Pratite nas

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović održao predavanje na temu ‘Kako živjeti u svijetu izazova i zamki zloga’

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Predavanje „Kako živjeti u svijetu izazova i zamki zloga“ održao je u srijedu, 5. rujna u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu fra Mario Knezović. U prepunoj dvorani predavanju je nazočio i sisački biskup Vlado Košić koji je na početku okupljenima predstavio predavača.

U prvom dijelu predavač je progovorio o stvarnosti zla u našem svijetu, te izazovima pred kojima se nalazi svaki čovjek. „Možemo nazvati i napastima, životnim poteškoćama i križevima, ali osim što smo uvijek pred izazovom, mi smo i pred izborom. Zato je važno svakodnevno odlučivati ono što je najbitnije za taj naš kršćanski identitet, biti katolik. Ima jedna prekrasna priča koja dolazi iz Afrike, a koja govori o gazeli i lavu koji moraju trčati kako bi preživjeli. Gazela bježi od lava da bi preživjela, a lav mora uloviti gazelu da bi došao do hrane i preživio.

Priča govori da uopće nije važno jesi li gazela ili lav nego da tako trčiš da opstaneš, da izbjegneš propast, da ne postaneš slasni zalogaj ovog grešnog i preljubničkog naraštaja. Danas se govori se da je ovo era demokracije i civilizacija globalizacije i sve to stoji, ali svi ovi problemi u kojima se svijet nalazi današnji svijet, zapravo je našlo svoj odgovor u jednom jedinom imenu. Na djelu u svijetu je sotonizam.

Danas se o tome u svijetu jako stidljivo i premalo govori“, rekao je fra Mario istaknuvši za primjer prosvjede u Irskoj da bi se ozakonio pobačaj. „Pogledajte snimke tih prosvjeda i odmah ćete vidjeti da se tu ne radi samo o ideološkim razlikama pogleda na život i svijet. Kad vidite mladu majku da trijumfira nad činjenicom da može ubiti vlastito dijete ne može se govoriti o nikakvom filozofskom pogledu na svijet već o čistom sotonizmu. Mi to možda tako ne nazivamo jer se bojimo ući u taj ring, a ponekad s druge strane nije dobro ni nazvati da je sve sotonizam jer će ljudi misliti da danas nema Boga. Trebamo znati da je Bog jednako prisutan danas kao i uvijek te da je i u Isusovo vrijeme bilo sotonizma. Sjetite se samo evanđeoskih izvještaja gdje Isus izgoni sotonu iz opsjednute osobe. Ipak, mi danas živimo u takvom svijetu gdje uistinu prave stvari moramo nazivati pravim imenima“.

U nastavku fra Mario je istaknuo kako Bog nije stvorio zlo ni sotonu jer sve što Bog stvara bilo je savršeno, pa tako i anđeli. „Međutim taj anđeo, Isus govori: ‘nije ostao postojan u istini’. Ove riječi doista razotkrivaju današnji svijet u mogućemu. Onaj koji nije postojan u istini postaje sotona.. Tako ni današnji svijet nije postojan u istini. Hebrejski sotona znači tužitelj i protivnik… Upravo se taj tužitelj posebno razmahao i želi preko sotonskih usta podjariti ovaj svijet da se sam sa sobom obračuna.

Ono što je najopasnija trenutna medijska podvala našem svijetu je to da smo mi kršćani katolici prihvatili igru da sami rušimo svoju Crkvu. Možemo vidjeti mnoge prenagle i površne, krivo pobožnjačke statuse nekih ljudi, koji si prisvajaju herojstvo zato što napadaju Katoličku Crkvu te oponiraju Papi, biskupima i teološkom učiteljstvu, a zapravo ni sami ne shvaćaju da su prihvatili igru sotone da budu suradnici u uništavanja crkve“, poručio je predavač te dodao kako Crkva ima svojih slabosti, grijeha i padova zbog kojih se sramotimo i kajemo, ali nije to razlog da stanemo misliti da možemo biti sveti. Ovaj svijet zaboravlja i ono što je sam Isus rekao: ‘ni vrata paklena je neće nadvladati’. Toga nam više nedostaje, da vjerujemo da ovoj svetoj instituciji nitko ne može ništa.

Na kraju je predavač progovorio kako u našoj konkretnosti živjeti Božje poruke i Božji indetitet, kristolikost koju mi imamo po sakramentima, posebno istaknuvši važnost svete ispovijedi. „Danas se svijet uči da se ne smije kajati, da grijeh ne postoji, da smo svi mi dobri, te da će se Bog već nekako pobrinuti za nas. To su jako opasne konstrukcije. Isus je došao zbog našeg spasenja, ali nas neće spasiti bez nas. Kada je visio na križu nije spasio onoga koji je visio s lijeve strane i koji se nije pokajao, već onoga koji je rekao ‘sjeti me se..’

Danas sotona želi da mislimo da ne postoji grijeh jer kada se prestanemo kajati i osjećati grešnima mi gubimo dimenziju Boga u sebi. Sjetite se trenutka kada je Isus bio s Petrom te kada je ovaj osjetio da je uistinu Isus Bog, kako je Petar prvo reagirao? On govori: ‘Grešan sam čovjek, Gospodine!’

Doista, nama je lako detektirati što je s nama jer ako se osjećamo krivim i grešnim to je znak da još uvijek imamo vezu s Bogom. Važno je znati da ne smijemo svoj život pretvoriti u to da se samo borimo protiv grijeha, nego i to da kroz svaki trenutak života i način življenja prije svega ljubimo Isusa“, zaključio je fra Mario.

(Sisačka biskupija)

Foto: Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari