Pratite nas

Kolumne

Fra Mario Knezović: Istanbulska konvencija: Žene će moći biti biskupi i svećenici

Objavljeno

na

Nisam slučajno, nisam ni iz motiva privlačenja pozornosti, stavio naslov da će uskoro žene moći biti ređene za svećenice, biskupe, pa teorijski postati i papom.

Naime, kada trijezno sagledamo dalekosežne namisli i posljedice dokumenta o suzbijanju nasilja nad ženama i obiteljskoga nasilja „Istanbulsku konvenciju“, stvar ide u tome pravcu. Možda o tome nismo ni razmišljali.

O tome nismo mogli ni pročitati ništa. O čemu je riječ u tome spornom ili, bolje rečeno, nastranome i ljudski izopačenome tekstu. Sama ideja o zaštiti nasilja nad ženama i u obitelji je plemenita i nitko protiv toga nema ni riječi.

Međutim, uz taj se dokument kao podvala donosi i tzv. rodna ideologija. To najjasnije rečeno znači da će se svatko moći odlučiti što želi biti: muško ili žensko. Prema tzv. zakonima o „rodnome samoodređenju“ osoba može promijeniti spol u osobnim dokumentima na temelju obične izjave da se osjeća pripadnikom suprotnoga spola.

Gdje je počela priča o „rodnoj ideologiji“? Rodnu teoriju je 1950-ih godina prvi pokušao dokazati američki psiholog John Money.

Njegov eksperiment s dvama muškim blizancima, od kojih je jednoga pokušao pretvoriti u djevojčicu, svršio je tragično, samoubojstvom obaju blizanaca u njihovoj odrasloj dobi. Strašno! Unatoč takvim činjenicama i dokazima, glasni su oni koji smatraju  kako se čovjek rađa kao neutralno biće koje kasnije može odabrati hoće li biti muškarac ili žena.

Dakle, ako nastavimo ići u tome pravcu prigodom upisa u matične knjige, te prigodom krštenja neće se smjeti upisati da je dijete muško ili žensko. Pisat će se srednji rod „ono“ jer će se kasnije, kako članci konvencije dugoročno predviđaju, osoba sama odlučiti što želi biti. Treći spol „ono“ već je zakonski uvedeno u Njemačkoj.

Uza sve to zakoni u nekim zemljama (npr. u Kaliforniji) zabranjuju uporabu riječi „mama“ i „tata“, umjesto toga uvedene su rubrike „roditelj 1“ i „roditelj 2“. Kada to vidimo, ovdje bih, uz malu ispriku, citirao stihove guslara Željka Šimića: „A ti ne znaš, moja žuta kučko, tko je žensko, a tko li je muško!“ Eto u tome pravcu sve ide.

Što ovo u konkretnosti života, što je najvažnije, znači? Dakle, ako se prihvati i ozakoni „Istanbulska konvencija“, svaka će osoba preko noći moći postati muško ili žensko. U konačnici će pravi muškarci, ako se izjasne kao žene, moći ulaziti u ženske zahode, moći će se natjecati u ženskim športovima i u konačnici moći će se rediti za svećenika.

E, sada, možda vi mislite da ih neće nitko htjeti primiti u bogosloviju, nitko ih neće htjeti zarediti itd. To i jest pogubna zamka. Jer ako se takva osoba ne primi u bogosloviju ili se odbije njezino ređenje,tada za službenika Crkve u ime zakona o diskriminaciji slijedi sudski progon i zatvorska kazna.

Da je tomu tako, dokazuju već mnogi sudski procesi gdje se sudi svećenicima zbog diskriminacijskih izjava u propovijedima o istospolnim brakovima itd. Poanta je u sljedećemu. Ako se prihvati ta izopačena „Istanbulska konvencija“, sve će biti moguće.

Tada se i državi vežu ruke jer neće više ona biti mjerodavna za odgoj, školski program, zakon o obitelji i braku kao zajednici muškarca i žene itd. Konvencija je po planu Vijeća Europe „starija“, moćnija i jača od zakona države u tome području. A provodi li se ta izopačena konvencija nadzirat će nevladine udruge koje su financirane od onih koji nameću nemoralne, protuprirodne, protuljudske i protukršćanske zakone.

Ovo je vrlo ozbiljna stvar. Ako se krene tim putem, više neće odluku o mogućnosti da žene budu svećenice donositi papa, nego „Istanbulska konvencija“. Ne. Ovo ne pišem da zastrašim. Ovo je istina i ako se izglasa Konvencija, dugoročno će biti i te posljedice.

U tim okolnostima opet će biti moguća žena „papisa“ na čelu Svete Stolice. Možda je i to jedan od planova kako uništiti Crkvu kao instituciju. Hrvatski političari o tome malo znaju ili znaju samo ono što im šapnu ili viknu iz Bruxsellesa.

Na žalost, vladajuća nomenklatura (HDZ i saveznici) dobrano su izdali svoje glasače. Na ključna su mjesta postavili lijevo orijentirane ministre. Obrazovanje, kulturu, znanost dali su u ruke onima koji nisu na izborima za to dobili glasove.

Važno je znati te narodu i političarima glasno reći kako se rat nije vodio za isključivo ekonomski prosperitet, nego zbog ideoloških razloga. Hrvati su htjeli slobodu, identitet, svoje škole, svoj jezik, slobodu vjere itd.

Priča da je ekonomija najvažnija je podvala. Nitko nije uzeo pušku na rame da ima veću plaću. Borilo se zbog ideoloških pitanja – zbog slobode. I, danas se sve to dalo u ruke onima koji pljuju po toj stvarnosti. Takva ministarstva daju novac da se snimaju filmovi protiv udovica branitelja, itd. Tako se filmom „Ministarstvo ljubavi“ širila mržnja i iznova su silovane ratne udovice i nevine žene.

Plenković kaže da je to satira, hoće reći važno se smijati. A film je takav, loš i s profesionalne strane mizeran, da bi trebalo nekomu platiti da nas poškaklje da bi se nasmijali scenama iz filma. Nema tu satire – to je, moj Plenkoviću, Bogu plakat! Kada sve ovo imam na umu, malo se bojim. Bojim se da će upravo tzv. „desna“ Vlada i Sabor izglasati ovu moralnu nakazu koja se krije u „Istanbulskoj konvenciji“.

To su već u europarlamentu izglasale velike Hrvatice i marljive katolkinje Dubravka Šuica i Željana Zovko, a njima su se uz ostale SDP-ovce i HNS-ovce pridružili i oni iz IDS-a i Oraha. Protiv su bili na diku i ponos svoga roda i naroda: Ivica Tolić (HDZ), Marijana Petir i Ruža Tomašić.

Suzdržana je bila, premda katolici kod ovakvih zakona ne smiju biti suzdržani, Ivana Maletić (HDZ). Crkvo, probudi se! Narode probudi se!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

 

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari