Pratite nas

U potrazi za Istinom

Fra Mariofil Sivrić je pokopavao mrtve svećenike, a onda su partizani i njega ubili

Objavljeno

na

fra Mariofil Sivrić, foto: dr. fra Robert Jolić

Jedan od mlađih hercegovačkih franjevaca kojeg su partizani ubili u svome divljaštvu i neviđenoj mržnji prema vjeri i Crkvi bio je fra Mariofil Sivrić, odgojitelj i aktualni vikar franjevačkog samostana na Širokom Brijegu.

U veljači 1945. fra Mariofil se nalazio na Širokom Brijegu. Veoma je čudno da je fra Mariofil jedini koji nije ubijen u prvoj skupini franjevaca na Širokom Brijegu (12 je fratara ubijeno i spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu ispred samostana), a nije odveden ni s drugom širokobriješkom skupinom (8 je fratara odvedeno kamionom u pravcu Splita te su ubijeni vjerojatno u Zagvozdu).

O njemu je fra Ante Marić zapisao: »Partizani su ga uhitili u fratarskoj hidrocentrali 8. veljače 1945. Nisu ga, navodno, odmah odveli s osmoricom subraće prema Splitu, već su ga naknadno negdje ubili 12. veljače 1945. Najvjerojatnije je izdvojen iz ove skupine i odveden kasnije, 10. veljače 1945., te ubijen na nepoznatom mjestu.« Zašto je fra Mariofil bio izdvojen i iz jedne i iz druge širokobriješke skupine i ubijen odvojeno od njih, vjerojatno će ostati vječnom tajnom. Možda zato što je bio vikar pa su ga partizani još trebali kako bi ih uputio u kućne stvari, pokazao namirnice u samostanu ili pak kako funkcioniraju pojedini uređaji u samostanu? On je to kao vikar znao najbolje. Možda ga je zbog otvorene komunikacije netko od partizanskih oficira htio zaštititi, ali su se kasnije predomislili pa ga ipak ubili? Teško će se to ikada saznati.

Djetinjstvo i školovanje

U arhivu Provincije o fra Mariofilu sam uspio pronaći prilično malo dokumenata. Stoga ni njegov životopis ne će moći biti dovoljno opširan koliko bismo željeli i koliko bi bilo potrebno. Objavljujemo ipak ona saznanja do kojih smo došli na temelju izvorne građe.

Rođen je u Međugorju 16. veljače 1913. od oca Nikole i majke Anice, r. Prskalo. Krsno ime mu je Marijan. Istoga dana rođenja krstio ga je fra Anđeo Nuić, međugorski župnik, poznati hercegovački franjevac, provincijal i pisac Molitvenika fra Anđela Nuića. Pučku školu, od 1. do 4. razreda, Marijan je završio u rodnom Međugorju. Potom je stupio u sjemenište i franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu.

U prvi razred pošao je školske godine 1924./25. Bio je osrednji učenik o čemu postoji svjedočanstvo iz 4. razreda srednje škole. Ocjene: vladanje 5, vjeronauk 4, hrvatski 4, latinski 3, grčki 3, francuski 2, zemljopis 2, matematika 2, kemija 2; nema izostanaka ni opravdanih sati. Razrednik mu je bio fra Fabijan Paponja. Nakon svršenog 6. razreda stupio je u novicijat (1930./31.) te je sedmi i osmi razred dovršio kao klerik: srednjoškolac u habitu. U 7. razredu prošao je s dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio fra Svetozar Petric. U osmom razredu prošao je s vrlo dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio fra Oton Knezović.

Maturalni ispit polagao je od 7. do 16. lipnja 1933. Predsjednik ispitne komisije bio je ministarski izaslanik Mihailo Živković, potpredsjednik direktor Gimnazije fra Krešimir Pandžić, a Ispitni odbor činili su fra Oton Knezović (hrvatskosrpski jezik), fra Marijan Zubac (opća i narodna povijest i zemljopis), fra Živko Martić (latinski jezik) i fra Svetozar Petric (francuski jezik). Maturirao je s vrlo dobrim uspjehom. Tako je Marijan, fra Mariofil Sivrić, od osrednjeg, gotovo lošeg učenika, na kraju postao vrlo dobrim što zacijelo ima zahvaliti svojoj ustrajnosti i sustavu učenja u franjevačkoj gimnaziji.

Odmah po okončanju gimnazije fra Mariofil je u sljedećoj školskoj godini upisao filozofsko-teološki studij koji je pohađao na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Prvi semestar upisao je akademske godine 1933./34. U zimskom i ljetnom semestru polagao je apologetiku, povijest Crkve, filozofiju i hebrejski jezik. Prosjek ocjena bio mu je nešto više od 8 što je značilo da je bio vrlo dobar student. Vladanje je bilo 2 (pohvalno), a marljivost također 2 (ustrajna).

U akademskoj godini 1934./35. fra Mariofil je još popravio svoj prosjek ocjena te je već u ljetnom semestru bio gotovo 9, što znači da je postao odličan student. Od kolegija slušao je Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest Crkve, filozofiju i ascetiku. Ponašanje je ocijenjeno uzorno (1). Treću godinu upisao je u zimskom semestru 1935./36. Prosjek ocjena bio je opet 9. U ovom je semestru polagao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest Crkve, propovjedništvo, etiku, ascetiku te u ljetnom semestru pastoralnu teologiju.

Nakon što je sredinom 1936. zaređen za svećenika, fra Mariofil je određen da studij nastavi u inozemstvu. Provincijal je stoga već 5. kolovoza 1936. od generala reda tražio obedijenciju za studente u inozemstvu – fra Mariofil Sivrić i fra Nenad Venancije Pehar određeni su za studij u Breslauu u Njemačkoj (danas Wroclaw u Poljskoj). U Breslauu je ostao sigurno jednu godinu (1936./37.), a vjerojatno i još jednu (1937./38.). Iz tog razdoblja gotovo da nema nikakvih dokumenata pa je teško donijeti konačan sud o drugoj akademskoj godini.

Znamo da je fra Mariofil krajem srpnja 1937. od provincijala dobio obedijenciju da se može vratiti u Provinciju te da je od Direkcije državnih željeznica dobio povlaštenu kartu za putovanje. Karta je 5. kolovoza 1937. poslana na franjevački samostan u Zagreb. Iz 1937./38. nema dokumenata o fra Mariofilu. Pretpostavljam da se vratio u Breslauu i dovršio 5. godinu studija. Svakako, 5. listopada 1938. je u Mostaru. Bio je s kolegama kod biskupa na polaganju jurisdikcijskog ispita te im je biskup podijelio jurisdikciju za djelovanje na području biskupije.

Vojsku nije služio. Naime, godine 1939. tadašnja ga je regrutna komisija u Mostaru prema čl. 3, t. 6 proglasila nesposobnim za vojsku. Nije poznat razlog toj ocjeni njegove vojne sposobnosti.

Redovništvo i svećeništvo

Fra Mariofil je u franjevački novicijat na Humcu stupio 3. kolovoza 1930. Franjevački mu je habit obukao provincijal fra Dominik Mandić, a meštar mu je bio fra Eugen Tomić st. Njegov je naraštaj bio veoma brojan: obučeno je čak 17 fratara.

Sudbina njegovih kolega bila je veoma različita: sedam je napustilo zajednicu (Ante fra August Boras, Grgo fra Domagoj Ereš, Jure fra Blago Granić, Jure fra Anđeo Leko, Frano fra Miron Nevistić – kasnije poznati književnik u emigraciji, Jerko fra Borislav Pandžić, Dane fra Kosta Vego), jedan je napustio franjevački red, ali je ostao svećenik (fra Anzelmo Čulina – don Cvitan Čulinović, bio je više desetljeća župnik u Žepču), jedan je umro mlad kao klerik (fra Bernard Katić, † 1943.), jednoga su partizani ubili kao i fra Mariofila (fra Nenad Venancije Pehar), a samo ih je nekoliko preživjelo rat i poraće i nastavilo djelovati kao franjevci (fra Mutimir Ćorić, fra Berislav Mikulić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko Vukojević u Hercegovini, a fra Kruno Pandžić i fra Berto Dragićević u Americi i Kanadi).

Jednostavne zavjete fra Mariofil je položio 5. kolovoza 1931. na Humcu, a svečane 12. kolovoza 1934. u Mostaru.

Za subđakona, đakona i svećenika fra Mariofil je zaređen iste godine, 1936. u svega dva mjeseca. On je imao dovoljno godina te zaprjeka nije mogla biti kanonska dob, kao što je to bilo kod mnogih novih ređenika. S njim je zaređeno nekoliko kolega. Provincijal je 22. travnja 1936. biskupu Mišiću poslao litterae dimissoriae za subđakonat više kandidata: za fra Mariofila Sivrića, fra Nenada Venancija Pehara, fra Berislava Mikulića, za fra Krunu Pandžića, fra Bosiljka Vukojevića, za fra Bertu Dragićevića i fra Miroljuba Skoku.

Uskoro, 5. lipnja, poslane su litterae dimissoriae i za đakonat istih kandidata kojima se pridružio i fra Krsto Ravlić. U istome su mjesecu šestorica bogoslova: fra Berto Dragićević, fra Kruno Pandžić, fra Nenad Venancije Pehar, fra Mariofil Sivrić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko Vukojević, zaređena za svećenike. Zaredio ih je biskup Mišić u Kotoru 14. lipnja 1936. Odmah po polaganju jurisdikcijskog ispita fra Mariofil je početkom listopada 1938. imenovan župnim vikarom na Širokom Brijegu. Biskup ga je veoma brzo potvrdio za to mjesto.

Na toj je dušobrižničkoj službi fra Mariofil ostao samo tri mjeseca. Već je početkom 1939. od provincijala dobio dekret da je premješten iz samostana u konvikt za drugoga prefekta vanjskih đaka. Taj je dekret provincijal potvrdio i na početku sljedeće školske godine te fra Mariofilu produžio službu drugoga odgojitelja vanjskih đaka u konviktu. Tu je službu fra Mariofil obnašao nekoliko godina, svakako više od pet godina. U međuvremenu je, dolaskom nove države prozvane Nezavisnom Državom Hrvatskom, bilo govora o tome da bi fra Mariofil postao vojnim dušobrižnikom u Mostaru. Od toga na kraju nije bilo ništa iako je sve bilo dogovoreno.

Jednoga ili dvojicu vojnih dušobrižnika tražio je vlč. Vilim Cecelja, zamjenik vojnog dušobrižnika za NDH. Provincijal fra Krešimir Pandžić mu je u dopisu od 24. prosinca 1941. predložio upravo fra Mariofila. Bio je spreman dati još jednoga ili dvojicu vojnih dušobrižnika, ali pod uvjetom da ostanu na području Provincije. Ipak je to imenovanje na državnoj razini išlo više nego sporo. Tek tri mjeseca kasnije Ministarstvo hrvatskog domobranstva javlja da se fra Mariofil vodi u evidenciji kao vojni dušobrižnik. Međutim, od stvarnoga imenovanja još nije bilo ništa.

Budući da ni dva mjeseca kasnije nije bilo ništa od imenovanja, a Ministarstvo je na kraju tražilo samo jednoga dušobrižnika, a ne dvojicu ili trojicu kako je bilo izvorno najavljeno, provincijal je odustao od fra Mariofilova imenovanja i umjesto njega ponudio fra Berislava Mikulića. Kao glavni razlog navodi da je fra Berislav tjelesno jači i spremniji od fra Mariofila. Tako je fra Mariofil ostao na Širokom Brijegu u istoj službi odgojitelja u konviktu. S njim su u konviktu 1940./41. bili fra Jerko Mihaljević, predsjednik rezidencije i upravitelj konvikta, i fra Leonardo Rupčić, prvi prefekt konviktoraca; godine 1941./42. fra Fabijan Paponja, predsjednik i ravnatelj, fra Mariofil Sivrić i fra Tadija Kožul, potpredsjednik i prvi prefekt, a isti je sastav bio i 1942./43.; godine 1943./44. pridružen im je i fra Oton Knezović kao duhovnik konviktoraca.

Konačno je u posljednjoj ratnoj promjeni osoblja fra Mariofil imenovan za samostanskog vikara na Širokom Brijegu (gvardijan je bio fra Andrija Jelčić). Također, imenovan je župnim vikarom, vjeroučiteljem u Lištici i Mokrom te ispovjednikom i propovjednikom. Na toj ga je službi zatekla i nasilna smrt.

Narav i karakter

Njegovi ga učenici iz konvikta pamte po lijepom odnosu prema njima, ali i po tome što je tražio veliku urednost i stegu. O njemu je fra Anđeo Herceg rekao da je bio »vrlo dobar, đaci su ga neobično voljeli, jer je on upravo u to vrijeme, odnosno kad sam ja bio u konviktu, a i kasnije, bio potprefekt u konviktu«. Slično o njemu govore i svi drugi koji su ga poznavali. Tako s. E. V. navodi: »On je bio zbilja onako neka, kako bi rekla, elegancija, otmjen, lijep, prihvaćen od svojih đaka, jer je radio u konviktu. Znam da su ga volili svi.«

Fra Častimir Majić o njemu piše: »Žarište njegova svećeničkog rada bilo je usmjereno prema mladim naraštajima koji su u njemu nazrijevali pravoga predvodnika i vrsnog odgojitelja. Fra Mariofil je bio čovjek zadane riječi, otvorena stava i hrabra nastupa u čemu se može naslućivati i uzrok njegova tragičnoga životnog svršetka.«

Njegovi đaci također svjedoče o njemu kao o čovjeku otvorena duha i naprednih ideja i pogleda. Fra Ferdo Vlašić: »Imao sam dojam da se radi o svećeniku veoma žive naravi, s puno radosti, sa željom da učini uslugu svima, te da je našao baš pravo zvanje u franjevaštvu. Bio je pravičan, dobar i uslužan svećenik.« A. Vasilj: »Želio je naravan i ispravan odnos s učenicima, te veliku disciplinu.« Fra Bazilije Pandžić: »Moj dojam je da je bio živ, vješt i brz u izvršavanju poslova.« Jozi Tomaševiću bio je odgojitelj u konviktu: »Smatrao sam ga kao modernog čovjeka – odgojitelja, silno temperamentna kretanja. S nama je znao igrati odbojku i ping-pong. Temperamentnog je bio i hoda, te se s njim teško išlo ukorak, iako smo tada bili mladi. Puno smo zajedno šetali. (…) Vrlo temperamentna je bio ličnost, pun radosti, a nju je iskazivao tako da ju je prenosio na nas.«

J. Leki bio je kolega: »Kolega Marijan Sivrić, kasnije fra Mariofil, bio je vrlo drag, ugodan čovjek, srdačan, a iz njega je uvijek nešto dobro zračilo. Bio je pošten, kao što smo, uostalom morali biti i svi mi, jer smo tako odgajani. Kolegijalan je bio nadasve, a glede učenja bio je samo srednji đak, pomagali smo se međusobno.«

Fra Mariofilu ne zna se grob

O fra Mariofilovoj smrti ne znamo do danas ništa sa sigurnošću. Redovito se bilježilo da su ga ubili partizani oko 12. veljače 1945. negdje u blizini Širokog Brijega, u 32. god. života, 15. godini redovništva i 9. godini svećeništva. Ne zna mu se za grob. Dodaje se ponekad da je prije smrti pokopavao neke ubijene zarobljenike (ili pobijene fratre) prije nego su ubili i njega samoga.

O posljednjim danima na Širokom Brijegu svjedočila je s. E. K., samostanska kuharica. Ona kaže da su fratri, i svećenici i klerici, kao i sestre u vrijeme borbi bili smješteni u podrumu, među bačvama. Nitko nije pucao jer uopće nisu ni izlazili iz skloništa u podrumu. Vojske nikakve nije bilo u samostanu. Nijemci su zauzeli zgradu gimnazije i jedan dio sjemeništa, a ustaše su neko vrijeme bili u konviktu. Opisuje kako su partizani ušli u samostan 7. veljače 1945. oko podne, pljačku, zatvaranje te ponašanje fratara prije pogubljenja.

Jedna skupina fratara: fra Andrija Jelčić, gvardijan, fra Mariofil Sivrić, vikar, fra Rade Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Leonardo Rupčić, fra Fabijan Paponja, svi profesori ili odgojitelji te brat laik fra Melhior Prlić, otišli su dan prije, 6. veljače, iz samostana niz brdo do franjevačke centrale i mlinice gdje su se sklonili. Ti su fratri po završetku pucnjave izišli i došli u samostan ili su ih partizani pronašli u mlinici i centrali te ih pokupili na kamion i odvezli u nepoznatu pravcu.

Kasnije je s. Emerana čula kako su dovezeni u Split te tamo pobijeni na nekom novom groblju. Čula je i da je netko vidio fra Mariofila kako pokapa mrtvace na groblju Sajmište. Očito je to što je čula bilo pogrješno jer danas znamo da nitko od navedenih franjevaca nije dospio do Splita nego su ubijeni na pola puta, u Zagvozdu.

Marijan Sivrić, bratić fra Mariofilov, imao je pouzdaniju informaciju. »Prije nego što su partizani došli, stari svećenici su mu govorili da bježi jer je mlad i može se izvući. Međutim, fra Mariofil je rekao: “Ja ne ću od svoga naroda”, te je tri dana nakon masakra pokopavao mrtve svećenike, a kasnije su partizani došli, odveli ga iz samostana iz Širokog Brijega i ubili. Gdje je ubijen ne znamo, a postoji nekoliko inačica o njegovoj smrti. Prva inačica je da je ubijen na Polugrini kod Širokog Brijega; druga inačica je da je ubijen kod Zagvozda, između Vrgorca i Imotskog, a postoji i inačica da je bačen u Plavo jezero kod Imotskog.«

U Zagvozdu nije ubijen jer nije odveden sa skupinom fratara koja je tamo ubijena, a teško da je bačen i u jezero. Polugrinu spominje i fra Marko Dragićević, ali on ispravno navodi da fra Mariofil nije pokapao ubijene franjevce jer su oni ubačeni u protuzrakoplovno sklonište, poliveni benzinom i zapaljeni (njihove su kosti izvađene tek 1969. i 1971. pokopane u širokobriješku crkvu), nego da je s drugima pokapao ubijene vojnike i civile koji su stradali za vrijeme borbi oko Širokog Brijega ili su ih partizani pobili po zauzeću grada.

Fra Marku su kasnije pričali očevidci, ljudi sa Širokog Brijega, da su fra Mariofila vidjeli dva-tri dana nakon pada Širokog Brijega sa skupinom zarobljenika; on je obavljao obred pokapanja stradalih i ubijenih. Potom je nestalo i njega, ali se ne zna gdje je završio. Kasnije je fra Marko saznao da je na prijevoju Polugrini, kad se ide od Širokog Brijega prema Međugorju, viđeno dvadesetak leševa bez odjeće, a u blizini je bio i jedan habit prebačen preko nekoga graba ili jasena.

Fra Marko pretpostavlja da su to bili upravo zarobljeni njemački vojnici koje je on vidio da su ih 8. veljače partizani doveli u samostan na Široki Brijeg. Najprije su poslužili partizanima da pokopaju mrtvace, a potom su i njih ubili. Sudeći po habitu, među njima je bio i fra Mariofil Sivrić kojemu su partizani dopustili da pokopa pobijene po katoličkom obredu, a onda i njega ubili s vojnicima koji su zakopavali one koji su bili poginuli u borbama.

Zašto je od toliko fratara izabran upravo fra Mariofil da obavi obrede pokopa, možda određeno objašnjenje daje fra Anđeo Herceg u svom prisjećanju na te posljednje mjesece na Širokom Brijegu, gdje je i on bio kao đak. Fra Anđeo kaže da je fra Mariofil bio samostanski vikar te da je bio veoma okretan i lako uspostavljao kontakte s časnicima i vojnicima onih vojski koje su boravile na Širokom Brijegu, dakle s Nijemcima i ustašama: »O njemu znam samo to: Kad smo bili u zbornici sakupljeni, on je najviše kontaktirao s oficirima i vojnicima, koji su tada povremeno dolazili i navraćali. On je nekako bio najokretniji, najslobodniji i najkuražniji i s njima je najviše razgovarao. Što je razgovarao, ne znam, jer sam ja podalje stao.«

Tako je bilo zacijelo i s partizanskim oficirima i vojnicima, a možda fra Anđeo čak i govori o tom zadnjem danu u samostanu. Svakako, možda ga je upravo njegova otvorenost i komunikativnost izdvojila od ostalih pa nije ubijen ni s prvom ni s drugom skupinom širokobrijeških fratara. Ali ništa mu nije pomoglo da kasnije i sam bude ubijen.
Još nitko ne zna gdje je pokopan fra Mariofil i skupina njemačkih zarobljenih vojnika s kojom je najvjerojatnije ubijen na Polugrini. Možda će nova iskopavanja masovnih grobnica u širokobriješkoj ili ljubuškoj općini dati neke odgovore?

Piše dr. fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

‘Što ćeš raditi kada dođeš kući’?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najzanimljivih dokumenata nedavno pronađenih u arhivima, akojega je na društvenoj mreži facebook objavio Igor Vukić: Upute zatočenicima puštenim iz sabirnih i radnih logora, dakle iz Jasenovca, Lepoglave i Stare Gradiške, kako da se ponašaju na slobodi.

Dokument je iz 1944. godine i pokazuje kako se tadašnja država nastojala pobrinuti i za rehabilitaciju bivših zatočenika.

Uz ostalo, pozivala ih je da se jave ako nemaju posao pa će im država, ND Hrvatska, pomoći da ga pronađu.

Naravno, uvjet je bio da prestanu slušati neprijatelje koji govore protiv Hrvatske.

Vlast će im pomoći da se ne osjećaju prepušteni sami sebi, bespravni i nezaštićeni zbog svojih prijašnjih čina, zbog kojih su bili zatočeni…komentirao je Igor Vukić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Fra Anđelka Nuića partizani su nakon Bleiburga ubili u nekoj od kolona smrti

Objavljeno

na

Objavio

Jure Nuić rodio se 10. travnja 1908. u Drinovcima, a kršten je sutradan, 11. travnja. Roditelji su mu bili Ivan Nuić i Kata, r. Šimić. Krsni kum bio mu je Petar Nuić, a krstio ga je fra Anđeo Glavaš. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, gimnaziju u Mostaru (od I. do VI. razreda) i na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Breslauu u Njemačkoj (danas Wroclaw u Poljskoj). Vojsku je služio u Mostaru od 15. svibnja do 7. studenoga 1932. 

U franjevački red stupio je 29. lipnja 1926. na Humcu i uzeo redovničko ime fra Anđelko. Obukao ga je provincijal fra Lujo Bubalo. Jednostavne zavjete položio je 30. lipnja 1927. u ruke istoga provincijala, a svečane 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Red subđakona primio je 28. lipnja 1931., đakona 29. lipnja 1931., a za svećenika je zaređen u Mostaru 11. prosinca 1932. Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Bio je župni vikar i župnik u nekoliko hercegovačkih župa. Ubijen je negdje u Sloveniji u svibnju 1945.

Njegov rođeni stric bio je fra Arkanđeo Nuić (1896.–1945.), dugogodišnji profesor klasičnih jezika na širokobriješkoj gimnaziji (1927.–1945.), doktor teoloških znanosti. Doživio je istu sudbinu kao i njegov bratić fra Anđelko i brojni drugi hercegovački franjevci: komunisti su ga ubili i spalili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. Tjelesni ostatci počivaju mu u širokobriješkoj crkvi.

Zanimljivo je ovdje navesti tragičan slučaj iz 1930., vezan za obitelj Nuić. Naime, drinovački je župnik fra Mate Čuturić obavijestio provincijala fra Dominika Mandića da je 3. listopada te godine izgorjela kuća sinova pok. Perka Nuića, fra Arkanđelove braće, od kojih je jedan bio otac klerika fra Anđelka. Osim što su izgorjele sve stvari, izgorjelo je i više od 15 kvintala duhana. »Ova familija jest najjači sadioc u ovoj župi. Štete ima preko 70 tisuća dinara«, stoga moli provincijala da pomogne »ovu vrijednu, ali unesrećenu obitelj«.

Školovanje i redovnički život

Zanimljivo je da je Jure Nuić prvih šest razreda srednje škole završio na Državnoj gimnaziji u Mostaru (1920.–1926.), za razliku od ostale desetorice svojih kolega s kojima je 1926. stupio u novicijat, koji su gimnaziju pohađali kod franjevaca na Širokom Brijegu. O tome saznajemo iz dopisa koji je potpisao provincijal fra Lujo Bubalo 24. lipnja 1926.

Nakon svršetka novicijata preostala je dva razreda Jure, sada fra Anđelko, završio u Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Školske godine 1927./28. pohađa 7. razred, a ocjene, uglavnom dvojke i trojke, pokazuju da baš i nije bio vrstan đak. Iz vjeronauka je ocijenjen ocjenom vrlo dobar, a vladanje mu je odlično. Osmi razred završio je šk. god. 1928./29. O uspjehu na kraju toga razreda nisam pronašao podatke, ali je na maturalnom ispitu fra Anđelko uspješno završio sve pismene i usmene ispite te je njemu i sedmorici kolega ispitno povjerenstvo 20. lipnja 1929. priznalo »zrelost i spremnost za fakultet univerziteta«.

Jure Nuić stupio je u novicijat 29. lipnja 1926. i uzeo ime fra Anđelko. Habit mu je obukao fra Lujo Bubalo, provincijal. Meštar je bio fra Eugen Tomić (st.). Godinu novicijata s njim su provela još devetorica kolega: fra Bruno Adamčik, fra Ljubo Čuvalo, fra Nevinko Mandić, fra Stjepan Naletilić, fra Teofil Pehar, fra Rajko Radišić, fra Julijan Kožul, fra Ferdinand Skoko i fra Vendelin Vasilj.

Čak petoricu od njih deset ubili su komunisti. Osim fra Anđelka ubili su fra B. Adamčika, fra N. Mandića, fra S. Naletilića i fra J. Kožula. Trojica su život proveli kao franjevci u Kustodiji hrvatskih franjevaca u Americi (fra Lj. Čuvalo, fra F. Skoko i fra V. Vasilj), dok je jedan (fra T. Pehar) također živio u Americi djelujući kao svećenik u Kaliforniji, ali se 1949. sekularizirao i napustio zajednicu. Samo je fra Rajko Radišić preživio i ostao živjeti u domovini. Preminuo je na Humcu 1986.

Bogoslovni studij fra Anđelko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, gdje je završio tri godine studija (1929.–1932.) koji je upisao u rujnu 1929. U prvom semestru imao je predavanja iz apologetike, moralne teologije, filozofije i hebrejskog jezika, a profesori su mu bili fra Luje Bubalo, fra Ignacije Jurković, fra Ante Majić i fra Ante Jelavić. Fra Anđelko je bio osrednji student ocijenjen uglavnom ocjenom dobar (bonus), osim izvrsne filozofije (eminens). Za vladanje i marljivost dobio je najbolje ocjene (1). U ljetnom semestru imao je iste predmete i slične ocjene.

U sljedećoj godini (1930./31.) fra Anđelko je slušao i polagao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo i etiku. Ocjene su mu sve dobre (bonus), osim vrlo dobrog prava (laudabilis). Vladanje i marljivost je pokvario i sada je ocjena vrlo dobar (laudabilis i constans). Iste predmete ima i u ljetnom semestru, a ocjene su nešto bolje, laudabilis i bonus, ali i sufficiens iz etike. Vladanje i marljivost ocijenjeni su kao i lanjske godine.

U god. 1931./32. sluša sljedeće predmete: uvod u Novi zavjet, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve, pastoralnu teologiju i egzegezu Starog zavjeta (Psalmi). Ove je godine pokvario i ocjene i vladanje: ocjene su većinom bonus i dvaput sufficiens, vladanje dovoljno (sufficiens), a marljivost dobra (constans). Profesori su mu fra Ante Jelavić, fra Lujo Bubalo, fra Ignacije Jurković i fra Jerko Boras. U ljetnom semestru sluša iste predmete, a ocjene su prilično bolje: bonus i dvaput laudabilis. Vladanje i marljivost ocijenjeni su istom ocjenom kao i prije. Nakon završetka ljetnog semestra 1932. fra Anđelko je na odsluženju vojnoga roka.

Završivši trogodišnji studij filozofije i teologije u Mostaru, fra Anđelko je 11. prosinca 1932. bio zaređen za svećenika. Krajem godine, oko Božića, proslavio je mladu misu u rodnim Drinovcima. Početkom 1933. poslao je podrobno izvješće provincijalu o skupljenu i potrošenu novcu na mladoj misi. Ukupno je od uzvanika skupljeno 5.020 dinara. Od te svote fra Anđelko je kod kuće ostavio za trošak 3.000 dinara, a za sebe je uzeo 1.120 dinara. U izvješću doslovce navodi u što je utrošen svaki novčić. Ostatak novca potrošen je za namirnice, plaću kuharima i sl. Fra Anđelko je zaređen za svećenika u tako neuobičajeno vrijeme (redovito su ređenja bila u lipnju ili srpnju) jer se od svibnja do studenoga 1932. nalazio na odsluženju vojnoga roka.

Nije jasno gdje je fra Anđelko bio tijekom ljetnoga semestra 1932./33., dakle nakon svećeničkog ređenja i proslave mlade mise. U službenoj knjizi Franjevačke teologije u Mostaru stoji za njega i njegove kolege: »Koji nijesu ocijenjeni bili su u inozemstvu.« Iz dostupnih dokumenata, pak, vidljivo je da je on u inozemstvu od zimskog semestra 1933./34. Bio je, naime, u jesen 1933. s kolegama fra Ljubom Čuvalom i fra Rufinom Šilićem upućen u Breslauu da bi tamo dovršio studij i bolje naučio njemački jezik. Moguće je da je tu bio već od ljetnog semestra 1932./33. Iz Breslaua se fra Anđelko javio provincijalu pismom od 25. rujna 1933.

S njim su u Breslauu pošli i njegove kolege fra Ljubo Čuvalo i fra Rufin Šilić. Fra Ljubo je pisao provincijalu krajem studenoga o njihovu putovanju preko Zagreba i Beča u Breslauu. Iako je bio zadovoljan prvim dojmovima u novoj sredini, fra Anđelko nije dugo ostao u Breslauu. Još je u siječnju 1934. dobio obedijenciju da se može vratiti u Provinciju, a u Hercegovini je bio već u veljači iste godine. Da je u Mostaru bio početkom svibnja, znamo iz provincijalova dekreta od 9. svibnja kojim ga privremeno premješta na Humac, gdje će biti na raspolaganju gvardijanu dok župnik, koji je obolio, ne ozdravi, a fra Julijan Kožul ne položi jurisdikciju. Provincijal je i od biskupa zatražio odobrenje da fra Anđelko može biti na ispomoći na Humcu dok je župnik fra Mladen Barbarić bolestan: obolio je od pjegavog tifusa.

Dušobrižničko djelovanje

Svoje prve dušobrižničke mjesece fra Anđelko je proveo u Mostaru: od ožujka do rujna 1934. Kroz to je vrijeme krstio 70 djece te obavio jedno vjenčanje. Nakon toga je upućen za župnog vikara u Konjic. Tu je ostao od kraja rujna 1934. do svibnja 1937. Dekret kojim je premješten u Konjic poslao je provincijal 26. rujna 1934. Osim svećeničke službe bio je određen i za vjeroučitelja u Bradini i Čelebiću.

Nakon tri godine službe župnog vikara fra Anđelko je imenovan župnikom, i to u tešku brdsku župu Gorance. O tom je premještaju provincijal 31. svibnja 1937. obavijestio Odsjek za vjere Kraljevske banske uprave: »Fra Anđelko je premješten za župnika u Gorance namjesto dotadašnjeg župnika fra Vencela Kosira. Imenovani je već preuzeo povjerenu mu dužnost.« U Gorancima je ostao dvije godine (1937.–1939.), a potom je premješten u Izbično (1939.–1941.), također brdsku i siromašnu župu.

Čini se da je fra Anđelko bio omiljen u Gorancima pa se pročulo kako ga župljani »ne će dati«. O tome je provincijalu pisao dotadašnji župnik u Izbičnu fra Jozo Bencun 1. svibnja 1939.: »Amo se puno govori, da iz Goranaca župnika nedadu. Ja sam se stoga pripao, da nebi bilo po me loše. Već, ako će Nujić ostati u Gorancima, to je lako učiniti drugu prominu.« Predlaže da u tom slučaju namjesto fra Anđelka Nuića dođe fra Damjan Rozić: »Tko došao da došao ovđe to je meni isto samo molim, da Provincijal dodje sa župnikom i da me prije obavjesti koji će dan doći, pošto u kući ima samo kruva i cikorije, te da mogu još koje jaje pripraviti. Samo ima vina.«

Fra Anđelko je ipak došao u Izbično i tamo ostao dvije godine. Iz Bencunova je dopisa dovoljno razvidno koliko je župa bila siromašna! Banska vlast Banovine Hrvatske imenovala ga je 1. veljače 1941. za poučavatelja pomoćne pučke škole u Izbičnu. Tu službu vršio je šest mjeseci. U Izbičnu je fra Anđelko ostao do lipnja 1941., a tada je premješten za župnoga vikara u Čitluk (od lipnja 1941. do srpnja 1943.). Za to vrijeme obavio je 55 krštenja i nijedno vjenčanje.

U srpnju 1943. premješten je za župnoga vikara u Međugorje. Ono je bilo njegova posljednja dušobrižnička služba, ali ne i posljednje mjesto boravišta. Fra Anđelko je, naime, u svibnju 1944. premješten u mostarski samostan. Za vrijeme svoga djelovanja u Međugorju fra Anđelko je krstio 27 djece te obavio dva vjenčanja.

Smrt na nepoznatu mjestu

Koliko je dugo fra Anđelko ostao u samostanu u Mostaru i je li imao još kakvu službu prije svoje smrti, iz sačuvanih spisa nije razvidno. Njegovo se ime u spisima Arhiva Provincije nakon rujna 1944. više ne spominje. Svakako je sigurno da je i on, kao i bezbrojni drugi, bježao pred komunističkom partizanskom vojskom te dospio u Austriju. Ubijen je u povratku nakon 15. svibnja 1945. na nepoznatu mjestu, u nekoj od kolona smrti.

Nakon što su bili predani u komunističke ruke, u Dravogradu ga je susreo fra Lucijan Kordić, koji je o njihovu beznadnu položaju zabilježio: »Neki partizanski vojnik, sav očupan i rutav, priđe mi i traži, da mu tu usred grada, na trgu svučem i dam hlače, a on će meni dati svoje prljave i poderane. Moje hlače bile su polukožne i u dobru stanju. A kada sam ih pod silu počeo svlačiti, išlo je teško poradi znojave slijepljenosti i njihove uskoće – on ih je sam uz psovku sagnut počeo s mene svlačiti. Bio sam u dilemi: da mu poradi njegove grube nasrtljivosti i mojega povrijeđenoga ponosa skočim na glavu, ali to bi bio moj svršetak.

Na tom žalosnom putu susreo sam O. Anđelka Nuića, koji se je ukraj ceste svađao s jednim partizanom, koji mu je htio oteti sat. Isto tako u istoj koloni susreo sam i prof. O. Brunu Adamčika i svega izmučenoga O. dr. Bonu Jelavića, obojica moji bivši profesori. Nijednoga od svih ovih spomenutih nitko više nije vidio. Progutala ih je krvava partizanska srdžba.«

Nikić je na temelju te Kordićeve bilješke izveo malo presmion zaključak o fra Anđelkovoj smrti: »Partizan ga htio premetnuti i opljačkati, a on nije dopustio.« Iz Kordićeva opisa, naime, ne može se izvući zaključak da je fra Anđelko bio ubijen odmah tu, na licu mjesta. Ali je sigurno da nije poživio dugo nakon tog događaja. Svakako, nema spomena da bi dospio do Zagreba, gdje su stotine svećenika bili smješteni u tamnicu na Savskoj cesti.

Dr. fra Častimir Majić u svojemu sjećanju na fra Anđelka piše općenito o njegovoj smrti, jer konkretnih podataka do danas nema nitko: »Na Bleiburgu je 15. svibnja bio predan jugopartizanima. U trodnevnoj hodnji smrti kroz Sloveniju podlegao je njihovim zlostavljanjima. Neki kažu da je oko 18. svibnja našao tragičnu smrt u vojničkim rovovima kod Maribora u društvu druge svoje subraće iz Hercegovačke franjevačke provincije. Pogubljen je u 37. godini života i bio je najstariji među njima. Fra Anđelko je ispio kalež boli do vrha Kalvarije koja ga je na Križnom putu održala jakim. U svojim slabostima ponovno je kršten vlastitom krvlju, a svojim si je mučeništvom pripravio boravak na nebesima.«

Piše: dr. sc. fra Robert Jolić/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari