Pratite nas

Razgovor

Fra Miljenko Stojić: Neće biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca

Objavljeno

na

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu svake godine u veljači započinju Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca u povodu obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih fratara. Upravo je to bilo povodom za razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.

Fra Miljenko je rođen 1960 u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu.

Dušobrižnički je djelovao kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih, vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu te tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1993. pokreće Informativni centar »Mir« Međugorje, a 1997. i Radiopostaju »Mir« Međugorje te ih kao ravnatelj i predsjednik Upravnog vijeća dugo razvija (do 2005.).

Trenutno je vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te kolumnist i član uredništva portala hrsvijet.net. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Prevođen je na nekoliko jezika te nagrađivan.

Poštovani, na početku nam recite što je to Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i kojim se poslom bave njezini djelatnici?

stojic bogovicJednostavno rečeno zadaća je Vicepostulature prikupiti svjedočenja i dokumente koji bjelodano dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski.

Pritom vrijedi pravilo da se ono što im ide u prilog ne smije napuhavati, a ono što im ne ide u prilog da se ne smije skrivati. Znači, tražimo istinu i samo istinu, pa ma kakva se ona pokazala. Bit će teško za svih njih 66 prikupiti potrebnu građu, ali neka samo jedan među njima, a ima ih već sa svim potrebnim, bude proglašen blaženim i svetim on će svojim likom osvijetliti i žrtvu svih ostalih. U svemu ovome pomaže mi suradnica na općim poslovima Lucijana Kožul.

O ubojstvu hercegovačkih franjevaca još je krajem ožujka 1945. kongregaciji De propaganda fide u Rimu pisao je mjesni biskup don Petar Čule. Kasnije je dotični u pismu fra Dominiku Mandiću posvjedočio da je njegovom zaslugom u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. ušla formulacija da fratri na Širokom Brijegu nisu pucali na jugokomuniste, kako su ih kasnije ovi optuživali. Po Čulinim riječima to je bio jedan od prvih povoda da dospije u tamnicu.

Objasnite nam što se događalo u Hercegovini 1945. i zašto su franjevci ubijani?

Te godine Hercegovina je doživjela masakr kao nikada do tada u svojoj povijesti. Dosadašnja saznanja kazuju da je ubijen svaki deseti Hercegovac. Uzmimo samo za primjer Široki Brijeg. Početkom 50-tih godina na 100 ženskih dolazilo je 25 muških, a obično ide 105 ženskih na 100 muških. Većina žrtava pala je 1945. i to od jugokomunističke ruke.

Svega ovoga nisu bili pošteđeni ni franjevci. Engleski predstavnik pri Vrhovnom štabu jugokomunista brigadir Fitzroy Maclean u tajnoj depeši Foreign Officeu u Londonu od 8. veljače 1945. svjedoči kako mu je Tito rekao da će »drastično« kazniti franjevce u BiH zbog njihova šurovanja s ustašama. Da su oni zaista takvi, podvukao je i sam Maclean. »Obećano« se i obistinilo, ali ne samo nad franjevcima nego i nad biskupijskim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima…

Uz to što su odgajali puk za vjeru u Boga a ne za bezboštvo, jedan od velikih »grijeha« hercegovačkih franjevaca bio je i taj što su preporodili Hercegovinu i širi kraj te u svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu odgajali buduće hrvatske intelektualce. A to je bilo neoprostivo, prema teoriji o kulturnoj hegemoniji talijanskog marksističkog filozofa Antonia Gramscia. Da će ih pobiti i zatrti svjetlo Široko Brijega, već su im unaprijed najavili ali oni nisu bježali smatrajući se nevinima.

Kako se bivša država odnosila prema zločinu nad franjevcima, svećenicima općenito te laicima u Hercegovini? Usporedite to vrijeme s današnjim i recite nam kako se u sadašnjosti Hrvatska i BiH odnose prema tim zločinima?

Svima nam je poznato da se o svemu ovomu nije smjelo govoriti tijekom čitave nesretne Jugoslavije. To nažalost nije uputno ni danas.

Da ne idemo u šira razjašnjenja, recimo samo da se ni Hrvatska ni BiH, unatoč nekim službenim očitovanjima pod pritiskom, još nisu odrekli jugokomunizma i njegova nasljedstva. To mi svi svakodnevno vrlo dobro osjećamo na svim razinama života, od politike do umjetnosti, športa… Između ostaloga uporno nastoje prikriti Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, koju je Europski parlament usvojio 2. travnja 2009. Tu je komunizam jasno stavljen uz bok nacionalsocijalizma i fašizma te je navedeno što treba učiniti da se barem ublaže rane koje su drugima nanijeli. A ustanovljen je i Europski dan sjećanja, 23. kolovoza, na žrtve totalitarnih režima.

Naravno, uvijek hvala pojedincima na svim društvenim razinama koji unatoč svim zaprjekama pomažu u otkrivanju zapretane i zabranjene istine. Tu su i neke institucije. U Hrvatskoj se pri Ministarstvu hrvatskih branitelja nastoje skrbiti o našim pobijenima s te strane granice, a u Herceg Bosni, BiH, to čini Hrvatski narodni sabor sa svojim Odjelom za Drugi svjetski i Domovinski rat.

Iako je prošlo dosta vremena i više se ne može govoriti o presudama nad izravnim počiniteljima i njihovim nalogodavcima, ipak možemo li govoriti o imenima onih koji bi trebali, ako ništa drugo, odgovarati pred poviješću? Tko je najodgovorniji?

Uvijek je potrebno razlikovati počinitelje i nalogodavce, bez obzira na to što su ponekada pojedini bili i u jednoj i u drugoj ulozi. Takvih ima još i danas, iako ih je svaki dan sve manje. Bilo bi potrebno osuditi barem jednoga takvoga, kako bi se preko njega osudio čitav taj jugokomunistički pokret i na taj način napravila svojevrsna lustracija. No, umjesto toga pojedini takvi nam i danas kroje kapu i šeću okolo kao uvažene ličnosti.

Do nas svih je koliko ćemo govoriti o svemu tomu te spominjati imena i djela. Kao oni koji smo prigrlili demokraciju, takvu kakva je, to bismo morali činiti i neprestano tražiti istinu. Obično ćemo reći da je najodgovorniji Josip Broz Tito, ali on ništa ne bi mogao učiniti da nije imao potporu u sličnima sebi i u narodu, ma zbog čega to bilo tako.

Vrijeme je konačno da se oslobodimo svakoga straha, da se pokajemo za svaku sekundu kada smo milom ili silom podupirali hudi jugokomunistički režim i da počnemo živjeti kao slobodni ljudi koji znaju tko su i što su.

Kada je započeo proces prikupljanja dokumentacije, nalaženja dokaza i na kraju iskopavanja tijela ubijenih? Ima li nade da se ostatci svih ubijenih franjevaca pronađu jednoga dana?

Podrazumijeva se da su fratri od samoga početka tragali za istinom i za posmrtnim ostatcima svoje pobijene braće. Jugokomunistički režim to nije dopuštao. Još u studenom 1945. Ozna je pokupila sva dotadašnja prikupljena svjedočenja od tajnika Provincije dr. fra Bonicija Rupčića, svjedoke izbatinala, zastrašila ili uhitila te zabranila da se o tomu govori.

Ipak, nešto nam je dokumenata ipak ostalo iz tih vremena. Drugi pokušaj je bio u godinama Hrvatskog proljeća kada je fra Andrija Nikić uspio skupiti oko 400 stranica svjedočenja iz prve ruke, a fratri u samostansku crkvu pokopali 12 franjevaca ubijenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i 6 franjevaca ubijenih u Mostarskom Gracu.

Nakon toga trebalo je čekati sve do 2004. kada je na inicijativu tadašnjeg provincijala fra Slavke Solde osnovano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Ono je 2005. nastavilo s iskopavanjima da bi sve preuzela vicepostulatura 2007. sa mnom na čelu.

Nažalost ne će biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca. Ali ponekada ima i iznenađenja. Tako smo u posljednje vrijeme pronašli još njih trojicu, o čemu će biti više govora sljedećih mjeseci dok još provjerimo određene podatke i svjedočenja.

Možemo li na trenutak zastati i razmisliti o onima koji i danas smatraju da su 1945. svi dobili ono što su »zaslužili«? Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije unutar samog hrvatskog korpusa, ali i drugih naroda u Hrvatskoj i BiH?

Dok god netko može izjaviti nešto slično a da ga društvo u cjelini ne osudi zbog toga, znači da je to društvo i dalje bolesno. Ne radi se ovdje o tomu ima li netko lijeve, desne ili ne znam kakve poglede. Radi se o tomu podržava li netko zločin, totalitarizam… ili ne. Zbog toga ne bih govorio da postoje različite interpretacije unutar hrvatskog naroda s obje strane granice, a i unutar drugih naroda. Postoji samo zlo koje treba odagnati iz naše sredine.

Možemo li napraviti poveznice između događaja u Bleiburgu i Hercegovini? Postoji li neko mjesto za koje bismo mogli kazati da je »hercegovački Bleiburg«?

Povijesna istraživanja kazuju da je na Radimlji kod Stoca ubijeno oko 10.000 Hrvata, većinom povratnika s Bleiburga. I svakog svibnja tu se govori sv. misa zadušnica za sve njih. Mogli bismo zbog toga reći da je to ujedno i središnje žrtvoslovno mjesto naših hercegovačkih biskupija.

U sklopu ovoga spomenuo bih i Groblje mira na Bilama koje je, zajedno s povjerenstvima po pojedinim općinama za istraživanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, izraslo na radu Vicepostulature. To groblje gdje pokapamo neidentificirane žrtve i gdje postavljamo križeve za pobijene, poveznica je svih Hrvata u BiH, Herceg Bosni, s Bleiburgom, Križnim putom i svom patnjom našega naroda.

Ovdje bih spomenuo i inicijativu biskupa Mile Bogovića koja će, nadam se, biti ostvarena. On predlaže Hrvatski križni put koji bi povezao naša zajednička i mjesna stratišta: Bleiburg, Vukovar, Hercegovina… Čvrsto se nadam da će o tomu biti više govora u vremenu pred nama.

Često se u priču o Bleiburgu i Križnom putu nameće i Jasenovac. Recite nam kada se jedna tragedija relativizira drugom onda se vrlo lako relativiziraju i mučki ubijeni hercegovački fratri. Čemu sve to, zar zločin nije zločin?

Slažem se, zločin je zločin počinili ga naši ili njihovi, uvjetno rečeno. Ali ne vole svi istinu pa pokušavaju zaustaviti njezino izranjanje na svjetlo dana, odnosno da sve ostane onako kako su to zacrtali u prošlim totalitarnim vremenima jugokomunizma.

Danas takvi mašu parolom: Okanimo se prošlosti, a otvorimo se budućnosti. No, nema budućnosti bez jasnog saznanja o prošlosti. Uzmimo primjer Jasenovca koji ste naveli. Najnovija istraživanja kazuju da nije sve bilo onako kako su to jugokomunisti trubili, a velikosrbi i njihovi pomagači trube do danas.

U beogradskim arhivima, ali i u onima po Hrvatskoj, ima dokumenata koji o svemu drukčije svjedoče. Počesto se oni kriju, ne samo da bi se zataškala istina o Jasenovcu, nego i da bi se manipuliralo pojedinim osobama zbog njihove suradnje s propalim jugokomunističkim režimom.

Kakve nam poruke ova tragedija ostavlja za budućnost?

Po meni, trebali bismo uvijek težiti za istinom i samo za istinom. Vjernici će to činiti na svoj način, a nevjernici na svoj. Tada ne ćemo svoje grijehe tovariti drugome, nego ćemo uvijek imati snage odreći se svojih loših postupanja i živjeti sa svima drugima u miru i zadovoljstvu. Nešto slično govore nam i razne nevladine udruge spominjući se ljudskih prava, ali nažalost počesto je to samo govor hladnih profesionalaca, narodski rečeno onih koji žele živjeti na tuđoj grbači.

Što mislite da fra Leo Petrović i 65 subraće predstavljaju hrvatskom narodu danas?

Uvijek je teško govoriti potvrdno o onomu što radiš. Zato ću te riječi izvući iz onoga što sam čuo od drugih. Od samoga početka ljudi su štovali svoje pobijene fratre, kao i sve svoje druge pobijene.

Pokretanjem Vicepostulature pobudila se u njima nada da će konačno biti i službeno priznato ono što oni neprestano nose u svojim srcima. Dovoljno se ovdje prisjetiti onoga glasovitog Hodočašća mladih na Široki Brijeg. Hrlili su sa svih strana da bezbožnim jugokomunistima kažu kako se ne odriču vjere svojih predaka i svoga hrvatstva.

Nakon Domovinskog rata to je istina stalo, jer se sada sve više-manje može javno iskazati. Ali došli su drugi oblici. Rasplamsala se molitva za zagovor pobijenih franjevaca, rasplamsalo se njihovo simboličko povezivanje sa svojim pobijenima.

Svjedočimo tomu u veljači kada će neki hodočastiti od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa na Širokom Brijegu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 franjevaca. Isto tako neprestan je upit kad će ponovno uskrsnuti Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu s franjevcima na čelu, očito da nastavimo tamo gdje smo stali 1945.

Je li vrijeme da počnemo govoriti o uzdizanju na čast oltara pobijenih franjevaca? Iako narod već fratre štuje kao »Širokobriške mučenike«, može li se govoriti o vremenskim okvirima za proglašenje blaženima?

Uvijek je nezahvalno govoriti o bilo kakvim vremenskim okvirima u ovakvim slučajevima. Važno je zapravo samo da sve lijepo ide svojim službenim tijekom i da se kroz taj rad čisti svijest svih nas od jugokomunističkih laži i upliva.

Trenutno smo, naime, još u istražnom razdoblju koje je pri samome svome kraju. Vicepostulatura je već neko vrijeme spremna podnijeti prikupljena svjedočenja i dokumente mjesnom biskupu da započne postupak mučeništva na biskupijskoj razini. To će i učiniti kada Uprava Provincije da zeleno svjetlo. Nakon toga ostaje još rimska razina te uzdizanje barem nekih od njih na čast oltara. Uz Božju pomoć doći će se i do toga časa.

Zahvalio bih sada mjesnom biskupu don Ratku Periću koji je spremno ustanovio i prihvatio ispitivanje predloženih svjedoka za Crkveni sud glede ubojstva pobijenih hercegovačkih franjevaca. Isto tako hvala i biskupu don Tomi Vukšiću koji ih je sa svojim pomoćnicima ispitivao u ime toga suda. Na taj način su njihova svjedočenja na najslužbeniji način sačuvana za budućnost.

Zacijelo se bavite mučnim i teškim poslom. Možete li nam izdvojiti određeni trenutak kada vam je bilo najteže?

Nikada nisam volio vidjeti ljudsku kost, pa ni dan danas. Uvijek okrenem glavu. Međutim, kad su ovi pobijeni u pitanju to se sve potpuno mijenja. Velika je radost pronaći nečije posmrtne ostatke nakon toliko muka i progona, vremena kada se o svemu jednostavno nije smjelo govoriti kamo li nešto poduzeti.

Najviše me se dojmio jedan događaj kad smo 2010. iskopavali stratište Tomića njivu u Ljubuškom. Tu smo, naime, u jednoj rupi punoj, bez ikakva reda, nabacanih tijela pronašli njih 28. Sve smo ogradili vrpcom da možemo u miru raditi i da radoznali ne gazaju po otkrivenim kostima. Upozorili su me da se jedan čovjek toga baš ne pridržava.

Pošao sam ga upozoriti. Čim sam mu se primakao, rekao je gledajući u smjeru kostiju u jami: »Kad je ovdje ubijen moj otac, majka me nosila u osmom mjesecu trudnoće.« Ostao sam potpuno bez riječi i polagano se odmakao. Ali sam u srcu zaključio da ću sve učiniti što je u mojoj moći da što više posmrtnih ostataka pobijenih iznesemo na svjetlo dana i po mogućnosti damo im ime i prezime.

Željko Ivković

Katolički tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Miroslav Tuđman: HDZ sigurno ne će u koaliciju sa SDP-om

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA
Razgovor prof. dr. Miroslava Tuđmana za Hrvatski tjednik

Nakon kraja rada 9. saziva Hrvatskog sabora započela su žestoka i intenzivna predizborna prepucavanja pa je malo tko raspravljao o tomu što bi trebalo promijeniti u radu Hrvatskoga sabora. O potrebi reforme rada Sabora te o izgledima HDZ-a da osvoji relativnu većinu zastupnika za 10. saziv Hrvatskoga sabora razgovarali smo s prof. dr. sc. Miroslavom Tuđmanom, dugogodišnjim zastupnikom i članom Središnjega odbora HDZ-a.

Tri su saziva Hrvatskoga sabora za Vama, gotovo jedno desetljeće. Jeste li zadovoljni tim radom, je li bilo nekih bitnih razlika u stilu i sadržaju rada između triju saziva?

Sedmi saziv Hrvatskog sabora konstituiran je 22. prosinca 2011. godine, tako da sam skoro devet, a ne deset, godina bio zastupnik u trima sazivima. U sedmome sazivu HDZ je bio u oporbi jer je na vlasti bila Kukuriku koalicija. Velika je razlika u zadaćama i obvezama ako je stranka u oporbi ili na vlasti. Od 2012. do 2015. bio sam predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, mjestu koje pripada oporbi, što vladajući nisu dobro primili, a dio medija dočekao na nož. Kao zastupnik stranke na vlasti, dužnost je zastupnika podržavati Vladine prijedloge zakona. Znao sam povremeno stavljati amandmane na pojedine zakone. U nekoliko navrata nisam glasovao za Vladine zakone. Nezadovoljan sam s postojećom organizacijom rada i kluba i Sabora jer te unutarstranačke razlike do kojih dolazi na plenarnim sjednicama trebalo je riješiti u raspravi na klubu, prije ili za vrijeme javne rasprave o prijedlogu zakona.

Ispitivanja javnoga mnijenja pokazuju da ugled Hrvatskoga sabora nije na poželjnoj razini. Što tomu najviše pridonosi?
Dojam je javnosti kako je svaki novi saziv Hrvatskoga sabora gori od prethodnoga. Tome je niz razloga. Članstvom Hrvatske u EU i NATO-u saborski bi zastupnici trebali daleko bolje poznavati pravno nasljeđe i obveze iz europskoga pravnog poretka na koji smo se obvezali. To nije slučaj. Zastupnici se ne mogu suglasiti ni o elementarnim činjenicama o hrvatskoj gospodarskoj, demografskoj i političkoj zbilji. Nemaju na raspolaganju i ne znaju se koristiti objektivnim, stručnim i znanstveno verificiranim izvorima podataka. Nemaju na raspolaganju ni stručnu pomoć savjetnika i relevantnih institucija pa se koriste kao neupitnim činjenicama medijskim informacijama i izjavama na društvenim mrežama. Osim toga, lijeve stranke, da bi se dodvorile javnosti, sustavno su rušile ugled i status zastupnika pa javnost zastupnike doživljava kao „uhljebe“ koji čine sve zbog svojih „fotelja“. Plaće zastupnika slične su plaći profesora na sveučilištu, s time što profesori mogu još i honorarno zarađivati.

Diskriminacija dijaspore posljedica je SDP-ove ucjene Vlade Jadranke Kosor

Koje su glavne manjkavosti u radu Hrvatskoga sabora?

Kriva je predodžba da zastupnici rade kada sjede na plenarnim sjednicama, odnosno da ne rade kada ih nema na plenarnim sjednicama. Uvid o radu parlamenata država članica EU pobija postojeće zablude. Prosjek održanih plenarnih sjednica (u posljednjih deset godina) u državama članicama u EU je 90 sjednica. Jedna trećina parlamenata europskih država ima između 40 i 70 plenarnih sjednica godišnje. Hrvatski sabor u posljednjih deset godina održao je u prosjeku 118 plenarnih sjednica godišnje. U europskim državama zastupnici najviše rade u odborima, na kojima se satima i danima može raspravljati o zakonskim prijedlozima.

Što to pokazuje?

Hrvatski zastupnici nemaju osigurano vrijeme i prostor za rad u svojim izbornim jedinicama i raspravu sa svojim biračima o zakonima u pripremi. Kod nas se saborski odbori u pravilu održavaju za vrijeme plenarne sjednice, a ozbiljnih rasprava nema. Osim toga, mi smo jedini parlament koji ima čak 14 klubova (u kojima su zastupljene 23 stranke). Kod nas klub mogu formirati već tri zastupnika. U ostalim zemljama klub može formirati najmanje pet ili više zastupnika. U Hrvatskome saboru svaki klub ima pravo na istu minutažu u raspravi. U parlamentima s dugom tradicijom vrijeme za raspravu po klubovima određuje se prema broju zastupnika.

Sabor je postao prepoznatljivo mjesto stranačkih svađa i poligon za besplatnu političku promidžbu. Treba se ozbiljno upitati je li to uloga Hrvatskog sabora.

Javnost je svakoga dana zasjedanja za vrijeme “slobodnoga govora” osuđena sat vremena slušati o svemu i svačemu. Forma “slobodnoga govora” rijetko se koristi za ozbiljne poruke. Uglavnom je rezervirana za osobnu promidžbu koja najčešće započinje obraćanjem TV gledateljima “da se informira javnost” ili “javnost mora znati”. Kao da su zastupnici zaduženi za informiranje javnosti, a ne za donošenje kvalitetnih zakona. “Slobodni govor” potisnuo je važnost press konferencija jer mediji ne će prenositi prazne poruke. Zato mali broj zastupnika maltretira i sabornicu i javnost stalnim raspravama i replikama po svim točkama dnevnoga reda. Posljedica je da iste poruke, fraze pa čak i planirane ispade moramo slušati i gledati iz tjedna u tjedan. Takvo ponašanje uveseljava javnost, ali birači te zastupnike u pravilu ne biraju ponovo. Bez odgovornosti za izgovorenu riječ Sabor je postao Hyde Park, u kojemu je moguće nekažnjeno klevetati i optuživati političke protivnike.

Trideset hrvatskih državljana iz šest europskih zemalja podnijelo je Ustavnome sudu prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, smatrajući da su hrvatski građani u dijaspori diskriminirani. Kako gledate na taj prijedlog i potrebu promjene Izbornoga zakona?

Diskriminacija Hrvata, hrvatskih državljana u dijaspori i BiH nije samo uskraćivanje njihovih prava nego je i na štetu Hrvatske. Međutim, Izborni se zakon ne može promijeniti ako se prije toga ne promijene postojeće odredbe u Ustavu (članak 45), prema kojima Hrvati u dijaspori i u BiH imaju pravo na tri zastupnika za koje mogu glasovati samo u diplomatskim predstavništvima. Za promjenu Ustava mora glasovati najmanje dvije trećine zastupnika. Smatram da promjena Izbornoga zakona mora omogućiti dopisno glasovanje te da bi prosječan broj glasova potreban za izbor 140 zastupnika trebao biti kriterij za određivanje broja zastupnika i u XI. izbornoj jedinici.

Tko je kriv za diskriminaciju dijaspore u Izbornome zakonu?

Od 1995. hrvatski državljani iz dijaspore i iz BiH imali su 12 zastupnika u Hrvatskome saboru. U listopadu 2009. započeti su pregovori o promjeni Ustava RH, što je bilo nužno zbog deblokade i okončanja pregovora s EU. SDP je ucijenio tadašnju Vladu Jadranke Kosor i odbio glasovati za izmjene Ustava ako se u Ustav ne unese odredba da dijaspora mora glasati u DKP i ima pravo samo na tri zastupnika. Posljedica je te ucjene da je 2010. godine 133 zastupnika glasovalo za izmjenu Ustava, a samo su četiri bila protiv. Nezadovoljstvo biračkoga tijela i takvom odlukom išlo je u prilog pobjedi Kukuriku koalicije na izborima 2011. Unatoč tomu, Bernardić i 2020. smatra da je to bio “truli kompromis” jer dijaspora nema pravo ni na tri zastupnika budući da ne živi u Hrvatskoj i ne plaća porez u Hrvatskoj.

Je li jednodomni Hrvatski sabor najbolje rješenje za uspješan hrvatski parlamentarizam?

Bila je velika pogrješka što je ukinut Županijski dom Hrvatskoga sabora. Zastupnici nacionalnih manjima trebali bi zastupati i odlučivati o interesima svojih manjina u Županijskome domu, kako je to predviđeno Ustavom. U jednodomnome saboru oni ne odlučuju samo o interesima nacionalnih manjina nego mogu uvjetovati politiku pa i opstanak koalicija na vlasti, u većoj mjeri nego što to Ustav predviđa. Kada bismo ponovo imali Županijski dom, broj bi zastupnika trebao ostati isti (u Zastupničkom domu 101, a Županijskome 50 zastupnika). To je primjeren broj zastupnika u zemljama s približno istim brojem stanovnika.

Moj saborski mandat imat će smisla ako pristupimo reformi rada Sabora

Jesu li relacije između Hrvatskoga sabora i Vlade u skladu s Ustavom ili se ipak osjeća dominacija izvršne vlasti?
Izvršna vlast ne može preuzeti kompetencije Sabora, a ni Sabor ingerencije izvršne vlasti. Ti su odnosi uređeni Ustavom i u skladu s Ustavom. Međutim, postojeći poslovnik rada Hrvatskoga sabora, nepostojanje kodeksa ponašanja, etičkoga kodeksa, nedorečena pravila vezana za rad odbora i korištenje klasificiranih podataka, nedefinirani uvjeti rada zastupnika u njihovim izbornim jedinicama – sve to utječe na neučinkovitost rada i gubitak ugleda Sabora. Zastupnici u Hrvatskome saboru nemaju asistente ili savjetnike koji bi im trebali biti od pomoći. U Švedskoj svaki zastupnik ima nekoliko savjetnika, a u Bundestagu 2.600 savjetnika radi za 600 zastupnika. Većina zastupnika u Hrvatskome saboru nema ni svoju sobu, pa ni računalo. Nužne su radikalne reforme u organizaciji rada Sabora.

Za razliku od Hrvatskoga sabora, rad Europskoga parlamenta gotovo je sporadično prisutan u hrvatskim medijima. Je li to u redu?

Hrvatski sabor mora niz zakona usklađivati sa zakonima koji se donose u Europskom parlamentu. Hrvatski zastupnici u EP sudjeluju u pripremi i odlučuju o tim zakonima. O svemu tome, kao i o načinu rada Europskoga parlamenta, osim nekolicine novinara, naši mediji ne informiraju – bilo zato što ne znaju ili ne žele znati. Neinformiranost javnosti o političkim odnosima i zbivanjima u Bruxellesu samo potencira osjećaj inferiornosti Hrvatske u odnosu prema EU. Političke odluke i zakoni koji se donose u Europskom parlamentu važne su za Hrvatsku, pogotovo jer i hrvatski parlamentarci sudjeluju u donošenju tih odluka. Ako želi biti konkurentna, uspješna i utjecajna zemlja, Hrvatska mora pratiti sva zbivanja u EU, prvenstveno radi sebe i svoje budućnosti.

Od svih predsjednika Hrvatskoga sabora u posljednjih deset godina koji je na Vas ostavio najbolji dojam?

U posljednjim trima sazivima bilo je čak pet predsjednika Hrvatskoga sabora: Boris Šprem (2011. – 2012.), Josip Leko (2012. – 2015.), Željko Reiner (2015. – 2016.), Božo Petrov (2016. do 2017.) i Gordan Jandroković (2017.-2020.). Sabor i predsjednike Sabora javnost više pamti po aferama jer je manje upoznata s obvezama i radom predsjednika izvan plenarnih sjednica. Najmanje smo informirani o radu Predsjedništva Sabora te o međunarodnim aktivnostima i obvezama predsjednika Sabora. Objektivan prikaz rada pet posljednjih predsjednika Hrvatskoga sabora trebao bi dati ocjenu njihove cjelokupne aktivnosti, a ne samo vođenja plenarne sjednice. Od petorice predsjednika samo su J. Leko i G. Jandroković nekoliko godina obnašali tu dužnost. Oni su ostali zapamćeni po svojoj umjerenosti i koncilijantnosti.

U kojemu se smjeru kanite angažirati u idućem sazivu Hrvatskoga sabora, ako budete izabrani kao zastupnik?

Moj angažman u Hrvatskom saboru ima opravdanja, prije svega ako HDZ planira pristupiti ozbiljnoj reformi rada Sabora. Vjerujem da je reforma rada Sabora preduvjet učinkovitoga ostvarivanja i većine ostalih točaka iz izbornoga programa. Na listi sam HDZ-a u drugoj izbornoj jedinici, a to znači da su realne šanse zagovarati i reorganizirati rad Hrvatskoga sabora, kao jednu od važnih zadaća u narednome sazivu.

Hoćete li jednako biti posvećivani znanstvenome radu?

Znanstvena istraživanja u društvenim znanostima uvijek se bave društvenom zbiljom. Za mene je moj društveni i politički angažman uvijek bio određen i vođen mojim znanstvenim spoznajama. Društveni problemi i političko iskustvo nametali su teme mojim znanstvenim preokupacijama. Zbog toga nikada nisam potpuno prekidao akademsku karijeru – ni u vrijeme Domovinskoga rata ili kada sam bio zamjenik predstojnika UNS-a i ravnatelj Hrvatske izvještajne službe. Vjerujem da je ta vrsta dvojnoga angažmana korisna i da ću tako raditi i u buduće – bez obzira na to što budućnost donosi.

U posljednjem sazivu Hrvatskoga sabora objavili ste dvije značajne knjige – Druga strana Rubikona i Haaški krivolov. Je li rad na tim izdanjima, pored saborskih obveza, iziskivao veliki napor?

Rad na ovim knjigama iziskivao je dodatne napore. Kao sudioniku zbivanja koja sam analizirao, ključni problem nije bio prepoznati i razumjeti uloge i ciljeve sukobljenih politika i njihovih aktera, već prikupiti, a potom i kontrolirati sve relevantne dokumente radi objektivnoga prikaza povijesnih zbivanja. Dijelom tih podataka i spoznaja mogao sam se koristiti u raspravama kao zastupnik u odborima za obranu, vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost.

Publiku ste navikli svake tri godine na novu knjigu. Možemo li prema tom ritmu na godinu očekivati novu knjigu?

Knjiga Haški krivolov objavljena je koncem 2019. godine. Nadam se da bi englesko izdanje moglo biti dostupno koncem ove godine. Imam i neobjavljenih rukopisa, ali što će biti do godine – još ne znam.

Najpoželjniji su partneru HDZ-u oni koje imaju slične vrijednosti

Kakvi su izgledi HDZ-a da osigura većinu za 10. saziv Hrvatskoga sabora?

Nadam se da će HDZ biti relativni pobjednik parlamentarnih izbora u srpnju te da će biti u prigodi ponovo sastaviti Vladu. Na takav zaključak upućuju i predizborne ankete po kojima HDZ dobiva sam nešto veći ili sličan broj glasova kao cijela Restart koalicija zajedno.

Koje bi stranke mogle biti najpoželjniji koalicijski partneri HDZ-u?

Danas nije moguće precizno odgovoriti na to pitanje jer je teško predvidjeti koliko će manje stranke dobiti mjesta u Hrvatskome saboru. Obično na svakim izborima oko 15 posto biračkoga tijela glasa za nove stranke ili koalicije, pa se uvijek događaju i iznenađenja. HDZ-u su najpoželjniji oni koalicijski partneri koji s njim dijele iste ili slične vrijednosti i svjetonazore.

U ovoj je fazi predizbornih aktivnosti na nišanu SDP-a i HDZ-a Domovinski pokret. Je li iz toga moguće zaključiti da se sprema koalicija HDZ-a i SDP-a?

Na koaliciju HDZ-a i SDP-a ne pristaju ni SDP ni HDZ. To je nerealna teza koju podmeću male stranke kako bi sebi dale na važnosti. Realno je veća opasnost da se stranke na desnom političkome spektru ne će htjeti i moći dogovoriti o koaliciji s HDZ-om zbog izgovorenih teških riječi, ili pak inzistiranju na svojim fragmentarnim istinama i zahtjevima. U tom slučaju realniji su izgledi za ponavljanje izbora. Moguća je opcija i da će zastupnici desnih stranaka radije podržati SDP da dođe na vlast nego da uđu u koaliciju s HDZ-om. Tada bi Bernardić, ni kriv ni dužan, dobio i vlast i šansu da upropasti Hrvatsku u narednim godinama.

Bude li nakon novih izbora za Hrvatski sabor predsjednik HDZ-a Andrej Plenković stvarao novu koaliciju sa strankama koje su svjetonazorski neprispodobive HDZ-u, hoćete li to poduprijeti? Hoćete li dati svoj glas za koaliciju HDZ-a sa strankom Milorada Pupovca ili dignuti ruku za koaliciju HDZ-a i SDP-a, odnosno HDZ-a i HNS-a?

Ako je vjerovati anketama, HDZ, Domovinski pokret i Most imat će većinu zastupnika u Saboru. HDZ sigurno ne će ići, kako sam rekao, u koaliciju s SDP-om, a Restart koalicija s ostatkom lijevih stranaka ne može formirati vladu. Zbog svoje isključivosti, Domovinski pokret i Most ne žele koaliciju s HDZ-om koji će biti relativni pobjednik izbora. Ako se te procjene anketa pokažu točnima, onda su moguće ove opcije: a) Domovinski pokret i Most ne žele koaliciju s HDZ-om i pod cijenu da prešutno podrže Bernardića; b) nezavisni kandidati Domovinskoga pokreta i Mosta samostalno odlučuju kojega će mandatara podržati (što je politički izgledno s nestranačkim ljudima, pogotovo onima koji su dio pokreta); c) ponavljanje parlamentarnih izbora kako bi hrvatski narod u drugom krugu presudio onima koji svoje stranačke logike i interese stavljaju prije nacionalnih.

Smatrate li da bi HDZ trebao omogućiti formiranje frakcija u svrhu demokratizacije stranke?

U devetome sazivu Hrvatskoga sabora bile su zastupljene čak 23 političke stranke. Takva fragmentacija političke scene posljedica je pretakanja stranačkih frakcija u nove stranke. Ne znam je li tko u stanju pobrojati te 23 stranke, ali uvjeren sam da većina tih strančica ne će biti u novom sazivu Sabora. HDZ je unutar svojega programa uvijek imao i lijevo i desno krilo. Bio je najuspješniji na izborima kada je uspio održati ravnotežu između tih opcija. Opcije su nastajale inzistiranjem na razlikama o pojedinim političkim pitanjima i problemima, a ne na odbacivanju HDZ-ova programa u cjelini. HDZ je pokazao i na ovim parlamentarnim izborima da ima mjesta za nositelje „frakcija“ pa su se na listama našli Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Stevo Culej, itd. Vjerujem da je stvar političke kulture urediti pravila ponašanja frakcija i unutar HDZ-a, ali isto tako i „formiranje frakcija“, tj. novih stranaka u Hrvatskome saboru.

U sedmome sazivu Hrvatskoga sabora bili ste na čelu Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Ta Vam je problematika doista bliska. Kakvo je danas stanje nacionalne sigurnosti?

S obzirom na sva zbivanja u Europi i u svijetu, možemo biti zadovoljni sa sigurnošću Hrvatske u međunarodnom okruženju. Pandemija COVID-19 dobar je primjer kako bez posebnih “najava” svaka država pa i cijeli svijet mogu biti izloženi nepoznatim ugrozama i ogromnim gubitcima. No, to je tema koja zahtijeva daleko više prostora i vremena za raspravu.

Trebaju li zabrinjavati srbijanska posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom, kao i zemljovide velike Madžarske s kojima povremeno maše madžarski premijer Viktor Orban?

Mislim da su neutemeljene optužbe i sumnjičenja Viktora Orbana za mađarske teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Srbijanska, pak, posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom, političke optužbe za etničko čišćenje,odbijanje suradnje na identifikaciji pobijenih branitelja i nestalih zatočenika u Srbiji itd., jesu i bit će problem sve dok Srbija svoju politiku bude gradila na propalim mitovima.

Ponašanje Milorada Pupovca dobrodošlo je sljedbenicima velikosrpske politike

Kako ocjenjujete ulogu čelnika SNV-a Milorada Pupovca u hrvatskoj politici?

Milorad Pupovac svoj imidž gradi na mutnoj, implicitnoj tezi o ugroženosti srpske manjine i Srbima kao žrtvi hrvatske državotvorne politike. Takvo je ponašanje dobrodošlo sljedbenicima velikosrpske politike izvan Hrvatske. Za takvu politiku nema potporu u Srbima braniteljima ni Srbima koji svoju egzistenciju i stručne, političke ili kulturne karijere ne grade pozivanjem na svoju nacionalnost. Srbi u Hrvatskoj svjesni su kako nisu bili žrtve hrvatske već velikosrpske politike pa je njegova uloga lidera srpske manjine “papirnata” a ne zbiljska. Unatoč tome, njegove generalizacije stvarnih i fiktivnih incidenata predimenzionirane su kako bi sebi dao na političkoj važnosti. Vrlo je uspješan u stvaranju medijske slike o sebi kao važnoj i utjecajnoj osobi. No njegova medijska i politička relevantnost podliježu suprotnim ocjenama. Kao čelnik SNV-a ne želi znati da položaj i budućnost srpske manjine ovisi o položaju i budućnosti Hrvata i Hrvatske u Europi, jer je europska civilizacija dovedena u pitanje sve bržim globalnim demografskim, vjerskim i gospodarskim ugrozama i promjenama.

Razgovarao: Marko Curać
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Plenković: Neće nitko treći doći u poziciju da postane premijer, odbacujem sve ucjene Mosta i Škore

Objavljeno

na

Objavio

Reaktiviranje gospodarstva podrazumijeva i otvaranje granica. Mi smo otvorili granice prema 10-ak članica Europske unije i prema nekim drugim zemljama iz susjedstva i došlo je do cirkulacije ljudi. Ono što smo uspjeli vidjeli ovih dana većina slučajeva gdje se pojavio COVID-19 odnosi se na dolazak virusa iz nekih drugih zemalja.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković gostovao je u Večernji TV te govorio o koronavirusu, parlamentarnim izborima, izbornom zakonu, protukandidatima…

Moje prvo pitanje odnosi se na ovu neugodnu situaciju povezanu s teniskim turnirom u Zadru. Danas je informacija stigla da je pozitivan i Novak Đoković, također i njegova supruga. Vi ste se jučer testirali. Već ste objavili da ste negativni, međutim oporbeni kandidati u izbornoj kampanji govore da bi ste vi trebali biti u samoizolaciji. Volim bih da objasnite još jednom javnosti jeste li trebali biti u samoizolaciji ili ne.

Plenković: Pa može. Ja sam to već objavio jučer. Dakle, sukladno logičnoj situaciji kad smo shvatili da postoji gospodin Dimitrov, koji je bio jedan od tenisača koji je bio tamo, da je pozitivan…da je očito bilo par trenera, tad smo vidjeli da je bio i Novak Đoković. Ja sam se jučer testirao. Inače, to je moj treći test u kontekstu ove COVID-19 pandemije i on je negativan. Ja sam, prema tome, obavio sve što treba. Bliski kontakt znači biti u neposrednoj blizini 15 minuta u nekoj komunikaciji, razgovoru, kraćem od 2 metra…Ja niti sam bio s gospodinom Đokovićem niti s bilo kojim drugim od tenisača sve skupa duže od tri minute. Tako da to je bio pozdrav i slikanje i to je bilo sve.

Sačuvat će se mjere doma za starije, pooštrit će se mjere u zdravstvenim ustanovama i u granicama?

Tako je.

Znači li to zatvaranje granica ili neki blaži režim?

Oni će donijeti odluku o tome što je najbolje. Nama je u svakom slučaju najvažnije zdravlje.

Kad bi to moglo krenuti?

Mislim da će o tome Stožer obavijestiti javnost sutra najkasnije.

Izborna kampanja je u punom jeku i ovih dana upravo zbog ove pogoršane epidemiološke situacije, postavilo se pitanje treba li ove izbore odgoditi. Neki ustavnopravni stručnjaci govore da je to moguće, ali u slučaju proglašenja izvanrednog stanja. To bi proglasio predsjednik Republike na prijedlog Vlade. Je li takav scenarij moguć?

Plenković: Nije realan takav scenarij. Ne znam odakle ljudima tako nešto pada na pamet. Mi smo donijeli procjenu da je najbolje ići na izbore na ljeto iz dva razloga. Prvo, u konzultacijama s našim zdravstvenim savjetom u kojem su epidemiolozi, infektolozi koji detaljno temeljem svoje profesije znaju kakva je dinamika ovih pandemija. Mi smo procijenili da je veća vjerojatnost da će doći do nekog ozbiljnijeg drugog vala na jesen, nego u ljetnim mjesecima kad su ovakve bolesti kao što je COVID-19 najnižeg intenziteta.

Upravo zbog toga s obzirom da su nama zadnji izbori bili 11. rujna 2016. godine, dakle tad je bilo pune četiri godine. Odluka da odemo sada iza predsjedanja Vijećem Europske unije na izbore po novi legitimitet hrvatskih građana, hrvatskih birača je upravo zato da imamo stabilnu vlast, stabilnu Vladu, parlamentarnu većinu od jeseni da se ulovimo u koštac s ekonomskim oporavkom i da se ulovimo oko pitanja javnozdravstvene sigurnosti. To je cijela logika. O tome nismo razgovarali ni predsjednik ni ja o tome da bi odgađali izbore, to je nekakva teza koja se plasira u medije. Ona ne stoji. Ona nigdje ni na Vladi niti u stranci nije bila ni raspravljana.

Predsjednik je rekao da o tome nije ni razmišljao.

Oko toga se nas dvojica slažemo. To nije ni opcija niti ne znam tko bi takvu inicijativu mogao pokrenuti. Mislim da je ona došla iz poluinformacije razgovora s jednim dužnosnikom, ali je on, koliko sam to kasnije shvatio, demantirao i pojasnio. To nije ni službeni stav Vlade niti stranke. Ja to u korijenu odmah hoću sasjeći. To nije opcija. Izbori će se održati i to je sve.

HDZ izbornu kampanju temelji na vama i na vašem rejtingu, što je logično. Pritom se postavlja jednu jasnu distinkciju ili Plenković ili Bernardić s time da komunicirate da je Bernardić neiskusan, a vi ste lider koji se suočio s brojnim problemima koje je uspio rješavati. Znači li to da smatrate Bernardića nekompetentnim za upravljanje Vladom?

HDZ prije svega postavlja kampanju na našoj strategiji koja se zove ‘Sigurna Hrvatska’, dakle to je prvo i osnovno. To je program koji našim sugrađanima, ja to zovem u drugom poluvremenu jer je ovo bilo prvo poluvrijeme, a mi očekujemo i drugi mandat, nude vrlo jasne poruke. Nudi im sigurna radna mjesta, nudi im sigurne plaće, nudi sigurne mirovine, nudi sigurne granice, nudi kvalitetnu apsorpciju europskih sredstva koje osiguravamo u kontaktu s našim partnerima na razini Europske unije i to u iznosu koji je duplo veći od onog kojeg smo imali u posljednjih sedam godina.

Dakle, mi govorimo o iznosu prema trenutnom prijedlogu Europske komisije koji iznosi 22 milijarde eura koje će Hrvatskoj pomoći za oporavak. Poruka o kojoj vi govorite o tome je li bolje za Hrvatsku da je vodi netko s iskustvom poput mene ili da je vodi netko bez ikakvog iskustva u izvršnoj vlasti kao što je predsjednik SDP-a je odabir koji u konačnici hrvatski birači trebaju vidjeti. Neće nitko treći doći u poziciju da postane premijer, to je sasvim jasno. Ja tu odbacujem ove ucjenjivačke komentare s kojima izlaze Most, Škoro…Oni ponavljaju priču Mosta iz 2015. godine.

Ja sam u kampanji 2016. godine rekao vrlo jasno da nema teorijske šanse da o Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja će pobijediti na izborima bilo koja stranka koja će dobiti manje mandata od nas odrediti ili ucjenjivati tko će biti premijer. Ta vježba se jednom pokazala lošom. Mi smo izvukli pouke iz toga kao stranka već 2016. godine. Situacija se nije promijenila niti će se promijeniti, što se toga tiče. Na kraju ostaje je li to ili gospodin Bernardić ili ja kao aktualni premijer. A ja vjerujem nakon pobjede na izborima i budući. Hrvatski birači trebaju donijeti svoje zaključke.

Spomenuli smo maloprije gospodina Škoru. Primijetio sam da ste ga u nekoliko navrata nazvali šarlatan, to je dosta uvrjedljivo. Je li to previše uvrjedljivo za osobu s kojom ćete možda nakon izbora raspravljati o sastajanju Vlade.

Pa dobro, što gospodin Škoro govori o meni. Mislim da je to pravo pitanje. Tko je on, koji je on faktor da će određivati meni i HDZ-u tko će biti premijer? Čovjek je bio član HDZ-a. Je. Je l’ bio saborski zastupnik pa je izašao jer mu je bilo preteško? Je. Je l’ bio generalni zastupnik u Pečuhu gdje ga je stavila HDZ-ova Vlada? Je. Je l’ se okupio ljudima koji su bili na listama HDZ-a i sad su veći Hrvati od nas? Je l’ to sukus cijele politike.

Objasnite mi što oni nude da su oni veći Hrvati nego ja ili vi ili Tomo Medved ili Zdravka Bušić…tu tezu da su oni izvorni HDZ to jednostavno ne stoji. To treba raščistiti i ljudima jednostavno reći nema nikakve agende koja nije realizirana od HDZ-a prije 30 godina ili nisu ih u stanju prepoznati. Ovo je 2020. Hrvatskoj trebaju lideri koji neće priznati floskule i koji će kapitalizirati naš položaj. Vraćati Hrvatsku na teme koje su realizirane, to je razlika između nas i njih. To oni i znaju.

Restart ima tezu da će osvojiti barem 60 mandata i da će s ostalim partnerima relativno lako sastaviti Vladu. Domovinski očekuje 20-ak, na koliko računa HDZ?

HDZ računa da bude pobjednik ovih izbora, da dobije mandata koliko smo dobili zadnji put. Smatram da sa svim postignućima i s programom Sigurna Hrvatska u poziciji da dobijemo povjerenje hrvatskih birača. S onim partnerima koji dobiju mandata mi želimo dobiti 76 mandata. Mi smo tu vježbu već prošli i znamo kako ide.

Ako ćete morati biti u priliku razgovarati s Domovinskim pokretom, hoćete li s njima prvo pričati ili s drugima?

Vratimo se na predsjedničke izbore. Cijeli taj pokret izmišljen je da našteti HDZ-u. Izmišljen je cijeli pokret i kandidat da bi naškodio predsjednici. Je li to točno? Je, točno. Ako netko tko je kandidat s desnog spektra dođe i kaže ja ću između 1 i 2 glasati za 3, to znači da nitko nije dovoljno dobar ili da njegovi partneri kažu prekrižite listiće.

Kakva je odgovornost da kažete ili nitko nije dovoljno dobar kao ja ili križajte listiće. Mi smo imali 100 tisuća prekriženih listića. To je bilo orkestrirano uništenje listića. HDZ-u je najveći politički protivnik SDP sa svojom kobasičastom koalicijom jer oni nemaju dovoljno snage ići na megdan s HDZ-om, a ovi drugi su do jučer učinili sve da izaberu Zorana Milanovića za predsjednika jer je to na kraju bio rezultat.

Vidjet ćemo tko će sve proći izbore. Mi idemo na partnerstvo i savezništvo. Idemo na koaliciju i partnerstvo s hrvatskim građanima, oni su nam glavni partner. Mi njih tražimo povjerenje. Imamo jasno određene stavove. Imate ucjenjivače koji vam već dva tjedna unaprijed pretendiraju biti akter koji će ucjenjivati HDZ kao najjaču političku snagu…Koji je bio njihov doprinos u posljednji četiri godine?

Bili su i akteri koji su bili u vlasti. Oni su prebjegli s naših lista u oporbu. Zekanović, Hasanbegović, Esih…tko ih je tjerao? Gospodin Penava je recentno, to tek da ne govorim. To je prijevara birača. Ako dođeš na lokalne izbore i iza tebe je stranka kao što je HDZ i dolazim ja kao europski zastupnik i to više puta pomoći na tim izborima i dolaze i druge. On je kandidirao kao zamjenik predsjednika stranke i dva mjeseca kasnije nakon što si poražen od generala hrvatske vojske ministra Tome Medveda i to uvjerljivo kažeš ‘eto ja se više ne bi igrao, ja bih išao u drugi tabor’. Kakva je to logika. Nisu ti ljudi postali gradonačelnici jer se zovu tako i tako već jer ih je podržao HDZ. I on i svi vijećnici do jednog.

Imamo cijelu ekipu starih i novih HDZ-ovca koji će ponovo dobiti povjerenje u Vukovaru, a ovi koji su otišli proći će kao i svi oni koji su otišli. Mi smo učinili kao Vlada najviše za Vukovar, više nego za iti jedan grad u Slavonije i to mi je licemjerno. Može se dignuti telefon i reći: ‘Čujte, ja bih išao negdje druge’. To se ne zna.

Most šalje signale da bi podržali manjinsku Vladu.

Ne znam kome oni šalju signale niti misle na čiju. Imamo i mi ideje za promjene izborne zakona. Više puta sam izjavljivao da naš izborni zakon dovodi do fragmentacije. Što se nas tiče, nema nikakav problem da nema predizbornih koalicija i da se digne prag.

Jeste li za to da se broj preferencijalnih glasova poveća na tri?

Pa nismo mi o tome razmišljali. Prema našem iskustvo jedan preferencijalni glas je dovoljan. Jedan, dva, tri nije presudno. To govore sve ljudi koji nisu upravljali Hrvatskom. Onaj tko je bio ima najvažniju stvar, a to je politička stabilnost. Bez većine nema rasta, nema rejtinga. Vlast postoji zbog strateških stvari. Mi nikad nismo imali manjinsku vladu.

Možete li zamisliti veliku koaliciju?

Ne vidim potrebu za vladom nacionalnog spasa ili velike koalicije. Imamo potrebu u ovoj izbornoj kampanji pokažemo građanima tko je na političkoj sceni odgovoran, tko ima rezultate i tko to nema.

Možete li prokomentirati ove najnovije pregovore u fondu za oporavak od koronakrize?

Mi moramo prvo pogledati što je sve iza nas. Imate zdrav gospodarski rast, nikad veće prosječne plaće, najveće minimalne plaće..za vrijem COVID-19 mi osiguravamo zdravstvenu sigurnost građana i mi stojimo iza radnika kao nikad prije. SDP straši ljude da će biti 400 tisuća nezaposlenih, nema ih toliko. Ima ih nešto malo. To su praktički oni koji nisu sezonski radnici. S obzirom na to da imamo situaciju kakvu imamo. Mi radimo ono što možemo. Mi se spremamo za dalje i to znači reaktivaciju gospodarstvu. To se nalazi i u našeg programu ‘Sigurna Hrvatska’ i tu se vraćam na to što se pregovara u Europskoj uniji. Hrvatskoj je namijenjeno oko 22 milijarde, što je duplo od onog što je bilo u prošlog razdoblju. Da bi to bilo moguće, potrebno je imati Vladu koja zna što radi.

Aktualna tema je o broju ministarstava. Koliko biste vi imali ministarstava?

Imali bi manje ministarstva nego sada, ali o tome nakon izbora.

Plenković: Žele me se riješiti samoizolacijom; taj film neće gledati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari