Pratite nas

BiH

Fra Mario Knezović: Naši u Haagu su samo brojka – šestorka

Objavljeno

na

U Livnu je održan susret svećenika, redovnika i biskupa iz BiH. Zadivljujuće je izravno osjetiti onaj biblijski usklik koji govori kako je dobro i kako je lijepo kao braća zajedno biti.

Na susretu su se mogle zamijetiti i čuti mnogi detalji. Tako saznajemo da je u posljednje tri godine umrlo 36 svećenika a u službu je ušlo 37 novih svećenika. Tu smo u plusu za jednoga svećenika. Također doznajemo da su s prostora BiH trojica svećenika postala biskupima a ni jedan nije umro. Tu smo u još najvećem plusu.

[dropcap]V[/dropcap]ozeći se do Livna slušam kardinala Puljića na Radiopostaji „Mir” Međugorje gdje naglašava kako nekada krivo interpretiramo one Isusove riječi da je žetva velika a radnika malo. Kardinal je jasno kazao da nam nedostaje radnika. Kardinal reče da nije ključni problem nedostatka svećenika brojčano nego je problem nedostatka svećenika koji su spremni predano i marljivo raditi na njivi Gospodnjoj. Sjećam se jednoga službenoga susreta gdje se razgovaralo o budućnosti Crkve i poziciji svećenika i redovnika unutar nje. Tada se sa svih strana čulo kako su mnogi svećenici prezauzeti i da ne stižu biti dovoljno uronjeni u molitvu i da za nju imaju malo vremena. Htjelo se reći da previše aktivnosti ubija duh molitve. Ima tu i dio istine ali sam na takve tvrdnje postavio slijedeći upit: „A kako tumačiti činjenicu da se neki svećenici, koji se nisu slomili radeći i koji imaju dovoljno vremena, zbog toga nisu pretvorili u velike molitelje?” Na taj upit sam dobio odgovor u obliku šutnje i pogleda jer logika je sama za sebe dala odgovor. To je ipak složenije pitanje i opasno je pojednostavljivanje stvari. Mi svakako trebamo ponajprije svećenike koji mole, koji su duhovni ali trebamo i svećenike koji uz to izgaraju, rade kao što naglasi kardinal.

Na ovome susretu Livnu uglavnom su bile sijede ili proćelave svećeničke glave kao što je i moja. Tu se moglo vidjeti mnoge starije svećenike zanosne i još uvijek neumorne, ali se moglo vidjeti i mlade svećenike bez zanosa i s osjećajem umora. Isto tako se, bez obzira na dob i staž, moglo zamijetiti i obrnutu situaciju. Dakle, godine nisu one koje određuju angažman i zanos. Tu bi Sveti Pavao preko svoje poslanice vjerojatno izgovorio kako jaki trebaju nositi breme slabijih.

Nije na odmet naglasiti da u BiH djeluje 580 svećenika i da ih još 248 djeluje u ranim dijelovima svijeta. To je duhovni bazen koji obećava. Kardinal je u uvodnim riječima Svete mise kazao da se Crkva i svećenici međusobno ne smiju zatvarati jer ono što se zatvara trune. Zapitati se jesmo li na tragu onoga da ćemo se više povezati iz uvjerenja i ljubavi a ne na prisili i uslijed ugroze od strane neimenovanoga neprijatelja? Isus kaže budimo jedno. Za taj put treba više uvažavanja a sve manje podizanja prsta i iščitavanja slova zakona i naglašavanja moći jačega.

Naši u Haagu su brojka – šestorka

Donesena je prvostupanjska presuda za optužene Hrvata iz BiH. Ti optuženi Hrvati ponajčešće u zagrebačkim medijima bivaju nazvani „bosanski Hrvati” ili još tužnije i ružnije „bosanska šestorka”. Inače je iritirajuće čuti kad mediji i hrvatski političari govore tako paušalno i bezlično. A i onda kad izgovore Hercegovina to s takvim naglaskom kažu da je bolje da i ne govore. Uz sve to jasno nam je bilo kakav odnos prema optuženim Hrvatim iz BiH ima nacionalna (mnogi je već zovu Radmanova) televizija. Tako je čitanje presude bilo emitirano na četvrtome programu HRT-a. Vjerojatno da ima peti ili stoti program na njemu bi se emitiralo ono što se tiče nas Hrvata iz BiH. Eto, mi smo njima četvrti ili posljednji program. No, oni su nama ipak na prvome programu srca koje prelazi granice onoga što je zapovjeđeno iz Bruxellesa. Takva jedna od zapovijedi je da prigodom prelaska granice moramo imati 100 ili više Eura. Kao da je to nama problem. Ako smo za tu svoju Hrvatsku, a i opet bi to učinili, mogli davati živote možemo i 100 Eura. Ne mogu nas prezreti koliko mi možemo Domovinu voljeti!

Uz ovo jedan vrlo zločesti, korumpirani i pristrani Internet portal, koji nosi ime kao jedna bivša slavna glazbena grupa iz Sarajeva, objavljuje kako je skandalozno i sramotno da je kardinal Puljić u zatvoru posjetio, kako oni pišu, ratnoga zločinca Darija Kordića. Bez obzira što je i tko je Dario Kordić kardinalova je obveza činiti ono na što njega i nas djela milosrđa potiču a to je da utamničenoga pohodimo. Uz to što su prozvali kardinala hajka nakon presude, kojom se želi zločinačkim proglasiti jedan cijeli narod, prenijela se i na ranjenu i herojsku Središnju Bosnu.

Tamo dolazi televizijska ekipa, po već planiranome bošnjačkome zadatku, isprovocirati jednu hrvatsku prognaničku obitelj iz Travnika koja se nastanila u Vitezu. Tako vlasnika kuće i glavu obitelji pitaju zašto na svojoj kući drže, kako polupismena novinarka reče, šahovnicu. Za njih je zastava jedne nacije jednoga konstitutivnoga naroda šahovnica. Iz svega vidimo kako se iz ove vrlo opasne i pristrane presude prave različite političke konstrukcije. Mi dobro znamo da u Haagu nisu sveci, ali još bolje znamo da tamo nisu ni zločinci osobito ne formulirani pod imenom „šestorka”. Ako netko i jest kriv i odgovoran takav ima ime i prezime. A imena onih koje mediji i odlutala politika bezdušno pretvaraju u skupnu brojku su: Bruno Stojić, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Berislav Pušić, Milivoj Petković i Valentin Ćorić. Pomolimo se za njih i njihove obitelji!

Srpski maturanti u dobru djelu

Eto, došao je trenutak da pohvalim i ono što dolazi iz zemlje koja je mnogima nanijela puno zla. Naime, maturanti iz Gimnazije u Pirotu u Srbiji odlučili su se za predivnu gestu. Oni su umjesto za skupocjena odijela i haljine za maturalnu zabavu taj novac dali u humanitarne svrhe u korist oboljelih u svome gradu. Tako su maturanti svojim gradom prošetali u običnim majicama na kojima je pisalo: „Tvojih pet minuta sjaja – nečiji cijeli život”.

Možda ovaj čin može biti poticaj i maturantima na našim prostorima koji za nekoliko kvadrata platna (haljina i odijela) daju ogromne svote novca. Dok se neki roditelji zbog toga zadužuju doznajemo da je jedna maturantica s hercegovačkih prostora za svoju haljinu, koju je kupila u europskoj metropoli, platila 3.100 KM. O tome se i sama stigla hvalila na svome fejsbook profilu. I umjesto da se u njoj pokaže važnijom i ljepšom od drugih, što je valjda glavna strategija i cilj, dogodila se nesreća (ili sreća to je pitanje!) jer je netko neodgovoran pustio da mu ostatak cigarete vjetar odnese i proprži tu istu haljinu. Valjda su onda suze ugasile tu žeravicu!

Lijepo je da se maturanti dolično urede. No, zašto se utrkivati u onome što je nevažno. Na primjeru srpskih maturanata vidimo da odijelo ne čini čovjeka i da se nekad može i drugačije razmišljati. Puno je važnije odjenuti sebe u plašt milosrđa nego preko luksuzna i izazovna odijevanja razgolićiti svoju intimu i pokazivati se važnijim od drugih.

Tko su bili taoci u Sarajevu?

Prosvjednici su u Sarajevu blokirali Parlament i u njemu kao taoce držali domaće političare i inozemne predstavnike. Premda je pitanje jesu taoci oni ispred parlamenta ili oni u njemu? U smisao prosvjeda ne želim ulaziti. Želim samo prokomentirati izjave političara koji rekoše da su bili gladni, nesigurni, uplašeni i da smo se tako pred strancima osramotili. Kako se možemo osramotiti pred onima koji su izgubili svaki obraz i dopustili da samo Sarajevo, pa i većina BiH, tijekom rata bude taoc međunarodne zajednice koja nije htjela prstom maknuti? Kako smo se mogli osjećati jadno zbog njihove gladi i nesigurnosti kad su upravo njihovom zaslugom stanovnici ove zemlje dovedeni u sveopću glad i postali smo taoci različitih interesa i politika?

Da je tomu tako pokazuje zadnje službeno izvješće u kojem je BiH najsiromašnija zemlja u Europi. Kad ćete vi nas pustiti na slobodu i dati nam kruha vikao je jedan izgladnjeli starac bez ijednoga zuba. Taj vapaj neće čuti Valentin Inzko koji mjesečno inkasira i do 50 tisuća KM. Njima je kaos unosan posao!

piše : fra Mario Knezović/ Naša ognjišta/frama-posusje.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari