Pratite nas

Intervju

Fra Miljenko Stojić: Lustracija je potrebna da se iskorijene partijske istine

Objavljeno

na

Čak 66 franjevaca ubijeno je u odmazdama u zimu i proljeće 1945. godine. Godinama vicepostulator postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” fra Miljenko Stojić predano radi na rasvjetljavanju istine o ovom monstruoznom zločinu, piše Večernji list. Pokrenute su brojne akcije, a među njima je postupak za proglašenje ubijenih franjevaca blaženima.

Kako se obilježava 73. godišnjica mučeničke smrti hercegovačkih franjevaca?

– Mogli bismo reći kako sve ide svojim uobičajenim tijekom. Najprije su Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca (4. – 7. veljače) na Širokom Brijegu, središnjem žrtvoslovnom mjestu Hercegovačke franjevačke provincije. Ove godine sv. misu zadušnicu predvode i na njoj propovijedaju povezani radom s franjevačkim trećim redom i Franjevačkom mladeži: fra Antonio Šakota iz Mostara, fra Domagoj Šimić iz Banje Luke i fra Ivan Matić iz Samobora.

Na samu obljetnicu to je uobičajeno provincijal hercegovačkih franjevaca dr. fra Miljenko Šteko. Nakon toga kreću obilježavanja po svim našim bratstvima i u tuzemstvu i u inozemstvu. Vjernici i šira društvena zajednica itekako su uključeni u sva događanja. Spomenimo da na Danima dijelimo nagrade nagrađenima na nagradnom natječaju o temi pobijenih hercegovačkih franjevaca, da se ovih dana drže satovi povijesti u osnovnim i srednjim školama… Isto tako, sve je više onih koji pišu školske radove i radove za akademske stupnjeve o temi naših pobijenih fratara, snimaju se filmovi, pišu stručni članci i knjige… Grad Široki Brijeg i Zapadnohercegovačka županija proglasili su 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk, posvećuju im se ulice, trgovi… Moramo zaista biti zadovoljni. Očito je glas puka Božjega, koji kroz ove dane ponovno ispunja prostranu samostansku crkvu u Širokom Brijegu, urodio plodom. A neprestano dolaze i tijekom cijele godine.

Za Široki Brijeg i Hercegovinu veljača je mjesec boli i sjećanja na franjevce i pobijeni hrvatski puk na kraju Drugog svjetskog rata. Zašto se ti zločini čak sedamdeset godina poslije nastoje negirati i prikrivati u dijelu hrvatske i bh. javnosti?

– Ne vode se rasprave o prošlosti zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Kad bi se objelodanila puna istina, puno bi toga bilo drukčije. No, unatoč tomu što je Europski parlament komunizam proglasio jednim od tri suvremena totalitarizma i pozvao na njegovo potpuno odbacivanje i zacjeljivanje rana, koliko je to sada moguće, određeni se i dalje napajaju spomenutom totalitarnom ideologijom. Istina, sada to zovu antifašizmom i primjenjuju neke malo drukčije metode, zaboravljajući, da budemo skroz kratki, čiju su knjižicu nosili: partijsku ili nečiju drugu.

Njima je do produljenja roka trajanja toga neljudskog i totalitarnog sustava, a u isto se vrijeme busaju u prsa nekom navodnom borbom za ljudska prava. Da su zaista zagovornici ljudskih prava, onda bi, recimo, u Mostaru bio spomenik za ubijenih 7 franjevaca i mnoštvo članova puka Božjega, onda se ne bi danas određeni drznuli govoriti da će uspostavljati neki hrvatsko-srpsko-bosanski i ne znam kakav još jezik, ne bi potpisivali onu propalu Deklaraciju o zajedničkom jeziku… Ali znamo da to nije tako, pa se borba za istinu i pravdu nastavlja.

Nedavno je u jednome intervjuu bošnjački član Predsjedništva, govoreći o žrtvama rata, rekao gotovo da su pobijeni u Križančevu Selu vojnici HVO-a te da su kolateralna žrtva, a slično su nas 50 godina i komunisti učili da je bilo opravdano ubiti franjevce i Hrvate jer su bili “sljedbenici ustaša”. Kako to tumačite?

– Dobro ste primijetili. Slična je to namisao i matrica ponašanja, samo upakirana nešto drukčije. Svatko bi trebao priznati svoje zločine i pokajati se za njih ako želimo živjeti jedni pored drugih u miru i dobru. Ali to očito nije slučaj. Da jest, onda dotični ne bi govorio to što ste naveli i na takav način. Ne bi govorio kako hrvatskom narodu ne trebaju mediji na hrvatskom jeziku, kako je dopušteno drugome nametati njegove predstavnike po svom nahođenju, kako hrvatski narod u BiH nema prava na punu jednakopravnost, nego mora ovisiti o onome što mu “vlasnici države” daju.

To je revolucionarno-totalitarna matrica ponašanja koju je nekoć nametnula Partija. Po toj matrici neki su se ponašali 1991., a nažalost, neki se ponašaju i danas… To je izvan svake pameti. Znamo kako je totalitarni partijski režim postupao s talijanskom manjinom u Istri ili njemačkom manjinom u Slavoniji i Vojvodini. Europa se i tada, a pogotovo danas, prema manjinama odnosila potpuno suprotno. Međutim, u BiH se prema hrvatskom narodu, kao konstitutivnom, pokušava nametnuti standard kakav je jugoslavenski totalitarni režim imao prema njemačkoj i talijanskoj manjini nakon Drugog svjetskog rata, samo je spektar praktično primijenjenih metoda nešto drukčiji. Upravo to je jasan pokazatelj – kamo bi se zapravo htjelo.

Jeste li zadovoljni onim što je učinila Vicepostulatura i kada se očekuje njezin završetak rada?

– Vrlo sam zadovoljan. Zahvaljujem Bogu što nas je sve zajedno vodio kroz ovaj dug i odgovoran rad. Bilo je trenutaka kada se moglo, tako reći, dotaknuti nazočnost Božju. Otvarala su se vrata za koja nisam ni znao da postoje, a kamoli kako ih otvoriti. Posebno sam zadovoljan što smo radom u Vicepostulaturi pridonijeli i otkrivanju istine o pobijenim članovima puka Božjega. Ubijene fratre pronalazili smo zajedno s ostalim članovima puka Božjega i kako smo ih mogli ostaviti?! Tako smo bili idejni začetnici onih povjerenstava po općinama za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća koje u posljednje vrijeme koordinira Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat pri HNS-u BiH te zajedno s njima gradi Groblje mira na Bilama.

Hvala svima s kojima sam imao i imam čast raditi i onima u društvenoj zajednici koji sve to prepoznaju i pomažu. A sav taj rad imao je odjeka i s drugu stranu granice pa i tamo sudjelujemo u sličnim pothvatima. Vicepostulatura je došla do samog kraja ovog prvog istražnoga dijela. Već smo strpljivo počeli slagati prikupljenu građu po propisanim pravilima za podnošenje mjesnom biskupu i, ako Bog da, otpočinjanju službenog dijela ovog postupka mučeništva. Kada i to prođe, onda sve ide u Rim na daljnji postupak. A tamo nismo jedini s takvim molbama. Očito je da će sve dugo trajati. No, to nije uopće važno. Važno je samo otkriti istinu i na temelju nje nastaviti graditi svoj odnos prema pobijenim franjevcima. Nadam se da smo uspjeli skupiti dovoljno kvalitetnih dokumenata i svjedočenja da Crkva na kraju svega dobar broj njih službeno proglasi mučenicima odnosno blaženima i svetima.

Iako je prošlo toliko vremena, mislite li da bi danas imalo smisla provesti lustraciju i koliko ona koči razvoj i napredak društva, osobito njezina demokratiziranja?

– Sve ovisi o tome što tko misli pod lustracijom. Lustracija je rasvjetljavanje povijesnih činjenica i uloge pojedinaca u određenim procesima. Jako je puno tema o kojima i danas vrijedi nekadašnja partijska istina, a ne činjenice. Na svim razinama u društvu, ne samo u politici, s obje strane granice još ima mnogo onih koji su nepokajani pripadnici jugokomunističkog totalitarističkog sustava. Svojim djelovanjem oni djelatno koče put tih društava prema punoj demokratizaciji, a rekao bih i prema miru na ovim prostorima. Svaki totalitarizam je, da ne idemo u širinu, veliki proizvođač zla. Zbog toga, što prije smognemo snage to učiniti, bit će nam bolje. Ili ćemo se zadovoljiti time da Bog, ili priroda po onima koji ne vjeruju, učine svoje. Međutim, i u tom slučaju naraštaji koji dolaze bit će prinuđeni baviti se rasvjetljavanjem istine. Samo, bez svjedoka iz prve ruke, bit će im znatno teže.

Zoran Krešić / Večernji list

 

7. veljače – Spomendan žrtava komunizma – Hercegovina se sjeća strašnih ubijanja i komunističkog terora

 

SVJEDOČANSTVO: UBIJALI SU REDOM! PAD ŠIROKOG BRIJEGA

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s gospodinom Miroslavom Ćurićem

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Ćurić

Danas razgovaramo s gospodinom Miroslavom Ćurićem, ravnateljem Srednje ekonomske škole Livno, inače članom Udruge Hrvatska zvona.Negdje tamo početkom svibnja u istom kontekstu, dakle kao članicu Hrvatskih zvona, intervjuirali smo Vašu kćer Martinu. Kako to da ste se oboje uključili u rad Hrvatskih zvona? Tko je koga nagovarao, ona Vas ili Vi nju?

Iako često bude obrnuto, moram priznati da je njeno uključivanje u Udrugu Hrvatska     zvona, njeno oduševljenje ljudima koje je upoznala u Zagrebu, uvelike utjecalo na mene.

Unatoč tome što sam društveno vrlo angažiran gotovo 30 godina kroz sport, kulturu i obrazovanje, odolijevao sam iskušenjima političkog djelovanja pa tako nikada nisam bio član neke stranke. Dugogodišnji sam sportski djelatnik, bivši nogometaš (neki kažu da čak nisam bio ni loš), trenutni predsjednik KUD-a „Kamešnica“ iz mog Podhuma, dugogodišnji dopredsjednik Ogranka Matice hrvatske u Livnu, prvi predsjednik skupštine Asocijacije ravnatelja srednjih škola u BiH, član predsjedništva Udruge ravnatelja srednjih škola u BiH koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu, sudionik reformskih procesa u BiH od 2000. do 2010. godine. Sve ovo,  uz redovite obveze na radnom mjestu, iziskivalo je puno truda, volje i odricanja pa stoga o političkom angažmanu nisam ni razmišljao.

Njezine motive za aktiviranje unutar Hrvatskih zvona imali smo priliku čitati, koji su Vaši? Što je bilo prijelomno u odluci oko ovog Vašeg angažmana?

Ono što je prvenstveno utjecalo na moje aktiviranje u Udruzi Hrvatska zvona je brojno članstvo mladih ljudi koji se ne boje izazova, koji žele promjene, a spremni su ih svjedočiti osobnim primjerom. Čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje su načela koja promoviraju Hrvatska zvona, a ja ih pokušavam svakodnevno živjeti.

Uvažavanje drugog i drugačijeg, poštivanje svakog pojedinca, neopterećenost mladih ljudi, njihova energija, obrazovni i poduzetnički potencijali također su utjecali na moje uključivanje u Hrvatska zvona.

Ravnatelj ste jedne srednje škole u Livnu. Radite s mladima i sigurno primjećujete što ih najviše muči u njihovom sazrijevanju, zbog čega imaju najviše upitnika iznad glave… Možete li s nama to podijeliti?

Ovih dana navršava se punih 25 godina od mog dolaska na mjesto ravnatelja Srednje ekonomske škole u Livnu i gotovo 30 godina rada u odgoju i obrazovanju. Svoj radni vijek, ali i društveni angažman proveo sam s mladim ljudima. Kroz ovo vrijeme kroz Srednju ekonomsku školu prošlo je oko 4000 učenika, među kojima danas, hvala Bogu,  imamo doktora znanosti, inženjera, svećenika, liječnika, profesora, … ali i puno vrijednih i dobrih djelatnika. Iako mi stariji često imamo primjedbe na njihovo ponašanje i često iskazujemo svoje nepovjerenje u njih i njihove potencijale, uvjeren sam da su mladi ljudi najbolji dio našega društva.

S obzirom na Vaš radni staž i životnu zrelost, sigurno ste bili i još uvijek ste svjedoci promjenama u gradu u kojem živite? Što biste izdvojili kao pozitivne promjene, a što kao one koje su se negativno odrazile na život zajednice kojoj pripadate?

Kada se osvrnem na proteklih tridesetak godina, kao dragovoljac Domovinskog rata i kao ratni zapovjednik na dijelu livanjske bojišnice, ne mogu ne prisjetiti se tih teških, krvavih, ali i ponosnih dana. Tu odlučnost, ponos i jedinstvo, daj Bože da ponovno ostvarimo. Istinski livanjski branitelji, znani i neznani momci s prvih crta bojišnice, nažalost su zaboravljeni, bolesni, razočarani, nezaposleni i prepušteni sami sebi.

Na njihova radna mjesta došli su neki drugi, nečiji rođaci, prijatelji, stranački istomišljenici i kolege pa čak i ratni dezerteri. Branitelji su poput svojih očeva morali kruha tražiti po europskim, najčešće njemačkim bauštelama. Da bi se krug zatvorio, istim putem moraju i djeca branitelja – nakon završavanja fakulteta, nedobivanja čak ni pripravničkog staža, odlaze i oni. Posljedice su katastrofalna demografska situacija, sve praznije škole, tjeskoba i beznađe.

Na svu sreću, ima i pozitivnih primjera u vidu poduzetničkih projekata mladih gospodarstvenika iz Hrvatske i dijaspore, koji su prepoznali ljudske i tehnološke potencijale, ali i nužnost opstanka mladih ljudi na ovim prostorima.

Vjerujem da će takvih inicijativa biti sve više.

Koji bi bio Vaš savjet jednoj mladoj osobi koja realno i racionalno promišlja o društvu u kojem živimo i koja je svjedok negativnih društvenih pojava, nepotizmu i korupciji koji nas okružuju?

Teško je u ovome trenutku nešto sugerirati, kao ljudi moramo vjerovati da će se nešto promijeniti na bolje. Iskreno vjerujem da su upravo mladi nositelji tih pozitivnih promjena. Otići, znači predati se bez borbe. Otići, znači zauvijek napustiti pradjedovska ognjišta na koja su se vraćali naši očevi, jer su ih na njima čekale obitelji. Tko će nas čekati kada odemo?!

Samo je jedno sigurno, najljepše i najbolje mjesto za život je rodni kraj. Da bi nam bilo bolje svi se moramo više potruditi. I žrtvovati.

Što biste htjeli postići svojim angažmanom kroz Udrugu Hrvatska zvona?

Volio bih kada bi prostor HBŽ – a postao mjesto dobrog življenja za sve, prostor gdje će mladi ostvariti svoje potencijale, prostor zadovoljnih i sretnih obitelji i radosnog dječjeg smijeha.

Ostati ili otići, vječna je dilema koju imaju mladi ljudi iz naših krajeva. Imali su je i branitelji početkom agresije na naše prostore. Svoja razmišljanja, nadanja  i osjećaje opisao sam u jednoj pjesmi nastaloj u Domovinskom ratu.

Hladno proljetno jutro puno magle

Pogled mi traži Kupreška vrata.

Svuda vidim samo krš i goli kamen

Bože, kako je pusta ova zemlja Hrvata.

Pogledam na drugu stranu,

dinarski prsten čuva naše polje

pitoma sela poljem razasuta,

kao da čekaju i tiho mole.

I opet se pitam, po tisuću puta,

zašto smo ovdje, kad bi nam

drugdje bilo puno bolje,

i dok razum traži

neko opravdanje, srce tuče jače

mimo moje volje.

 

(Cincar , proljeće ’92.)

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Damir Kajin o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću…

Objavljeno

na

Objavio

Donosimo nastavak intervjua sa Damirom Kajinom o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću te svim problemima koji opterećuju ovaj Hrvatski poluotok

Što se zbiva s Uljanikom?

Katastrofa. Danas je 16.08. i radnici bi trebali dobiti plaću. Međutim, ako Vlada u Uljanik ne unese 300- 350 mil. €, te ako novom vlasniku ne bude jamčila za 200 mil. € kojeg bi ovaj trebao unijeti u Uljanik, sustav koji je stvaran 170 godina nećemo više prepoznavati. 350 mil. € je cca 2.5 mlrd. kn. Ili to vam je 5 000 stanova od 50 mč prosječne cijene od 1 400 € po kvadratu. Ili to vam je najmanje 5 000 prodanih gazdinstava u Slavoniji koje ljudi nude za manje od 50 000 €, a stvarala su ih 3, 4 generacije.

Ali prije 7 mjeseci kada je Vlada izdala jamstvo od 96 mil. € Jakovčić, Miletić i  Flego tvrdili su da će s tim novcem Uljanik stati na noge!

Ja sam govorio da neće. Oni ne znaju da su živi. Danas Uljanik ima problem isplata plaća, a imat će opet za mjesec, pa dva mjeseca, itd. Ono što je najgore, mediji pod utjecajem IDS-a, a u suvlasništvu Končara, tvrde da će Končar “uskočiti”. Istina je da se Končar obratio Vladi da mu HBOR izda 16 mil. € kredita. Znači, bez Vlade nema isplate ni ove plaće.

Priča se da je platforma Apolo izrađena u Uljaniku smanjila državna jamstva za 100 mil. €.

Točno, ali od platforme Apolo Uljanik je u minusu za dobrih 15 mil. €. Po svakom brodu imate gubitak od 15 i više mil. €. O tome sam više puta govorio u Saboru.

 Pa kako da se tome stane na kraj jer ispada da bi se time moglo zaustaviti iseljavanje iz Hrvatske.

Vjerojatno ne bi, ali bi 350 mil. € usmjerenih u populacijsku politiku prepolovilo iseljavanje. Istina, bez tog novca će masovnije i Istrijani napuštati Istru.

 Koliko je do sada Vlada uložila u Uljanik?

Cca 4.4 mlrd. kn. S ovih 2.5 mlrd. kn to će biti blizu 7 mlrd.kn.  Uljanik je usput usisao i 500 mil. kn iz 3.maja, a o jamstvima neću.

Pa kako tome stati na kraj? Što je geneza problema?

Pretvorba Uljanika i Uljanik plovidbe. Ja sam galamio u Saboru da Uljanik nije spreman za pretvorbu, da privatizaciji valja reći ne, da privatizacija gdje bi radnici bili vlasnici je najobičnija obmana. Da Uljanik u trenutku privatizacije ima 100 mil. € gubitaka, da po brodu gube 15 mil. €, itd.

 Miletić govori da je Istra uspješna jer se IDS ne miješa u rad uprava.

Ako to tvrdi onda je izgubljen u prostoru i vremenu. Istra je bila uspješna onda kada se umješavala u rad istarskih tvrtki koje bi zapale u probleme. Počev od Pivovare, Cimosa, Istarske banke, TPS-a, pa i samog Uljanika. Ja sam supotpisivao otpis potraživanja Županije i Grada Pule u iznosu od 65 mil. kn. Pa ja sam tamo 2007. hodočastio do Sanadera da Tankerska i Uljanik uđu u Viktor Lenac i to se pokazalo dobrim. Sjećam se kao danas kada me je predsjednik uprave Uljanika tražio da govorim s Milanovićem i Linićem za 120-140 mil. € jamstava Uljaniku i znam kako su tekli ti razgovori. Ali to redovito čini i Miletić. S tom razlikom da ja sebe nikada nisam politički prodavao- „Vi pomognite meni, pa ću ja vama držati kvorum“. Pa 13.09. u Puli će se održati sjednica Vlade, a glavna tema bit će Uljanik.

 Što je biti kraha pulske brodogradnje?

Privatizacija. Ono što je vrijedilo je Uljanik plovidba brodarsko poduzeće koje je 1986. osnovao Uljanik da u godinama smanjenih narudžbi za istog grade brodove. Genijalna odluka. Međutim, Plovidbu , ono najdohodovnije što je bilo u Uljaniku preuzeli su direktori, a Uljanik prepustili radnicima. S druge strane uz 48% koliko drže radnici 52% Uljanika drže Croatia osiguranje, mirovinski fondovi… i po problemima Uljanika isti u njega nisu uložili niti kune. Zašto onda Vlada koja sve daje ne nacionalizira Uljanik kao u slučaju Agrokora?

 Zanimljivo da se Jakovčić na vrijeme, iako Todorićev savjetnik povukao iz Agrokora, a sada napušta Končara.

Treba imati osjećaj za tajming. To je bit opstojnosti. Ako želimo da Uljanik preživi treba raditi sve suprotno od onoga što Jakovčić predlaže. Sada spominje preseljenje Uljanika 40-50 km istočnije. Pa Uljanik nije u stanju u svom trošku preseliti jednu kancelariju s prvog na drugi kat, a kamoli izmjestiti proizvodnje. A i tko bi ga prihvatio? To je gašenje proizvodnje, a potom slijede špekulacije sa zemljištem.

Zar to ne vide Puljani?

Ne.  Oni koji su zaposlenici gradskih vlasti njima je dobro, a oni drugi ne idu na izbore, pa bi netko zaključio da ih za Uljanik nije briga. Oni treći su napustili Pulu i danas su u Italiji, Njemačkoj, Irskoj…

 Što je rješenje za Uljanik?

Ono što i za Agrokor. Nacionalizacija. Pa vlasnici bi to objeručke prihvatili. Konačno, Debeljak je nudio za ulazak u Uljanik 100 mil. €, ali prihvaćena je ponuda od 25 mil. €. Pred 6 mjeseci nešto se moglo učiniti, a danas je puno teže.

 Što je s otpuštanjima 1 300 radnika, Lencem, 3.majom koji su danas dio Uljanika?

Točno, doma će 1 300 radnika. Stvarno puno više. 3.maju majka Uljanik mora vratiti 500 mil. kn i nude ga jednom talijanskom brodogradilištu. Viktor Lenac prodaju-prodali su Palumbo grupi iz Napolija čiji su vlasnici bili 5 god. u talijanskom kućnom zatvoru. NO Uljanika se raspao i situacija je složena.

 Pa i Končar je bio u zatvoru!?

Davno je to bilo. Problem su lokalna vlast i uprava Uljanika. Da se razumijemo, možda najmanji problem je ova zadnja uprava.

 Da li stoji teza da u državni proračun Županija Istarska više unosi no što iz njega dobiva?

Ta teza je stajala do 2017. Već 2017. Istra je više novaca povukla iz državnog proračuna no što je unijela, a 2018. to će biti drastično više. To govori da stagniramo. Istra nisu samo fešte i tartufi. Samo turizam i TDR. Istra su i Uljanik i sirotinja koja iseljava, nepotizam i kontrola medija i namješteni sudski procesi. Točno, u Istri se bolje živi nego drugdje u HR, ali da nemamo turizma bili bi kao Bosna Srebrna.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Kajin o Jakovčiću: Istra je danas ‘špilja razbojnička’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari