Pratite nas

Kolumne

Fra Mario Knezović: Hrvati u BiH su vezani za mrtvaca koji zaudara

Objavljeno

na

Vjerojatno bez namjere, ali najbolje je bošnjačku politiku u BiH izrekao Muhamed Jusufović na svečanoj sjednici Općine Žepče. On je, kao predsjednik općinskoga vijeća, kazao da je Žepče primjer kako se većina, a to su u Žepču Hrvati, odnose prema manjini, a to su u Žepču Bošnjaci. Tako je, Muhamede, tako je. No, Muhamede, zašto onda u većinski bošnjačkim sredinama, kao i u cijeloj Federaciji, situacija nije ista?

Zašto se neki Hrvat ne može pohvaliti da je sredina gdje su Bošnjaci većina primjer kako se odnosi prema onim malobrojnijima? Na toj tezi možemo razumjeti stanje u Bosni i Hercegovini. I nedavno provedeni izbori pokazali su ono najružnije lice Bosne i Hercegovine. Pokazano je lice koje nema srama, nema ljudskosti, nema obraza, nema osjećaja. Osim što je ponovno bošnjačkim (muslimanskim) glasovima izabran Komšić, tužna je stvarnost da niti jedna stranka s hrvatskim predznakom nije prošla izborni prag u tuzlanskoj i sarajevskoj županiji.

U tuzlanskoj županiji hrvatske stranke su dobile oko pet tisuća glasova, a u sarajevskoj oko tri tisuće. To nije dovoljno za ulazak u skupštinu. Prije nekoliko izbornihciklusa bilo je drukčije. Napomene radi, u Tuzli je prije rata živjelo oko dvadeset tisuća Hrvata. Gdje su? Tu rata i sukoba nije bilo. Odselili su iz bošnjačkoga okruženja „tolerancije“, te zbog socijalnih teškoća. I onda kada su već izbori prošli, počela su medijska prepucavanja.

Najpametnije što je Komšić imao reći je drski stav da je on hrvatski član predsjedništva bez obzira što ga nisu Hrvati birali i drugo da se kardinal Puljić pomoli za žrtve Ante Pavelića. No, potpuno je nevažno što je kazao taj čaršijski cirkusant i moralni disident.

Naime, ostajem zapanjen kako hrvatska medijska scena, pa onda i mnogi aktivisti na društvenim mrežama, šire puste izjave što je rekao Komšić, što je rekao Džaferović. Ako već objavljuju da Komšić nije njihov legitimni predstavnik (Not my president), te da ga nećete primiti u svoje selo, svoj grad, zašto ga puštaju u svoje misli? On je, tako ispada po histeričnim objavama, zaposjeomnogeumove, ušao u domenu razmišljanja, postao je kao dim zloduh, nečiji kućni član. To je kudikamo gore i opasnije od toga da Komšić prošeta po mjestima gdje većinski žive Hrvati.

Ako ga se već ignorira – ignorirati ga treba do kraja. Usto, sve te napete i oštre poslijeizborne izjave dolaze iz kuhinje bivših komunističkih omladinaca, a sada članova predsjedništva. Sva trojica su bili komunistički kadrovi i odgojeni u tome (zlo)duhu, a da su i drugi umjesto njih izabrani sličan im je pedigre iz prošlosti.

Bivši komunisti i titoisti sada se narodu dokazuju sirovim nacionalizmom. To je, po meni, profiterski nacionalizam bez ikakvih stvarnih učinaka. Pravi nacionalizam i domoljublje je odgovornost, poštenje, žrtva, nekorumpiranost. Pravi nacionalizam i domoljublje je,ako ti netko ruši vrjednote, prava, dostojanstvo, dati ostavku i ostaviti konformizam života na državnim jaslama.

Zar mislimo da će po stotine ili tisuće puta ponovljena mantra kako Komšić nije moj, tvoj, vaš predsjednik promijeniti stvari? Ispuhat ćemo, potrošit ćemo se na varbalnoj razini i neće nam ostati snage za istinsku borbu za jednakopravnost Hvata u BiH. Potpuno se slažem kako je Komšić nametnut za hrvatskoga člana predsjedništva od birača Bošnjaka. Oni su preglasali volju Hrvata. To znaju ptice na grani i tu treba stati.

No, zar volju Hrvata ne preglasava i poništava Andrej Plenković i njegov ministar Lovro Kuščević? Oni preglasavaju 400 tisuća Hrvata koji su potpisali za referendum. Bošnjaci su preglasali oko 160 tisuća hrvatskih birača u BiH, a Plenković više od toga. I to je istina. I to je majorizacija od vlastitih vođa!

Kada su se bar malo ohladile glave, izvire ključno pitanje za Hrvate u BiH:Imamo li strategiju? Imamo li hrabrosti provjetriti političke redove onih stranaka koje su od Hrvata dobile najviše glasova? Je li moguće da se dogodi da u vlasti u ime Hrvata ne budu uvijek isti ministri koji godinama sjede u raznim foteljama bez velika ili nikakva ploda?

Otvoreno pitanje se postavlja i Draganu Čoviću, koji je dobio najviše glasova Hrvata: Ima li on snage i volje kao legitimni i legalni predstavnik Hrvata osvježiti svoje okruženje novim, sposobnim, energičnim kadrovima? Jedan uglednik, koji je blizak miljeu HDZ-a, reče mi da to Dragan Čović mora učiniti jer se, kao reče, oko njega okupio kadrovski i potrošeni „polusvijet“.

Istina je koju ničim netreba nijekati kako je HDZ dobio povjerenje većinskoga dijela Hrvata u BiH. No, to ne znači da nisu zreli za rekonstrukciju kadra, novi zamašnjak, nove ideje, novi mentalitet vladanja. Potrebna je nova strast na političkoj i nacionalnoj sceni.

Dokle god živimo u BiH, na koju Bošnjaci bez ikakva temelja polažu autorska prava i nazivaju fašistima Hrvate koji žele svoja prava, takva država nema ni sadašnjosti ni budućnosti. Kako reče general Željko Glasnović: „Hrvati u BiH su vezani za mrtvaca.“ Taj mrtvac sve više zaudara, a nitko ga ne pokapa niti oslobađa Hrvate od raspadnutoga trupla.

Čini mise kako je, ipak, najvažnije poruka Hrvatima u BiH: Ne bojte se. Jedan narod, kao što je konstitutivni narod Hrvata u BiH, ne smijemo isključivo povezivati sa sudbinom jednih izbora.

Hrvati su mnogo jači nego se misli. Hrvati u BiH su narod koji će opstati i unatoč brojnim odlascima (gdje većim dijelom i politika kumuje) opstati. Uostalom, budimo krajnje iskreni. Ako u protekle četiri godine, kada smo imali predstavnike Hrvate u vlasti, nije sve procvjetalo, tako i sada neće ni sve uvenuti.

dr. fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

 

Bošnjački akademik Filipović ocijenio da Komšić nema legitimitet zastupati Hrvate

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari