrijedio, ne može to on, nego više ogorčio u smislu da njegove bezočne laži prihvaća velik dio crkvenih ljudi, hercegovačkih a i dalmatinskih franjevaca jest njegovo obezvređivanje časnih bosanskih franjevaca i povijest Bosne Srebrene. Jer, da njih nije bilo, Raspudić ne bi imao ovdje ni što ni koga napadati, ovo bi bila Turska, kako bi rekao jedan moj prijatelj Bošnjak. No, takvi ljudi imaju moć, i njima, recimo, sve iz lažne političke demokratičnosti i korektnosti, mediji i sam HRT daje prostor da komentiraju iz Zagreba kako se živi i treba živjeti u Bosni. Prima ga se u dalmatinske samostane i crkvene institucije da govori između ostaloga i o Bošnjacima kao jedinima koji danas ugrožavaju Hrvate u BiH, o tome kako bosanski franjevci nisu nacionalno zreli, ne dotičući se položaja katolika i Hrvata u RS-u, kao da su Bošnjaci bili na Peruči ili spržili Škabrnju.

Ne čudim se dakle toliko krivotvoriteljima i bešćutnim nestručnjacima povijesti bosanskih Hrvata, koji žive iseljeni iz sebe samih, koji su napustili svoju zemlju i s viškom ambicija dijele lekcije unesrećenim bosanskim Hrvatima, nego se zgražam da nekoj mojoj subraći, franjevcima u Hercegovini i u Hrvatskoj, posebno u dalmatinskim provincijama takvi moderni “golijardi” otvaraju oči tko su bosanski franjevci i bosanski Hrvati, da im oni tumače tko su bosanski franjevci, kako moraju izvršiti radikalnu reviziju zajedničke fratarske prošlosti i stjerati univerzalnu poruku Franje Asiškog prema svim ljudima, ponajprije “saracenima”, dakle muslimanima, u nacionalistički brlog.

Ne krijem, nije lagano sa sijačima mraka poput Raspudića jer je na njihovoj strani gotovo sve što ima vlast: politika, mediji, Crkva, narod. Da, i narod, jer narod voli lakši, brži i površniji put. A Raspudić misli lagano, piše iz rukava i pritom nema empatiju za one koje nedužne napada. Velim da odgovornost imaju i intelektualci, franjevci iz Bosne, jer zovu takve poklisare zla i tame do dođu u njihov zavičaj da im tumače kako oni trebaju živjeti u svom zavičaju s Bošnjacima ili sa Srbima. Volio bih se s tim ljudima susresti, privatno, ne toliko u javnosti, dakle oči u oči, jer u javnosti bi pred takvima trebalo samo šutjeti, ništa ne pisati ni govoriti, kao što je Isus šutio pred onima iz njegovog naroda koji su ga optuživali za nepravdu koju nije učinio, za izdaju svoga naroda pred istim tim narodom, pred publikom koja ga je već otpisala, koja ga je zamijenila za Barabu, a danas ga izjednačuje s barabama i ratnim zločincima.

A to što takvi udruženjaši oko Poskoka, oko Večernjaka hercegbosanskog i Čovićevih sinekura neke bosanske franjevce nazivaju sluganima Bošnjaka, baš iz perspektive tih uzavrelih bešćutnika koji se tobože brinu za ugroženost bosanskih Hrvata, časno je biti daidža, jako je časno biti danas ta manjina. Časno je u svakom nacionalističkom ludilu i totalitarnom režimu, kako bi rekao Kołakowski, učiniti veliku izdaju, biti izdajnik naroda. Uostalom, povijest slavi one Nijemce koji su bili protiv Hitlera, sve ruske disidente koji su se usprotivili Staljinu.

No, je li problem i u tome što, po mnogima, fratri čuvaju Bosnu?

Ima tu istine, u smislu suprotstavljanja bosanskih franjevaca podjeli Bosne, tuđman-bobanovskom projektu najprije pripojenja njezina dijela Hrvatskoj a zatim stvaranju posebne hrvatske državice. Ali ima tu i pretjerivanja, osobito od strane Bošnjaka. Trebalo bi naširoko govoriti o tome što je Bosna i značenje franjevaca u njoj. Iz povijesnog iskustva katoličke a kasnije i hrvatske manjine, uza sve svoje nesavršenosti, unutarnje konflikte i lutanja, bosanski franjevci su imali osjećaj za rubne, obespravljene i za žrtve. Ne mislim da je tu bilo neke strogo artikulirane vizije svoga poslanja u smislu čuvanja Bosne. Do dolaska Austrije sigurno je bilo više sjećanja na srednjovjekovnu bosansku državnost i vjerojatno su franjevci i zbog toga čuvanja sjećanja na bosansko kraljevstvo i autonomiju i svoju provinciju nazivali “redodržavom”, redovničkom državom. Mislim da se tu prije svega radilo o čuvanju života, vlastite institucije i vlastitih vjernika a manje o nekoj dorađenoj političkoj strategiji.

U tome treba gledati i tu njihovu suosjećajnu razina s drugima. Riječ je više o prostoj obrani života, pa i djelovanja iz vjere, evanđelja, da se ostane na svojoj zemlji. A velik dio Bošnjaka, i ne samo oni, nego i mnogi zvani “ostali”, prepoznali su u franjevcima i u njihovom povijesnom trajanju razumijevanje, podršku i pomoć u teškim vremenima ostavljenosti i društvenog isključivanja. Mislim da se ta fratarska privrženost za Bosnu, za specifičnost i samobitnost Bosne, a onda odatle i posebna veza s Muslimanima, danas Bošnjacima, pojačala od vremena formiranja nacija s kraja XIX. stoljeća i od dolaska Austro-Ugarske i velike povijesne cezure za bosanske muslimane. U to vrijeme nije bilo veće razlike između bosanskih i hercegovačkih franjevaca.

No, franjevce ne treba idealizirati, i među nama je uvijek bilo i ima kroatocentričnih a i nacionalističkih stavova, kao što treba kazati da u gotovo svakoj bošnjačkoj politici, u pogledu na državu BiH, ima više ili manje tendencije posvajanja, tapije na Bosnu, pa se u neizdiferenciranom pogledu bošnjačka politika izjednačuje s franjevačkim poslanjem u Bosni. Tim više što se u srpskoj i hrvatskoj dominantnoj politici a i raznim kulturološkim i historiografskim interpretacijama ovoj zemlji oduzima svaka povijesna, kulturna i administrativna samobitnost.

Koliko tome doprinosi licemjerje crkve?

Puno. Gledajući u Evanđelje ili u Kur’an, najteže izopačenje za vjernika, pogotovo za vjerske vođe i službenike, jest licemjerje u pogledu zahtjeva zajedničkoga života različitih bez dominacije bilo koga. Jedno se propovijeda a drugo praktično zagovara i čini. Religijsko licemjerje je još šire. Uzmite samo licemjerje u borbi protiv komunizma. Čini se da duha komunizma i udbašenja nema nigdje toliko kao u našim crkvama i u Islamskoj zajednici. Zar i danas nije “najteži” zločin verbalni delikt, kritika autoriteta, a to što se prekrivaju teški ratni zločini, što se skriva kriminal, gdje su umiješani i neki crkveni ljudi ili perverzije na seksualnom području, prešućuje se i javno niječe. Licemjerje se udiše kao zrak i teški je grijeh religijskih struktura.

Kako komentarišete priznanje koje je biskup Komarica primio od Dodika?

Smatram da nitko pa ni biskup Komarica ne treba podržavati strukture i ljude koji nastavljaju nekulturu isključivosti, kojima je kao entitetu RS slava Stjepan Prvomučenik kada se dodjeljuju ordeni. To je vjerska perverzija, jer kako to da sv. Stjepan, koji je bio nevina žrtva i to ne od drugih, od neprijatelja njegova naroda, nego je kao i njegov učitelj Isus ubijen, kamenovan od svojih sunarodnjak i istovjernika, bude zaštitnik RS-a? Kršćanski dosljednije, dosljednije sv. Stefanu bilo bi da se za slavu RS izabere mučenik Srđan Aleksić i da se dodjeljuje orden s njegovim likom.

Koliko nevraćanju Hrvata doprinosi zvanična politika RH?

Više od stoljeća vladajuće hrvatske politike i ne samo one, nego i većina crkvenih ljudi i intelektualaca, nikada se nisu potrudili razumjeti BiH ni njezine narode. Ta politika ni danas nije jasna, niti na ozbiljan način pristupa BiH kao susjednoj državi. Hrvatska politika, posebno pod Tuđmanovim vodstvom, mnogo je pridonijeli demografskom i kulturološkom rasapu Hrvata, autohtonih u BiH. Ta politika je žrtvovala blizu pola milijuna svoga naroda za državu Hrvatsku. Ta se politika nastavlja i danas zaboravljajući da će joj zbog toga dugo trnuti zubi, jer posljedice zle politike pakta s Miloševićem trajat će na unutarnjem političkom planu u Hrvatskoj dugo.

Jednom počinjeni moralni sunovrat vraća se u vlastitu kuću i kada se ne želi vidjeti, reflektira se kroz razne vrste laži, kriminala i primitivizma.

I današnja hrvatska politika je bez jasnoće prema Hrvatima u BiH. Sve do jedne stranke i njihovih vođa kao da peru savjest udvaranjem ili milostinjom Hrvatima u BiH umjesto da ih prihvate i pomognu da postanu politički subjekt ali ne samo u Hercegovini nego i u RS-u. Možete misliti, Karamarko govori o lustraciji, i hoda s Čovićem po izbornim skupovima, a Čović je tek usred rata izašao iz Sokola gdje su reparirani avioni koji su napadali Hrvatsku! Koja lustracija? Ne znam ni koliko će i uspjeti inicijativa ministrice vanjskih poslova, Pusić, da se BiH ubrzano stavi na evropski put. Nisam negativac prema svemu, nego kako se to misli postići s političarima kojima su usta puna Europe, a oni su po svom ponašanju antieuropejci, koji samo obećavaju a ustvari lažu. Ne treba odustajati od BiH, ali čini mi se da bi konačno trebalo djelovati prema dogovoru, vremenskim rokovima i učinku.

Kako tumačite da je gospodin Čović opet dobio najviše glasova od Hrvata?

Vaše me pitanje podsjeća na vrijeme kada smo u Svjetlu riječi objavili tek nemuštu kritiku hrvatskoga premijera I. Sanadera pred njegovu drugu pobjedu, i na to kako su mnogi ustali, i iz Crkve, i mojih franjevaca da to nikako nismo trebali činiti. Kad se poslije sve to izdogađalo sa Sanaderom, nikome ništa, sve se zaboravilo. Tako mislim da je i s Čovićem. I ne samo s njim. Takva je povijest zarobljenoga i zaboravljivog uma koji uvijek mora imati vođe kao idole. Slično dakle mislim i o tom neupitnom stožerniku, profesoru na Mostarskom sveučilištu predmeta koji se zove upravljanje ljudskim resursima. On je još davno uspio nadigrati Tuđmana i njegova glavnog favorita B. Ljubića koji mu evo sada odano služi. Uspio je poistovjetiti svoju sudbinu s narodom, a donekle i s Crkvom. Dakle sposoban političar s puno služinčadi i udvorica. Gotovo sve je premrežio, svime ovladao, za sve se pita. On je s HDZ-om, posebno s potrčkalima iz srednje Bosne, te s tom karikaturom od strukture, HNS-om, blokirao političku pluralnost Hrvata, služio Dodiku i “podržavljenju” RS-a bez Hrvata. Majstor ljeporječivosti, obećanja i prebacivanja odgovornosti na druge. Parafrazirajući Mirka Kovača, Čović i slični njemu pripadaju najuspješnijim izdancima odbjeglih marksista koje marksizam nije ni okrznuo, najvredniji “komunistički otpad” među nacionalistima.

Ovdje, na Bistriku, u Vašu blizinu je došao novi reis?

Čini se da i reis Kavazović nije bez političkog nerva, ali za sada politikom se bavi više iz religijskog kuta a ne radi svjetovne moći. I ovo posljednje što se događa u Saboru IZ, da u njega ne mogu ući oni koji su članovi izvršne i zakonodavne vlasti, svakako je dobra stvar. Možda ovaj reis ima i dobre savjetnike, i one s kojima se ne slaže i koji su pametniji od njega. Čini mi se da onako kako je Tihić pokrenuo desakralizaciju, deislamizaciju SDA, da ovaj reis nastoji depolitizirati IZ, ne dakle apolitizirati je, nego osloboditi imame i strukture IZ stranačke politike. No, tu je još dug put jer sprega politike i religije je najslađa kušnja.
izvor:Oslobođenje.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Zlatko Dalić: Nakon utakmice s Nigerijom sve se promijenilo

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Zlatko Dalić dao je intervju Večernjem Listu, Iva Puljić Šego piše da je trajao više od sat vremena. Za vrijeme intervjua, gotovo svakih pet minuta su ga prekidali sugrađani Varaždinci i drugi došljaci koji su mu htjeli stisnuti ruku i, naravno, slikati se s popularnim trenerom reprezentacije.

Dalić je strpljivo prihvatio svaku čestitku i svako fotografiranje. U utorak ga još čeka doček u rodnom Livnu, a potom odlazi u vikendicu u Novalju, gdje se veseli ribarenju s lokalnim stanovnicima. Telefon mu neprestano zvoni, ali na nepoznate brojeve ne odgovara. Aktivan je na Twitteru, njegovi pojedini tvitovi, pokazuje nam, imaju i do 1,5 milijuna pregleda. On osobno tvita ili njegov sin kad tata izbornik ne stigne. Pokazuje nam i poruke s ponudama za trenerski posao u milijunskim iznosima, ali konačnu odluku ostaje li u reprezentaciji još nije donio. I molio nas je za kraj da istaknemo njegove pomoćnike: fizioterapeute, liječnike, ekonome, kuhare, menadžericu Ivu… Svima je neizmjerno zahvalan, piše Večernji List

Koliko ono imate godina?

Previše.

Pedeset dvije ako sam dobro upamtila?

Haha.

Izgledate znatno mlađe, i uživo, ne samo na fotografijama.

Kad se ne sekiram (smijeh).

Bit će i livanjski geni?

Geni kameni (smijeh).

Dok smo vas fotografirali, rekli ste mi da želite svoj život natrag?

Da, imao sam sedam-osam mjeseci mira kad sam se vratio iz Emirata. Razumijem da je zbog Svjetskog prvenstva i rezultata koji smo ostvarili krenula euforija i pritisak. Nije mi problem sa svakim zastati, slikati se, popričati. Čovjeka to umori, istina, ali i pričinjava veliko zadovoljstvo.

Prvi ste put doživjeli baš ovako velike ovacije?

I u Aziji sam imao sličnu situaciju. I tamo nisam mogao u šoping otići a da me netko nije zaustavio i slikao se sa mnom. Ali ipak ne ovako…

I tamo ste doveli klub u finale Azije.

Da, ali ovdje je moj narod, moja zemlja, moji ljudi, moji prijatelji. Neusporedivo je to.

Bili ste tužni kada smo izgubili u finalu.

Jesam, i bit ću do kraja života tužan. Ostaje žal jer Hrvatska nije svjetski prvak, a trebali smo biti pobjednici po svemu: kvaliteti, igri… Ali, dragi Bog je htio da mi to ne osvojimo. Nismo izgubili od bolje ekipe, nego od ekipe koja je bila sretnija. Žal zbog toga nikada neće proći.

Kako ste spavali prije finalne utakmice, a kako poslije nje?

Prije utakmice najmirnije u životu. To mi je bila najlakša utakmica, došli smo u finale i igračima sam rekao neka uživaju u igri. U smislu psihe to mi je bila jedna od najlakših utakmica.

A nakon poraza?

U hotelu smo imali završno druženje, došli su nam članovi obitelji. Ali bio sam snužden, nisam se mogao opustiti sve dok nismo avionom ušli u hrvatski zračni prostor. Kada sam vidio MiG-ove koji su nas dočekali, kao da sam se probudio. Tada su živnuli i igrači, počeli su jedni drugima potpisivati dresove iz finala. Tada sam počeo shvaćati da smo napravili sjajnu stvar iako je žal i dalje prisutan.

Zrakoplov vas je prije slijetanja provozao iznad Trga, već ste iz aviona vidjeli more ljudi koji su vas čekali. Kakav je to osjećaj?

Vidiš te MiG-ove koji prilaze, sve u tebi raste… Diže se adrenalin, ali kad smo sletjeli… Pa prošli Buzin i s one lagane uzbrdice vidjeli rijeku ljudi u Novom Zagrebu… Baš kako pjesma kaže, neopisivo.

Satima ste sjedili na krovu autobusa i držali Vidu za majicu, nije vam se ruka ukočila?

U tom smo busu bili šest-sedam sati, premoreni, neispavani. Nestalo nam je vode, hrane, nismo mogli na WC… Ali nitko nije ni sekunde pokazao znakove umora i nervoze. Samo se dizala atmosfera. Polovicu sam puta bio u donjem dijelu busa, ali kad sam vidio da je to postalo pomalo opasno jer smo došli u Savsku, gdje smo prolazili ispod tramvajskih šina, popeo sam se na krov.

Niste mogli gledati Vidu kako skače po krovu i riskira da padne?

Počela je i kiša, pa je na krovu već bilo i sklisko. Nisam samo ja držao Vidu, možda jesam najviše, ali čuvali su ga i Luka i Suba. Onda je Vida čuvao Šimu. Svatko je pazio na svakoga.

Prema igračima ste, očito, imali očinski pristup. Je li i to pomoglo da vas prihvate kao trenera i kao autoritet?

Kao što sam već rekao, njima nije trebao čovjek koji će ih naučiti igrati nogomet jer ga oni igraju na vrhunskoj razini. Njima je trebao čovjek koji će ih malo posložiti, dati im samopouzdanje, taktiku, dati im pažnju koju zaslužuju. U meni su prepoznali da im ja kao trener mogu pomoći da postignu veliki rezultat u reprezentaciji. Luka Modrić je napravio sve u životu kao klupski igrač, ali u reprezentaciji dosad nije ništa ostvario. Govorio sam im da ja vjerujem u njih i da ćemo korak po korak doći do uspjeha. Možda mi nisu odmah vjerovali, ali nakon utakmice s Nigerijom sve se promijenilo.

Ta je utakmica bila presudna?

Ona je bila okidač i ona je stvari stavila na svoje mjesto. Argentina ih je posebno dignula, a nakon tih utakmica oni su gurali mene.

U kojem smislu oni vas?

Da mogu, da žele, da će dati sve od sebe. Tada sam shvatio da nas nitko do kraja ne može zaustaviti i da će se dogoditi nešto veliko. Dogodila se fantazija, ali morali smo biti svjetski prvaci. Teško će se ponoviti ovakva generacija i ovakva situacija. Kada smo bili u Americi, dao sam izjavu koja je bila opasna za mene. Rekao sam da imamo sjajne igrače, ali da nemamo rezultat koji ide uz takve igrače i da nije problem samo u izbornicima. Ne može uvijek izbornik biti kriv i igrači moraju promijeniti neke stvari. Moraju znati da vrijede i da moraju dati sve od sebe za reprezentaciju. Igrači su prihvatili da nije dovoljna samo njihova kvaliteta, nego da je moraju i pokazati u rezultatu.

Što pamtite kao teške trenutke u prilagodbi između vas i igrača?

Prije Svjetskog prvenstva nisam ih dobro poznavao, proveli smo samo nekoliko dana na pripremnim utakmicama u Americi. Dok s nekim ne provedeš neko vrijeme, ne možeš steći osjećaj o čovjeku. U reprezentaciju sam došao bez koncepta, razrađenih treninga. Oslonio sam se na svoj osjećaj i osnovno je bilo da izgradim tim. Sve ekipe koje su imale jake pojedince, ali nisu bile tim, ispale su sa Svjetskog prvenstva. I Messi s Argentinom i Neymar s Brazilom, a mi, Francuska, Belgija… išli smo dalje.

Tko je lider među igračima, je li to Modrić kao kapetan ili…?

Svatko je na svoj način bio lider.

Koga igrači najviše slušaju osim vas?

Uvijek je kapetan taj koji prenosi njihove zahtjeve meni i moje ideje njima. Kada sam htio nešto rješavati, onda bih zvao Ćorluku, Rakitića, Mandžukića i Luku, to su stariji igrači s kojima sam razgovarao o svemu prije nego što bih na kraju donio odluku.

Je li neke igrače trebalo posebno tješiti, koji su emotivniji, prema kojima ste morali imati poseban pristup?

Prema svakome sam imao drugačiji pristup. Shvatio sam da nekim igračima ne mogu nešto reći pred svima, da ne mogu sa svima isto razgovarati. S te sam se strane dosta potrošio.

Tko vam je bio najzahtjevniji od igrača?

Možda će zvučati čudno, ali nijedan nije odbijao moja razmišljanja. A ja ni s kim od njih nisam imao problema. Njima nekolicini sigurno je bilo tešku, a tu mislim na Ćorluku, koji je lider reprezentacije, ali je bio zamjena. Ljudsku kvalitetu koju je on pokazao, to je za svaku pohvalu.

Taština kod njega nije proradila?

Ja sam odlučio da će on biti zamjena i to sam mu rekao, a on je zaista pokazao veliku lojalnost prema meni i prema ekipi. A znam da mu je bilo jako teško i shvaćam ga jer sam i ja bio igrač. Zatim Milan Badelj, koji spletom okolnosti nije igrao iako je u mojim planovima bio jedan od stožernih igrača. On je tako pametan dečko i sve razumije, dobar je igrač, ali opet spletom okolnosti nije igrao. Znam da mu je to teško palo, ali nijednom gestom nije pokazao da je razočaran ili nezadovoljan. A imao je pravo jer je prije toga bio stožerni igrač. Moram im biti zahvalan na velikoj toleranciji i lojalnosti koju su mi pokazali. Zato im je bilo žao kad smo se rastajali.

Je li vama rastanak bio težak nakon toliko adrenalina?

Oduševilo me jer smo se dogovorili da nakon dočeka ne ide svatko svojoj kući, nego idemo na večeru bez obzira na to što je doček trajao više od sedam sati. Dakle, mi smo u ponoć, zajedno s našim obiteljima, išli u restoran. Uglavnom se ekipa razbježi nakon povratka s turnira.

Igračima ste dopustili da njihove obitelji budu s njima u Rusiji?

Karantena je bila 50 dana, ako je obitelj i došla do hotela, onda su igrači sa suprugama i djecom bili u kafiću na kavi.

Dakle, seksa tih 50 dana nije bilo?

Ne znam, nisam držao svijeću nikome (smijeh). Niti sam ijednom igraču ulazio u sobu, oni su vrhunski profesionalci i znaju što je za njih najbolje.

Ali niste odobrili seks?

Tih 50 dana bio je spartanski režim. Pogotovo u kampu, u šumi, u koji nitko nije mogao doći. Obitelji su došle na kavu u Soči, gdje smo bili u velikom hotelu. A u Moskvi, kad smo ušli u polufinale i finale, onda sam dopustio da obitelji igrača budu s njima u hotelu. Izolacija više nije bila potrebna jer je cilj bio ostvaren, a uoči polufinalne i finalne utakmice trebalo je doći do opuštanja. I zato sam pustio da im u hotel dođu obitelji, što se pokazalo dobrim. Kad su im djeca istrčala na teren, to je bilo prekrasno. Naježio sam se kad sam to vidio.

Koja vam je utakmica bila najteža?

Pola godine od izvlačenja parova, u mojoj se kući govorilo samo o Nigeriji. Bila mi je već puna kapa i Nigerije i tih igrača, cilj je bio da prođemo prvu utakmicu. To je start. Kad pogledam cjelokupno Prvenstvo, utakmica s Danskom bila je ključ svega. Nakon grupe rekao sam – što nam znači što smo dobili tri utakmice u grupi ako ne prođemo osminu finala. Što smo radili, ništa, hodali po Rusiji i “džaba krečili”.

Rakitićev zadnji penal s Danskom dočekali ste s glavom među rukama?

Nisam spustio glavu jer nisam mogao gledati nego zato što smo tri puta imali situaciju da sve riješimo tijekom utakmice. Šansa Rebića, pa Lukin penal… Pa je li moguće da ne možemo riješiti do pete šanse?! Sve je naopako išlo u toj utakmici, ali na kraju je dobro završilo.

Što ste govorili igračima u poluvremenu; često bi se u drugom poluvremenu vraćali kao druga ekipa?

Prvo se maknem na nekoliko minuta kad se spustimo u svlačionicu. Sa svojim suradnicima napravim analizu, a njih pustim da predahnu. Jer tih prvih pet minuta ako im govoriš, to nema svrhe. Oni su tada još pod dojmom utakmice, pod adrenalinom, puls im je visok… I tada bilo što govoriti nije učinkovito, a i lako može doći do problema. Oni s terena dođu nervozni, ljutiti, bijesni. Smiri se, odmori, skini kopačke, neka ti puls padne, onda se ja pojavljujem. Ovisno o situaciji, ali najčešće minimalno govorim o onome što je bilo, ali ispravljamo ono što je bilo loše. No najvažnije je da im ja donesem mir.

Znači nema vikanja u svlačionici?

Ne, u ova dva mjeseca samo sam jednom dignuo glas.

Kada?

Na treningu prije Danske. Radili smo prekide protiv nas i nije išlo kako treba. Pa su dečki počeli razgovarati, komentirati, onda sam ja reagirao da je dosta i da se moraju koncentrirati. Smatram da nema svrhe da ja vičem jer to stvara kontraefekt. Igrači onda u meni vide nervozu, strah, pa i oni postaju takvi. Ako u meni vide mirnoću, čovjeka koji zna kako doći do cilja, onda se to prelijeva i na njih.

Već ste govorili da vam je vjera jako važna, jeste li na samom turniru imali rituale vezane za molitvu?

Uvijek govorim da sam vjernik i katolik. U Livnu je moja rodna kuća prva do crkve. Fratri su mi susjedi. Moji otac i majka tako su me odgojili, a tako i ja odgajam svoju djecu. Ne sramim se reći da sam vjernik, a vjera mi daje veliku snagu. Sve što sam u životu napravio i sve u čemu sam uspio jest od dragog Boga i vjere. Puno sam puta bio u teškim situacijama, bio sam pred zidom i nisam vidio izlaz. Svi u takvim situacijama traže pomoć od Boga, tako sam ga i ja prizivao. Znam da me Bog prati i da mi daje snagu kada mi zatreba. Bog je moja velika inspiracija. Naravno, ni ja nisam idealan, imam svojih grešaka i problema, krivih poteza. Ali to je ljudski.

Trenutak molitve na turniru?

Na svom iPadu imam nekoliko molitvi koje čitam u hotelu prije nego što se ukrcam na autobus uoči utakmice.

Koje su to molitve?

Zahvala Bogu za dan, molitva za uspjeh u poslu i molitva Gospi. Kad pročitam te molitve, onda sam miran i spreman. Uvijek imam krunicu u džepu hlača, a kada mi je teško, onda je držim u ruci.

Za vrijeme utakmica nismo vidjeli da imate krunicu u ruci?

Ne pokazujem krunicu, nego je stisnem u šaci u džepu. Kad smo primili gol, ne znam više od koga, krunica mi se urezala u ruku koliko sam je jako stisnuo. Kada igrači izađu na teren, ja odem u kut nasamo, poljubim krunicu, prekrižim se tri puta i onda izađem na teren. I to je ritual koji svaki put napravim. Bože, pomozi. Može netko imati nešto protiv toga, ali to sam ja.

Dio rituala je bila i bijela košulja, je li ona bila uvijek ista ili ih imate više?

Bile su dvije bijele košulje, to su sponzorske, Joopove košulje. U bijeloj se košulji najbolje osjećam. U njoj sam krenuo, pa je nisam skidao do kraja turnira.

Kod sportaša je izraženo praznovjerje?

Nisam ja toliko praznovjeran, ali bijelu košulju volim.

Spominjali ste Livno i rodnu kuću, koliko vas je vaš rodni kraj odredio?

Sve polazi od doma, od kućnog odgoja. Otac mi je bio učitelj, poslije je radio u općini, a majka je bila kućanica. Bilo nas je troje djece, brat i sestra stariji su od mene 10 i 12 godina. S 15 godina otišao sam od kuće u Split.

Je li teško tako rano otići od kuće?

Jest i rijetki opstaju. Odeš u veliki grad koji je pun izazova, lako se možeš izgubiti. Kada sam iz Livna otišao u Split, samo sam molio Boga da ne iznevjerim roditelje, da ne napravim neku grešku i da se ne vratim u Livno. Jer ako bih se ja vratio u Livno, to bi značilo moj poraz. To bi značilo da nisam uspio, tako bi to bilo doživljeno u Livnu. Zato sam stalno mislio na sutra, i to me tjeralo naprijed.

Već ste govorili da vam ništa u životu nije bilo servirano?

Ništa u životu nisam dobio na dlanu, za sve sam se pomučio i baš zbog toga ne dam na sebe. Bilo je trenutaka kada nisam imao ništa. Ali o njima ne želim razmišljati. Imao sam kriza i bračnih i ljudskih i sportskih, ali iz svega sam izašao još jači. Nikad prvi neću nekoga dirati, ali na sebe ne dam.

Kada spominjete brak, vi ste sa svojom suprugom od rane mladosti?

Od srednje škole.

Nije lako izdržati brak kad se tako mladi vjenčate?

Nije lako, normalnije se rastati nego očuvati brak. Ali tolerancija je pridonijela da smo opstali.

U svojim ste porukama na podršci zahvaljivali i braniteljima, i vi ste sudjelovali u ratu?

Nikad to nisam htio potencirati jer je to s moje strane bilo mizerno i neusporedivo s ljudima koji su dali svoje živote ili izgubili članove obitelji. Kad je počeo rat, vratio sam se iz Mostara, gdje sam igrao nogomet, u Livno. Prijavio sam se u HVO, no ljudi su prema meni bili blagi, pa me nisu poslali na prvu liniju, nego sam kombijem dva-tri mjeseca prevozio hranu na ratište. Tada je Slobodna Dalmacija objavila da Stanko Poklepović pita gdje je Zlatko, to su u Livnu vidjeli i pustili me da odem trenirati.

Braniteljima se svidjelo što ste ih se sjetili.

Bez branitelja ne bi bilo Hrvatske, dali su sve svoje… Da nije bilo branitelja, ne bi bilo ni ovih što pišu protiv njih. Nemam ništa ni protiv koga, ja nisam ni lijevo ni desno, samo želim Hrvatsku u kojoj se poštuje i cijeni emocije i zajedništvo. Mene politika ne zanima, zanimaju me ljudi. Bio sam na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Poljskoj kao navijač. Nosio sam šahovnicu i pjevao. Nisam pao s neba, igrali smo za naše ljude koji su dali i zadnju kintu da dođu u Rusiju na utakmice.

Jesu li vas iznenadile kritike manjeg dijela javnosti zato što ste doveli Thompsona na Trg da vam pjeva na povratku iz Rusije?

Umjesto da gledamo kako ćemo na valu uspjeha reprezentacije napraviti nešto dobro za Hrvatsku, mi se pitamo tko je pjevao i što je pjevao. Thompson je pjevao “Lijepa li si”, mi s tom pjesmom krećemo iz hotela na stadion. Ona trešti na najjače u autobusu. U svlačionici opet slušamo “Lijepa li si”. To je pjesma o ljubavi, o domoljublju, Hrvatskoj. Ta je pjesma naša himna i dečki su htjeli da nam Thompson pjeva tu pjesmu. Ne vidim u tome ništa loše. Nikakvih tu političkih poruka nema i zašto bi nam netko priječio da slušamo tu pjesmu. Onaj kome ta pjesma ne odgovara nije bio na Trgu.

Thompsonu je usred pjesme “Geni kameni” isključen mikrofon na Trgu?

Neću to komentirati.

Je li Thompson vaš prijatelj?

Da, bio sam na pet-šest njegovih koncerata. Bio sam u Čavoglavama. Nikad ne bježim od svojih prijatelja i svojih stavova. Poštujem sve, zvali su me iz Blica, Avaza, Kurira, svima sam dao intervjue. Ne dijelim ljude, sa svima razgovaram i sa svakim ću zastati, slikati se…

Luka Modrić navodno voli i jednu pjesmu Mate Bulića?

Da, Matinu “Domu mom”. Naš je repertoar bio: “Domu mom”, “Lijepa li si”, “Moja domovina” i “Nije u šoldima sve”.

Je li vam i predsjednica Grabar-Kitarović prijateljica? Zajedno ste bili i na rukometnim utakmicama?

Izuzetno je cijenim i poštujem. Zajedno smo bili na rukometnim utakmicama, tada smo se i upoznali. Ona je iskreno i bez uvijanja, sa srcem navijala za reprezentaciju.

Bilo je polemika zato što je dolazila u svlačionicu nakon utakmica.

I Angela Merkel je dolazila k svojima pa nikome to nije smetalo. Kad je Merkel, onda je dobro, kada je Kolinda, onda nije dobro. Gdje je tu realnost? Shvatio bih da smo bilo koga vrijeđali ili napadali, ali mi samo ističemo što osjećamo.

Predstavljaju li vam teret očekivanja koja su se stvorila u vezi s vama, vi ste trenutačno sigurno najpopularnija osoba u Hrvatskoj?

Ne znam koja su to očekivanja. Ja sam samo nogometni trener koji radi svoj posao.

Prvo je očekivanje da ostanete u reprezentaciji?

Mogu još dvije godine s reprezentacijom, ali rekao sam da sam nakon Amerike donio odluku da odem. Ne mogu podnijeti da ljudi koji dvaput u životu nisu šutnuli loptu odlučuju o mojoj sudbini. Ja sam neovisan i neopterećen, ali ne mogu dopustiti da se netko igra sa mnom i da me za dva mjeseca opet netko smjenjuje.

Je li korijen problema u Hrvatskom nogometnom savezu?

Zahvaljujem im na šansi koju su mi dali. Ali rekao sam stvari koje mi smetaju. Hrvatskog izbornika mora se zaštititi kao instituciju, ne kao Zlatka Dalića. To je tvoj izbornik, štiti ga. Ako hoću da moj pomoćnik bude taj i taj, onda neka bude, a ne da se za to moram boriti mjesecima. Zbog Svjetskog prvenstva nisam s time htio izlaziti van jer sam znao da ćemo napraviti nešto veliko, u suprotnom ne bih prešao preko toga.

Od vas su i očekivanja da budete pokretač promjena u HNS-u?

Nisam ja taj koji će to mijenjati.

Ali vi ste dali taj pozitivni impuls koji bi trebao dotaknuti razne društvene točke.

Sa svoje strane za Hrvatsku ću učiniti sve što mogu.

I igrači su pokazali svoj stav kada nisu htjeli da članovi Izvršnog odbora budu u avionu s reprezentacijom na povratku iz Rusije?

To dečke trebate pitati. Prvo, ne želim fajt ni rat, samo štitim sebe ako me drugi ne žele zaštititi. Neke sam stvari prešutio, ali nisam zaboravio.

Jeste li prelomili, ostajete li izbornik?

Kada sam vidio toliku pozitivu, narod koji je stao iza mene, nemam pravo da ne preispitam svoju odluku o odlasku. Doček – Zagreb, Varaždin, Miholjac, Split… Ne mogu ignorirati pola milijuna ljudi i više koji su nas dočekali u Zagrebu.

Ćiro je bio treći, ali ovakve ovacije nije dobio.

Hrvatska je konačno ono što ja hoću, emocija i zajedništvo. Samo četiri ili pet privedenih na više od pola milijuna ljudi na ulicama. Pa nama su se bakice vješale na bus, plakale. I sad netko hoće to pokvariti. Sve te emocije dale su mi snagu, ali moram biti i jako oprezan.

Da, čovjek vrlo brzo može s vrhunca slave pasti na dno.

Pogotovo kod nas, za trenutak si u blatu. Novac me ne inspirira niti je moja motivacija.

Čitala sam da vam azijski klubovi nude plaću od pet milijuna dolara godišnje?

Kome bilo pravo, kome krivo, ja sam drugi trener na svijetu. I ta brojka od pet milijuna dolara godišnje za drugog trenera svijeta je premalena.

Koliko zarađuju vrhunski treneri?

Ne znam, nisam u tom svijetu, ali sigurno od 15 do 20 milijuna godišnje. Ne želim sipati floskule, svakome je novac bitan, ali meni nije prvi motiv.

Je li stigla i ponuda nekog kluba iz Europe?

Trenutačno ne odgovaram na pozive s nepoznatih brojeva (haha).

Sanjate li finalnu utakmicu s Francuskom?

Ne, niti ću ikada pogledati snimku.

Je li Luka Modrić najveći igrač?

Da, i da nismo ušli u finale, on bi zaslužio tu titulu. Prvo, on je velik čovjek.

Po čemu?

Po svojoj jednostavnosti, komunikaciji, svom teškom životnom putu. Fantastičan čovjek.

I on je doživio kritike zbog svjedočenja u slučaju Mamić?

Ne želim to komentirati.

Koliko je reprezentaciji značilo to što nije bilo Zdravka Mamića?

Ne želim komentirati druge.

Što vam je rekao Deschamps nakon pobjede Francuske?

Zlatko, prvi put si tu, sjajan uspjeh. Ja sam odgovorio da je njemu drugi i da mu čestitam. Bio je vrlo korektan.

Razgovarala: Iva Puljić Šego/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Dalić: Najidealnije je da sad odem, ali dajte mi još koji dan za odluku

Objavljeno

na

Objavio

Iako tajming nije idealan, jer slavlja po Hrvatskoj još traju, razgovor s izbornikom Zlatkom Dalićem neizbježno počinje pitanjem: jeste li zakazali igračima okupljanje uoči sljedeće utakmice, s Portugalom?

– Ne zakazujem ja okupljanja, to je zadaća Saveza. Nisam ni razmišljao o utakmici s Portugalom – uzvraća Dalić okolnim putem, ali odmah potom širom otvara dušu.

– Sada je idealan trenutak da odem! Odluku sam donio još poslije Amerike, sa svojom obitelji, i ta odluka je u meni. Ali, dolaskom u Zagreb, kada sam vidio onaj doček, tu svoju odluku moram preispitati. Zbog tih običnih ljudi, koji su mi najvažniji, zbog tih emocija… Pitam se: imam li ja sada pravo te ljude iznevjeriti?

Što vas je potaknulo na odluku od odlasku?

Preko nekih stvari ne mogu

– Prešao sam preko nekih stvari preko kojih nikada ne bih prešao, samo zbog Svjetskog prvenstva, jer sam bio uvjeren da ondje možemo nešto napraviti. Šutio sam, trpio sam neke stvari, dovoljno sam iskusan, neovisan, neopterećen, a Hrvatska mi je san. Što mi je zasmetalo? Najprije, četiri mjeseca slagao sam svoj stožer, gubio energiju na to.

Dalje, nakon poraza od Perua u Americi, neki zovu telefonom, smjenjuju me, konzultirali su i igrače o tome. Srećom, bilo je tamo pametnih ljudi koji su to zaustavili. Dalje, klubovi pišu priopćenja (vjerojatno misli na Osijekova, nap.a.), nitko iz Saveza na to ne reagira.

Ne zbog mene, Zlatka Dalića, nego zbog integriteta izbornika. Napadaju me, a nitko me ne brani. Zato sam tako odlučio; ne smijem dopustiti da me za dva mjeseca, opet nakon prvog poraza, neka “dva frajera” opet smjenjuju

Zamjerate li Šukeru što vas nije zaštitio?

– Predsjednik Saveza prema meni je bio izuzetan. Bio sam trener u dosta klubova, uvijek me predsjednik nešto pitao, sve ga je zanimalo… Davor mi nikada ništa nije rekao; osim – ti si izbornik, radi po svome, i na tome kapa mu do poda.

Ne govorim ja sada o Davoru, nego o ljudima oko njega. Nisam balavac, da će sa mnom raditi što hoće, a ja ću šutjeti. Ja sam stekao ime svojim krvavim radom, trudom, i sad će neka dvojica-trojica odlučivati o mojoj sudbini. Ja ću sam odlučiti o svojoj sudbini. Samo hoću mir, stabilnost.

Jeste li razgovarali s igračima o tome?

Moglo bi ih pogoditi ako odete? – Razgovarao sam s pola njih, oni su moja obitelj. Dok sam ja izbornik, bit će onako kako igrači hoće. Oni su mene podržali, ja respektiram njih, oni mene.

A što ako kažu – šefe, nemojte otići?

– Ta odluka stoji u meni. Život me naučio da je najljepše otići kad si na vrhuncu, kad si najbolji, kao što je napravio Zidane, kapa mu do poda.

Počeli su vas smjenjivati još nakon Grčke?

– Da, i tada je bilo deset ljudi koji su to čuli i nisu reagirali. Sve ja znam, više ja znam nego što oni misle. Zahvaljujem se Davoru na povjerenju, i Izvršnom odboru, oni su me postavili. Ali, da je moglo puno bolje, moglo je.

Je li vas zaljuljala kakva ponuda?

– Kad je Hrvatska u pitanju, novac mi nije bitan. Jedino ako me zovu Real ili Barcelona. Ali, za novcem neću ići. Samo hoću respekt, kojega je dajem svakome; i vama, i navijačima, oružarima…

S Dalićem smo razgovarali u kafiću Contra u Varaždinu, piše Večernji list. Izbornik je i dalje u sedmom nebu, uživa u pažnji sugrađana, dijeli autograme, fotografira se sa svima…

– Živimo najljepše trenutke. Jesmo nakon polufinala i finala očekivali doček u Hrvatskoj, ali nismo očekivali ovako nešto, ovoliko ljubavi, emocija, nismo ni slučajno. Tri dana Hrvatska slavlja, presretan sam, preponosan, prezadovoljan što vidim toliko jedinstva, zajedništva, stare i mlade kako se vesele, plaču, toliko ushićenja. Možda je to i sjajnije od našega srebra!

Svi će ostati ako bude OK

Jesu li se slegnuli dojmovi iz finala?

– Nisam se radovao ni u Moskvi, ni u avionu, i tek sam živnuo kad sam “ovo” vidio u Zagrebu. U finalu smo bili bolja momčad. Presudio je penal koji se ne svira u finalu SP-a. Sudac se pet puta vraćao i gledao snimku; ako nisi siguran, onda ga ne sviraš. To nas je dotuklo, nismo se imali snage više vratiti. Nikada neću prežaliti taj finale, cijeloga života to će mi biti u glavi. I nisam pogledao snimku finala, ništa nisam vidio, ne mogu to gledati.

Koji je sljedeći cilj reprezentacije?

– Osvojiti Europsko prvenstvo. Prema ovome što su pokazali, koliko su bili kompaktni, zajedno, oni to mogu napraviti, ja sam u to siguran.

Je li vam netko od igrača najavio oproštaj?

– Svi će oni ostati, ako bude sve OK. Nisam dobio informaciju da će netko otići, ali svatko odlučuje o sebi, svojoj karijeri, zna svoje motive. Luka Modrić može iznijeti još EP, odigrati još dvije godine.

Takve je građe, radnik je, profesionalac. Opet; srebrni si na svijetu, najbolji si igrač SP-a, osvojio si Ligu prvaka, što ćeš više… Naravno da treba ići u pomlađivanje, i Liga nacija mora biti prvi korak u tom smjeru, ali oni su drugi na svijetu, ne možeš ih sad eliminirati. Jer, svi oni su dobro igrali, pa i Strinić i Pivarić koji su bili toliko osporavani.

Dalić je još pod emocijama, pod dojmom svih događanja posljednjih dana… – Kad pogledate doček u Splitu, Zadru, Varaždinu, Miholjcu, Slavonskom Brodu… tko onda može zabraniti da Hrvatska igra u Splitu? Ljudima iz Livna, Omiša, Dubrovnika, da gledaju reprezentaciju u Splitu… Sad su se pokazali na Rivi da hoće, da žele, a probleme rješavajte na drugom mjestu, a ne preko reprezentacije – ističe Dalić i nastavlja:

– Devedeset pet posto ljudi u Hrvatskoj pjeva i slavi uz pjesmu “Lijepa li si”. I sad tih pet posto određuje koga ćemo mi slušati? E nećete! Mi ćemo slaviti s kim mi hoćemo! Igrači su mi rekli – mi hoćemo da bude ta pjesma, i ta pjesma će biti! “Lijepa li si” nam svira u autobusu kad krećemo na utakmicu, u svlačionici poslije utakmice… Što ima u toj pjesmi loše? Domoljubna je, ljubav, država, jedinstvo, sloga, emocije.

Mene politika ne zanima, želim samo da Hrvatska bude kakva je sada: jedinstvena, puna emocija i zajedništva. A ovih pet posto? Neka pati koga smeta! Ne paše ti? Nemoj doći na Trg! Mi nismo slali negativne poruke, samo ljepota, uživanje, emocije, i sad nam hoće to uzeti. E nećeš!

Hoćemo li na valu uspjeha u Rusiji uspjeti pokrenuti stvari u društvu, pozitivne pomake, investicije u nogomet?

– Ne vidim svrhu svega ovoga što smo napravili ako se to ne dogodi. Ali, na žalost, mi se sad bavimo time tko je pjevao? Ma pusti tko je pjevao; pjevao je onaj tko je zaslužio, koga su igrači htjeli.

Nikola Kalinić će dobiti medalju?

– Ja se na to neću vraćati. Rekao sam da je to neuspjeh, moj poraz, nešto zbog čega nisam sretan, niti na to ponosan. Sve sam napravio da do toga ne dođe. Odluka je da on dobije premije i medalju, bio je s nama u kvalifikacijama, a hoće li je uzeti ili neće, to je njegova stvar.

Prihvatili biste njegovu ispriku?

– Ja sam kršćanin, katolik, ja praštam. Ne mogu to zaboraviti, ali normalno da bih oprostio. 
Ali, o tom potom. Nisam ja na potezu.

(Večernji list)

 

Dalić o Thompsonu: Pjevao je pjevač koji je naša himna

 

 

VIDEO! Zlatko Dalić za Bujicu, nakon veličanstvene fešte u Varaždinu!

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari