Connect with us

Razgovor

fra Mario Knezović – Konzumeristički advent je doživio poraz!

Published

on

Danas je u sklopu posebnoga Božićnoga priloga u Večernjem Listu izišao veliki razgovor sa fra Mariom Knezovićem u kojem je govorio o najaktualnijim pitanjima vjere, društva i Crkve.

Dotaknuli smo uzroke krize, pandemiju, cijepljenje, srdžbu Božju, posrnuće znanosti, snalaženje i ne snalaženje Crkve, nametanje ideološkoga terora, Međugorju i duhovnome životu općenito.

1. NAKON KORIZME I USKRSA, EVO NAM I ADVENTA I BOŽIĆA U VRLO NEOBIČNOM OZRAČJU?
U vremenu površnosti koja se nametnulo ostao sam u smijehu i u čudu kad sam čuo izjavu, koju je i ime hrvatske vlade i epidemiološkoga stožera, izgovorio ministar kako ove godine nema adventa. Pitanje je, razumije se, sadržaja i forme. U toj izvanjskoj površnosti očito je proteklih godina forma uzela prevlast. Pompozna najava kako nema adventa ljude je misaono usmjeravala na trgove, kuhano vino, kobasice, putovanja, društveno-zabavni život. Advent je u sadržaju nešto drugo: mise zornice, ispovijed, molitvu, djela milosrđa. Smatram da se upravo zbog tog izopačenoga gledanja na jedno lijepo liturgijsko vrijeme može reći kako se upravo ove godine „beskućnik“ po ulicama – advent vratio sebi i svojoj kući. Istina ove godine turistička putovanja na središnje trgove neće biti moguća. No, zato je moguće da se putuje u vlastitu dušu i srce i da se tu, na duhovan način, kako i treba, doživi priprava za Božić i sami Božić.

2. NEMA, ZAPRAVO, KONZUMERISTIČKOG ADVENTA?
Konzumeristički advent, trgovački advent, mainstream advent je doživio poraz! Originalni i izvorni advent ove godine je dobio prigodu da se razmaše u srcima ljudi. Nikad ne smijemo zaboraviti kako se Isus rodio i na svijet došao. On je došao na svijet uz najveće mjere opreza koje su vlastodršci toga vremena postavljali kao pravilo. Nikakva ga ljudska perspektiva nije čekala. Od prvoga plača je suznih očiju promatrao svijeta. Božić je upravo to – dopustiti čuti plač djeteta. Civilizacija koja je postala stratištem nerođenih za to je pomalo izgubila sluh. U bešćutnom utrkivanju za zemaljskom ostvarenošću ljudska srca su se, kako Isus reče „usalila“. Ozračje borbe protiv pandemije ne samo da je šansa, nego je milosni trenutak, onaj starogrčki kairos, u kojem ćemo kao racionalna bića isplivati iz kolotečine koja nas je nosila bez naših htjenja i utjecaja.

3. PREMDA SE OČIGLEDNO BAVIMO POSLJEDICAMA, MOŽE LI SE RAZMIŠLJATI O UZROCIMA OVE SVJETSKE KRIZE?
Adame gdje si? Eva gdje si? Kaine gdje ti je brat? Čujemo li ta pitanja i danas!? Gdje je odgovornost za povjereni edenski vrt? Ne želim gledati na svijet kao onaj kojeg Bog kažnjava, nego želim gledati na svijet koji bere plodove svoje slobodne volje. A što je ta slobodna volja izabrala? Čovjek si umislio da je priča o grijehu bajka i laž, a s druge strane je jako ozbiljno prihvatio tezu da može biti ne samo kao Bog, nego sami bog. Nijekanje Boga je postao „sport“ mnogih. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: “Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina.” (2,22). Ako je laž temelj civilizacije, onda je njezin otac sotona. Model zlatnoga teleta se afirmirao kao jedini ispravni put uspjeha.

4. ZAŠTO JE TO TAKO?
Zato što se zaboravila ključna stvar koja je u biti paradoks. Bog u Isusu Kristu dolazi na svijet da čovjeka spasi od grijeha njegova, a upravo čovjek grijeha viče Isusu što ti imaš s nama odlazi od nas. Dakle, grijeh ne dopušta da u svijet uđe mogućnost oslobođenja od grijeha. Grijeh je kula babilonska u čovjeku. Ograničeni čovjek hoće uzeti bezgraničnu moć i monopol nad svim stvorenjima. Na pogonsku snagu oholosti koja jaše na magarcu taštine čovjek ruši sve pred sobom: vrednote, prirodne zakone, dostojanstvo osobe, slobodnu volju, pravo na savjest itd. Povodi, uzroci i posljedice uvijek idu u paketu. Sijati kulturu smrti, a čekati zoru života logički nije moguće. To je dovelo do kaosa. Kriza je čovjek sam po sebi. Zaboravio je svoje podrijetlo, svoj genetski „božanski cod“ je pretvorio u „bar code“ – sebe nudi na rasprodaju. Čovjek je postao rob tehnike. Albert Einstein reče da je napredak tehnologije poput sjekire u rukama patološkoga kriminalca. Tu treba tražiti i odgovore na mnoge nevolje.

5. MOGLI SMO DOSAD ČUTI SVAKAKVE TEORIJE, A JEDNA DO NJIH JE I ONA O BOŽJEM GNJEVU?
Nađem se osobno u prilici da poput jednog Isusova učenika kliknem: Isuse hoćemo baciti oganj na njih? Tako je, naime, učenik pomislio kad je vidio da su oni i Isus odbačeni i ne prihvaćeni u nekom kraju. Bog nije došao ovaj svijet osuditi i uništiti, nego spasiti i obnoviti. Kad je Isus plakao nad Jeruzalemom, a to bi mogla biti slika svijeta, rekao je da se uzvisio do neba, ali da od njega neće ostati ni kamen na kamenu. Dakle, čovjek bira svoju propast. Ako porušimo sva moguća pravila i nametnemo diktaturu relativizma onda smo sami izabrali put. Govoru o nadnaravnome i apsolutnome je stavljen flaster na usta. Mediji daju osjećaj moći. Bog je za mnoge od njih fake news. Trka za profitom nema vremena misliti na dušu i Boga. Svatko u virtualnome svijetu želi biti „netko“. Baš u tom nadmetanju bitku nad biti nosi ono što se zove imati. Svijet duhovnosti, filozofije, karizme i mistike nije više in. Na to se odmahuje rukom. Kesa sa srebrnjacima postaje poluga moći. Naravno da za takav stil života mora biti ispostavljen račun. Zato, držim, ništa se sada ne događa neobično. Čovječanstvo je samo dobilo račun za ispostavljene usluge. Cijena je previsoka. No, ako je čovjek mogao prodati dostojanstvo i u jednom razdoblju živjeti kao da Boga i normi nema neka sada sve materijalno rasproda i svede sebe na status siromaštva i otplati dugove. Bog gleda, moli, pati za čovjeka i danas u Maslinskome vrtu, bdije na brdu preobraženja kako bi se taj proces dogodio. E, ako se to ne dogodi čovjek sam bira gnjev i osudu vječnu.

6. ŠTO TO SVE ZNAČI ZA CRKVU? HOĆE LI OJAČATI VJERU, ZAJEDNICU, UNAPRIJEDITI DUHOVNOST ILI JE POSVE RAZORITI
Vidim Crkvu u slici učenika nakon Isusova uskrsnuća. Bili su iza zatvorenih vrata. Strah je bio jači od iracionalnoga. Uvukli su se u svoje svjetove iz kojeg ih nitko drugi osim Isusa nije mogao izvući vani. O Crkvi kao božanskoj ustanovi ne treba brinuti. Međutim, o Crkvi kao zajednici vjernika treba itekako povesti računa. Biti iza zatvorenih vrata i prebirati po svojim uspomenama može biti dobro samo u kratkom razdoblju ispita savjesti. Pogledati iznova raspetoga i uskrsloga nije lako. Izdaje, zatajenja, kompromisi, sumnje, karijerizam, oportunizam, moralna posrnuća bili su suputnici i prvih Isusovih učenika. Nažalost, kod nekih, je i danas tako. S divljenjem gledam na brojne svećenike koji su „izvezli na pučini“ u vremenu pandemije. Nisu ostali zaključani u svoju sigurnost. Postali su dio tuđih života. Ona brojna zaključana vrata su širom otvarali. S druge strane, to se mora reći, bilo je hijerarhijskoga lutanja u traženju modela evangelizacije i sakramentalnoga života u vremenu „lockdowna“. Kao da se zaboravilo da je Isus Krist model i program. Ako je Isus bio s ljudima u lađi dok ih je uzburkano more bacalo, oda je to stalni poziv i model djelovanja. Papa Franjo je dobro zamijetio da mu je draža Crkva koje će se na ulici zaprljati, koja riskira nego ona koja će u uredima ostati uglađena i u sigurnosti uronjena. U ovom vremenu sam ohrabren jednom činjenicom a to je što su vjernici davali poticaje, osjećala se njihova glad i žeđ za živim Bogom. Vukli su naprijed i taj povremeno tromi sustav koji nije naviknuo sve svoje osloniti na providnost, nego više na odredbe, planove i tzv. dirigirani pastoral. Crkva je živi organizam koji sam u sebi može postati virusan. Treba provjetriti, otvoriti vrata i prozore pa čak i onda kad postoji rizik da na te prozore i vrata uđe ono što nije po našem ukusu.

7. PRIGOVARA CRKVI TJ CRKVENOM VRHU DA NIJE ODGOVORIO JAČIM DUHOVNIM ANGAŽMANOM, VEĆ SE POSVE POKORIO ODLUKAMA CIVILNIH VLASTI?
Prošlo ljeto sam vidno razočaran odlukom jednoga hrvatskoga biskupa javno poručio: Biskupe, vrijeme je da shvatite da ste vi ordinarij, a ne da tu funkciju vrši epidemiološki stožer. Naravno, čovjek kao cjelovito biće je u najmanju ruku trodimenzionalan: duša, razum tijelo. Nitko neće reći trebalo je srljati, junačiti se i opirati odlukama stožera. Ono što kao komunikacijski stručnjak smijem zamijetiti je slijedeće. U vremenu nagle krize izostalo je krizno komuniciranje. Crkva, koja ima manji broj takvih stručnjaka, nije za njima posegnula. Na temelju medijski krivo postavljenih uputa stvaran je prostor za različita tumačenja i nagađanja. Drugo što je važno bilo je to da se nikada nije trebalo izgovoriti kako nema Svete mise ili kako su crkve zatvorene. Sveta misa je misterij koji nadilazi prostor. To je eksteritorijalno i planetarno događanje. Ako su i zatvorena crkvene vrata, to ne znači da je Crkva zatvorena. Često s pravom prigovaramo da se Crkvu ponovno gura i sakristiju. A onda smo preko noći zaboravili da nam je ova pandemija dala mogućnost izići na ulice, trgove, ceste, pred trgovačke cente.

8. NEKI SVEĆENICI SU TO I ČINILI?
Jesu. No, nisam vidio ni jednoga biskupa, ovo nije kritika nego konstatacija, da je pozvao svoj puk na poklon Isus na središnjem trgu – na cijelonoćno klečanje kako bi upravo tako borili protiv pošasti. Kao da je postao minus biti pobožan i bogobojazan pastir!? Više se smišljalo kako teološki ili liturgijski opravdati novonastale odredbe nego u tom trenutku ostaviti kanone kako bi se prišlo čovjeku. Međutim, s radošću možemo reći da je Crkva učinila neizmjerno mnogo i sam Bog zna što bi bilo s mnogima da im iz okrilja Crkve i njezinih pastira nije dolazila potpora, molitva, snaga. Među biskupima i svećenicima Crkve u Hrvata vidim sposobne, pobožne i radišne pastire, međutim, imam dojam, kao da su pod prigušivačem. Ako želimo biti Stepinčeva Crkva onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.

9. PRED NAMA JE CIJEPLJENJE I VJERNICI SU PONOVNO U DILEMI – CIJEPITI SE ILI NE, TJ KOJIM SE CJEPIVOM CIJEPITI?
Kad je riječ o cijepljenju prvo što treba izreći je ovo: neka umukne svaki populizam koji na toj temi želi stjecati simpatije! Isto tako, ne smije se, bez obzira na alarmantno stanje, to područje pripustiti samo medicini i farmaceutskim kompanijama. Za čovjeka koji poštuje svoju savjest i dostojanstvo ljudske osobe vodilja treba biti etičnost ili moralnost sadržaja cjepiva. Forma cijepljenja nije problem. Sadržaj je problem. Što primamo? Cilj nikada ne smije opravdavati sredstva. Ključno se izboriti za istinu sadržaja određenoga cjepiva. Tek kad znamo sadržaj možemo zauzimati stavove. Papinska akademija za život, to je vodilja katolicima, je jasna. Što se tiče proizvodnje, distribucije i trgovanja cjepivima koja su nastala korištenjem biološkog materijala povezanog sa stanicama namjerno pobačenih fetusa, takav proces se karakterizira po tom principu kao moralno neprihvatljiv. S druge strane valja upregnuti sve napore kako bi se prisililo proizvođače da dođu do cjepiva koje je moralno prihvatljivo i načinjeno bez lažnih sastojaka koji bi stvarali moralni kaos pred savjestima ljudi. Osobno, ako vidim osobe i sustave koji ne prezaju pred ubojstvom nerođenih i zalažu se za pobačaj, ne vidim načina da se takvima vjeruje. Stoga, zaključujem. Cijepljenje nije i ne smije biti jedino medicinsko pitanje. To je prije svega etičko pitanje i pitanja poštovanja ljudskoga života kao takvoga.

10. NE MOŽEMO VAS NE PITATI ZA MEĐUGORJE – KAKVA JE SAD ONDJE SITUACIJA? ULAZI SE U 40. OBLJETNICU UKAZANJA U OVIM NEOBIČNIM UVJETIMA…
Možda ću neke iznenaditi odgovorom. Naime, u ovom vremenu posebnih izazova Međugorje je, jer je u biti od početaka u posebnom vremenu i izazovu, pripravno i na svoj način svjedoči. Kad se po svjedočenju vidjelaca Gospa ukazala Međugorje je bilo prazno i pusto. Međugorje nije nastalo u buci niti kao turistička atrakcija. Ono kao dugogodišnji „znak osporavan“ ide naprijed. Baš onda kad se po ljudsku nekada pomislilo da Međugorje staje ono je na nov način imalo svoje početke. To je sve znak da nije od ljudi nego od Boga. Kad se prozor zatvori uvijek je providnost vrata otvarala. Dolazaka novoustoličenoga biskupa u Međugorje je jedan takav znak. Međugorje s tim neće, kako se u žargonu kaže, okretati novu stranicu. To Međugorju ne treba. Međugorje svoj sadržaj na stranici vjerodostojnosti, koji milijuni ljudskih srdaca prepoznaju, piše već 40 godina. Nakon pustinje i hoda uvijek je dolazila obećana zemlja.

11. KOJA JE ONDA VAŠA PORUKA ZA OVOGODIŠNJI BOŽIĆ?
Čovjek današnjice ne treba poruku. Čovjek današnjice treba Boga. Bog u sebi nosi odgovore i poruke na još ne postavljena pitanja. Krhka civilizacija tehnološkoga napretka je ostala nijema. Pitanja se redaju nitko ne daje pravi odgovor. Kakofonije različitih odgovora toliko je nemoćna da se ušlo u apatiju i osjećaj beznađa. Odgovori, oni životni, nisu daleko. Isus je Emanuel s nama Bog. Ako to nismo spremni spoznati i biti otvoreni za stvarnost susreta onda smo u cjeloživotnoj izolaciji bez utjehe, radosti i smislenosti. Ne treba biti protiv tehnološkoga napretka, ali treba znati da tehnologija nema savjesti, a čovjek – tehnolog i znanstvenik bi je morao imati. Prihvatimo savjest kao mjerilo, a ne život po željama nutarnjih strasti. Naš blaženik Ivan Mertz je davno izustio da Bog hoće slobodu djece Božje, ali da nažalost čovjek voli više ropstvo grupe ili klana. Birajmo slobodu.

Razgovarao i uredio Darko Pavičić, Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari