Pratite nas

Razgovor

Fra Miljenko Stojić: Neće biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca

Objavljeno

na

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu svake godine u veljači započinju Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca u povodu obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih fratara. Upravo je to bilo povodom za razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.

Fra Miljenko je rođen 1960 u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu.

Dušobrižnički je djelovao kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih, vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu te tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1993. pokreće Informativni centar »Mir« Međugorje, a 1997. i Radiopostaju »Mir« Međugorje te ih kao ravnatelj i predsjednik Upravnog vijeća dugo razvija (do 2005.).

Trenutno je vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te kolumnist i član uredništva portala hrsvijet.net. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Prevođen je na nekoliko jezika te nagrađivan.

Poštovani, na početku nam recite što je to Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i kojim se poslom bave njezini djelatnici?

stojic bogovicJednostavno rečeno zadaća je Vicepostulature prikupiti svjedočenja i dokumente koji bjelodano dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski.

Pritom vrijedi pravilo da se ono što im ide u prilog ne smije napuhavati, a ono što im ne ide u prilog da se ne smije skrivati. Znači, tražimo istinu i samo istinu, pa ma kakva se ona pokazala. Bit će teško za svih njih 66 prikupiti potrebnu građu, ali neka samo jedan među njima, a ima ih već sa svim potrebnim, bude proglašen blaženim i svetim on će svojim likom osvijetliti i žrtvu svih ostalih. U svemu ovome pomaže mi suradnica na općim poslovima Lucijana Kožul.

O ubojstvu hercegovačkih franjevaca još je krajem ožujka 1945. kongregaciji De propaganda fide u Rimu pisao je mjesni biskup don Petar Čule. Kasnije je dotični u pismu fra Dominiku Mandiću posvjedočio da je njegovom zaslugom u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. ušla formulacija da fratri na Širokom Brijegu nisu pucali na jugokomuniste, kako su ih kasnije ovi optuživali. Po Čulinim riječima to je bio jedan od prvih povoda da dospije u tamnicu.

Objasnite nam što se događalo u Hercegovini 1945. i zašto su franjevci ubijani?

Te godine Hercegovina je doživjela masakr kao nikada do tada u svojoj povijesti. Dosadašnja saznanja kazuju da je ubijen svaki deseti Hercegovac. Uzmimo samo za primjer Široki Brijeg. Početkom 50-tih godina na 100 ženskih dolazilo je 25 muških, a obično ide 105 ženskih na 100 muških. Većina žrtava pala je 1945. i to od jugokomunističke ruke.

Svega ovoga nisu bili pošteđeni ni franjevci. Engleski predstavnik pri Vrhovnom štabu jugokomunista brigadir Fitzroy Maclean u tajnoj depeši Foreign Officeu u Londonu od 8. veljače 1945. svjedoči kako mu je Tito rekao da će »drastično« kazniti franjevce u BiH zbog njihova šurovanja s ustašama. Da su oni zaista takvi, podvukao je i sam Maclean. »Obećano« se i obistinilo, ali ne samo nad franjevcima nego i nad biskupijskim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima…

Uz to što su odgajali puk za vjeru u Boga a ne za bezboštvo, jedan od velikih »grijeha« hercegovačkih franjevaca bio je i taj što su preporodili Hercegovinu i širi kraj te u svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu odgajali buduće hrvatske intelektualce. A to je bilo neoprostivo, prema teoriji o kulturnoj hegemoniji talijanskog marksističkog filozofa Antonia Gramscia. Da će ih pobiti i zatrti svjetlo Široko Brijega, već su im unaprijed najavili ali oni nisu bježali smatrajući se nevinima.

Kako se bivša država odnosila prema zločinu nad franjevcima, svećenicima općenito te laicima u Hercegovini? Usporedite to vrijeme s današnjim i recite nam kako se u sadašnjosti Hrvatska i BiH odnose prema tim zločinima?

Svima nam je poznato da se o svemu ovomu nije smjelo govoriti tijekom čitave nesretne Jugoslavije. To nažalost nije uputno ni danas.

Da ne idemo u šira razjašnjenja, recimo samo da se ni Hrvatska ni BiH, unatoč nekim službenim očitovanjima pod pritiskom, još nisu odrekli jugokomunizma i njegova nasljedstva. To mi svi svakodnevno vrlo dobro osjećamo na svim razinama života, od politike do umjetnosti, športa… Između ostaloga uporno nastoje prikriti Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, koju je Europski parlament usvojio 2. travnja 2009. Tu je komunizam jasno stavljen uz bok nacionalsocijalizma i fašizma te je navedeno što treba učiniti da se barem ublaže rane koje su drugima nanijeli. A ustanovljen je i Europski dan sjećanja, 23. kolovoza, na žrtve totalitarnih režima.

Naravno, uvijek hvala pojedincima na svim društvenim razinama koji unatoč svim zaprjekama pomažu u otkrivanju zapretane i zabranjene istine. Tu su i neke institucije. U Hrvatskoj se pri Ministarstvu hrvatskih branitelja nastoje skrbiti o našim pobijenima s te strane granice, a u Herceg Bosni, BiH, to čini Hrvatski narodni sabor sa svojim Odjelom za Drugi svjetski i Domovinski rat.

Iako je prošlo dosta vremena i više se ne može govoriti o presudama nad izravnim počiniteljima i njihovim nalogodavcima, ipak možemo li govoriti o imenima onih koji bi trebali, ako ništa drugo, odgovarati pred poviješću? Tko je najodgovorniji?

Uvijek je potrebno razlikovati počinitelje i nalogodavce, bez obzira na to što su ponekada pojedini bili i u jednoj i u drugoj ulozi. Takvih ima još i danas, iako ih je svaki dan sve manje. Bilo bi potrebno osuditi barem jednoga takvoga, kako bi se preko njega osudio čitav taj jugokomunistički pokret i na taj način napravila svojevrsna lustracija. No, umjesto toga pojedini takvi nam i danas kroje kapu i šeću okolo kao uvažene ličnosti.

Do nas svih je koliko ćemo govoriti o svemu tomu te spominjati imena i djela. Kao oni koji smo prigrlili demokraciju, takvu kakva je, to bismo morali činiti i neprestano tražiti istinu. Obično ćemo reći da je najodgovorniji Josip Broz Tito, ali on ništa ne bi mogao učiniti da nije imao potporu u sličnima sebi i u narodu, ma zbog čega to bilo tako.

Vrijeme je konačno da se oslobodimo svakoga straha, da se pokajemo za svaku sekundu kada smo milom ili silom podupirali hudi jugokomunistički režim i da počnemo živjeti kao slobodni ljudi koji znaju tko su i što su.

Kada je započeo proces prikupljanja dokumentacije, nalaženja dokaza i na kraju iskopavanja tijela ubijenih? Ima li nade da se ostatci svih ubijenih franjevaca pronađu jednoga dana?

Podrazumijeva se da su fratri od samoga početka tragali za istinom i za posmrtnim ostatcima svoje pobijene braće. Jugokomunistički režim to nije dopuštao. Još u studenom 1945. Ozna je pokupila sva dotadašnja prikupljena svjedočenja od tajnika Provincije dr. fra Bonicija Rupčića, svjedoke izbatinala, zastrašila ili uhitila te zabranila da se o tomu govori.

Ipak, nešto nam je dokumenata ipak ostalo iz tih vremena. Drugi pokušaj je bio u godinama Hrvatskog proljeća kada je fra Andrija Nikić uspio skupiti oko 400 stranica svjedočenja iz prve ruke, a fratri u samostansku crkvu pokopali 12 franjevaca ubijenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i 6 franjevaca ubijenih u Mostarskom Gracu.

Nakon toga trebalo je čekati sve do 2004. kada je na inicijativu tadašnjeg provincijala fra Slavke Solde osnovano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Ono je 2005. nastavilo s iskopavanjima da bi sve preuzela vicepostulatura 2007. sa mnom na čelu.

Nažalost ne će biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca. Ali ponekada ima i iznenađenja. Tako smo u posljednje vrijeme pronašli još njih trojicu, o čemu će biti više govora sljedećih mjeseci dok još provjerimo određene podatke i svjedočenja.

Možemo li na trenutak zastati i razmisliti o onima koji i danas smatraju da su 1945. svi dobili ono što su »zaslužili«? Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije unutar samog hrvatskog korpusa, ali i drugih naroda u Hrvatskoj i BiH?

Dok god netko može izjaviti nešto slično a da ga društvo u cjelini ne osudi zbog toga, znači da je to društvo i dalje bolesno. Ne radi se ovdje o tomu ima li netko lijeve, desne ili ne znam kakve poglede. Radi se o tomu podržava li netko zločin, totalitarizam… ili ne. Zbog toga ne bih govorio da postoje različite interpretacije unutar hrvatskog naroda s obje strane granice, a i unutar drugih naroda. Postoji samo zlo koje treba odagnati iz naše sredine.

Možemo li napraviti poveznice između događaja u Bleiburgu i Hercegovini? Postoji li neko mjesto za koje bismo mogli kazati da je »hercegovački Bleiburg«?

Povijesna istraživanja kazuju da je na Radimlji kod Stoca ubijeno oko 10.000 Hrvata, većinom povratnika s Bleiburga. I svakog svibnja tu se govori sv. misa zadušnica za sve njih. Mogli bismo zbog toga reći da je to ujedno i središnje žrtvoslovno mjesto naših hercegovačkih biskupija.

U sklopu ovoga spomenuo bih i Groblje mira na Bilama koje je, zajedno s povjerenstvima po pojedinim općinama za istraživanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, izraslo na radu Vicepostulature. To groblje gdje pokapamo neidentificirane žrtve i gdje postavljamo križeve za pobijene, poveznica je svih Hrvata u BiH, Herceg Bosni, s Bleiburgom, Križnim putom i svom patnjom našega naroda.

Ovdje bih spomenuo i inicijativu biskupa Mile Bogovića koja će, nadam se, biti ostvarena. On predlaže Hrvatski križni put koji bi povezao naša zajednička i mjesna stratišta: Bleiburg, Vukovar, Hercegovina… Čvrsto se nadam da će o tomu biti više govora u vremenu pred nama.

Često se u priču o Bleiburgu i Križnom putu nameće i Jasenovac. Recite nam kada se jedna tragedija relativizira drugom onda se vrlo lako relativiziraju i mučki ubijeni hercegovački fratri. Čemu sve to, zar zločin nije zločin?

Slažem se, zločin je zločin počinili ga naši ili njihovi, uvjetno rečeno. Ali ne vole svi istinu pa pokušavaju zaustaviti njezino izranjanje na svjetlo dana, odnosno da sve ostane onako kako su to zacrtali u prošlim totalitarnim vremenima jugokomunizma.

Danas takvi mašu parolom: Okanimo se prošlosti, a otvorimo se budućnosti. No, nema budućnosti bez jasnog saznanja o prošlosti. Uzmimo primjer Jasenovca koji ste naveli. Najnovija istraživanja kazuju da nije sve bilo onako kako su to jugokomunisti trubili, a velikosrbi i njihovi pomagači trube do danas.

U beogradskim arhivima, ali i u onima po Hrvatskoj, ima dokumenata koji o svemu drukčije svjedoče. Počesto se oni kriju, ne samo da bi se zataškala istina o Jasenovcu, nego i da bi se manipuliralo pojedinim osobama zbog njihove suradnje s propalim jugokomunističkim režimom.

Kakve nam poruke ova tragedija ostavlja za budućnost?

Po meni, trebali bismo uvijek težiti za istinom i samo za istinom. Vjernici će to činiti na svoj način, a nevjernici na svoj. Tada ne ćemo svoje grijehe tovariti drugome, nego ćemo uvijek imati snage odreći se svojih loših postupanja i živjeti sa svima drugima u miru i zadovoljstvu. Nešto slično govore nam i razne nevladine udruge spominjući se ljudskih prava, ali nažalost počesto je to samo govor hladnih profesionalaca, narodski rečeno onih koji žele živjeti na tuđoj grbači.

Što mislite da fra Leo Petrović i 65 subraće predstavljaju hrvatskom narodu danas?

Uvijek je teško govoriti potvrdno o onomu što radiš. Zato ću te riječi izvući iz onoga što sam čuo od drugih. Od samoga početka ljudi su štovali svoje pobijene fratre, kao i sve svoje druge pobijene.

Pokretanjem Vicepostulature pobudila se u njima nada da će konačno biti i službeno priznato ono što oni neprestano nose u svojim srcima. Dovoljno se ovdje prisjetiti onoga glasovitog Hodočašća mladih na Široki Brijeg. Hrlili su sa svih strana da bezbožnim jugokomunistima kažu kako se ne odriču vjere svojih predaka i svoga hrvatstva.

Nakon Domovinskog rata to je istina stalo, jer se sada sve više-manje može javno iskazati. Ali došli su drugi oblici. Rasplamsala se molitva za zagovor pobijenih franjevaca, rasplamsalo se njihovo simboličko povezivanje sa svojim pobijenima.

Svjedočimo tomu u veljači kada će neki hodočastiti od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa na Širokom Brijegu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 franjevaca. Isto tako neprestan je upit kad će ponovno uskrsnuti Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu s franjevcima na čelu, očito da nastavimo tamo gdje smo stali 1945.

Je li vrijeme da počnemo govoriti o uzdizanju na čast oltara pobijenih franjevaca? Iako narod već fratre štuje kao »Širokobriške mučenike«, može li se govoriti o vremenskim okvirima za proglašenje blaženima?

Uvijek je nezahvalno govoriti o bilo kakvim vremenskim okvirima u ovakvim slučajevima. Važno je zapravo samo da sve lijepo ide svojim službenim tijekom i da se kroz taj rad čisti svijest svih nas od jugokomunističkih laži i upliva.

Trenutno smo, naime, još u istražnom razdoblju koje je pri samome svome kraju. Vicepostulatura je već neko vrijeme spremna podnijeti prikupljena svjedočenja i dokumente mjesnom biskupu da započne postupak mučeništva na biskupijskoj razini. To će i učiniti kada Uprava Provincije da zeleno svjetlo. Nakon toga ostaje još rimska razina te uzdizanje barem nekih od njih na čast oltara. Uz Božju pomoć doći će se i do toga časa.

Zahvalio bih sada mjesnom biskupu don Ratku Periću koji je spremno ustanovio i prihvatio ispitivanje predloženih svjedoka za Crkveni sud glede ubojstva pobijenih hercegovačkih franjevaca. Isto tako hvala i biskupu don Tomi Vukšiću koji ih je sa svojim pomoćnicima ispitivao u ime toga suda. Na taj način su njihova svjedočenja na najslužbeniji način sačuvana za budućnost.

Zacijelo se bavite mučnim i teškim poslom. Možete li nam izdvojiti određeni trenutak kada vam je bilo najteže?

Nikada nisam volio vidjeti ljudsku kost, pa ni dan danas. Uvijek okrenem glavu. Međutim, kad su ovi pobijeni u pitanju to se sve potpuno mijenja. Velika je radost pronaći nečije posmrtne ostatke nakon toliko muka i progona, vremena kada se o svemu jednostavno nije smjelo govoriti kamo li nešto poduzeti.

Najviše me se dojmio jedan događaj kad smo 2010. iskopavali stratište Tomića njivu u Ljubuškom. Tu smo, naime, u jednoj rupi punoj, bez ikakva reda, nabacanih tijela pronašli njih 28. Sve smo ogradili vrpcom da možemo u miru raditi i da radoznali ne gazaju po otkrivenim kostima. Upozorili su me da se jedan čovjek toga baš ne pridržava.

Pošao sam ga upozoriti. Čim sam mu se primakao, rekao je gledajući u smjeru kostiju u jami: »Kad je ovdje ubijen moj otac, majka me nosila u osmom mjesecu trudnoće.« Ostao sam potpuno bez riječi i polagano se odmakao. Ali sam u srcu zaključio da ću sve učiniti što je u mojoj moći da što više posmrtnih ostataka pobijenih iznesemo na svjetlo dana i po mogućnosti damo im ime i prezime.

Željko Ivković

Katolički tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ante Čuvalo: Mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi

Objavljeno

na

Objavio

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, Katolički tjednik donosi razgovor s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i dugogodišnjim hrvatskim političkim emigrantom.

Ante Čuvalo je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju je pobjegao 1965., a sljedeće godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972.

U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest.

Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers.

Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

-Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

-Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“.

Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu.

Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

-Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka.

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?

-Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.

Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce…, pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista.

Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.

Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I… „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!

Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti…, a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj?

Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.

Je li i danas živ titoizam?

-Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.

Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?

-Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).

Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“.

Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinova teorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.

Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.

Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.

Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi… Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

-Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede… i rajska obećanja na zemlji.

Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.

Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.).

U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.

Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. – 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.

„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?

-Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa.

Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma.

Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.

U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti.

Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“.

Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.

Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država… sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.

Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere…; ne odriču se sami sebe.

Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

-Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.

Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodu i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo i njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.

Željko Ivković / Katolički tjednik

 

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Bačić: Ako bi došlo do ultimatuma HNS-a, ja bih isti čas bio za prekid koalicije

Objavljeno

na

Objavio

Branko Bačić, predsjednik saborskog kluba HDZ-a, gostovao je u Novom danu N1 televizije i komentirao aktualne političke teme.

Je li ovo ljeto u predizbornoj sezoni žešće od onog prošle godine?

Bilo je jako puno događanja, mi smo zaključili proljeće i ušli u ljeto s izborima za Europski parlament s jedne strane, s druge strane rekonstrukcijom Vlade, izvanrednom sjednicom Sabora, pred nama je kampanja za pred izbore. Čuli smo brojne kandidate koji su najavili svoju kandidaturu za izbore. Ljeto je, čini mi se, bilo žustrije, aktivnije, nego prošlogodišnje, premda nije bilo toliko požara ovo ljeto, relativno je prošlo mirno, ali čini mi se da je ovo ljeto ipak bilo na određeni način nemirnije. Ulazimo u jesen, kad nas očekuje jako puno tema koje su na dnevnom redu.

Uvijek se propituje odnos unutar vladajuće koalicije, a Vlada je suočena i s prijetnjom štrajkova u javnom sektoru. Kako komentirate zahtjeve sindikata?

Sindikati su tu da nastoje jasnim načinom i mjerama zaštititi interese svojih članova i ja to razumijem. Svakako da se apetiti povećavaju kad se na razini države pokazuju kvalitetni i dobri makroekonomski rezultati. Drugu godinu zaredom proračun je u suficitu, što možemo zahvaliti radu Vlade i brojnim reformama koje je Vlada poduzela, po meni je posve legitimno da sindikati iskazuju svoje zahtjeve. Sinoć nas je na sastanku predsjednik Vlade upoznao s određenim makroekonomskim pokazateljima. Jedina moguća reakcija i predsjednika Vlade i ministra financija je da treba biti sustavan u sustavu plaća, a to znači da treba voditi računa o održivosti proračuna, o svim državnim službenicima i namještenicima.

Ali postoje neravnoteže u pojedinim sektorima.

Slažem se, sindikati u zdravstvu traže 7 posto povećanje plaća, vjerojatno će i trebati doći do preslagivanja na razini koeficijenata pojedinih zaposlenika, ali moram podsjetiti na to da smo mi povećali osnovicu 3 posto. Treba iznivelirati visinu plaća unutar cijelog resora. Treba razmišljati treba li u samom resoru imati različiti pristup. To je složen proces.

Što ako se 15. rujna suočimo sa štrajkom u zdravstvu? Hoće li Vlada posustati? Liječnici i zdravstveni radnici odlaze u zemlje gdje imaju puno bolje uvjete za rad i gdje su bolje plaćeni.

Na tom tragu ministar zdravstva je u procesu pregovora sa sindikatima, ja se nadam da će se uvažavati i položaj zdravstvenih djelatnika u hrvatskom društvu, ali i da treba voditi računa o mogućnostima u proračunu. Po mom mišljenju, pregovori trebaju rezultirati kompromisom. Izlazak ususret jednom dijelu sindikata može na neki način prouzročiti poremećenosti u jednom dijelu proračuna. Ja se nadam da će ministar zdravstva i njegovi suradnici uz ministra financija i njegove suradnike iznaći način da možemo izići iz ove situacije i da do štrajka ne dođe.

Ima li ministar zdravstva Milan Kujundžić potpunu podršku Vlade?

Ministar zdravstva ima podršku predsjednika Vlade. Da nije imao povjerenje premijera, već danas bismo govorili o nekom drugom ministru zdravstva. Početkom jesenje sjednice, 18. rujna počinju teći ustavni rokovi na temelju zahtjeva za opozivom koji je u Hrvatskom saboru podnio 31 zastupnik i mi ćemo u tom procesu pokazati da on ima potporu Vlade, da ima potporu stranke i koalicije i da taj zahtjev za njegovim opozivom neće proći u Hrvatskom saboru. S druge strane, razumijem ministra koji se zalaže za poboljšanje statusa radnika u svom resoru.

Bi li za vas bilo neočekivano da ministar podnese ostavku ako se ne ostvare pregovori sa sindikatima?

Ja mislim da je u politici, kao i u životu, kompromis nužan i da će se taj kompromis uspjeti postići. Zdravstvo je svugdje u svijetu sustav koji zahtijeva nova sredstva i iz godine u godinu bi se trebala povećavati sredstva na razini tog resora, no ja mislim da je zdravstvena zaštita u Hrvatskoj iznad onoga što mi kao korisnici tog sustava i plaćamo.

Kako komentirate kritiku predsjednice da nije zadovoljna stanjem u zdravstvu?

Postoje dubioze, dugovi bolnica, zahtjevi veledrogerija, ali to je ogroman sustav gdje su veliki troškovi, moguće su i velike uštede, ali kroz brojne korake koje je ministar poduzeo mislim da se sustav nadograđuje i da je jako dobar i pruža primjerenu zaštitu hrvatskim građanima.

Je li koalicijski sastanak epilog razgovora oko ultimativnog zahtjeva HNS-a da se u školstvu povećaju plaće onoliko koliko je tražila ministrica Blaženka Divjak?

Ne može se funkcionirati na ultimatumima, mora postojati razgovor i dogovor, to je jedini način da se stvari riješe. I Divjak i Kujundžić moraju voditi računa o cjelovitosti javnih financija, o državnom proračunu i sredstvima koja su planirana.

Je li odlaskom Kuščevića završena kriza u odnosu HDZ-a i HNS-a?

Nije Kuščević otišao iz Vlade zbog ultimatuma HNS-a niti smo mi to doživjeli kao ultimatum, niti bismo to prihvatili. Nakon brojnih medijskih napisa, koji su učinili nemogućim rad ministra uprave, on je podnio ostavku na tu dužnost. To nije bio rezultat ultimatuma HNS-a, nego rezultat razgovora premijera Plenkovića i Kuščevića. Ako bi do ultimatuma došlo, ja bih isti čas bio sklon za prekid koalicije. Zgražavam se uopće time da bi mi netko u političkom životu, zbog toga što obnašam vlast, mogao postaviti ultimatum.

Je li trebalo ranije reagirati oko Kuščevića?

Ne mogu s ove pozicije tvrditi bi li 15 ili 20 dana ranije ostavka Kuščevića išta promijenila niti da bi izvidi koje je policija provela s DORH-om bili većeg ili manjeg intenziteta. Ne mogu to na bilo kakav način povezivati. Ovo što se sada događa očito je rezultat procjene ili prijave zbog kojih policija u dogovoru s DORH-om provodi predistražne radnje. Kako će one rezultirati, to ćemo pričekati. I ovaj je postupak pokazao da smo u Republici Hrvatskoj svi pred zakonom jednaki, da su policija i Državno odvjetništvo neovisni u svom radu.

Kako komentirate činjenicu da je u kući koju Lovro Kuščević iznajmljuje pronađena fotografija Ante Pavelića?

Teško mi je povjerovati da fotografija Ante Pavelića visi u bilo kojoj kući, a pogotovo u kući bivšeg ministra. Za mene je to neprihvatljivo, ne mogu vjerovati u to.

Što se tiče Dubravke Šuice, je li za Sabor prihvatljivo da se o kandidatkinji za Europsku komisiju prvo sazna iz medija u Bruxellesu?

Odbor za Europske poslove daje suglasnost, a da bi dao suglasnost, netko treba biti predložen. Držim da je procedura koja je rađena, tako to rade ozbiljne države.

Očekujete li potporu Odbora?

I prilikom izbora Nevena Mimice članovi HDZ-a su se borili i podržavali njegov izbor. U tim politčkim procesima treba iskazati nužno političko jedinstvo. Interes je i Hrvatskoj da Dubravka Šuica dobije maksimalnu potporu Hrvatskog sabora. U proteklih godinu dana Hrvatska je dobila važne funkcije, od Marije Pejčinović Burić, Ivane Maletić, sad i Dubravka Šuica. Očekujem da će Hrvatska dobiti jedan od važnijih odbora, a sve ovo rezultat je toga da je rad Vlade na međunarodnom planu prepoznat.

Kako komentirate činjenicu da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u Hrvatskom tjedniku najavila kandidaturu za drugi mandat?

Ne bih ulazio u odluku predsjednice kome ona sve želi i hoće davati intervju. Ja sam taj intervju pročitao. Predsjednica je u ovih pet godina pokazala da može zahvatiti široko biračko tijelo, od desnog centra, centra do desnice. Na tom tragu iščitavam njen intervju, je li Hrvatski tjednik najsretniji izbor, to prepuštam njoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari