Pratite nas

Intervju

Fra Miljenko Stojić: Lustracija je potrebna da se iskorijene partijske istine

Objavljeno

na

Čak 66 franjevaca ubijeno je u odmazdama u zimu i proljeće 1945. godine. Godinama vicepostulator postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” fra Miljenko Stojić predano radi na rasvjetljavanju istine o ovom monstruoznom zločinu, piše Večernji list. Pokrenute su brojne akcije, a među njima je postupak za proglašenje ubijenih franjevaca blaženima.

Kako se obilježava 73. godišnjica mučeničke smrti hercegovačkih franjevaca?

– Mogli bismo reći kako sve ide svojim uobičajenim tijekom. Najprije su Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca (4. – 7. veljače) na Širokom Brijegu, središnjem žrtvoslovnom mjestu Hercegovačke franjevačke provincije. Ove godine sv. misu zadušnicu predvode i na njoj propovijedaju povezani radom s franjevačkim trećim redom i Franjevačkom mladeži: fra Antonio Šakota iz Mostara, fra Domagoj Šimić iz Banje Luke i fra Ivan Matić iz Samobora.

Na samu obljetnicu to je uobičajeno provincijal hercegovačkih franjevaca dr. fra Miljenko Šteko. Nakon toga kreću obilježavanja po svim našim bratstvima i u tuzemstvu i u inozemstvu. Vjernici i šira društvena zajednica itekako su uključeni u sva događanja. Spomenimo da na Danima dijelimo nagrade nagrađenima na nagradnom natječaju o temi pobijenih hercegovačkih franjevaca, da se ovih dana drže satovi povijesti u osnovnim i srednjim školama… Isto tako, sve je više onih koji pišu školske radove i radove za akademske stupnjeve o temi naših pobijenih fratara, snimaju se filmovi, pišu stručni članci i knjige… Grad Široki Brijeg i Zapadnohercegovačka županija proglasili su 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk, posvećuju im se ulice, trgovi… Moramo zaista biti zadovoljni. Očito je glas puka Božjega, koji kroz ove dane ponovno ispunja prostranu samostansku crkvu u Širokom Brijegu, urodio plodom. A neprestano dolaze i tijekom cijele godine.

Za Široki Brijeg i Hercegovinu veljača je mjesec boli i sjećanja na franjevce i pobijeni hrvatski puk na kraju Drugog svjetskog rata. Zašto se ti zločini čak sedamdeset godina poslije nastoje negirati i prikrivati u dijelu hrvatske i bh. javnosti?

– Ne vode se rasprave o prošlosti zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Kad bi se objelodanila puna istina, puno bi toga bilo drukčije. No, unatoč tomu što je Europski parlament komunizam proglasio jednim od tri suvremena totalitarizma i pozvao na njegovo potpuno odbacivanje i zacjeljivanje rana, koliko je to sada moguće, određeni se i dalje napajaju spomenutom totalitarnom ideologijom. Istina, sada to zovu antifašizmom i primjenjuju neke malo drukčije metode, zaboravljajući, da budemo skroz kratki, čiju su knjižicu nosili: partijsku ili nečiju drugu.

Njima je do produljenja roka trajanja toga neljudskog i totalitarnog sustava, a u isto se vrijeme busaju u prsa nekom navodnom borbom za ljudska prava. Da su zaista zagovornici ljudskih prava, onda bi, recimo, u Mostaru bio spomenik za ubijenih 7 franjevaca i mnoštvo članova puka Božjega, onda se ne bi danas određeni drznuli govoriti da će uspostavljati neki hrvatsko-srpsko-bosanski i ne znam kakav još jezik, ne bi potpisivali onu propalu Deklaraciju o zajedničkom jeziku… Ali znamo da to nije tako, pa se borba za istinu i pravdu nastavlja.

Nedavno je u jednome intervjuu bošnjački član Predsjedništva, govoreći o žrtvama rata, rekao gotovo da su pobijeni u Križančevu Selu vojnici HVO-a te da su kolateralna žrtva, a slično su nas 50 godina i komunisti učili da je bilo opravdano ubiti franjevce i Hrvate jer su bili “sljedbenici ustaša”. Kako to tumačite?

– Dobro ste primijetili. Slična je to namisao i matrica ponašanja, samo upakirana nešto drukčije. Svatko bi trebao priznati svoje zločine i pokajati se za njih ako želimo živjeti jedni pored drugih u miru i dobru. Ali to očito nije slučaj. Da jest, onda dotični ne bi govorio to što ste naveli i na takav način. Ne bi govorio kako hrvatskom narodu ne trebaju mediji na hrvatskom jeziku, kako je dopušteno drugome nametati njegove predstavnike po svom nahođenju, kako hrvatski narod u BiH nema prava na punu jednakopravnost, nego mora ovisiti o onome što mu “vlasnici države” daju.

To je revolucionarno-totalitarna matrica ponašanja koju je nekoć nametnula Partija. Po toj matrici neki su se ponašali 1991., a nažalost, neki se ponašaju i danas… To je izvan svake pameti. Znamo kako je totalitarni partijski režim postupao s talijanskom manjinom u Istri ili njemačkom manjinom u Slavoniji i Vojvodini. Europa se i tada, a pogotovo danas, prema manjinama odnosila potpuno suprotno. Međutim, u BiH se prema hrvatskom narodu, kao konstitutivnom, pokušava nametnuti standard kakav je jugoslavenski totalitarni režim imao prema njemačkoj i talijanskoj manjini nakon Drugog svjetskog rata, samo je spektar praktično primijenjenih metoda nešto drukčiji. Upravo to je jasan pokazatelj – kamo bi se zapravo htjelo.

Jeste li zadovoljni onim što je učinila Vicepostulatura i kada se očekuje njezin završetak rada?

– Vrlo sam zadovoljan. Zahvaljujem Bogu što nas je sve zajedno vodio kroz ovaj dug i odgovoran rad. Bilo je trenutaka kada se moglo, tako reći, dotaknuti nazočnost Božju. Otvarala su se vrata za koja nisam ni znao da postoje, a kamoli kako ih otvoriti. Posebno sam zadovoljan što smo radom u Vicepostulaturi pridonijeli i otkrivanju istine o pobijenim članovima puka Božjega. Ubijene fratre pronalazili smo zajedno s ostalim članovima puka Božjega i kako smo ih mogli ostaviti?! Tako smo bili idejni začetnici onih povjerenstava po općinama za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća koje u posljednje vrijeme koordinira Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat pri HNS-u BiH te zajedno s njima gradi Groblje mira na Bilama.

Hvala svima s kojima sam imao i imam čast raditi i onima u društvenoj zajednici koji sve to prepoznaju i pomažu. A sav taj rad imao je odjeka i s drugu stranu granice pa i tamo sudjelujemo u sličnim pothvatima. Vicepostulatura je došla do samog kraja ovog prvog istražnoga dijela. Već smo strpljivo počeli slagati prikupljenu građu po propisanim pravilima za podnošenje mjesnom biskupu i, ako Bog da, otpočinjanju službenog dijela ovog postupka mučeništva. Kada i to prođe, onda sve ide u Rim na daljnji postupak. A tamo nismo jedini s takvim molbama. Očito je da će sve dugo trajati. No, to nije uopće važno. Važno je samo otkriti istinu i na temelju nje nastaviti graditi svoj odnos prema pobijenim franjevcima. Nadam se da smo uspjeli skupiti dovoljno kvalitetnih dokumenata i svjedočenja da Crkva na kraju svega dobar broj njih službeno proglasi mučenicima odnosno blaženima i svetima.

Iako je prošlo toliko vremena, mislite li da bi danas imalo smisla provesti lustraciju i koliko ona koči razvoj i napredak društva, osobito njezina demokratiziranja?

– Sve ovisi o tome što tko misli pod lustracijom. Lustracija je rasvjetljavanje povijesnih činjenica i uloge pojedinaca u određenim procesima. Jako je puno tema o kojima i danas vrijedi nekadašnja partijska istina, a ne činjenice. Na svim razinama u društvu, ne samo u politici, s obje strane granice još ima mnogo onih koji su nepokajani pripadnici jugokomunističkog totalitarističkog sustava. Svojim djelovanjem oni djelatno koče put tih društava prema punoj demokratizaciji, a rekao bih i prema miru na ovim prostorima. Svaki totalitarizam je, da ne idemo u širinu, veliki proizvođač zla. Zbog toga, što prije smognemo snage to učiniti, bit će nam bolje. Ili ćemo se zadovoljiti time da Bog, ili priroda po onima koji ne vjeruju, učine svoje. Međutim, i u tom slučaju naraštaji koji dolaze bit će prinuđeni baviti se rasvjetljavanjem istine. Samo, bez svjedoka iz prve ruke, bit će im znatno teže.

Zoran Krešić / Večernji list

 

7. veljače – Spomendan žrtava komunizma – Hercegovina se sjeća strašnih ubijanja i komunističkog terora

 

SVJEDOČANSTVO: UBIJALI SU REDOM! PAD ŠIROKOG BRIJEGA

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Predsjednica: Bilo je otvorenih pokušaja da se spriječi Vučićev posjet Hrvatskoj!

Objavljeno

na

Objavio

Žao mi je što su neki željeli osujetiti posjet predsjednika Srbije Hrvatskoj. Neki su možda bili, pa i razumljivo skeptični, poneseni više emocijama nego razumom, ali, nažalost, kod nekih sam osjetila i zlonamjernost.

Moram reći da je bilo otvorenih pokušaja da se Vučićev posjet spriječi i da ne dođe do bilo kakvih pomaka. U svoj toj kakofoniji izgubili su se oni pozitivni učinci i rezultati posjeta, kaže u velikom intervjuu Globusu predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj ovih dana počinje četvrta godina mandata na Pantovčaku.

Predsjednica smatra da u srpskom predsjedniku Vučiću ima dobrog sugovornika i da njihov susret znači veliki iskorak u odnosima između Hrvatske i Srbije, koji su godinama bili u dubokoj stagnaciji.

– Posjet predsjednika Vučića dugo smo pripremali, upravo u namjeri da postignemo iskorak. Odgađali smo ga, čekali bolje ozračje, no sve smo više tonuli u spiralu verbalnog rata. Odlučila sam to presjeći. Svjesno sam preuzela politički rizik, ali savjest mi je mirna jer sam to napravila za dobrobit hrvatskog naroda i države, kaže predsjednica.

No priznaje da je bila iznenađena kad je, samo nekoliko dana uoči Vučićeva posjeta, premijer Plenković pokrenuo pitanje ratnih reparacija.

– To je toliko složeno pitanje da se ono ne može staviti na stol preko noći te moram reći da me iznenadio način njegova podizanja u ovom trenutku. Ovaj posjet pripreman je mjesecima, pa ako hoćete i godinama, u koordinaciji s MVEP-om i Vladom. Pitanje ratnih odšteta nikada nije bilo spomenuto.

Predsjednica smatra da su odnosi između nje i Vlade ipak u cjelini dobri te da su tvrdnje o dvije različite vanjske politike običan mit.

– Moj Ured i ja iskreno surađujemo s Vladom i MVEP-om. Dijelimo iste nacionalne interese i iste ciljeve i mislim da su naše vanjskopolitičke inicijative sasvim komplementarne, kaže Kolinda Grabar-Kitarović, no upućuje oštar prigovor Ministarstvu vanjskih i europskih poslova: – Voljela bih da se MVEP drži Ustava i odredbi o sukreiranju vanjske politike. Više ne mogu kriti svoje nezadovoljstvo stanjem u hrvatskoj diplomaciji. Služba vanjskih poslova nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti i kakvu od nje očekujem.

Na pitanje razmišlja li o kandidaturi za drugi predsjednički mandat Kolinda Grabar-Kitarović otvoreno kaže: – Vjerujte mi, ne razmišljam o sljedećim izborima i još nisam donijela odluku. Sada želim odraditi ovo što radim, izvršiti dužnost prema svojem narodu i državi, pa makar mi to neki i zamjerili.

Predsjednica Republike govori u intervjuu i o rješavanju krize u Agrokoru te se kritički osvrće na slučaj Vladina izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka kojega u javnosti neki prozivaju zbog sukoba interesa; komentira i Vladinu odluku, koja je izazvala određene kontroverzije, da za generalnoga konzula u New Yorku imenuje Borisa Blažekovića; otkriva što misli o onima koji su joj nakon Vučićeva posjeta otvoreno poručili: “Bye, bye, Kolinda!” i zašto ih ne “otpisuje”…

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa

Višnja Starešina: Europejac Vučić treba otvoriti KOS-ove arhive

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Fra Mario Knezović: Moramo biti promjena u svijetu koju očekujemo od drugih

Objavljeno

na

Objavio

Korizma je uvijek osobit duhovni hod prema Uskrsu. Uoči početka te 40-dnevne priprave za najveći kršćanski blagdan, o smislu i značaju korizme razgovarali smo sa svećenikom, medijskim djelatnikom i piscem fra Marijem Knezovićem.

Fra Mario Knezović rođen je 1973. u Posušju. U Franjevački red stupio je 1993. na Humcu. Diplomski i poslijediplomski (doktorski) studij pohađao je na Sveučilištima u Zagrebu i Mostaru. Osim teologije i filozofije uže znanstveno područje studiranja su mu novinarstvo, političke znanosti i komunikologija. U vrijeme studija bio je jedan od osnivača Zavičajnoga kuba hercegovačkih studenata u Zagrebu te je potaknuo izdavanje studentskoga časopisa Moj kamen i bio prvi njegov urednik. Za đakona je zaređen 1999. u Detroitu – Trpy (SAD), godinu đakonata proveo je u New Yorku, a svećeničko ređenje imao je 2000. u Chicagu (SAD). Mladu misu  proslavio je 2000. i potom djelovao u Mostaru: u župi i samostanu Sv. Petra i Pavla te kao vjeroučitelj u Srednjoj medicinskoj školi. Od 2000. do 2004. bio je tajnik Konferencije viših redovničkih poglavara Bosne i Hercegovine, a ravnateljem Informativnoga centra Mir Međugorje i glavnim urednikom Radijske postaje Mir Međugorje postaje 2001. U toj službi ostao je do 2005. Od 2005. do 2013. bio je župni vikar, voditelj Frame i srednjoškolski vjeroučitelj u Posušju, a potom je prihvatio službu župnika u Kočerinu gdje djeluje i danas.

Kao autor i suautor sudjeluje u nekoliko knjiga, produkcijskih i multimedijalnih uradaka. Piše u nekoliko časopisa te surađuje s više medija u domovini i svijetu. Uređuje i vodi neke od emisija Radijske postaje Mir Međugorje, među kojima se posebno ističe Agape. Suradnik je vjerskoga programa Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta i Glasnika mira. Urednik je internet portala fratar.net. Povremeno održava seminare, predavanja i duhovne obnove u domovini i svijetu.

Poštovani fra Mario, što je to korizma i koji je njezin značaj u vjerničkom životu?

Korizma je pokušaj naše promjene. Svi želimo i očekujemo promjene u svojoj okolini i svijetu. One se, tako nam se čini, ne događaju. Tako postajemo nestrpljivi i pritisnuti mislima kako je ovaj svijet zao. Svi su loši. No, tu treba poći suprotnim smjerom. Zapravo, mi se moramo mijenjati. Biti promjena u svijetu, koju očekujemo od drugih. Usto, dobro je znati da se ne možemo mi mijenjati svojom voljom. Mi možemo i trebamo dopustiti da nas Bog mijenja. Bog djeluje u molitvi i od nas čini drukčije ljude. Stoga u korizmeno, a i svako drugo vrijeme, ne očekujmo tuđe promjene nego svoje. Albert Schweitzerje to ovako izrazio: „Molitva mijenja ljude – a ljudi mijenjaju svijet.“ Stoga, držim da je korizma duboki ispit savjesti, inventura života, sanacija u nama paloga i vraćanje križu kojeg je Isus iz ljubavi ponio za konkretnoga čovjeka.

Što je, prema Vašem mišljenju, nužno za ozbiljan i odgovoran pristup te hod korizmenim vremenom?

Važno je znati stati u vlastitoj trci. Čovjek se utrkuje sa samim sobom i svojom sjenom. Trčimo za životom, a život prolazi pokraj nas. Važno je čuti pravu riječ u prostoru raznih govora. Jedan pisac zapisa: „Toliko govora – jedna je riječ istinska. Toliko zvukova – koji je onaj pravi? Toliko ulica – jedan je put istinski.“ Za ozbiljan pristup korizmenom vremenu trebamo se najprije pretvoriti u uho. S tekstom – Riječ je tijelom postala – započinje novo u nama. Čuti Boga je početak. Mentalitet svijeta sa svojim nametljivim i bučnim porukama nam sugerira uzeti život u svoje ruke. Kako se onda odreći sebe, sebe prešutjeti, zanemariti svoje želje, figurativno rečeno, ne jesti životnu čokoladu? Vjerojatno se odgovor krije u ključnoj Isusovoj ponudi da uzmemo svoj križ. Preko križa ćemo shvatiti da nije najvažnije očuvati sebe, kušati slasti svijeta, ostvariti svoj ideal. Čovjek ili čovječanstvo danas, kojeg li paradoksa, bježi od križa, a zapravo tako tek osjeća muku križa.

Zasigurno postoji i opasnost kad je riječ o banaliziranju korizme, posta, odricanja…?

Korizmeno vrijeme poziva na pokoru, molitvu, post, obraćenje i djela milosrđa. Nije rijetkost da se osobe u tom liturgijskome vremenu na tjelesnoj razini nečega odriču: pića, kolača, mesa, izlazaka, zabava, konzumiranja medija, kladionice itd. No, iako je to hvale vrijedno, ne smijemo ostati samo na tome. Plod izvanjskoga odricanja trebao bi utirati put našoj nutrini. Nije nam teško složiti se kako se lakše odreći određene poslastice ili drugoga zadovoljstva, nego npr. oprostiti tuđe pogrješke ili priznati vlastitu krivicu i promašaj. Stoga, u najmanju ruku, trebalo bi razmisliti baš o praštanju na koje smo bezuvjetno od Isusa pozvani. Odlučiti kroz četrdeset dana milosnoga vremena oprostiti svima i početi ljubiti čak i svoje neprijatelje je staza kojom bi trebalo kročiti. Svakako, to nije lagan put, ali je jedini kako bi bili istinski svjedoci one ljubavi za koju je Isusu pošao na drvo križa. Jer, ako živimo sputani i okovani osjećajem mržnje prema bilo kome i prema bilo čemu kamen s groba našega života neće biti otkotrljan. A raspeta ljubav, koja je pobijedila mržnju i smrt, ustala je iz groba. Ljubav je uskrsnula!

Korizma je vrijeme u kojem smo pozvani i na djela ljubavi. Što u tom smislu vjernik može učiniti za sebe i druge, osobno ili u vjerničkoj zajednici, kako bi se duhovno obogatio i približio Bogu?

Jedan duhovnik, koji je djelovao kao odgojitelj đaka, nakon određene pogrješke svojih učenika bi kazao: „Mogu se na tebe ljutiti, ali mogu ti oprostiti. Odluči što ću učiniti?“ Đaci su postiđeno saginjali ramenima s molbom da im se oprosti. I tako su u snazi milosrđa i osjećaju voljenosti sazrijevali. Mi svaki dan možemo biti ljuti na sve i svakoga i gotovo se pretvoriti u život po principu one izreke: „Prije podne mrzi sebe, a popodne cijeli svijet.“ Možda i neprimjetno u nama se taloži gorčina, gnjev i srdžba na određene osobe. To nas toliko zaposjedne da i sami sebe iznenadimo kad kažemo: „Ta osoba za mene više ne postoji, tu sobu sam precrtao i neka me zaobilazi u širokome krugu.“ Takve konstatacije zapravo nas čine ništavnim, nas precrtavaju i mi ljubav zaobilazimo u širokome krugu. Prepustiti se ljubavi znači dopustiti Bogu da se u nama i po nama očituje. Ljubav, a to je Bog, onda će naći putove kojima ćemo stići do onih koji nas očekuju „kao ozebli sunca“. Bolesno je stanje srca da netko ide na svetu misu, a mrzi brata svojega. Bolesno je stanje da živimo aktivnim kršćanskim životom, a imamo tolike neprijatelje i osobe koje ne želimo saslušati, pomoći im, utješiti ih. Majka Terezija je govorila kako treba male stvari činiti s velikom ljubavlju. To neka nam bude poticaj djelovanja.

Jedna od korizmenih pobožnosti je put križa. Koliko je taj molitveni sadržaj značajan u korizmenoj pripravi i životu Crkve uopće?

Hod kroz postaje križnoga puta je hod kroz Isusov i vlastiti život. Križni put je realnost života. Muka, bol, odbačenost, i onda proslava i Uskrs. Sv. Pavao u Poslanici Efeženima upućuje slijedeći poziv: „Razmotrite pomno kako živite!“ (Ef 5,15). Ova riječ pomno u sebi sadrži najozbiljniji pogled u vlastiti život, mogli bismo reći, propitivanje života u najdublje potankosti. Same sebe prorešetati! Taj poziv je Pavao uputio okružen brojnom kolonijom ljudi koji su svoje utjehe, svoje ideale i smisao života vidjeli samo u zemaljskome ili, kako Pismo kaže, ludostima ovoga svijeta. I dok uglavnom poznajemo svrhu i bit svakoga hoda kroz postaje križnoga puta, pozvani smo na jedno drugačije hodočašće. Hodočašće u vlastiti život, srce, smislenost svoju. To je naporan, mukotrpan i vrlo težak zadatak. Možda je najduže i najvažnije hodočašće koje možemo poduzeti upravo hodočašće u vlastiti život. Doći do sebe i doći k sebi je poziv na koji Pavao smjera.

Svako bdijenje nad životom, nad samim sobom, nosi potrebu predanosti i poniznosti. Nije rijedak slučaj da se u čovjeku nešto buni dok nas drugi pokušavaju mijenjati, korigirati, savjetovati, popravljati. Dok slušamo tuđe „prodike“ o našoj krivoj životnoj putanji, u nama se pojavi potreba odagnati od sebe takve osobe. Kao da im želimo poručiti da puste naš život na miru i da se zabave sami sobom. U tom kontekstu vidim pobožnost križnoga puta kao idealan light motiv za naš vlastiti hod s Isusom. Put križa je izbor Isusa i njegova puta.

Često se u Crkvi govori o potrebi obraćenja srca. Što se pod tim zapravo podrazumijeva?

Tolike bolesti na svijetu postoje. Mnoge bolesti i Biblija spominje. No, možda nam je promaklo da postoji jedna bolest koje je najgora, a to je bolest srca. Jeremija kaže „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo“ (Jer 17, 9). Srce je vitalni organ ljubavi, a budući da nam je poznato Isus je donio novu zapovijed ljubavi. Slijedeći to onda nam je jasno da bez srca ne možemo taj zakon izvršavati. Govoreći o srcu Isus je jasan : „Jer iz srca izviru zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, hule“ (Matej 15,19). Dakle, sva zla će se događati dok ne iscijelimo i obratimo srce. Pokojni fra Slavko Barbarić je pisao knjige s naslovima koji pozivaju da svoj odnos prema Bogu činimo srcem: „Molite srcem“, „Slavite misu srce“ itd. Zdravo srce je spremno primi ljubav i dati ljubav. Zdravo srce će pronaći načina da prihvati one koji su drugačiji, koji su posrnuli, koji traže utjehu. Zapravo, tako smatram, bolesno srce ili život bez ljubavi je stanje pakla.

Kako u korizmi ohrabriti i u duhu vjere uputiti one koji osobito trpe noseći težak križ života?

Papa Franjo je govorio kako bi Crkva trebala biti bolnica na otvorenome. Mnogi trpe, ranjeni su, tragedije su pritisnule ljudske sudbine. Mnogi poput onog ranjenoga čovjeka čekaju svoga Samaritanca. Volim Crkvu koja je ponizna, solidarna, usredotočena na potrebne. Nažalost to uvijek nije tako. Moramo i sebe realno i kritički sagledati. Poslani smo u svijet bez štapa i torbe. Danas su mnogi opterećeni raznim štapovima i torbama. U ozračju sigurnosti i bezbrižnosti za materijalno možda ne vidimo potrebne i ucviljene pored sebe. Crkva i vjernici, ja to tako vidim, moraju biti glasnici za obespravljene, izvarane, neisplaćene, kreditima zarobljene, od političara zlouporabljene, na bolesničku postelju prikovane. Isus je ulazio u ljudsku bol, zaustavljao se nad tuđom ranom. Taj Isus i danas prilazi ranjenima i bolesnima. Oni koji s ljubavlju prihvate križ oni, zapravo, prihvaćaju Krista – njega grle. Važno je ljudima reći da bol i patnja nisu kazna, nego šansa dublje spoznaje Boga. Bog nas ljubi, prašta i vodi središnjem cilju – spasenju. I sam je rekao da nam je kroz mnoge nevolje u Božje Kraljevstvo. Ključno je pitanje: Zašto neki žele biti kršćani bez križa? Bijeg od križa je novo pljuvanje po Isusu na putu križa.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić / nedjelja.ba

facebook komentari

Nastavi čitati