Pratite nas

Intervju

Fra Ivica Perić, franjevac, misionar u Ruandi: Da bi čovjek bio sretan treba znati cijeniti ljude oko sebe

Objavljeno

na

Fra Ivica Perić
Fra Ivica Perić

Sretni smo što ovoj siromašnoj djeci, uz pomoć dobrih ljudi, možemo pružiti bolju budućnost kako bi i njihov život mogao biti dostojan ljudskoga bića. Mi svjedočimo tome kako ispružene ruke prema siromašnima, mogu napraviti velike stvari te kako je dugoročna pomoć, kroz školovanje i obrazovanje mladih i siromašnih, jedina ispravna, jer će im dati potrebno znanje i kruh u ruke.

Koliko god nam u nekim trenutcima bilo teško, koliko god se nekada činilo nedostižno, ipak smo uspjeli. Uz Božju pomoć, pomoć dobrih ljudi, ostvarujemo san našega brata fra Vjeke, koji je naša inspiracija, čija su djela naše nadahnuće, a njegovo je ime svakoga dana u našim molitvama.

Župnik župe Kivumi u Ruandi fra Ivica Perić, svećenik je i misionar iz Središnje Bosne, koji s 24 godine starosti došao u Ruandu i tamo  ostao. Incijator je svih dobrih ideja koje su tom  mjestu pokenute, realizirane ili se još uvijek realiziraju. Kada je kao mlad svećenik krenuo u misije, najprije je došao u Ugandu, a onda prešao u Kivumi. Ovdje je pokrenuo centar “Otac Vjeko” u spomen na pokojnog fra Vjeku Ćurića, koji je izgubio život. Brine se o svemu i svačemu dobromu, a voli nespojivo: sevdalinke i Beatlese, ljutu hranu i pitomu prirodu. Više od 20 godina neumorni je borac protiv siromaštva i gladi. A, iako voli obrazovanje ne voli birokraciju i govorancije.

Fra Ivice, nalazite su u Ruandi, u tamošnjem Kivumuu. Kakvo je trenutno stanje u toj zemlji?

– Situacija u Ruandi slična je kao i u mnogim afričkim zemljama. Ovo je zemlja sa jako puno siromašnih i gladnih. Cijelu situaciju dodatno otežavaju vremenske neprilike. Dok su prošle godine brojni usjevi stradali zbog velike suše, ova godina bit će zapamćena po nevjerojatnim kišama u čijim je bujicama u travnju živote izgubilo više od 40 ljudi, a uništeno je oko 3.000 kuća.

Ruanda je površinski vrlo mala. Ilustracije radi, upola je manja od Hrvatske. Ali zato ima više od 12 milijuna stanovnika. Ljudi je puno, zemlje za obradu je malo. I zato je puno gladnih. Još kada vremenske nepogode donesu svoje… Možete misliti kako je. U ruralnim dijelovima zemlje ljudi si topli obrok mogu omogućiti jednom ili dva puta u tjedan dana. I to su uglavnom grah, riža, nešto zeleni ili banane. Većina ljudi meso si za obrok može omogućiti samo jednom ili dva puta godišnje, na blagdane.

U našoj župi Kivumu, koja broji oko 35.000 stanovnika, niti jedna jedina obitelj u kući nema vodu, a tek su rijetki oni koji se mogu pohvaliti da imaju struju u kući. Po vodu moraju pješačiti na izvore.

Ravnatelj ste Centra Otac Vjeko. Svima nam je poznato što je pokojni fra Vjeko Ćurić činio za ljude pronoseći ime Kristovo. Centar koji nosi ime po njemu nastavlja misiju gdje on stao?

– Tako je. Moj veliki prijatelj i fratarski brat, Vjeko Ćurić, posvetio je život služenju potreba najsiromašnijih. Njegov san bio je u Kivumuu izgraditi školu kako bi siromašnoj djeci omogućio školovanje i na taj način im dao mogućnost da pobjegnu iz ralja siromaštva.

U ostvarenju sna spriječio ga je strašan rat koji je 1994. godine pogodio Ruandu. O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću suvišno je govoriti, poglavito pored naziva kojim su ga oslovili ovdašnji zaštitari ljudskih prava – Afrički Oscar Schindler! Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja koje je postalo njegova ratna misija. Nažalost, u teškom razdoblju ruandskoga poraća, 31.siječnja 1998. godine fra Vjeko je ubijen, a za njegovo ubojstvo do danas nitko nije odgovarao. Zbog njegove nevjerojatne uloge koju je odigrao u vrijeme ruandskoga genocida, spašavajući ljude na gotovo filmske načine, pokrenut je postupak njegove kanonizacije, odnosno proglašavanja svecem.

Škola u Kivumuu bila je njegov san. San kojim je htio tisućama siromašne djece omogućiti ono najosnovnije – pravo na obrazovanje koje bi im donijelo i bolje sutra.

Što se tiče mene osobno, kao fra Vjekin dobar prijatelj i istomišljenik u većini stvari, bilo mi je logično da dođem u Kivumu kojeg su se, nakon njegova ubojstva, svi pribojavali i plašili i bježali od njega kao od vrućeg krumpira. Bio sam među rijetkim njegovim zemljacima koji su mu bili na pogrebu, nosio sam njegov lijes, a tim činom sam se, smatram, obvezao i širiti njegovu ideju o pokretanju srednje škole za sve one mlade kojima roditelji ne mogu osigurati odlazak na preskupo školovanje u druga mjesta. Njegova misija je postala moja misija!

Stoga, bilo je potpuno logično da se strukovna škola, koja je pokrenuta 1999. godine, nazove po fra Vjeki, odnosno da se nakon toga i cijeli školski kompleks nazove po njemu – Centar Otac Vjeko… Danas u Centru Otac Vjeko imamo vrtić, osnovnu i dvije srednje škole, koje su proglašene “Uzor školama” i to u konkurenciji svih 389 ruandskih srednjih škola. Mladima  kroz obrazovanje nudimo priliku za bijeg od siromaštva. Upravo ono što je bio san našeg fra Vjeke.

Sretni smo što ovoj siromašnoj djeci, uz pomoć dobrih ljudi, možemo pružiti bolju budućnost kako bi i njihov život mogao biti dostojan ljudskoga bića. Mi svjedočimo tome kako ispružene ruke prema siromašnima, mogu napraviti velike stvari te kako je dugoročna pomoć, kroz školovanje i obrazovanje mladih i siromašnih, jedina ispravna, jer će im dati potrebno znanje i kruh u ruke.

Koliko god nam u nekim trenutcima bilo teško, koliko god se nekada činilo nedostižno, ipak smo uspjeli. Uz Božju pomoć, pomoć dobrih ljudi, ostvarujemo san našega brata fra Vjeke, koji je naša inspiracija, čija su djela naše nadahnuće, a njegovo je ime svakoga dana u našim molitvama.

Upravo ovih dana iz tiska je izašla knjiga o nevjerojatnom životu fra Vjeke Ćurića – „Fra Vjeko Ćurić, Svetac našeg doba“, autora Željka Garmaza. Godinu dana predanoga rada, više od 50 sugovornika, tisuće prijeđenih kilometara, uložio je autor u ovu knjigu, potrudio se naći i prenijeti što više informacija o Vjeki Ćuriću. Knjigu možete naručiti na našoj mail adresi [email protected] i tako nam pomoći da nastavimo ostvarivati fra Vjekin san o školovanju siromašne djece.

U misijama ste od 1990. godine, gotovo tri desetljeća, kako se mladi danas odazivaju misionarskom pozivu?

– Mislim da se prije puno više mladih odlučivalo na odlazak u misije. Ipak, drago mi je vidjeti da i danas ima jako puno mladih misionara i misionarki.

Odlučiti se za ovaj životni poziv i otisnuti se u nepoznato nije baš jednostavna odluka. Ona nosi puno odricanja i pitanja koliko smo spremni dati sebe za drugoga i za suživot.

Da bi čovjek bio sretan, potrebno mu je vidjeti čovjeka pored sebe i znati cijeniti druge. Ne smijemo nikada zaboraviti na čovjeka, na ljude u potrebi. I zato mi je drago da po svijetu još uvijek ima misionara.

Nalazite se u Africi gdje polako prodire, ali još uvijek nije u potpunosti došla moderna tehnologija. To svakako otežava rad.

– U mnogim afričkim zemljama vidljivi su nevjerojatni kontrasti. Primjerice, kao što sam već rekao, u -Kivumuu niti jedna kuća nema vodu, malo koja ima struju, ali mi smo bez problema nedavno u školu uveli wi-fi. Mi danas, zahvaljujući donacijama hrvatskoga naroda u školi imamo informatički kabinet opremljen prijenosnim računalima. A na njima rade djeca koja kod kuće nemaju struju.

Nama je rad otežan utoliko što mlade moramo učiti i onim najosnovnijim stvarima – što je utičnica, kako se upali svjetlo, kako funkcionira vodovod, zašto skupljamo kišnicu s krova, kako ju onda dostavljamo u sanitarne čvorove i slično.

Prije nekoliko godina uveo sam u našu strukovnu školu smjer za električare. U Kivumu tada još uopće nije niti došla struja. Svi su se čudili. Ipak, pristali su mladi upisati se i na taj smjer. Rekao sam im – ne bojte se, dok vi završite školu, krenut će i elektrifikacija zemlje. I tako je i bilo. Završili su školu i odmah svi našli zaposlenje.

U Ruandi vlada veliko siromaštvo. Što je u ovom trenutku najpotrebnije?

– Kada živite u ovakvim uvjetima, sve je potrebno. No, ljudima koji su nam spremni pomoći, uvijek pokušamo objasniti zašto su nam novčane donacije najpotrebnije…

Primjerice, često nam se ljudi javljaju sa željom da nam pošalju odjeću i obuću za djecu. Ali, to je neisplativo. Kao prvo, poštarine za slanje su jako skupe. Za paketić od 10 kilograma treba se platiti oko 500 kuna. I najčešće te stvari niti ne dođu do nas, jer budu pokradene usput.

A mi za 500 kuna, koliko bi netko platio poštarinu, omogućimo ručak za 200 djece.

Naši učenici svi imaju školske uniforme koje im se šiju u školi. Od novca iz donacija kupimo materijal. A učenici viših razreda odjela za krojače svojim školskom kolegama, na praktičnoj nastavi, naprave uniforme.

Svi naši učenici svaki dan u školi dobiju jedan topli obrok. Dio hrane osiguravamo iz naših vrtova, dio kupujemo. Kupujemo na veliko, pa nas izađe nešto jeftinije. Tu sam već tolike godine da se znam snaći. Znam gdje kupovati, a gdje ne. Gdje je što jeftinije i isplativije kupiti.

Može li se doći i volontirati u Vašem centru i kako to ostvariti?

– Puno se mladih ljudi javlja sa željom da dođu volontirati, no malo tko od njih zapravo ima ideju na koji bi način pomogao. Svi misle da je volontiranje doći k nama igrati se s djecom. Pa se onda mnogi iznenade kada dobiju zadatak što bi trebali raditi.

Zato smo odlučili malo postrožiti pravila i ne primati baš svakoga tko se javi sa željom da bi došao volontirati.

Ako netko želi doći volontirati, bilo bi dobro da predloži nekakav konkretan projekt koji bi provodio u vrijeme svoga boravka ovdje. Jer, jasno je da nije dovoljno poslati samo poruku i napisati: „Ja bih došao/došla volontirati. Radit ću bilo što“.

Ono što nam je jako važno jest da nam potencijalni volonteri napišu kako i na koji način žele pomoći, što su po struci, koliko imaju godina? Koje jezike govore? Jesu li do sada već negdje volontirali? Imaju li možda preporuku župnika ili neke volonerske organizacije?

Doći i reći – radit ću bilo što nama niti malo ne olakšava. Jer, Centar Otac Vjeko ima nekoliko stotina učenika, vrtić za stotinu mališana i mi moramo funkcionirati 365 dana u godini. Bilo volontera, ili ne. Ovdje se točno zna tko što radi. Mi imamo zaposleno školsko osoblje, nastavnike, odgojiteljice, kuhare. Od volontera se očekuje da svojim radom donesu neku novinu/vještinu u našu zajednicu koju bi određeni učenici ili učitelji dalje nastavili provoditi i nakon njihova odlaska.

Zasigurno imate mnogo projekata. Kako se u iste uključiti?

– Projekte pomoći za naš Centar Otac Vjeko u Hrvatskoj i BiH provodi Humanitarna udruge Srce za Afriku koja nam pomaže već nekoliko godina. Članovi udruge rado surađuju s vrtićima, školama i fakultetima, održavaju predavanja za mlade o životu u Kivumuu, privlače nove donatore. Projekti pomoći mogu se pronaći na Facebook stranici udruge – Srce za Afriku te na našoj web stranici: http://www.vjeko-rwanda.info/

Najnoviji projekt koji smo pokrenuli je Prijatelj Centra Otac Vjeko. Mi nemamo klasičan oblik kumstava, pojasnit ću vam i zašto, ali imamo sličan model za naše članove podupiratelje, odnosno prijatelje Centra Otac Vjeko.

Naime, kumstvo je plemenita, ali i dugotrajna i skupa obveza. Dok je u Ruandi osnovno školovanje obvezatno, ali i besplatno, srednjoškolsko obrazovanje po učeniku nas košta 250 eura za školsku godinu.

“Problemi” kumstava započinju ako donatori, iz raznih razloga, više nisu u mogućnosti skrbiti o svome štićeniku. To nas dovodi u nezgodan položaj, jer što onda učiniti s tom djecom? Kako reći djetetu da za njega više nitko ne plaća školarinu i da se ne može više školovati?

Stvaranjem obaveze prema kumovima, dovodimo i te ljude u nezgodan položaj. Jer ih se obvezuje da za djecu uplaćuju točno određene iznose i to nekoliko godina. A to si ne može svatko priuštiti. Netko želi pomoći sa 5 kuna, jer ne može više izdvojiti, a nama i to puno znači!

Mi prakticiramo zajedničku ‘blagajnu’ iz koje zajamčeno financiramo školovanje djece do završetka škole. Riječ je o zajedničkom budžetu i sve donacije idu u njega. U njega se slijevaju sve donacije – i one od 5 kuna i one od 55 i one od 555 kuna. Nama je svaka donacija jednako vrijedna, jer znamo da je došla od srca!

Na početku školske godine znamo koliko imamo sredstava na raspolaganju da djeci omogućimo školovanje, svakodnevni ručak, uniforme, opremu i materijale za praktičnu nastavu. I na temelju tog budžeta upisujemo novu djecu u školu.

Ovakav naš pristup se pokazuje toliko uspješnim da smo u mogućnosti svake godine uvoditi sve više noviteta u školovanju, ali i prehrani učenika za koje skrbimo.

Također, na taj način djeci ne dajemo nadu da će jednog dana netko doći i odvesti ih u neki bolji svijet. Nekima je dosta teško shvatiti što je to ‘kumstvo’ i mnogi od njih zapravo se nadaju da je to netko tko će ih sponzorirati cijeli život, pa se zbog toga ne žele dovoljno truditi u školi.

Ljudima koji nam žele i mogu pomoći na ovaj način, sada nudimo mogućnost da putem Humanitarne udruge Srce za Afriku postanu Prijatelj Centra Otac Vjeko, odnosno naš član podupiratelj. Njihova obveza bila bi u tom slučaju platiti minimalnu godišnju donaciju od 750 kuna (200 KM ili 100 eura). Time pokrivate dio troškova školovanja jednog od naših učenika. Prijatelji Centra Otac Vjeko tri puta godišnje na svoje će adrese dobiti pismo u kojem donosim novosti iz misije, sve što se napravilo u prethodnom razdoblju, kao i poruku nekog od učenika o tome kako mu je u školi.

Ukoliko je ljudima taj iznos godišnje prevelik, mogu biti i naš donator  te plaćati donacije u iznosu kada mogu i hoće, i koliko hoće.

Svi zainteresirani, slobodno nam se mogu javiti na mail [email protected]

Kako ugraditi ljubav u mlade naraštaje kada su u pitanju drugi i drugačiji?

– Odgovor na ovo pitanje nalazi se u svakoj obitelji. Sve ide od roditelja. I od odgoja u obitelji. Djeca se ne rode sa urođenom netrpeljivošću prema drugačijima od sebe. To nauče kod kuće. Jer, roditelji su njihovi prvi i najveći uzori. I roditelji su ti na kojima je ova važna uloga – a to je da nauče svoju djecu cijeniti druge ljude, da nauče svoju djecu empatiji i potrebi pomoći ljudima u nevolji. Bez obzira na boju kože i kilometre koji nas dijele. Cijeli svijet treba biti ‘naše dvorište’ o kojem brinemo.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s gospodinom Miroslavom Ćurićem

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Ćurić

Danas razgovaramo s gospodinom Miroslavom Ćurićem, ravnateljem Srednje ekonomske škole Livno, inače članom Udruge Hrvatska zvona.Negdje tamo početkom svibnja u istom kontekstu, dakle kao članicu Hrvatskih zvona, intervjuirali smo Vašu kćer Martinu. Kako to da ste se oboje uključili u rad Hrvatskih zvona? Tko je koga nagovarao, ona Vas ili Vi nju?

Iako često bude obrnuto, moram priznati da je njeno uključivanje u Udrugu Hrvatska     zvona, njeno oduševljenje ljudima koje je upoznala u Zagrebu, uvelike utjecalo na mene.

Unatoč tome što sam društveno vrlo angažiran gotovo 30 godina kroz sport, kulturu i obrazovanje, odolijevao sam iskušenjima političkog djelovanja pa tako nikada nisam bio član neke stranke. Dugogodišnji sam sportski djelatnik, bivši nogometaš (neki kažu da čak nisam bio ni loš), trenutni predsjednik KUD-a „Kamešnica“ iz mog Podhuma, dugogodišnji dopredsjednik Ogranka Matice hrvatske u Livnu, prvi predsjednik skupštine Asocijacije ravnatelja srednjih škola u BiH, član predsjedništva Udruge ravnatelja srednjih škola u BiH koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu, sudionik reformskih procesa u BiH od 2000. do 2010. godine. Sve ovo,  uz redovite obveze na radnom mjestu, iziskivalo je puno truda, volje i odricanja pa stoga o političkom angažmanu nisam ni razmišljao.

Njezine motive za aktiviranje unutar Hrvatskih zvona imali smo priliku čitati, koji su Vaši? Što je bilo prijelomno u odluci oko ovog Vašeg angažmana?

Ono što je prvenstveno utjecalo na moje aktiviranje u Udruzi Hrvatska zvona je brojno članstvo mladih ljudi koji se ne boje izazova, koji žele promjene, a spremni su ih svjedočiti osobnim primjerom. Čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje su načela koja promoviraju Hrvatska zvona, a ja ih pokušavam svakodnevno živjeti.

Uvažavanje drugog i drugačijeg, poštivanje svakog pojedinca, neopterećenost mladih ljudi, njihova energija, obrazovni i poduzetnički potencijali također su utjecali na moje uključivanje u Hrvatska zvona.

Ravnatelj ste jedne srednje škole u Livnu. Radite s mladima i sigurno primjećujete što ih najviše muči u njihovom sazrijevanju, zbog čega imaju najviše upitnika iznad glave… Možete li s nama to podijeliti?

Ovih dana navršava se punih 25 godina od mog dolaska na mjesto ravnatelja Srednje ekonomske škole u Livnu i gotovo 30 godina rada u odgoju i obrazovanju. Svoj radni vijek, ali i društveni angažman proveo sam s mladim ljudima. Kroz ovo vrijeme kroz Srednju ekonomsku školu prošlo je oko 4000 učenika, među kojima danas, hvala Bogu,  imamo doktora znanosti, inženjera, svećenika, liječnika, profesora, … ali i puno vrijednih i dobrih djelatnika. Iako mi stariji često imamo primjedbe na njihovo ponašanje i često iskazujemo svoje nepovjerenje u njih i njihove potencijale, uvjeren sam da su mladi ljudi najbolji dio našega društva.

S obzirom na Vaš radni staž i životnu zrelost, sigurno ste bili i još uvijek ste svjedoci promjenama u gradu u kojem živite? Što biste izdvojili kao pozitivne promjene, a što kao one koje su se negativno odrazile na život zajednice kojoj pripadate?

Kada se osvrnem na proteklih tridesetak godina, kao dragovoljac Domovinskog rata i kao ratni zapovjednik na dijelu livanjske bojišnice, ne mogu ne prisjetiti se tih teških, krvavih, ali i ponosnih dana. Tu odlučnost, ponos i jedinstvo, daj Bože da ponovno ostvarimo. Istinski livanjski branitelji, znani i neznani momci s prvih crta bojišnice, nažalost su zaboravljeni, bolesni, razočarani, nezaposleni i prepušteni sami sebi.

Na njihova radna mjesta došli su neki drugi, nečiji rođaci, prijatelji, stranački istomišljenici i kolege pa čak i ratni dezerteri. Branitelji su poput svojih očeva morali kruha tražiti po europskim, najčešće njemačkim bauštelama. Da bi se krug zatvorio, istim putem moraju i djeca branitelja – nakon završavanja fakulteta, nedobivanja čak ni pripravničkog staža, odlaze i oni. Posljedice su katastrofalna demografska situacija, sve praznije škole, tjeskoba i beznađe.

Na svu sreću, ima i pozitivnih primjera u vidu poduzetničkih projekata mladih gospodarstvenika iz Hrvatske i dijaspore, koji su prepoznali ljudske i tehnološke potencijale, ali i nužnost opstanka mladih ljudi na ovim prostorima.

Vjerujem da će takvih inicijativa biti sve više.

Koji bi bio Vaš savjet jednoj mladoj osobi koja realno i racionalno promišlja o društvu u kojem živimo i koja je svjedok negativnih društvenih pojava, nepotizmu i korupciji koji nas okružuju?

Teško je u ovome trenutku nešto sugerirati, kao ljudi moramo vjerovati da će se nešto promijeniti na bolje. Iskreno vjerujem da su upravo mladi nositelji tih pozitivnih promjena. Otići, znači predati se bez borbe. Otići, znači zauvijek napustiti pradjedovska ognjišta na koja su se vraćali naši očevi, jer su ih na njima čekale obitelji. Tko će nas čekati kada odemo?!

Samo je jedno sigurno, najljepše i najbolje mjesto za život je rodni kraj. Da bi nam bilo bolje svi se moramo više potruditi. I žrtvovati.

Što biste htjeli postići svojim angažmanom kroz Udrugu Hrvatska zvona?

Volio bih kada bi prostor HBŽ – a postao mjesto dobrog življenja za sve, prostor gdje će mladi ostvariti svoje potencijale, prostor zadovoljnih i sretnih obitelji i radosnog dječjeg smijeha.

Ostati ili otići, vječna je dilema koju imaju mladi ljudi iz naših krajeva. Imali su je i branitelji početkom agresije na naše prostore. Svoja razmišljanja, nadanja  i osjećaje opisao sam u jednoj pjesmi nastaloj u Domovinskom ratu.

Hladno proljetno jutro puno magle

Pogled mi traži Kupreška vrata.

Svuda vidim samo krš i goli kamen

Bože, kako je pusta ova zemlja Hrvata.

Pogledam na drugu stranu,

dinarski prsten čuva naše polje

pitoma sela poljem razasuta,

kao da čekaju i tiho mole.

I opet se pitam, po tisuću puta,

zašto smo ovdje, kad bi nam

drugdje bilo puno bolje,

i dok razum traži

neko opravdanje, srce tuče jače

mimo moje volje.

 

(Cincar , proljeće ’92.)

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Damir Kajin o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću…

Objavljeno

na

Objavio

Donosimo nastavak intervjua sa Damirom Kajinom o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću te svim problemima koji opterećuju ovaj Hrvatski poluotok

Što se zbiva s Uljanikom?

Katastrofa. Danas je 16.08. i radnici bi trebali dobiti plaću. Međutim, ako Vlada u Uljanik ne unese 300- 350 mil. €, te ako novom vlasniku ne bude jamčila za 200 mil. € kojeg bi ovaj trebao unijeti u Uljanik, sustav koji je stvaran 170 godina nećemo više prepoznavati. 350 mil. € je cca 2.5 mlrd. kn. Ili to vam je 5 000 stanova od 50 mč prosječne cijene od 1 400 € po kvadratu. Ili to vam je najmanje 5 000 prodanih gazdinstava u Slavoniji koje ljudi nude za manje od 50 000 €, a stvarala su ih 3, 4 generacije.

Ali prije 7 mjeseci kada je Vlada izdala jamstvo od 96 mil. € Jakovčić, Miletić i  Flego tvrdili su da će s tim novcem Uljanik stati na noge!

Ja sam govorio da neće. Oni ne znaju da su živi. Danas Uljanik ima problem isplata plaća, a imat će opet za mjesec, pa dva mjeseca, itd. Ono što je najgore, mediji pod utjecajem IDS-a, a u suvlasništvu Končara, tvrde da će Končar “uskočiti”. Istina je da se Končar obratio Vladi da mu HBOR izda 16 mil. € kredita. Znači, bez Vlade nema isplate ni ove plaće.

Priča se da je platforma Apolo izrađena u Uljaniku smanjila državna jamstva za 100 mil. €.

Točno, ali od platforme Apolo Uljanik je u minusu za dobrih 15 mil. €. Po svakom brodu imate gubitak od 15 i više mil. €. O tome sam više puta govorio u Saboru.

 Pa kako da se tome stane na kraj jer ispada da bi se time moglo zaustaviti iseljavanje iz Hrvatske.

Vjerojatno ne bi, ali bi 350 mil. € usmjerenih u populacijsku politiku prepolovilo iseljavanje. Istina, bez tog novca će masovnije i Istrijani napuštati Istru.

 Koliko je do sada Vlada uložila u Uljanik?

Cca 4.4 mlrd. kn. S ovih 2.5 mlrd. kn to će biti blizu 7 mlrd.kn.  Uljanik je usput usisao i 500 mil. kn iz 3.maja, a o jamstvima neću.

Pa kako tome stati na kraj? Što je geneza problema?

Pretvorba Uljanika i Uljanik plovidbe. Ja sam galamio u Saboru da Uljanik nije spreman za pretvorbu, da privatizaciji valja reći ne, da privatizacija gdje bi radnici bili vlasnici je najobičnija obmana. Da Uljanik u trenutku privatizacije ima 100 mil. € gubitaka, da po brodu gube 15 mil. €, itd.

 Miletić govori da je Istra uspješna jer se IDS ne miješa u rad uprava.

Ako to tvrdi onda je izgubljen u prostoru i vremenu. Istra je bila uspješna onda kada se umješavala u rad istarskih tvrtki koje bi zapale u probleme. Počev od Pivovare, Cimosa, Istarske banke, TPS-a, pa i samog Uljanika. Ja sam supotpisivao otpis potraživanja Županije i Grada Pule u iznosu od 65 mil. kn. Pa ja sam tamo 2007. hodočastio do Sanadera da Tankerska i Uljanik uđu u Viktor Lenac i to se pokazalo dobrim. Sjećam se kao danas kada me je predsjednik uprave Uljanika tražio da govorim s Milanovićem i Linićem za 120-140 mil. € jamstava Uljaniku i znam kako su tekli ti razgovori. Ali to redovito čini i Miletić. S tom razlikom da ja sebe nikada nisam politički prodavao- „Vi pomognite meni, pa ću ja vama držati kvorum“. Pa 13.09. u Puli će se održati sjednica Vlade, a glavna tema bit će Uljanik.

 Što je biti kraha pulske brodogradnje?

Privatizacija. Ono što je vrijedilo je Uljanik plovidba brodarsko poduzeće koje je 1986. osnovao Uljanik da u godinama smanjenih narudžbi za istog grade brodove. Genijalna odluka. Međutim, Plovidbu , ono najdohodovnije što je bilo u Uljaniku preuzeli su direktori, a Uljanik prepustili radnicima. S druge strane uz 48% koliko drže radnici 52% Uljanika drže Croatia osiguranje, mirovinski fondovi… i po problemima Uljanika isti u njega nisu uložili niti kune. Zašto onda Vlada koja sve daje ne nacionalizira Uljanik kao u slučaju Agrokora?

 Zanimljivo da se Jakovčić na vrijeme, iako Todorićev savjetnik povukao iz Agrokora, a sada napušta Končara.

Treba imati osjećaj za tajming. To je bit opstojnosti. Ako želimo da Uljanik preživi treba raditi sve suprotno od onoga što Jakovčić predlaže. Sada spominje preseljenje Uljanika 40-50 km istočnije. Pa Uljanik nije u stanju u svom trošku preseliti jednu kancelariju s prvog na drugi kat, a kamoli izmjestiti proizvodnje. A i tko bi ga prihvatio? To je gašenje proizvodnje, a potom slijede špekulacije sa zemljištem.

Zar to ne vide Puljani?

Ne.  Oni koji su zaposlenici gradskih vlasti njima je dobro, a oni drugi ne idu na izbore, pa bi netko zaključio da ih za Uljanik nije briga. Oni treći su napustili Pulu i danas su u Italiji, Njemačkoj, Irskoj…

 Što je rješenje za Uljanik?

Ono što i za Agrokor. Nacionalizacija. Pa vlasnici bi to objeručke prihvatili. Konačno, Debeljak je nudio za ulazak u Uljanik 100 mil. €, ali prihvaćena je ponuda od 25 mil. €. Pred 6 mjeseci nešto se moglo učiniti, a danas je puno teže.

 Što je s otpuštanjima 1 300 radnika, Lencem, 3.majom koji su danas dio Uljanika?

Točno, doma će 1 300 radnika. Stvarno puno više. 3.maju majka Uljanik mora vratiti 500 mil. kn i nude ga jednom talijanskom brodogradilištu. Viktor Lenac prodaju-prodali su Palumbo grupi iz Napolija čiji su vlasnici bili 5 god. u talijanskom kućnom zatvoru. NO Uljanika se raspao i situacija je složena.

 Pa i Končar je bio u zatvoru!?

Davno je to bilo. Problem su lokalna vlast i uprava Uljanika. Da se razumijemo, možda najmanji problem je ova zadnja uprava.

 Da li stoji teza da u državni proračun Županija Istarska više unosi no što iz njega dobiva?

Ta teza je stajala do 2017. Već 2017. Istra je više novaca povukla iz državnog proračuna no što je unijela, a 2018. to će biti drastično više. To govori da stagniramo. Istra nisu samo fešte i tartufi. Samo turizam i TDR. Istra su i Uljanik i sirotinja koja iseljava, nepotizam i kontrola medija i namješteni sudski procesi. Točno, u Istri se bolje živi nego drugdje u HR, ali da nemamo turizma bili bi kao Bosna Srebrna.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Kajin o Jakovčiću: Istra je danas ‘špilja razbojnička’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari