Pratite nas

Kolumne

Fra Mario Knezović: Stepinac i franjevci sporni, a patrijarh Irenej velikan

Objavljeno

na

Bog neka mi, što bi braća pravoslavci rekli,„dušu prosti“, ali ja Irineja ne bih pitao ni kojim putom se ide u zahod, a kamoli neke ozbiljnije stvari. Ako su za Irineja zločinci velikani i krjeposni ljudi, razumljivo je da su za njega pravednici i uzorni ljudi, kao što je Stepinac, zločinci. O tome, te o činjenici kako su franjevci legitimni cilj da ih se ubije bez krivice, suda i osude, čitajte u kolumni, piše fra Mario Knezović

Papa očito ne zna tko je patriharj Irinej

Odavna nismo čuli dvije šokantnije i neprimjerenije izjave. Prva se veže za bivšega predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića, a druga uz papu Franju. Ivo Josipović, partizanski sin i mentalni komunist, izjavio je da su ubijeni franjevci u franjevačkome samostanu na Širokome Brijegu bili legitiman vojni cilj.

Papa Franjo je u zrakoplovu o kanonizaciji blaženoga Stepinca kazao da treba sačekati i neke stvari pitati srpskoga patrijarha Irineja (stvarnim imenom Miroslav Gavrilović). Usto Papa je kazao, a mogao je tako kazati jer je očito od savjetnika ili kanala diplomacije izmanipuliran, kako je Irinej velik patrijarh.

To da Irinej nije rastom visok, niti je krjepostima velik, „ceo svet“ zna. Dakle, Papina izjava je točno glasila ovako: „Molio sam se, promišljao sam to, tražio sam savjete i vidio da trebam zatražiti pomoć Irineja. On je velik patrijarh.“ Neka mi dragi moj papa Franjo, kojega u mnogočemu poštujem, a čak mi neki spočitavaju kako ga previše promoviram, oprosti, ali ću mu ovdje reći da se nije molio ili je to nevaljano činio. Jer da se molio, nikada ne bi mogao reći da je Irinej velik patrijarh. Ne vjerujem da je u toj molitvi Bog to Papi šapnuo. Ne vjerujem da bi mu šapnuo o Irinejevoj veličini, čovjeku koji se druži sa zločincima i koji je blagoslivljao zločince. Ne vjerujem da je baš nakon molitve Papa došao do spoznaje da je Irinej velik dok se taj isti sastajao na sajmu knjiga u Beogradu s osuđenim zločincem Vojislavom Šešeljom. Šešelj je tom (ne)prigodom patrijarhu dao knjige s naslovima „Vatikan glavno Satanino gnezdo“ i drugu, valjda da bi ogadio Islam, „Haško Bajramsko prase“. To je literatura koju čita „veliki“ Irinej.

Zna li Papa, a očito ne zna, da i u naše doba četnički vojvoda, tako sam sebe Šešelj proziva, u Hrtkovcima u Vojvodini zastrašuje Hrvate i katolike? Tijekom rata ih je ubijao, progonio, zatvarao, a sada ih prijetnjama zastrašuje?

Znali Papa, a očito ne zna, kako taj „veliki“ Irinej opravdava srpske zločine pa je presudu zločincu Ratku Mladiću nazvao „vražjim djelom koji rade svjetski moćnici“. Dakle, stvar je jasna.

Ako su za Irineja zločinci velikani i krjeposni ljudi, razumljivo je da su za njega pravednici i uzorni ljudi, kao što je Stepinac, zločinci. U tome silogizmu nema srednjega puta ili drukčijega zaključka. Zna li Papa, a očito ne zna, da je još nedavno taj „veliki“ Irinej kazao: „Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mjestima“ i dodao kako smatra tragičnim ponašanje braće rimokatolika.

Zamislimo da se u slučaju nevinih žrtava na Ovčari, Vukovaru ili Srebrenici pita za savjet Karadžića, Mrkšića, Mladića i Šljivančanina jesu li ti pobijeni ljudi bili nevini ili ne? Eto, tomu nalikuje mogući upit pape Franje patrijarhu Irineju. Bog neka mi, što bi braća pravoslavci rekli,„dušu prosti“, ali ja Irineja ne bih pitao ni kojim putom se ide u zahod, a kamoli ovakve ozbiljne stvari. Papa ipak treba neke pojedinosti upitati Irineja. Treba ga čim prije upitati hoće li se konačno pokajati i od zločinaca odmaknuti? To je jedini upit koji Papa može uputiti Irineju jer smrt kuca na vrata, čovjeku je već 89 godina.

Pobij franjevce jer su legitimni cilj

Povremeno bacim oko na kartu Hrvatske i pitam postoji li još? Postoji li zemlja koju su domoljubi, molitva, žrtva, branitelji i Tuđman stvorili, kada vidim kakvi su je strvinari (bilo lijevi ili lažno desni) nakon rata vodili, pustošili, kriminalizirali i oblatili. Jedan od takvih u nizu je Ivo Josipović

. To je onaj Josipović koji je još za mandata svojim neistomišljenicima (Josip Jurčević i Zdravko Tomac) govorio da su luđaci. Taj Josipović, kojega li licemjerstva, nakon što je u svome mandatu, uz velike molbe, došao na Široki Brijeg, sada izjavljuje da su franjevci bili legitiman vojni cilj. To znači da su, po njemu, zakonski ubijeni.

Kada to čujemo od školovana pravnika, bivšega predsjednika, jasno nam je u kakvome ideološkom zarobljeništvu živimo. Na čemu Josipović, dobar poznanik jednoga kardinalova župnika u Posavini, temelji ovakve svoje tvrdnje?

Njegov su temelj, kao i svim komunističko-ideološkim povjesničarima, knjige i dokumenti bivšega sustava. Ti su dokazi ovako nastajali: lažni svjedoci, lažirani dokumenti, iznuđeni iskazi, montirani procesi i onda se na temelju toga arhiva stvaraju knjige koje drže relevantnima. Tako je i otužni Josipović za svoje argumente uzeo knjigu Nikole Anića, partizana i oficira JNA.

Upravo stoga se neprestance, pravim povjesničarima i domoljubima, nabija medijska hajka kako se sada želi u Hrvatskoj činiti revizija povijesti. Da. Ako išta treba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini učiniti, to je: ispravak povijesnih neistina, utvrđivanje činjenica i provedba postupka lustracije. Dok to ne bude, bit će trajni mrak.

Najgore je od svega, što sam uvjeren, kako bi potomci partizanskih odreda činili te iste stvari i danas. Josipović bi, ne pada kruška daleko od stabla, poput svoga oca iznova posegnuo za progonima po Golim otocima i sudjelovao u sustavu onih koji su bez suda, krivice i osude pobili nevine franjefvce i tisuće drugih nedužnih civila. I da zaključim ovu pisaniju, po meni, najvažnijim detaljem. Nije slučajno u isto doba došlo do prozivke Stepinca, hercegovačkih franjevaca i spora oko mise na Bleiburgu. Iz iste kuhinje to dolazi.

Pitati se što mi činimo? Što čine naši biskupi, što radi državna diplomacija, što rade tajne službe, što rade lobistički uredi, mediji? Ma možda je i ovaj moj upit nakrivo!? Bolje još k tomu pitati za koga neki od njih rade? I još jedna najava.

U posjedu sam, uskoro to objelodanjujem, dokumenta koji su još 1889. u ime pravoslavlja Srbi poslali Papi u Rim, a u potpisima su ovako stavljena imena i prezimena (citiram i duboka isprika što donosim izvorno): Jebemti Papa, Anton Picka, S. Dupe, Viste Magarac, Jedi Govna, Jebenti Popovi idr. To su autentični potpisi protokoliranoga pisma Papi. Dakle, to bijaše mnogo prije Stepinca i ratova koji su uslijedili. U izokrenutim vrijednostima možda će neki, nakon svega, moliti: Sveti Irineju – moli za nas. Nemoj, svega ti…

Piše: dr. fra Mario Knezović

Naša ognjišta/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari