Connect with us

Intervju

Fra Mario Knezović: Izvorni je advent ove godine dobio priliku biti u srcima ljudi

Objavljeno

on

S dr. fra Marijem Knezovićem, hercegovačkim franjevcem, župnikom u Kočerinu (Široki Brijeg), novinarom, urednikom i komunikologom, Darko Pavičić/Večernji list razgovarao je uoči ovog „pandemijskog Božića“.

Nakon korizme i Uskrsa, evo nam i adventa i Božića u vrlo neobičnom ozračju?

U vremenu površnosti koje se nametnulo ostao sam u smijehu i u čudu kad sam čuo izjavu kako ove godine nema adventa. Pitanje je, razumije se, sadržaja i forme. U toj izvanjskoj površnosti očito je proteklih godina forma uzela prevlast.

Pompozna najava kako nema adventa ljude je misaono usmjeravala na trgove, kuhano vino, kobasice, putovanja, društveno-zabavni život. Advent je u sadržaju nešto drugo: mise zornice, ispovijed, molitva, djela milosrđa.

Smatram da se upravo zbog tog izopačenoga gledanja na jedno lijepo liturgijsko vrijeme može reći kako se upravo ove godine „beskućnik“ po ulicama – advent – vratio sebi i svojoj kući. Istina, ove godine turistička putovanja na središnje trgove neće biti moguća. No zato je moguće putovati u vlastitu dušu i srce i da se tu, na duhovan način, kako i treba, doživi priprava za Božić i sam Božić.

Nema, zapravo, konzumerističkog adventa?

Konzumeristički advent, trgovački advent, mainstream advent doživio je poraz! Originalni i izvorni advent ove je godine dobio prigodu da se razmaše u srcima ljudi. Nikad ne smijemo zaboraviti kako se Isus rodio i došao na svijet. On je došao na svijet uz najveće mjere opreza koje su vlastodršci toga vremena postavljali kao pravilo. Nikakva ga ljudska perspektiva nije čekala. Od prvoga plača suznih očiju promatrao je svijet.

Božić je upravo to – dopustiti čuti plač djeteta. U bešćutnom utrkivanju za zemaljskom ostvarenošću ljudska srca su se, kako Isus reče, „usalila“. Ozračje borbe protiv pandemije ne samo da je šansa, nego je milosni trenutak, onaj starogrčki kairos, u kojem ćemo kao racionalna bića isplivati iz kolotečine koja nas je nosila bez naših htijenja i utjecaja.

Premda se očigledno bavimo posljedicama, može li se razmišljati o uzrocima ove svjetske krize?

Adame, gdje si? Evo, gdje si? Kaine, gdje ti je brat? Čujemo li ta pitanja i danas!? Gdje je odgovornost za povjereni edenski vrt? Ne želim gledati na svijet kao onaj koji Bog kažnjava, nego želim gledati na svijet koji bere plodove svoje slobodne volje. A što je ta slobodna volja izabrala? Čovjek si je umislio da je priča o grijehu bajka i laž, a s druge strane je jako ozbiljno prihvatio tezu da može biti ne samo kao Bog, nego sami bog.

Nijekanje Boga postalo je „sport“ mnogih. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: “Tko je lažac ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina.” (2,22). Ako je laž temelj civilizacije, onda je njezin otac Sotona. Model zlatnoga teleta afirmirao se kao jedini ispravni put uspjeha.

Zašto je to tako?

Zato što se zaboravila ključna stvar koja je u biti paradoks. Bog u Isusu Kristu dolazi na svijet da čovjeka spasi od grijeha njegova, a upravo čovjek grijeha viče Isusu: “Što ti imaš s nama, odlazi od nas.” Dakle, grijeh ne dopušta da u svijet uđe mogućnost oslobođenja od grijeha. Grijeh je kula babilonska u čovjeku. Ograničeni čovjek hoće uzeti bezgraničnu moć i monopol nad svim stvorenjima.

Na pogonsku snagu oholosti koja jaše na magarcu taštine čovjek ruši sve pred sobom: vrednote, prirodne zakone, dostojanstvo osobe, slobodnu volju, pravo na savjest itd. Povodi, uzroci i posljedice uvijek idu u paketu. Sijati kulturu smrti, a čekati zoru života logički nije moguće. To je dovelo do kaosa. Kriza je čovjek sam po sebi.

Zaboravio je svoje podrijetlo, svoj genetski „božanski kod“ pretvorio je u „bar kod“ – sebe nudi na rasprodaju. Čovjek je postao rob tehnike. Albert Einstein reče da je napredak tehnologije poput sjekire u rukama patološkoga kriminalca. Tu treba tražiti i odgovore na mnoge nevolje.

Mogli smo dosad čuti svakakve teorije, a jedna do njih je i ona o Božjem gnjevu?

Nađem se osobno u prilici da poput jednog Isusova učenika kliknem: “Isuse, hoćemo li baciti oganj na njih?” Tako je, naime, učenik pomislio kad je vidio da su oni i Isus odbačeni i neprihvaćeni u nekom kraju. Bog nije došao ovaj svijet osuditi i uništiti, nego spasiti i obnoviti. Kad je Isus plakao nad Jeruzalemom, a to bi mogla biti slika svijeta, rekao je da se uzvisio do neba, ali da od njega neće ostati ni kamen na kamenu.

Dakle, čovjek bira svoju propast. Ako porušimo sva moguća pravila i nametnemo diktaturu relativizma, onda smo sami izabrali put. Govoru o nadnaravnome i apsolutnome stavljen je flaster na usta. Mediji daju osjećaj moći. Bog je za mnoge od njih „fake news”. Trka za profitom nema vremena misliti na dušu i Boga. Svatko u virtualnome svijetu želi biti „netko“. Baš u tom nadmetanju bitku nad biti nosi ono što se zove imati.

Svijet duhovnosti, filozofije, karizme i mistike nije više in. Na to se odmahuje rukom. Kesa sa srebrnjacima postaje poluga moći. Naravno da za takav stil života mora biti ispostavljen račun. Zato, držim, ništa se sada ne događa neobično. Čovječanstvo je samo dobilo račun za ispostavljene usluge. Cijena je previsoka.

No, ako je čovjek mogao prodati dostojanstvo i u jednom razdoblju živjeti kao da Boga i normi nema, neka sada sve materijalno rasproda i svede sebe na status siromaštva i otplati dugove. Bog gleda, moli, pati za čovjeka i danas u Maslinskome vrtu, bdije na brdu preobraženja kako bi se taj proces dogodio. E, ako se to ne dogodi, čovjek sam bira gnjev i osudu vječnu.

Što to sve znači za Crkvu? Hoće li ojačati vjeru, zajednicu, unaprijediti duhovnost ili je posve razoriti?

Vidim Crkvu u slici učenika nakon Isusova uskrsnuća. Bili su iza zatvorenih vrata. Strah je bio jači od iracionalnoga. Uvukli su se u svoje svjetove iz kojeg ih nitko drugi osim Isusa nije mogao izvući van. O Crkvi kao božanskoj ustanovi ne treba brinuti. Međutim, o Crkvi kao zajednici vjernika treba itekako povesti računa. Biti iza zatvorenih vrata i prebirati po svojim uspomenama može biti dobro samo u kratkom razdoblju ispita savjesti.

Pogledati iznova raspetoga i uskrsloga nije lako. Izdaje, zatajenja, kompromisi, sumnje, karijerizam, oportunizam, moralna posrnuća bili su suputnici i prvih Isusovih učenika. Nažalost, kod nekih je i danas tako. S divljenjem gledam na brojne svećenike koji su „izvezli na pučini“ u vremenu pandemije. Nisu ostali zaključani u svoju sigurnost.

Postali su dio tuđih života. Ona brojna zaključana vrata širom su otvarali. S druge strane, to se mora reći, bilo je hijerarhijskoga lutanja u traženju modela evangelizacije i sakramentalnoga života u vremenu lockdowna. Kao da se zaboravilo da je Isus Krist model i program. Ako je Isus bio s ljudima u lađi dok ih je uzburkano more bacalo, onda je to stalni poziv i model djelovanja.

Papa Franjo dobro je zamijetio da mu je draža Crkva koje će se na ulici zaprljati, koja riskira nego ona koja će u uredima ostati uglađena i u sigurnosti uronjena. U ovom vremenu sam ohrabren jednom činjenicom, a to je da su vjernici davali poticaje, osjećala se njihova glad i žeđ za živim Bogom. Vukli su naprijed i taj povremeno tromi sustav koji nije naviknuo sve svoje osloniti na providnost, nego više na odredbe, planove i tzv. dirigirani pastoral. Crkva je živi organizam koji sam u sebi može postati virusan. Treba provjetriti, otvoriti vrata i prozore, pa čak i onda kad postoji rizik da na te prozore i vrata uđe ono što nije po našem ukusu.

Prigovara se Crkvi, odnosno crkvenom vrhu da nije odgovorio jačim duhovnim angažmanom, već se posve pokorio odlukama civilnih vlasti?

Prošlo ljeto sam vidno razočaran odlukom jednoga hrvatskoga biskupa javno poručio: “Biskupe, vrijeme je da shvatite da ste vi ordinarij, a ne da tu funkciju vrši epidemiološki stožer.” Naravno, čovjek kao cjelovito biće je u najmanju ruku trodimenzionalan: duša, razum tijelo. Nitko neće reći trebalo je srljati, junačiti se i opirati odlukama stožera. Ono što kao komunikacijski stručnjak smijem zamijetiti jest sljedeće: u vremenu nagle krize izostalo je krizno komuniciranje. Crkva, koja ima manji broj takvih stručnjaka, nije za njima posegnula.

Na temelju medijski krivo postavljenih uputa stvaran je prostor za različita tumačenja i nagađanja. Drugo što je važno bilo je to da se nikada nije trebalo izgovoriti kako nema svete mise ili kako su crkve zatvorene. Sveta misa je misterij koji nadilazi prostor. To je eksteritorijalno i planetarno događanje. Ako su i zatvorena crkvena vrata, to ne znači da je Crkva zatvorena. Često s pravom prigovaramo da se Crkvu ponovno gura u sakristiju. A onda smo preko noći zaboravili da nam je ova pandemija dala mogućnost izići na ulice, trgove, ceste, pred trgovačke centre.

Neki svećenici su to i činili?

Jesu. No nisam vidio ni jednoga biskupa, ovo nije kritika, nego konstatacija, da je pozvao svoj puk na poklon Isusu na središnjem trgu – na cjelonoćno klečanje kako bi se upravo tako borili protiv pošasti. Kao da je postao minus biti pobožan i bogobojazan pastir!? Više se smišljalo kako teološki ili liturgijski opravdati novonastale odredbe nego u tom trenutku ostaviti kanone kako bi se prišlo čovjeku.

Međutim, s radošću možemo reći da je Crkva učinila neizmjerno mnogo i sam Bog zna što bi bilo s mnogima da im iz okrilja Crkve i njezinih pastira nije dolazila potpora, molitva, snaga. Među biskupima i svećenicima Crkve u Hrvata vidim sposobne, pobožne i radišne pastire, međutim, imam dojam, kao da su pod prigušivačem. Ako želimo biti Stepinčeva Crkva, onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.

Ne možemo vas ne pitati za Međugorje – kakva je sad ondje situacija? Ulazi se u 40. obljetnicu ukazanja u ovim neobičnim uvjetima…

Možda ću neke iznenaditi odgovorom. Naime, u ovom vremenu posebnih izazova Međugorje je, jer je u biti od početaka u posebnom vremenu i izazovu, pripravno i na svoj način svjedoči. Kad se po svjedočenju vidjelaca Gospa ukazala, Međugorje je bilo prazno i pusto.

Međugorje nije nastalo u buci ni kao turistička atrakcija. Ono kao dugogodišnji „znak osporavan“ ide naprijed. Baš onda kad se po ljudsku nekada pomislilo da Međugorje staje ono je na nov način imalo svoje početke. To je sve znak da nije od ljudi nego od Boga. Kad se prozor zatvori, uvijek je providnost vrata otvarala.

Dolazaka novoustoličenoga biskupa u Međugorje jedan je takav znak. Međugorje time neće, kako se u žargonu kaže, okretati novu stranicu. To Međugorju ne treba. Međugorje svoj sadržaj na stranici vjerodostojnosti, koji milijuni ljudskih srdaca prepoznaju, piše već 40 godina. Nakon pustinje i hoda uvijek je dolazila obećana zemlja.

Koja je onda vaša poruka za ovogodišnji Božić?

Čovjek današnjice ne treba poruku. Čovjek današnjice treba Boga. Bog u sebi nosi odgovore i poruke na još nepostavljena pitanja. Krhka civilizacija tehnološkoga napretka ostala je nijema. Pitanja se redaju, nitko ne daje pravi odgovor. Kakofonija različitih odgovora toliko je nemoćna da se ušlo u apatiju i osjećaj beznađa. Odgovori, oni životni, nisu daleko. Isus je Emanuel s nama Bog. Ako to nismo spremni spoznati i biti otvoreni za stvarnost susreta, onda smo u cjeloživotnoj izolaciji bez utjehe, radosti i smislenosti. Ne treba biti protiv tehnološkoga napretka, ali treba znati da tehnologija nema savjesti, a čovjek – tehnolog i znanstvenik – morao bi je imati. Prihvatimo savjest kao mjerilo, a ne život po željama nutarnjih strasti. Naš blaženik Ivan Mertz davno je izustio da Bog hoće slobodu djece Božje, ali da nažalost čovjek voli više ropstvo grupe ili klana. Birajmo slobodu.

Darko Pavičić/Večernji list

Kardinal Bozanić: Isus Krist se zauvijek ugradio u povijest svijeta

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari