Pratite nas

U potrazi za Istinom

Fra Mariofil Sivrić je pokopavao mrtve svećenike, a onda su partizani i njega ubili

Objavljeno

na

fra Mariofil Sivrić, foto: dr. fra Robert Jolić

Jedan od mlađih hercegovačkih franjevaca kojeg su partizani ubili u svome divljaštvu i neviđenoj mržnji prema vjeri i Crkvi bio je fra Mariofil Sivrić, odgojitelj i aktualni vikar franjevačkog samostana na Širokom Brijegu.

U veljači 1945. fra Mariofil se nalazio na Širokom Brijegu. Veoma je čudno da je fra Mariofil jedini koji nije ubijen u prvoj skupini franjevaca na Širokom Brijegu (12 je fratara ubijeno i spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu ispred samostana), a nije odveden ni s drugom širokobriješkom skupinom (8 je fratara odvedeno kamionom u pravcu Splita te su ubijeni vjerojatno u Zagvozdu).

O njemu je fra Ante Marić zapisao: »Partizani su ga uhitili u fratarskoj hidrocentrali 8. veljače 1945. Nisu ga, navodno, odmah odveli s osmoricom subraće prema Splitu, već su ga naknadno negdje ubili 12. veljače 1945. Najvjerojatnije je izdvojen iz ove skupine i odveden kasnije, 10. veljače 1945., te ubijen na nepoznatom mjestu.« Zašto je fra Mariofil bio izdvojen i iz jedne i iz druge širokobriješke skupine i ubijen odvojeno od njih, vjerojatno će ostati vječnom tajnom. Možda zato što je bio vikar pa su ga partizani još trebali kako bi ih uputio u kućne stvari, pokazao namirnice u samostanu ili pak kako funkcioniraju pojedini uređaji u samostanu? On je to kao vikar znao najbolje. Možda ga je zbog otvorene komunikacije netko od partizanskih oficira htio zaštititi, ali su se kasnije predomislili pa ga ipak ubili? Teško će se to ikada saznati.

Djetinjstvo i školovanje

U arhivu Provincije o fra Mariofilu sam uspio pronaći prilično malo dokumenata. Stoga ni njegov životopis ne će moći biti dovoljno opširan koliko bismo željeli i koliko bi bilo potrebno. Objavljujemo ipak ona saznanja do kojih smo došli na temelju izvorne građe.

Rođen je u Međugorju 16. veljače 1913. od oca Nikole i majke Anice, r. Prskalo. Krsno ime mu je Marijan. Istoga dana rođenja krstio ga je fra Anđeo Nuić, međugorski župnik, poznati hercegovački franjevac, provincijal i pisac Molitvenika fra Anđela Nuića. Pučku školu, od 1. do 4. razreda, Marijan je završio u rodnom Međugorju. Potom je stupio u sjemenište i franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu.

U prvi razred pošao je školske godine 1924./25. Bio je osrednji učenik o čemu postoji svjedočanstvo iz 4. razreda srednje škole. Ocjene: vladanje 5, vjeronauk 4, hrvatski 4, latinski 3, grčki 3, francuski 2, zemljopis 2, matematika 2, kemija 2; nema izostanaka ni opravdanih sati. Razrednik mu je bio fra Fabijan Paponja. Nakon svršenog 6. razreda stupio je u novicijat (1930./31.) te je sedmi i osmi razred dovršio kao klerik: srednjoškolac u habitu. U 7. razredu prošao je s dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio fra Svetozar Petric. U osmom razredu prošao je s vrlo dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio fra Oton Knezović.

Maturalni ispit polagao je od 7. do 16. lipnja 1933. Predsjednik ispitne komisije bio je ministarski izaslanik Mihailo Živković, potpredsjednik direktor Gimnazije fra Krešimir Pandžić, a Ispitni odbor činili su fra Oton Knezović (hrvatskosrpski jezik), fra Marijan Zubac (opća i narodna povijest i zemljopis), fra Živko Martić (latinski jezik) i fra Svetozar Petric (francuski jezik). Maturirao je s vrlo dobrim uspjehom. Tako je Marijan, fra Mariofil Sivrić, od osrednjeg, gotovo lošeg učenika, na kraju postao vrlo dobrim što zacijelo ima zahvaliti svojoj ustrajnosti i sustavu učenja u franjevačkoj gimnaziji.

Odmah po okončanju gimnazije fra Mariofil je u sljedećoj školskoj godini upisao filozofsko-teološki studij koji je pohađao na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Prvi semestar upisao je akademske godine 1933./34. U zimskom i ljetnom semestru polagao je apologetiku, povijest Crkve, filozofiju i hebrejski jezik. Prosjek ocjena bio mu je nešto više od 8 što je značilo da je bio vrlo dobar student. Vladanje je bilo 2 (pohvalno), a marljivost također 2 (ustrajna).

U akademskoj godini 1934./35. fra Mariofil je još popravio svoj prosjek ocjena te je već u ljetnom semestru bio gotovo 9, što znači da je postao odličan student. Od kolegija slušao je Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest Crkve, filozofiju i ascetiku. Ponašanje je ocijenjeno uzorno (1). Treću godinu upisao je u zimskom semestru 1935./36. Prosjek ocjena bio je opet 9. U ovom je semestru polagao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest Crkve, propovjedništvo, etiku, ascetiku te u ljetnom semestru pastoralnu teologiju.

Nakon što je sredinom 1936. zaređen za svećenika, fra Mariofil je određen da studij nastavi u inozemstvu. Provincijal je stoga već 5. kolovoza 1936. od generala reda tražio obedijenciju za studente u inozemstvu – fra Mariofil Sivrić i fra Nenad Venancije Pehar određeni su za studij u Breslauu u Njemačkoj (danas Wroclaw u Poljskoj). U Breslauu je ostao sigurno jednu godinu (1936./37.), a vjerojatno i još jednu (1937./38.). Iz tog razdoblja gotovo da nema nikakvih dokumenata pa je teško donijeti konačan sud o drugoj akademskoj godini.

Znamo da je fra Mariofil krajem srpnja 1937. od provincijala dobio obedijenciju da se može vratiti u Provinciju te da je od Direkcije državnih željeznica dobio povlaštenu kartu za putovanje. Karta je 5. kolovoza 1937. poslana na franjevački samostan u Zagreb. Iz 1937./38. nema dokumenata o fra Mariofilu. Pretpostavljam da se vratio u Breslauu i dovršio 5. godinu studija. Svakako, 5. listopada 1938. je u Mostaru. Bio je s kolegama kod biskupa na polaganju jurisdikcijskog ispita te im je biskup podijelio jurisdikciju za djelovanje na području biskupije.

Vojsku nije služio. Naime, godine 1939. tadašnja ga je regrutna komisija u Mostaru prema čl. 3, t. 6 proglasila nesposobnim za vojsku. Nije poznat razlog toj ocjeni njegove vojne sposobnosti.

Redovništvo i svećeništvo

Fra Mariofil je u franjevački novicijat na Humcu stupio 3. kolovoza 1930. Franjevački mu je habit obukao provincijal fra Dominik Mandić, a meštar mu je bio fra Eugen Tomić st. Njegov je naraštaj bio veoma brojan: obučeno je čak 17 fratara.

Sudbina njegovih kolega bila je veoma različita: sedam je napustilo zajednicu (Ante fra August Boras, Grgo fra Domagoj Ereš, Jure fra Blago Granić, Jure fra Anđeo Leko, Frano fra Miron Nevistić – kasnije poznati književnik u emigraciji, Jerko fra Borislav Pandžić, Dane fra Kosta Vego), jedan je napustio franjevački red, ali je ostao svećenik (fra Anzelmo Čulina – don Cvitan Čulinović, bio je više desetljeća župnik u Žepču), jedan je umro mlad kao klerik (fra Bernard Katić, † 1943.), jednoga su partizani ubili kao i fra Mariofila (fra Nenad Venancije Pehar), a samo ih je nekoliko preživjelo rat i poraće i nastavilo djelovati kao franjevci (fra Mutimir Ćorić, fra Berislav Mikulić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko Vukojević u Hercegovini, a fra Kruno Pandžić i fra Berto Dragićević u Americi i Kanadi).

Jednostavne zavjete fra Mariofil je položio 5. kolovoza 1931. na Humcu, a svečane 12. kolovoza 1934. u Mostaru.

Za subđakona, đakona i svećenika fra Mariofil je zaređen iste godine, 1936. u svega dva mjeseca. On je imao dovoljno godina te zaprjeka nije mogla biti kanonska dob, kao što je to bilo kod mnogih novih ređenika. S njim je zaređeno nekoliko kolega. Provincijal je 22. travnja 1936. biskupu Mišiću poslao litterae dimissoriae za subđakonat više kandidata: za fra Mariofila Sivrića, fra Nenada Venancija Pehara, fra Berislava Mikulića, za fra Krunu Pandžića, fra Bosiljka Vukojevića, za fra Bertu Dragićevića i fra Miroljuba Skoku.

Uskoro, 5. lipnja, poslane su litterae dimissoriae i za đakonat istih kandidata kojima se pridružio i fra Krsto Ravlić. U istome su mjesecu šestorica bogoslova: fra Berto Dragićević, fra Kruno Pandžić, fra Nenad Venancije Pehar, fra Mariofil Sivrić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko Vukojević, zaređena za svećenike. Zaredio ih je biskup Mišić u Kotoru 14. lipnja 1936. Odmah po polaganju jurisdikcijskog ispita fra Mariofil je početkom listopada 1938. imenovan župnim vikarom na Širokom Brijegu. Biskup ga je veoma brzo potvrdio za to mjesto.

Na toj je dušobrižničkoj službi fra Mariofil ostao samo tri mjeseca. Već je početkom 1939. od provincijala dobio dekret da je premješten iz samostana u konvikt za drugoga prefekta vanjskih đaka. Taj je dekret provincijal potvrdio i na početku sljedeće školske godine te fra Mariofilu produžio službu drugoga odgojitelja vanjskih đaka u konviktu. Tu je službu fra Mariofil obnašao nekoliko godina, svakako više od pet godina. U međuvremenu je, dolaskom nove države prozvane Nezavisnom Državom Hrvatskom, bilo govora o tome da bi fra Mariofil postao vojnim dušobrižnikom u Mostaru. Od toga na kraju nije bilo ništa iako je sve bilo dogovoreno.

Jednoga ili dvojicu vojnih dušobrižnika tražio je vlč. Vilim Cecelja, zamjenik vojnog dušobrižnika za NDH. Provincijal fra Krešimir Pandžić mu je u dopisu od 24. prosinca 1941. predložio upravo fra Mariofila. Bio je spreman dati još jednoga ili dvojicu vojnih dušobrižnika, ali pod uvjetom da ostanu na području Provincije. Ipak je to imenovanje na državnoj razini išlo više nego sporo. Tek tri mjeseca kasnije Ministarstvo hrvatskog domobranstva javlja da se fra Mariofil vodi u evidenciji kao vojni dušobrižnik. Međutim, od stvarnoga imenovanja još nije bilo ništa.

Budući da ni dva mjeseca kasnije nije bilo ništa od imenovanja, a Ministarstvo je na kraju tražilo samo jednoga dušobrižnika, a ne dvojicu ili trojicu kako je bilo izvorno najavljeno, provincijal je odustao od fra Mariofilova imenovanja i umjesto njega ponudio fra Berislava Mikulića. Kao glavni razlog navodi da je fra Berislav tjelesno jači i spremniji od fra Mariofila. Tako je fra Mariofil ostao na Širokom Brijegu u istoj službi odgojitelja u konviktu. S njim su u konviktu 1940./41. bili fra Jerko Mihaljević, predsjednik rezidencije i upravitelj konvikta, i fra Leonardo Rupčić, prvi prefekt konviktoraca; godine 1941./42. fra Fabijan Paponja, predsjednik i ravnatelj, fra Mariofil Sivrić i fra Tadija Kožul, potpredsjednik i prvi prefekt, a isti je sastav bio i 1942./43.; godine 1943./44. pridružen im je i fra Oton Knezović kao duhovnik konviktoraca.

Konačno je u posljednjoj ratnoj promjeni osoblja fra Mariofil imenovan za samostanskog vikara na Širokom Brijegu (gvardijan je bio fra Andrija Jelčić). Također, imenovan je župnim vikarom, vjeroučiteljem u Lištici i Mokrom te ispovjednikom i propovjednikom. Na toj ga je službi zatekla i nasilna smrt.

Narav i karakter

Njegovi ga učenici iz konvikta pamte po lijepom odnosu prema njima, ali i po tome što je tražio veliku urednost i stegu. O njemu je fra Anđeo Herceg rekao da je bio »vrlo dobar, đaci su ga neobično voljeli, jer je on upravo u to vrijeme, odnosno kad sam ja bio u konviktu, a i kasnije, bio potprefekt u konviktu«. Slično o njemu govore i svi drugi koji su ga poznavali. Tako s. E. V. navodi: »On je bio zbilja onako neka, kako bi rekla, elegancija, otmjen, lijep, prihvaćen od svojih đaka, jer je radio u konviktu. Znam da su ga volili svi.«

Fra Častimir Majić o njemu piše: »Žarište njegova svećeničkog rada bilo je usmjereno prema mladim naraštajima koji su u njemu nazrijevali pravoga predvodnika i vrsnog odgojitelja. Fra Mariofil je bio čovjek zadane riječi, otvorena stava i hrabra nastupa u čemu se može naslućivati i uzrok njegova tragičnoga životnog svršetka.«

Njegovi đaci također svjedoče o njemu kao o čovjeku otvorena duha i naprednih ideja i pogleda. Fra Ferdo Vlašić: »Imao sam dojam da se radi o svećeniku veoma žive naravi, s puno radosti, sa željom da učini uslugu svima, te da je našao baš pravo zvanje u franjevaštvu. Bio je pravičan, dobar i uslužan svećenik.« A. Vasilj: »Želio je naravan i ispravan odnos s učenicima, te veliku disciplinu.« Fra Bazilije Pandžić: »Moj dojam je da je bio živ, vješt i brz u izvršavanju poslova.« Jozi Tomaševiću bio je odgojitelj u konviktu: »Smatrao sam ga kao modernog čovjeka – odgojitelja, silno temperamentna kretanja. S nama je znao igrati odbojku i ping-pong. Temperamentnog je bio i hoda, te se s njim teško išlo ukorak, iako smo tada bili mladi. Puno smo zajedno šetali. (…) Vrlo temperamentna je bio ličnost, pun radosti, a nju je iskazivao tako da ju je prenosio na nas.«

J. Leki bio je kolega: »Kolega Marijan Sivrić, kasnije fra Mariofil, bio je vrlo drag, ugodan čovjek, srdačan, a iz njega je uvijek nešto dobro zračilo. Bio je pošten, kao što smo, uostalom morali biti i svi mi, jer smo tako odgajani. Kolegijalan je bio nadasve, a glede učenja bio je samo srednji đak, pomagali smo se međusobno.«

Fra Mariofilu ne zna se grob

O fra Mariofilovoj smrti ne znamo do danas ništa sa sigurnošću. Redovito se bilježilo da su ga ubili partizani oko 12. veljače 1945. negdje u blizini Širokog Brijega, u 32. god. života, 15. godini redovništva i 9. godini svećeništva. Ne zna mu se za grob. Dodaje se ponekad da je prije smrti pokopavao neke ubijene zarobljenike (ili pobijene fratre) prije nego su ubili i njega samoga.

O posljednjim danima na Širokom Brijegu svjedočila je s. E. K., samostanska kuharica. Ona kaže da su fratri, i svećenici i klerici, kao i sestre u vrijeme borbi bili smješteni u podrumu, među bačvama. Nitko nije pucao jer uopće nisu ni izlazili iz skloništa u podrumu. Vojske nikakve nije bilo u samostanu. Nijemci su zauzeli zgradu gimnazije i jedan dio sjemeništa, a ustaše su neko vrijeme bili u konviktu. Opisuje kako su partizani ušli u samostan 7. veljače 1945. oko podne, pljačku, zatvaranje te ponašanje fratara prije pogubljenja.

Jedna skupina fratara: fra Andrija Jelčić, gvardijan, fra Mariofil Sivrić, vikar, fra Rade Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Leonardo Rupčić, fra Fabijan Paponja, svi profesori ili odgojitelji te brat laik fra Melhior Prlić, otišli su dan prije, 6. veljače, iz samostana niz brdo do franjevačke centrale i mlinice gdje su se sklonili. Ti su fratri po završetku pucnjave izišli i došli u samostan ili su ih partizani pronašli u mlinici i centrali te ih pokupili na kamion i odvezli u nepoznatu pravcu.

Kasnije je s. Emerana čula kako su dovezeni u Split te tamo pobijeni na nekom novom groblju. Čula je i da je netko vidio fra Mariofila kako pokapa mrtvace na groblju Sajmište. Očito je to što je čula bilo pogrješno jer danas znamo da nitko od navedenih franjevaca nije dospio do Splita nego su ubijeni na pola puta, u Zagvozdu.

Marijan Sivrić, bratić fra Mariofilov, imao je pouzdaniju informaciju. »Prije nego što su partizani došli, stari svećenici su mu govorili da bježi jer je mlad i može se izvući. Međutim, fra Mariofil je rekao: “Ja ne ću od svoga naroda”, te je tri dana nakon masakra pokopavao mrtve svećenike, a kasnije su partizani došli, odveli ga iz samostana iz Širokog Brijega i ubili. Gdje je ubijen ne znamo, a postoji nekoliko inačica o njegovoj smrti. Prva inačica je da je ubijen na Polugrini kod Širokog Brijega; druga inačica je da je ubijen kod Zagvozda, između Vrgorca i Imotskog, a postoji i inačica da je bačen u Plavo jezero kod Imotskog.«

U Zagvozdu nije ubijen jer nije odveden sa skupinom fratara koja je tamo ubijena, a teško da je bačen i u jezero. Polugrinu spominje i fra Marko Dragićević, ali on ispravno navodi da fra Mariofil nije pokapao ubijene franjevce jer su oni ubačeni u protuzrakoplovno sklonište, poliveni benzinom i zapaljeni (njihove su kosti izvađene tek 1969. i 1971. pokopane u širokobriješku crkvu), nego da je s drugima pokapao ubijene vojnike i civile koji su stradali za vrijeme borbi oko Širokog Brijega ili su ih partizani pobili po zauzeću grada.

Fra Marku su kasnije pričali očevidci, ljudi sa Širokog Brijega, da su fra Mariofila vidjeli dva-tri dana nakon pada Širokog Brijega sa skupinom zarobljenika; on je obavljao obred pokapanja stradalih i ubijenih. Potom je nestalo i njega, ali se ne zna gdje je završio. Kasnije je fra Marko saznao da je na prijevoju Polugrini, kad se ide od Širokog Brijega prema Međugorju, viđeno dvadesetak leševa bez odjeće, a u blizini je bio i jedan habit prebačen preko nekoga graba ili jasena.

Fra Marko pretpostavlja da su to bili upravo zarobljeni njemački vojnici koje je on vidio da su ih 8. veljače partizani doveli u samostan na Široki Brijeg. Najprije su poslužili partizanima da pokopaju mrtvace, a potom su i njih ubili. Sudeći po habitu, među njima je bio i fra Mariofil Sivrić kojemu su partizani dopustili da pokopa pobijene po katoličkom obredu, a onda i njega ubili s vojnicima koji su zakopavali one koji su bili poginuli u borbama.

Zašto je od toliko fratara izabran upravo fra Mariofil da obavi obrede pokopa, možda određeno objašnjenje daje fra Anđeo Herceg u svom prisjećanju na te posljednje mjesece na Širokom Brijegu, gdje je i on bio kao đak. Fra Anđeo kaže da je fra Mariofil bio samostanski vikar te da je bio veoma okretan i lako uspostavljao kontakte s časnicima i vojnicima onih vojski koje su boravile na Širokom Brijegu, dakle s Nijemcima i ustašama: »O njemu znam samo to: Kad smo bili u zbornici sakupljeni, on je najviše kontaktirao s oficirima i vojnicima, koji su tada povremeno dolazili i navraćali. On je nekako bio najokretniji, najslobodniji i najkuražniji i s njima je najviše razgovarao. Što je razgovarao, ne znam, jer sam ja podalje stao.«

Tako je bilo zacijelo i s partizanskim oficirima i vojnicima, a možda fra Anđeo čak i govori o tom zadnjem danu u samostanu. Svakako, možda ga je upravo njegova otvorenost i komunikativnost izdvojila od ostalih pa nije ubijen ni s prvom ni s drugom skupinom širokobrijeških fratara. Ali ništa mu nije pomoglo da kasnije i sam bude ubijen.
Još nitko ne zna gdje je pokopan fra Mariofil i skupina njemačkih zarobljenih vojnika s kojom je najvjerojatnije ubijen na Polugrini. Možda će nova iskopavanja masovnih grobnica u širokobriješkoj ili ljubuškoj općini dati neke odgovore?

Piše dr. fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Posljednji tekst dr. fra Radoslava Glavaša: Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Vjerojatno posljednji tekst koji je napisao i objavio dr. fra Radoslav Glavaš imao je naslov “Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu”. Tekst je pročitao na zagrebačkome Radiju u ožujku 1945., a potom je objavljen i u zagrebačkim Novinama. Govori o strašnome komunističko-partizanskom zločinu nad hercegovačkim franjevcima na Širokome Brijegu u veljači 1945. Ovdje tekst donosimo prema knjizi Glavaševih izabranih članaka koju je priredio Branimir Donat.

Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu

Srbokomunisti poubijali su svećenike, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike, s razloga, što su ljudi uz narod, iz kojega su nikli

Komunističko-boljševička promičbena služba u Beogradu objavila je nedavno u više navrata neistinite vijesti o franjevcima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a posebno o hercegovačkim franjevcima na Širokom Brijegu. Te vijesti nadošle su poslije pada Širokog Brijega u ruke partizana. Prije toga hercegovački franjevci i njihovi nastavnici na Širokom Brijegu nisu uopće spominjani u partizanskim krugovalnim vijestima. Jamačno komunisti nisu imali razloga napadati franjevce.

Kad je Široki Brijeg pao u ruke partizana, razorena je velika franjevačka gimnazija, crkva, samostan i konvikt vanjskih đaka teško su oštećeni i opljačkani.
Franjevački nastavnici i dušobrižnici zatvoreni su u jedan bunker, poliveni benzinom i zapaljeni.
Drugi su ubijeni u samoj crkvi, a neki po raznim župama na zvjerski način mučeni i postrijeljani. Prije toga uništen je samostan franjevaca u Tomislavgradu, zapaljen samostan s crkvom na Humcu kod Ljubuškog, a franjevačku crkvu u Mostaru uništili su neprijateljski zrakoplovi.

Sve je to učinjeno od strane komunista i partizana na veliko zaprepaštenje hercegovačkog puka, jer je na taj način Hercegovačka franjevačka provincija upravo na svoju stotu godišnjicu opstanka ostala bez ijedne kuće, a mnogi njeni članovi poubijani.

Sigurno su se sami komunisti prestrašili svoga nedjela, pa su naknadno morali izmisliti krivnju franjevaca, da tim opravdaju pred javnošću krvoločan postupak prema njima. To se dade zaključiti iz činjenice, da partizani ne dopuštaju nikome pristup na Široki Brijeg, da dobro neupućeni pristaše partizana ne bi vidjeli grozan prizor na hrvatskom Monte Cassinua, porušenom i zapaljenom, s garištem poškropljenim krvlju franjevaca – profesora i dušobrižnika

Partizani su na Širokom Brijegu zaigrali tako krvavo kolo, da niti poslije pokolja ne dopuštaju gledati mučan prizor izmrcvarenih žrtava na razvalinama stoljetnog rada franjevaca. Klasični pjesnici izbjegavali su u svojim dramama krvave prizore a komunisti su taj prizor upriličili, da sami uživaju u ljudožderskom plesu uz isključenje ostale javnosti.

Franjevci su bili dugi niz desetljeća u ovom zabačenom dijelu Hrvatske jedini predstavnici zapadno-europske kulture i uljudbe i sada u tom njihovom poslanju bivaju spriječeni na brutalan način: ubijanjem. Uljudbena misija franjevaca na Širokom Brijegu obustavljena je tako da su nastavnike jednostavno strijeljali pred oltarom. Okrutni ubojice nisu se usudili spomenuti javnosti imena žrtava. Majstori u skupnim ubijanjima i ovdje su se pokazali u pravom svjetlu. Pitamo javnost: u ime kojega naroda i pokrajine, zbog čijih ugroženih probitaka poubijaše komunisti franjevce na Širokom Brijegu, kad među ubojicama ne bijaše nijedan Hrvat, Hercegovac ili hrvatski rodoljub?

radoslav glavas

Dr. fra Radoslav Glavaš

Ubiše ih u ime Moskve, za volju komunističke internacionale. Njih ubiše bez ikakva suda i istrage, a druge na temelju nekakvih osuda, koje nisu izrečene od hrvatskih državnih sudova. Hrvatskim državljanima može da sudi samo hrvatski sud za propuste i pogriješke nacionalnog značaja, a za prekršaje ćudorednog karaktera zakonita crkvena oblast. Zakonita opstojnost sudova i materijalno pravo na temelju kojega se sudi ne može biti samovolja narodno disparatne šačice ljudi, koja je ubačena na hrvatsko državno područje.

Oduzeti život nekom Hrvatu može se samo na temelju hrvatskih državnih zakona, a ne na temelju samovolje, koja izvire iz mržnje na sve, što je hrvatsko. Tu se ne radi samo o kakvom sudskom postupniku, nego o etičko-povijesnoj podlozi državnog zakona. A hrvatskom građaninu može se suditi isključivo na temelju hrvatskog državnog prava, pod kojim izrazom ne treba razumjeti zbir samo povijesnih povelja, nego skup državnih zakona, koji niču iz hrvatskih povijesnih povelja, oslanjaju se na hrvatsku prošlost i izviru iz hrvatskih državnih potreba.

Stoga je svako oduzimanje života hrvatskom narodnom pripadniku izvan okvira hrvatskog državnog prava ili pače protiv njega, nenadležno, protuzakonito i nećudoredno. Komunisti su prema tome počinili umorstva nad hrvatskim građanima, pa im stoga ne možemo priznati niti to, da su ratni zločinci – koji izraz ne znači ništa ili svašta, kako mu tko hoće pridati značenje – oni su jednostavno zločinci nad hrvatskim narodom.

Ponavlja se slučaj iz drugih zemalja i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u pogoršanom obliku jer su komunisti u našem slučaju poubijali sasvim nepolitičke ljude, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike. Uništiše ih zbog toga što u Hercegovini ne mogoše naći komunističkih pristaša, jer se hercegovački puk nije dao upregnuti u boljševička kola, a tomu svemu bili su krivi franjevci, koji su odgojili narod, kako će ljubiti svoju vjeru i domovinu, te braniti svoje ognjište, a ne služiti narodnim protivnicima. Bolju svjedodžbu franjevcima i narodu nisu komunisti mogli dati nego upravo na taj način, što su priznali, da među njima i povjerenim im pukom nisu našli svojih pristaša.

Kod ovog grubog oduzimanja života nevinim svećenicima imali su Angloamerikanci djelatnog udjela pomažući tvarno i moralno ustanak subverzivnih elemenata na Balkanu protiv Nezavisne Države Hrvatske i njenih pripadnika. U sjećanju hrvatskog naroda ostat će ta činjenica trajno u uspomeni. Protivnici se varaju, ako misle, da se u ovom slučaju radi o kolonijalnom narodu bez kulture i pamćenja. Zlodjela savezničkih pomagača ostat će trajan dokument protivničke zasljepljenosti i mržnje prema malom hrvatskom narodu, kojemu se na nečuven način pokušava oduzeti sloboda i država, uništavaju kulturna dobra i ubijaju duhovni predstavnici. Što bi učinili Englezi kad bi komunisti poubijali na ovaj način njihove svećenike samo zato, jer su Englezi.

Ne znamo, na koji će način angloamerički državnici i publicisti opravdati postupak komunista protiv hrvatskog katoličkog svećenstva. Pokušat će vjerojatno šutnjom preskakati ovakve krvave međaše u povijesti državne izgradnje hrvatskog naroda, no to sadističko prešućivanje hrvatske stvarnosti ne će ni u koliko pomoći stvaranju i održanju „jugoslavenskog“ fantoma. Još manje će moći službeni govornici engleskog krugovala za „jugoslavenska“ pitanja svojim neartikuliranim „jugoslavenskim jezikom“ uvjeriti poznavaoce stvarnog stanja u našoj državi o nekakvim preduvjetima za obnovu Jugoslavije, prelazeći preko hrvatskih žrtava i hrvatske narodne volje za samostalnim državnim životom.

Poklane nevine žrtve potvrđuju nemogućnost zamišljenih osnova u pogledu podjarmljivanja hrvatskoga naroda, uklapajući ga nasilno u bilo kakvu tuđu državu: Angloamerikanci su za obnovu razorenog Monte Cassina i za uništene povijesne umjetnine ponudili cement i željezo. Možda će i razoreni Široki Brijeg biti predmet angloameričke „darežljive ljubavi“ u osnovi poslijeratne tobožnje obnove Europe, ali ne znamo, na koji će način reparirati krvave žrtve: kako će oživjeti kosti franjevačkih lešina pod ruševinama gimnazije na Širokom Brijegu. Žar iz nevino prolivene krvi sukljat će prema nebesima kao trajan ukor zločincima i njihovim pomagačima.

Žrtve franjevaca bit će zalog za sretnu budućnost hrvatskoga naroda, njegove države i zemlje, koja je natopljena dragocjenom krvlju njenih sinova. Komunističke horde zaplesale su na Širokom Brijegu ljudožderski ples, ne dajući uvida općinstvu nego uživaju sami u krvavoj tragediji najstarijeg vjerskog i kulturnog žarišta u Hercegovini. Komunisti se straše dignuti zastor ispred tako groznog prizora. Stoga hrvatskoj javnosti nisu poznate potankosti užasnog pokolja na Širokom Brijegu, no neka žrtve stradalih franjevaca i njihova uništena kulturna dobra budu, u nizu ostalih gubitaka, jedan prinos više u žrtvama hrvatskoga naroda za životnu opstojnost i državnu nezavisnost.

Grobište poklanih franjevaca na Širokom Brijegu bit će trajan narodni spomenik i ujedno divna žrtva za vjeru i narod. (Dr. Radoslav Glavaš)

Budući da je od 1941. do 1945. obnašao visoku službu u Vladi NDH, fra Radoslav dr. Glavaš zacijelo je najkontroverzniji među svim ubijenim hercegovačkim franjevcima. U posjedu sam nekih novih dokumenata vezanih za njegovo djelovanje u navedenom razdoblju pa ih ovdje u skraćenom obliku predstavljam javnosti. Budući da je dio tih dokumenata već prije držao u rukama i dijelom objavio biskup dr. Ratko Perić, u točki I. osvrćem se na njegov članak, a potom u točkama II., III. i IV. predstavljam same novootkrivene dokumente koji se čuvaju (barem njihovi prijepisi) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

I.
U 4. broju časopisa Hercegovina franciscana objavio sam opširan životopis fra Radoslava dr. Glavaša, hercegovačkog franjevca, pročelnika bogoštovlja u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja Vlade NDH 1941. – 1945. (str. 191. – 242.). Na to se osvrnuo biskup dr. Ratko Perić u Službenom vjesniku hercegovačkih biskupija (br. 1/2009., str. 77. – 89.), potom opet u istome Vjesniku (br. 3, str. 280. – 282.) nakon što je uredništvo Službenog vjesnika odbilo objaviti moj osvrt na prvi biskupov prilog i prije nego što je tekst bio igdje objavljen, što je zacijelo više nego neuobičajena praksa. Moj je, pak, osvrt na biskupov prvi prilog objavljen u Hercegovini franciscani, br. 5 (str. 551. – 556.) krajem 2009. pod naslovom Franjevački »vjekovni« mentalitet?

Zanimljivo je da se preuzvišeni biskup u svome drugom interventu uopće ne osvrće na glavni predmet njegova prvoga interventa i moga odgovora koji mu je bio dostupan u rukopisu, a to je pitanje iskvarenoga »franjevačkog mentaliteta« pa nije jasno je li još tako uvjeren u tu svoju tezu. U drugom interventu preuzvišeni biskup ističe pitanje o bijegu fra Radoslava dr. Glavaša pred partizanima u svibnju 1945. te dokazuje da je on stvarno pobjegao iz Zagreba, da je bio među desetinama, možda i stotinama tisuća hrvatskih vojnika i civila koje su Englezi izručili partizanima koji su ga potom uhitili, sudili na smrt i, konačno, vjerojatno početkom srpnja 1945. strijeljali.

Da bi dokazao svoje teze, biskup navodi Izjavu dr. Radoslava Glavaša koju je dao pred partizanskim istražiteljima u Zagrebu 10. lipnja 1945., a koja se čuva (barem njezin prijepis) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu HR-HDA-1561, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH, Serija tematskih cjelina u skupini vezanoj uz Katoličku crkvu (izvorna signatura SDS RSUP SRH: 001.1.6, kut. 8).

Slijedeći taj trag i sâm sam uspio dobiti navedenu Glavaševu Izjavu, ali i ne samo nju nego i druge dokumente koji se nalaze u mapi vezanoj za njega. Tako se nakon Izjave od 10. lipnja 1945. (str. 4. – 8.) u Glavaševoj mapi u HDA-u nalaze i sljedeći dokumenti: prijepis članka iz Hrvatskog naroda od 4. lipnja 1941., br. 110, str. 13., pod naslovom Ustaška borba na Širokom Brijegu (u prijepisu str. 17.); Glavašev članak iz Spremnosti od 10. listopada 1943., br. 85, str. 3., pod naslovom Talijanska bilanca i Hrvati; Držanje talijanskih vojničkih svećenika u okupiranim našim krajevima (u prijepisu str. 18. – 20.); Zapisnik od 13. VI. 1945 godine; Predmet: Pismena izjava Dr. Radoslava Glavaša (str. 21. – 27.); Promemoria: Hrvatska pravoslavna crkva, službeni dopis Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja NDH – Odjel za bogoštovlje, upućen Ministarstvu vanjskih poslova NDH, br. 39/1945. (bez nadnevka, ali je vjerojatno riječ o prvim danima 1945.), koji je vlastoručno potpisao, a zacijelo i napisao fra Radoslav dr. Glavaš (str. 29. – 32.). Uvjeren da će i ovi novi dokumenti dodati barem kakvu novost vezanu za život fra Radoslava dr. Glavaša, stavljam ih ovdje na uvid široj javnosti.

Najprije se, dakako, valja osvrnuti na pitanje vjerodostojnosti navedenih dokumenata, osobito Glavaševe Izjave (str. 4. – 8.) i još više Zapisnika od 13. VI. 1945 godine (str. 21. – 27.). Biskup Perić nekako prejednostavno prelazi preko pitanja autentičnosti Izjave, »prepuštajući to pitanje stručnjacima« (Biskupovi osvrti: Biskup Čule i pročelnik odjela za bogoštovlje Glavaš, Službeni vjesnik, br. 3/2009., str. 280.), ne ulazeći u okolnosti u kojima je Izjava nastala. Nedvojbeno je da ju je Glavaš napisao u stanju teške tjelesne i psihičke torture, svjestan da je njegov život na kraju i da nepriznavanje onoga što mu se stavlja na teret može prouzročiti nove teške torture prije konačnoga smaknuća. I ne odnosi se ta konstatacija toliko na Izjavu koliko na Zapisnik sastavljen tri dana nakon nastanka Izjave.

U tom zapisniku ima toliko nelogičnosti i nategnutosti da je nedvojbeno da je Glavaš bio prisiljen potpisati ono što nikada nije rekao, ono što su njegovi »islednici« željeli da on kaže i potpiše. To se, dakako, ne odnosi na čitavi Zapisnik, nego na one dijelove koje su isljednici naknadno umetnuli u Glavaševu izjavu i uklopili u cjelovit tekst. O tome ću kasnije nastojati donijeti nekoliko konkretnih dijelova teksta Zapisnika koji bi trebali potvrditi tu moju tvrdnju. K tome, ni Izjava od 10. lipnja ni Zapisnik od 13. lipnja ne nose na sebi Glavašev potpis pa je jasno da je riječ o prijepisima i jednoga i drugoga dokumenta.

Budući da zasada nemamo na raspolaganju ni jedan ni drugi dokument u izvorniku, nego samo u prijepisu, ne možemo tvrditi čak ni to da ih je Glavaš ikada uopće potpisao. A ako i jest, što je vjerojatno, onda je još upitnije jesu li to stvarno njegove autentične misli (osobito u Zapisniku) ili je bio prisiljen potpisati ono što su od njega tražili isljednici. Ja sam, pogotovo vezano za Zapisnik, u potpunosti uvjeren da je riječ o ovoj drugoj mogućnosti.

Mogao bih se mirne duše složiti s biskupovim mišljenjem da se njemu čini »da je onaj dio (Izjave) u kojem dr. Glavaš govori o svome povlačenju, zajedno s hrvatskom Vladom, u Austriju, doista vjerodostojan« (SV, br. 3/2009., str. 281.). Po svemu sudeći, Izjavu je pisao sam Glavaš pa u njoj nema kasnijih interpolacija njegovih isljednika pa ne bi trebalo sumnjati u to da je i on sam došao do Austrije iz koje je bio vraćen partizanima. On, naime, toliko uvjerljivo piše o tome povlačenju, s tolikim detaljima (Glavaševa mapa u HDA: str. 5. – 6.; u biskupovu tekstu str. 281. – 282.), da ne treba dvojiti da je i sam u tome sudjelovao. To, pak, nipošto ne niječe pričanje njegova rođaka, sada već davno pokojnoga isusovca p. Glavaša (objavljeno u HF, br. 5, str. 556.), da je susretao fra Radoslava u pritvoru u Zagrebu te mu savjetovao da bježi na što je ovaj tvrdoglavo odgovarao: »Ne ću bježati, nisam kriv!« To se, dakako, odnosi na razdoblje nakon povratka s austrijske granice do koje je, sve su prilike, dospio i sam fra Radoslav dr. Glavaš.

Ostaje nejasno zašto je Ruža Bajurin bila uvjerena da Glavaš nije bježao pred partizanima nego da je čitavo vrijeme ostao kao i zašto se do sada redovito pojavljivalo takvo mišljenje. Možemo samo pretpostaviti da u tolikoj zbrci nije imala uvida u Glavaševo kretanje, a ni saznanja da on nije ostao u Zagrebu nego se i sam zaputio prema austrijskoj granici. U svakom slučaju, osobno sam sklon povjerovati u to da Glavaš nije dočekao partizane u Zagrebu nego im je zajedno s mnoštvom bio izručen na austrijskoj granici i onda vraćen u Zagreb na suđenje pred partizanskim sudom. To, pak, ništa ne govori ni o njegovoj krivnji ili nevinosti, a ni o njegovoj (ne)prikladnosti za uzdizanje na čast oltara kako to zaključuje i sam biskup Perić: »Eventualni bijeg fra Radoslava Glavaša pod okrilje saveznika nije nikakav dokaz ni da je kriv ni da nije kriv. Pa ni s moralne strane: bilo je nevinih koji su bježali, i krivaca koji su ostali. Pogotovo kad je u pitanju krivnja u očima bezbožnih i besavjesnih komunističkih partizana!« (SV, br. 1/2009., str. 89.; isto u SV, br. 3/2009., str. 280.)

Drugo je pitanje Glavašev odnos prema biskupu Čuli pa i prema apostolskom vizitatoru pri Hrvatskom episkopatu R. Marconeu. U navedenoj Izjavi Glavaš piše da je, nakon što je Vlada NDH odbila »primiti na znanje« imenovanje novih biskupa Petra Čule u Mostaru i Janka Šimraka u Križevcima, upravo on bio pozvan u nadbiskupski dvor u Zagrebu gdje su mu nadbiskup Stepinac i vizitator Marcone priopćili da je »izopćen iz Katoličke crkve«, smatrajući njega odgovornim za takav postupak Vlade. Na to Glavaš piše: »To dakako nije stajalo, jer nisam bio kompetentan.« Takvo bi Glavaševo tumačenje valjalo konačno uzeti kao ispravno jer je on očito osjećao da nema udjela u toj odluci Vlade NDH pa da za to ne može ni snositi posljedice.

U nastavku Glavaš dodaje da mu je kasnije Marcone poručivao da dođe k njemu, ali je Glavaš »ostao uporno kod svoga stanovišta da nema(m) kod njega što tražiti ni moliti« (Glavaševa mapa u HDA, str. 6.; biskupov tekst, SV, br. 3/2009., str. 281.). Iz te rečenice biskup Perić izvodi dalekosežne zaključke. Tako kaže da bi danas, da je Glavaš nakon raspisa ministarstva protiv nepriznavanja imenovanja dvojice novih biskupa dao neopozivu ostavku na svoj visoki položaj, to »bila jedna od važnih točaka u današnjem istraživanju njegova lika i djela u postupku “Fra Leo Petrović i 65 subraće”.«

Zaključuje: »Zašto je fra Radoslav Glavaš uporno odbijao susresti se s benediktinskim opatom, predstavnikom Svete Stolice pri Hrvatskom episkopatu, i kod kojega – kako piše – nije imao što “tražiti ni moliti”, pa i nakon Marconeovih poruka preko Stepinčeva tajnika, ostat će Glavaševa tajna. Tajna koja će se morati nekako otkriti i rastumačiti prije nego se formalno “zatraži i zamoli” od te iste Svete Stolice da ga uzme u postupak za beatifikaciju!« (SV, br. 3/2009., str. 282.) Meni ove riječi zvuče odveć kruto jer ne mislim da bi negativan odnos jedne osobe prema drugoj, pa makar ta druga bila i apostolski vizitator, trebao i smio biti ključan u nečijem postupku beatifikacije. Naime, sama činjenica da je netko apostolski vizitator još uvijek ne govori da je on svet i da mu u svemu treba povlađivati i s njime se slagati tim više što ovdje nema nikakve naznake da bi Glavaš odbijao ili prezirao štogod u nauku Katoličke crkve pa čak niti u disciplini Crkve.

Jednostavno se nije osobno slagao s Marconeom držeći da je nepravedno izvrgnut izopćenju pa stoga nije imao ni želje s njim se viđati. Držim da je prejaka biskupova formulacija da bi Glavaševo izbjegavanje Marconea moglo biti velikom zaprjekom u postupku njegove beatifikacije. Jer, po svemu sudeći, razlozi za to »izbjegavanje« bili su političke, a ne crkvene naravi. O tome će biti riječi u tekstu koji slijedi.

Možda, naime, o tome možemo više saznati iz Zapisnika od 13. lipnja. Kako sam već spomenuo, očito je da u tom zapisniku ima naknadnih interpolacija pa vjerojatno nikada ne će biti jasno što je tu Glavaševo, a što su mu podmetnuli i prisilili ga da potpiše. U svakom slučaju, nedvojbeno je da je Glavaševa odbojnost prema Marconeu bila motivirana političkim razlozima, točnije Glavaševim uvjerenjem da je i sam Marcone, inače rodom Talijan, makar u službi Svete Stolice, u najvećoj mjeri podržavao talijansku državnu politiku koja je, sve dok Italija 1943. nije kapitulirala, izravno radila protiv hrvatskih državnih interesa.

Tako Glavaš odgovara u Zapisniku: »Uvijek sam zazirao od rimskih političara, vatikanskih i kvirinalskih, pa i u slučaju Dr. Marconea. K njemu iz principa nisam htio ići niti se kod njega pojaviti.« Nakon što ga je Marcone izopćio zbog gore spomenutih biskupskih imenovanja (»što nisam primio na znanje, poričući mu kompetenciju, budući sam ja redovnik«), više se s njime nije nikada susreo. »Zvao me, ali nisam htio iz više razloga, a najdublji je razlog moja instinktivna odbojnost prema rimskoj politici na Balkanu, koja je imala kobnih posljedica za narod.« O tome je Glavaš već pisao u svojoj doktorskoj disertaciji u kojoj je obradio svećenika Jakšu Čedomila, poznata borca protiv talijanaša u Dalmaciji.

Marconeov tajnik Giuseppe Massucci i sam Marcone bili su »kopča izmedju talijanske soldateske i Vatikana na ovome dijelu Balkana i taj konkubinat imao je teške i neželjene posljedice za čitav naš narod.« (Glavaševa mapa u HDA: str. 23.) Iako sam uvjeren da ova posljednja rečenica nije izvorno Glavaševa nego njegovih isljednika, ipak je nedvojbeno da on s Marconeom nije želio bliskije kontakte zbog političkih, a nikako ne zbog vjerskih stvari ili crkvenih normi. Možda je to »tajna« o kojoj govori biskup Perić? Dakako, upitna je Glavaševa tvrdnja da on kao redovnik nije spadao pod »kompetenciju« apostolskog vizitatora jer je Marcone ipak bio predstavnik Svete Stolice. K tome, Glavaš pretpostavlja osobne animozitete svojoj političkoj funkciji i pokazuje da nije bio rođen za političara.

II.
U nastavku bih želio reći nešto više o samim dokumentima koje sam gore nabrojio, a osobito o Zapisniku od 13. VI. 1945 godine. Taj je dokument, koji ima podnaslov Pismena izjava Dr. Radoslava Glavaša, od iznimne važnosti jer se upravo njime javni tužitelj Jakov Blažević poslužio kao krunskim dokazom na suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu 1946., o čemu je pisao i u svojoj knjizi Tražio sam crvenu nit (Zagreb, 1976., str. 127.; usp. HF, br. 4/2008., str. 230. –231.).

U Zapisniku Glavaš odgovara na osam pitanja: 1) tko je dolazio k njemu u Ministarstvo i s kakvim razlozima; 2) kakvi su bili njegovi odnosi s fra Dionizijem Juričevim i fra Justinom Medićem koji su radili u vjerskom odjelu Ponove koja je bila nadležna za »prekrštavanje« i imovinu Srpske pravoslavne crkve; 3) kakve su bile njegove veze s Ivom Bogdanom; 4) što je razgovarao s dr. Milom Budakom vezano za »prekrštavanje Srba«; 5) iscrpan pregled rada dr. Marconea, »papinog legata u NDH«; 6) kako je došlo do zasjedanja biskupske konferencije u Zagrebu u ožujku 1945.; 7) što zna o nastojanju dr. Šimraka, križevačkoga grkokatoličkog biskupa, oko prevođenja Srba u Grkokatoličku crkvu; 8) kakvi su bili odnosi višega katoličkog klera prema vlastima NDH i poglavniku.

Glavašev odgovor na prvo pitanje može se svesti na to da je k njemu u ministarstvo dolazilo mnoštvo ljudi s raznim problemima, osobito vezano za »službene potrebe svoje vjere ili osobe«, kao i oni s kojima ga je vezala ljubav prema književnosti. Zanimljiviji je odgovor na drugo pitanje. U Ponovi je bio vjerski odjel čije djelatnike, također franjevce, Glavaš ne ocjenjuje visokom ocjenom: Dionizije Juričev, pripadnik dalmatinske Franjevačke provincije sv. Jeronima, te Justin Medić, pripadnik Hercegovačke franjevačke provincije koji je u kolovozu 1941. samovoljno otišao u Zagreb zbog čega je bio isključen iz Provincije te 20. listopada 1942. sekulariziran i postao član Đakovačke biskupije.

Oni su u Ponovi bili zaduženi za vjerske prijelaze, osobito s pravoslavlja na katoličanstvo. Ponekad su posjećivali Glavaša, ali on nikada nije stupio nogom u njihov ured. Za Juričeva kaže da je »čovjek vjetrogonjast, neozbiljan i do srži odan Paveliću, dok je Medić obični mediokritet, komu sam u srednjoj školi morao pisati zadaće«. S njima nije imao što puno raspravljati jer nisu bili dorasli, »to su bili ljudi zanosa i odanosti, jer su bili ustaše-emigranti, ali do kraja nesposobni ljudi, pa je jamačno i njihova nesposobnost doprinijela ukidanju vjerskog odsjeka početkom 1943. g.«

Juričev je smrtno stradao 16. rujna 1943. kod mjesta Butiga, između Sinja i Splita, u 28. godini života u partizanskom napadu na postrojbe hrvatske vojske koja je, nakon kapitulaciji Italije, putovala da bi preuzela vlast u Splitu (J. Sopta, Znali su zašto umiru; Stradanja franjevaca Provincije sv. Jeronima u Drugom svjetskom ratu, Zadar, 1999., str. 11. – 14.; A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 296.). Medić je preživio rat i poraće, a prema nekim vijestima nakon rata je živio u Nizozemskoj gdje je i umro kao svećenik.

Što se tiče imovine Srpske pravoslavne crkve ni oni u vjerskom odsjeku nisu imali veze s time, nego je u Ponovi postojao i odsjek za imovinu iseljenih osoba ili osoba koje su napustile teritorij NDH. Glavaš se, pak, u tadašnjem ministarstvu zauzimao da i pravoslavna crkva mora imati imovinu kako bi mogla funkcionirati pa je u nekim slučajevima i isposlovao da se Crkvi vrate oduzeta imanja.

O svome odnosu s Ivom Bogdanom, šefom promidžbe NDH, kaže da su se poznavali površno, a s njim se pred kraj rata susreo dvaput i to oba puta službeno, vezano za sazivanje biskupske konferencije o čemu će biti više govora u 6. točki. S Milom Budakom bio je blizak, što je poznato iz brojnih drugih izvora, ali naglašava da se s njime nije slagao u jednome: Glavaš je u razgovoru s Budakom o Srbima rekao da »pravoslavnu crkvu treba u Hrvatskoj priznati i dopustiti joj djelovanje«, dok je Budak smatrao »da Srbe treba ukloniti iz NDH«, tako da on nije bio ni za »prekrštavanje« Srba, nego za njihovo »istrebljenje«.

U 5. točki Glavaš govori o Marconeu o čemu je već bilo govora. Ovdje je nemoguće oteti se dojmu da je drugi dio Glavaševa odgovora u stvarnosti naknadni dodatak koji su ubacili njegovi isljednici i prisilili ga da i to potpiše (ako je uistinu ikada išta potpisao!). Od one gore već navedene rečenice o sprezi »talijanske soldateske i Vatikana« pa sve do kraja te točke tekst je pisan po narudžbi i malo je vjerojatno da bi to moglo biti Glavaševo mišljenje. Tako se u tekstu govori da je Marcone istodobno bio »papin delegat u NDH« i »šef talijanskih svećenika na Balkanu, a poznato je, da vojni svećenici talijanski nisu bili ništa drugo nego uhode Vatikana na Balkanu. (…) Jedinstvena je činjenica u povijesti diplomacije, da jedan papin delegat bude u isto vrijeme šef vojnih svećenika u ovoj zemlji, koja je okupirana od talijanske vojske.«

Nastavlja da »nam je pretila« opasnost »od ujedinjenih snaga rimskoga političkog katolicizma i službene talijanske imperijalne politike«. Cilj je bio proširiti na čitavi Balkan ono što se već zbilo u Istri, a to je »uska suradnja rimske crkve i talijanske države oko potiskivanja slovenskog elementa na Balkanu«. Nakon kapitulacije Italije Marcone mijenja ploču te počinje podržavati NDH, a u zadnje je vrijeme neobično toplo govorio o Paveliću te bio njegov čest gost dok su se stalno pronosili glasovi da će »Vatikan sigurno uspjeti spasiti NDH kod saveznika u slučaju propasti Njemačke«. Marcone je slao »povoljne izvještaje o NDH u Vatikan«. Moglo se zaključiti da mu je »bilo mnogo stalo do očuvanja NDH« što znači da je i vatikanska politika pod svaku cijenu željela očuvati NDH.

Na kraju, Glavaš je čuo da je Vatikan dao Marconeu instrukcije da »postupak oko prelaza – makar taj prijelaz bio iz straha i pod prisilom – treba pojednostaviti, da prijelaz bude što brži«. Uistinu je teško ne uvidjeti da je većina ovih teza zapravo komunistička promidžba protiv Vatikana i Crkve, kao i Marconea koji se još uvijek nalazio u Zagrebu. Ako se ima na umu da su partizani smatrali Nezavisnu Državu Hrvatsku zločinačkom tvorevinom, onda je, dakako, zločin (Vatikana) i podržavati takvu tvorevinu, a velika je odgovornost i samoga apostolskog vizitatora. Na prvi se pogled vide neke nelogičnosti, primjerice da je Marcone bio »šef talijanskih vojničkih svećenika na Balkanu«, što je potpuno nemoguće niti to može biti Glavaševa izjava, kao i to što ga se stalno naziva »papinim delegatom u NDH« što on nikada nije bio, već samo apostolski vizitator pri Hrvatskom episkopatu, a pogotovu da bi Vatikan odobrio »pojednostavljenje« ili ubrzanje vjerskih prijelaza kad je sam Glavaš opširno govorio o izričitom otporu Crkve takvoj praksi (usp. Glavaševu Izjavu, str. 6. – 7.).

Upravo u ovom drugom dijelu odgovora na 5. točku toliko se puta ponavlja da je Glavaš »čuo« ovo ili ono, da se o nečemu »pričalo«, da on »pretpostavlja«, da nikad nije bio u posjedu dokumenata o kojima govori i tome slično. Upadljivi su i srbizmi koje Glavaš kao izvrstan znalac hrvatskoga jezika nikada ne bi izgovorio ili zapisao, primjerice opasnost koja je »pretila«, ono što se »dešavalo« u Istri, »potiskivanje slovenskog (umjesto slavenskog, m. o.) elementa«, »slovenačke« snage (umjesto slovenske, m. o.), kao i neki drugi stilski postupci.

Osobito je važna 6. točka Zapisnika u kojoj Glavaš pojašnjava kako je došlo do održavanja biskupske konferencije u Zagrebu 24. ožujka 1945. Pišući Glavašev životopis, kada još nisam imao u ruci taj zapisnik, izrazio sam dvojbu nije li njegova izjava, ili »barem dijelovi te izjave sa saslušanja pred komunističkim istražiteljima neposredno po okončanju rata, bila iznuđena prisilom.« (HF, br. 4/2008., str. 231. – 232.) Sada sam, pak, u to potpuno uvjeren: nešto od toga je istina, naime, da je Vladi NDH bilo stalo da episkopat i drugi »vjerski pre[d]stavnici dadu izjave u korist NDH«, ali je posve nemoguće da bi Glavaš izjavio da je »stvarno poslanica preuzela političke sugestije Ive Bogdana i naravno garnirala to drugim mislima sakralnog karaktera, da poslanica ne ispadne kao politički pamflet«.

O poslanici kao o pamfletu mogao je govoriti samo partizanski isljednik, a nikako ne i Glavaš, koji je bio višegodišnji visoki službenik u Vladi NDH. Sve ono što je zabilježeno u 6. točki tako sliči partizanskim krivotvorinama i njihovoj propagandi da je nemoguće oteti se dojmu da su oni fakti koje je Glavaš znao i zabilježio o biskupskoj konferenciji bili tako preformulirani da bi se u pogodnom trenutku mogli koristiti protiv »velikih igrača« kao što se to onda u stvarnosti dogodilo na suđenju nadbiskupu Stepincu. I sami je ministar pravosuđa Canki pred partizanskom ispitnom komisijom izjavio da je »konferencija sazvana na želju, na inicijativu nadbiskupa« (HF, br. 4/2008., str. 232.), a ne poglavnika, i to radi dušobrižničkih i općenacionalnih razloga, a nipošto ne radi bezuvjetnog očuvanja NDH, što je javni tužitelj Jakov Blažević ustrajno i bezuspješno želio podmetnuti Stepincu.

Na pitanje o biskupu Janku Šimraku Glavaš je izjavio da je Šimrak nastojao da što više pravoslavnih, koji su se odlučili na prijelaz u drugu Crkvu, prijeđe upravo u grkokatoličku crkvenu zajednicu jer je njima to, zbog obreda, bilo najlakše prihvatiti. Koliko je sve stvarno Glavaševa, a koliko isljednikova formulacija, teško je reći. U posljednjem, pak, odgovoru opet je nedvojbeno da je dio rečenica zapisao isljednik pa potkučio Glavašu na potpis. Evo primjera tipične partizanske propagande: »Općenito se može reći, da su odnosi izmedju višeg katoličkog svećenstva i vlade bili nadasve srdačni, jer se počelo računati u vladi s podporom katoličke crkve kad bude trebalo čuvati NDH od propasti. Jedino su zagrebački Kaptol i njegovi kanonici bili trajno rezervirani, jer su se bojali da će im država oduzeti imanje. Stoga oni nikada nisu bili skloni NDH, ali ne iz kakvih objektivnih i narodnih razloga, nego iz straha za svoja dobra.«

Baš bi bilo zanimljivo znati kako su to ustaše isplanirale da im biskupi spase državu od propasti?! A ovo o »narodnim razlozima« tako neumoljivo podsjeća na partizane kojima je sve bilo »narodno« pa čak i oni sami »narodno-oslobodilačka« vojska. O Stepincu Glavaš, ili njegov isljednik, bilježi da zna »toliko, da je često bio kod poglavnika« iako je svakomu jasno da su odnosi između Stepinca i Pavelića bili sve prije nego dobri. Dapače, na rubu incidenta. Nemoguće zvuči i rečenica: »Svi su biskupi ipak uživali povjerenje, pa im je svima podjeljeno najviše odlikovanje.« Neki svakako jesu, ali sigurno nisu svi.

III.
Kratko ću se osvrnuti i na druge spise vezane za Glavaša, a čuvaju se u spomenutoj mapi. U Izjavi danoj 10. lipnja 1945. Glavaš, osim o onim temama koje je već u izvadcima donio biskup Perić, progovara i o još nekim zanimljivim temama. Najprije govori da je u Zagreb stigao već 16. travnja 1941. sa željom da položi doktorski ispit. Kako mu se jedan profesor u međuvremenu razbolio, a drugi bio odveden u logor, to se polaganje moralo odgoditi za godinu dana. U međuvremenu je od Budaka tražio namještenje da bi mogao živjeti i ujedno pomagati svojima koji su u Hercegovini ostali bez hranitelja.

U svibnju 1941. imenovan je predstojnikom bogoštovnog odjela, ali nije imao sreće s plaćom koju je počeo dobivati tek u prosincu. On je čitavo vrijeme zapravo bio vršitelj dužnosti pročelnika na čelu četiriju odsjeka – katoličkog, pravoslavnog, islamskog i protestantskog – iako je stalno molio da ga se stavi samo za šefa katoličkog odsjeka. Dvaput je Vlada imenovala stvarne pročelnike, ali je prvi već za nekoliko dana otišao na drugu dužnost, a drugi nikada nije ni nastupio. Za vrijeme Glavaševa službovanja bilo je i većih nesuglasica, osobito kad je u pitanju bio ustav islamske zajednice kao i ustroj Hrvatske pravoslavne crkve. Uz taj posao Glavaš se trajno bavio i književnim radom, a najveći je broj znanstvenih članaka objavio u Hrvatskoj reviji. Izrijekom navodi da nikada nije »bio upisan ni u jednu organizaciju ustaškog pokreta« pa tako nije bio ni »organizirani ustaša«.

U 2. točki Glavaš piše o »pokrštavanju Srba u Hrvatskoj«, točnije, o prijelazima u druge vjerske zajednice. To se zbivalo 1941. i 1942., u početku ponekad i masovno, a kasnije samo u pojedinačnim slučajevima. Za prijelaze je bilo zaduženo Državno ravnateljstvo za ponovu koje je imalo svoj vjerski odsjek koji se redovito nazivao samo Ponova. »Ova ustanova je organizirala prelaze, a prethodno je pronalazila propovjednike i župnike, koji su narod u vjeri poučavali i nakon toga primali u katoličku crkvu.« U sve se međutim umiješala i Crkva pa su biskupi izdali »okružnicu župnicima, gdje je rečeno, da jedino crkva može propisivati način vjerskog prelaza i primati vjernike, a ne nikakva drž[avna] ustanova. Država je naime forsirala prelaze u masama, a crkva je stala na stanovnište, da se prelazi ne mogu vršiti bez prethodne vjerske obuke. Istini za volju treba reći, da je episkopat bio protiv nasilnih prelaza, ali je opet medju raznim vjerama nastalo takmičenje u pogledu primanja pravoslavaca.«

To se osobito odnosilo na muslimane u Krajini koji su tražili da pravoslavni prijeđu na islam. Najviše je pak pravoslavaca zbog državnog pritiska prelazilo u grkokatolike, a dobar dio i u rimokatolike. Glavaš navodi da i među samim ustašama nije bilo jedinstvena stava što učiniti s pravoslavnim Srbima. Najradikalniji, na čelu s Eugenom Kvaternikom, uopće nisu priznavali nikakve prijelaze, nego su najviše progonili upravo one koji su prešli na drugu vjeru. Tamo gdje njih nije bilo, ili nisu imali prevlast, postojala je umjerenija struja koja je nastojala zaštititi pravoslavno stanovništvo. »Stoga su nerijetko i neki državni službenici, da spase Srbe od pokolja savjetovali odnosno potpomagali njihove prelaze.(…) Oni su savjetovali prijelaz samo zato što su bili nemoćni pred nekim ustaškim rasovima koji su nemilosrdno trebili pravoslavce.« Govori on i o rušenju pravoslavnih crkava za što je postojao poseban ured na čelu kojega je stajao dr. Dragan Dujmović.

Konačno, u 3. točki Glavaš razjašnjava kako je riješeno vjersko pitanje u cjelini u NDH. Kaže da je bilo puno improvizacija vezano za sve priznate vjerske zajednice, a da su se konačna rješenja redovito odgađala za vrijeme nakon svršetka rata. Pravoslavci u početku nisu imali prava, čak su bili i progonjeni. Kad se vidjelo da to ne vodi ničemu, 1942. osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva »koja je onda stajala na ravnoj nozi s ostalim religijama ukoliko je narod pristupio toj crkvi«. Hrvatska pravoslavna crkva u početku nije bila dobro gledana, ali je kasnije stanje postajalo sve bolje dok su i muslimani i protestanti (uglavnom njemačka manjina) imali iznimno dobar položaj u državi.
Čini se da bi u ovome iskazu moglo biti puno više izvornih Glavaševih misli nego u Zapisniku koji je učinjen tri dana kasnije.

IV.
U istoj mapi nalazi se i prijepis teksta Ustaška borba na Širokom Brijegu koji je objavljen 4. lipnja 1941. u Hrvatskom narodu. Budući da sam se već osvrnuo na taj tekst (HF, br. 4/2008., str. 221. – 223.), ovdje ne ću posebno o njemu govoriti.

Osobito je zanimljiv Glavašev tekst Talijanska bilanca i Hrvati, objavljen 10. listopada 1943. u Spremnosti. Prijepis teksta načinila je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača i to tek 19. prosinca 1945. pa je teško zaključiti u koju svrhu jer je Glavaš već pola godine bio pod zemljom. Svakako, tekst je mogao poslužiti i u partizanske svrhe jer su se i oni borili protiv »imperijalizma« i stranih velesila. U tekstu se Glavaš veoma kritički osvrće na stoljetna nastojanja s talijanske obale da se osvoji i trajno prisvoji i hrvatska obala. Tako se dogodilo i 1941. iako su Talijani bili formalni saveznici Hrvatima.

»Život hrvatske države bio je zagorčen od Talijana u prvim časovima postojanja nametanjem ugovora o granicama, koje su hrvatskom narodu oduzele pravo i mogućnost na normalan državni život. Talijani su govorili punim ustima o dobrim željama prema hrvatskoj državi, dok su joj s druge strane oduzimali temeljne preduvjete za život i razvitak. (…) Talijani nisu imali častne namjere ni prema hrvatskom narodu ni prema načelima, na temeljima kojih je hrvatski narod postigao obnovu svoje države. Talijani su prisvojili hrvatske krajeve s namjerom, da narod unište i u preostalom državnom dielu. (…) Dok su govorili, da se bore na strani Hrvata, na drugoj strani talijanska vojska u okupiranoj jadranskoj zoni uništavala je hrvatski živalj pomoću srbskih četnika i partizana na način, koji se može nazvati više nego sramotnim.«

Nadalje, Glavaš navodi i da je držanje talijanskih vojnih svećenika bilo sramotno jer su »ti svećenici mirno gledali ubijanje Hrvata«, kao i rušenje i obeščašćivanje crkava. Potom se vraća u povijest navodeći da je Italija jedna od zadnjih ujedinjenih europskih država, a da je u njezinoj političkoj misli trajno nazočan makijavelizam, spletkarenje, neiskrenost, sitničavost. Hvali njihovu kulturu, ali ne i politiku: »Talijanska državna politika bacila je loše svjetlo na čitav talijanski narod, njegovu duhovnu baštinu i onemogućila imperij.« Jedino je zaboravio navesti i njihov sveprisutni kukavičluk!

Konačno valja ukratko predstaviti i Glavaševu Promemoriju o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi u kojoj on naglašava da su sve pravoslavne crkve nacionalne pa da je sasvim logičan potez bio osnutak i Hrvatske pravoslavne crkve kao što je to inače uobičajeno u Europi. Potom sažeto iznosi prikaz rješenja pravoslavnog pitanja na našim prostorima: od osnutka Karlovačke mitropolije krajem 17. stoljeća preko drugih austrijskih uredskih akata vezanih za pravoslavne na području Austrije kao i uređenja pravoslavnog pitanja nakon okupacije Bosne i Hercegovine do rješenja na području Mletačke Republike u Dalmaciji. Konačno, govori i o aktualnoj situaciji na području Nezavisne Države Hrvatske. Budući da sam i o tome već pisao (HF, br. 4/2008., str. 225. – 226.), nema potrebe opet praviti šira pojašnjenja.

***

U nadi da će i ovi spisi pomoći u rasvjetljavanju veoma zapetljane i krajnje neuobičajene uloge fra Radoslava dr. Glavaša za vrijeme Drugoga svjetskog rata, predajem ih javnosti. Treba se nadati da će se ta građa i ubuduće povećavati i pružati nam spoznaje o njemu i teškim vremenima u kojima je živio i djelovao. Sve valja staviti na stol pa odmjeriti. Najgore je skrivati istinu bez obzira kakva ona bila. Uvjeren sam da je Glavaš sve što je radio, radio jedino iz najdubljeg uvjerenja da radi kvalitetno i na korist svoje Crkve i svoga naroda, što nipošto ne znači da su i rezultati uvijek bili tako pozitivni.

Piše fra Robert dr. Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lepa Bukva – U noći 4./5. lipnja 1945. ubijen je 21 svećenik, redovnik i bogoslov

Objavljeno

na

Objavio

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu i Mladenu Bajiću, koje nije provelo istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan ipak dao šturo izvješće.

Dana 22. listopada 2005. dogodio se Maclju najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova) na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme. Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ.

Svi javni mediji u Hrvatskoj namjerno su prešutjeli ili čak posve ignorirali ovaj maceljski svečani pokop poslijeratnih žrtava komunizma, a to dovoljno govori o ideologiji čiji se zadah još osjeća u hrvatskom javnom prostoru.

Lepa Bukva je mjesto i lokacija na gori Macelj. Na tom mjestu su u noći 4./5. lipnja 1945. ubijeni 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Oni su dovedeni iz zarobljeničkog logora u Krapini, a te noći ubijeno je bez suda na toj lokaciji još 60 zarobljenika.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu, koje je odbilo provesti istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan dao šturo izvješće

Gostujući svojevremeno u Bujici na Z1 televiziji, predsjednik Udruge „Macelj 1945.“ dr. Stjepan Bačić (umro 2018. godine), inače bivši saborski zastupnik HDZ-a, kritički je progovorio o neprocesuiranju komunističkih poslijeratnih zločina Titovih partizana: “Kada sam bio zastupnik 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke.

MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve ‘u postupku’.”

Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske je utemeljena saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina.

Više od 130 jama u kojima leže ubijeni Hrvati, žrtve partizanskih zločina, još uvijek nije istraženo.

O tom poslijeratnom zločinu svjedoči i knjiga Damira Borovčaka „U spomen žrtvama Macelj 1945.“ (izdana 2015.) čije je dijelove prenio hkv.hr

“U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.”

Svjedok Mladen Šafranko – Svećenike je ubio partizan Stjepan Hršak!

Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan) govori o ubijanju svećenika: “… svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.”

“Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen među pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im također u glavu.”

“Ukrcali su ih zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati.”

“Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni.”

“Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.”

“Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat”.

“U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije – Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati.”

17 Macelj svecenici Tito

Photo: hkv.hr

“Putem prema jami ti su mučenici odbacivali krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća…. Danas se kao relikvije pobijene braće čuvaju u franjevačkom samostanu u Krapini.”

Predsjednik države Stjepan Mesić posjećuje Stjepana Hršaka

“Dana 25. svibnja 2009. pripadnici Hrvatskog domoljubnog pokreta organizirali su prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u Maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 17. srpnja 2009. Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskog domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred svoje kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH te mnogih građana, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.”

“Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince i poslijeratne udbaške zločince, tako je i danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo da istraže zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin, čak ni moralno.”

Partizan i OZNA-aš Stjepan Hršak bio je umiješan i u prvo ubojstvo katoličkog svećenika u Hrvatskom Zagorju velečasnog Matije Žigrovića:

Monstruozno ubojstvo vlč. Matije Žigrovića

Ubijeni svećenici iz Hrvatskog Zagorja – Zagorje ih pamti:

18 Macelj Hrvatsko zagorje

Photo: hkv.hr

Da se u Hrvatskoj dogodila lustracija i da su ljudi koji su bili aktivni sudionici zločinačkog komunističkog sustava odstranjeni iz javnog života, mi bismo danas posve ležerno pričali o svim ovim temama. Zločinci bi bili procesuirani, a žrtve dostojanstveno pokopane. Međutim, to se nije dogodilo. U institucijama i dalje rade ljudi povezani s bivšim režimom i zato nema nikakvih rezultata.

Bez istine nikada nećemo biti slobodni ljudi.

Niti slobodan narod.

 

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari