Pratite nas

Kolumne

Fra Mario Knezović: OPASNO JE KAD LJUDI SPAŠAVAJU BOGA

Objavljeno

na

Vjera je dar. Ona je ono nadnaravno i teško riječima objašnjivo.

[ad id=”93788″]

Vjera nije ni mišljenje niti samo životna filozofija. Vjera je iskustvo Boga koji se u ljudskim kategorijama ne može obuhvatiti i izreći. Uvijek ćemo doći na sklisko područje ako uđemo u napast kanalizirati vjerske procese i osobna iskustva vjernika stavljati pod svoj vlastiti sud. Stoga bi svi, napose sami vjernici, trebali manje upućivati upite što tko misli o nečijoj vjeri. Svaki upit tipa što mislimo o onome karizmatiku, o onoj pojavi, o onom svjedočanstvu, o onom seminaru, odvest će nas u slijepu ulicu.

Mišljenja sam, da nečija vjera nije provjerljiva argumentima našeg osobnoga mišljenja. To je tajna. Crkveno učiteljstvo je pozvano pravovaljano tumačiti Sveto Pismo kao i pojave na vjerskome području. Ne znam zašto i iz kojeg nadahnuća sve više imamo pojava da se mnogi procesi na vjerskom području guše i obezvrjeđuju. Bez po muke ćemo pronaći „dežurne“ čuvare vjere i katoličanstva. Mnogi od takvih, koji pročitaju nepovjerljive i neprovjerene internet napise, te čudne i neobične knjige, bolje rečeno male knjižice, kritiziraju Papu, biskupe, svećenike, vjernike.

Oni si umišljaju da tako čuvaju Crkvu, brane vjeru, moral i promiču učiteljstvo. Naravno da postoje pojave, izjava, neke propovijedi koje nas u dobroj mjeri uznemire i zbune.

No, čemu tjeskoba i strah. Zar zaboravljamo da, unatoč ljudskoj slabosti, Crkvu vodi, a vjerom upravlja Duh Sveti?

Težnja za osudom i definiranjem vjerskih osjećaja uvijek se pokazala promašenom. U Djelima apostolskim susrećemo zanimljiv i koristan poučak Gamaliela, uglednoga zakonoznanca toga doba.

Dok su se svi u vijeću ustali na osudu i progone apostola i onih koji navještaju Krista on je izgovorio velike riječi. Naime, sazvao je vijećnike i kazao im da se ne uznemiruju što su se pojavili ljudi koji propovijedaju svoje vjerske osjećaje. On je tada rekao da će ono što je od Boga opstati, a ono što je od ljudi svakako će propasti. Iznio im je primjer Teude i Jude Galilejca koji su povukli sa sobom na stotine ljudi ali kasnije je njihov „projekt“ navještaja propao. Očito neke stvari treba prepustiti sudu vremena. Čemu žurba u osudi, zabrani, izrugivanju. Kudikamo bi bilo bolje energiju usmjeriti za molitvu kako bi u Duhu razaznali što je Božje a što ljudsko. Znati čekati na duhovnome području je krepost, a ne nikako ravnodušnost i gubitak vremena. Postupamo poput Petra koji je Isusa htio spasiti od puta križa i patnje. Znamo što mu je Isus na te težnje odgovorio: „Odlazi od mene sotono!“. Petar je samoga Isusa, samoga Boga htio spašavati.

I danas mnogi Boga spašavaju a zaboravljaju da je on došao spasiti nas grešne. Cilj vjere nije nikakav vjerski ekskluzivitet ili pravo na određeni broj dionica i zasluga.

Bdjeti nad ispravnim tumačenjem vjerskoga nauka treba, čuvati poklad vjere treba, liturgijski život njegovati treba, glas učiteljstva Crkve slušati treba. No, nikako ne treba biti kočničar djela Duha Svetoga, jer Duh puše gdje hoće, a ne ondje gdje ga netko usmjerava ili ga bilo kakve strukture očekuju.

U dobroj mjeri nam u shvaćanju stvari može pomoći poneka priča. Donosim takvu jednu. Židovski student tako priča. Kada sam počinjao učiti za rabina, zbunjivalo me pitanje značenja religije.

Je li je bit u tome da se bude dobar čovjek, ili da se bude blizak Bogu, ili da se uzdržavamo od grijeha, ili sve to zajedno? Onda sam jednog dana, dok sam bio u rabinskom koledžu u Jeruzalemu, promatrao kako ulicom prolazi jedan siromašni stari rabin, koji je bio disident u Rusiji prije nego što je došao u Izrael. Znao sam za njegovu reputaciju i divio sam se njegovoj hrabrosti da se suprotstavi Staljinu u najgorim godinama sovjetske torture. Bio je neobičan dan, padao je snijeg u Jeruzalimu – što se rijetko događa. Rabin je polako koračao po snijegu, u cipelama koje nikako nisu mogle zaštititi od hladnoće. Jedino što je bilo na njemu, a moglo ga zaštiti od hladnoće, bio je šal, čvrsto umotan oko vrata. Iz daljine sam vidio kako je naišao na staru prosjakinju.

Pružila je ruku njemu, on je zavukao svoju ruku u džep i dao joj nekoliko novčića. Ali, pošto se tresla od hladnoće, nije se mogla dobro služi prstima i novčići su ispali u snijeg.

Rabin ih je pokupio i stavio joj u džep. Zatim je skinuo šal, omotao joj oko vrata, i nastavio svojim putem. Dva tjedna kasnije, našao sam se u istoj sinagogi s pobožnim rabinom. Ispričao sam mu što sam vidio i pitao ga zašto je riskirao svoje zdravlje zbog one žene. Tada sam mu s upitom rekao: “Uradili ste to iz milosrđa, zar ne? Jer ste htjeli da učinite dobro djelo?” “Ne”, rekao je on, s primjetnim ruskim naglaskom. “Učinio sam to jer sam vidio princezu na ulici, koja nije imala svoje uobičajeno kraljevsko odijelo, pa sam joj pozajmio svoje.”

Ovaj student zaključuje kako je tada shvatio bit vjere. Bit je u tome da u drugima gledamo ono što bi mogli biti a još nisu. U drugima gledati prinčeve i princeze koji su zbog tko zna kakvih razloga izgubili dostojanstvo. Vjera treba najprije spašavati nas, a ne druge ili čak Boga.

Fra Mario Knezović/Glasnik mira/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Kotarsko odmjeravanje snaga

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za vijeća kotareva (kotar – nekad veći, a danas manji od općina i gradova) i mjesne odbore, koji su održani u Splitu protekle nedjelje, u svakom su slučaju – unatoč činjenici da se izbornom zovu, odazvalo samo 11,5 posto birača – dobar indikator političkog raspoloženja građana, koji se, doduše, ne može preslikati na cijelu zemlju. Usput, osim što služe kao test popularnosti stranaka, stranački izbori u kotarevima i nemaju naročitog smisla.

Bilo bi, naime, sasvim dovoljno i primjereno za mjesnu vlast birati pojedince, a ne liste, i to na nekakvim zborovima građana. Bilo je čak smiješno čitati te velike zamisli pojedinih stranaka o kojima može odlučivati i koje može provoditi samo gradska ili čak državna vlast.

Rezultatima su svi akteri, kobajagi, zadovoljni. Neki zaista, a neki samo hine zadovoljstvo. Zadovoljan, s razlogom, može biti samo HDZ, koji je izvojevao apsolutnu pobjedu u 24 kotara s pomakom od čak 36 posto. Očito, Plenkovićev ples oko štange, iliti oko centra, nije se ovoj stranci nimalo osvetio.

Veliki rezultat može se zahvaliti trima činjenicama. HDZ ima vjerno, nerijetko interesno uvezano, članstvo, koje je uglavnom i izišlo na izbore. Nije imao nikakvu konkurenciju na tzv. desnom političkom spektru. I, možda najvažnije, HDZ ima gradsku vlast na čelu s Androm Krstulovićem Oparom, koja ulijeva poštovanje i respekt u svakom smislu. S njom su dakako povezana i određena očekivanja.

SDP je u odnosu na prošle kotarske i gradske izbore, na kojima se zbog raspada vlastitog sistema, odnosno zbog raspuštanja organizacije, proveo kao bos po trnju, znatno rehabilitirao svoj rejting. Pobijedio je u četiri kotara (Blatine, Gripe, Lučac-Manuš, Trstenik) koja su tradicionalna uporišta ove sranke zbog pretežnog broja stanovnika mentalno naslonjenih na prohujala vremena.

Tu konstataciju dodatno osnažuje činjenica da je u koaliciji sa SDP-om nastupila Nova ljevica. Ako je to točno i ako je to opće stanje, onda će socijaldemokracija u Hrvatskoj imati, na žalost, sve slabiju perspektivu što se budemo udaljavali od sjećanja na bivšu državu. Most nije napravio značajniji iskorak.

On je prvenstveno žrtva snažne propagande usmjerene protiv njega nakon raskida koalicije s HDZ-om, u kojoj je propagandi vodeća stranka uspjela kod dobrog dijela svojih birača stvoriti uvjerenje kako je Most bio taj remetilački faktor vlasti.

A Pametno je napravilo harakiri kad se posvađalo s Bogom, upustivši se u velike svjetonazorske rasprave, i to s pozicije radikalnog liberalizma i još u koaliciji s ekstremnim krilom HNS-a i IDS-om.

Na Žnjanu su, odakle su krenuli, osvojili jedan mandat, ali taj nije pripao Marijani Puljak. Pobjeda dvojice nezavisnih možda upućuje na smjer buduće politike.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivo Lučić: Zašto Šuvarova dijagnoza stanja u državi vrijedi i danas

Objavljeno

na

Objavio

“Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja”, govorio je Stipe Šuvar

Na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije održanom u travnju 1985. u Novom Sadu jedan je književnik pohvalio djelo Miroslava Krleže koji je “na pravi način bio spreman sabrati hrvatsku Jugoslaviju i jugoslavensku Hrvatsku”.

Nakon propasti i raspada Jugoslavije takva “jugoslavenska Hrvatska”, lišena hrvatskoga sadržaja i identiteta, postala je koliko toliko podnošljiv okvir onima koji se nikako ne mire s povijesnim usudom i društvenom stvarnošću.

Njima je Hrvatska tek društveno-politička zajednica poreznih obveznika; nasilno i neprirodno izdvojeni dio “ovih prostora” na kojima obitavaju “naši narodi”, punopravna članica “regiona” i sl.

Svaki oblik hrvatske tradicije i tradicionalne kulture njima je anakron i bezvrijedan, kao što im je i svaki potencijalni način destrukcije hrvatske narodne tradicije i identiteta dobrodošao i prihvatljiv.

Svejedno radi li se o pokušaju razbijanja hrvatskog jezičnog standarda, o razornim kvaziliberalnim novotarijama sa Zapada ili navali ilegalnih migranata s Istoka. Oni toliko žarko žele propast Republike Hrvatske da je na svaki znak slabosti proglašavaju mrtvom.

Tako je Jurica Pavičić prošli vikend ponovno, tko zna koji put, proglasio propast hrvatskog “socijalnog i političkog projekta”. Za svjedoke je ovaj put pozvao Igora Mandića, Andreu Feldman, Višnju Starešinu i Davora Stiera te je zlurado zaključio kako “dosjetku” o “propalom projektu” više ne koriste samo “razočarani liberali” nego i “oni drugi” koje Pavičić smješta na desnicu i neumjesno naziva “košer-Hrvatima”.

Mandićeve su ekshibicije javnosti poznate i irelevantne. Andrea Feldman u intervjuu na koji se Pavičić poziva nije iskazala sumnju u budućnost Hrvatske niti je spomenula nešto što bi korespondiralo s Pavičić/Mandićevim željama i zaključcima.

Naprotiv, intervju je objavljen povodom njezina pristajanja uz dvije aktualne referendumske inicijative čiji začetnici također ne sumnjaju u Hrvatsku, već ulažu veliku energiju kako bi promijenili njezin izborni odnosno politički sustav.

Što se tiče problema s kojima je Hrvatska suočena, Feldman je napisala: “Smatram kako svi naši današnji problemi imaju ishodište u komunizmu.

Upravo su korupcija, klijentelizam, negativna selekcija u politici i nepotizam koje danas ljudi spominju nasljeđe tog vremena.” Pavičić podmeće Stieru sljedeću rečenicu: “Hrvatska je, da se ne lažemo, propala”!? Međutim, te rečenice niti ikakve slične primisli u Stierovu govoru nema.

Naprotiv, on je tom prigodom više puta istaknuo “nadu i vjeru u budućnost naše Domovine”. Nema sumnje da Stier pod Domovinom misli na Hrvatsku, a ne na Jugoslaviju. Čak je kritizirajući populizam rekao da nas populisti “žele odvratiti od zapadnih vrijednosti i vratiti u zagrljaj Beograda”.

Probleme hrvatskoga društva i države, koji bez sumnje postoje i nisu lako rješivi, Stier također vidi u klijentelizmu, dogovornoj socijalističkoj ekonomiji, odnosno “ortačkom kapitalizmu” ili, jednostavnije rečeno, u nasljeđu jugoslavenskog komunističkog režima “kojeg smo se odrekli 1990. godine”. Problem je u tome što on nakon tog odricanja nije nestao, primirio se, promijenio oblik i način djelovanja, prilagodio se i preživio.

Višnja Starešina također je upozorila na opasnost starih komunističkih struktura po hrvatsku državu. Usporedila je posljednje godine jugoslavenske države sa stanjem u današnjoj Hrvatskoj i ispravno zaključila kako isti onaj mentalitet i način rada, a često i isti ljudi koji su uništili Jugoslaviju ugrožavaju hrvatsku budućnost.

Dakle, ako oko ičega postoji suglasnost, barem u onome dijelu javnosti koji Pavičić naziva “desnim”, onda je to zahtjev za istinskom demokratskom tranzicijom koji nužno uključuje i lustraciju.

Taj proces najprije je spriječio rat, zatim su ga zaustavili dobro pozicionirani i još bolje raspoređeni jugoslavenski komunistički kadrovi da bi ga u posljednje vrijeme nastojali kompromitirati i odgoditi njihovi prikriveni saveznici.

Puno je toga zajedničkog u djelovanju preobraćenih članova centralnih komiteta, pokajnika iz Službe državne sigurnosti i drugih radikalno nacionalno osviještenih društveno-političkih djelatnika. Sve njihove političke, medijske i slične akcije uvijek su na štetu Hrvatske i na korist njezinim protivnicima i neprijateljima.

Lako ćemo prepoznali spomenuto nasljeđe bivše države i s njom povezanog režima u današnjoj Hrvatskoj. Treba samo aktualno stanje u našem društvu i državi usporediti s onim kakvo je bilo pred kraj propale jugoslavenske države i komunističkog režima.

Vjerojatno nitko nije bolje poznavao tadašnje prilike od predsjednika Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvara. On je na predavanju održanom u Sarajevu 3. svibnja 1989. govorio otvoreno i kritično. Taj govor predstavlja neku vrstu “završnog računa” te zaslužuje malo širi citat. Šuvar je s najviše partijske funkcije najprije ukazao na podjele i sukobe među komunistima i u društvu uopće.

Upozorio je i na veliku vanjsku zaduženost te unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više decenija prošlosti što je “strahovito breme” koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi: “Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […]

Nismo još ‘likvidirali’ višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada.

Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada ‘gastarbajtera’, te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da s nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […]

Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi.

Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […]

U našoj zemlji pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali.

Kod nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove.

Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju. I naš je urbanizam sada velika kočnica razvoja našeg društva. Gradovi su sami sebi teret i veliki mlinski kamen oko vrata. Posljedice tog zbjega naroda prema velegradskim košnicama u našim uvjetima, a koje su ostale na niskoj razini stvarne urbanosti, dok je oko 27.000 sela opustjelo, danas nam pričinjaju velike glavobolje.”

Stipe Šuvar upozorio je i na “patološku strukturu zaposlenosti inteligencije”. Iznio je podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom od kojih se njih oko 700.000 nalazi u “svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada”. Istaknuo je da “moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi”.

Ukazao je i na “stambeni problem”, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji izgrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od “najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj”.

Analizom citiranog govora možemo zaključiti da su mnogi tadašnji društveni problemi aktualni i skoro trideset godina kasnije, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava.

Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i oblike ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu, pa i u hrvatskim dnevnim novinama.

Ivo Lučić / Globus

 

Ivo Lučić: BiH je u političkoj i ustavnoj krizi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori