Pratite nas

Kolumne

Fra Mario Knezović: Ne treba TV serijal o Titu, znamo da je zločinac

Objavljeno

na

Čemu trud i televizijski serijal o Titu? To uopće, za utvrđivanje istine, nije potrebno. Sve se o Titu može reći u par faktografskih rečenica.

1. Rođen u Kumrovcu, ni sam ne zna kada, jer je na više mjesta pisao različite datume. Falsifikat njegova života je već tada počeo. Bajka o njemu je nastavljena kroz život.
2. Djelovao kao špijun i suradnik raznih tajnih službi u inozemstvu. Mijenjao oko 70 puta svoj identitet. Djelovao pod lažnim imenima i svoje suradnike predavao u smrt puno prije Drugoga svjetskoga rata. Uz njega su mogli biti samo istomišljenici, a oni koji su mislili svojom glavom, ostali su bez glave.

3. Bio vođa partizansko-komunističkoga pokreta pod sponzorstvom zločinca Staljina i svjetskih satelita.
4. Nije priznavao ljudska prava i njegova Jugoslavija nije potpisala ni jednu konvenciju o ljudskim pravima, kao ni onu glavnu konvenciju Ujedinjenih naroda iz 1948.

5. U strahu za vlast i čast ubijao i uklanjao svoju konkurenciju i bliske suradnike tjerao u zatvore.
6. Pod njegovim režimom, njegovim znanjem i odobrenjem ubijeno više stotina tisuća ljudi u Jugoslaviji, a najviše Hrvata. Što nije ubijeno u montiranim procesima i logorima/zatvorima je mučeno.

7. Pravio o sebi mit i kult ličnosti. Organizirao slavlja vlastitome rođendanu koji mu je i samome bio datumski nepoznat. U njegovu čast se podizali spomenici, imenovale ulice, imenovali gradovi, nosale štafete, sadile sadnice. Freud bi zaključio: Narcisoidni bolesnik prve klase.
8. Gušio slobodu medija, misli i govora. Naređivao izravna ubojstva emigranata, gušio slobodu vjere, naređivao ubojstva i zatvaranja biskupa, svećenika i istaknutih vjernika.

9. Živio kao zločinac, umro kao zločinac, pamtit ćemo ga kao zločinca. U svim ozbiljnim dokumentima svjetske historiografije naveden je u top listi 10 najvećih zločinaca svijeta.
10. Na pokopu mu plakala zaluđena masa ideologijom i opijumom navezanosti na vođu. Taj opijum je stvaran medijskom propagandom o najvećem sinu naroda i narodnosti. Ta činjenica suza najbolje govori u kakvom državnome jednoumnome zatvoru je živjela sva svjetina!

11. Oni koji danas govore o Titu, po principu, bilo je i pozitivnih stvari kod njega podsjeća na ono kad je zločinac Ratko Mladić djeci u Srebrenici udijelio čokoladice, pa nekoliko sati kasnije dobiše metak u potiljak. Zgrozili bi se ističući pozitivu tih čokoladica. Zar ne?
12. Tom „velikom“ sinu, a zapravo po međunarodnim istraživanjima i tvrdnjama stručnjaka „velikome“ zločincu na pokop su također dolazili diktatori i zločinci, koje su kasnije njihov vlastiti narod i svjetske sile smaknuli: egipatski diktator Mubarak, rumunjski diktator Nicolae Ceauşescu, irački diktator Saddam Hussein, libijski diktatort Moamer Gadafi itd. Nostalgičari samo ističu kako je bilo puno delegacija na pokopu. Eto kakvo je to društvo „nevinih“ delegacija bilo.

13. Dakle, kad je u pitanju lik i djelo Tita, ne trebaju ni povjesničari, ni dokumentaristi, ni arhivi ni svjedoci. Tita se po djelu prepoznaje. Zato je stvar oko Tita jasna: ZLOČINAC!

Piše: dr.sc.fra Mario Knezović/fratar.net

 

Tito – najveća laž, najveća obmana i najveća prijevara

 

 

 

Roman Leljak pokazao partijski dokument: ‘Leševe u Savu bacali su Titovi partizani i onda to pripisali ustašama!’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari