Pratite nas

Kolumne

Fra Mario Knezović: Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Objavljeno

na

Izumiremo. Na čudan način nestajemo. Dok jedni iseljavaju, drugi u pobačajima ubijaju. Zato fra Mario Knezović zaključuje da narod skončava u Njemačkoj i kanalizaciji. Javna televizija u emisiji Aleksandra Stankovića propagira iseljavanje. U novoj kolumni čitajte i o tome kako se mogu povezati pravosuđe i pečena janjetina. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika, a drugi „janjetinom“ plaćaju jamčevinu, piše fra Mario.

Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Čija su djeca njihovi će biti i orasi. Tako kaže narodna mudrost. Na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske vođeni su česti ratovi za orahe. Borba za teritorij je sudba koja prati ove prostore. No, podatci govore, da će u budućnosti orahe brati nečija tuđa djeca koja će bez ispaljena metka osvojiti našu djedovinu. Podatci iseljavanja i izumiranja su apokaliptičkih razmjera. Prema podatcima statističkoga zavoda ove godine je u škole u Bosni i Hercegovini 7.153 učenika upisano manje nego prošle godine. Ali iz toga brojčanoga podatka čupamo i drugi važan podatak da je u srednje škole, od te brojke, upisano manje 6.263 učenika, a u osnovne škole 890 učenika manje.

Logičan je zaključak da mnogi odlaze i tijekom osnovne škole ili nakon nje napuštaju BiH. Na Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskome jeziku u BiH, upisalo se oko 450 studenata manje nego prošle godine. To su podatci koji vape da se svi alarmi uključe. U Hrvatskoj je stanje slično. Prošle godine je rođeno 36.372 djece, a umrle su 52.043 osobe. Uz to, što je prijavljeno, odselilo je 16.789 osoba. Te brojke su i poraznije jer neki ne prijavljuju odlazak.

I, onda, kad to sve vidimo, čudi što i javna televizija neposredno propagira odlazak, iseljavanje i širenje beznađa. Tako na Hrvatskoj televiziji (dalekostidnici) Aleksandar Stanković ugosti osobe koje pričaju o odlasku i šire tu propagandu. Možemo li zamisliti da Aleksandar Stanković u jednoj emisiji ugosti nekoga od TV urednika koji su u svojoj zemlji i na javnoj televiziji propagirali beznađe, bijeg iz zemlje, govor da u vlastitoj državi nema budućnosti, da mladi moraju otići itd.

Takvoga novinara na javnom medijskome servisu u normalnim državama nema. I umjesto da konačno Stanković ode barem s HTV-a on nam u emisiju dovodi osobe koje propagiraju napuštanje Hrvatske. Propagirati bilo koji oblik seljenja je nehumano i može se svesti pod neku vrstu etničkoga čišćenja. Pitam se za koga to Stanković, i slični njemu, i po čije nalogu, rade i pripremaju Hrvatsku? Za koga to pripremaju Slavoniju? Potpuno sam uvjeren da oni koji će se u budućnosti tamo doseliti već postoje. Za nekoga se u geostrateškim planovima priprema hrvatska žitnica.

Ključno je pitanje kako ćemo stvoriti uvjete za dobar život u vlastitoj zemlji dok ima toliko onih koji je istinski ne vole i javno preziru. On novcu pretplatnika i o javnome novcu propagira se kako je unosan i ponosan posao u tuđoj zemlji prati stražnjice, dok se želi ogaditi mogućnost da se u vlastitoj zemlji pokuša dostojanstvenim radom uspjeti. Čast emisije, samo u manjoj mjeri, spasio je mladić koji ostaje u Domovini i pokazuje da se može uspjeti tko hoće raditi. Osobno ne želim da Aleksandar Stanković napusti Hrvatsku.

Želim da napusti propagandni rad protiv Hrvatske. Vrijeme je da to učini dok nas ne protjeraju on i slični njemu! I da ne bih svalio svu krivicu na medije valja reći da je za demografsku katastrofu još mnogo drugih faktora krivo. Sustav na vlasti, osobito u nekim županijama u BiH, ne isplaćuje redovite dječje doplatke, skupa je školarina na fakultetima jer ih država i županije ne sufinanciraju, ignoriraju se majke kao odgojiteljice, težak je dolazak do zaposlenja itd.

Demografskoj slici negativni biljeg daju i oni koji olako odlaze i bez pravoga razloga napuštaju svoje pradjedovske prostore. Ispada da mnogi postupaju po izreci: „Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu.“ Uz sve to, demografskoj katastrofi doprinose brojni pobačaji – čedomorstva. Tako možemo, s knedlom u grlu, zaključiti da, što je gnjusno, najviše završavamo u Njemačkoj i kanalizaciji.

 

Sudska jamčevina i pečena janjetina

Osoba je uplatila jamčevinu i puštena da se brani sa slobode. To je čest slučaj kad su u pitanju imućni okrivljenici. Što je jamčevina? Naravno da neću tumačiti općepoznate činjenice da je to novčani ili imovinski polog kao jamstvo da će se osoba odazvati sudu i da neće pobjeći pravnome postupku. Međutim, u moru pojmova izgubila se bistrina koja nam plastično objašnjava što je jamčevina. Moje objašnjenje je slijedeće. Nekom zgodom u parku se skupilo divno društvo i prigodno su stavili janje na ražanj.

Dok su u veselom društvu samo za tren zanemarili janje na ražnju kradljivac je došao i ukrao ga. Ubrzo su okrivili čovjeka koji je ukrao janje, podigli optužnicu i stavili ga u pritvor. Onda dolazi osoba u ime suda i pušta čovjeka na slobodu pod uvjetom da dva kilograma pečene janjetine ostavi na sudu kao jamstvo. Eto to je jamčevina u kontekstu modernih sudskih postupaka. Polog su mrvice od ukradenoga ili zloporabom položaja stečenoga.

Ova priča uopće nije banalna, premda se takvom čini. Da. Upravo se po ovom modelu događaju stvari. Čovjek se nepošteno i krađom obogati, a onda od toga ukradenoga plaća sitnu jamčevinu da se brani sa slobode. Pitanja je mnogo u toj izopačenoj logici i moralnoj nakazi od postupanja. Osnovno je pitanje je li moralno i pravno dopustivo primiti jamčevinu od osobe koju se privodi upravo zbog toga što je istu jamčevinu nepošteno ili krađom stekla? Drugo važno pitanje je kakvu jamčevinu može ostaviti osoba koja nema ništa, koja je uhvaćena u maloj krađi i nema niotkud namiriti niti ponuditi jamčevinu? Pisati o tome da su jamčevine model po kojem „bogatuni“ mogu uživati slobodu nije ni potrebno. Gledano s moga kuta stvari trebaju biti potpuno drugačije i upravo ne bi, s moralnoga gledišta, bilo dopustivo da jamčevinu uplaćuju oni koji su u mutnom poslovanju došli do kapitala. To je plaćanje od svojevrsne krvarine.

Uz ove pravne procedure i zavrzlame oko jamčevine, čudi još jedna stvar. Čovjek sam medija i ako je išta apsurdno i pristrano to su medijske izjave odvjetnika okrivljenih. Ako želimo zemlju prava i pravičnosti odvjetnici i sudionici u sudskim procesima ne smiju biti dionici javnih rasprava i televizijskih emisija na temu koja se tiče određenoga sudskoga predmeta. Što branitelji imaju reći osim toga da iznose teze u korist okrivljenika i da pritom za svoga klijenta kažu da je nevin. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika. Također u medijima ne bi trebali sudjelovati ni članovi tužiteljstva jer se tako izriče javna presuda, a postupak je u tijeku. Ako je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja, onda svaki javni istup koji sliči na parnicu je krivično djelo i utjecaj na pravičnost postupka. Sudcima i odvjetnicima je mjesto u sudnici, a kriminalcima u pritvoru. Do takvoga smo apsurda došli da bi trebali u Hrvata pjevati srpsku himnu “Bože pravde”!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari