Pratite nas

Intervju

Fra Miljenko Stojić: Lustracija je potrebna da se iskorijene partijske istine

Objavljeno

na

Čak 66 franjevaca ubijeno je u odmazdama u zimu i proljeće 1945. godine. Godinama vicepostulator postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” fra Miljenko Stojić predano radi na rasvjetljavanju istine o ovom monstruoznom zločinu, piše Večernji list. Pokrenute su brojne akcije, a među njima je postupak za proglašenje ubijenih franjevaca blaženima.

Kako se obilježava 73. godišnjica mučeničke smrti hercegovačkih franjevaca?

– Mogli bismo reći kako sve ide svojim uobičajenim tijekom. Najprije su Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca (4. – 7. veljače) na Širokom Brijegu, središnjem žrtvoslovnom mjestu Hercegovačke franjevačke provincije. Ove godine sv. misu zadušnicu predvode i na njoj propovijedaju povezani radom s franjevačkim trećim redom i Franjevačkom mladeži: fra Antonio Šakota iz Mostara, fra Domagoj Šimić iz Banje Luke i fra Ivan Matić iz Samobora.

Na samu obljetnicu to je uobičajeno provincijal hercegovačkih franjevaca dr. fra Miljenko Šteko. Nakon toga kreću obilježavanja po svim našim bratstvima i u tuzemstvu i u inozemstvu. Vjernici i šira društvena zajednica itekako su uključeni u sva događanja. Spomenimo da na Danima dijelimo nagrade nagrađenima na nagradnom natječaju o temi pobijenih hercegovačkih franjevaca, da se ovih dana drže satovi povijesti u osnovnim i srednjim školama… Isto tako, sve je više onih koji pišu školske radove i radove za akademske stupnjeve o temi naših pobijenih fratara, snimaju se filmovi, pišu stručni članci i knjige… Grad Široki Brijeg i Zapadnohercegovačka županija proglasili su 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk, posvećuju im se ulice, trgovi… Moramo zaista biti zadovoljni. Očito je glas puka Božjega, koji kroz ove dane ponovno ispunja prostranu samostansku crkvu u Širokom Brijegu, urodio plodom. A neprestano dolaze i tijekom cijele godine.

Za Široki Brijeg i Hercegovinu veljača je mjesec boli i sjećanja na franjevce i pobijeni hrvatski puk na kraju Drugog svjetskog rata. Zašto se ti zločini čak sedamdeset godina poslije nastoje negirati i prikrivati u dijelu hrvatske i bh. javnosti?

– Ne vode se rasprave o prošlosti zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Kad bi se objelodanila puna istina, puno bi toga bilo drukčije. No, unatoč tomu što je Europski parlament komunizam proglasio jednim od tri suvremena totalitarizma i pozvao na njegovo potpuno odbacivanje i zacjeljivanje rana, koliko je to sada moguće, određeni se i dalje napajaju spomenutom totalitarnom ideologijom. Istina, sada to zovu antifašizmom i primjenjuju neke malo drukčije metode, zaboravljajući, da budemo skroz kratki, čiju su knjižicu nosili: partijsku ili nečiju drugu.

Njima je do produljenja roka trajanja toga neljudskog i totalitarnog sustava, a u isto se vrijeme busaju u prsa nekom navodnom borbom za ljudska prava. Da su zaista zagovornici ljudskih prava, onda bi, recimo, u Mostaru bio spomenik za ubijenih 7 franjevaca i mnoštvo članova puka Božjega, onda se ne bi danas određeni drznuli govoriti da će uspostavljati neki hrvatsko-srpsko-bosanski i ne znam kakav još jezik, ne bi potpisivali onu propalu Deklaraciju o zajedničkom jeziku… Ali znamo da to nije tako, pa se borba za istinu i pravdu nastavlja.

Nedavno je u jednome intervjuu bošnjački član Predsjedništva, govoreći o žrtvama rata, rekao gotovo da su pobijeni u Križančevu Selu vojnici HVO-a te da su kolateralna žrtva, a slično su nas 50 godina i komunisti učili da je bilo opravdano ubiti franjevce i Hrvate jer su bili “sljedbenici ustaša”. Kako to tumačite?

– Dobro ste primijetili. Slična je to namisao i matrica ponašanja, samo upakirana nešto drukčije. Svatko bi trebao priznati svoje zločine i pokajati se za njih ako želimo živjeti jedni pored drugih u miru i dobru. Ali to očito nije slučaj. Da jest, onda dotični ne bi govorio to što ste naveli i na takav način. Ne bi govorio kako hrvatskom narodu ne trebaju mediji na hrvatskom jeziku, kako je dopušteno drugome nametati njegove predstavnike po svom nahođenju, kako hrvatski narod u BiH nema prava na punu jednakopravnost, nego mora ovisiti o onome što mu “vlasnici države” daju.

To je revolucionarno-totalitarna matrica ponašanja koju je nekoć nametnula Partija. Po toj matrici neki su se ponašali 1991., a nažalost, neki se ponašaju i danas… To je izvan svake pameti. Znamo kako je totalitarni partijski režim postupao s talijanskom manjinom u Istri ili njemačkom manjinom u Slavoniji i Vojvodini. Europa se i tada, a pogotovo danas, prema manjinama odnosila potpuno suprotno. Međutim, u BiH se prema hrvatskom narodu, kao konstitutivnom, pokušava nametnuti standard kakav je jugoslavenski totalitarni režim imao prema njemačkoj i talijanskoj manjini nakon Drugog svjetskog rata, samo je spektar praktično primijenjenih metoda nešto drukčiji. Upravo to je jasan pokazatelj – kamo bi se zapravo htjelo.

Jeste li zadovoljni onim što je učinila Vicepostulatura i kada se očekuje njezin završetak rada?

– Vrlo sam zadovoljan. Zahvaljujem Bogu što nas je sve zajedno vodio kroz ovaj dug i odgovoran rad. Bilo je trenutaka kada se moglo, tako reći, dotaknuti nazočnost Božju. Otvarala su se vrata za koja nisam ni znao da postoje, a kamoli kako ih otvoriti. Posebno sam zadovoljan što smo radom u Vicepostulaturi pridonijeli i otkrivanju istine o pobijenim članovima puka Božjega. Ubijene fratre pronalazili smo zajedno s ostalim članovima puka Božjega i kako smo ih mogli ostaviti?! Tako smo bili idejni začetnici onih povjerenstava po općinama za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća koje u posljednje vrijeme koordinira Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat pri HNS-u BiH te zajedno s njima gradi Groblje mira na Bilama.

Hvala svima s kojima sam imao i imam čast raditi i onima u društvenoj zajednici koji sve to prepoznaju i pomažu. A sav taj rad imao je odjeka i s drugu stranu granice pa i tamo sudjelujemo u sličnim pothvatima. Vicepostulatura je došla do samog kraja ovog prvog istražnoga dijela. Već smo strpljivo počeli slagati prikupljenu građu po propisanim pravilima za podnošenje mjesnom biskupu i, ako Bog da, otpočinjanju službenog dijela ovog postupka mučeništva. Kada i to prođe, onda sve ide u Rim na daljnji postupak. A tamo nismo jedini s takvim molbama. Očito je da će sve dugo trajati. No, to nije uopće važno. Važno je samo otkriti istinu i na temelju nje nastaviti graditi svoj odnos prema pobijenim franjevcima. Nadam se da smo uspjeli skupiti dovoljno kvalitetnih dokumenata i svjedočenja da Crkva na kraju svega dobar broj njih službeno proglasi mučenicima odnosno blaženima i svetima.

Iako je prošlo toliko vremena, mislite li da bi danas imalo smisla provesti lustraciju i koliko ona koči razvoj i napredak društva, osobito njezina demokratiziranja?

– Sve ovisi o tome što tko misli pod lustracijom. Lustracija je rasvjetljavanje povijesnih činjenica i uloge pojedinaca u određenim procesima. Jako je puno tema o kojima i danas vrijedi nekadašnja partijska istina, a ne činjenice. Na svim razinama u društvu, ne samo u politici, s obje strane granice još ima mnogo onih koji su nepokajani pripadnici jugokomunističkog totalitarističkog sustava. Svojim djelovanjem oni djelatno koče put tih društava prema punoj demokratizaciji, a rekao bih i prema miru na ovim prostorima. Svaki totalitarizam je, da ne idemo u širinu, veliki proizvođač zla. Zbog toga, što prije smognemo snage to učiniti, bit će nam bolje. Ili ćemo se zadovoljiti time da Bog, ili priroda po onima koji ne vjeruju, učine svoje. Međutim, i u tom slučaju naraštaji koji dolaze bit će prinuđeni baviti se rasvjetljavanjem istine. Samo, bez svjedoka iz prve ruke, bit će im znatno teže.

Zoran Krešić / Večernji list

 

7. veljače – Spomendan žrtava komunizma – Hercegovina se sjeća strašnih ubijanja i komunističkog terora

 

SVJEDOČANSTVO: UBIJALI SU REDOM! PAD ŠIROKOG BRIJEGA

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Paddy Ashdown: Pogriješio sam po pitanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, kazao je u intervjuu za Voice of America da misli kako je pogriješio po pitanju Hrvata u BiH jer nije uvidio na vrijeme da je Bosna i Hercegovina kao tronožac i da bez jedne noge ne funkcionira. Kompleksnot situacije u BiH usporedio je sa Sjevernom Irskom i Ciprom, a o Izbornom zakonu je rekao da je nužna reforma jer je to i zahtjev EU.

Je li Lord Paddy Ashdown, kada je napuštao BiH prije 12 godina, mogao zamisliti da će 2018. u Washingtonu i dalje govoriti o toj zemlji i njenim problemima.

Da, mogao sam zamisliti. Jer potrebno je dugo vremena da se izgradi mir. Ne možete ga izgraditi preko noći. Da vam dam primjer: ja sam umarširao u svoj rodni grad Belfast kao britanski vojnik u nastojanju da održim mir u vlastitoj zajednici 1969. I još uvijek nismo tamo osigurali mir. Treba puno vremena da se isperu neprijateljstva rata, da se riješite stare nomenklature i političkog sistema, kako u sjevernoj Irskoj, tako i u Bosni. Da, mogao sam zamisliti da ću biti ovdje, ali nisam mogao zamisliti da će se dozvoliti da toliko napretka kojeg smo postigli sve do 2006. bude poništeno. Umjesto da se kreće naprijed ka održivom miru kao dio EU, Bosna se počela kretati unazad. I to je veoma opasno, kaže Paddy Ashdown.

Jedan od njegovih projekata tijekom mandata u BiH je bila reforma policije – tadašnja kriza – koja se, kako sam kaže, ipak nije riješila. Kriza danas – izborni zakon.

“Projekt nije uspio jer je međunarodna zajednica okrenula leđa, ali ima dosta drugih stvari koje smo postigli: jedinstvena vojska, jedinstvena carinska kontrola, obavještajna služba, služba za indirektno oporezivanje. Da, za sve te stvari izvršen je pritisak međunarodne zajednice, ali je ponuđena i konstruktivna pomoć. Ali nažalost međunarodna zajednica je okrenula leđa policijskoj reformi. Ponekad kada pogledam unazad, upitam se da li sam možda trebao ostati još 5 ili 6 mjeseci da tu reformu učvrstim. Kada je u pitanju reforma izbornog zakona, činjenica je da se BiH sama mora pokrenuti po tom pitanju.

Ona može biti funkcionalna država i postati članica EU koja na učinkovit način služi svojim građanima i pruža im pristojan život jedino ako bude funkcionalna država. Onda kada to ne uspije uraditi, bilo sa policijskom ili izbornom reformom, BiH sama sebe sprječava da ima jedinu budućnost koju može dati svojim građanima, a to je sigurna i dolična budućnost.

BiH sada mora udovoljavati europskim standardima, a jedan od njih je izborni standard. Ako to ne uradi, ne može se pridružiti Europi. Moj stav je uvijek bio: Nemojte se miješati u unutarnju bh. politiku. Ja prihvaćam onoga koga su oni izabrali. Možda oni sebe zovu nacionalistima, ali ja ih prosuđujem po onome što rade, a ne po onome kako sebe zovu. Smatram to ispravnom politikom. Smatram da Zapad često griješi u biranju svojih miljenika, u BiH i drugim zemljama”, kazao je Ashdown.

Paddy Ashdown je prije 13 godina izjavio da ne vjeruje da nacionalističke stranke mogu dovesti Bosnu u EU. Smatra li i danas smatra isto?

“Da, nažalost vjerujem da nacionalizam raste. Ne kažem da neke nacionalističke stranke to ne bi mogle uraditi, ali generalno govoreći ako vjerujete u podsticanje nacionalizma, biće vam teže da vodite zemlju ka multietničkoj budućnosti koju podržava Evropa. Sa druge strane, pogledajte dobrog prijatelja Dragana Čavića, kojeg smatram izuzetno hrabrim političarem iz jedne od nacionalnih stranaka, koji je shvatio da bh. budućnost leži u uspostavi europske politike i standarda. Stoga ne isključujem nekog samo jer je iz nacionalističke stranke, sve ovisi o tome što oni rade, a ne kako sebe nazivaju”, kaže Lord Ashdown.

Pa ipak, čini se da u političkom životu Bosne i Hercegovine danas nedostaju održive alternative. Kako na to gleda?

“To mi je teško za objasniti i to smatram veoma zabrinjavajućim. To je zapravo vjerojatno najozbiljniji problem danas u BiH. Ako pogledate sjevernu Irsku i Cipar, vidjet ćete isto. Ako imate takozvani zamrznuti konflikt, za razliku od onog u kojem je jedna strana pobjednik, onda se nomenklatura iz rata prenosi na politiku kako bi se političkim sredstvima slijedile iste podjele i akcije zasnovane na etničkoj pripadnosti, upravo kao i tijekom rata. Sve dok se toga ne riješite, dok se ne riješite te generacije i zamijenite je s generacijom koja će više gledati u budućnost, postkonfliktna društva ne mogu imati budućnost. To se dogodilo u Sjevernoj Irskoj, i u drugim zemljama koje su se pokrenula od rata ka održivom miru. Ali ono što me brine u BiH nije to što obitelji iz vremena rata još uvijek vladaju održavanjem mira, već što još uvijek nema naznake o istinskoj novoj generaciji koja gleda u budućnost, a ne u prošlost. Možda ona postoji, ali ja nažalost još uvijek ne mogu vidjeti naznake njenog izrastanja.

VOA: Gledajući iz današnje prespektive, da bi ste li promijenili ijednu od svojih odluka iz prošlosti?

“Ah, da, naravno. Ako kao stranac sa velikim ovlastima dođete u tako kompleksnu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, naravno da ćete napraviti greške. Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji među bosanskim narodom, kojeg zaista volim, i političarima koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvaćali su greške koje sam pravio.

Jesam li pravio greške? Da. Vjerujem da sam napustio BiH šest mjeseci prerano. Vjerujem da smo policijsku reformu doveli do točke s koje je trebala ići naprijed, vjerovao sam da se postignuto ne može poništiti, ali nisam bio u pravu. Nažalost vjerujem da je to bio početak urušavanja institucija koje smo imali. Krivim sebe za to, ali krivim i međunarodnu zajednicu jer nije nastavila taj proces. Također, gledajući unazad, bio sam toliko fokusiran na odnos između Sarajeva i Banja Luke, jer je to za mene u to vrijeme bio izvor prijetnje, da nisam dovoljno pažnje obraćao na poziciju Hrvata. BiH je ,uvijek bila kao tronožac, ako izvučete jednu nogu, onda se sve sruši. Vjerojatno nisam shvaćao i proveo dovoljno vremena razmišljajući zbog čega bi Hrvati mogli ostati u BiH”, rekao je on u intervjuu za Voice of America.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

RAZGOVOR S MARKOM RADOŠEM MAROM

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od „stupova“ Udruge Hrvatska zvona je Marko Radoš Mara, stopostotni hrvatski ratni vojni invalid iz Tomislavgrada. Marko Radoš je rođen u Kongori 1965. godine. Na relaciji Kongora-Zagreb-Kongora živi već gotovo 40 godina. Teško je ranjen u ljeto 1993. godine na dužnosti zapovjednika MTD Brigade „Kralj Tomislav“ iz Tomislavgrada i pomoćnika načelnika topništva ZP SZH. Na liječenju i rehabilitaciji uz 14 raznih operacija provodi više od 6 godina. Predsjednik je Udruge za zaštitu prirode i održivi razvoj „Naša baština“ Zagreb, tajnik Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine, udruge koja od svog osnivanja za članove ima najteže stradalnike HV i HVO – a. Član je Predsjedništva političke stranke Neovisni za Hrvatsku i jedan od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona u RH.
Danas donosimo intervju upravo s ovim čovjekom.

1. Zašto Hrvatska zvona? Što je bio glavni razlog da ste se sa svojim istomišljenicima upustili u jednu ovakvu priču?

U ovoj, kako vi kažete, priči oko Hrvatskih zvona nisam se slučajno našao, kao što nisam slučajno niti u drugim inicijativama u kojima sudjelujem i za koje smatram da vode borbu za opstanak i boljitak hrvatskog naroda i općenito za bolje i pravednije društvo.
Moj sami život se preokrenuo prije 25 godina kada sam teško ranjen u ratu koji je vođen za goli opstanak mog hrvatskog naroda i taj rat i ta borba je nastavljena i dan danas, samo sada se vodi drugim sredstvima.
Svi smo svjedoci u kakvom je trenutnom položaju hrvatski narod u BiH i nitko od nas nema pravo promatrati kako njegov narod nestaje, iseljava se i umire, a ne činiti ništa da se to zaustavi, jer ovo što se događa nije više samo politička borba, ovo je pitanje i biološkog opstanka hrvatskog naroda na prostoru BiH.
Najmanje pravo gledati umiranje i nestanak svoga naroda imamo mi koji smo 90-tih godina spriječili fizičko uništavanje tog istog naroda, tako da sam ja osobno tu borbu odlučio voditi dokle god mogu i koliko mi dopušta moje zdravstveno stanje.

I sama pojava Udruge Hrvatska zvona i ljudi koji su me pozvali da se priključim toj inicijativi je nekako prirodni slijed mojih dugogodišnjih promišljanja o načinu kako bi se trebalo jednom širom idejom boriti za svoj narod kako u BiH, tako i u Republici Hrvatskoj.

2. „Časna imena Zlatana Mije Jelića, Željka Glasnovića, Marka Tokića, Marka Radoša, Zdenka Jurića Majora, Ranka Radoša, moje malenkosti i mnogih drugih djelovat će poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO-a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, to je, pored ostalog, izjavio Dario Kordić kada je stao uz Udrugu Hrvatska zvona. Kakvo je Vaše promišljanje o rečenom?

Sama ova izjava Darija Kordića je obvezujuća i za mene i za ostale navedene, ali i za sve one koji su se uključili u rad Hrvatskih zvona. O Dariju Kordiću ne treba trošiti riječi, jer svi znamo kroz što je prošao on i njegova obitelj, a isto tako znamo da je mogao biti pošteđen svoje kalvarije da je samo upro prstom i označio kao krivce političko vodstvo RH i Franju Tuđmana i Gojka Šuška za nešto što nije napravio, a niti zapovjedio ni on, a niti oni. I kroz taj sudski proces je Repubika Hrvatska trebala biti proglašena agresorom na BiH, no budući da je ostao čvrst u obrani sebe i povijesne istine, Dario Kordić je platio svojim životom političke igre svjetskih moćnika koje su se provodile preko Haškog tribunala.

Ja trenutno od živih ljudi ne vidim čovjeka koji je za svoj narod dao više od Darija Kordića.
Svi gore spomenuti ljudi su moji prijatelji i suborci koji svojim životima svjedoče borbu za hrvatski narod i čast mi je opet biti zajedno s njima kako bismo pokušali mladim ljudima vratiti vjeru u borbu za politički, kulturni i na kraju i biološki opstanak hrvatskog naroda u BiH.
Nitko od nas ne želi i ne traži nikakve političke ili bilo kakve funkcije u BiH, ali imamo moralnu i svaku drugu obvezu idejom Hrvatskih zvona ukazati ne sve loše stvari koje se događaju hrvatskom narodu u BiH.
Naša obveza je ta da ukazujemo na sve moguće anomalije koje se zadnjih godina događaju unutar našeg društva, a ujedno ne želimo biti samo kritičari i suhoparni komentatori takvog stanja, dok hrvatski narod nestaje pred našim očima.
Mi jednostavno moramo shvatiti da je ovo sada naše vrijeme te da nećemo živjeti niti prije niti nakon ovog vremena i jedino ga sada možemo iskoristiti.
Hoćemo i možemo kroz ideju uključivanja mladih ljudi u društveni život ponuditi i konkretna rješenja za probleme koji pritišću hrvatski narod.

3. Jedan ste od istaknutijih boraca za prava branitelja. Podsjetit ćemo da ste cijelo vrijeme bili u Savskoj 66 u Zagrebu za vrijeme prosvjeda prije par godina. Zanima me Vaš komentar odnosa prema braniteljima u Republici Hrvatskoj u ovom trenutku?

Da, bio sam jedan od aktivnijih u prosvjedu branitelja u Savskoj ulici u Zagrebu koji je trajao punih 555 dana i na svaki od tih dana sam ponosan kao i na svakog branitelja koji je sudjelovao na tom prosvjedu.
Promjenom vlasti u Republici Hrvatskoj, i na Pantovčaku i u Banskim dvorima, kojoj je uvelike doprinio i prosvjed u Savskoj, a posebno odlaskom Predraga Matića s mjesta ministra hrvatskih branitelja i dolaskom Tome Medveda, poboljšao se odnos same vlasti prema hrvatskim braniteljima.

Najviše zahvaljujući samom ministru Tomi Medvedu i njegovom otvorenom pristupu prema svakom branitelju i pokušavanju rješavanja problema koji su se nakupili u zadnjih 20 godina. Veliki uspjeh je i donošenje Jedinstvenog zakona o hrvatskim braniteljima kroz koji će biti riješeni mnogi dosadašnji problemi hrvatskih branitelja i njihovih obitelji.
Na žalost ni taj zakon na kraju nije u potpunosti obuhvatio sva potrebna riješenja da bi se eliminirali svi problemi koji su se nagomilali od završetka Domovinskog rata. Tu je veliku ulogu odigrala dnevna politika kojoj je po tko zna koji put dan prioritet u odnosu na rješavanje problema hrvatskih branitelja i njihovih obitelji.
Posebno me boli to što pripadnicima HVO – a nije kroz ovaj zakon priznat barem moralni status hrvatskog branitelja, u čemu je opet najveću ulogu imala dnevna politika.
Iako sve vlade od nastanka Hrvatske tvrde da su branitelji temelj moderne hrvatske države i kunu se prigodom obljetnica u te branitelje, malo njih istinski drži do ljudi koji su dali sve, od svojih života do dijelova svog tijela, da bi ta hrvatska država bila stvorena. Hrvatski branitelji zaslužuju puno bolji odnos nego što ga sada imaju.

4. Kako komentirate progon koji doživljavaju hrvatski branitelji u BiH i koji će se, očito je, i nastaviti? U isto vrijeme kako komentirate razjedinjenost među hrvatskim braniteljima u BiH, koja je očita s obzirom na golemi broj braniteljskih udruga?

Na žalost, progon hrvatskih branitelja je počeo odmah nakon završetka Domovinskog rata i to je krenulo iz centara koji nam nikada neće oprostiti rušenje Jugoslavije, kako centara u bivšoj državi, tako i centara bivših mentora iz europskih saveznica bivše države.
Kulminacija progona se dogodila s presudom političkom i vojnom vodstvu HR HB u Hagu na, opet znakovit datum 29.11., i tragičnom smrću generala Slobodana Praljka.

Tom presudom je otvorena mogućnost sudskog progona svakog pripadnika HVO – a i to ne na osnovu mogućeg djela koje je on počinio, već se otvara mogućnost konstruiranja političke optužnice za bilo koga od nas koji je nosio odoru HVO – a i mogu sa sigurnošću tvrditi da će se progoni pripadnika HVO – a nastaviti dokle god adekvatno ne reagira RH i političko vodstvo Hrvata u BiH, a takve reakciju čekamo više od 20 godina.
Presuda u Hagu nije bila presuda našoj prošlosti već presuda našoj budućnosti kojom će se pokušati nametnuti zločinačka hipoteka hrvatskom narodu kao što se to radi s Jasenovcem već više od 70 godina.
I ovo o čemu govorim je još jedan od razloga osnivanja Udruge Hrvatska zvona, jer je potrebno ukazati na razičite kriterije suđenja pripadnicima HVO – a i pripadnicima drugih vojski u BiH.

Političko vodstvo Hrvata u BiH je učinilo jako malo ili skoro ništa da bi pomoglo našim ljudima protiv kojih su se vodili ili se i dalje vode sudski procesi pred Međunarodnim sudom u Hagu ili u BiH.
Veliki problem kako u RH tako i u BiH je razjedinjenost branitelja i braniteljskih udruga što nije slučajno napravljeno, jer ujedinjeni branitelji bi bili jedna snaga koja ne bi dopustila veći dio negativnih procesa koji pogubno djeluju na hrvatski narod i tu snagu treba rascjepiti da bi se moglo upravljati njome.
Dogodilo se i to da su braniteljske udruge u službi politike i političara, a to se nikako nije smjelo dopustiti, jer samo hrvatski narod i njegov interes je trebao i mogao biti iznad braniteljskih udruga. Upravo to vidim kao najveći problem braniteljske populacije, ali se ne nadam da bi se nešto moglo promijeniti na bolje po tome pitanju.

5. Hrvati u Bosni i Hercegovini suočavaju se brojnim problemima, od ustavne nejednakopravnosti do masovnog iseljavanja. Je li to moglo drugačije? Tko snosi odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo i što je potrebno napraviti da se stvari počnu mijenjati, u korist naroda?

Na stanje u kojem se sada nalazi hrvatski narod u BiH utjecaj je imalo dosta čimbenika, od samoga rata, potpisivanja i provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma do mnogih drugih ugovora i sporazuma koji su išli na štetu hrvatskog naroda.
Uzmimo u obzir sami završetak rata i činjenicu da smo s oružjem obranili fizičku opstojnost hrvatskom narodu na velikom dijelu BiH što na žalost nismo uspjeli u Posavini i dijelovima Središnje Bosne. Kada je politički trebalo kapitalizirati tadašnje stanje, dolazi do potpisa mirovnog sporazuma u Daytonu.
Taj sporazum je mijenjan kroz stotine zakonskih i ustavnih promjena da bi svim tim silnim izmjenama hrvatski narod kao i najmalobrojniji narod u BiH bio doveden u potpuno nezavidan položaj.
Za ovo trenutno nezavidno stanje hrvatskog naroda u BiH najveću odgovornost snose politike koje su vođene u zadnjih 20 i nešto godina. Odgovornost snosi vanjska politika Republike Hrvatske koja je supotpisnica Daytonskog sporazuma i koja ima ustavnu i zakonsku obvezu brinuti se o dijelu svog naroda u BiH. Veliku odgovornost imaju i hrvatski političari u BiH koji nisu posvetili dovoljnu brigu prema svome narodu i teško se oteti dojmu da većina političara puno više brine za svoje osobne interes nego li za interese svog naroda.
Mi kao Hrvati i kao najmalobrojniji konstutivni narod u BiH da bi opstali moramo biti jedinstveni sa svojim strateškim programom u kojem se mora podvući crta ispod koje se ne ide, neovisno o tome kojoj političkoj stranci ili opciji pripadamo.

Iskreno bih volio i više uključivanje katoličke crkve kao temeljne institucije hrvatskog naroda, ne u politiku, nego u društveni i socijalni život naroda te da bude aktivni moralni korektiv koji bi ukazivao na sve anomalije i nepravde koje se događaju unutar hrvatskog naroda.
I nama Hrvatima, da bi biološki opstali kao narod, potrebno je JEDINSTVO, a ne JEDNOUMLJE. Na sve pozicije koje predstavljaju Hrvate u bilo koje institucije i na bilo kojim razinama vlasti moramo birati samo stručne i sposobne, a nikako samo poslušne i podobne i u tome vidim spas i opstanak hrvatskog naroda. U protivnom, kroz idućih nekoliko desetljeća više nas neće biti u mnogim dijelovima BiH.
I to su neke od ideja Hrvatskih zvona koje ćemo širiti i za koje ćemo se zalagati.

6. Hrvatska zvona okupljaju veliki broj mladih intelektualaca koji imaju želje i volje mijenjati društvo u kojem živimo. Neke od njih već smo predstavili kroz intervju, no zanima me Vaše mišljenje, jeste li zadovoljni odazivom i angažmanom mladih?

Kako sam već nekoliko puta i spomenuo, osnovna ideja Hrvatskih zvona je okupljanje mladih koji žele ostati i boriti se za sebe i svoj narod i u Republici Hrvatskoj i u BiH, a obveza i zadaća nas starijih koji imamo više životnog iskustva je da njima otvorimo put i budemo svojevrsni ledolomci u tim nastojanjima, kako je to jednom prigodom rekao i Dario Kordić.
Jednostavno želimo omogućiti djeci i našim mladima ostanak i opstanak, a i drugima povratak i u BiH i u Hrvatsku, jer ne možemo biti slijepi i ne vidjeti koji se politički i demografski procesi događaju u cijeloj Europi zadnjih godina.
I na prostorima BiH i Hrvatske se može i treba kvalitetno i dostojanstveno živjeti i od svoga rada, a mi želimo da ovdje žive naša djeca i djeca njihove djece, a ne netko drugi.

Do sada sam osobno zadovoljan brojem, kvalitetom i karakterom mladih ljudi koji pristupaju ideji Hrvatskih zvona i na nama je da niti jednog trenutka ne smijemo razočarati tu mladost koja prema nama iskazuje vjeru i povjerenje.

7. Hoće li Hrvatska zvona uspjeti napraviti ono što su sebi stavila pred cilj?

Hrvatska zvona su relativno mlada udruga koja postoji manje od godinu dana, ali njihovi članovi, barem ovi relativno stariji imaju toliko životnog iskustva koji daleko premašuje našu životnu dob i u sebi još uvijek, unatoč svemu, imamo pozitivne životne energije i optimizma da bi jednostavno bio grijeh ne prenijeti sve to na mlade ljude u kojima vidimo sebe prije 25-30 godina u vrijeme početaka borbe za opstanak hrvatskog naroda i stvaranja hrvatske države.
Ciljevi Hrvatskih zvona nikako nisu i ne smiju biti jednokratni i kratkoročni. Ja prije svega vjerujem u ljude, a ne u napisana slova bilo kakvih programa i projekata.

Ovdje imamo ljude čiji su sami životi jači od bilo čijih programa, govora ili proglasa, zato i vjerujem da će Hrvatska zvona još dugo biti pozitivni zvon i snaga hrvatskog naroda čiji je glavni cilj s našim mladim ljudima sačuvati Hrvatski Dom i u BiH i u Hrvatskoj na mjestima gdje su ga podigli naši pradjedovi.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati