Pratite nas

Intervju

Fra Ivan Šarčević: Crkva pape Franje je otvorenih vrata

Objavljeno

na

Božić je veliki praznik koji prate želje za dobro zdravlje, sreću i veselje, a naš sugovornik napominje važnost da se za ovaj blagdan prepoznaju oni koji ga dočekuju u nevolji i oskudici. Uza sve što Božić predstavlja, trebamo se sjetiti onih kojima su uskraćeni zajedništvo, ljudska pomoć i pažnja, napominje fra Šarčević

• Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji i gvardijan samostana Sv. Ante na Bistriku, nije krio na početku razgovora da ga vrijeme u kojem živimo zbunjuje. Zašto, bilo je prvo naše pitanje.

– Koji se god segment društvenog, javnog života dotakne, od pitanja etničkih odnosa do obrazovanja i kulture, očito je – iako ne mislim da nema ljudi koji rade savjesno i pošteno – da živimo u sustavu poremećenih vrednota i vremenu neduha. Čak se pokazuje da u određenom smislu opaki ljudi imaju sve više uspjeha. Moralno i duhovno stanje je možda teže nego u ratu, jer je negativno dobilo institucionalnu formu, postalo je legalno i društveno poželjno.

Čišćenje pamćenja

– Evo, na primjer, prestalo se govoriti da je Dejtonskim sporazumom naša država unutarnje nepravedno komponirana, da je vrlo malo sanirano od tolikih nepravdi i nesreća, oduzetih prava. Ljude u BiH doživljavam vrlo frustrirane na različite načine. Puno je potisnutih trauma, iznevjerenih očekivanja. “Zli mediokriteti” i kriminalni tipovi do te mjere su nabujali da skoro posvuda vode glavnu riječ i vladaju. Vrijede i danas riječi iz Evanđelja da su na Mojsijevu stolicu, na mnoge poglavarske stolice, zasjeli nedodirljivi, koji su obuhvatili svu vlast, izjednačili sebe i s narodom i vjerom i Bogom.

• Još jedna godina je pri kraju, još jedan krug se zatvara?

– Iako se pobjednici izbora opet predstavljaju svemoćnim usrećiteljima, ne može se ni pri kraju ove godine ne osjećati strepnja pred mogućim novim socijalnim nemirima – i većim od onih kakve smo imali početkom godine. Ne prizivam nikakvo nasilje, niti bih za sve okrivio vladajuću političku garnituru, iako su oni najodgovorniji za etničke odnose i za vrlo teško ekonomsko stanje zemlje u tranziciji, ali kako ostaviti po strani bezočno krčmljenje velikih firmi, odnosno velikih resursa, ili bahato upravljanje elektroprivredama, telekomunikacijskim sustavima, a pred njihovim centralama i središnjicama, kao ni pred tolikim imanjima i bogatstvima vođa i njihove klijentele nitko ne protestira.
Uz to, u nas je obezvrijeđen rad jer se institucionalizirala nestručnost, mito i krađa. Živimo u pretpolitičkom vremenu, u izoliranim i mrzilačkim etničkim sredinama u kojima je načelo da se ne može živjeti zajedno osnovno socijalno načelo. BiH kontinuirano gubi civilizacijski supstrat za zajednički društveni život, mislim na civilizacijski doseg da etnički različiti žive zajedno.

• Ova je godina, spomenuli ste, započela nemirima, ali u šta su se oni pretvorili?

– Kako god bilo, ti protesti nisu ostali bez društvenoga učinka. Nisu zaboravljeni, stoje u svijesti i vladarima kao upozorenje. Ali mešetari i skretničari problema sve će učiniti da socijalne nemire pripitome ili usmjere bilo u nacionalne, bilo u stranačke sukobe. Pogotovo u Federaciji, jer RS ima takvu nemoralnu monoetničku masku kojom svaki stvarni problem sakriva opasnošću od dokidanja entiteta.

• Uvijek ističete da je RS sazdan na genocidnim temeljima?

– Da, ali pritom ne mislim, a tu me se često krivo tumači imputirajući mi čak ustašoidnost, na srpski narod. Radi se o velikosrpskom projektu i republičkosrpskom režimu koji su za etničko čišćenje i zločine nagrađeni polovicom zemlje, pa se onda tim principom nastojalo tobože pravedno zadovoljiti gospodare manjih naroda, a ovi su se brzo s tim zadovoljili bježeći pred srpskom industrijom rata u lažnu nemoć i lukavost gospodarenja svojim državicama.
Kad smo kod RS-a, a i Republike Srbije, valja prihvatiti činjenicu da će trebati mnogo vremena da njihove institucije od obrazovnih, religijskih do političkih umjesto opravdavanja etničkoga čišćenja prijeđu na čišćenje pamćenja, na suočavanje sa zločinima počinjenim u ime srpskoga naroda. Pitanje čišćenja pamćenja nije tek pitanje prošlosti, ono je uvjet budućnosti.

Srebrenica je povijesni ispit

Pitanje budućnosti je i pitanje žrtava. To se posebno odnosi na Bošnjake. Kada sam govorio o frustracijama, mislim da je Srebrenica najbolji primjer za to, odnosno za traumatski kompleks žrtve upravo kod Bošnjaka. U što se pretvara velika trauma? Hoće li se iskustvo poniženja i žrtve kod Bošnjaka pretvoriti u rezervoar osvete ili u stvaralačku energiju? Zaboravlja se, kada su Srbi kretali u agresivni rat i napadali Vukovar, puno njih je to opravdavalo zlom Jasenovca. Ili, sjećate se ulaska Mladića u Srebrenicu i njegovog pozivanja na dahije? Dok je svome narodu poklanjao spaljenu Srebrenicu, poklanjao je zapravo tisuće mrtvih, masovne grobnice, poklanjao je subverzivno sjećanje svome srpskom narodu. Što će u budućnosti činiti vlast i institucije naroda, mislim na Bošnjake, što će učiniti od svoje patnje, da li će u novim povijesnim okolnostima netko kazati: eh, mi smo doživjeli Srebrenicu, Prijedor, Dretelj, hajdemo se osvetiti. I misli li se da će pri tome opet nastradati nedužni, moguće u još većem broju nego u prošlosti.

• Da li danas ima naznaka toga?
– Zato i govorimo o ovome. Primjećujem to kod svih, i kod mladih Bošnjaka. Poslije Drugog svjetskog rata toliko se govorilo da se rat nikada više ne dogodi, ni holokaust, da se ne ponovi Jasenovac… Ljudsko nezaboravljanje, povijest nas uči je hipokrizijska smicalica za buduću osvetu. Žrtve se pretvaraju u osvetnike. Pred tim treba biti vrlo budan. Ako novoga rata i ne bude za ovu našu generaciju, ratna budućnost nije isključena. Srebrenica, kao najsnažniji stvarni i simbolički topos, kao što je u Hrvatskoj Vukovar, povijesni je ispit naših generacija. Dakle, i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, a naročito za Bošnjake da se ne autoviktimiziraju, da se ne zatvore u svoju patnju i oslijepe za realnost, za patnju drugih oko sebe ili da lošom politikom, a sve pod maskom žrtve, nanose nepravde nevinima iz drugih naroda.
U čišćenju memorije trebali bismo pomoći jedni drugima, izići iz zakovanog stava da i zlo i krivnju strogo etnički dijelimo. Radi se o ljudima i na drugoj strani, o čovjeku i kad je zločinac. Radi se o metafizičkoj odgovornosti, kako bi kazao Jaspers, za čovjeka kao čovjeka, pogotovo za čovjeka kao žrtvu. O pomaganju jednih drugima vrlo je nezgodno govoriti, jer kako pomoći na primjer Srbima koji su sudjelovali u ratu. Teško je pokajati se za svoje zločine. To je rijetkost. A ne treba biti vojni strateg da se zna kolika je masa ljudi trebala držati blokirano Sarajevo, tolike borbene linije ili izvršiti onakve zločine kao u Srebrenici, Prijedoru, Krajini. Mnogi su Srbi radili za tu industriju smrti, pa tko će, uz ideologiju i strukture koje su više-manje ostale iste, smoći snage da se pokaje, da se uvide pogubne zablude. Zar se skoro svi neće upitati pa zašto smo se onda borili, zašto su toliki naši poginuli.

• Dakle, prema Vama, rata još može biti?

– Mislim da će ga biti, povijest nas tome uči, i zato je važno upozoravati da do njega ne dođe. Rat je stalna prijetnja. Nasilje i sukob su imanentni čovjeku. Jesmo li se kleli da rata neće biti? Čovjek treba biti budan i kontrolirati svoje nasilje, svoj nacionalizam, svoju religijsku, jezičnu, kulturološku isključivost. A ima i kolektivno nasilje, pa, ako se poslože konstelacije u traumatiziranom kolektivu i društvu, ako se okolnosti svjetske poslože, ako se nađu vođe-sociopati, koji će patnju vlastitoga naroda iskoristiti za opravdanje sukoba i rata… Imamo povijest Izraela koji iz statusa takve žrtve nastoji uništiti svoje vjekovne susjede, Palestince. Ili svježi primjer Ukrajine… Pa što smo mi to bolji ljudi od Židova, Palestinaca, Rusa, Ukrajinaca…

• Šta, po Vama, danas najviše čuva Bosnu i Hercegovinu?

– U sadašnjoj situaciji nju čuva međunarodni status, ona je priznata država, sa svojim vanjskim granicama, koje će se mijenjati možda samo novim ratom, ali ona je unutarnje nesložna, podijeljena, i tu je odgovornost svih nas u traženju novog modela njezina funkcionalnijeg uređenja za sve. Sklon sam unutarnjem reorganiziranju prema regijama, koje bi bile prirodne, geografske cjeline kako je naša država i sastavljena, recimo tuzlanska, dobojska, banjalučka, bihaćka, mostarska, sarajevska, srednjobosanska regija… Zašto bi, recimo, netko s Pala bolestan umro dok bi došao do Banje Luke ako u blizini ima Klinički centar Koševo? A sličnih je primjera neizmjerno. Vodim se načelom života i praktičnosti. Nažalost, tonemo sve dalje u svoje kolektivne nesreće dopuštajući da moćni i bezočni vladaju kantonima i entitetima kao svojim feudima.

Na strani obespravljenih

Na državnoj razini trebalo bi organizirati osim vojske, sigurnosti, granica, diplomacije, zaštite kulturne baštine, također i obrazovanje… Mladi ne poznaju svoju zemlju, time ne smatram zemlju i domovinu fetišom, ali ne poznaju ni jedni druge. Mi smo se do te mjere otuđili, getoizirali i primitivizirali i u školstvu. Dakle, išao bih na regije, a to podrazumijeva dokidanje entiteta, odnosno radikalnu promjenu Ustava, jer su entiteti ustavna kategorija.

• Što znači da bi za to trebala i podrška međunarodne zajednice, o čijoj hipokriziji je uzaludno govoriti?

– Bez njih jedva što možemo učiniti. Ali smatram od međunarodne zajednice samo dvojicu ljudi vrijedne spomena, to su Mazovjecki i, donekle, Schwarz-Schilling, pogotovo u prvoj fazi, dok je bio u Bundestagu… Ostali su većinom kauboji, neuvjerljivi birokrati ili skupljači pohvala za političku korektnost. Veliku ulogu igraju susjedne zemlje, posebno dvoličnost srpskog režima u podržavanju loše srpske politike u RS-u. I hrvatski indolentni cinizam podržava pojedine političke, medijske, a i obrazovne strukture u BiH koje se predstavljaju svehrvatske, kao što su npr. HNS, HDZ ili Mostarsko sveučilište. Uz najveći dio hercegovačke crkve, to sveučilište kao institucija je rigidni podržavatelj nacionalističke ideologije, koji ne obrazuje ljude slobodne misli i riječi, nego poslušnike nacionalnom vođi, izvanjske, manifestativne vjernike i takmičare u mržnji prema Bosni. Kako je krajnje izopačeno da se, s jedne strane, u nacionalističkom duhu sve retradicionalizira, a ondje gdje je već postojala određena tradicija, kao što su neke obrazovne i kulturne institucije po Sarajevu i Bosni, olako ih se napustilo, napušta i obescjenjuje.

• Kakvu ulogu ima danas papa Franjo?

– Papa Franjo je svima iznenađenje. Od uzimanja imena po Franji Asiškom do načina kako vidi Katoličku crkvu i kako od njezinih članova traži promjene. Plijeni zdravim duhom, bez bigotne pobožnosti, bez nadmenog dociranja. Jasno je na strani obespravljenih, siromašnih, oštar protiv rata, tajkuna, osjetljiv je za ljudske slabosti, za suvremene ljude i probleme čovječanstva. Nečuvenim riječima utemeljenim na Evanđelju i Isusovoj praksi kritizira i ono što se donedavno nije moglo ni zamisliti, Rimsku kuriju, svoje suradnike, one koji se smatraju, kako on kaže, besmrtnima i nezamjenjivima. Promijenio je klimu u Crkvi, uveo je toliko potrebnu samokritičnost. No, trebat će, čini se, mnogo dok to što govori stigne k nama, slično kako se govorilo o dugom putu dok nešto stigne s Porte u Sarajevo. U Crkvi nema revolucije, jedva i sporo usvajaju se i reforme. Veliko je oduševljenje papom. S druge strane, mnogo je ljudi u Crkvi koji su u strahu, koji se čak mole za njegovo obraćenje, koji sumnjaju da nije posrijedi kakva đavolska podvala od neprijatelja Crkve. Pa, pogledajte dio važnih katoličkih medija kako prešućuju neke njegove riječi i geste, ili ga selektivno prenose ili krivo interpretiraju. Neki koji su se do jučer stalno pozivali na papu i govorili sveti otac rekao ovo, sveti otac ono, ili izvikivali kako je hrvatski narod papinski narod, s ovim papom imaju veliku muku. Mislim da je važno spomenuti da je s papom Franjom pomaknut naglasak s europocentrične crkve, što je vrlo važna stvar za svjetsku crkvu. Ovaj papa od Crkve traži da bude crkva otvorenih vrata i crkva izlaska, crkva za distancirane i za ateiste, crkva siromašnih jer dolazi s kontinenta gdje su crkvene strukture pripomogle izrabljivačkim koncernima i kapitalistima da drže u ropstvu milijune ljude. Otvoren je prema ljudima drugih vjera, propagira slobodu kretanja, skroman je, osjetljiv za bitno. Papa Franjo je izraz i toga da velik dio čovječanstva izražava duboku čežnju za vjerodostojnim moralnim autoritetom.

S prof. Raspudićem ste imali polemiku, ili nešto slično? Je li se išta izmijenilo od tada?

Ništa, samo smo stariji. Nikada Raspudića nisam susreo i ne znam koliko je uopće vrijedno baviti se njime. Ali, kad već pitate, rekao bih da je on jedna opasna, iako prolazna, dnevno-politička pojava, lišena samokritičnosti i samoironije. Ne znam zašto nije ostao intelektualno dosljedan. Zna se da je u javnost nahrupio zajedno s Veselinom Gatalom, s onim spomenikom Bruce Lee-ija, dakle društvenim protestom i kritikom nacionalizma u rodnom Mostaru, predratnom vjerojatno najjugoslovenskijem gradu. Zašto je upao u nacionalističku shizofreniju, u dežurnog novinskog skribomana, slijepa za srpsko-hrvatske nacionalističke politike.

Ondje gdje me je Raspudić posebno, ne mogu reći uvrijedio, ne može to on, nego više ogorčio u smislu da njegove bezočne laži prihvaća velik dio crkvenih ljudi, hercegovačkih a i dalmatinskih franjevaca jest njegovo obezvređivanje časnih bosanskih franjevaca i povijest Bosne Srebrene. Jer, da njih nije bilo, Raspudić ne bi imao ovdje ni što ni koga napadati, ovo bi bila Turska, kako bi rekao jedan moj prijatelj Bošnjak. No, takvi ljudi imaju moć, i njima, recimo, sve iz lažne političke demokratičnosti i korektnosti, mediji i sam HRT daje prostor da komentiraju iz Zagreba kako se živi i treba živjeti u Bosni. Prima ga se u dalmatinske samostane i crkvene institucije da govori između ostaloga i o Bošnjacima kao jedinima koji danas ugrožavaju Hrvate u BiH, o tome kako bosanski franjevci nisu nacionalno zreli, ne dotičući se položaja katolika i Hrvata u RS-u, kao da su Bošnjaci bili na Peruči ili spržili Škabrnju.

Ne čudim se dakle toliko krivotvoriteljima i bešćutnim nestručnjacima povijesti bosanskih Hrvata, koji žive iseljeni iz sebe samih, koji su napustili svoju zemlju i s viškom ambicija dijele lekcije unesrećenim bosanskim Hrvatima, nego se zgražam da nekoj mojoj subraći, franjevcima u Hercegovini i u Hrvatskoj, posebno u dalmatinskim provincijama takvi moderni “golijardi” otvaraju oči tko su bosanski franjevci i bosanski Hrvati, da im oni tumače tko su bosanski franjevci, kako moraju izvršiti radikalnu reviziju zajedničke fratarske prošlosti i stjerati univerzalnu poruku Franje Asiškog prema svim ljudima, ponajprije “saracenima”, dakle muslimanima, u nacionalistički brlog.

Ne krijem, nije lagano sa sijačima mraka poput Raspudića jer je na njihovoj strani gotovo sve što ima vlast: politika, mediji, Crkva, narod. Da, i narod, jer narod voli lakši, brži i površniji put. A Raspudić misli lagano, piše iz rukava i pritom nema empatiju za one koje nedužne napada. Velim da odgovornost imaju i intelektualci, franjevci iz Bosne, jer zovu takve poklisare zla i tame do dođu u njihov zavičaj da im tumače kako oni trebaju živjeti u svom zavičaju s Bošnjacima ili sa Srbima. Volio bih se s tim ljudima susresti, privatno, ne toliko u javnosti, dakle oči u oči, jer u javnosti bi pred takvima trebalo samo šutjeti, ništa ne pisati ni govoriti, kao što je Isus šutio pred onima iz njegovog naroda koji su ga optuživali za nepravdu koju nije učinio, za izdaju svoga naroda pred istim tim narodom, pred publikom koja ga je već otpisala, koja ga je zamijenila za Barabu, a danas ga izjednačuje s barabama i ratnim zločincima.

A to što takvi udruženjaši oko Poskoka, oko Večernjaka hercegbosanskog i Čovićevih sinekura neke bosanske franjevce nazivaju sluganima Bošnjaka, baš iz perspektive tih uzavrelih bešćutnika koji se tobože brinu za ugroženost bosanskih Hrvata, časno je biti daidža, jako je časno biti danas ta manjina. Časno je u svakom nacionalističkom ludilu i totalitarnom režimu, kako bi rekao Kołakowski, učiniti veliku izdaju, biti izdajnik naroda. Uostalom, povijest slavi one Nijemce koji su bili protiv Hitlera, sve ruske disidente koji su se usprotivili Staljinu.

No, je li problem i u tome što, po mnogima, fratri čuvaju Bosnu?

Ima tu istine, u smislu suprotstavljanja bosanskih franjevaca podjeli Bosne, tuđman-bobanovskom projektu najprije pripojenja njezina dijela Hrvatskoj a zatim stvaranju posebne hrvatske državice. Ali ima tu i pretjerivanja, osobito od strane Bošnjaka. Trebalo bi naširoko govoriti o tome što je Bosna i značenje franjevaca u njoj. Iz povijesnog iskustva katoličke a kasnije i hrvatske manjine, uza sve svoje nesavršenosti, unutarnje konflikte i lutanja, bosanski franjevci su imali osjećaj za rubne, obespravljene i za žrtve. Ne mislim da je tu bilo neke strogo artikulirane vizije svoga poslanja u smislu čuvanja Bosne. Do dolaska Austrije sigurno je bilo više sjećanja na srednjovjekovnu bosansku državnost i vjerojatno su franjevci i zbog toga čuvanja sjećanja na bosansko kraljevstvo i autonomiju i svoju provinciju nazivali “redodržavom”, redovničkom državom. Mislim da se tu prije svega radilo o čuvanju života, vlastite institucije i vlastitih vjernika a manje o nekoj dorađenoj političkoj strategiji.

U tome treba gledati i tu njihovu suosjećajnu razina s drugima. Riječ je više o prostoj obrani života, pa i djelovanja iz vjere, evanđelja, da se ostane na svojoj zemlji. A velik dio Bošnjaka, i ne samo oni, nego i mnogi zvani “ostali”, prepoznali su u franjevcima i u njihovom povijesnom trajanju razumijevanje, podršku i pomoć u teškim vremenima ostavljenosti i društvenog isključivanja. Mislim da se ta fratarska privrženost za Bosnu, za specifičnost i samobitnost Bosne, a onda odatle i posebna veza s Muslimanima, danas Bošnjacima, pojačala od vremena formiranja nacija s kraja XIX. stoljeća i od dolaska Austro-Ugarske i velike povijesne cezure za bosanske muslimane. U to vrijeme nije bilo veće razlike između bosanskih i hercegovačkih franjevaca.

No, franjevce ne treba idealizirati, i među nama je uvijek bilo i ima kroatocentričnih a i nacionalističkih stavova, kao što treba kazati da u gotovo svakoj bošnjačkoj politici, u pogledu na državu BiH, ima više ili manje tendencije posvajanja, tapije na Bosnu, pa se u neizdiferenciranom pogledu bošnjačka politika izjednačuje s franjevačkim poslanjem u Bosni. Tim više što se u srpskoj i hrvatskoj dominantnoj politici a i raznim kulturološkim i historiografskim interpretacijama ovoj zemlji oduzima svaka povijesna, kulturna i administrativna samobitnost.

Koliko tome doprinosi licemjerje crkve?

Puno. Gledajući u Evanđelje ili u Kur’an, najteže izopačenje za vjernika, pogotovo za vjerske vođe i službenike, jest licemjerje u pogledu zahtjeva zajedničkoga života različitih bez dominacije bilo koga. Jedno se propovijeda a drugo praktično zagovara i čini. Religijsko licemjerje je još šire. Uzmite samo licemjerje u borbi protiv komunizma. Čini se da duha komunizma i udbašenja nema nigdje toliko kao u našim crkvama i u Islamskoj zajednici. Zar i danas nije “najteži” zločin verbalni delikt, kritika autoriteta, a to što se prekrivaju teški ratni zločini, što se skriva kriminal, gdje su umiješani i neki crkveni ljudi ili perverzije na seksualnom području, prešućuje se i javno niječe. Licemjerje se udiše kao zrak i teški je grijeh religijskih struktura.

Kako komentarišete priznanje koje je biskup Komarica primio od Dodika?

Smatram da nitko pa ni biskup Komarica ne treba podržavati strukture i ljude koji nastavljaju nekulturu isključivosti, kojima je kao entitetu RS slava Stjepan Prvomučenik kada se dodjeljuju ordeni. To je vjerska perverzija, jer kako to da sv. Stjepan, koji je bio nevina žrtva i to ne od drugih, od neprijatelja njegova naroda, nego je kao i njegov učitelj Isus ubijen, kamenovan od svojih sunarodnjak i istovjernika, bude zaštitnik RS-a? Kršćanski dosljednije, dosljednije sv. Stefanu bilo bi da se za slavu RS izabere mučenik Srđan Aleksić i da se dodjeljuje orden s njegovim likom.

Koliko nevraćanju Hrvata doprinosi zvanična politika RH?

Više od stoljeća vladajuće hrvatske politike i ne samo one, nego i većina crkvenih ljudi i intelektualaca, nikada se nisu potrudili razumjeti BiH ni njezine narode. Ta politika ni danas nije jasna, niti na ozbiljan način pristupa BiH kao susjednoj državi. Hrvatska politika, posebno pod Tuđmanovim vodstvom, mnogo je pridonijeli demografskom i kulturološkom rasapu Hrvata, autohtonih u BiH. Ta politika je žrtvovala blizu pola milijuna svoga naroda za državu Hrvatsku. Ta se politika nastavlja i danas zaboravljajući da će joj zbog toga dugo trnuti zubi, jer posljedice zle politike pakta s Miloševićem trajat će na unutarnjem političkom planu u Hrvatskoj dugo.

Jednom počinjeni moralni sunovrat vraća se u vlastitu kuću i kada se ne želi vidjeti, reflektira se kroz razne vrste laži, kriminala i primitivizma.

I današnja hrvatska politika je bez jasnoće prema Hrvatima u BiH. Sve do jedne stranke i njihovih vođa kao da peru savjest udvaranjem ili milostinjom Hrvatima u BiH umjesto da ih prihvate i pomognu da postanu politički subjekt ali ne samo u Hercegovini nego i u RS-u. Možete misliti, Karamarko govori o lustraciji, i hoda s Čovićem po izbornim skupovima, a Čović je tek usred rata izašao iz Sokola gdje su reparirani avioni koji su napadali Hrvatsku! Koja lustracija? Ne znam ni koliko će i uspjeti inicijativa ministrice vanjskih poslova, Pusić, da se BiH ubrzano stavi na evropski put. Nisam negativac prema svemu, nego kako se to misli postići s političarima kojima su usta puna Europe, a oni su po svom ponašanju antieuropejci, koji samo obećavaju a ustvari lažu. Ne treba odustajati od BiH, ali čini mi se da bi konačno trebalo djelovati prema dogovoru, vremenskim rokovima i učinku.

Kako tumačite da je gospodin Čović opet dobio najviše glasova od Hrvata?

Vaše me pitanje podsjeća na vrijeme kada smo u Svjetlu riječi objavili tek nemuštu kritiku hrvatskoga premijera I. Sanadera pred njegovu drugu pobjedu, i na to kako su mnogi ustali, i iz Crkve, i mojih franjevaca da to nikako nismo trebali činiti. Kad se poslije sve to izdogađalo sa Sanaderom, nikome ništa, sve se zaboravilo. Tako mislim da je i s Čovićem. I ne samo s njim. Takva je povijest zarobljenoga i zaboravljivog uma koji uvijek mora imati vođe kao idole. Slično dakle mislim i o tom neupitnom stožerniku, profesoru na Mostarskom sveučilištu predmeta koji se zove upravljanje ljudskim resursima. On je još davno uspio nadigrati Tuđmana i njegova glavnog favorita B. Ljubića koji mu evo sada odano služi. Uspio je poistovjetiti svoju sudbinu s narodom, a donekle i s Crkvom. Dakle sposoban političar s puno služinčadi i udvorica. Gotovo sve je premrežio, svime ovladao, za sve se pita. On je s HDZ-om, posebno s potrčkalima iz srednje Bosne, te s tom karikaturom od strukture, HNS-om, blokirao političku pluralnost Hrvata, služio Dodiku i “podržavljenju” RS-a bez Hrvata. Majstor ljeporječivosti, obećanja i prebacivanja odgovornosti na druge. Parafrazirajući Mirka Kovača, Čović i slični njemu pripadaju najuspješnijim izdancima odbjeglih marksista koje marksizam nije ni okrznuo, najvredniji “komunistički otpad” među nacionalistima.

Ovdje, na Bistriku, u Vašu blizinu je došao novi reis?

Čini se da i reis Kavazović nije bez političkog nerva, ali za sada politikom se bavi više iz religijskog kuta a ne radi svjetovne moći. I ovo posljednje što se događa u Saboru IZ, da u njega ne mogu ući oni koji su članovi izvršne i zakonodavne vlasti, svakako je dobra stvar. Možda ovaj reis ima i dobre savjetnike, i one s kojima se ne slaže i koji su pametniji od njega. Čini mi se da onako kako je Tihić pokrenuo desakralizaciju, deislamizaciju SDA, da ovaj reis nastoji depolitizirati IZ, ne dakle apolitizirati je, nego osloboditi imame i strukture IZ stranačke politike. No, tu je još dug put jer sprega politike i religije je najslađa kušnja.
izvor:Oslobođenje.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Slaven Raguž: Hrvatima je potrebna katarza

Objavljeno

na

Objavio

Da kod bosanskohercegovačkih Hrvata ipak postoji pluralizam najbolje dokazuje Hrvatska republikanska stranka koja je u nekoliko godina izrasla u najveću opoziciju vladajućem HDZ-u, a njen predsjednik Slaven Raguž je skoro jedini glasni kritičar Dragana Čovića. O aktualnim temama, o HNS-u, HDZ-u, Čoviću, narednim izborima, Mostaru, kao i o državi BiH za Klix.ba govorio je predsjednik HRS-a Slaven Raguž.

HRS je dio HNS-a, koliko je ta institucija opravdala ulogu svog postojanja, a koliko je realno poslužila HDZ-u kao sredstvo kontrole i prigušivanje opozicije?

Gledajući na HNS kao okvir političkog djelovanja Hrvata u BiH i artikuliranja onoga što bi trebala biti strateška odrednica politike Hrvata u BiH, onda se ne može govoriti kako HNS nije opravdao svoju ulogu.

HNS je neminovnost kod Hrvata u BiH dok god se ne riješi objektivna ustavno pravna neravnopravnost hrvatskog naroda. No, svaka kritika koja govori o svojatanju HNS-a od strane HDZ-a BiH je na mjestu i stoji. To je vidljivo ponajviše u funkcioniranju Glavnog vijeća HNS-a koje je stavljeno u potpunosti u funkciju najjače hrvatske stranke, no, to su stvari koje mi moramo riješiti unutar institucije, što mi iz HRS-a i prakticiramo na sjednicama Predsjedništva i tijelima HNS-a.

Prvi i jedini smo još prije 4 godine izišli sa konkretnim dokumentom prijedloga reformi HNS-a i dandanas stojimo pri tome. Aktivno djelovanje kroz samu instituciju je način reforme ove institucije, osobito iz razloga što i ova tzv. hrvatska oporba jednako tako zlorabi HNS na način da na sjednicama tijela HNS-a, kao i u samim institucijama vlasti, šutke podržavaju sve ono što radi HDZ BiH, a kasnije po medijima kao izražavaju kritike na zlouporabu HNS-a.

Uvriježeno je mišljenje da kod Hrvata u BiH nema političkog pluralizma, da se imperativno glasa uvijek za iste. Da li je to zaista tako i šta je razlog tog ustavljenog mišljenja?

Činjenica je da dok god se izborni zakon ne izmijeni na način da nitko nikome ne može birati političke predstavnike, Hrvati su primorani nastupati zajednički na razinama gdje je upitno poštivanje legitimne volje našega naroda. Rezultat toga i je bila praktično plebiscitarna podrška strankama okupljenim oko HNS-a na izborima prije četiri godine. S druge strane pak imamo činjenicu kako su ove četiri godine dok su legitimni predstavnici bili u tijelima vlasti nije napravljeno apsolutno ništa po pitanju poboljšanja statusa hrvatskog naroda u BiH. Cijeli mandat je prošao u zadovoljavanju sitnih partijsko-šićarskih interesa i u kadrovskoj politici. Potrebno je dakle uraditi distinkciju između realnih političkih odnosa u kontekstu neizmijenjenog izbornog zakona i stanja stvari u praksi. Kada se radi o poštivanju legitimnosti volje biračkog tijela, tu ne smije biti kompromisa i tu je zajedništvo imperativ. No, sve namjere vladajuće stranke da pod taj imperativ uklopi tzv. jedinstvo, neće ići i tome će se prvi HRS usprotiviti. Tu itekako postoji pluralizma, mi smo živi dokaz tome.

Dragan Čović je najavio da stranke HNS-a zajedno izlaze na oktobarske opće izbore, da li kao predsjednik HRS-a to možete potvrditi?

Ne mogu potvrditi zajednički nastup, jer će prvi HRS na izborima nastupiti samostalno. Zdrav razum nam ne dopušta drugačije. S jedne strane imamo HDZ BiH sa partnerima, koji je protratio cijeli mandat „legitimnih predstavnika“, a da nisu stvari pomaknuli niti milimetar na bolje. Uz sve to, danas se upuštaju u političke dogovore sa aktivnim sudionicima i sukreatorima Platforme i Alijanse, koji bi, da su samo okolnosti bile drugačije, sigurno nastavili gaziti volju svoga naroda. Gdje je tu dosljednost?

S druge strane imamo stranke i ljude koji su na prošlim izborima djelovanje gradili na temeljima „dvostrukog legitimiteta“ i koji ne skrivaju bolesne ambicije da na krilima istog grade kampanju i za ove izbore. Njihov isključivi cilj nije mijenjati društvo, nego zauzeti mjesto HDZ-a BiH i djelovati po identičnom koruptivno-uhljebaškom modelu. Hrvatima su ovi izbori biti ili ne biti, što sa demografske, što sa socio-političke osnove. Da se iz svega izvučemo, potrebna nam je katarza, odnosno novi početak, a taj početak mogu biti isključivo ljudi koji nikada do sada nisu bili dijelom sustava koji je postao samo nadograđena inačica režima kojeg smo ostavili prije 90ih godina prošlog stoljeća.

Najglasniji ste kritičar „prvog u bh. Hrvata“, šta mu konkretno zamjerate kao članu Predsjedništva BiH i predsjedniku Hrvatskog Narodnog Sabora?

Iako je dosta toga propustio uraditi kao član Predsjedništva, ne može mu se ne priznati kako nije uradio dosta toga po pitanju internacionalizacije ustavnog neuređenja BiH. Kao predsjedniku HNS-a mu se mora zamjeriti sve, jer on personificira politiku koja već 15ak godina artikulira apsolutno identične stvari, a mi ne da tapkamo u mjestu, nego nazadujemo.

Nakon prošlih općih izbora govorio sam kako se ne smije dogoditi da se prokocka izborni legitimitet, a u ove četiri godine se dogodilo upravo to. Imenovanjem nestručnih kadrova na mjesta koja iziskuju struku, umijeće, znanje i domoljubne ideale, dovedeni smo u situaciju da, osim argumenta izbornog legitimiteta, apsolutno nikakve razlike nema između platformaške vlasti i ove legitimno izabrane. Nije upućena niti jedna apelacija za ocjenu ustavnosti nametnutih zakona od strane Platforme, nije učinjeno ništa po pitanju pravednije preraspodjele prihoda, nije učinjeno ništa po pitanju neustavnih prisvajanja ingerencija od strane Federacije, na štetu županija.

Primjera ima na stotine, a najočigledniji je primjer podrška radu Tužiteljstva BiH. Na najvišim razinama vlasti imamo ljude za koje se uopće ne zna tko su i što su uradili na svojim funkcijama, a prošao je cijeli mandat. Tu je najveća odgovornost Dragana Čovića. Katastrofalnom kadrovskom politikom stvorio jedno kancerogeno tkivo koje je metastaziralo i sve nas kao narod vuče u propast. Zato nam je, ponavljam, potrebna katarza.

Kako HRS gleda na predstojeće izbore, kakve su ambicije i na kojim nivoima ćete imati svoje kandidate?

Kao što sam već rekao, HRS će na izbore samostalno i to u županijama sa hrvatskom većinom i na razini Federacije u onim izbornim jedinicama u kojima nema opasnosti od preglasavanja od strane drugih naroda. Namjera nam je, naravno, osvajanje mandata na svim razinama na kojima budemo izlazili, no nismo opterećeni rezultatom. Naše da učinimo sve kako bi prezentirali svoj program i sebe biračima. Dokazali smo do sada kako djelima stojimo iza svojih ideja i kako smo sposobni iznijeti te ideje u praksi, bez obzira što nismo bili nikada dio vlasti. Stvari su jednostavne: ako je narodu loše, glasovati će za promjene, ukoliko im je dobro, neka biraju ponovno iste.

HRS je posebno aktivan u Mostaru, koji godinama grozničavo čeka rješenje za održavanje svojih, lokalnih izbora. Da li će do rješenja doći ove godine i šta je po vama optimalno kad je u pitanju provedba presude Ustavnog suda?

Do rješenja se neće doći, jer to nikome nije u interesu. Zašto bi se dolazilo do rješenja kad je situacija nikad bolja? Protuustavnim i izdajničkim izmjenama zakona o proračunima, u čemu su sudjelovali i hrvatski zastupnici, doveli smo se u situaciju kako o proračunskoj raspodjeli odlučuju dva čovjeka: gradonačelnik i načelnik za financije u gradskoj upravi.

Dva čovjeka koordiniraju utrošak svih sredstava poreznih obveznika koji se u dogovoru raspodjeljuju, bez ikakve kontrole i nadzora, između dvije vladajuće stranke u gradu. Tako u 2016. imate osigurana sva sredstva za izgradnju pročistača, da bi 2018. izjavljeno kako nedostaje 2,5 milijuna KM za dovršetak radova. Iste, 2016. godine imate najavu kako će se dovršiti novi most uz osigurana sredstva od GSM licenci, da bi 2018. bilo otvoreno pola mosta, jer za drugu nije bilo sredstava. Ovo su samo dva primjera, kada bih krenuo govoriti o okolišu u gradu, problemu putne infrastrukture, stanja škola itd.

Za gradsku vlast je jedino bitno definirati i dogovoriti tendere za utrošak sredstava poreznih obveznika, kvaliteta življenja je nebitan pojam za koji uvijek postoji isprika nepostojanja gradskog vijeća. Rješenje problema izbora je jednostavno, a to je implementacija pojma kompenzacijskih lista na razinu grada Mostara. Mi smo prezentirali svoj prijedlog još 2014. Nikoga ne diskriminira i u sklopu je postojećeg izbornog zakona. S druge strane, ako se nekome taj prijedlog ne sviđa, bošnjačkim političkim predstavnicima smo poručili kako ćemo prihvatiti svaki njihov prijedlog, ukoliko se isti implementira na slučaju Travnika.

Gdje je BiH danas, koliko je naš evopski put realan, a koliko imaginarani i kako ova zemlje treba da izgleda za deset godina, a kako će izgledati?

Svaki govor u današnje vrijeme o europskom putu BiH je neviđena floskula pod koju se kao pod neki tepih guraju svi problemi. O kakvom mi europskom putu možemo govoriti u trenutku kada sindikalna korpa iznosi preko 1900 KM, a prosječna plaća 860 KM?

To znači da prosječnoj četveročlanoj obitelji dvije plaće nisu dovoljne za osnovne životne potrebe. S druge strane imamo odnarođenu političku elitu koja je podijelila društvo ne po nacionalnim osnovama, nego baš po onim srednjovjekovnim, neofeudalnim. Stranačke elite na vlasti kontroliraju apsolutno sve, od upošljavanja čistačice u nekoj seoskoj područnoj školi, do imenovanja na najvišim razinama vlasti i ništa se ne može bez njih. Kao takvi postali smo lak plijen kojeg bez ikakvog otpora mogu do kosti čerupati trećerazredni međunarodni diplomate i ekonomski stručnjaci koji nam uvjetuju reforme za potrebe međunarodnih financijskih institucija, a s kojima se dodatno degradira ionako loše gospodarstvo i život običnog čovjeka. O kakvoj onda EU perspektivi onda možemo govoriti?

Ukoliko se stvari ne promijene, možemo eventualno govoriti o perspektivi stranačkih parazita i činovničića međunarodne zajednice, jer je jedino njima dobro u ovoj državi. BiH mora postati zemlja jednakih prava svih naroda i jednakih mogućnosti svakog pojedinca za uspjeh.  Ovo što danas živimo je nadograđena i u mnogočemu lošija inačica partijsko komunističkog režima iz bivše države, a znamo kako je ona završila. Pitanje je samo hoće li to biti u roku od deset godina ili za deset godina.

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Predsjednica: Bilo je otvorenih pokušaja da se spriječi Vučićev posjet Hrvatskoj!

Objavljeno

na

Objavio

Žao mi je što su neki željeli osujetiti posjet predsjednika Srbije Hrvatskoj. Neki su možda bili, pa i razumljivo skeptični, poneseni više emocijama nego razumom, ali, nažalost, kod nekih sam osjetila i zlonamjernost.

Moram reći da je bilo otvorenih pokušaja da se Vučićev posjet spriječi i da ne dođe do bilo kakvih pomaka. U svoj toj kakofoniji izgubili su se oni pozitivni učinci i rezultati posjeta, kaže u velikom intervjuu Globusu predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj ovih dana počinje četvrta godina mandata na Pantovčaku.

Predsjednica smatra da u srpskom predsjedniku Vučiću ima dobrog sugovornika i da njihov susret znači veliki iskorak u odnosima između Hrvatske i Srbije, koji su godinama bili u dubokoj stagnaciji.

– Posjet predsjednika Vučića dugo smo pripremali, upravo u namjeri da postignemo iskorak. Odgađali smo ga, čekali bolje ozračje, no sve smo više tonuli u spiralu verbalnog rata. Odlučila sam to presjeći. Svjesno sam preuzela politički rizik, ali savjest mi je mirna jer sam to napravila za dobrobit hrvatskog naroda i države, kaže predsjednica.

No priznaje da je bila iznenađena kad je, samo nekoliko dana uoči Vučićeva posjeta, premijer Plenković pokrenuo pitanje ratnih reparacija.

– To je toliko složeno pitanje da se ono ne može staviti na stol preko noći te moram reći da me iznenadio način njegova podizanja u ovom trenutku. Ovaj posjet pripreman je mjesecima, pa ako hoćete i godinama, u koordinaciji s MVEP-om i Vladom. Pitanje ratnih odšteta nikada nije bilo spomenuto.

Predsjednica smatra da su odnosi između nje i Vlade ipak u cjelini dobri te da su tvrdnje o dvije različite vanjske politike običan mit.

– Moj Ured i ja iskreno surađujemo s Vladom i MVEP-om. Dijelimo iste nacionalne interese i iste ciljeve i mislim da su naše vanjskopolitičke inicijative sasvim komplementarne, kaže Kolinda Grabar-Kitarović, no upućuje oštar prigovor Ministarstvu vanjskih i europskih poslova: – Voljela bih da se MVEP drži Ustava i odredbi o sukreiranju vanjske politike. Više ne mogu kriti svoje nezadovoljstvo stanjem u hrvatskoj diplomaciji. Služba vanjskih poslova nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti i kakvu od nje očekujem.

Na pitanje razmišlja li o kandidaturi za drugi predsjednički mandat Kolinda Grabar-Kitarović otvoreno kaže: – Vjerujte mi, ne razmišljam o sljedećim izborima i još nisam donijela odluku. Sada želim odraditi ovo što radim, izvršiti dužnost prema svojem narodu i državi, pa makar mi to neki i zamjerili.

Predsjednica Republike govori u intervjuu i o rješavanju krize u Agrokoru te se kritički osvrće na slučaj Vladina izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka kojega u javnosti neki prozivaju zbog sukoba interesa; komentira i Vladinu odluku, koja je izazvala određene kontroverzije, da za generalnoga konzula u New Yorku imenuje Borisa Blažekovića; otkriva što misli o onima koji su joj nakon Vučićeva posjeta otvoreno poručili: “Bye, bye, Kolinda!” i zašto ih ne “otpisuje”…

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa

Višnja Starešina: Europejac Vučić treba otvoriti KOS-ove arhive

 

facebook komentari

Nastavi čitati