Pratite nas

Intervju

Fra Mario Knezović: Umjesto da bude korektiv društva, Crkva u Hrvata je društveno korektna

Objavljeno

na

fra mario knezović
Fra Mario Knezović/jabuka.tv

Dr. sc. fra Mario Knezović hercegovački je franjevac, župnik na Kočerinu, urednik na Radiopostaji Mir Međugorje, suradnik Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta, Glasnika mira, Misije, voditelj duhovnih seminara u Domovini i svijetu, doktor informacijsko-komunikacijskih znanosti i odnosa s javnošću. S fra Mariom Knezovićem razgovarao Ivan Ugrin/slobodnadalmacija.hr

Fra Mario, vrlo ste aktivni, među inim i na društvenim mrežama. Na početku emisije “Nedjeljom u dva” kad je gostovao član Predsjedništva BiH Željko Komšić, voditelj Aco Stanković pročitao je vašu poruku onima koji vas prate, da u to vrijeme isključe televizor. Zašto?

– To je bio svojevrsni “krik” u ime tisuća koji su postali žrtve zloupotrebe zakona. Osobno protiv Željka Komšića nemam ništa, ali imam protiv njegova načina uzurpiranja vlasti, imam protiv njegova lažnoga predstavljanja, imam protiv njegova stila ciničnog izrugivanja većine Hrvata u BiH. Dignuo sam glas kako bih svrnuo pozornost na činjenicu svojevrsne medijske blokade, pa često i medijskoga linča, koji dolazi iz sarajevskih ili probošnjačkih medija. U situaciji kad Hrvati, kao konstitutivni narod, nemaju ravnopravnu mogućnost nastupa u sarajevskim medijima, smatrao sam, bez potrebe gušenja medijskih sloboda, neprimjerenim da se u Zagrebu otvara mogućnost Komšiću da iznova manipulira javnošću i iznosi potpuno krive, neustavne i protudaytonske stavove. To se poslije tijekom emisije i potvrdilo.

Osim toga, smatram da je neprimjereno u gledanoj emisiji ugostiti čovjeka koji je iz ureda maknuo zastavu hrvatskoga naroda, kojega po Ustavu mora predstavljati, i stavio sliku Josipa Broza Tita, koji je vladao totalitarno i bio na čelu komunističkoga sustava koji je gušio demokraciju, ljudska prava i počinio tolika zla. Moj radikalni poziv da se u tom terminu televizor iščupa iz zida je metafora apsurda uznapredovale propagande bez argumenata koju iznosi Komšić i njegovi interesni istomišljenici.

‘Korak naprijed, natrag dva’

Vi, mnogi kažu poput Nine Raspudića, o političkim temama progovarate bez dlake na jeziku. Kakvo je, po vašemu mišljenju, stanje našeg hrvatskog naroda u susjednoj BiH, i ima li uopće izlaza iz daytonizacije naše susjedne države?
– Govorim otvoreno u borbi za istinu. A to što me doživljavaju hrabrim samo je znak u kakvom jednoumlju i strahu živimo. Stanje hrvatskoga naroda, pa i ostalih naroda u BiH, složeno je. U BiH imamo najmanje tri paralelna društva, tri medijska društva, tri politička društva, tri interesna društva itd. To proizvodi šizofreno stanje. Zajednički interesi se ne pronalaze, a jedni drugima koče pojedinačni napredak. Sve se odvija po principu “korak naprijed, natrag dva”. S druge strane, imamo svijet običnih ljudi koji su radišni, srdačni, poduzetni, pošteni i potpuno odskaču od slike koju predstavljaju vladajuće elite. Otuđene elite su svoj svijet, a ojađeni i obespravljeni narod drugi svijet.

Svemu tome “kumuje” i međunarodna zajednica, koja, stječe se dojam, kontrolira stanje kaosa, korupcije i nepotizma. Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod trpe s više razina. Trpe majorizaciju od brojčano dominantnijega bošnjačkoga naroda u Federaciji, kao i od srpskoga naroda u entitetu RS, gdje su Hrvate etnički očistili.

Na drugoj razini Hrvati trpe i od stila vladanja vlastitih predstavnika. Nedostaje istinska vizija. Sve priče počinju i završavaju predizbornim obećanjima. Legitimni i legalni predstavnici Hrvata u BiH ustoličili su vladavinu bešćutne moći, zapošljavanja uglavnom istomišljenika, javnim poduzećima se često upravlja kao osobnim bankomatima, korupcija je uznapredovala i postala punoljetna, radnici teško ostvaruju svoja prava, kupnje diploma su prihvaćene kao model zauzimanja društvenih pozicija. Često se koristi platforma borbe za narod koja prerasta u čiste interese oligarhije. Međutim, uza sve to, potpuno sam uvjeren u snagu Hrvata u BiH, koji su kroz povijest i u većim izazovima opstajali, preživljavali i drugima bili nadahnuće otpora i uspjeha.

Često komentirate i stanje u Hrvatskoj. Je li domicilna domovina Hrvata majka ili maćeha Hrvatima u BiH?
– Hrvatska, moja draga zemlja, zemlja je paradoksa. Hrvatsku su stvarali oni koji je istinski vole i koji su za nju ginuli, a danas njome upravljaju uglavnom oni koji Hrvatsku ne vole u tolikoj mjeri. Stravično je čuti, što je bio slučaj oko smjene savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kako zemljom vladaju tajne službe. Stječe se dojam da su demokracija i volja naroda izigrani. Ljudi na izborima biraju jedno, a u vladi dobiju drugo. To stvara nevjerodostojnost koja se pretače u neetično i nemoralno zastupanje naroda.

Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH nije sustavan. Ne postoji trajna strategija koja će biti nazočna bez obzira na političke opcije koje su na vlasti. S druge strane, Hrvati iz BiH imaju puno iskreniji, transparentniji odnos prema Hrvatskoj. Hrvate u BiH vrijeđa govor kako Hrvatska pomaže Hrvate u BiH. Istina je da pomaže, no ta pomoć je sitna u odnosu na ono koliko Hrvati iz BiH pomažu Hrvatsku.

Ovdje mislim na ekonomske učinke koje Hrvatska postiže među Hrvatima u BiH, te na ljudske resurse – na stotine školovanih mladih osoba odlazi u Hrvatsku i nju izgrađuju. Pjesnik Veselko Koroman piše: “Hrvati u BiH imaju jednu domovinu koja je podijeljena na dvije države” i u tom kontekstu treba razumjeti Hrvate u BiH. Hrvatskoj država BiH treba biti od strateškog interesa i Hrvatska, radi sebe i svoga dobra i budućnosti, mora se odgovornije brinuti o položaju Hrvata u BiH.

Vratiti sustav vrednota

Kako komentirate egzodus, osobito mladih obitelji koje zadnjih godina sreću traže u zemljama poput Irske ili Njemačke?
– Svaki otac i majka s boli i suzama promatraju odlazak svoje djece. Kada bi političari, pa i mi duhovni pastiri, imali bar malo roditeljske empatije, stanje odlazaka bi se ublažilo. Valjalo bi iskreno sebe pogledati u oči i zapitati se zašto mladi odlaze. Imamo vlastitu domovinu koja je Bogom obdarena za ugodan život. Kako je onda moguće da ljudi odlaze? Mi moramo sebi konačno priznati da su nakon Domovinskoga rata, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, na vlasti bili oni koji su za vlastitu proviziju rasprodavali društvena dobra, kroz mito i korupciju uništavali ekonomiju, kroz medije ogadili zemlju, kroz promicanje nesposobnosti na štetu izvrsnosti učinili državu “off-shore” kompanijom.

U takvome stanju je Crkva morala jasnije progovarati, što je činila u maloj mjeri, i tu moramo naći odgovornost Crkve. Dok iz korijena ne promijenimo mentalitet mišljenja, dok ne vratimo sustav vrednota, dok poštenje i znanje ne budu prednost u odnosu na “uhljebe”, neće biti preporoda ni duhovne obnove naroda, kao ni demografske obnove.

Vaš subrat, svećenik don Anđelko Kaćunko, nedavno je izjavio kako smatra “Crkvu najodgovornijom za sadašnje propadanje naroda, jer demografska katastrofa nije u prvom redu političko pitanje, nego duhovni problem. Crkva i danas zakazuje jer ponavlja floskulu o iseljavanju, umjesto da osuđuje abortus i ističe problem nerađanja djece”. Slažete li se s njegovom konstatacijom?
– Teško je mjeriti tko je najodgovorniji. Crkva svakako kao jedna od najvažnijih institucija u društvu ne može i ne treba bježati od svoje odgovornosti. Crkva treba progovarati u ime onih koji žive na rubu egzistencije, a ne u ime onih koji sjede u vlasti. Kad je riječ o abortusu – tom najstrašnijem obliku ubojstva nevina ljudskoga bića – Crkva mora biti beskompromisna u borbi protiv pobačaja.

Imam dojam da Crkva u Hrvata, tu mislim na episkopat, želi biti društveno korektna, umjesto da bude korektiv društva. Imam dojam da se u Crkvu, teško mi je razaznati zbog čega, uvukao sindrom koji ja nazivam sindrom slova “K”: konformizam, koketiranje i kompromis. To je sve u suprotnosti s Isusovim navještajem. Među biskupima i svećenicima Crkve u Hrvata vidim sposobne, pobožne i radišne pastire, međutim, imam dojam kao da su pod prigušivačem. Ako želimo biti Stepinčeva Crkva, onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.

Crkvu u svijetu, a dijelom i Crkvu u Hrvata, u zadnje su vrijeme potresali skandali u vezi sa svećenicima koji su seksualno zlostavljali maloljetnike. Kako je uopće moguće da ljudi s takvim sklonostima budu zaređeni za svećenike i da tolika zla nanose malenima?
– Ničim se ne smije opravdavati ogavno zlo pedofilije. To je za svaki oblik osude. Kad to čujem, stid mi prekrije lice. Najgore je kad takvo što dođe od strane svećenika, kojima je povjeren rad s maloljetnicima kako bi se ostvario Isusov poziv “pustite malene k meni”. Ne vjerujem da je itko zaređen za svećenika a da se znalo za takve nastrane sklonosti kandidata. Čovjek je biće u razvoju i podložan je promjenama i najvjerojatnije su takvi kasnije upali u tu prljavu, Bogu i čovjeku gadljivu rabotu. Kaže nam Sveto pismo: “Tijelo je slabo, ali Duh je jak.” Tu je očito tijelo/požuda nadjačalo Duh.

Nadahnuće svećeništva

U jednom od svojih tekstova napisali ste i da vjerojatno ne postoji nijedan poziv u društvu o kojemu vladaju toliki stereotipi kao o službi svećenika, redovnika i redovnica. Ti stereotipi se kreću u velikome rasponu, od toga da će mnogi reći kako svećenici ništa ne rade osim slavljenja nedjeljne mise, do toga da su preopterećeni. Jesu li svećenici lijenčine koji dobro žive i kradu Bogu dane, ili se pak radi o najtežem poslu na svijetu?
– Trideset godina živim među svećenicima. Iskreno ću reći da me njihov život nadahnjuje. Budući da svećenike današnjice mediji i javnost često bez posjedovanja argumenta prozivaju i izruguju im se, htio sam nešto o tome napisati. Načinio sam usporedbu između posla majke i posla svećenika i onda sam napisao što sve treba sadržavati oglas za svećenički poziv. Traži se osoba koja je dobre naravi, izvrsno odgojena, nema loših navika, trpi nepravdu, šuti na optužbe, čuva sve tajne, podnosi tračeve o sebi, dobro školovana, da ima fakultet, poželjno je da je završila i poslijediplomski studij, da govori strane jezike, da je okretna u upravljanju imovinom i gradnjom, da ustaje ujutro u šest i da je do kasnih večernjih sati na raspolaganju. Traži se da noću bude dostupna za intervencije bolesnicima.

Uza sve to, traži se osoba koja je sućutna kada netko umre, koja je spremna na veselje kada je nečije vjenčanje, koja iskazuje radost djeci za pričesti i krizme, te da jako voli stare, bolesne i nemoćne. Traži se osoba koja je spremna na suhu hranu, povremeno onu kuhanu, i samotnički život. Traži se osoba koja će biti spremna bez svoje volje na čestu promjenu mjesta boravka. Traži se osoba koja će raditi svaku nedjelju, svaki blagdan, svaki Božić, svaki Uskrs, svaki dan. Traži se osoba koja se treba odreći braka, djece, obitelji. Traži se osoba koja i uz visoku temperaturu mora raditi jer neće biti zamjene. Eto, ako je tako iz zemaljske perspektive, lijepo i lagodno biti svećenik, neka roditelji pošalju svoje sinove.

A što kazati o slučaju biskupa Huzjaka, koji je u lovu propucao kolegu lovca, nanijevši mu ozbiljne rane. Je li uopće primjereno da se duhovnici služe oružjem ovoga svijeta, ili bi trebali, po Isusovu nalogu, biti “ribari ljudi”?
– Teško je bilo kome biti savjest i sudac. Slučaj biskupa Huzjaka, koji s ljudske razine mogu razumjeti, ali s pozicije biskupa teže, svraća nam pozornost da je nešto za biskupa primjereno, a nešto nije. Iz moje franjevačke perspektive čini mi se neshvatljivim uživati ubijajući životinje. Bilo bi pastoralno korisnije da je biskup duhovnik lovaca jer ionako postoji povika na lovce kako nisu redoviti na nedjeljnim misama. Onog trenutka kad je preuzeo pastirski štap, trebao je ostaviti pušku po strani. Taj štap biskupu može poslužiti i za šetnju šumom sa svećenicima koji su možda u teškoćama života, kojima treba ohrabrenje, razumijevanje i očinski savjet. No, svi komentari će biti “pucanj u prazno” ako ne bude poniznosti i kajanja. Svojim izjavama biskup je očitovao kajanje.

Redovito propovijedate, i to ne samo u svojoj župi, držite duhovne obnove… Ako smijem primijetiti, vaše propovijedi vjernici često znaju popratiti pljeskom. Što je važno za dobru propovijed: tema, način govora, uvjerljivost…
– Uvijek mi je na pameti ono što je doživio Isus kod svojih govora kad su mu kazali da je to tvrd govor i tko ga može slušati. U tom smislu držim da propovijed ne treba biti populistički, nego evanđeoski usmjerena. Najlakše je govoriti, figurativno kazano, o cvijeću i proljeću, ali treba propovijed zadirati u ljudske živote, oblikovati duše, uzdrmati savjesti. Dojma sam da ljudi, bez obzira što ih to nekada i rani, žele čuti cjelovitu poruku koja prelazi prag svjetovne korektnosti. Važno je da svećenik u ono što govori vjeruje i sam pokušava živjeti. To će vjernici osjetiti. To se ne može odglumiti. Autentičnost ili imaš ili nemaš.

Isus je rekao da je donio mač, a to znači da u svijet treba propovijeđu unijeti “sveti nemir” koji će potaknuti na obraćenje i zaokret od zla i grešna puta. Ako svećenik upadne u autocenzuru, u tom trenutku je gotovo s navještajem. Ako počne birati teme, a neke preskakati zbog nezamjeranja ljudima, propovjedničko poslanje će biti sterilno. Svijet današnjice treba svećenike koji će proročki, a ne u rukavicama, naviještati. Potreban je žar starozavjetnoga Jošue koji je sabrao narod i vođe s jasnim upitom kojem Bogu žele služiti.

Međugorje i Stepinac

U svijetu u kojem živimo nije lako biti kršćanin, a osobito su ugrožene obitelji koje su izvor života. Kako pomoći toj temeljnoj stanici Crkve i društva da iziđe iz krize koja je godinama nagriza?
– Nikada ne prestati ohrabrivati supružnike u njihovu zadatku kršćanskog odgoja djece. Kod čina vjenčanja izgovaramo molitvu u kojoj ističemo da djecu odgoje u školi evanđelja. To je primarna zadaća kršćanske obitelji. Susresti djecu s Isusom Kristom znači poslati ih u svijet osposobljene za obranu ponude zloga, izazove grijeha, nametljivost ovisnosti. Divno je svjedočila naša blaženica Marija Petković kad je kazala da je njezin prvi svećenik bio otac, koji je s djecom molio, čitao Bibliju i tumačio Božje zapovijedi. Obitelj je Crkva u malome. Obitelj je svetohranište gdje prebiva Bog. Roditelji trajno trebaju imati na pameti da ih djeca neće pamtiti po tome što su im materijalno ostvarili, nego kakve su dojmove u njima probudili i ostavili.

Međugorje je mjesto molitve i pomirenja u koje godinama dolaze milijuni vjernika potaknuti pozivima Gospe, Kraljice mira, na molitvu, pokoru i obraćenje. Kardinal Puljić svojedobno je za Međugorje rekao da je najveća ispovjedaonica na svijetu. Što za vas osobno i vašu franjevačku provinciju znači to sveto mjesto?
– Međugorje je stvarnost koja je sve zatekla nepripravne: vidioce, fratre, župu, mjesnoga biskupa, vjerni puk, pa čak i Udbu i KGB. No, s vremenom je Gospina nazočnost, kako svjedoče vidioci, mijenjala odnose u ljudima. Početak promjene uvijek je kajanje i osjećaj milosrđa. U Međugorju su mnogi osjetili iznova Isusov zagrljaj – susreli su ljubav. Kad Gospa u porukama kaže da dođemo njezinu Sinu, logičnim se čini da je to najprije ispovjedaonica. Ispovijedi u Međugorju su nekako cjelovitije, otvorenije, raskajanije, u suzama. Ljudi koji se godinama nisu ohrabrili za ispovijed, to u Međugorju čine. Stoga, za mene osobno, a doživljavam da je to i za našu franjevačku provinciju, Međugorje je izazov i odgovornost pred koju smo izloženi. U stavu poniznosti, bez trijumfalizma, bez ogorčenosti i fanatizma, služiti hodočasnicima ne gledajući na odlikovanja i priznanja je zacrtani put. Prihvatiti biti znak osporavan je usud koji su mnogi fratri zbog Međugorja prošli.

Papa Frane imenovao je poljskog nadbiskupa Henryka Hosera apostolskim vizitatorom za župu Međugorje, koji je vrlo otvoren prema Gospinim ukazanjima. Možemo li uskoro očekivati Papin pravorijek o međugorskim zbivanjima i nadate li se da će on biti pozitivan?
– U kalkulacije i predviđanja ne želim ulaziti. Sama činjenica da je Papa poslao u Međugorje nadbiskupa Henryka Hosera je po sebi dovoljan signal iz kojeg se svi bitni procesi mogu iščitati. Međugorje je s otvorenim srcem prihvatilo Papina poslanika. Njegovi pozitivni dojmovi o Međugorju su izneseni u razgovoru s njim. On Međugorje vidi kao buduće svetište gdje će milijuni ljudi po Gospi nalaziti put do Isusa Krista. A što se tiče Papina pravorijeka, budimo strpljivi. Međugorje je tkalo svoj identitet u strpljivosti, nadi i neumornome čekanju. Međugorje može čekati, premda treba razmisliti mogu li čekati brojni grešnici koji tu dvoje doći upravo zato što nije donesen pravorijek.

Hoćemo li konačno dočekati Stepinčevu kanonizaciju i zbog čega je ta kauza postala znak osporavan?
– Blaženi Alojzije Stepinac je neosporni simbol hrvatskog identiteta, znak vjernosti Crkvi i Vatikanu, memorija zločina komunističkoga sustava. U tom kontekstu gledam i “kočničare” procesa kanonizacije. Ne smijemo zaboraviti da su na društvenoj sceni i na brojnim odgovornim pozicijama indoktrinirani ljudi od mentaliteta onih koji su Stepinca zatvarali, blatili i sotonizirali. Stepinac tako doživljava obnovljeni montirani proces. Nemojmo se zavaravati da jedino Pravoslavna crkva osporava kanonizaciju. Te silnice dolaze i iz drugih krugova koji čuvaju tekovine laži.

To što je Papa osnovao dodatnu komisiju ne treba shvaćati podilaženjem takvima koji Stepinca osporavaju, nego to treba shvatiti kao Stepinčevu pobjedu nad onima koji su ga tada, a i danas, nepravedno optuživali. Vrlo je važno da Stepinac na oltar svetosti dođe bez mrlje, pa čak i onih mrlja koje su montirane. Komisija će upravo to otkloniti. Proglašenje Stepinca svetim značit će konačno priznanje Hrvatske i njezine suverenosti. To će biti znak da su poražene sile komunističkoga jednoumlja čiji potomci i danas uče i fabriciraju lažiranu povijest. Stepinac je svetac u srcima ljudi i to nitko ugušiti ne može.

Razgovarao  Ivan Ugrin/misija.slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Plenković za HRT o incidentu, brodogradnji, plaćama i diplomaciji

Objavljeno

na

Objavio

Gost središnjeg Dnevnika HRT-a bio je predsjednik Vlade Andrej Plenković. Govorio je o incidentu u Kninu, brodogradnji, zahtjevu sindikata za povećanje plaća, Dubravki Šuici i Europskoj komisiji, Schengenu i euru, diplomaciji, ali i o Elizabeti Mađarević i Lovri Kuščeviću.

Plenković za HRT o incidentu, brodogradnji, plaćama i diplomaciji

Gost središnjeg Dnevnika HRT-a bio je predsjednik Vlade Andrej Plenković. Govorio je o incidentu u Kninu, brodogradnji, zahtjevu sindikata za povećanje plaća, Dubravki Šuici i Europskoj komisiji, Schengenu i euru, diplomaciji, ali i o Elizabeti Mađarević i Lovri Kuščeviću.

● O incidentima u Đevrskama i Uzdolju pokraj Knina prema srpskoj manjini

– Oštro osuđujem napad na ljude, koji su gledali utakmicu. To je krajnje neprihvatljivo, očekujem od policije da identificira počinitelje, uhiti ih i da protiv njih bude pokrenut postupak. Vjerujem da je ogromna većina naših građana za normalan, kvalitetan život, za suživot i za poštivanje prava nacionalnih manjina. Ovo su pojave koje su nedopustive u Hrvatskoj i nadam se da će počinitelji biti i pronađeni i što hitnije sankcionirani, rekao je premijer.
Izolirani slučaj, a ne širi negativni trend?
– Bilo je još nekih slučajeva u proteklo vrijeme, ali ne možemo konstatirati da je klima u društvu takva da bismo je ocijenili da je orijentirana protiv manjina. Sve ono što činimo kao Vlada i na čemu se kontinuirano trudimo, pa i u suradnji s manjinskim zastupnicima koji su dio parlamentarne većine, je da štitimo njihova prava da oni participiraju u vlasti na način koji je kvalitetan i konstruktivan i koristan za sve manjine koje žive u Hrvatskoj. Na taj način otvaramo prostor za još bolju zaštitu Hrvata kao manjine u zemljama gdje su oni manjina, rekao je Plenković.

● Važne odluke za 3. maj

– Donijeli smo odluku nakon vrlo temeljite analize, konzultiranja svih relevantnih resora, sagledavanja svih pravnih, ekonomskih i financijskih aspekata. Bit odluke je izdavanje jamstva u iznosu od 150 milijuna kuna za ponovno pokretanje proizvodnje i za smanjivanje gubitaka koje bi država eventualno mogla imati, rekao je Plenković.

● O zahtjevima za veće plaće i pregovorima

– U našem sustavu plaća postoje osnovice, postoje koeficijenti i postoje dodaci ovisno o branšama i granama. Ovo što je bilo glede razgovora u zdravstvenom sektoru govorilo se prije svega o dodacima. Moram podsjetiti sve da smo ove godine povećali osnovicu za 3% od 1. siječnja, da kreće novo povećanje od 2% s isplatama plaća za 1. listopada. Važno je da ljudi razumiju da je prosječna plaća u mandatu naše Vlade porasla za više od 800 kuna. Ona je sad skoro 6500 kuna u Hrvatskoj, a prosječna plaća u Zagrebu je preko 7500 kuna, dakle 1000€. Minimalna plaća je povećana za 24% i došla je praktički na 3000 kuna. Povećane su mirovine u našem mandatu sa zadnjom indeksacijom za 12% . I plaće i mirovine i gospodarski pokazatelji idu naprijed. Krenuli smo sa 61% zaposlenosti, sad smo na 66%, a cilj našeg programa je 68%. Razgovore sa sindikatima vodit ćemo na temelju financijske održivosti, objasnio je premijer.

● O Dubravki Šuici, kandidatkinji za europsku povjerenicu

– Jako sam zadovoljan da je Šuica dobila većinsku potporu na saborskom odboru za europske poslove. Podržala ju je Vlada, parlamentarna većina, HDZ, ima ogromno iskustvo, rekao je Plenković.

Potom je premijer nabrojao njezine prethodne i sadašnje političke funkcije.

– Kad je riječ o portfelju, mi smo u fazi nominiranja kandidata. Izabrana predsjednica Europske komisije, koja je došla u Hrvatsku kao treću zemlju, prije toga je bila samo u Parizu i Varšavi, poslala nam je važnu  poruku da najmlađa članica uživa takav respekt i da je zbog toga došla k nama. Ona će najprije napraviti čitavu shemu buduće Europske komisije i onda će sukladno tome kakav profil kandidata su države članice nominirale ponuditi kroz pregovore i razgovore portfelje. Vidjet ćete da će Hrvatska i hrvatska javnost biti izrazito zadovoljni s onim što ćemo na kraju ispregovarati. To sad ne mogu reći. Ima puno lijepih stvari, ali ne smijem kazati, rekao je premijer.

● O diplomatskoj konferenciji – euro i Schengen ključni prioriteti?

– Odlično je da smo ustanovili već sada tradicionalnu diplomatsku konferenciju svih šefova naših diplomatskih misija, konzularnih ureda, vojnih izaslanika. U Vladi ćemo večeras imati prijem za naše i strane diplomate da se malo neformalnije konzultiramo oko ključnih izazova. Predsjednica Republike, predsjednik Sabora, ministar vanjskih i europskih poslova i drugi ministri koji su danas govorili (na konferenciji) su diplomatima prenijeli osnovne smjernice djelovanja. Za nas je u sljedećih 12 mjeseci bez ikakve dileme najveći izazov predsjedanje  EU-om, dakle Vijećem u prvoj polovici 2020.. Takvu vrstu međunarodnog izazova i angažmana Hrvatska još nije imala. Imali smo u proteklih godinu dana imali i predsjedanje Srednjoeuropskom inicijativom, imali smo i summit Kina + 17, dakle bili smo domaćini jedne ogromne konferencije. Hrvatska je uspjela izabrati bivšu potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih i europskih poslova za glavnu tajnicu Vijeća Europe, naša je bivša državna tajnica postala glavna osoba Europske agencije za pomorsku sigurnost u Portugalu, nova članica revizijskog suda je i nova povjerenica, sve žene i ovdje naglšavam koliko je važna uloga žena u vanjskoj politici RH i međunarodnim organizacijama. Naši glavni prioriteti glede europskoga puta su bez ikakve dileme. Pozitivna ocjena EK koju očekujemo u rujnu, to nam je obećao i Jean Claude Juncker kada je bio u lipnju kada je rekao da smo ispunili sve tehničke kriterije za schengenski prostor. Ipak ne možemo ući u schengenski prostor. Nema teoretske šanse da se bilo koja krupna odluka koja se odnosi na Hrvatsku donese za vrijeme našeg predsjedanja, rekao je Plenković.

● O Elizabeti Mađarević

– Koliko sam ja razumio ministra vanjskih poslova nadležna inspekcija u ministarstvu je predložila da se ide pred službenički sud i predložila je otpust iz službe. To je nedopustivo u sadržajnom smislu , a da ne govorim tako nešto objaviti, zaista je nevjerojatno. Ne pamtim da se nešto takvo dogodilo u 30 godina hrvatske diplomacije u smislu stava, a još pritom to napraviti na mandatu u zemlji primateljici, konkretno Njemačkoj, zaista je nedopustivo. Mislim da je ministarstvo reagiralo i povlačenjem i pokretanjem ovog postupka pred službeničkim sudom brzo i primjereno, rekao je Plenković.

● O Anti Sanaderu i Lovri Kuščeviću

– Što se tiče izbora Ante Sanadera za političkog tajnika HDZ-a on je čelnik naše županijske organizacije u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ima ogromno iskustvo , bio je župan , bio je potpredsjednik Sabor, predsjednik saborskog odbora. Siguran sam da će njegova uloga i njegovo iskustvo bitno pomoći stranci u pripremama i za predsjedničke izbore i kasnije za parlamentarne izbore. tu mislim da smo napravili jako dobar odabir, ima snažnu podršku svih županijskih čelnika i cijelog predsjedništva stranke. Što se tiče bivšeg glavnog tajnika Kuščevića ja niti mogu niti imam uvid u bilo kakve radnje koje u ovom trenutku poduzimaju policija i državno odvjetništvo, izjavio je predsjednik Vlade Andrej Plenković za HRT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari