Pratite nas

Kolumne

Fra Mario Knezović: Stepinac i franjevci sporni, a patrijarh Irenej velikan

Objavljeno

na

Bog neka mi, što bi braća pravoslavci rekli,„dušu prosti“, ali ja Irineja ne bih pitao ni kojim putom se ide u zahod, a kamoli neke ozbiljnije stvari. Ako su za Irineja zločinci velikani i krjeposni ljudi, razumljivo je da su za njega pravednici i uzorni ljudi, kao što je Stepinac, zločinci. O tome, te o činjenici kako su franjevci legitimni cilj da ih se ubije bez krivice, suda i osude, čitajte u kolumni, piše fra Mario Knezović

Papa očito ne zna tko je patriharj Irinej

Odavna nismo čuli dvije šokantnije i neprimjerenije izjave. Prva se veže za bivšega predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića, a druga uz papu Franju. Ivo Josipović, partizanski sin i mentalni komunist, izjavio je da su ubijeni franjevci u franjevačkome samostanu na Širokome Brijegu bili legitiman vojni cilj.

Papa Franjo je u zrakoplovu o kanonizaciji blaženoga Stepinca kazao da treba sačekati i neke stvari pitati srpskoga patrijarha Irineja (stvarnim imenom Miroslav Gavrilović). Usto Papa je kazao, a mogao je tako kazati jer je očito od savjetnika ili kanala diplomacije izmanipuliran, kako je Irinej velik patrijarh.

To da Irinej nije rastom visok, niti je krjepostima velik, „ceo svet“ zna. Dakle, Papina izjava je točno glasila ovako: „Molio sam se, promišljao sam to, tražio sam savjete i vidio da trebam zatražiti pomoć Irineja. On je velik patrijarh.“ Neka mi dragi moj papa Franjo, kojega u mnogočemu poštujem, a čak mi neki spočitavaju kako ga previše promoviram, oprosti, ali ću mu ovdje reći da se nije molio ili je to nevaljano činio. Jer da se molio, nikada ne bi mogao reći da je Irinej velik patrijarh. Ne vjerujem da je u toj molitvi Bog to Papi šapnuo. Ne vjerujem da bi mu šapnuo o Irinejevoj veličini, čovjeku koji se druži sa zločincima i koji je blagoslivljao zločince. Ne vjerujem da je baš nakon molitve Papa došao do spoznaje da je Irinej velik dok se taj isti sastajao na sajmu knjiga u Beogradu s osuđenim zločincem Vojislavom Šešeljom. Šešelj je tom (ne)prigodom patrijarhu dao knjige s naslovima „Vatikan glavno Satanino gnezdo“ i drugu, valjda da bi ogadio Islam, „Haško Bajramsko prase“. To je literatura koju čita „veliki“ Irinej.

Zna li Papa, a očito ne zna, da i u naše doba četnički vojvoda, tako sam sebe Šešelj proziva, u Hrtkovcima u Vojvodini zastrašuje Hrvate i katolike? Tijekom rata ih je ubijao, progonio, zatvarao, a sada ih prijetnjama zastrašuje?

Znali Papa, a očito ne zna, kako taj „veliki“ Irinej opravdava srpske zločine pa je presudu zločincu Ratku Mladiću nazvao „vražjim djelom koji rade svjetski moćnici“. Dakle, stvar je jasna.

Ako su za Irineja zločinci velikani i krjeposni ljudi, razumljivo je da su za njega pravednici i uzorni ljudi, kao što je Stepinac, zločinci. U tome silogizmu nema srednjega puta ili drukčijega zaključka. Zna li Papa, a očito ne zna, da je još nedavno taj „veliki“ Irinej kazao: „Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mjestima“ i dodao kako smatra tragičnim ponašanje braće rimokatolika.

Zamislimo da se u slučaju nevinih žrtava na Ovčari, Vukovaru ili Srebrenici pita za savjet Karadžića, Mrkšića, Mladića i Šljivančanina jesu li ti pobijeni ljudi bili nevini ili ne? Eto, tomu nalikuje mogući upit pape Franje patrijarhu Irineju. Bog neka mi, što bi braća pravoslavci rekli,„dušu prosti“, ali ja Irineja ne bih pitao ni kojim putom se ide u zahod, a kamoli ovakve ozbiljne stvari. Papa ipak treba neke pojedinosti upitati Irineja. Treba ga čim prije upitati hoće li se konačno pokajati i od zločinaca odmaknuti? To je jedini upit koji Papa može uputiti Irineju jer smrt kuca na vrata, čovjeku je već 89 godina.

Pobij franjevce jer su legitimni cilj

Povremeno bacim oko na kartu Hrvatske i pitam postoji li još? Postoji li zemlja koju su domoljubi, molitva, žrtva, branitelji i Tuđman stvorili, kada vidim kakvi su je strvinari (bilo lijevi ili lažno desni) nakon rata vodili, pustošili, kriminalizirali i oblatili. Jedan od takvih u nizu je Ivo Josipović

. To je onaj Josipović koji je još za mandata svojim neistomišljenicima (Josip Jurčević i Zdravko Tomac) govorio da su luđaci. Taj Josipović, kojega li licemjerstva, nakon što je u svome mandatu, uz velike molbe, došao na Široki Brijeg, sada izjavljuje da su franjevci bili legitiman vojni cilj. To znači da su, po njemu, zakonski ubijeni.

Kada to čujemo od školovana pravnika, bivšega predsjednika, jasno nam je u kakvome ideološkom zarobljeništvu živimo. Na čemu Josipović, dobar poznanik jednoga kardinalova župnika u Posavini, temelji ovakve svoje tvrdnje?

Njegov su temelj, kao i svim komunističko-ideološkim povjesničarima, knjige i dokumenti bivšega sustava. Ti su dokazi ovako nastajali: lažni svjedoci, lažirani dokumenti, iznuđeni iskazi, montirani procesi i onda se na temelju toga arhiva stvaraju knjige koje drže relevantnima. Tako je i otužni Josipović za svoje argumente uzeo knjigu Nikole Anića, partizana i oficira JNA.

Upravo stoga se neprestance, pravim povjesničarima i domoljubima, nabija medijska hajka kako se sada želi u Hrvatskoj činiti revizija povijesti. Da. Ako išta treba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini učiniti, to je: ispravak povijesnih neistina, utvrđivanje činjenica i provedba postupka lustracije. Dok to ne bude, bit će trajni mrak.

Najgore je od svega, što sam uvjeren, kako bi potomci partizanskih odreda činili te iste stvari i danas. Josipović bi, ne pada kruška daleko od stabla, poput svoga oca iznova posegnuo za progonima po Golim otocima i sudjelovao u sustavu onih koji su bez suda, krivice i osude pobili nevine franjefvce i tisuće drugih nedužnih civila. I da zaključim ovu pisaniju, po meni, najvažnijim detaljem. Nije slučajno u isto doba došlo do prozivke Stepinca, hercegovačkih franjevaca i spora oko mise na Bleiburgu. Iz iste kuhinje to dolazi.

Pitati se što mi činimo? Što čine naši biskupi, što radi državna diplomacija, što rade tajne službe, što rade lobistički uredi, mediji? Ma možda je i ovaj moj upit nakrivo!? Bolje još k tomu pitati za koga neki od njih rade? I još jedna najava.

U posjedu sam, uskoro to objelodanjujem, dokumenta koji su još 1889. u ime pravoslavlja Srbi poslali Papi u Rim, a u potpisima su ovako stavljena imena i prezimena (citiram i duboka isprika što donosim izvorno): Jebemti Papa, Anton Picka, S. Dupe, Viste Magarac, Jedi Govna, Jebenti Popovi idr. To su autentični potpisi protokoliranoga pisma Papi. Dakle, to bijaše mnogo prije Stepinca i ratova koji su uslijedili. U izokrenutim vrijednostima možda će neki, nakon svega, moliti: Sveti Irineju – moli za nas. Nemoj, svega ti…

Piše: dr. fra Mario Knezović

Naša ognjišta/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari