Pratite nas

Feljton

Fra Leonardo Rupčić jedan je od 66 franjevaca koje su ubili partizani

Objavljeno

na

Nakon propasti komunizma preživjeli su se đaci širokobriješke gimnazije, sada već starci, okupili i iznijeli svoja sjećanja na gimnazijski način života i osobito na svoje pobijene profesore i odgojitelje…

Fra Leonardo Rupčić jedan je od 66 franjevaca koje su ubili partizani, a u najvećem broju pri završetku Drugoga svjetskog rata i nakon njegova okončanja. K tome, on je jedan od ubijenih profesora Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, koja je sve do svoga uništenja 1945. imala zavidan ugled u onodobnom društvu. I još nešto: fra Leonardo je jedan od tridesetak pobijenih franjevaca za čije se kosti još ne zna, barem se s potpunom sigurnošću ne može ustvrditi gdje je ubijen, iako je prema svim pokazateljima mjesto njegova stradanja okolica Zagvozda kamo su ga partizani s još nekim franjevcima i civilima odveli sa Širokog Brijega i pogubili.

O fra Leonardu još nitko nije napisao opsežan životopis iako neke osnovne podatke o njemu imamo. Tako je fra Andrija Nikić preuzeo podatke iz Imenika hercegovačkih franjevaca koji se čuva u Arhivu Provincije u Mostaru te ih, uz kratke nadopune, objavio 1992., a kasnije je u zborniku Hardomilje (1998.) objavio opsežniji fra Leonardov životopis služeći se ponajviše svjedočanstvima bivših fra Leonardovih đaka.

Dotični je autor isti, samo skraćen, životopis objavio još jednom kasnije (2003.). A najopširnije je izvatke iz navedenih svjedočanstava bivših đaka širokobriješke gimnazije objelodanio Jozo Tomašević Koška, i sam jedan od fra Leonardovih učenika, u svojoj knjizi o širokobriješkoj gimnaziji (1997.), u kojoj donosi i veoma kratak fra Leonardov životopis.

Fra Ante Marić opširno je pisao o ekshumaciji tijela u blizini Zagvozda, među kojima se vjerojatno nalaze i kosti fra Leonarda Rupčića te donio njegov kratak životopis. Osnovne podatke o njemu donosi i don Anto Baković u svome martirologiju. To bi, koliko sam uspio pronaći, bili svi dosad objavljeni članci o fra Leonardu Rupčiću. Međutim, na temelju uvida u građu koja se odnosi na njega, a do sada je korištena malo ili nimalo, može se ustvrditi da o njemu ima priličan broj sačuvanih podataka koji će nam pomoći u rekonstrukciji njegova života i djelovanja.

U kratkim crtama: nakon dovršetka teološkog fakulteta završio je još jedan studij te postao profesorom latinskog i francuskog jezika, koje je predavao tijekom šest posljednjih godina svoga života (1939. – 1945.) u širokobriješkoj gimnaziji. Okrutna smrt u mjesecu veljači 1945. zaustavila ga je u 38. godini života. Nisam uspio pronaći da je sam nešto pisao ili barem objavljivao u onodobnim publikacijama pa tako ni u franjevačkim časopisima i listovima.

Djetinjstvo i školovanje te redovnički zavjeti

U Hardomilju, selu humačke župe, u obitelji Mate Rupčića i Marije, r. Majić, 29. rujna 1907. rodio se sin kojemu su nadjenuli ime Mijo. Krstio ga je fra Dujo Ostojić 4. listopada (na sv. Franju) iste godine. Kum je bio Marijan Rupčić.

Pučku je školu Mijo završio u Ljubuškom, kamo je svakodnevno pješačio više kilometara iz rodnoga sela. Nakon toga se upisao u širokobriješku franjevačku gimnaziju, kao kandidat za redovništvo i svećeništvo. Budući da je tada gimnazija trajala osam godina, Mijo – fra Leonardo je toliko godina pohađao srednju školu (1920. – 1928.), s tim da je jednu godinu proveo u novicijatu u franjevačkom samostanu na Humcu (1925./26.). Ispit zrelosti (veliku maturu) položio je na Širokom Brijegu 14. lipnja 1928. Na temelju objavljenih dokumenata znamo samo toliko da je Mijo Rupčić s Humca bio interni đak (sjemeništarac) 2. razreda šk. g. 1921./22., što znači da je na Široki Brijeg došao godinu dana ranije.

U franjevački je red stupio 29. lipnja 1925. na Humcu. Habit mu je obukao fra Lujo Bubalo, provincijal, a s njim su se obukla još četvorica kandidata: fra Maksimilijan Barbarić, fra Marinko Jelić, fra Vilim Primorac i fra Dobroslav Šimović. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st., inače meštar s najdužim stažem u dosadašnjem postojanju Provincije (1921. – 1937.).

Od njegovih novicijatskih kolega jedan je istupio ne završivši ni godinu novicijata (fra Maksimilijan Barbarić), fra Dobroslava Šimovića ubiše partizani u veljači 1945., kao i fra Leonarda, dok su dvojica preživjela 1945.: fra Marinko Jelić ostao je u Hercegovini i preminuo 1973. na Širokom Brijegu, a fra Vilim Primorac je 1945. pobjegao ispred partizana te 1946. dospio u Ameriku gdje je proveo djelatni svećenički život. Nakon što se 1996. vratio, živio je na Čitluku, a umro na Humcu 2000. Pokopan je na čitlučkom groblju Podadvor.

Iako je bilo uobičajeno da se kandidati u novicijat primaju nakon svršenog 6. razreda gimnazije, fra Leonardo, fra Vilim i fra Dobroslav stupili su u novicijat nakon svršenoga 5. razreda. S tim se nije složio učiteljski zbor širokobriješke gimnazije, o čemu je provincijala obavijestio ravnatelj fra Mate Čuturić, ali je provincijal unatoč njihovu stavu odlučio njih trojicu primiti u novicijat. Traži od ravnatelja da ih istodobno »kao privatiste« upiše u 6. razred, što bi značilo da 6. razred ne će redovito pohađati, nego ga polagati nakon okončanja novicijata.

Jednostavne je zavjete fra Leonardo položio 30. lipnja 1926. na Humcu, u ruke gore navedenoga provincijala, a svečane zavjete u Mostaru 2. srpnja 1929. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. S njim su svečane zavjete položila ista ona trojica kolega s kojima je primljen u novicijat: fra Marinko (fra Kerubin) Jelić, fra Dobroslav Šimović i fra Vilim Primorac. Dan prije zavjetovanja, 1. srpnja, mostarska im je samostanska zajednica dala povoljno svjedočanstvo da mogu biti zavjetovani. Ista je četvorka krajem prosinca 1929. primila red subđakonata. Nedvojbeno je da ih je u Mostaru zaredio mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić.

Bogoslovni studij i primanje viših redova (1928. – 1932.)

Odmah po svršetku gimnazije fra Leonardo se upisao na Franjevačku bogosloviju u Mostaru te započeo bogoslovni studij. U Mostaru je ostao dvije godine (1928. – 1930.). Studij je upisao u zimskom semestru 1928. Imao je i filozofske predmete, ali i teološke: apologetiku, povijest Crkve te hebrejski jezik. Prosječna mu je ocjena bila vrlo dobar (laudabilis). U akademskoj godini 1929./30. od filozofskih je predmeta imao etiku, a Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju i povijest Crkve od teoloških.

Nakon te dvije godine poglavari su ga – kako je to bio dobar običaj u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji – uputili na daljnji studij u inozemstvo. Pošao je u Lille u Francusku, a i kasniji će njegov studij biti povezan s francuskim govornim područjem. U rujnu 1930. provincijal fra Dominik Mandić tražio je od generala reda obedijenciju za neke hercegovačke klerike koji su trebali studij nastaviti u inozemstvu, među kojima i za fra Vilima Primorca te fra Leonarda Rupčića, koji su trebali poći u Lille.

Sredinom listopada petorica se hercegovačkih bogoslova javljaju provincijalu iz Pariza: fra Mirko Ćosić, fra Leonardo Rupčić, fra Vilim Primorac, fra Dobroslav Šimović i fra Marinko Kovač, odakle se neki za koji dan upućuju u druga odredišta. U Pariz je skupina doputovala vlakom iz Mostara, preko Sarajeva, Zagreba, Austrije i Švicarske. Fra Leonardo i fra Vilim odlaze u Lille, gdje su imali poteškoća s upisom na fakultet i pohađanjem predavanja, kao uostalom i fra Dobroslav Šimović i fra Marinko Kovač u Parizu. O tome je provincijala obavijestio fra Mirko Ćosić, koji se u Parizu nalazio već otprije.

I fra Leonardo je o tim poteškoćama opširno pisao provincijalu. On i fra Vilim stanovali su u franjevačkom misionarskom sjemeništu Kraljice Mira (Notre-Dame de la Paix, Séminaire des Missions Franciscaines, adresa: 28, Rue Émile-Zola, Mons-en-Barœul, Nord), ali su na predavanja na sveučilište morali svakoga dana putovati tramvajem. I ne bi to, naravno, bilo ništa strašno da tramvajem nisu redovito putovali dvaput dnevno, jednom dopodne, a drugi put popodne, jer su imali čudan raspored predavanja. K tome je karta bila prilično skupa za njihov džeparac pa tako i nisu trošili ni na što drugo nego na tramvajske karte. Pješice je bilo nemoguće ići jer bi izgubili čitav dan hodajući tamo i natrag po dva puta, što bi bilo četiri puta po 45 minuta brza hoda.

Na predavanja su putovali u habitu i plaštu jer je bilo hladno. Poteškoća je bila i prilikom svakoga ulaska i izlaska iz samostana jer su uvijek morali čekati na dvojim vratima i tražiti blagoslov. Upravo je spomenuti raspored predavanja bio druga poteškoća. Oni su, naime, neka predavanja već bili završili u Mostaru, a svejedno su ih opet morali pohađati i potom polagati dok s druge strane nisu mogli stići na neka predavanja, koja su im se poklapala s drugim sadržajima, primjerice pohađanjem tečaja francuskog jezika. K tome, fra Vilim nije bio čvrsta zdravlja, nego je uvijek nešto pobolijevao.

Dekan fakulteta g. Leman ide im na ruku i nastoji im olakšati početničke korake. Uskoro fra Leonardo, tražeći od provincijala »litterae dimissoriales« za đakonsko ređenje, piše provincijalu svojim uistinu prekrasnim rukopisom nov dopis iz Lillea. Kaže da će đakonsko ređenje biti 20. prosinca 1930. pa bi mogla biti zaređena i njih dvojica. Dalje piše: »Na univerzu idemo uvijek u tramvaju. – Sada je ovdje dobro zastudilo. Po čitavi dan slana i mraz ostaju neotopljeni. Zadnja dva dana velika magla. Ne vidi se 20 metara pred sobom. Baš se nijesam nadao da može ovako biti.«

Dalje piše kako ne mogu »hvatati« predavanja, ali to nije ni bitno, jer skripte već postoje, i to pisane strojem, pa se mogu kupiti. Uostalom, profesori citiraju često na francuskom, a oni još ne znaju pisati francuski. Inače su predavanja i ispiti bili na latinskom jeziku. Poteškoće su im s pohađanjem predavanja iz crkvenog prava jer su oba sata subotom pa im se poklapaju s drugim sadržajima. Tako su fra Leonardo i fra Vilim 20. prosinca 1930. bili zaređeni za đakone.

Premještaj u drugi samostan u Lilleu

Upravo su navedene poteškoće s pohađanjem predavanja, kao i sa zdravljem, prisilile dvojicu Hercegovaca da traže premještaj u drugi samostan koji se nalazio u samom Lilleu. Poteškoća je bila u tome što taj samostan nije bio »regularan«, ali pišu da razlozi zdravlja i studija dispenziraju od boravka u takvom samostanu. Takvo su dopuštenje tražili od hercegovačkog provincijala 18. rujna 1931. Pišu: »Mi smo evo navršili treću godinu teologije, a materijal ni do polovice nije dotjeran. Ove godine na Institutu neće nam biti mnogo povoljnije od lanjske. Jedini izlaz jest imati dosta vremena za privatni studij.«

A više vremena mogu imati samo ako ne moraju svakodnevno vrijeme gubiti na putovanje tramvajem i kućne poslove kojih nisu oslobođeni u samostanu. Želja im se ispunila, o čemu je fra Leonardo 18. prosinca 1931. javio provincijalu. U novi su se samostan premjestili početkom školske godine, što je vjerojatno bilo u studenom. U priličnom su zakašnjenju sa studijem, ali se nadaju da će ga u novim boljim uvjetima ipak završiti na vrijeme. Zdravlje im je bolje. Mole da im provincijal dopusti kako bi blagdane (bilo za Božić, poklade, Uskrs ili Duhove) kroz nekoliko dana proveli u Belgiji. Uvjeravaju da nije velik trošak, a ipak bi nešto mogli vidjeti i upoznati nove krajeve.

U međuvremenu je fra Leonardo zaređen za svećenika. Bilo je to u Parizu 30. kolovoza 1931. I oko toga je bilo poteškoća jer fra Leonardo nije bio navršio kanonsku dob propisanu za svećeničko ređenje pa je provincijal morao tražiti dispenzu, a takvu je mogao dati samo Papa. Stoga je provincijal 25. travnja 1931. uputio molbu na latinskom jeziku papi Piju XI. za dispenzu od nedostatka dobi za fra Leonarda Rupčića, a dan ranije i nunciju u Beograd da se zauzme kod Pape za istu dispenzu. Kasnije se provincijal još u dva navrata obraćao na Apostolsku nuncijaturu u Beogradu u istu svrhu, a nuncij je tek nakon dva i pol mjeseca javio da je stigla dispenza za fra Leonarda i za fra Dobroslava Šimovića.

Iako su dvojica iz Lillea, fra Leonardo i fra Vilim, u više navrata javljali o poteškoćama u studiranju, ipak je dekanat Teološkog fakulteta još 28. ožujka 1931. izrekao pohvalu njima dvojici i poslao je provincijalu u Mostar. To je nagovijestilo da će ipak na vrijeme završiti studij, to jest u predviđene četiri godine od kojih su prve dvije završili u Mostaru, a dvije preostale trebali dovršiti u Lilleu. Tako se i dogodilo pa su fra Leonardo i fra Vilim već sredinom svibnja 1932. mogli javiti da uskoro završavaju studij i da se vraćaju u Provinciju.

Predavanja i ispiti završavaju sredinom srpnja pa će onda i oni biti gotovi i doći na određena im dušobrižnička mjesta u Provinciji. Mole provincijala da bi mogli kupiti neke knjige jer sada to mogu učiniti s popustom preko fakulteta. Tako su se fra Leonardo i fra Vilim vratili sredinom srpnja 1932. i pošli na svoja odredišta. Fra Leonardo je još u rasporedu osoblja načinjenom na sjednici uprave Provincije 15. travnja imenovan duhovnim pomoćnikom i katehetom na Širokom Brijegu, a na tome ga mjestu zatječe i sljedeći raspored osoblja, načinjen 20. travnja 1933. Jurisdikcijski je ispit, skupa s još šestoricom franjevaca-svećenika, položio u Mostaru 5. listopada 1932.

Filološki studij u Fribourgu, Parizu i Zagrebu (1933. – 1939.)

Ipak je fra Leonardo u Hercegovini ostao samo godinu dana, 1932./33. Bio je predviđen za profesorsku službu, i to u Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu, pa je već 1933. poslan na studij. O tome je provincijal obavijestio Župni ured na Širokom Brijegu 25. rujna 1933., a 9. listopada tražio obedijenciju od generala reda za one koji su bili predviđeni za studij u inozemstvu, među njima i za fra Leonarda. On je određen za Fribourg u Švicarskoj, dakle na francusko govorno područje. Određen je, kao i fra Marko Dragićević, za filološke studije (studiis philologicis operam dabunt), dok su svi ostali: fra Tadija Kožul, fra Gracijan Raspudić, fra Bonicije Rupčić, fra Rufin Šilić, fra Ljubo Čuvalo i fra Stjepan Naletilić određeni za poslijediplomski studij teologije.

Prije polaska u Švicarsku fra Leonardo je dva tjedna bio na oporavku u Kiseljaku. Imao je zdravstvenih poteškoća sa želucem, ali kako mu je rekao dr. Bilić, koji ga je pregledao u Sarajevu, nije se radilo o nekoj izvanrednoj bolesti, nego o »nervozi stomaka«. Rekao mu je da jede manje mesa, a da »nikako čorbe masne« ne jede. Preporučio mu je Kiseljak »kao nešto što osvježava i odmara«. Prije odlaska na studij fra Leonardo je odslužio i vojni rok, i to u Mostaru, a trajao je kraće od mjesec dana: 1. – 29. kolovoza 1933. Bio je u bolničkoj četi.

Iz razdoblja njegova drugog studija imamo u Arhivu Provincije puno manje podataka nego s prethodnog studija teologije. Tako znamo da je u Fribourgu ostao samo godinu dana (1933./34.) te se otud premjestio u Pariz. Tamo je bio već krajem rujna 1934. Iz sljedećih godina njegova studija imamo samo pokoju vijest: tako mu je provincijal 6. srpnja 1935. poslao dopuštenje da odmor može provesti u Italiji, a 29. lipnja 1936. da to isto može učiniti u južnoj Francuskoj.

Na temelju sačuvanih dokumenata teško je ustvrditi je li fra Leonardo i akademsku godinu 1936./37. proveo u Parizu, ali po svemu sudeći već se u jesen 1936. vratio iz Francuske i studij nastavio u Zagrebu. Tako se u proljeće 1937. javlja iz Zagreba, što bi moralo značiti da je već od jeseni 1936. tu jer je teško zamisliti da je Pariz napustio usred akademske godine. Držim zapravo da mu studij u Parizu nije baš najbolje išao pa se stoga vratio u Hrvatsku. Poslije će i u Zagrebu imati poteškoća s ispitima.

Krajem srpnja 1937. fra Leonardo se javlja iz Fojnice, gdje se, nedvojbeno, opet nalazio zbog svojih želučanih poteškoća. Piše da će se otud vratiti u Zagreb početkom rujna, što bi značilo da je već prije toga bio stalno u Zagrebu. Od jeseni 1937. zacijelo je u Zagrebu. Stanuje u samostanu zagrebačkih franjevaca na Kaptolu, a sobu dijeli s fra Rolandom Zlopašom. Ponovno je polagao neki ispit i ovoga je puta završilo dobro, ali još nije siguran hoće li ipak morati ponovno upisati semestar. Sad nastoji položiti kolokvij iz pedagogije, čime bi mnogo dobio.

Provincijal ga je ovlastio da ga zastupa na sprovodu dr. Antuna Bauera, zagrebačkog nadbiskupa, koji je umro početkom prosinca 1937. Početkom 1938. također je u Zagrebu na Kaptolu, jer je provincijal preko njega poslao opomenu Marku (fra Ljudevitu) Vegi, koji je kasnije isključen iz Reda. I u srpnju 1938. je na Kaptolu, a s njim su i fra Rajko Radišić, fra Radoslav Glavaš i fra Tadija Kožul. Isto je tako u Zagrebu u listopadu iste godine. Javio je provincijalu razočaravajuću vijest da je »polagao ispit i pao na pismenom radu. Hvala Bogu! Vidim i priznajem da nemam pameti, sreće, a prema tome ni uspjeha.« Stavlja se provincijalu na raspolaganje.

Kako vidimo, fra Leonardo je vjerojatno od jeseni 1936., a potpuno sigurno od jeseni 1937. u Zagrebu, na studiju filologije (latinski i francuski jezik) na Filozofskom fakultetu. Stoga je više nego čudno da ga i Tabula od 3. svibnja 1937. ne navodi kao studenta u Zagrebu, nego kao profesora, II. prefekta klerika, ispovjednika i propovjednika na Širokom Brijegu, kao i Tabula od 21. travnja 1938. koja ga bilježi kao profesora na istome mjestu. Takav se nerazmjer između papira i stvarnosti može protumačiti jedino nadom ili željom uprave Provincije da će fra Leonardo završiti studij prije nego se to stvarno zbilo, pa da će već u jesen 1937., odnosno 1938., moći započeti s predavanjima na Širokom Brijegu.

Čini se da je fra Leonardo nakon onoga neuspješnog polaganja neko vrijeme boravio u Hercegovini, jer je zacijelo već bio odslušao sva predavanja, a za ispit se mogao pripremati i u Hercegovini. To zaključujemo na temelju njegova dopisa provincijalu koji je pisao 1. veljače 1939. u Posušju te javlja da polazi u Zagreb na polaganje ispita. Nije siguran kako će proći, ali nastavlja: »Svjestan sam, da sam se spremao što sam mogao više, a jesam li pri tome slijedio najbolji način rada, to ne znam. Ogroman materijal, a profesor jadika, pa tako mora uvijek biti u neizvjesnosti. Pisao sam profesoru. Nije mi po svom običaju odgovarao, a nijesam ni tražio. Sigurno mu neće biti drago, da sam se sad prijavio, jer je njemu uvijek rano i uvijek ponavlja: “Što se žurite!” Eto iđem, pa kako god bude. Ako bi bilo dobro meni bi najviše olakšalo, a siguran sam da bi i drugi to rado dočekali.«

Nekoliko dana kasnije javio je da je položio završni ispit: »Sretan sam da Vam mogu napokon javiti i o uspjehu. Dosta sam Vas nagnjavio s negativnim vijestima. Polagao sam na 3. 7. i 8. ovog mjeseca. Očekujem indeks i mislim se uputiti već u ponedjeljak. Diplomu ću ostaviti za kasnije. Doći ću preko Posušja, jer su mi ondje ostale stvari.« U Zagrebu je tako diplomirao »1) Francuski jezik i književnost sa starim francuskim« te »2) Latinski jezik i književnost (Romanska grupa – XX.)«, kako je zabilježio u svom Osobniku. I tako se fra Leonardo konačno skrasio u Hercegovini, nakon okončanja dva studija i gotovo devetogodišnjeg izbivanja iz Hercegovine (s prekidom 1932./33.). Šest preostalih godina života proveo je u Provinciji, uglavnom na Širokom Brijegu.

Profesor i odgojitelj na Širokom Brijegu i u Veljacima (1939. – 1945.)

Po okončanju studija latinskog i francuskog jezika počinje fra Leonardova profesorsko-odgojiteljska služba u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Vjerojatno bi njegovo službovanje ionako završilo na Širokom Brijegu, samo bi potrajalo godinama, dapače desetljećima duže nego se zbilo u stvarnosti: njegov je život prekinut nasilno u veljači 1945., kada je »ubijena« i slavna širokobriješka gimnazija, a većinu profesora, kao i đaka-klerika okrutno umorila »narodnooslobodilačka« vojska.

Na temelju Arhiva Provincije, koji smo do sada obilato koristili, ne ćemo, na žalost, pronaći previše podataka za ovo razdoblje fra Leonardova života. U Arhivu o njemu postoji praznina od čak četiri i pol godine, odnosno otkako je u veljači 1939. položio završni ispit na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Spomen mu možemo pronaći jedino u Tabulama (rasporedima osoblja) i u gimnazijskim izvješćima. Prema izvješćima Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu fra Leonardo je počeo predavati u drugom polugodištu šk. g. 1938./39., kao suplent. Bio je razrednik I. a razredu, a predavao je francuski jezik I. a, II. a, III. i IV. razredu, u svakom odjelu po 3 sata tjedno – ukupno 12 sati tjedno. Latinski u tom polugodištu nije predavao.

U šk. g. 1939./40. predavao je, pak, samo latinski i to I. a i I. b te II. a i II. b po šest sati, dakle ukupno 12 sati tjedno. Bio je razrednik II. a razreda. Prema Tabuli od 17. travnja 1939. raspoređen je za profesora u širokobriješkoj gimnaziji, a k tome i za I. prefekta vanjskih đaka u konviktu, za vikara rezidencije (konvikta), ispovjednika i propovjednika. Predsjednik rezidencije bio je fra Jerko Mihaljević, a II. prefekt vanjskih đaka fra Krsto Ravlić. Njih trojica nisu, dakle, stanovali u samostanu, nego u konviktu. Na istoj je službi fra Leonardo i prema Tabuli od 17. svibnja 1940. Međutim, prema Tabuli od 29. svibnja 1941. on više nije u konviktu, nego u samostanu i ima službe profesora, ispovjednika i propovjednika. Tako je bilo i prema Tabulama od 8. svibnja 1942. i 3. srpnja 1943. To znači da je od svibnja 1941. bio oslobođen odgojiteljske službe i zadržao samo profesorsku. Odgojitelj će opet postati krajem 1943.

Naime, provincijal fra Leo Petrović uputio je 9. listopada 1943. dopis ravnateljstvu širokobriješke gimnazije o nekim izmjenama u profesorskom zboru. Tim dopisom je po odredbi uprave Provincije fra Leonardo imenovan, uz dužnosti koje je već obavljao, i drugim prefektom klerika, umjesto fra Rajka Radišića koji je »usljed bolesti dosta oslabio«. Provincijal dodaje kako zna da je fra Leonardo već prezaposlen, »ali je malo klerika, pa će prema tome imati veoma malo posla«. Klerici o kojima je ovdje riječ boravili su na Širokom Brijegu i završavali 7. i 8. razred gimnazije. Nosili su habit nakon što su po završetku 6. razreda stupili u novicijat te se po završetku godine novicijata s Humca vratili na Široki Brijeg kako bi dovršili školovanje (danas bi to bio 3. i 4. razred gimnazije).

Sljedeće je godine provincijal fra Leo Petrović najavio fra Leonardu premještaj u Veljake. Ipak, taj premještaj u Veljake nije bio dušobrižničke naravi, nego ga je provincijal odredio opet za prefekta klerika, ali ovaj put bogoslova III. i IV. tečaja. Naime, zbog bombardiranja Mostara i teškog stanja u gradu na Neretvi, provincijal je namjeravao premjestiti bogoslove i njihove profesore u mirnija mjesta kako bi mogli nastaviti s predavanjima i polaganjem ispita. Tako su bogoslovi III. i IV. tečaja trebali biti premješteni u Veljake, a s njima i fra Jerko Mihaljević, rektor mostarske Franjevačke bogoslovije. Ipak, čini se da je taj premještaj za fra Leonarda trebao biti samo privremen, to jest »za vrieme dok ne bude škole na Š. Briegu«, vjerojatno preko ljetnih odmora, ili možda za vrijeme dok je nastava na Širokom Brijegu bila prekinuta zbog ratnih nevolja, a primarno zbog nedostatka hrane.

Provincijal dodaje: »U Vas polažemo veliku nadu, da ćete savjestno i zdušno taj posao preuzeti i voditi naše bogoslove putem savršenstva. U tomu će Vas pomagati milost Božja i suradnja braće u Veljacima. Nije još odlučeno, kada će bogoslovi poći, ali Vi budite za put pripravni, da mognete poći kada budete pozvani.«

Nije trebalo dugo čekati: samo desetak dana nakon prvoga pisma stiglo je i drugo, veoma kratko, u kojem provincijal obavješćuje fra Leonarda da su bogoslovi na putu za Veljake, pa da se i on uputi na isto odredište. Nije jasno koliko je dugo fra Leonardo obnašao ovu službu, ali vjerojatno ne dulje od početka nove školske godine na Širokom Brijegu. U Veljacima je svakako bio početkom kolovoza 1944., kada preporučuje molbu veljačkoga župnika fra Julijana Kožula da u Veljacima do daljnjega ostane i fra Krešo Jukić, koji župniku pomaže oko pisanja stanja duša.

Svakako, u posljednjem preostalom pismu koje mu je uputio gore navedeni provincijal, napisanom 13. siječnja 1945., fra Leonardo se oslovljava kao »profesor, Široki Brieg«, što znači da nije u Veljacima nego na Širokom Brijegu. U tom ga dopisu provincijal imenuje prvim prefektom đaka klerika na Širokom Brijegu (istih onih kojima je do ožujka 1944., a vjerojatno i kasnije, bio drugi prefekt). Razlog tom »promaknuću« je narušeno zdravlje dotadašnjeg prvog prefekta fra Tadije Kožula. Njegovo imenovanje nije konačno, nego privremeno rješenje, kako piše i sam provincijal: »Znamo, da i Vi imate razloge i dužnosti, koje Vas sprečavaju i čine težkim preuzimanje prefektske službe. Uza sve to – pro interim – nemamo komu drugomu da predamo naše djake-klerike nego Vama.«

Nešto više o fra Leonardovu djelovanju na širokobriješkoj gimnaziji nastojao sam doznati iz sačuvanih gimnazijskih spisa, poglavito iz kronike gimnazije i godišnjih izvješća o radu Gimnazije. Fra Leonardo je državno odobrenje za rad u školi dobio 20. svibnja 1939. Rješenje kojim je »postavljen za suplenta privatne franjevačke kl. gimnazije na Š. Briegu« izdalo je Ministarstvo prosvjete u Beogradu pod br. 11727. Nije jasno je li možda, barem povremeno, nešto predavao i prije toga odobrenja, dakle od polaganja završnog ispita u veljači 1939. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a možda i prije tog diplomskog ispita, ili je predavati počeo tek u školskoj godini 1939./40. Svakako, u gimnazijskom izvješću za 1938./39. i njegovo se ime nalazi među predavačima: predaje francuski jezik I. a, II. a, III. i IV. razredu te je prefekt u konviktu. Vjerujem da se to ipak odnosi samo na drugo polugodište 1938./39.

Na temelju godišnjih izvješća Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu vidljivo je da je fra Leonardo predavao upravo one predmete koje je diplomirao. Tako je u šk. g. 1940./41. predavao latinski jezik I. razredu (u dva odjeljenja), tjedno ukupno 10 sati, te II. razredu, tjedno 5 sati, dok je francuski jezik predavao IV. razredu, tjedno 4 sata. Tako je tjedno imao ukupno 19 sati. K tome je bio donadstojnik konvikta za vanjske đake koji su se također, uz sjemeništarce, školovali kod franjevaca (nadstojnik konvikta bio je fra Fabijan Paponja).

Te je godine ukupan broj đaka – sjemeništaraca, vanjskih đaka (koji su stanovali u svojim kućama i odatle pohađali gimnaziju) i konviktoraca – bio ogroman: ukupno je bilo upisano čak 425 đaka, a na kraju godine ostalo ih je 412. Sljedećih godina, očito zbog početka rata i osiromašenja puka, kao i zbog sve veće nesigurnosti, broj se đaka smanjivao: tako ih je u šk. g. 1941./42. bilo 374, u šk. g. 1942./43. 324, a u šk. g. 1943./44. 313. Fra Leonardo je šk. g. 1943./44. predavao samo latinski jezik: u II. razredu imao je 4 sata tjedno, u IV. razredu (u dva odjela) 6 sati i u V. razredu 5 sati, što znači ukupno 15 sati tjedno. Francuski se jezik u toj školskoj godini uopće nije učio. Nadomjestio ga je njemački.

Fra Leonardov karakter

Nakon propasti komunizma preživjeli su se đaci širokobriješke gimnazije, sada već starci, okupili i iznijeli svoja sjećanja na gimnazijski način života i osobito na svoje pobijene profesore i odgojitelje. Progovorili su tako i o fra Leonardu Rupčiću, koji im je (barem nekima od njih) bio i profesor i razrednik i odgojitelj (prefekt u konviktu). Većina ga se sjeća kao asketskog tipa, povučena u sebe, neki su ga, štoviše, doživljavali kao da je bio bolestan.

»Ako se ikome od naših fratara mogla pripisati askeza, onda je to on, jer takvu je sliku pružao: hodao bi k’o na smrt bolestan, pokretima, jedva tihi hod, a držanje kao da ima grčeve. Čak smo mislili da od nečega pati.« Možda je to držanje i stvarno imalo veze s njegovim želučanim teškoćama o kojima je prethodno bilo riječi? »Hodao je pobožno kao da ide na pričest. Red, rad, sveta poslušnost, to su bili njegovi vrhovni zakoni.« Kolege profesori i đaci zvali su ga zbog njegove poniznosti i uzornosti »ovčicom Božjom«. Zanimljiva je svakako napomena da je bio »napredan«, »demokrat«, pa tako u odgoju nije primjenjivao tjelesne mjere, kao i ona da je bio »bez političke obojenosti«. Ipak mu to nije pomoglo da ga partizani ne ubiju isto kao i one koji su bili politički »obojeni«.

U ulozi profesora nastojao je naučiti đake gradivo, a ponavljao je i više puta ako je bilo potrebno. »Kao profesor bio je odlučan u tumačenju, čak se činilo malo spor, no tako je znanje lakše sjelo. I ispitivanje nije bilo temperamentno no predmetno i povezano. Svi bi se osjećali neugodno kada našem fra Leonardu ne bi znali. Ako si “progutao” tu jedinicu žurio bi se brže bolje to ispraviti maltene zbog njega.« U nastavi je bio točan, »redovno bi ispitivao a onima koji su slabiji bi zdušno pomagao dok ne nauče. Trudio se oko svakog đaka za što bolji uspjeh.« Konviktorcima je kao odgojitelj ostao u lijepu sjećanju: »Zadatak od nadstojnika konvikta da se što više druži s đacima on je ostvarivao uzorom i redom dnevnim i kućnim navikama, a sve je to postizao nenametljivim uzorom, nježno kao pravi otac.«

Na kraju donosim dva svjedočanstva koja na neki način zaokružuju sliku o fra Leonardu: »Osjećao sam ga kao silno privrženog svome pozivu i svećeničkom i profesorskom. Učio nas je uzorom korektnosti, ljudskosti, poštenju, jer je on takav bio na visini svog zadatka.« Drugo ga određuje između povučenosti i dobrote: »Nije se smijao, no uvijek je bio dobronamjeran, raspoložen, miran, tih i nenametljiv, neobične dobrote.«

Posljednji dani i smrt

Kakav je bio za djelatnog života, povučen i šutljiv, takav je bio i u posljednjim danima života, dakle kad su partizani osvojili Široki Brijeg, u veljači 1945. Nije se nadalo dobru, ali ipak nitko nije mogao ni slutiti da će se partizani tako okrutno obračunati sa svojim neistomišljenicima i ideološkim protivnicima, da će ih, naime, pobiti po kratkom postupku, bez ikakva suđenja. Odmah po zauzimanju samostana (7. veljače 1945. u 10 sati) u zbornici su sabrali sve fratre, svećenike i klerike, kao i đake i sve druge koji su se tu zatekli, a potom sve one koji su nosili habit odveli u samostansko dvorište, ubili, ubacili u protuzrakoplovno sklonište, polili benzinom te zapalili.

Fra Leonardo se nije nalazio u toj skupini franjevaca koji su ubijeni prvi dan. On se s drugom skupinom fratara i civila sklonio u fratarsku mlinicu i hidrocentralu na rijeci Lištici. Nakon završetka borbi partizani su ih 8. veljače pozvali u samostan. Od fratara su tu bili: fra Andrija Jelčić, gvardijan, fra Bonifacije Majić, profesor u mirovini, fra Radoslav Vukšić, ravnatelj Gimnazije, fra Fabijan Paponja, ravnatelj konvikta za vanjske đake, fra Leonardo Rupčić, profesor, fra Miljenko Ivanković, klerik, te braća laici fra Melhior Prlić i fra Fabijan Kordić. Sve su ih, skupa s tamo pronađenim đacima i civilima, smjestili u fratarsku zbornicu. Potom su civile pustili svojim kućama, đake su poslali u Ljubuški i Trebinje u partizansku vojsku, a svećenike i obučene klerike odveli u nepoznato. Kasnije su, prema svemu sudeći, svi završili život u podbiokovskim vrtačama, u blizini Zagvozda.

Fra Leonardo se, prema kasnijim svjedočanstvima, u tim teškim trenutcima pokazao prisebnim s vjerom u Božju providnost. O tome svjedoče preživjeli đaci koji su s njim i s drugima bili u mlinici: »Davao je odrješenje u mlinici, kada se sve činilo izgubljenim, pa i život, makar su tu bili gvardijan i direktori gimnazije i konvikta. Tu je bio tih, kao i uvijek šutio i ni s kim nije komunicirao, bio je samo jako zamišljen. Uvukao se u jedan uvučeni dio zgrade za koji je vjerovao da je nešto sigurniji od granata. Dakako da je prirodno sklanjanje u vrijeme kada je sve bilo neizvjesno« (Ivan Žan Bubalo). »U mlinici bio je stalno naslonjen na lakat, zamišljen, ili je neprestano ispovijedao« (Karlo Kutle).

Kad su se sutradan (8. veljače), nakon što je prestala pucnjava, fratri popeli na Široki Brijeg, ne znajući još uvijek što je snašlo one koji su tu bili zatečeni jučer, partizani su ih sproveli u profesorsku zbornicu: »U zbornici nakon prijetnje partizana “da svi predaju oružje, a profesori puške”, on je vidjevši kuda sve to ide, ponovno dao grupno odrješenje svima vjernicima. Doimao se tada još ozbiljnijim« (fra Dobroslav Begić).

Istoga su ih dana (8. veljače) partizani potrpali u kamion i nekamo odvezli sa Širokog Brijega. Posljednji put je fra Leonardo viđen na prolazu kroz Zadvarje: na kamionu punom ljudi kroz škure ga je prepoznao njegov đak Tomo Čizmić. Što je bilo nakon toga, nitko ne zna sa sigurnošću. Ipak se s najvećom vjerojatnošću može zaključiti da je fra Leonardo svoj život završio s partizanskim nabojem u zatiljak negdje u gudurama u blizini Zagvozda. O tome je kružila priča od početka, još tamo od 1945., ali se uglavnom nitko nije javno smio o tome očitovati, jer su ljudi živjeli u silnom strahu.

Svakako, u vrijeme onog daška slobode koja se navijestila početkom 70-ih godina 20. stoljeća, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, preživjeli su franjevci već imali pouzdane dojave da su njihova braća pobijena negdje u blizini Zagvozda, a to je bila upravo ona skupina koja je odvedena sa Širokog Brijega 8. veljače – među njima i fra Leonardo Rupčić. S propašću komunizma javili su se svjedoci, a u lipnju 1990. Glas Koncila objavio je nekoliko članaka o skupini franjevaca i civila koji su bili okrutno mučeni i nakon toga poubijani u blizini Zagvozda. Štoviše, 29. prosinca 1990. splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić slavio je u Zagvozdu svetu misu za pobijene partizanske žrtve na tome području, a među njima na osobiti način za hercegovačke franjevce.

Međutim, rat koji je uslijedio 1991., kao i inercija franjevačke zajednice, učinili su da su i ta sigurna saznanja o mjestu pogubljenja skupine hercegovačkih franjevaca pomalo pala u zaborav. Trebalo je opet čekati gotovo 15 godina da bi započela stvarna i terenska istraživanja koja bi konačno riješila sudbine osmorice, a možda i više, hercegovačkih franjevaca pred kraj Drugoga svjetskog rata.

Nakon što je Uprava provincije hercegovačkih franjevaca 4. studenoga 2004. osnovala Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, pročelnik Povjerenstva fra Ante Marić pokrenuo je akciju za pronalaženje posmrtnih ostataka navedene skupine franjevaca ubijene u blizini Zagvozda. Potraga je donijela plodove: nakon dojave nekih svjedoka iz Zagvozda započelo je otkopavanje na Đoginoj ledini, gotovo nepristupačnom terenu kod Zagvozda, zapravo u jednoj vrtači u bespuću u kojoj – za razliku od okolnoga zemljišta – nije bilo nikakva raslinja, niti su u njoj od 1945. koze htjele pasti travu.

Iskapanja na Đoginoj ledini trajala su 14 dana, od 6. do 19. travnja 2005. Iskopani su ostatci 18 kostura i preneseni na DNK analizu na patologiju u KBC Firule u Splitu. Do danas su – u najvećoj mjeri zalaganjem dr. Marije Definis-Gojanović i njezinog stručnog tima – identificirani ostatci trojice franjevaca: fra Melhiora Prlića, brata laika, fra Zdenka Zupca, župnika u Ružićima (1943. – 1945.) i fra Julijana Kožula, župnika u Veljacima (1944. – 1945.). To, pak, znači da su bile netočne vijesti da bi posljednja dvojica bila ubijena negdje u okolici Ljubuškog. Oni su priključeni onoj skupini franjevaca koji su se sklonili u mlinicu i hidrocentralu te 8. veljače 1945. odvedeni sa Širokoga Brijega u nepoznatu pravcu, a sada je jasno: u pravcu Zagvozda te tamo bili pogubljeni. Među njima zasada nije identificirano i tijelo fra Leonarda Rupčića, ali je nedvojbeno da je jedno od 18 iskopanih tijela na Đoginoj ledini upravo njegovo.

Okrutno ubijanje fratara kod Zagvozda

Svjedoci koji su se usudili progovoriti tek 1990. ili pak 2004. kazuju o velikoj okrutnosti kojom su partizanski krvnici pogubili skupinu u Zagvozdu, a o tome nedvosmisleno svjedoče i pronađeni ostatci kostura prilikom iskopavanja 2005.: bili su svezani žicom za zapešća i za vrat, kao i međusobno, s drugom žrtvom. Ako se može dati nekakva rekonstrukcija, žrtve su u kamionu prevezene sa Širokog Brijega, a usput su im ubačeni i još neki franjevci u Ljubuškom, s jasnom nakanom da ih se pogubi na tajnu i nepristupačnu mjestu. Tako su, vjerojatno već sutradan, 9. veljače, dovezeni u Zagvozd, u zaselak Lovrinčiće, a potom u jednu kuću na osami, na lokalitet zvan Sudišće. Tu su kuću još 1941. Talijani spalili zbog dojave da je vlasnik bio partizanski doušnik pa je izvana izgledala očuvana, ali unutra nije bilo podova.

Zatim su partizani skupinu od 18 zatočenika, među kojima je najviše bilo hercegovačkih franjevaca, vanjskim stubama popeli na prvi kat, a onda ih s vrata pustili ili gurnuli unutra. Kako unutra nije bilo poda, svi su oni propali u podrum, niz liticu visoku 7-8 metara. Ne nadajući se padu, u mraku i međusobno povezani žicom već su se tada morali polomiti, a neki su možda i smrtno stradali. Čuli su se strašni jauci. Uslijedili su pucnji iz vatrenoga oružja, da slučajno tkogod ne bi preživio. Na kraju su sve okončali bombama koje su ubacili u tu izbu tako da je nakon završetka operacije sve uokolo bilo krvavo.

Sutradan su ih pokopali u vrtu nedaleko od kuće u kojoj su ih pobili. Međutim, kako je vlasnik kuće Jure Radić i sam bio partizanski odbornik, on se protiv toga pobunio i tražio da se tijela uklone iz njegova vrta. Tako su prisilili neke domaće ljude da pobijene iskopaju iz zemlje, u kojoj su bili tako plitko ukopani da su nekima još noge virile, te da ih prenesu u drugi vrt kojih stotinu metara udaljen od Radićeve kuće i tu ih pokopaju. Ta se vrtača zove Đogina ledina, gdje su 60 godina kasnije (1945. – 2005.) i iskopane kosti onih koji su nevini pobijeni i tu pokopani. Vođa operacije ubijanja bio je, prema pričanju, domaći partizan Marijan Lubina.

O fra Leonardovoj je smrti zabilježio dr. fra Častimir Majić sljedeće: »Njegov život pretočen je u žrtvu koja obvezuje i potiče na razmišljanje. U hladnom mjesecu veljači potekla je i njegova topla krv i izlila se u bespuća dalmatinske ilovače dok se njegovi ubojice raspršiše po tajnim skrovištima, opsjednuti okrutnošću nekontrolirane savjesti.«

Tako je fra Leonardo, povučen i tih franjevac, profesor latinskoga i francuskog jezika na čuvenoj širokobriješkoj franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, k tome odgojitelj đaka, čovjek koji zacijelo nikome u životu nije učinio nikakva zla, završio na jednome od bezbrojnih stratišta, bez suđenja i krivice, sa skupinom svoje braće franjevaca. Život je izgubio doslovce samo zato što je nosio habit i što je od novih vlastodržaca, ljudi bez ikakva karaktera i ikakvih ćudorednih ograda, bio smatran ideološkim protivnikom. Daj, Bože, da makar i njegovi posmrtni ostatci budu identificirani te i on konačno bude pokopan u središnjem žrtvoslovnom mjestu hercegovačkih franjevaca, u bazilici na Širokom Brijegu, kao i trojica gore spomenutih koji su u međuvremenu identificirani. No, bez obzira na identifikaciju, nedvojbeno je da je mučenik »in odium fidei« (iz mržnje na vjeru) i kao takav naš zagovornik na nebu.

Piše fra Robert Jolić/misija.slobodnadalmacija.hr

 

Bože, nek’ se nikad ne zaboravi

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe Dio III.

Objavljeno

na

Objavio

Genocid i etničko čišćenje na kraju XX stoljeća

Obrazac ponašanja srpskih ekstremista u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća nije se bitno razlikovao od onoga iz vremena Balkanskih ratova ili Drugoga svjetskog rata, a ima i istraživača koji povlače paralelu i s daljnjim razdobljima, sve do Nemanjića.

Opkoliti, razoriti, pobiti, zapaliti, opljačkati, protjerati, odnosno etnički očistiti teritorij uz masakre i silovanja zbog kojih će preživjelo domicilno stanovništvo izgubiti svaku volju za povratkom na svoja ognjišta – to je uglavnom bila ona prokušana metoda koja je primjenjivana tijekom cijelog XX stoljeća u svim srpskim osvajačkim ratovima.

Nakon sustavne propagandno-psihološke pripreme, naoružavanja Srba u “krajini” i stvaranja kriznih žarišta, agresor je krenuo u realizaciju svojih planova.

Masakr u Borovu Selu nad dvanaest hrvatskih redarstvenika PU Vinkovačke uvučenih u pripremljenu zasjedu bio je uvod u krvava događanja koja su označila početak rata u Hrvatskoj. Sve se nastojalo prikazati kao “pobuna ugroženog srpskog naroda”, ali su ubrzo spale sve maske. Četnici, vojska, “teritorijalci”, “dobrovoljci” i “ugroženi” Srbi iz buduće “krajine” rame uz rame su u ljeto te 1991. godine krenuli u rat za “Veliku Srbiju”.

Poslije napada na Baranju (3. srpnja) u koju su srpske snage (s teritorija Vojvodine) ušle bez otpora i u vrlo kratkom vremenu i njezine okupacije, ova je hrvatska regija postala koncentracijski logor za ne-srpsko stanovništvo.

Oni Hrvati, Mađari (i pripadnici drugih ne-srpskih naroda) koji nisu imali vremena pobjeći iz svojih kuća ili ih nisu željeli napustiti, od tada nadalje izloženi su sustavnom teroru i šikaniranju (od premlaćivanja i bezrazložnog zatvaranja, do pljački i silovanja žena i djevojčica), a radno sposobni su pretvoreni u roblje i primorani raditi gotovo dan i noć na poljima i njivama. Uz to, svi koji nisu bili Srbi, morali su oko rukava nositi bijele platnene trake kao znak raspoznavanja u odnosu na svoje “gospodare”.

Izloženi svakodnevnom nasilju, pretvoreni u robove i potpuno obespravljeni, ovi su civili prepušteni na milost i nemilost srpskim paravlastima (njihovoj “miliciji” i lokalnim moćnicima), koji su u doslovnom smislu riječi bili gospodari njihovih života. Mnogi su ubijeni, veliki broj ih je ostao trajnim invalidima, a silovanja, pljačke i ponižavanja postali su dio svakodnevice. Uz to, progoni katoličkog svećenstva, rušenje i paljenje crkvi i drugih vjerskih objekata, uništavanje zemljišnih i matičnih knjiga (kako bi se uklonili dokazi da Srbi u ovoj regiji čine tek jednu četvrtinu od ukupnog broja stanovnika), pljačka i devastacija kulturne baštine i prirodnih bogatstava bili su prateća posljedica  okupacije i to je trajalo gotovo punih sedam godina, sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (1998. godine).

U razdoblju od 5. do 7. srpnja napadnuto je, razoreno, opljačkano i spaljeno selo Ćelije u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja). Bio je to prvi takav slučaj u poratnoj Europi. Slijedila je okupacija Dalja, Aljmaša, Erduta, masovni zločini i progon ne-srpskog stanovništva. U isto vrijeme Hrvatska je napadnuta i na Banovini, u Lici, zapadnoj Slavoniji.

Udružene srpske snage (“teritorijalci”, četnici, “dobrovoljci” iz Srbije, “krajinski” teroristi i “JNA” zajedničkim snagama napadaju sela i gradove. Agresija je brutalna. Prate je teška razaranja topništvom i zračni udari, a u osvojena naselja ulaze oklopne snage i pješaštvo. Tada započinju pljačka, palež, masakri nad preživjelima.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. godine počinjen je niz ničim izazvanih zločina u kojima su ubijanu hrvatski branitelji i civili. Bili su to planski provedeni masakri s ciljem etničkog čišćenja prostora i zastrašivanja civila koje je trebalo zauvijek otjerati iz njihovih domicilnih područja. Takvi su slučajevi okrutnih masovnih zločina zabilježeni u brojnim naseljima: Borovo Selo, Borovo Naselje, Vukovar, Tovarnik, Sotin, Lipovača, Bapska, Ilok, Dalj, Erdut, Voćin, Ćelije, Aljmaš, Marinci, Nijemci, Berak, Svinjarevci, Negoslavci, Orlovnjak, Mirkovci, Stari Jankovci, Cerić, Antin, Tordinci, Vučedol, Ovčara, Ernestinovo, Lovas, Čakovci, Antunovac, Tenja, Osijek, Beli Manastir, Bilje, Četekovac, Balinci, Čojlug, Kusonje, Pakrac, Lipik, Okučani, Novska, Daruvar, Bučje, Karanac, Topolovica, Mali Grđevac, Toranj, Bukovac, Mali Banovac, Batinjani, Babić Most, Gornja Obrijež, Velika Peratovica, Ivanovo Selo, Veliki Miletinac, Brloška Dubrava, Kuljani, Baćin, Petrinja, Cepeliš, Zamlača, Struga, Kozibrod, Glina, Kostrići, Kraljevčani, Kukuruzari, Gornji Viduševac, Hrvatska Kostajnica, Donji Čaglić, Bjelovac, Pecki, Hrvatski Čuntić, Dragotinci, Žuta Lokva, Skela, Graboštani, Joševica, Dvor na Uni, Bačuga, Stubalj, Majur, Vaganac, Glinsko Novo Selo, Gornja Bučica, Badanj, Smoljanac, Čanak, Vrhovine, Dabar, Poljanak, Klanac, Skakavac, Brešani, Volinje, Plitvička Jezera, Čorci, Gornje Taborište, Gavrinica, Škabrnja, Biljane, Vrhovine, Gornje Jame, Polje, Lađevačko Selište, Rodaljice, Medviđa,  Donje Mratovo, Oklaj, Krković, Cvjetni Vir, Borojević, Saborsko, Slunj, Irinovac, Drežnik Grad, Blagaj, Cetingrad, Vršak, Glogovac, Nadin, Lovinac, Ljubovo, Hum, Jesenice, Široka Kula, Karlovac, Gospić, Joševica itd., itd. I popis, nažalost, nije konačan. Nije bilo niti jednog jedinog naselja na okupiranom području ili u zoni zahvaćenoj ratom u kojemu srpske agresorske snage nisu činile zločine nad braniteljima i civilima.

Nakon barbarskog razaranja Vukovara i okolice što je nezabilježeno u novijoj europskoj povijesti (25.8 – 20.11.1991.) i time je počinjen najveći zločin genocida i urbicida od svršetka Drugoga svjetskog rata na tlu Starog kontinenta, u do temelja srušeni grad na koji su pale stotine tisuća bombi i granata, ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe s crnom četničkom zastavom uz kanibalsku pjesmu: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate“.

Pored 5.000 ubijenih Vukovaraca, nekoliko ih je tisuća odvedeno u srbijanske logore, stotine žena je silovano, deseci tisuća civila i branitelja su ostali invalidi i teško traumatizirani, velikom broju se ne zna sudbina (vode se i danas kao “nestali”), a tisuće su protjerane.

Nad Vukovarom je izvršen etnocid, kulturocid i ekocid najgore vrste. I sve je to u Srbiji praćeno sa simpatijama – tenkovi su na bojište ispraćani cvijećem, zločinci dočekivani s fronte kao nacionalni heroji, mediji su slavili pobjedu i veličali svoje “junake”, izmišljali “ustaške zločine nad Srbima i srpskom decom u Vukovaru” – kako bi prikrili svoja masovna zlodjela, u grad su nakon svega stigle folk zvijezde koje su pjesmom zabavljale “srpske patriote” i “oslobodioce” dok su ovi dovršavali smaknuća zarobljenika i pljačku onoga što je nakon svega ostalo u ruševinama.

Srbijanske turističke agencije upriličile su potom opskurne nekrofilske izlete ovom stratištu. Među prvima su na turneju krenuli arhitekti rata i genocida – uvaženi srpski akademici iz SANU, predstavnici SPC i ostala intelektualna i politička elita. Srpski naci-fašisti likovali su nad masovnim zločinima i ljudskom patnjom na bolestan, patološki način, slaveći (uz alkohol i turbo-folk) “oslobođenje” grada kojega su satrli do temelja i u isto vrijeme pokušavajući to svijetu predstaviti kao “odbranu Jugoslavije” i “zaštitu ugroženog srpskog naroda”, tvrdeći kako su “oslobodili ustaško uporište”.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. godine, Baranja, zapadni Srijem i najveći dio istočne Slavonije (sve do Osijeka) etnički su očišćeni, a u Tovarniku, Bapskoj, Sotinu i drugim mjestima u ovom dijelu Hrvatske počinjeni brutalni masakri nad ne-srpskim stanovništvom, Vukovar je bio u okruženju – danonoćno i nemilice razaran iz zraka, s kopna i Dunava. Stalnim udarima topništva i zračnih snaga bili su izloženi i Osijek, Vinkovci, Nijemci, Nuštar i druga naselja i gradovi. Slično je bilo i u zapadnoj Slavoniji (na području Daruvara, Lipika, Pakraca), a u isto vrijeme napadaju se sela i gradovi i na Banovini, Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji.

17.10. 1991. godine deportirano je 8000 hrvatskih civila iz Iloka u maniri nacističkih progona. Izgon su organizirali i proveli “JNA” i njezini oficiri. Prije protjerivanja građani su morali (kao i u Dalju, Aljmašu, Erdutu i drugdje) potpisati kako se dragovoljno odriču svoje imovine u ime “krajinskih” (srpskih) vlasti. Sve su to pratile televizijske kamere, ali svijet uglavnom šuti.

“Vrhunac etničkog čišćenja koje je provela JNA ili uz njezinu potporu bio je na području vukovarske općine, tvrdi u knjizi Marijan (povjesničar Davor Marijan – op. Z.P.) te navodi kako se, nakon što je nekoliko tisuća ljudi protjerano iz Iloka, zapovjednik Gardijske mehanizirane divizije JNA general Dragoljub Aranđelović pohvalio da je njegova postrojba očistila i čvrsto drži prostor između Dunava i Bosuta. JNA i naoružane skupine pobunjenih Srba od rujna do prosinca 1991. također su ‘čistile’ područje Like i južnog Korduna od svega hrvatskoga, navodi se u knjizi, koje su glavni dio djelovanje Armije protiv Slovenije, Hrvatske i BiH.”

(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/marijan-jna-je-najvise-uspjeha-imala-kao-etnicki-cistac.html; stranica posjećena 9.12.2018.)

U osvajačkom ratu što ga je vodio, srpski agresor je pokušao istrijebiti one narode koji su mu stajali na putu, dok se u isto vrijeme s njihove strane širila agresivna propaganda uz tvrdnje kako se odvija “ustaški genocid” nad “golorukim srpskim narodom” koji se samo “brani”.

Tako imamo apsurdne situacije da se tvrdi kako se u Vukovaru, Osijeku, Kninu, Šibeniku, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu ili Tuzli “brani Srbija” koja je “napadnuta”, dok stotine tisuća onih koji nisu Srbi bježe pred agresijom iz svojih razorenih domova i opustošenih sela i gradova ili ostaju mjesecima pod opsadom srpskih snaga uz goleme žrtve i razaranja. I začudo, pod uplivom medija najveći dio srpske javnosti to “guta” i usvaja kao vlastiti stav, što srpske ekstremiste ohrabruje, dok su intelektualci, popovi, političari i mediji tu samo da usmjere javno mnijenje i drže stvari pod kontrolom.

Doista, treba li koga uvjeravati tko je žrtva a tko agresor u ratu u kojemu se tenkovima i topništvom okružuju i barbarski razaraju gradovi (Vukovar, Osijek, Vinkovci, Gospić) i sela u Hrvatskoj, a dnevno se ubija na desetke civila? Zar se sve to može opravdati tobožnjom “srpskom ugroženošću”!? I zar se tako ponašaju ugroženi  narodi!? Srpski narod jeste bio ugrožen i bio je žrtva; on je i danas žrtva, ali svoje vlastite mitomanije i megalomanije što mu je usađeno u svijest (i podsvijest) višestoljetnom indoktrinacijom.

Istočna Slavonija, Baranja, zapadni Srijem, Banovina, Kordun, Lika, Kninska krajina, sjeverna Dalmacija i dubrovačko primorje bili su hrvatski krajevi najviše izloženi razaranjima i etničkom čišćenju. Srpski teroristi ipak nisu uspjeli u svojoj nakani stvaranja paradržave na međunarodno priznatom dijelu suverene Republike Hrvatske, ali su od 17. kolovoza 1990. do 4. kolovoza 1995. godine počinili velika zla.

Posljedice agresije bile su vrlo teške, prije svega vezano za žrtve, odnosno stradanja ljudi.

Knjiga dr. Andrije Hebranga, ratnog načelnika Glavnog stožera saniteta Republike Hrvatske (Zločini nad civilima u srpsko – crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb, 2013.), sadrži najvažnije podatke ove vrste i vjerodostojne činjenice o broju i strukturi žrtava, s posebnim osvrtom na civilne žrtve i plod je dugogodišnjih napora hrvatskih liječnika dragovoljaca Domovinskog rata. Sistematizacija podataka o žrtvama rađena je sukladno međunarodnim normama, pri čemu iza svakog imena i prezimena stoji kompletna dokumentacija vezano za uzrok, vrijeme, mjesto i način usmrćenja.

Analiziraju li se iznesene činjenice, dolazi se do nedvojbenih spoznaja, kako o karakteru rata i razmjerima agresije, tako i u pogledu uzrokovanih materijalnih šteta.

Ovako je neke od podataka iz Hebrangove knjige u jednome od svojih tekstova sumirao novinar Tihomir Dujmović:

“Državna revizija je utvrdila da su izravne materijalne ratne štete prelazile tadašnjih 65 milijardi maraka, a da se zbrojem tih i indirektnih ratnih šteta dolazi do brojke od 300 milijardi njemačkih maraka koliko nas je ukupno koštala srpska agresija! Obzirom da je u toj agresiji ubijeno više civila nego vojnika Hebrang izvodi glavni zaključak knjige: ta statistika srpskoj agresiji daje snažan karakter genocida jer se u stručnoj literaturi rat u kojem pogine više civila negoli vojnika tretira kao rat genocidnog karaktera! Naime, u agresiji na Hrvatsku je ubijeno 7263 civila i 6891 vojnik! I do ove knjige to nikad nitko nije pobrojao! I knjigu nije napravila ni pripremila nikakva državna institucija slavne hrvatske države nego udruga liječnika dragovoljaca domovinskog rata! Od ukupnog broja ubijenih civila gotovo je polovica starijih od 60 godina! Agresor je ubio 3182 žena, ranio 3560 žena, s tim da su stradale žene bile civilne osobe! U analizi većine ratova ističe Hebrang, nismo našli ovakvu statistiku! Masovno ubijanje žena i staraca od 60 i više godina gotovo je školski primjer genocidnog karaktera srpske agresije na Hrvatsku. Agresor je osim toga ubio 345 djece s tim što je 108 djece ostalo trajnim invalidima! Bez jednog roditelja je ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je čak i 219 djece, a kao nestale se još uvijek vodi 15 djece. U ratu je ranjeno 1184 djece, odnosno čak 12% svih ranjenih su bili djeca! Njegova statistika donosi i ove podatke: srpsko crnogorski agresor sustavno je uništavao više od 500 hrvatskih gradova i sela, a samo tijekom 1991. i 1992. izvedeno je više od 30.000 artiljerijskih i zračnih napada po najgušće naseljenim hrvatskim područjima.

Srbi su u ratu zvjerski masakrirali 840 civila (što je potvrđeno sa dva svjedoka) te još 1096 civila (što je potvrđeno i evidentirano sa jednim svjedokom). Za ilustraciju ratnih zvjerstava srpske strane ilustrativan je primjer Saborskog. Tamo je vojska ušla sa 40 tenkova i sa oko 800 vojnika i ubila tog dana 28 civila pred svjedocima. Od toga je 14 ustrijeljeno, sedam živo zapaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno i jedan poginuo od granate. Od tog broja je bilo 11 žena!

(…) Knjiga donosi i niz zanimljivih statističkih podataka vezanih uz hrvatske Srbe. Na okupiranim područjima je živjelo 302 tisuće hrvatskih Srba, a na hrvatskim slobodnim područjima još 279 tisuća Srba s tim što je tijekom rata sa okupiranih područja otišlo 92 000 Srba. Na neokupiranim područjima Hrvatske od 279 000 Srba iselilo ih se njih 147 000, od čega je 80 000 Srba otišlo na okupirana područja, 35 000 u Srbiju, 10 000 u BIH i 22 000 u ostale zemlje. S druge strane na slobodnom području Hrvatske krajem rata je živjelo 132 000 Srba koji su tu i ostali. Na okupiranim područjima je prije rata živjelo preko 200 tisuća Hrvata i drugih nesrpskih naroda, a primjerice prema međunarodnom sudu u Haagu Srbi su izveli deportaciju 170 000 Hrvata s tim što je podatak hrvatskih službenih vlasti još i gori.”

(Vidi: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html; navedeni podaci preuzeti su iz knjige dr. Andrije Hebranga, Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb, 2013.; stranica posjećena 18.10.2018.)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar domovinskog rata – Zagreb) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).”

(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od strane od strane Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije OUN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Muslimana, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr. sc. Dražena Živića. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Zagreb) i na Kosovu, gdje prema podacima FHP iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci; 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u spomenutim razdobljima bio 140.883. U tom broju, Srbi  sudjeluju sa  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.  Izuzme li se iz ove analize Kosovo (jer ta je pokrajina u kritičnom razdoblju formalno bila u sastavu Srbije) i promatra podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – gdje je na djelu bila klasična agresija – ukupan broj žrtava je 127.462, a od toga 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju žrtava  jeste 23,17%, dok je smrtno stradalo 76,83% onih koji nisu Srbi.

U ratovima na području bivše SFRJ (1991-1999.) protjerano je između 3 i 4 milijuna ljudi i teško su devastirane čitave regije. Za invalide, traumatizirane, silovane, nemoguće je utvrditi čak i približno pravi broj, ali zasigurno su u pitanju stotine tisuća, od kojih su također u pitanju većinom žrtve koje su uzrokovali Srbi.

Na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj (2008. godine) tadašnji predsjednik Narodne Skupštine Oliver Dulić izjavio je kako su Srbi u ratovima 90-ih godina počinili najviše zločina i pobili oko 80% od ukupnih žrtava. To potvrđuju i svi podaci do koji dolazimo analizom, neovisno o razlikama koje se javljaju u pojedinim izvorima (najčešće zbog toga što popisima nisu obuhvaćene osobe koje se vode kao “nestale”). Ta je izjava izazvala ogorčenje u Srbiji, Dulić je proglašen “ustašom” i “izdajnikom”, potjeran s dužnosti, a nešto kasnije mu je i suđeno zbog “malverzacija” (mada se pravi razlozi progona znaju).

I dok je srpski naci-fašizam u Hrvatskoj poražen, u Bosni i Hercegovini je nagrađen od strane međunarodne zajednice entitetom zvanim “Republika Srpska” – tvorevinom koja je nastala na krvi i genocidu, na masovnim ubijanjima nevinih i etničkom čišćenju. Srbi su po prvi put u svojoj povijesti zapadno od Drine de facto dobili svoj državni teritorij i tim postupkom velike su sile (prije svega SAD) u BiH posijale klicu budućih nesporazuma i mogućih sukoba.

Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, etničkom čišćenju od strane “JNA”/”VJ” i srpskih paravojnih snaga (kako “VRS”, tako i četnika iz Srbije i “SAO Krajine”), najviše su bila izložena mjesta: Ravno, Bijeljina, Višegrad, Prijedor, okolica Bihaća, Laktaši, Kotor Varoš, Modriča, Doboj, Bosanski Šamac, Mrkonjić Grad, Bosanska Dubica, Bosanski Novi, Prnjavor, Jajce, Konjic, Bugojno, Banja Luka, Derventa, Čelinac, Bosanski Brod, Šipovo, Skender Vakuf, Kalinovik, Zvornik, Goražde, Vlasenica, Foča, Srebrenica itd.

U svim ovim mjestima počinjeni su masovni zločinu i masakri nad Bošnjacima – muslimanima i Hrvatima, a u Srebrenici i genocid, kad je od 11. srpnja 1995. godine nadalje, u samo nekoliko dana, pobijeno više od 8.000 bošnjačko-muslimanskih civila, uključujući i malodobne muškarce.

Sarajevo je u doslovnom smislu riječi satirano topništvom s okolnih brda puna 44 mjeseca (u prosjeku je na grad padalo 329 granata dnevno), ubijena je 11.541 osoba (po nekim podacima čak 14.000), od čega 1.600 djece.

Kakve je naravi bio srpski naci-fašistički režim u Bosni i Hercegovini, najbolje pokazuje primjer banjalučkog područja na kojemu nije bilo rata niti razaranja.

Tamo su lokalne vlasti na temelju instrukcija srpskog ratnog vodstva kojemu je na čelu bio Radovan Karadžić i odluka “kriznih štabova”, uvele režim sličan onomu na područjima pod kontrolom nacista u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nedugo nakon početka oružanih sukoba u BiH, putem lokalne radi postaje stanovništvu je upućen “Proglas ratnog predsjedništva opštine Čelinac br. 01-800-8392 od 23. jula 1992. godine” u kojemu stoji:

Vojne aktivnosti na teritoriji Banja Luke, Čelinca u susjednih opština, daju osnovu za dodjeljivanje specijalnog statusa ne-srpskom stanovništvu. Do daljnjih obavještenja, nesrpskim stanovnicima navedenim u prethodnom članu zabranjuje se:

1.Kretanje od 16 sati popodne do 6 sati ujutro

2.Zabranjuje se duže zadržavanje na ulicama

3.Zabranjuje se kupanje i rijekama, lov i ribolov

4.Zabranjuje se vožnja automobilom

5.Zabranjuje se okupljanje u grupama više od 3 čovjeka

6.Zabranjuje se uspostavljanje kontakta sa članovima porodice koji nisu u navedenim opštinama

7.Zabranjuje se korištenje bilo kog vida komunikacije osim javnog telefona u lokalnoj pošti

8.Zabranjuje se prodaja imovine

9.Zabranjuje se stupanje u kontakt sa drugim pojedincima iz susjedstva i kretanje između 0,00 i 24 sata

Pripadnici milicije staraće se o primjeni ovog dekreta.”

(Izvor: dokumentarac BANJALUČKI GETO: https://www.youtube.com/watch?v=kSS1pyYo07E ; stranica posjećena 13.4.2018.)

Spomenuti izvor navodi kako su glavni protagonisti ovog rasističkog terora uz pomoć kojega je banjalučka regija pretvorena u konc-logor za one koji nisu Srbi, bili: Stojan Župljanin, Radoslav Brđanin, Nenad Stevandić, Rajko Kasagić, Boško Vuksan (zvani Bole Monstrum), Vojo Kuprešanin, Ljuban Ećim i Radislav Vukić (predsjednik SDS-a za Banja Luku). Čovjek od posebnog povjerenja (za vezu s banjalučkim područjem) načelnika srbijanskog SDB-a Jovice Stanišića bio je Nenad Stevandić (član Kriznog štaba Banja Luka). Ništa se nije događalo bez znanja Radovana Karadžića i bez dogovora s Beogradom.

U ljeto iste (1992. godine), Radoslav Brđanin, predsjednik kriznog štaba za Banja Luku, jasno je iznio ciljeve koje imaju Srbi na ovom području:

Mi moramo očistiti naše područje gdje svakako spada i Kotor Varoš, Jajce, a najvažnija je bitka koja se vodi, koju sam juče posjetio, to je prostor za Srbiju. Jednostavno, vidimo i sami da više nema pregovora sa onima koji sa nama ratuju, oni koji su uzeli oružje u ruke moraju biti poraženi i ovdje mora zavladati totalna srpska vlast.”

(Isto-)

Ostat će zabilježena i izjava Radislava Vukića (predsjednika SDS-a za Banja Luku) koji je rekao kako se “u banjalučkom kliničkom centru više neće rađati muslimanska i hrvatska djeca“.

Banjalučki biskup Franjo Komarica od početka je izvještavao srpske vlasti o svemu što se događa, navodeći konkretne slučajeve zločina i terora prema katolicima, apelirajući i šaljući molbe za zaštitu progonjenih, ali uzalud.

O jednom groznom zločinu koji se dogodio u katoličkoj Župnoj crkvi Prestače 12. svibnja 1992. godine, svjedočio je župnik Ivica Božinović.

Toga dana, u crkvi su molili mjesni župnik Filip Lukenda i časna sestra, katehistica župe, Cecilija Grgić, kad su unutra upali pripadnici srpske milicije, oboje ih ubili i potom spalili tijela, a crkvu srušili do temelja – tako da je ostala samo hrpa kamenja.

(Isto-)

Na području Banja Luke, koja (podsjetimo još jednom) nije bila obuhvaćena ratnim operacijama, ubijeno je 100 Hrvata (ubijane su i čitave obitelji, poput obitelji Čivjak) i 300 Bošnjakamuslimana, dok je 55% katoličkih sakralnih objekata srušeno ili teško oštećeno, a postojali su i logori od kojih je bio najpoznatiji Mali logor. Žrtve je tamo odvodio Boško Vuksan (Bole Monstrum). I mnogi se nikad nisu vratili. Samo rijetki su osuđeni za ove zločine, dok većina ostalih i danas zauzima visoke položaje u vlasti “Republike Srpske”, a na pitanja novinara vezano za ratna događanja i zločine sliježu ramenima i tvrde kako “nisu znali ništa”.

Nema nikakve sumnje da su oni znali što se događa na terenu. Svi oni” – otvoreno kaže biskup Franjo Komarica koji se još uvijek nada povratku katolika u banjalučku biskupiju i “Republiku Srpsku”, iako ih se u 23 godine (od potpisivanja Daytonskog sporazuma do 2018.) nije vratilo niti 1% (od nekadašnjih predratnih 200.000, danas tamo živi nepune 2.000 Hrvata). 

I nije banjalučko područje bilo nikakav izuzetak. Nešto slično odigravalo su i u Prijedoru.

Tamošnja Radio postaja, 31. svibnja 1992. godine, uputila je ovakav poziv građanima:

Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice“.

(Vidi: https://narod.hr/hrvatska/li-zaboraviti-31-svibnja-sjecanje-srpski-fasizam-bijele-trake-koje-nosili-hrvati-prijedorskog-kraja”-svibnja-sjecanje-srpski-fasizam-bijele-trake-koje-nosili-hrvati-prijedorskog-kraja; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.6.2018.)

Daleko od očiju svjetske javnosti odvijalo se i etničko čišćenje Vojvodine, poglavito Srijema i južne Bačke, od kuda je u četiri ratne godine (1991-95.) protjerano ili izbjeglo preko 40.000 pripadnika hrvatske manjine, te neutvrđen broj Mađara, Slovaka, Rusina i drugih. Tamo su ubijani Hrvati (čak i čitave obitelji), odvođeni iz kuća i “nestajali” bez traga, protjerivani su i premlaćivani od strane srpske policije, “JNA” i paravojnih četničkih i “specijalnih” postrojbi (ne rijetko s naredbom da napuste Vojvodinu “u roku od 24 sata”), nasilno se mobiliziralo pripadnike hrvatske manjine koji su potom tjerani na frontu i prisiljavani pucati na svoj narod, mnogi su zbog neposluha i izbjegavanja mobilizacije suđeni i zatvarani, a uz sve to bili su izloženi bespoštednoj prljavoj propagandnoj kampanji. Iako su bili i ostali do kraja lojalni i nikad nisu ništa učinili protiv države u kojoj su živjeli, srpski naci-fašistički režim i njegovi izvršitelji zločina nisu ih ostavljali na miru.

Svi apeli koje su upućivali biskupi i svećenici (poput biskupskog vikara za Srijem Stjepana Milera, župnika iz Novog Slankamena Eduarda Španovića, župnika iz Petrovaradina Marka Kljajića i drugih) ostali su samo glas vapijućih u pustinji.

Strah Hrvata i pripadnika drugih manjina koji su ostali živjeti na području Srijema, Bačke i Banata i danas je toliki da se ne usuđuju progovoriti o svemu što im se događalo u prošlosti. Oni i dalje žive pod presijom srpskih ekstremista koje toleriraju ili čak potiču srbijanske vlasti. I taj strah je glavnim uzrokom da se istina iz ne tako daleke prošlosti prešućuje i o tomu izbjegava svaki razgovor.

Krug se konačno zatvorio na Kosovu, gdje je kriza i započela.

Poslije gotovo dva desetljeća terora nad Albancima, Srbi su 1998. godine krenuli u konačni obračun, uz masovne zločine, paljenje sela i progon civila. Oko 10.000 ubijenih i više od 800.000 protjeranih Albanaca s Kosova i masovni teror što su ga provodile vojne, policijske i paravojne srpske snage “SRJ” izazvali su na kraju reakciju NATO-a. Zračni udari koji su u konačnici označili kraj rata na području bivše SFRJ osujetili su namjeru srpskih naci-fašista da etnički očiste Kosovo i istrijebe Albance s ovog područja. Računa se da je oko 90% od ukupnog broja kosovskih Albanaca bilo otjerano iz svojih domova, ali su se kasnije uglavnom vratili.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu kako su Srbi tijekom ratova imali na području bivše SFRJ preko 170 logora kroz koje su prošli deseci tisuća zatočenika koji su mjesecima mučeni, mnogi i ubijeni. I na području države koja “nije učestvovala u ratu” (Srbije) su postojali logori, što je odavno dokazana činjenica.

Posebnu priču predstavljaju okrutna silovanja žena, djevojčica, starica, pa i muškaraca i to je također bilo djelotvorno sredstvo etničkog čišćenja. Patološki zločinci ne rijetko su se iživljavali nad žrtvama u višekratnim ili grupnim silovanjima (što je ponekad trajalo mjesecima), a bilo je i slučajeva da su se priređivale opskurne “zabave” na kojima su najbliži srodnici tjerani na bludne radnje pod izravnom prijetnjom smrti ili su morali gledati silovanja svojih kćeri, supruga, sestara, majki.

Velikosrpska agresija ostavila je u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, ali i u Vojvodini krvave tragove i duboke rane koje neće tako brzo zacijeliti. Ali arhitekti i akteri ovog zločina nanijeli su i vlastitom narodu u čije su ime sve to činili veliko zlo i sramotu, čega mnogi tamo još uvijek nisu svjesni – ili jednostavno ne žele prihvatiti realnost.

I to je samo dio priče o olovnim 90-im godinama XX stoljeća na području bivše SFRJ, o razdoblju u kojemu je (prisjetimo se izjave lucidnog Bogdana Bogdanovića) u Srbiji “ludilo našlo svog Miloševića“.

Već viđeno – rekli bi oni koji su koliko-toliko upućeni u ono što se događalo u prošlosti na ovim našim prostorima jugoistočne Europe i Balkana.

Velikosrpska ideologija na djelu je (u programskom i praktičnom smislu) već više od stotinu i pedeset godina i ona još uvijek ima čvrsto uporište u velikom dijelu srpskog naroda što je i dalje trajni izvor nestabilnosti na jugoistoku Starog kontinenta.

Hoće li se u tom pogledu nešto promijeniti i kad će Srbija izaći iz tog začaranog kruga anakrone, mitomanske i autistične svijesti, još uvijek je neizvjesno.

Bilo bi jako dobro za nju, za susjede, pa i za cijelu Europu da se to dogodi što prije, međutim, sve su prilike da nikakve katarze niti ozdravljenja u dogledno vrijeme neće biti.

 

Odnos prema zločinu i zločincima civilizacijsko je pitanje, kao i odnos prema žrtvi

Zločin je pitanje svih pitanja” – piše u prvoj rečenici predgovora za knjigu Srđe Popovića (One gorke suze posle, Beograd, 2010., str. 8.), povjesničarka i profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš…Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

U Srbiji, pa i među Srbima uopće, na djelu je poricanje zločina i neprihvaćanje suočavanja s prošlošću. To je, kako tvrde neki tamošnji intelektualci “jedini kohezioni faktor koji ujedinjuje Srbiju“.

Ima onih koji idu i dalje od toga, pa kao Sreten Ugričić tvrde:

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

Mrzi li Ugričić svoj narod, kad ovako govori i piše? Ne. On mu pokušava otvoriti oči.

Srbija je i danas ujedinjena u poricanju zločina kao i 1991. godine, a oni koji se tomu protive i govore istinu su u osjetnoj su manjini. To su “izdajnici”, “janjičari” i “izrodi”.

Mogu li se bez istine o prošlosti i čistih računa izgraditi povjerenje među narodima i njegovati i razvijati dobrosusjedski odnosi?

Ne rijetko slušamo: “Zločine su činile sve strane u sukobu“. To je sasvim točno.

No, pravo je pitanje jesu li ti zločini počinjeni u agresiji ili obrani, jesu li posrijedi masovni zločini koji su planirani i provođeni kao dio sustavnog projekta osvajanja ili pojedinačni ekscesi i ispadi kakvih ima u svakom ratu.

Hrvatska je više od 5 godina na svome državnom području trpjela terorizam i samovlašće jedne zločinačke rulje koja je imala potporu službenog Beograda i svoje subraće iz Srbije i BiH i protivno svim međunarodnim normama i rezolucijama UN-a nastojala metodama istrebljenja i progona svih oni koji nisu Srbi stvoriti etnički čistu paradržavnu tvorevinu. Oni koji su činili tek polovicu (ili čak manje) ukupne populacije Srba u Hrvatskoj i ne više od 5-6% stanovništva Republike Hrvatske, namjeravali su okupirati trećinu naše zemlje i taj dio uključiti u buduću “Veliku Srbiju”.

Ove činjenice nitko ne može opovrgnuti, niti se iza isticanja pojedinačnih ekscesa što su ih počinili pripadnici Hrvatske vojske ili policije u legitimnoj obrani svoje zemlje može sakriti istina o svemu što se događalo. Po svim normama međunarodnog prava, radilo se o klasičnom terorizmu.

Pored 16.000 pobijenih hrvatskih građana među kojima je i 402 djeteta, desetaka tisuća invalida, stotina tisuća protjeranih, agresor je uzrokovao teška razaranja i paljevine, rušeći sve pred sobom – i sve je to imalo obilježje masovnog zločina.

Dakle, nema znaka jednakosti između jedne i druge “strane”.

Svaki zločin se mora kazniti – bilo pojedinačni ili masovni, bilo da je počinjen u agresiji ili obrani, ali se kontekst događanja mora uzeti u obzir.

Mi Hrvati smo u stanju priznati kako je i među nama bilo pojedinaca koji su prekršili Ženevsku konvenciju i počinili nedjela, ali to je daleko od bilo kakvog organiziranog nasilja ili masovnih zločina. Nema onoga koji je u stanju podastrijeti dokaze o tomu kako smo mi opkolili bilo koje mjesto, razorili ga i pobili njegove žitelje, nema onoga koji može pružiti dokaz o masovnim smaknućima civila ili zarobljenika što su ih počinili hrvatski branitelji. Toga jednostavno nije bilo. I ta se istina ne može pokriti nikakvim “slučajem Zec”, “slučajem Lora”, “slučajem Glavaš” ili pojedinačnim ubojstvima iz osvete, obijesti, koristoljublja ili bilo kojeg drugog razloga.

Kod agresora nije bilo nikakvog “slučaja”. On je pokušao provesti plansko i organizirano istrebljenje i progon Hrvata, ali i Bošnjaka – muslimana i Albanaca s njihovih domicilnih područja.

Hrvatskom, Srbijom i “Republikom Srpskom” i danas slobodno šeću tisuće onih koji su nalagali i izvršavali zločine genocida i etničkog čišćenja. Srbija ima između oko 800 tisuća ratnih veterana (iako “nije učestvovala u ratu”), a uzme li se u obzir i “Republika Srpska” taj broj zacijelo prelazi 1 milijun, popise svojih žrtava kriju kao zmija noge (kako struktura tih gubitaka ne bi otkrila istina o agresiji), ne žele otkriti sudbine naših žrtava koje se još uvijek vode kao “nestali” niti dati informacije gdje su njihovi posmrtni ostaci, čak ne priznaju nikakvu krivnju za agresiju i počinjena zla povrh svega toga optužuju nas Hrvate za “genocid”!?

Je li to put ka normalizaciji odnosa?

Od Načertanija (1844.) do Memoranduma 2 (2011.)

 U travnju 2011. godine bosansko-hercegovački magazin Europa objavio je tekst novoga Memoranduma SANU pod naslovom “Senzacionalno otkriće: Drugi memorandum SANU”

(Vidi: http://www.europamagazine.info/PDF/EuropaApril2011.pdf; str. 12-15.)

Evo samo jednoga citata iz ovog dosta opsežnog štiva:

“Tačno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma Akademije nauka i umetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove ‘u kojima Srbija nije učestvovala’, u akademskim nacionalističkim krugovima u Beogradu ‘patentiran’ je njegov nastavak – Memorandum II čiji su strateški ciljevi gotovo identični sa ‘prethodnikom’, dakle velikosrpski, s tim da je način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i ‘bitke koje mogu biti i oružane’. Prema našim saznanjima ovaj dokument dostupan je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu srpsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu Dobrica Ćosić i akademici SANU savjetuju političare: Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratovima?! ‘Zaštita interesa srpskog naroda u regionu je politički, istorijski, pa i moralni imperativ’, poručio je prošle nedjelje šef srpske diplomatije Vuk Jeremić. ‘Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim zemljama u regionu…’, pojasnio je riječi Vuka Jeremića, ministar policije i lider SPS-a Ivica Dačić, nakon zajedničke sjednice Vlade RS i Vlade Srbije u Banjoj Luci. Nakon posljednjih izjava srbijanskih zvaničnika čak i oni potpuno neupućeni teško više mogu povjerovati u to kako su potezi koje u zadnje vrijeme povlači Srbija usmjereni na stabilizaciju odnosa u regionu. Istražujući i pokušavajući da dobijemo odgovore na čemu se zapravo zasniva srbijanska politike prema Bosni i Hercegovini i državama u regionu, naš list je došao do senzacionalnog otkrića. Dobrica Ćosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije i glasoviti srpski književnik koji je od kreiranja Memoranduma SANU ponio i epitet ‘oca nacije’, nedavno je sa prof. Ljubomirom Tadićem, ocem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, i nekoliko akademika SANU-a, sačinio ‘Memorandum 2’. Za razliku od ‘Memoranduma 1’ koji je ispisan u SANU osamdesetih godina i objavljen u dnevnom listu Večernje novosti 1986. godine, ‘Memorandum 2’ je interni dokument koji je proslijeđen svim članovima Vlade Srbije. Kako saznajemo od izvora iz kabineta srbijanskog premijera Svetozara Cvetkovića, ovaj dokument ne bi trebao procuriti u javnost jer na sebi nosi oznaku ‘čitanje bez daljeg rasturanja’.

MEMORANDUM ZA NOVE BITKE

Memorandum 2 je sačinjen sa ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja se navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i montiranim sudskim procesima staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju (Hrvatska, BiH, Kosovo). Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili na koji način Srbija može odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem se sudi u Haškom tribunalu – Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću, generalu Momčilu Perišiću. Isto važi i za političko, policijsko i vojno rukovodstvo Republike Srpske. Misli se na Radovana Karadžića, Miću Stanišića, Stojana Župljanina… Jedan od načina je da se pažnja javnosti zaokupi optužnicama, potjernicima i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su učestvovali u ratu. Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima. Takođe, kako se pokajničkim akcijama dovesti u ravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na koji način kroz sve to spriječiti svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi pregovorima sa EU-om. Tu je i uputstvo kako se pažnja svjetske javnosti treba zaokupiti do prestanka mandata i rada Haškog tribunala. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i tražiti da se general Ratko Mladić procesuira pred domaćim pravosuđem, takođe je jedan od ciljeva Memoranduma 2. Tu je još čitavo poglavlje u ekonomiji i podjeli imovine sa bivšim jugoslovenskim republikama.

MEMORANDUM 2: SAD GA IMA, SAD GA NEMA

Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način treba destabilizovati vlade susjednih država, a sve pod motom „slaba vlast, slaba država“. U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. ‘U politički nestabilnim državama ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije’, računaju autori Memoranduma 2. Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak ruske podrške koju je Srbija godinama imala. Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, zvanični Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama u regionu. Upravo Miloševićevo ‘događanje naroda’, s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica Dačić nikada nije odrekao, počelo je ‘brigom’ za položaj Srba u tadašnjim republikama.

Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici Srpskoj, zatim srpskoj zajednici u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima treba da budu konstitutivan narod. Autori ‘Memoranduma 2’ nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti njeno eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera Zukorlića. Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici su koji su odgajali predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje.”

(Vidi: https://www.scribd.com/doc/273829997/Memorandum-2-pdf; stranica posjećena 6.6.2019.)

Od Načertanija do Memoranduma 2 i današnjih dana, velikosrpska ideologija a s njome i projekt genocida ostaje ideja vodilja ekstremnih srpskih krugova koji se ne mire s odustajanjem od etnički čiste “Velike Srbije” sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag. I taj projekt ima masovnu potporu srpskog naroda, a o političkim, crkvenim i intelektualnim elitama da ne govorimo.

Događa li se u Srbiji i “Republici Srpskoj” nešto što nije predviđeno Memorandumom 2?

Ne slave li se tamo i danas najveći zločinci i arhitekti genocida i etničkog čišćenja (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Željko Ražnatović Arkan, Mirko Lukić i drugi) kao najveći nacionalni junaci? Nije li već odavno rehabilitirani Ravnogorski četnički pokret i njegov vođa Draža Mihailović?

Cijeli vrh “JNA” ostao je nekažnjen, zločinci Veselin ŠljivančaninVojislav Šešelj su tamo uvažene i medijski eksponirane persone. U Beogradu se odvija igrokaz na “Specijalnom sudu za ratne zločine”. Procesi se ponavljaju u nedogled, čak i za najteže masovne zločine (Ovčara, Lovas) nema pravomoćno osuđenih. čeka se da počinitelji pomru i ostanu nekažnjeni. Ni masovni zločin i barbarski masakr u Borovu Selu još nije kažnjen.

Tko je odgovarao za Vukovar, Borovo Naselje, Ovčaru, Velepromet, Tovarnik, Sotin, Kusonje, Ćelije, Voćin, Četekovac, Balince, Široku Kulu, Baćin, Joševicu, Škabrnju, Saborsko, Nadin, Lovinac, Osijek, Gospić, Petrinju i stotine drugih mjesta na kojima su počinjeni teški i masovni zločini? Tko je osuđen za onu deportaciju iz Iloka što su je srpski nacisti proveli u jesen 1991? Koliko je silovatelja osuđeno  i do kada će se žrtve tih zločina sretati na ulicama sa svojim mučiteljima? Tko je odgovarao za smrt 28 djece u Slavonskom Brodu, za cijeli jedan razred mališana koji su pobijeni u vrijeme velikosrpske agresije?

A u Hrvatskoj se sudilo organizatorima obrane najugroženijih i najviše napadanih gradova (Vukovar, Osijek, Gospić, Sisak – Merčepu, Glavašu, Norcu, Brodarcu), protiv ratnog načelnika Glavnog stožera HV Janka Bobetka bila je u Den Haagu podignuta optužnica (i uručena njegovim odvjetnicima dok je bio na samrti), general Đuro Brodarac umro je u ćeliji 2×2 četvorna metra, pod istragom, generali Markač, Čermak i Gotovina proveli su godine u zatvoru bez ikakve krivnje, optužnica je dizana i protiv generala Rahima Ademija, naša “šestorka” iz Herceg Bosne osuđena je bez ijednog dokaza o zločinima a general Slobodan Praljak je sebi oduzeo život pred očima cijelog svijeta jer se nije mogao pomiriti s tom nepravdom i poniženjem nakon što je crno na bijelo dokazao istinu o ratu u BiH!

Umjesto kažnjavanja, agresor je nagrađen amnestijom od zločina i “Republikom Srpskom” – genocidnom tvorevinom koja je tempirana bomba za jugoistok Europe.

 

Moramo se suočiti s istinom – i mi i oni

Velikosrpska ideologija bila je pokretač srpskih masa od kraja 90-ih godina nadalje, sve do poraza na Kosovu i pada Miloševića (2000. godine).

Sjetimo se samo velikog skupa na Gazimestanu (28.6.1989.) ili jednako masovnog okupljanja na ušću Save u Dunav (19.11.1988.) kad je potporu Slobodanu Miloševiću dalo između milijun i dva milijuna sunarodnjaka.

Jednako tako, Srbi s područja tadašnje SFRJ u cjelini su masovno podržavali takvu ideologiju čitavo jedno desetljeće i masovno sudjelovali u ratovima.

U Srbiji je od 1990. do 2000. godine na vlasti bila ekstremna naci-fašistička klika koja je bila izabrana voljom naroda (kako kaže i književnik Mirko Kovač) jednako kao što je to bio slučaj u “Republici Srpskoj”. To govore rezultati izbora i više nego jasno izražena potpora režimu koji nije nasilno uspostavljen nego je vladao po volji naroda i uz glasove onih koji su izlazili na birališta (uz vrlo veliki odziv biračkog tijela i uvjerljive pobjede ekstremne opcije).

Slično je i danas. Akteri ratova iz 90-ih i ratni huškači (Vučić, Dačić, Nikolić, Vulin i drugi) opet imaju glavnu riječ. Tu vlast pokušava rušiti isto tako ekstremna klika među kojima kolo vode sljedbenici Dimitrija Ljotića, klerofašisti i druge pristaše “Velike Srbije”. U “Republici Srpskoj” stanje je jednako zabrinjavajuće, ako ne i gore. Svako malo se najavljuje skoro “ujedinjenje” srpskog entiteta u BiH s “maticom” Srbijom dok se u isto vrijeme Hrvatima u ovoj zemlji svako spominjanje trećeg entiteta spočitava kao najveći zločin.

Umjesto katarze i priznavanja realnosti i istine o prošlosti, iz Beograda dopire zvuk ratnih truba – prijetnje, najave militarizacije društva, optužbe na račun žrtava agresije, planira se ponovno “braniti” Srbe izvan Srbije.

Srbi su opet “ugroženi” svi i svugdje, pogotovu u Hrvatskoj!? Samo luđaci ne vide o čemu je tu riječ, jer ista je metoda primijenjena i ne tako davno (1989/95.).

Je li nam to dovoljna opomena? Mnogima čini se nije.

Oponenti ekstremne velikosrpske politike (prije svega u Srbiji i “Republici Srpskoj”) marginalizirani su i ne predstavljaju ozbiljnu snagu.

I to je tako, htjeli mi ove činjenice prihvatiti ili ne.

Mi Hrvati ne smijemo šutjeti.

Naprotiv, moramo uporno svjedočiti istinu o tomu što se dogodilo, kako nam se povijest ne bi ponovila. Na to nas obvezuju kosti žrtava i sudbine onih za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga. I sudbine desetaka tisuća mučenika koji su prošli ratnu golgotu, tjerani iz svojih domova, zatvarani, prebijani, progonjeni, terorizirani. Ni krivi ni dužni. Samo zato što nisu bili Srbi.

Nisu to podsjećanja kojima je cilj bilo kakvo širenje mržnje i netrpeljivosti, nego jednostavno ponavljanje istine i činjenica. Danas su nam ova svjedočanstva utoliko potrebnija kad vidimo i znamo da se istina i te činjenice nastoje prikriti i prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu – žrtve proglasiti krvnicima i obrnuto. Na to se ne smije pristati. Samo istina o prošlosti može biti zalog iskrenog pomirenja, povjerenja i budućnosti svih ljudi koji žive na ovim prostorima jugoistočne Europe i Balkana, koje god vjere i nacije bili.

Ne budemo li u stanju prihvatiti istinu, budućim naraštajima ostavljamo trajnu klicu sukoba i nesporazuma.

Dakle, podsjećati na istinu o prošlosti kako nam se ona ne bi vratila – to je obveza svih nas koji se osjećamo odgovornima za budućnost svoje djece.

To je jedini pravi put.

Oprostiti je kršćanski, ali oprost je čin pojedinca i to pravo ima samo žrtva, nitko drugi. Nema kolektivnog oprosta, kao ni kolektivne krivnje za zločine.

Oprosta, uostalom, ne može biti bez pokajanja i priznanja krivnje. A od toga smo još uvijek jako, jako daleko, htjeli mi to priznati ili ne.

 

KRAJ

Zlatko Pinter

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe DIO II.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe DIO II.

Objavljeno

na

Objavio

                                  “Ako ostanete u mojoj riječi,

                                  uistinu, moji ste učenici,

                                   upoznat ćete istinu

                                    i istina će vas osloboditi”

(Ivan 8.31-32)

Kako ne bi bilo dileme oko toga što su glavni pokretači velikosrpske genocidne ideologije i što se sve doista događalo krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX stoljeća u Srbiji, dužna se pozornost mora posvetiti onomu što su o tim pojavama govorili pametni i znameniti Srbi, demokrati, koji su, nažalost, današnjim naraštajima gotovo nepoznati, jer ih se od strane srpske nacionalističke intelektualne elite, historiografije i medija marginalizira i prešućuje iako su mnogi od njih tvorci vrijednih filozofskih i publicističkih djela.

Srpski demokrati o nacizmu i njegovim korijenima u vlastitom narodu

  Jedan od takvih svijetlih primjera je humanist, demokrat i filantrop, profesor i filozof Radomir Konstantinović (1928-2011.). Mnogi ga smatraju guruom Druge Srbije (pokreta srbijanskih intelektualaca koji su, koliko god malobrojni bili, nastojali pružiti otpor srpskom naci-fašizmu i ekstremizmu početkom 90-ih godina).

U svome kapitalnom djelu Filosofija palanke (Beograd, 1969.), on korijene srpskog nacizma nalazi u skučenom palanačkom duhu, plemenskoj svijesti, malograđanskom mentalitetu i samoizolaciji vlastite nacije koja je mentalno omeđena mitskim obrascima i on tu pojavu definira ovako:

Srpski nacizam nije ‘import’ iz nemačkog nacionalsocijalizma, kome je služio i podražavao, već je krajnji izraz duha palanke…”; “Svaka apsolutizacija svakog mita – pa i kosovskog mita – vodi netrpeljivom nacionalizmu pa i krajnjoj njegovoj konsekvenciji, nacizmu“.

(Vidi: https://sr.wikiquote.org/wiki/Radomir_Konstantinović#O_srpskom_nacizmu; također: http://www.e-novine.com/drustvo/52433-srpskom-nacizmu.html stranica posjećena 15.4.2018.)

Prema mišljenju autora ovih redaka, riječ je, dakle, o izvornom, originalnom srpskom nacizmu koji nije preslika onog njemačkog, nego autohtoni i mnogo stariji sociološki fenomen.

Spomenuta knjiga od pojavljivanja spada među najznačajnije, ali i najmanje čitane, a njezin autor jedna je od najomraženijih osoba među srpskim “patriotama” i “nacionalno svesnim” intelektualcima. Nije ni čudo, jer u pitanju je blistav i pronicljiv um koji je znalački secirao jedno od najbolnijih pitanja srpskog društva, a svoje zaključke iznio jasno, koncizno i bez ikakvih ograda i uvijanja, što u Srbiji nije bilo prihvaćeno sa simpatijama – kako te 1969. godine, tako i danas, pola stoljeća kasnije.

Veliki književnik Mirko Kovač (kojega mnogi uspoređuju s Ivom Andrićem), također nije dvojio oko definiranja srpskog nacizma kao zloćudne pojave i produkta “palanačkog duha” (o kojemu je govorio i pisao profesor Konstantinović). Iz Beograda u kojemu je proveo najveći dio života, protjeran je od Šešeljevih ekstremista, ali je nastavio boriti se za istinu o svemu što se događalo u Srbiji. Oštro se suprotstavljao logici “rulje” i “svjetine”, izvorima srpskog nacizma i ratnom ludilu koje je tamo vladalo. U svojim je brojnim člancima i esejima upozoravao, analizirao stanje tog duha i britkim jezikom koji ne ostavlja prostora nikakvim nedoumicama osuđivao destrukciju i manipuliranje masama. I te je eseje potom objedinio u knjigu Elita gora od rulje (Zagreb, 2009.) koja predstavlja neku vrstu njegove oporuke.

Evo samo dva citata iz kojih su jasno vidljivi stavovi ovog književnika i humanista koji je u jednoj izjavi za medije rekao kako planira napisati esej o srpskom nacizmu, očito smatrajući da je ono što se događalo u vrijeme Slobodana Miloševića najbliže toj zloćudnoj pojavi.

Prvi citat odnosi se na atmosferu u Srbiji početkom 90-ih godina XX stoljeća, a drugi na “Oca nacije” Dobricu Ćosića i njegovo pogubno naslijeđe.

“(…) Čak su mi šešeljevci razbili glavu fotografskim aparatom Prijetnje i fizička nasrtanja nisu razlog što sam otišao, već prije jedna opća atmosfera, koja je tako gadna, da se više nije mogla ‘svariti’. Nije samo riječ o tim facama iz kulture i politike, već i jednom bolesnom društvu u cjelini (…) izbilo je odnekud mnogo zločinaca, pogotovu među pjesnicima, među dječjim piscima i humoristima. Rajko Nogo je pored ostalog i dječji pjesnik, Bećković i Crnčević su humoristi itd Ali, molim Vas, kad u Srpskom parlamentu poslanici javno govore da Hrvate treba ubijati ‘kao kerove uz tarabu’, da im treba zarđalim žlicama vaditi oči, kad se tamo čitaju imena izdajnička‘, a sve to ona tupoglava rulja u parlamentu odobrava, onda mi nemojte reći da to nisu liste Z‘ (Kovač ovdje aludira na četnički znak koji je korišten u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ćirilično slovo ‘Z’, što je značilo: “zaklati” – a četničke vođe koristili su ga kao šifrirane upute ili naredbe kada je trebalo primijeniti likvidacije te vrste – op. Z.P.), da to nije uživanje u Zločinu, veličanje Zla, pripremanje Zlodjela‘.”

(Večernji list, Zagreb, 09.05.1992., str. 13.; istaknuo: Z.P.)

Da srpsko intelektualno društvo nije zaostalo i da nije tako zaluđeno, sada bi, nakon toliko nesreća koje su Srbi u ovom potonjem ratu nanijeli drugima i sebi samima, moralo nešto učiniti s Dobricom Ćosićem i nekako izolirati taj model mišljenja. Da je to društvo ozbiljno, sada bi moralo ispostaviti račune Dobrici Ćosiću za obmane i ćorsokake duha u koje je uvalio vlastitu naciju i to kao njezin otac. Ali intelektualna elita, uz časne iznimke, kljukana je istom smjesom, te nije u stanju sagledati svoju poziciju, jer ona je jezgro oboljelog društva u kome su se razlike, pa čak i krajnosti, sjedinile u jedinstvenu nacionalnu gomilu.”

(Mirko Kovač, Dobrica Ćosić, kobni Otac nacije – Dvorski pisac na Galebu; tekst objavljen 28.04.2009.; izvor: https://pescanik.net/dobrica-cosic-kobni-otac-nacije/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.11.2014.)

U kasnovečernjim satima 2. siječnja 2013. godine, Prvi program HTV-a, prikazao je reprizu emisije Drugi format (iz 2010. godine), čija je tema bila dodjele književne nagrade “Kiklop” ovom književniku za životno djelo, a  koju je primio 9. prosinca 2012. godine. Kovač se u toj emisiji među ostalim osvrnuo i na dane provedene u Beogradu, pa i na one ružne događaje pred rat, ali i komentirao (s distance od gotovo dva desetljeća) naci-fašističku euforiju koja je tih godina vladala Srbijom.

Možda naizgled zvuči paradoksalno, ali činjenica je da se jedna od teza što ju je iznio, u dlaku poklapa s onim što je zastupao Slobodan Milošević na ročištu MKSJ u Den Haagu, u svome prvom obraćanju Sudskom vijeću nakon pročitane optužnice.

Kovač iznosi istinu od koje mnogi i danas bježe, iako je zapisana u službenim dokumentima, posve jasna, logična i vrlo lako provjerljiva:

Milošević nije slučajno došao na to mjesto, niti se sam postavio tamo…njega je izabrala većina naroda…”

Bogdan Bogdanović, arhitekt, filozof i demokrat, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih beogradskih intelektualaca, od početka se protivio ludilu čije je rađanje promatrao, na jedini način kako je to mogao činiti: izgovorenom i pisanom riječju.

Govorio je i pisao kako se srami što se u ime njegovog naroda čine najstrašniji zločini i ubijaju gradovi, podsjećao sunarodnjake da će Srbi desetljećima nakon ovih ratova nositi sramotni biljeg barbara i zločinaca, uspoređivao je velikosrpsku politiku i ratna osvajanja s njemačkim nacizmom. I svaka njegova riječ izazivala je među Srbima masovno ogorčenje i revolt, jer velika većina ili nije bila svjesna onoga što se događalo oko njih, ili to nisu sebi htjeli priznati.

Nakon što je skupina srpskih naci-fašista predvođena zastupnikom u srbijanskoj Narodnoj skupštini, poznatim ratnim huškačem i rasistom Milanom Paroškim u glavnom francuskom gradu priredila izložbu pod nazivom “Vukovar 1991 – genocid nad srpskom kulturnom baštinom” sa slikama do temelja razorenog hrvatskog grada, prikazujući Srbe kao žrtve, Bogdanović je to ovako komentirao:

Pravili su izložbu u Parizu. Zamislite tu perverziju, umetničkom fotografijom pokazati grad Vukovar, grad koji ste razorili. Čoveka hvata užas…”  Vidi: http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%HYPERLINK “http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2009.pdf”2009HYPERLINK “http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2009.pdf”.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.3.2018.)

Univerzitetska profesorica Mirjana Miočinović napustila je beogradski Fakultet dramskih umetnosti na kojemu je radila, protestirajući tako protiv ratnog ludila koje je bilo na djelu u Srbiji. Učinila je to u vrijeme opsade Vukovara, napisavši (7.10.1991. godine) pismo dekanu Fakulteta u kojemu pojašnjava svoje razloge odlaska iz ove ustanove:

Suočena sa užasnim razaranjem zemlje koju i dalje smatram svojom domovinom, sa divljačkim rušenjem najvrednijih spomenika kulture u čijim su okvirima nastale i one duhovne vrednosti o kojima predajem na ovoj školi, s neizmernim ljudskim stradanjem, a svesna činjenice da u tome i kao žrtva i kao rušitelj ima krupnog udela i narod kome sama pripadam, vođena dubokim osećanjem ogorčenosti i stida, ja Vas obaveštavam da u ovakvim okolnostima ne mogu i ne želim da držim nastavu na Fakultetu koji nije našao načina da se svemu tome usprotivi.”

(Vidi: http://zokstersomething.com/tag/mirjana-miocinovic; tekst novinarke Snežane Čongradin pod naslovom Fantazmima o neprijatelju ne može se smirivati rastuće socijalno nezadovoljstvo, objavljen 13.05.2011.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.08.2013.)

Njezin vapaj nije imao odjeka među kolegama s Univerziteta, koji su ili već odavno bili uključeni u ratno-huškačku kampanju ili su se pravili kao da se ne događa ništa neobično, a bio je popriličan broj i onih koji su likovali zbog takvog razvoja događaja.

U svojoj knjizi Nemoć očiglednog (izdanje: Beogradski krug, Beograd, 1997.), profesorica Miočinović osvrnula se i na ovu vrstu bešćutnog konformizma i izostanka ljudske empatije u vremenima koja su mnogim ljudima donosila stradanja i patnje:

Svako ko gleda svoja posla mora bar ponekad da se oseti kao neko koga su pozvali na gozbu u vreme kuge.” (str. 15.)

Na str. 23., otvoreno secira stvarnost tih ratnih godina:

Auschwitz i Vukovar su u podjednakoj meri simboli bezumlja i destrukcije, koji su posledica iracionalnog i naopake racionalnosti. (…) Ali, ne mogu da ne priznam da su Armija i Srbi taj prljavi posao obavljali dajući svemu privid pravednog rata, izigravajući heroje i zaštitnike srpskog naroda.”

Prenoseći svoj zapis iz ljeta 1992. godine, prof. Miočinović na str. 67. iste knjige piše:

Da bez opasnih konsekvencija kažemo, na primer, kako je gebelsovska figura i jedan od bogova rata ne samo Milorad Vučelić, već je to i uvaženi Matija Bećković; da je maroder ne samo jedan Brana Crnčević, već da su to i gospodin Rašković i njemu slični; da je kriminalna, rasistička pojava ne samo jedan Vojislav Šešelj, već da su to u prvom redu Radovan Karadžić i cela njegova svita, i da ne smemo dopustiti da se jednoga dana Srbija pretvori u Argentinu u kojoj će naći zaklon i osobe poput nekadašnjih profesora Nikole Koljevića, Voja Maksimovića, Alekse Buhe i dr., jer su oni isto što i Karadžić – ratni zločinci; da tvorac optimalnog nacionalnog programa, koji je doveo do sveopšte katastrofe, nije Slobodan Milošević, već Memorandum SANU, čija je nacionalna megalomanija samo indukovana u jednu komunističku svest koja i inače nema smisla za nijanse i kojoj je po definiciji strana tolerancija; kao i to da se u jednom svetu bez vere i Crkva znala ponašati mimo zakona i vere.

Gotovo proročki zvuče ove riječi zapisane 1992. godine, s obzirom na to da su u Srbiji tijekom i nakon rata doista svoje utočište pronašli brojni zločinci, pa i oni s područja ne samo Srbije, nego i Hrvatske i Bosne i Hercegovine i to najgori –masovne ubojice i glavni krivci za etničko čišćenje i genocid.

Upravo u vrijeme dok u Bosni i Hercegovini traje krvoproliće i na djelu su masovni zločini nad Hrvatima i muslimanima, poznati srpski fašist i rasist (“aristokratskog” držanja i manira), Dragoš Kalajić ponosno izjavljuje kako je gledajući Sarajevo u plamenu ushićen i sretan otvorio bocu šampanjca da to proslavi uz komentar: “Sarajevo se puši i gori, jer sa muslimanima je moguce biti jedino u ratu ili primirju“. Profesorica Mirjana Miočinović oglasila se tim povodom pismom u istim novinama u kojima je objavljena ova izjava Kalajića:

Zbog ovih neronovskih sklonosti moga sunarodnjaka (avaj!) ja se u svoje ime, jer ništa osim toga nemam, izvinjavam svima onima koje je ova izjava morala surovo da pogodi i molim ih za oproštaj.” (str. 53.)

(Za citirane dijelove knjige prof. Miočinović, vidi tekst Gozba u vremenu kuge, magazin Dani, Sarajevo, br.81.; internet izdanje; http://www.bhdani.com/arhiva/HYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”81HYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”/tekstHYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”481HYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”.htm; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.08.2013.)

Ovdje navedeni citati samo su mali djelić onoga što su izgovorili ili napisali neki od brojnih srpskih intelektualaca, časnih ljudi koji se nisu mirili s ekstremizmom u vlastitom narodu i pokušavali pružiti otpor tom zlu, ali sasvim dovoljno da se dobije još jedna potvrda ne samo da je među Srbima bilo takvih, nego i posvjedoči istina o svemu što se događalo – istina koju mnogi danas pokušavaju potisnuti, sakriti, relativizirati ili izokrenuti.

Na kraju, red je podsjetiti kako se projekt etničkog čišćenja i genocida odvijao na terenu, u konkretnim situacijama, nakon što su Srbija, Crna Gora i “JNA” s brojnim paravojnim formacijama, “teritorijalcima”, “specijalcima”, četnicima i dobrovoljcima i u suradnji s ekstremnim dijelom srpske manjine u Hrvatskoj i BiH izvršile agresiju na područja koja se planiralo uključiti u buduću “Veliku Srbiju”.

No, prije toga mora se progovoriti ponešto i o genezi srpskih osvajanja praćenih genocidom i etničkim čišćenjem povijest, kako bi se dobio bolji uvid u kontinuitet ekstremne velikosrpske ideologije o kojoj je ovdje riječ.

Genocid i etničko čišćenje na djelu

Moglo bi se reći da je (u suvremenom smislu riječi) tradicija etničkog čišćenja kod Srba stara nešto više od dva stoljeća.

Naime, u vrijeme “Prvog srpskog ustanka”, kad je Karađorđeva vojska (uz pomoć jednog uhode, Cincara) upala u Beograd (30. studenoga 1806.godine), započelo je krvavo klanje Turaka, Cincara, Židova, Roma, islamiziranih Srba i svih drugih stanovnika koji su se zatekli tamo, budući da su odreda smatrani sredstvom turske okupacije.

Konstantin N. Nenadović (službeni biograf  vođe “ustanka” Đorđa Petrovića – Karađorđa), opisujući ono što je uslijedilo poslije upada srpskih ustanika u grad kaže:

“… Ogorčeni Srbi i poslije toga, klali su Turke, gdje god su koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku …”

(Vidi:  Mirko Grmek i drugi, Etničko čišćenje – dokumenti o jednoj ideologiji, Zagreb, 1993., str.17. ; istaknuo: Z.P.)

Ovo postupanje bilo je ozakonjeno godinu ranije, kad je (1805.godine) u Smederevu ustanovljen “Praviteljstvujušči sovjet serbski” (neka vrsta srpske revolucionarne “skupštine” ili vladinog vijeća), koji se odredio u prilog odmazde i etničkog čišćenja, prihvaćajući te metode kao sastavnicu službene srpske politike.

  1. Maretić, u svome djelu Geschichchte der Eriegnisse in Serbian in den Jahren 1804-1812 (Povijest događaja u Srbiji u godinama 1804-1812.), Osterreichische Militarische Zeitschrift 1, 4, 5-6, 1821., navodi jedno izvješće koje je u to vrijeme izradila obavještajna služba austrijske vojske. U dokumentu koji opisuje iste događaje iz Beograda (1806.), među ostalim piše i ovo:

” (…) Osveta Srba još nije bila zadovoljena: odlučeno je poubijati žene i djecu koji su ostali u gradu, i samo s teškom mukom, nekolicini prvaka ljudskih osjećaja pošlo je za rukom spriječiti to nedjelo. Što se odlikovalo mladošću i ljepotom, uzeše sebi srpski prvaci za krevet; ostale i djecu poslaše u Niš. Da bi opravdali te sramne okrutnosti, tvrdili su kako su beogradski Turci namjeravali zatrti Srbe.

(Isto, str. 18.; istaknuo: Z.P.)

Bilo je, kako se vidi i među Srbima onih koji su držali do činjenica i povijesne istine.

Priznanje Kneževine Srbije na Berlinskom kongresu (1878.) dalo je zamaha srpskim vladajućim krugovima čiji su apetiti neprestano rasli, a na svojoj su strani imali i javno mnijenje, pa je režim najprije krenuo u ponovno osvajanje onih zemalja koje su Srbi napuštali od bitke na rijeci Marici (rujna 1371. godine) nadalje.

Od 1904. do 1908. godine trajala je tzv. Četnička akcija u Makedoniji (gerilski rat Srbije protiv Bugarske i Grčke) s ciljem pripajanja ove pokrajine srpskom državnom području. Uz srpsku vojsku, glavni akteri etničkog čišćenja i masovnih zločina genocida bili su četnici (komite) kao najradikalniji nositelji ekstremne velikosrpske ideje.

Općenito se smatra kako oni (četnici ili komite) od 1903. godine nadalje postaju sredstvo teritorijalne ekspanzije vladajućih (buržoaskih) krugova – i to je razdoblje kad ovaj pokret napušta do tada (relativno) pozitivnu oslobodilačku tradiciju iz vremena protu-turskih ratova i stavlja se u službu velikosrpske državne osvajačke ideologije. Kako bi se ta agresija opravdala, u Srbiji je 1880-ih godina skovan izraz “Stara Srbija” kao odrednica za zemlje izvan srpskog matičnog prostora (Sandžak, Kosovo, Makedonija) koje se svojatalo na temelju srednjovjekovnih osvajanja iz vremena Nemanjića.

Četnici (komite) otpremljeni su u Makedoniju po naputku službenih beogradskih vlasti upravo zbog obavljanja prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja – dakle, onoga što zbog međunarodnog ugleda Srbije nije bilo podesno za regularne vojne trupe.

Bio je to prvi genocid na tlu Europe u XX stoljeću koji je ostao zabilježen i u domaćim (srpskim), albanskim izvorima, ali i u dokumentima međunarodnih organizacija i zaklada.

U Srbiji je javno mnijenje gotovo u cjelini podleglo ratnoj euforiji. Jedino su socijaldemokrati Dimitrija Tucovića dizali svoj glas protiv ovog barbarstva koje je (kako su sami govorili) nadilazilo čak i sve ono što su u prošlosti činili Turci.

Evo što o tomu kaže jedan izvor iz tog vremena:

Elementi skupljeni s koca i konopca i odaslati u Makedoniju, umesto da su postali prava zaštita, inače ljuto ucveljenog naroda, postali su za tamošnje stanovništvo strah i trepet. Grozote muhamedanskih dželata zaboravile su se pored grozota, kojih su tvorci makedonski ‘revolucionari’. Ono što nisu ni Turci bili sposobni da izvode, to izvode makedonski ‘revolucionari’. Najodvratnije ucenjivanje, ubijanje, masakriranje na zverski način mirnih i nevinih stanovnika Makedonije od strane ‘revolucionara’ postala je obična pojava. Ti gladni ‘revolucionari’, koji nisu ništa drugo do slepe sluge buržoazije zainteresovanih zemalja, a naročito balkanskih državica, idu još i dalje. Oni ne beže u tiranisanju makedonskog stanovništva ni od jednog najodvratnijeg sredstva.

Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje.”

(Radničke novine, br. 27, Beograd, 30. marta 1905; pripremio Damjan Pavlica; preuzeto iz: http://www.e-novine.com/stav/HYPERLINK “http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html”62328HYPERLINK “http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html”-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 15.4.2018.)

Nakon što su Turci poraženi i natjerani na povlačenje s Balkana, Srbi sanjaju o tomu da njihovu hegemoniju zamijene svojom i puni zanosa kreću u brutalni rat za teritorije. Njihova propaganda tvrdi kako su upravo oni “srušili tursko carstvo” i na tomu se zasniva srpsko “pravo” na zemlje koje su cilj agresije.

Daljnja osvajanja (sa zatiranjem čitavih sela, pokrštavanjima civila, teškim razaranjima naselja i gradova, silovanjima, pljačkom, paljevinom i okrutnim zvjerstvima) u vrijeme Balkanskih ratova – naročito na području Kosova i Albanije (1912/13. godine), kao i okupacija sjeverne Albanije (1913/20. godine), a što su zajednički provodili srpska i crnogorska vojska uz pomoć četnika, masovni zločini nad Crnogorcima (1919. godine – prigodom nasilnog “ujedinjenja” Srbije i Crne Gore), zločini etničkog čišćenja i masovnih klanja u Drugom svjetskom ratu i slična nedjela počinjena u ratovima na području bivše SFRJ 90-ih godina XX stoljeća, samo potvrđuju kontinuitet provođenja velikosrpskog projekta kojega se ni danas pretežiti dio političke, intelektualne i vjerske elite ali i (što je naročito porazno) srpske javnosti ne odriče.

Srpsko-crnogorska je vojska 1912-1913. godine uz pomoć svojih četnika osvojila Drač i Skadar i izašla na Jadransko more.

Međunarodna Carnegi-ejeva komisija (zadužena za praćenje stanja na ovoj fronti) navela je kako je u osvajačkom pohodu na Albaniju ubijeno 120.000 Albanaca. Članovi komisije zaključili su u svome Izvješću o uzrocima Balkanskih ratova i ratnim zločinima (objavljeno 1914. godine u Washingtonu) kako su ovi ratovi bili inspirirani megalomanskim težnjama “stvaranja ‘Velike Grčke’, ‘Velike Bugarske’ i ‘Velike Srbije'”, navodeći da su “spaljivanje sela i egzodus poraženog stanovništva bile normalne i tradicionalne pojave u svim balkanskim ratovima i ustancima“, te da su to mogle spriječiti samo naredbe vlada iz Beograda, Atene i Sofije – što se, nažalost, nije dogodilo.

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Izveštaj_međunarodne_komisije_o_Balkanskim_ratovima; Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.12.2018.)

Isto nam potvrđuju i mnogi drugi izvori:

Za vrijeme Balkanskih ratova 1912-1913., izraz ‘čišćenje’ se isključivo koristio za opisivanje srpskog metoda sticanja teritorije. U sjevernoj Albaniji, srpski i crnogorski borci su pretvarali cijela sela u krematorije, gdje su žene, djeca i onemoćali spaljivani živi. Njihovu brutalnost je živo u svakoj izjavi prikazivala svjedok M. Edith Durham, britanska ratna dopisnica i bolničarka koja je liječila crnogorske vojnike. Durhamova je izvjestila da Crnogorci i Srbi rutinski masakriraju albanske, turske i bosanske muslimanske civile, a posebno je uočila njihovu praksu odsjecanja noseva i gornjih usana sa još uvijek živih žrtava.”

(Izvor: Durham M. Edit, The Struggle of Scutari, London, 1914., Edward Arnold, str.271.; Kennan George F., The Other Balkan Wars, 1913., str.38-39.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat-propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.30-31.; istaknuo: Z.P.)

U nastavku Philip J. Cohen (na str.31.) piše:

Durhamova je dalje opisala kako su srpski vojnici mučili civile sporom smrću, jednostavno radi lične zabave. Slijedeća epizoda se dešavala u selu Arzi od 1912. do 1913. godine: ‘Kada su prolazili kroz selo u novembru, Srbi su samo razoružali narod koji nije pružao otpor. Ali, kada su se vojnici vratili u aprilu, zabavljali su se krvarenjem bespomoćnih žrtava do smrti. (Seljani su posvjedočili): ‘Ne brzo kao što radite sa ovcama, već sporo. Načinili bi mali rez na ručnim zglobovima i laktovima i na vratovima, tako da bi im trebalo duže vremena za umiranje’. Neke žene su sa groznom i slikovitom pantomimom, opisivale vrste sjekotina i kako su Srbi plesali oko umirućih žrtava i oponašali njihove poslijednje trzaje…'”

(Autor kao izvor navodi: Durham M. Edith, isto, str.236-239.)

Protiv ovih zvjerstava svoj su glas bezuspješno dizali rijetki srpski humanisti i demokrati poput Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića (srpskog oficira koji je i sam sudjelovao u pohodu na Albaniju i kao očevidac u svome Ratnom dnevniku ostavio dragocjena svjedočanstva o tomu). Zgrožen okrutnošću vlastite vojske i njihovih pomagača – komita (četnika), Novaković kaže:

Može se pomisliti šta sve mogu počiniti ljudi koji su otvoreno izjavljivali, stupajući u komitske čete, da idu da se napljačkaju. Čovek se zgrozi kad sluša iz usta tih ljudi kako gotovo ravnodušno pričaju o klanju ljudi.”

(Vidi: http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/HYPERLINK “http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html”75004HYPERLINK “http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html”-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.7.2018.)

Za četnike je govorio kako “oni vide samo novac i nož” i žalio što odgovorni ne žele poduzeti ništa u sprječavanju tih strašnih zločina koji će teško osramotiti cijeli srpski narod.

Tucović je u svojoj knjizi O Albaniji (1914.), protestirajući protiv osvajačke i zločinačke politike vlastite države istu osudio i vapio za pomoć albanskom narodu izvrgnutom genocidu zbog čega je proglašen “srpskim izrodom” i ta anatema (u Srbiji i “srpskim zemljama” zapadno od Drine) nije do danas skinuta s njegovog imena. I (kako kaže Miroslav Krleža u svojih Deset krvavih godina), dok je Tucovićeva knjiga “skupljala prašinu po izlozima beogradskih knjižara, brutalni pohod srpske vojske i četnika nastavljao se dalje”….

O istim temama pisao je i Lav Davidovič Trocki (kasnije osnivač Crvene armije i boljševičkog Politbiroa) u svojim analitičkim tekstovima objavljivanim u ruskim listovima (Kievskaia Mysl i drugi). On opisuje nepismenu i zaostalu Srbiju, njezine beskrupulozne političare, vojne zapovjednike i bankare, ali i divljačko postupanje srpske vojske i četnika s civilima na zauzetim područjima gdje su za sobom ostavljali hrpe leševa i spaljenu zemlju očišćenu od domicilnog stanovništva. Mnogi od njegovih članaka objavljeni su u knjizi: Les guerres balkaniques 1912-1913 (izd. Science marxiste, Paris, 2002.)

Kraljevina Srbija je 1918. godine “bratsku” Crnu Goru silom natjerala na “ujedinjenje”, uz strašne zločine koje su nad crnogorskim narodom počinili srpska vojska i četnici – na krajnje surov i brutalan način, tako da su u kućama čak spaljivali žive obitelji (žene i djecu) onih koji su pružali otpor i protivili se državnom savezu sa Srbijom. O ovim užasnim zločinima desetljećima se šutjelo, ali ostala su brojna svjedočanstva, pa čak i pjesme što ih je crnogorski narod ispjevao opisujući zvjerstva srpskih zločinaca i patnje žrtava i tako čuvajući istinu o ovim događajima.

(Vidi: https://portalanalitika.me/clanak/320870/masovni-zlocini-nad-crnogorcima-1919-1925; stranica posjećena 17.5.2019.)

U nepunih 15 godina (od 1904. do kraja Prvoga svjetskog rata), Srbija je počinila strašne i masovne zločine genocida i etničkog čišćenja na području Makedonije, Sandžaka, Kosova, Crne Gore i sjeverne Albanije (gdje su se njezine trupe zadržale do 1920. godine).

Zašto su ideologije fašizma i nacizma pale u Srbiji na plodno tlo

Imperijalna svijest i težnja ka osvajanju doprinijele su tomu da su godinama prije Drugoga svjetskog rata u monarhističkim (pa i širim intelektualnim) krugovima u Srbiji ideje nacizma i fašizma bile široko prihvaćene, a Hitler obožavan kao “genije”.

Kako je već naprijed rečeno, ove su ideologije (nacizam i velikosrpstvo) po svojim temeljnim odrednicama vrlo bliske, pa je to bila neka vrsta prirodne simbioze. Osim toga, srpski kvislinzi su vjerovali da će vezujući se uz Hitlera kao moćnog saveznika i služeći mu, u okviru Trećeg Reicha i njegovog budućeg nacističkog carstva ostvariti san o “Velikoj Srbiji” i biti dio “novog poretka”.

Iz zapisa Nikolaja Velimirovića Žičkog (duhovnog oca i intimusa vođe srpskih fašista Dimitrija Ljotića), ali i iz ponašanja tadašnjih patrijarha srpskih Varnave Rosića i Gavrila Dožića kao i velike većine drugih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, bjelodano je da su se oni u cijelosti i bez ostatka svrstali uz “velikog sina nemačkog naroda” i “genija”, kao što je to bio slučaj i s vodećim srpskim intelektualcima monarhističkog opredjeljenja okupljenim oko Miloša Crnjanskog i Svetislava Stefanovića koji su od 1934. nadalje preko svoga časopisa Ideje (“Časopis za književnost, politička i društvena pitanja”) propagirali čisti rasizam i to u onoj izvornoj, ogoljenoj formi.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y; predavanje  dr. Olivere Milosavljević, “Tri lica jednog pisca”; stranica posjećena 6.6.2019.)

Crnjanski je bio vlasnik lista i glavni urednik, a osim Stefanovića u njemu su surađivali: Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Todor Manojlović, Stanislav Vinaver, Aleksandar Belić. Ugašen je nakon godinu dana (izašla su ukupno 32 broja), ali je iz njegovog sadržaja i koncepcije posve jasno kakav je pogled na svijet zagovarao. U brojnim žustrim polemikama o arijskoj rasi Svetislav Stefanović se isticao u prihvaćanju Hitlerovog stava o rasnom pitanju. Ideje su prepune tekstova u kojima se veliča rasizam i dokazuje premoć “arijske rase” nad drugima – samo što se u povlaštene narode ubrajaju i Srbi (pri čemu se potpuno ignorira činjenica da su Hitler i nacisti sve Slavene svrstavali u nižu rasu).

Slavni srpski pisac (Crnjanski) izvještavao je iz španjolskog građanskog rata za beogradski list Vreme (kao režimski novinar) i to iz stožera fašista generala Franca. Veličao je fašizam i nacizam, obožavao Hitlera i Mussolinija, divio se “blistavoj snazi njihove vojske i oružja” i hvalio svoji susretom s Hitlerom (koji ga je “obgrlio i dvaput poljubio” – uz pohvale na “istinitom izvješćivanju”). U to vrijeme, nacizam i fašizam bile su ideje vodilje ne samo Crnjanskog nego i kompletne crkvene i intelektualne elite (uz časne izuzetke), a Zapad omražena “kolonijalna buržoazija koja je ‘okrljaštila Nemačku i oduzela joj kolonije koje joj pripadaju'”.

Već 1. lipnja 1939. godine namjesnik tadašnje Kraljevine Jugoslavije knez Pavle Karađorđević sa suprugom Olgom odlazi u Berlin u posjet Adolfu Hitleru (na njegov poziv) i tamo ga dočekuje veličanstveni vojni defile kojemu je nazočan i tadašnji veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, književnik Ivo Andrić.

Knez Pavle nije bilo pristaša nacizma niti je podržavao velikosrpske naciste u Srbiji, što je vidljivo iz njegovog oštrog protivljenja radikalima i Milanu Stojadinoviću, ali u želji da Jugoslaviju poštedi razaranja, popušta pritisku Hitlera i 25. ožujka 1941. godine potpisuje pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu – koji je uz izravnu pomoć britanskih tajnih službi srušen dva dana poslije. Hitler je, međutim, pronašao saveznike u onoj većini crkvene, intelektualne, političke i vojne elite koja je opčinjena “novim poretkom” sanjala o obnovi “Dušanovog Carstva” u okviru njegovog Reicha i na razvalinama tadašnje Europe.

U Srbiji su rasni zakoni uvedeni već u rujnu 1940. godine – sedam mjeseci prije napada na Beograd i ona je po svemu bila privjesak Sila osovine i vjerno im služila kroz cijeli rat; to je razlogom izostanka bilo kakvog otpora okupaciji pune 3 godine (od jeseni 1941. do jeseni 1944. godine). Dodatne motive naklonosti Hitleru i Mussoliniju treba tražiti u naslijeđenoj sklonosti monarhizmu i militarizaciji srpskog društva, ali i u oštrom protivljenju boljševicima u Rusiji koji su shvaćani kao opasnost za srpski narod i njegove interese. Jedna od zanimljivosti jeste da je kroz cijelo vrijeme rata u Beogradu djelovao Konzulat NDH sa svojim službenim predstavnicima (časnicima) i svim ustaškim znamenjima koja su tada bila u uporabi, te da u 3 godine njegova rada nije bilo ni jednog jedinog ozbiljnijeg incidenta uperenog protiv Konzulata. Ovo je utoliko zanimljivije, uzmu li se u obzir tvrdnje srpske propagande o “masovnom pomoru Srba” i “genocidu” što su ga nad ovim narodom počinile ustaše u NDH. Arhivi Konzulata NDH svjedoče kako su Srbi povremeno pjevali uvredljive pjesme na račun Pavelića, ali i Tita – jer su ih smatrali jednako opasnim za svoje interese.

Široko rasprostranjena potpora crkvenih, građanskih i intelektualnih krugova u Srbiji naci-fašističkoj okupaciji dolazi do izražaja već u kolovozu 1941. godine, kad u Beogradu 546 uglednika (među kojima 4 episkopa SPC i veliki broj crkvenih dužnosnika nižeg ranga) potpisuje “Apel srpskom narodu” tražeći punu pokornost i suradnju građana s novim gospodarima Srbije i osuđujući “razbojničke bande” koje im pružaju otpor. Među potpisnicima ovog Apela bio je i kasniji komunistički propagandist i tvorac pamfleta Magnum crimen, Viktor Novak koji se poslije rata stavio u službu Agitpropa kako bi oprao grijehe iz prošlosti. Novak je svoj pamflet napisao po direktivi KPJ, kako bi optužio Hrvate i Katoličku crkvu u Hrvatskoj za “genocid”, te ujedno opravdao montirani proces protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca. Zloćudna propagandna konstrukcija sadržana u ovoj konstrukciji rađenoj na temelju krivotvorina postala je “biblija” komunističkih i velikosrpskih historiografa iz koje njihovi sljedbenici i danas izvlače “dokazni materijal” za svoje bolesne rasističke teze i teorije.

Ni jedna zemlja u Europi nije imala toliko kvislinških pokreta kao Srbija – počevši od brojnih četničkih formacija od kojih su najznačajnije bile tzv. JVuO (četnici Draže Mihailovića), četnici Koste Pećanca, popa Momčila Đujića, Đure Bižića, Dobrosava Jevđevića, Jezdimira Dangića, Save Božića, Radivoja Kerovića, popa Sergija Urukala (itd.) preko Ljotićevog fašističkog “Zbora”, Nedićeve Srpske državne straže (popunjavana je legaliziranim četnicima Draže Mihailovića, četnicima Koste Pećanca, žandarima i u manjem dijelu mobiliziranim građanima), Srpskog dobrovoljačkog korpusa i Žandarmerije, do Srpske specijalne policije i Ruskog zaštitnog korpusa.

Brojne skupine četnika, počevši od onih u Crnoj Gori do Bosne i Hercegovine i Hrvatske, vodile su politiku suradnje sa svim stranama u sukobu (Nijemcima, Talijanima, ustašama, komunistima, bugarskim fašistima) ovisno o trenutačnim okolnostima i stanju na terenu, a vjeran sluga okupatoru bio je i Draža Mihailović sa svojim Ravnogorskim četničkim pokretom.

Ono što je bilo zajedničko svim srpskim kvislinškim formacijama, jeste oslonac na Sile osovine i borba za uspostavu “Velike Srbije” ili “SveSrbije” (kako je tu buduću tvorevinu koja je trebala nastati prema sporazumu s Pavelićem o razgraničenju između Srbije i NDH i planskim preseljenjem stanovništva zvao predsjednik kvislinške srpske vlade Milan Nedić). Zajednički naziv za sve srpske kvislinške formacije koje su bile pod ingerencijom Nedićeve vlade bio je “Srpska oružana sila” ili “Srpska državna sila”.

Rezultati ovog služenja Hitleru bili su očiti, pa je Beograd postao prvi veći grad u Europi očišćen od Židova (Judenfrei) već kolovoza 1942. godine, s brojnim logorima za istrebljenje i vlašću koja je slijepo služila okupatoru uništavajući i vlastiti narod. Iz Berlina, Srbija je zbog tako promptnog “rješenja židovskog pitanja” dobila posebnu pohvalu. Od 33.000 Židova (koliko ih je u Srbiji bilo prije rata) preživjelo je samo 5.000 i to je činjenica koju srpska historiografija i danas pomno krije.

Borba koju su četnici i druge kvislinške formacije vodili za “Veliku Srbiju” (koristeći ratnu pomutnju kao pogodan ambijent za obračun s Hrvatima, muslimanima i drugim ne-srpskim narodima), sastojala se u etničkom čišćenju velikih područja NDH, poglavito u istočnom i zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, južnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji. Samo u Podrinju poklano je na desetke tisuća muslimana i Hrvata, a masovni zločini nad njima vršeni su i u južnoj Lici i zapadnoj Bosni počevši već od srpnja 1941. godine (kad su te zločine započeli skupa komunisti, srpski žandari i četnici kao začetak opsežnih i sinkroniziranih operacija protiv uspostave NDH – što je i bio glavni cilj tobožnjeg “antifašističkog ustanka”).

Četnici nisu štedjeli niti vlastite sunarodnjake u Srbiji ako nisu bili uz njih i takve su surovo lišavali života ne štedeći ni djecu, žene, starce (pokolji u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.).

Kad je u pitanju “nacionalni cilj”, sva sredstva su bila dopuštena, pa i masovna ubijanja pripadnika vlastite nacije i po tomu je srpski ekstremni kvislinški pokret (sastavljen od četnika, nedićevaca, ljotićevaca, Srpske specijalne policije i drugih postrojbi) bio sasvim specifičan i poseban, jer takve zločine nad svojim sunarodnjacima nije činila ni jedna druga strana u sukobu.

Ratna propaganda kao oslonac agresiji i operacijama genocida i etničkog čišćenja

Velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu prethodila je faza psihološko-propagandnog rata – koji je uz terorizam, subverzivna djelovanja i sve druge prokušane metode specijalnog rata bio jedno od glavnih oruđa za postizanje ciljeva.

Buduće žrtve je trebalo obeshrabriti i zastrašiti kako se ne bi branile, u Hrvatsku i BiH unijeti nemir i na tim područjima izazvati krizna žarišta, a vlastiti narod homogenizirati i “napumpati” potrebnom količinom mržnje kako bi on bio spreman ostvariti ono što su u svojim kabinetima zacrtali velikosrpski ideolozi (akademici SANU, intelektualci, crkvena i politička elita).

Naravno, temelj te kampanje bili su dirigirani mediji koji su u cijelosti bili stavljeni u službu režima i ratne propagande.

Evo što o tomu kaže jedan srbijanski izvor:

Da li je ‘govor mržnje’ u medijima u Srbij i tokom oružanih sukoba na prostoru Jugoslavije devedesetih godina predstavljao samo neistinito, ostrašćeno i neobjektivno izveštavanje koje se moglo smatrati više ili manje ‘uobičajenom’ reakcijom na ratne zločine i događaje koji prate svaki oružani sukob ili se, pak, može govoriti, u pravnom smislu, o aktivnostima koje su u sebi sadržavale elemente teških krivičnih dela pozivanja ili podsticanja na ratne zločine? Ova krupna dilema o kojoj su mnogi novinari, sociolozi i etičari, u Srbiji i izvan nje, već izrekli mnoga mišljenja i mnoge reči osude nije, ipak, u dovoljnoj meri osvetljena iz (krivično) pravne optike.”

(Vidi: https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; str. 10.; istaknuo: Z.P.)

Citirani izvor (knjiga – REČI I NEDELA Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbij i 1991–1992 ; AUTORI Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; Beograd, 2011.) kako je vidljivo, obrađuje samo jednim dijelom srpsku ratnu propagandu vođenu tijekom 1991/92. godine i svakako predstavlja dragocjeno gradivo kako za buduće istraživače tih događanja, tako i u smislu podsjećanja na sve ono što se događalo tih olovnih godina, a u svemu postoji i odgojna komponenta, jer današnje naraštaje koji žive na području Balkana i jugoistočne Europe treba podsjetiti što sve može riječ koja uistinu može biti ubojitija od svih oruđa i oružja – onda kad se zlorabi i kad medijsko izvješćivanje postane ratni poligon, a novinari, reporteri i urednici se pretvore u huškače i izravne poticatelje na zločin.

Medijska propaganda u Srbiji započela je svoje zloćudno djelovanje desetak godina prije događaja opisanih u spomenutoj knjizi, točnije, u vrijeme demonstracija albanskih studenata i intelektualaca na Kosovu (ožujka 1981. godine) i što je vrijeme dalje odmicalo postajala je sve agresivnija. Najprije su na meti bili Albanci (koje se nazivalo “separatistima”, “teroristima”, “kontrarevolucionarima”, “zločincima”) i u prve 3-4 godine mediji koji su je vodili činili su to pod egidom “odbrane” Jugoslavije, Tita, Partije i “tekovina NOB-a”, ali već tamo negdje od polovice 1985. godine i pogotovu nakon dolaska Slobodana Miloševića na čelno mjesto CK SKS, oni skreću posve na nacionalistički kolosijek i postaju rasadnikom otrovne mržnje, šovinizma i huškanja.

Pored Albanaca, s razvojem krize na području SFRJ pojavljuju se i novi “neprijatelji srpstva” prema kojima je kampanja uperena i to su ponajprije Hrvati, Slovenci, a nešto kasnije i bosansko-hercegovački muslimani. Mržnje koja danonoćno kulja iz medija nisu pošteđene ni nacionalne manjine u samoj Srbiji (prije svih Hrvati, potom i drugi: Mađari, Nijemci, Slovaci, Romi, Bugari, Rumunji, Muslimani itd.) koje se uglavnom promatra kao faktor “destabilizacije” i narušavanja homogenosti srpske nacije.

Propagandni rat dobiva sve zloćudnije oblike, pa se od prvotnog cilja “borbe za očuvanje Jugoslavije” on polako prenosi na polje zagovaranja najprije “jedinstvene” a potom i “Velike” Srbije, uz naglašenu komponentu “ugroženosti” Srba (svih i svugdje).

Već 1982. godine, u “Apelu za zaštitu srpskog življa i njegovih svetinja na Kosovu”, propagandni stožer SPC lansira tezu o “kontinuiranom genocidu koji se provodi nad srpskim narodom” i traži od tijela vlasti SFRJ i Srbije radikalne poteze kako bi se to “sprečilo”.

Ovaj sindrom “ugroženosti” Srba i tvrdnje o genocidu pretvaraju se vremenom u pravu šovinističku histeriju, a meta te propagande postaju osim Albanaca i Hrvati.

Srpska je nacionalistička elita od smrti Tita (1980. godine) ustrajavala je na tvrdnjama o štetnosti komunizma po srpske interese, rušeći karizmu bivšeg doživotnog predsjednika i nespornog autoriteta u SFRJ i njegove Partije, ali je u isto vrijeme prihvatila sve obrasce specijalnog rata što ga je taj režim usavršio i vodio, a mnoge njegove aspekte je čak i radikalizirala do neslućenih razmjera. Najveći nacionalisti iz tog kruga (Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Antonije Isaković, Vladimir Dedijer i drugi) svi su odreda izašli ispod Brozovog šinjela i uglavnom mu vjerno služili, sve dok komunistički sustav nije doživio slom. Tada najednom postaju “ljuti” oponenti sustava i predvodnici “kritičke inteligencije” koja predvodi sve brojniji i agresivniji sloj nacionalista okupljenih u “građansku desnicu”.

Već 1988/89. godine oštrica mržnje okreće se prema sjeverozapadu (Sloveniji, Hrvatskoj i BiH) s ciljem destabilizacije prilika u ovom republikama, što je upotpunjeno raznim provokacijama koje prate bespoštednu medijsku kampanju. Hrvati se žigošu kao glavni krivci za sve nedaće i stradanja Srba, ustrajava se na starim tezama o njihovoj “urođenoj genocidnosti” i cijeli se hrvatski narod kolektivno optužuje za “genocid i pogrom nad Srbima u prošlosti” (uz oslonac na razdoblje NDH, Jasenovac, Jadovno i ostale mitove), ali se u cilju pripreme agresije sve češće spominju i “nove klanice, jame i stratišta”, koji im se tobože “spremaju po treći put u ovom veku” i to “od istih neprijatelja”.

Uoči rata (1989/90. godine) propaganda eskalira i postaje sve zloćudnija.

Hrvate se naziva “ustašama”, dr. Franju Tuđmana “poglavnikom”, izmišljaju se fantastične i opskurne bajke o “progonu Srba u novoj NDH”, dakako, bez ikakvih dokaza, imena navodnih žrtava itd. Beograd i Srbija angažiraju sve svoje resurse i šalju u buduću “krajinu” (među Srbe u Hrvatskoj) svoje emisare, TV ekipe, fotoreportere, novinare koji konstruiraju iracionalne priče, a značajnu ulogu u svemu igraju i KOS “JNA” i SDB Srbije.

I dok Srbi u “krajini” prave masovne mitinge, naoružavaju se i ruše balvane preko pruga i cesta, podižu barikade i izoliraju sela u kojima žive Hrvati, na njihovim se TV postajama vrte “dokumentarci o pokoljima nad Srbim u Drugom svetskom ratu”. Te “dokumentarne” snimke s tko zna čijim žrtvama, zauzimaju središnja mjesta u informativnim i “specijalnim” emisijama, a cilj je daljnje podgrijavanje i rasplamsavanje mržnje prema “genocidnom narodu” koji “oštri noževe i sprema nove pokolje”, prema “genocidnoj rasi koju treba istrebiti” (jer je “stalna opasnost za srpski narod”). I taj diskurs uzima maha u svim segmentima političkog, kulturnog i društvenog života (od tribina i mitinga preko historiografije, publicistike i novinstva, do TV i radio emisija, kazališnih predstava, literature, feljtonistike, filmske produkcije).

Poseban vid bolesne šovinističke propagande predstavlja i jedan posve novi i nikad do tada viđen projekt “nošenja moštiju srpskih svetaca i vladara” (po vasceloj zemlji Srbiji, Vojvodini, Kosovu, te “srpskim krajevima BiH”.

Isključivi cilj ovih masovnih nekrofilskih parada na kojima se okupljaju deseci tisuća srpskih “vernika” je rasplamsavanje iracionalne mržnje prema “genocidnim nacijama”, u prvom redu Hrvatima (mada toga nisu pošteđeni ni Muslimani, Mađari i drugi). Tako se “vojsku mrtvih” koristi za širenje zle krvi među živima i pripremi za krvava osvajanja (koja su uslijedila 3 godine poslije).

Oslonac ovog segmenta propagande je kosovski mit kao najtraumatičnija točka srpske nacionalne povijesti, pa se na Vidovdan (28. lipnja) 1988. godine u sklopu priprema za obilježavanje 600-obljetnice “kosovskog boja”, iz beogradske Saborne crkve ispraćaju na put mošti kosovskog mučenika i sveca, “Cara Lazara”.

Mada je Sveti arhijerejski sabor SPC još 30. svibnja 1954. godine donio odluku o prenošenju njegovih zemnih ostataka u Ravanicu (na Kosovu), iz nepoznatih razloga na to se čekalo više od 34 godine. I mora se priznati da srpski propagandisti bolji trenutak nisu mogli odabrati, jer javnost je trebalo na vrijeme početi zagrijavati, kako bi spremna dočekala okrugli jubilej – 600 godina od “bitke nad bitkama”, “srpske epopeje” bez premca, žrtveničkog, osvetničkog, “junačkog” i gubitničkog mita koji predstavlja stožernu odrednicu srpske “mučeničke” povijesti i pokreće na akciju a sve u ime trajno “ugroženog srpstva” i njegove “obrane”.

U povodu ovog događaja oko kojega se podigla neviđena medijska prašina i zavladala sveopća euforija (jer, “svjati car Lazar vraća se konačno u svoju zadužbinu”), vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović (nećak mnogo poznatijeg, đavoljeg vladike, fašista i antisemita Nikolaja Velimirovića Žičkog – op. Z.P.) uputio je “krštenome narodu svome” poslanicu u kojoj među ostalim kaže:

Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju NEBESKU SRBIJU, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima.”

(Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001., str. 21.; istaknuo: Z.P.)

Dakle, ako tko nije znao, “ustaški zločinci” su “pobili milione i milione Srba” u vrijeme Drugoga svjetskog rata!? Za ovakve tvrdnje malo je reći da su produkt bolesnih mozgova, jer to su perverzije nad perverzijama kakve se rijetko sreću.

Zemni ostaci nesretnoga Lazara Hrebeljanovića (uz nezapamćenu medijsku halabuku i u atmosferi mitinga koja je mobilizirala narod na masovna okupljanja) euforično su nošeni po Vojvodini, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu više od godinu dana (od 28. lipnja 1988., do 9. rujna  1989. godine), dok konačno nisu položeni na odredištu.

Kroničari ovih događanja zabilježili su da su tom prigodom mošti boravile u: Vrdniku (Srijem), Ozrenu (kod Tuzle), Tronoši, Loznici, Petkovici, Osečini, Valjevu, manastirima Ćelije i Lelić, Topoli, Lazarevcu, Kragujevcu, Bogovađi, Žiči, Ljubostinji, Novoj Pavlici, Studenici, Gračanici, Prištini, Prokuplju, Kuršumliji i Nišu. Pri tomu su u više navrata izlagane u manastirima Žiči, Ljubostinji, Studenici, Gračanici, manastiru Gornjak i crkvi Lazarica (u Kruševcu), gdje su na počasnom odru stajale više od mjesec dana i potom su konačno prenesene na odredište, u manastir Ravanicu kod Ćuprije, gdje je održana posebna svečanost u nazočnosti desetaka tisuća ljudi.

Gdje god je ćivot s moštima prolazio ili bio izložen, slijevala se rijeka naroda koja se u svečanom mimohodu (ali i u zamjetnoj nacionalnoj euforiji) okupljala i klanjala uz suze, dok su crkveni poglavari držali gorljive “besede” i podsjećali puk na “mučeništvo” kneza Lazara, njegove vojske i predaka koji su ih svojom žrtvom obvezali, zadužili i zakleli da budu dostojni Srbije koja je “prije šest vekova izabrala carstvo nebesko”, ali i na njihov dug prema “precima i istoriji”, na što ih obvezuje “kosovski zavet”, a to je osveta.

Naravno, zanimljiva je okolnost, da ćivot s Lazarevim moštima nije u manastir koji je bio njegova zadužbina položen 28. lipnja (na 600-obljetnicu “kosovskog boja” – što bi bilo logično, a i simbolički prihvatljivije), nego je njegovo “putešestvije” iz razloga postizanja što boljeg učinka na mase produženo za više od dva mjeseca. I na kraju, sve skupa nije moglo proći bez dodatne ujdurme, a do nje je došlo kad je u javnost doprla glasina da su u vrijeme dok su bile izložene na Kosovu, “mošti” kneza Lazara oskvrnute (od strane “albanskih separatista”) – kasnije na vidjelo izlazi kako je u pitanju lažna vijest.

Za ovakve opskurne javne seanse nalik na poganske rituale iz prvih stoljeća (uz televizijske kamere, novinare i medijsku halabuku) nije postojao nikakav racionalni razlog i jedina svrha svega bila je propaganda. Iza tih tobožnjih “vjerskih obreda” krila se nedostojna, sotonska “rabota” širenja mržnje prema drugima i homogenizacije vlastite nacije koju su crkveni “oci” provodili drsko i bezobzirno, budeći duhove prošlosti i što je najgore, potpuno svjesni strašnih učinaka koje će to imati – zbog čega su sve i činili, planski, smišljeno i sustavno.

Evo što o tim opskurnim seansama kaže francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpli energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.

(Vjesnik od 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca objavljen kao komentar povodom objavljivanja i distribuiranja političkog pamfleta nazvanog  “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj”).

Mrtve za propagandni rat protiv živih učestalo koristi i srpski patrijarh Pavle. I što je naročito užasavajuće, on to pakira u “humanističku” i “hrišćansku” poruku. Evo kako:

“Dan uoči otvaranja redovnog zasedanja Sabora održanog od 9. do 24. maja 1991. godine članovi Sabora su u Jasenovcu služili svetu liturgiju. Tom prilikom patrijarh Pavle je rekao da Sabor liturgijsko-molitvenim obeležavanjem 50. godišnjice stradanja Srpske crkve i naroda ne želi da podstiče zlu krv niti osvetu, nego da se sagledavanjem istine o zlu izbavi od novih zala. U Hrvatskoj, međutim, ove komemoracije nisu shvaćene kao što je želeo patrijarh Pavle, nego kao otvaranje starih rana i pravljenje optužnice hrvatskom narodu. Inače, početkom 90-ih godina kolektivnu odgovornost Hrvata pominjali su mnogi iz SPC. Ali su zato krajem 90-ih upravo srpski episkopi bili najveći protivnici kolektivne odgovornosti i zagovornici teze da za svaki zločin treba da odgovara pojedinac (onda kad se postavilo pitanje odgovornost Srba u Hrvatskoj za masovna zlodjela što su ih počinili u ratu – op. Z.P.)

Sa redovnog zasedanja Sabora 1991. upućena je i poruka pravoslavnom srpskom narodu u kojoj se između ostalog kaže:

‘Svedoci smo da, eto, tek u naše dane hiljade nevino poklanih ljudi izlazi iz tame poniženosti, prezira i zaborava, vađeni iz zabetoniranih jama, ispod zabetoniranih savesti. Dobar je to znak. Jer, pomirenje sa mrtvima – i mrtvih međusobno neophodni je uslov za pomirenje među živima.’ Mesec dana nakon objavljivanja ove poruke pokazat će se da o pomirenju i ‘dobrim znacima’ nije bilo ni govora. U junu 1991, na Vidovdan, započeo je ‘mini rat’ u Sloveniji i nagovestio sve buduće ratove u bivšoj SFRJ. Umesto da izađu, hiljade i hiljade novih ‘nevino poklanih’ počele su da ulaze u jame ‘poniženosti, prezira i zaborava‘.”

(Milorad Tomanić,  Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd. 2001., str. 80.; istaknuo: Z.P.)

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe – Dio I.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari