Pratite nas

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Trenutak istine, maske su pale, Crkvo, progledaj

Objavljeno

na

Dimne zavjese su pale. Adrenalin se smirio. Manipulativni mediji su privremeno prigušili svoj glas. U takvom ozračju, trezveno, mirno, uđimo u dublju analizu svih pojava i nus pojava koje su se očitovale tijekom izglasavanja Istanbulske konvencije. Što se i tko razotkrio, koje i čije su maske pale, što Crkva treba naučiti iz svega, kako krenuti dalje? O tome piše u najnovijoj kolumni fra Mario Knezović/fratar.net

Toliko se, i s pravom, diglo prašine oko Istanbulske konvencije da se malo toga u toj prašini i uslijed medijskih spinova može bistro sagledati. Hrvatski sabor, a davno prije toga Parlament BiH, izglasali su konvenciju Vijeća Europe o tzv. zašiti žena od nasilja. Blago ženama! Blago ženama, bit ću ironičan, jer ako počne Treći svjetski rat, koji mnogi predviđaju, njih neće trebati štiti vojnici ni NATO jer će ih zaštiti Istanbulska konvencija. Tako to ispada kada se vidi koliku važnost Istanbulskoj konvenciji daju oni koji su umišljeni da će nestati bilo kakvoga nasilja nad ženama.

No, pokušajmo, osobito s pozicije vjernika i Crkve, ući u stvarnu analizu stanja u društvu koje je razotkriveno i potpuno razgolićeno. Maske su pale i istina, makar i bolna, izišla je na vidjelo. Konačno! Dogodilo se, zapravo, ono što je starac Šimun proricao kada je Isus prikazan u hramu te je rekao Mariji da će mač boli probosti njezino srce kako bi se razotkrile namisli mnogih srdaca.

Taj mač boli je zatekao vjerni puk i naciju. Razotkrile su se namisli mnogih podvojenih srdaca. Oni koji su se godinama lažno predstavljali i deklarirali demokršćanima su razotkriveni. Licemjerstvu je došao kraj. Netom što je izglasana IK, don Damir Stojić je na facebook statusu napisao: „Onoga se dana Herod (HDZ) i Pilat (SDP) sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji“ (Lk 23, 12). U tome biblijskom citatu rečeno je gotovo sve.

Razotkrivena je istina o kojoj se godinama šaputalo: Hrvatskim društvom i državom vladaju mentalni komunisti! Tomu bih dodao da još više vladaju mentalni ateisti koji se, zbog političkoga probitka, nazivaju kršćanima. Od 142 zastupnika koji su bili u sabornici samo njih trideset glasovalo je protiv IK. To je negdje oko 23% saborskih zastupnika. To je surova i sumorna stvarnost.

Toliko je u postotku onih koji drže do svoje vjere i do svoje domovine. Velika većina zastupnika je bez grižnje savjesti prešlo preko svoga kršćanstva i dignula ruku za IK. Činjenica da su to ideološki učinili predstavnici SDP-a, HNS-a i SDSS-a je očekivana. Ali, činjenica da su zastupnici HDZ-a olako ignorirali upute Crkve i kršćanskoga nauka iznenađuje. Možda iznenađuje! Očito je HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića, a prije toga napose Jadranke Kosor, otišao toliko ulijevo da je svojim ljevičastvom ugrozio i HNS.

Tijekom dinamične kampanje da se odsutane od ratifikacije iznjedreni su mnogi odgovori i isplivale su istine o višegodišnjoj manipulaciji HDZ-a. Svi mi koji volimo Domovinu, pa tako i ja, emotivno smo vezani za HDZ koji je pod vodstvom Franje Tuđmana predvodio borbu za samostalnost i oslobođenje. No, to je bio Tuđmanov HDZ, koji je, to je očito, pokopan onoga dana kada je mrtvo tijelo Franje Tuđmana položeno u grobnicu iza crkve Krista Kralja na Mirogoju. Tada je i HDZ-u izgovoren pokoj vječni. Otada stupaju na scenu svojevrsni „politički lešinari“ kojima je platforma Tuđmanova HDZ-a koristila za ekonomske dobitke, društvene probitke i rasprodaju nacionalnih interesa.

Taj ne Tuđmanov HDZ je olako izručivao naše generale u Haag, pa su onda (Sanader) išli u koaliciju s Pupovcem, pa su onda donijeli zakon o diskriminaciji po kojemu se sudski progone vjeroučitelji u školama, pa su onda „kumrovečku drugricu“ Jadranku Kosor jednoglasno izabrali za predsjednicu, pa su onda sve činili da se ništa ne učini u pravnoj pomoći Slobodanu Praljku i šestorici Hrvata iz BiH, pa su onda preko noći izabrali Plenkovića za predsjednika koji se preko koalicije s HNS-om i Pupovcem pretvorio u mrtvozornika hrvatske državotvrone stranke zvane HDZ. To su istine koje puštaju svoj krik. Koliko su moralno dno dotaknuli neki pozicionirani HDZ-ovci, govori i činjenica da su se pretvorili u glas onih koji organski ne podnose ništa što je povezano za riječ Hrvatka i riječ Crkva. U tome ideološkom pavcu krenuo je čak i Josip Đakić dotada veliki zagovornik domovinskih vrjednota.

Uz njega je gadljivo bilo slušati Branimira Glavaša koji u sabornici viče da Crkva huška narod, da manipulira vjernicima, te da njega neće fratri i svećenici učiti što će činiti. Bolje bi bilo Glavašu da je tada sebi stavio selotejp na usta. Znate na što aludiram! Mogao se Glavaš sjetiti kako mu je godio aktivizam svećenika i Crkve kada je fra Ante Kukavica u Osijeku jedan mjesec na trgu s vjenicima molio da se njemu vodi pravedan sudski postupak zbog optužbi iz afere i zločina zvanih „selotejp“. I sada taj Glavaš tako arogantno govori svećenicimai docira Crkvi. Nadmašio je Nenada Stazića i ispada kao da je život proveo s Radom Borić.

Uza sve tovalja prokomentirari i ulogu hrvatskoga episkopata. Očito je da nisu vični medijskim istupima. To im ne treba zamjeriti. Ako je tako, onda trebaju neke medije izbjegavati ili se za njih pripremiti. Bilo bi, smatram, korisnije da novac ulažu u angažman medijskih stručnjaka, nego u gradnju ureda premda su i oni potrebni. Tako su biskupi u svojim izjavama „šarali“. Jedan dan bi malo ovako, drugi dan onako. To otvara prostor za krivu interpretaciju. To je zbunilo vjernike i javnost. Osobito, vjerojatno u dobroj namjeri, neki biskupi nisunajmudrije postupili kada su u procesu najžešće retorike protiv Crkve na razgovore primili Plenkovića.

Biskupi su zaboravili da Plenković k njima nije došao da ih čuje ili posluša, nego da ih fotografski iskoristi i da Krešimir Macan trijumfira. Trebalo je u tome razdoblju odbiti svaki susret. Nino Raspudić čak napisa da su biskupi trebali reći da su zauzeti jer sade luk, uređuju vrt. Čemu susret i razgovor ako se nonšalantno odbija službena izjava cijele Biskupske konferencije? Trebalo je šutjeti kao što je Isus šutio pred Herodom i Pilatom. Osobito su, ne misleći o krivoj interpretaciji medija, zbunjujuće izjave dali nadbiskup Puljić i nadbiskup Barišić.

Srećom, nadbiskup Puljić je brzo izišao s pojašnjenjem i spasio stvar. No, nadbiskup Barišić je u Zagrebu na dan velikih prosvjeda u Splitu rekao da je kilometrima daleko od toga događaja i time je, pa taman on tako ne mislio, daodo znanja kako izravno ne podržava prosvjed. Njegova izjava je nalik činu u kojemu bi Hajduk otišao u Zagreb igrati protiv Dinama i pritom zabijati autogolove. Zato je trebalo savjetovanje s medijskim stručnjacima što, kada, komu i kako izreći. U svojo dobronamjernosti biskupi su zaboravili da javnost, osobito agresivni anticrkveni mediji, ratuju na prljav način i udaraju ispod pojasa, dok su biskupi mislili da je mitra i apostolski štap dovoljna kao argument. Očito nije.Medijska arena je okrutna!

Što nam je iz svega naučiti? Najprije treba naučiti, a potom čim prije shvatiti, da je Crkva u Hrvatskoj „stado malo“. Treba se mentalno osloboditi naučenih podataka da je u Hrvatskoj 86% katolika. Treba shvatiti da Crkva nikada, ama baš nikada, ne smije biti uvučena u bilo čiji stranački interes. Crkva i vjernici moraju shvatiti da HDZ više nije na njihovoj, nego na interesnoj i svojoj „uhljeb“ strani. Mit o HDZ-u kao demokršćanskoj stranci, koja je sklona Crkvi, pod Plenkovićem je srušen kao kula od karata.

Naivnost se Crkvi vratila kao bumerang. Crkva mora stati uz vjerni puk, uz narod koji je izišao na ulice Zagreba i Splita. To je stado koje hoće pastira. Zato čudi da se među narodom nije pojavilo više pastira (biskupa i svećenika). Crkva ne smije više nasjesti na predizbornu retoriku političara. Crkva ih mora po djelima prepoznavati. Nažalost, stranka koja je Hrvatsku (u suradnji s ostalim strankama SDP, HNS) ekonomski opustošila, demografski slomila i moralno ukaljala ne smije i ne može više uživati blagonaklonost Crkve.

Stoga, dobro je da se ovo dogodilo. Dobro je da su maske pale. Dobro je da je razabrano žito od kukolja. Dobro je da smo dobili aktivne vjernike laike koji preuzimaju inicijativu. Dobro je da konačno znamo da su neki političari vuci u janjećemu ruhu. Takvim vucima Crkva ne smije dati novu šansu za plijen. Njihova šansa je, s vjerskoga gledišta, jedino na koljenima i u ispovjedaonici. Jedino što nije nakon svega dobro jest to da ovakva vlada nije pala i što nisu raspisani novi izbori. I ono najvažnije kao savjet: Nemojmo da nas zahvati sindrom ribe koja pamti samo šest sekundi. Pamtimo malo duže, narode moje!

fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mladen Pavković: Ne, nismo zaboravili da ste Zid boli zakopali u – zemlju!

Objavljeno

na

Ovu priču treba ponavljati iz godine u godinu – da se ne zaboravi –. Naime, riječ je o jednom  od najljepših spomenika poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima – Zidu boli – , sastavljenom od 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih te poginulih hrvatskih branitelja i civila, koji je podignut  26. rujna 1993. u Zagrebu, u Selskoj ulici, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a. Nije ga izgradio, ni jedan arhitekt, već očajne majke, kako bi i na taj način privukle pažnju svijeta na sve ono što se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata događalo u Hrvatskoj. Mnogi su ga obilazili, palili svijeće i na tom mjestu molili za svoje najmilije. Jedne godine (2004/5.) i moja je malenkost tamo organizirala i „Doček Nove godine“, kojem je među ostalim, bila nazočna i majka Kata Šoljić, koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina. Dok su drugi slavili, tamo smo dostojanstveno, u miru i tišini, molitvom, dočekali Novu godinu, što je bio jedinstveni doček u svijetu. Uz to, dao sam tiskati i jednu razglednicu s motivom ovog veličanstvenog spomenika-da se ne zaboravi, koja je marginalizirana i prešućena, kao i sve drugo oko ovog projekta. Pored hrvatskih majki, velike (najveće) zasluge za taj spomenik ima i Zdenka Farkaš, koja je bila predsjednica Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), ali i neki drugi predsjednici i članovi braniteljskih udruga.

Međutim, ovaj „Oltar Domovine“, kako su ga također u to vrijeme zvali, nasilno je uklonjen 24. lipnja 2005. i to u ranim jutarnjim satima, navodno po nalogu gradonačelnika Grada Zagreba, i uz pomoć nekih braniteljskih udruga, poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica. Kao danas se sjećamo monstruozne „režije“, kad su u ranim jutarnjim satima  članovi Saveza „rušili“ opeke, a s druge strane suprotstavljala im se skupina branitelja. Dakle, branitelji i stradalnici su išli protiv – branitelja. Brat na brata! Pšenica je tada izjavio novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata. S druge pak strane, većina branitelja, ali i građana, je isticala da ta inicijativa nije ništa drugo nego „vandalski čin i kultorocid“!

Apeliralo se i na tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se „Zid boli“, po ideji komunističkog skulptora Dušana Džamonje zakopa na groblju Mirogoju. Ništa nije pomoglo, niti je itko želio zaustaviti ovaj nerazuman čin.

Tako se vjerojatno prvi puta u svijetu dogodilo da jedan spomenik (i to još žrtvama rata, žrtvama pobjedničke vojske!) zakopa u zemlju, iako je bilo i prijedloga da se restaurira, obnovi i konzervira, pa da se ga možebitno tek onda premjesti na neku novu (dogovorenu) lokaciju.

Spomenik „Glas hrvatske žrtve – Zid boli“ u kojem su „pohranjene“ crvene i crne opeke, otvoren je 14. listopada 2004.  na groblju Mirogoj. U spomenik su urezana u crni mramor 13.500 imena poginulih hrvatskih branitelja i civila – žrtava velikosrpske agresije na Hrvatsku, ali na tom mjestu nećete naći križa, podatke o datumu rođenja ili smrti žrtava niti nikakvih daljnjih objašnjenja.

Nu, bolna je i činjenica da je Zid boli  morao nestati sa zagrebačkih ulica, da valjda netko ne vidi koliko je već 1993. bilo poginulih, zatočenih i nestalih Hrvata…Suzom zalivene opeke su silom zakopane podno spomenika Dušana Džamonje  „Glas hrvatske žrtve-Zid boli“. I danas tamo trunu, a još za koju godinu posve će istrunuti, a „Zida boli“ iz Savske, na žalost, više nikada neće biti, osim u sjećanju, iako je bio jedan od najljepših spomenika nevinim žrtvama u Europi!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup mons. Marin Barišić: Jedino zajedništvo Hrvatsku može iščupati iz problema

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom Obitelj – izvor života i radosti, a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20.000 vjernika. Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne.

U propovijedi središnjega misnog slavlja Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić istaknuo je:

„Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica”, kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka.

Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas”. Naglasio je zatim da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga.

Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.”

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem.

U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.

Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih.’ (Post 1,27) ‘…i bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Post 2, 24)”

Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti, upozorio je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da „čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi.

Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.”

Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu.

Time se brak i obitelj, nastavio je nadbiskup, „predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno.

Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi ‘za’ ili ‘protiv’ obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.”

Podsjetivši na riječi pape Franje u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitiae” da je Božja ljubav prisutna u hramu bračnog zajedništva, mons. Barišić naglasio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se hrabrim očevima i neustrašivim majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije.

Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Nadbiskup Barišić podsjetio je na riječi blaženoga Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!

Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijenit ću samo ime države: ‘Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti.’ Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine.”

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Prvo čitanje pročitao je Jurica Gregurić iz Zagrebačke nadbiskupije, psalam Vinko Maroević, a drugo čitanje Stipana Banić iz Zadarske nadbiskupije. Evanđelje je navijestio don Mario Popović. (IKA)

 

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari