Pratite nas

Razgovor

Fra Miljenko Stojić: Neće biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca

Objavljeno

na

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu svake godine u veljači započinju Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca u povodu obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih fratara. Upravo je to bilo povodom za razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.

Fra Miljenko je rođen 1960 u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu.

Dušobrižnički je djelovao kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih, vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu te tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1993. pokreće Informativni centar »Mir« Međugorje, a 1997. i Radiopostaju »Mir« Međugorje te ih kao ravnatelj i predsjednik Upravnog vijeća dugo razvija (do 2005.).

Trenutno je vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te kolumnist i član uredništva portala hrsvijet.net. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Prevođen je na nekoliko jezika te nagrađivan.

Poštovani, na početku nam recite što je to Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i kojim se poslom bave njezini djelatnici?

stojic bogovicJednostavno rečeno zadaća je Vicepostulature prikupiti svjedočenja i dokumente koji bjelodano dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski.

Pritom vrijedi pravilo da se ono što im ide u prilog ne smije napuhavati, a ono što im ne ide u prilog da se ne smije skrivati. Znači, tražimo istinu i samo istinu, pa ma kakva se ona pokazala. Bit će teško za svih njih 66 prikupiti potrebnu građu, ali neka samo jedan među njima, a ima ih već sa svim potrebnim, bude proglašen blaženim i svetim on će svojim likom osvijetliti i žrtvu svih ostalih. U svemu ovome pomaže mi suradnica na općim poslovima Lucijana Kožul.

O ubojstvu hercegovačkih franjevaca još je krajem ožujka 1945. kongregaciji De propaganda fide u Rimu pisao je mjesni biskup don Petar Čule. Kasnije je dotični u pismu fra Dominiku Mandiću posvjedočio da je njegovom zaslugom u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. ušla formulacija da fratri na Širokom Brijegu nisu pucali na jugokomuniste, kako su ih kasnije ovi optuživali. Po Čulinim riječima to je bio jedan od prvih povoda da dospije u tamnicu.

Objasnite nam što se događalo u Hercegovini 1945. i zašto su franjevci ubijani?

Te godine Hercegovina je doživjela masakr kao nikada do tada u svojoj povijesti. Dosadašnja saznanja kazuju da je ubijen svaki deseti Hercegovac. Uzmimo samo za primjer Široki Brijeg. Početkom 50-tih godina na 100 ženskih dolazilo je 25 muških, a obično ide 105 ženskih na 100 muških. Većina žrtava pala je 1945. i to od jugokomunističke ruke.

Svega ovoga nisu bili pošteđeni ni franjevci. Engleski predstavnik pri Vrhovnom štabu jugokomunista brigadir Fitzroy Maclean u tajnoj depeši Foreign Officeu u Londonu od 8. veljače 1945. svjedoči kako mu je Tito rekao da će »drastično« kazniti franjevce u BiH zbog njihova šurovanja s ustašama. Da su oni zaista takvi, podvukao je i sam Maclean. »Obećano« se i obistinilo, ali ne samo nad franjevcima nego i nad biskupijskim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima…

Uz to što su odgajali puk za vjeru u Boga a ne za bezboštvo, jedan od velikih »grijeha« hercegovačkih franjevaca bio je i taj što su preporodili Hercegovinu i širi kraj te u svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu odgajali buduće hrvatske intelektualce. A to je bilo neoprostivo, prema teoriji o kulturnoj hegemoniji talijanskog marksističkog filozofa Antonia Gramscia. Da će ih pobiti i zatrti svjetlo Široko Brijega, već su im unaprijed najavili ali oni nisu bježali smatrajući se nevinima.

Kako se bivša država odnosila prema zločinu nad franjevcima, svećenicima općenito te laicima u Hercegovini? Usporedite to vrijeme s današnjim i recite nam kako se u sadašnjosti Hrvatska i BiH odnose prema tim zločinima?

Svima nam je poznato da se o svemu ovomu nije smjelo govoriti tijekom čitave nesretne Jugoslavije. To nažalost nije uputno ni danas.

Da ne idemo u šira razjašnjenja, recimo samo da se ni Hrvatska ni BiH, unatoč nekim službenim očitovanjima pod pritiskom, još nisu odrekli jugokomunizma i njegova nasljedstva. To mi svi svakodnevno vrlo dobro osjećamo na svim razinama života, od politike do umjetnosti, športa… Između ostaloga uporno nastoje prikriti Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, koju je Europski parlament usvojio 2. travnja 2009. Tu je komunizam jasno stavljen uz bok nacionalsocijalizma i fašizma te je navedeno što treba učiniti da se barem ublaže rane koje su drugima nanijeli. A ustanovljen je i Europski dan sjećanja, 23. kolovoza, na žrtve totalitarnih režima.

Naravno, uvijek hvala pojedincima na svim društvenim razinama koji unatoč svim zaprjekama pomažu u otkrivanju zapretane i zabranjene istine. Tu su i neke institucije. U Hrvatskoj se pri Ministarstvu hrvatskih branitelja nastoje skrbiti o našim pobijenima s te strane granice, a u Herceg Bosni, BiH, to čini Hrvatski narodni sabor sa svojim Odjelom za Drugi svjetski i Domovinski rat.

Iako je prošlo dosta vremena i više se ne može govoriti o presudama nad izravnim počiniteljima i njihovim nalogodavcima, ipak možemo li govoriti o imenima onih koji bi trebali, ako ništa drugo, odgovarati pred poviješću? Tko je najodgovorniji?

Uvijek je potrebno razlikovati počinitelje i nalogodavce, bez obzira na to što su ponekada pojedini bili i u jednoj i u drugoj ulozi. Takvih ima još i danas, iako ih je svaki dan sve manje. Bilo bi potrebno osuditi barem jednoga takvoga, kako bi se preko njega osudio čitav taj jugokomunistički pokret i na taj način napravila svojevrsna lustracija. No, umjesto toga pojedini takvi nam i danas kroje kapu i šeću okolo kao uvažene ličnosti.

Do nas svih je koliko ćemo govoriti o svemu tomu te spominjati imena i djela. Kao oni koji smo prigrlili demokraciju, takvu kakva je, to bismo morali činiti i neprestano tražiti istinu. Obično ćemo reći da je najodgovorniji Josip Broz Tito, ali on ništa ne bi mogao učiniti da nije imao potporu u sličnima sebi i u narodu, ma zbog čega to bilo tako.

Vrijeme je konačno da se oslobodimo svakoga straha, da se pokajemo za svaku sekundu kada smo milom ili silom podupirali hudi jugokomunistički režim i da počnemo živjeti kao slobodni ljudi koji znaju tko su i što su.

Kada je započeo proces prikupljanja dokumentacije, nalaženja dokaza i na kraju iskopavanja tijela ubijenih? Ima li nade da se ostatci svih ubijenih franjevaca pronađu jednoga dana?

Podrazumijeva se da su fratri od samoga početka tragali za istinom i za posmrtnim ostatcima svoje pobijene braće. Jugokomunistički režim to nije dopuštao. Još u studenom 1945. Ozna je pokupila sva dotadašnja prikupljena svjedočenja od tajnika Provincije dr. fra Bonicija Rupčića, svjedoke izbatinala, zastrašila ili uhitila te zabranila da se o tomu govori.

Ipak, nešto nam je dokumenata ipak ostalo iz tih vremena. Drugi pokušaj je bio u godinama Hrvatskog proljeća kada je fra Andrija Nikić uspio skupiti oko 400 stranica svjedočenja iz prve ruke, a fratri u samostansku crkvu pokopali 12 franjevaca ubijenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i 6 franjevaca ubijenih u Mostarskom Gracu.

Nakon toga trebalo je čekati sve do 2004. kada je na inicijativu tadašnjeg provincijala fra Slavke Solde osnovano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Ono je 2005. nastavilo s iskopavanjima da bi sve preuzela vicepostulatura 2007. sa mnom na čelu.

Nažalost ne će biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca. Ali ponekada ima i iznenađenja. Tako smo u posljednje vrijeme pronašli još njih trojicu, o čemu će biti više govora sljedećih mjeseci dok još provjerimo određene podatke i svjedočenja.

Možemo li na trenutak zastati i razmisliti o onima koji i danas smatraju da su 1945. svi dobili ono što su »zaslužili«? Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije unutar samog hrvatskog korpusa, ali i drugih naroda u Hrvatskoj i BiH?

Dok god netko može izjaviti nešto slično a da ga društvo u cjelini ne osudi zbog toga, znači da je to društvo i dalje bolesno. Ne radi se ovdje o tomu ima li netko lijeve, desne ili ne znam kakve poglede. Radi se o tomu podržava li netko zločin, totalitarizam… ili ne. Zbog toga ne bih govorio da postoje različite interpretacije unutar hrvatskog naroda s obje strane granice, a i unutar drugih naroda. Postoji samo zlo koje treba odagnati iz naše sredine.

Možemo li napraviti poveznice između događaja u Bleiburgu i Hercegovini? Postoji li neko mjesto za koje bismo mogli kazati da je »hercegovački Bleiburg«?

Povijesna istraživanja kazuju da je na Radimlji kod Stoca ubijeno oko 10.000 Hrvata, većinom povratnika s Bleiburga. I svakog svibnja tu se govori sv. misa zadušnica za sve njih. Mogli bismo zbog toga reći da je to ujedno i središnje žrtvoslovno mjesto naših hercegovačkih biskupija.

U sklopu ovoga spomenuo bih i Groblje mira na Bilama koje je, zajedno s povjerenstvima po pojedinim općinama za istraživanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, izraslo na radu Vicepostulature. To groblje gdje pokapamo neidentificirane žrtve i gdje postavljamo križeve za pobijene, poveznica je svih Hrvata u BiH, Herceg Bosni, s Bleiburgom, Križnim putom i svom patnjom našega naroda.

Ovdje bih spomenuo i inicijativu biskupa Mile Bogovića koja će, nadam se, biti ostvarena. On predlaže Hrvatski križni put koji bi povezao naša zajednička i mjesna stratišta: Bleiburg, Vukovar, Hercegovina… Čvrsto se nadam da će o tomu biti više govora u vremenu pred nama.

Često se u priču o Bleiburgu i Križnom putu nameće i Jasenovac. Recite nam kada se jedna tragedija relativizira drugom onda se vrlo lako relativiziraju i mučki ubijeni hercegovački fratri. Čemu sve to, zar zločin nije zločin?

Slažem se, zločin je zločin počinili ga naši ili njihovi, uvjetno rečeno. Ali ne vole svi istinu pa pokušavaju zaustaviti njezino izranjanje na svjetlo dana, odnosno da sve ostane onako kako su to zacrtali u prošlim totalitarnim vremenima jugokomunizma.

Danas takvi mašu parolom: Okanimo se prošlosti, a otvorimo se budućnosti. No, nema budućnosti bez jasnog saznanja o prošlosti. Uzmimo primjer Jasenovca koji ste naveli. Najnovija istraživanja kazuju da nije sve bilo onako kako su to jugokomunisti trubili, a velikosrbi i njihovi pomagači trube do danas.

U beogradskim arhivima, ali i u onima po Hrvatskoj, ima dokumenata koji o svemu drukčije svjedoče. Počesto se oni kriju, ne samo da bi se zataškala istina o Jasenovcu, nego i da bi se manipuliralo pojedinim osobama zbog njihove suradnje s propalim jugokomunističkim režimom.

Kakve nam poruke ova tragedija ostavlja za budućnost?

Po meni, trebali bismo uvijek težiti za istinom i samo za istinom. Vjernici će to činiti na svoj način, a nevjernici na svoj. Tada ne ćemo svoje grijehe tovariti drugome, nego ćemo uvijek imati snage odreći se svojih loših postupanja i živjeti sa svima drugima u miru i zadovoljstvu. Nešto slično govore nam i razne nevladine udruge spominjući se ljudskih prava, ali nažalost počesto je to samo govor hladnih profesionalaca, narodski rečeno onih koji žele živjeti na tuđoj grbači.

Što mislite da fra Leo Petrović i 65 subraće predstavljaju hrvatskom narodu danas?

Uvijek je teško govoriti potvrdno o onomu što radiš. Zato ću te riječi izvući iz onoga što sam čuo od drugih. Od samoga početka ljudi su štovali svoje pobijene fratre, kao i sve svoje druge pobijene.

Pokretanjem Vicepostulature pobudila se u njima nada da će konačno biti i službeno priznato ono što oni neprestano nose u svojim srcima. Dovoljno se ovdje prisjetiti onoga glasovitog Hodočašća mladih na Široki Brijeg. Hrlili su sa svih strana da bezbožnim jugokomunistima kažu kako se ne odriču vjere svojih predaka i svoga hrvatstva.

Nakon Domovinskog rata to je istina stalo, jer se sada sve više-manje može javno iskazati. Ali došli su drugi oblici. Rasplamsala se molitva za zagovor pobijenih franjevaca, rasplamsalo se njihovo simboličko povezivanje sa svojim pobijenima.

Svjedočimo tomu u veljači kada će neki hodočastiti od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa na Širokom Brijegu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 franjevaca. Isto tako neprestan je upit kad će ponovno uskrsnuti Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu s franjevcima na čelu, očito da nastavimo tamo gdje smo stali 1945.

Je li vrijeme da počnemo govoriti o uzdizanju na čast oltara pobijenih franjevaca? Iako narod već fratre štuje kao »Širokobriške mučenike«, može li se govoriti o vremenskim okvirima za proglašenje blaženima?

Uvijek je nezahvalno govoriti o bilo kakvim vremenskim okvirima u ovakvim slučajevima. Važno je zapravo samo da sve lijepo ide svojim službenim tijekom i da se kroz taj rad čisti svijest svih nas od jugokomunističkih laži i upliva.

Trenutno smo, naime, još u istražnom razdoblju koje je pri samome svome kraju. Vicepostulatura je već neko vrijeme spremna podnijeti prikupljena svjedočenja i dokumente mjesnom biskupu da započne postupak mučeništva na biskupijskoj razini. To će i učiniti kada Uprava Provincije da zeleno svjetlo. Nakon toga ostaje još rimska razina te uzdizanje barem nekih od njih na čast oltara. Uz Božju pomoć doći će se i do toga časa.

Zahvalio bih sada mjesnom biskupu don Ratku Periću koji je spremno ustanovio i prihvatio ispitivanje predloženih svjedoka za Crkveni sud glede ubojstva pobijenih hercegovačkih franjevaca. Isto tako hvala i biskupu don Tomi Vukšiću koji ih je sa svojim pomoćnicima ispitivao u ime toga suda. Na taj način su njihova svjedočenja na najslužbeniji način sačuvana za budućnost.

Zacijelo se bavite mučnim i teškim poslom. Možete li nam izdvojiti određeni trenutak kada vam je bilo najteže?

Nikada nisam volio vidjeti ljudsku kost, pa ni dan danas. Uvijek okrenem glavu. Međutim, kad su ovi pobijeni u pitanju to se sve potpuno mijenja. Velika je radost pronaći nečije posmrtne ostatke nakon toliko muka i progona, vremena kada se o svemu jednostavno nije smjelo govoriti kamo li nešto poduzeti.

Najviše me se dojmio jedan događaj kad smo 2010. iskopavali stratište Tomića njivu u Ljubuškom. Tu smo, naime, u jednoj rupi punoj, bez ikakva reda, nabacanih tijela pronašli njih 28. Sve smo ogradili vrpcom da možemo u miru raditi i da radoznali ne gazaju po otkrivenim kostima. Upozorili su me da se jedan čovjek toga baš ne pridržava.

Pošao sam ga upozoriti. Čim sam mu se primakao, rekao je gledajući u smjeru kostiju u jami: »Kad je ovdje ubijen moj otac, majka me nosila u osmom mjesecu trudnoće.« Ostao sam potpuno bez riječi i polagano se odmakao. Ali sam u srcu zaključio da ću sve učiniti što je u mojoj moći da što više posmrtnih ostataka pobijenih iznesemo na svjetlo dana i po mogućnosti damo im ime i prezime.

Željko Ivković

Katolički tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Petir: ‘Metode koje se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti’

Objavljeno

na

Objavio

Metode koje danas vidimo da se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti. Pristupom politici koji nije zabilježen na ovim prostorima, Krešo Beljak preuzeo je Hrvatsku seljačku stranku kako bi mogao zadovoljiti svoje interese kao i interese nekolicine svojih podržavatelja, a riječ je o ljudima koji su saborski zastupnici i koji to nikada ne bi mogli postati da ih Beljak nije zbrinuo u koaliciji sa SDP-om. Zato su mu oni odani i zajedno s njim provode „čišćenje“ HSS-a od svih onih koji su izbore dobivali na svoje ime i prezime”, ističe u razgovoru za Narod.hr Marijana Petir, bivša hrvatska eurozastupnica i bivša članica HSS-a.

Na skandaloznu izjavu predsjednika HSS-a Kreše Beljaka da UDBA u 45 godina nije ubila dovoljno ljudi odmah ste reagirali tražeći njegovu ostavku. Sada vaš primjer slijede ugledni članovi HSS-a i sve više organizacija na terenu. Ima li šanse da Beljak napokon ode?

Krešo Beljak i dalje obnaša sve političke dužnosti nakon što je pozvao na egzekuciju političkih neistomišljenika i izrazio žaljenje jer UDBA nije pobila više hrvatskih emigranata. On je sramota hrvatske politike i jedino normalno bi bilo da podnese ostavku na sve političke dužnosti. To je ono što sam zatražila od njega a sada se mom zahtjevu priključuje sve više dužnosnika i organizacija HSS-a. Ovo nije prva njegova izjava kojom je skandalizirao hrvatsku javnost no sada su napokon članovi HSS-a počeli reagirati jer Beljak iznosi teze koje su u dubokoj protivštini s onim što članstvo HSS-a misli, živi i osjeća. Članovi su mu još nekako prešli preko toga što je izgubio sve izbore do sada od parlamentarnih, lokalnih do europarlamentarnih ali mu ne mogu preći preko toga da promiče ideju ubijanja neistomišljenika, posebice kada znamo da je HSS od komunista bio prognan iz domovine te su i tadašnji čelnici HSS-a bili politički emigranti koje je UDBA progonila i ubijala.

Nakon parlamentarnih izbora 2016. godine Beljak je na press konferenciji suspendirao vas i drugih 100 dužnosnika HSS-a. Većina suspendiranih napustila je u međuvremenu HSS, vi ste ostali kao posljednja no onda ste 2017. godine izbačeni ste iz HSS-a. Tada nije bilo neke veće reakcije no Beljak se sada obračunava i s onima koji su ga podržali i želi utišati bilo koji glas oporbe. Jučer je poslao proglas županijskim organizacijama da discipliniraju članstvo jer će inače biti poduzete stegovne mjere protiv onih koji to ne učine.

Metode koje danas vidimo da se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti. Pristupom politici koji nije zabilježen na ovim prostorima, Krešo Beljak preuzeo je Hrvatsku seljačku stranku kako bi mogao zadovoljiti svoje interese kao i interese nekolicine svojih podržavatelja, a riječ je o ljudima koji su saborski zastupnici i koji to nikada ne bi mogli postati da ih Beljak nije zbrinuo u koaliciji sa SDP-om. Zato su mu oni odani i zajedno s njim provode „čišćenje“ HSS-a od svih onih koji su izbore dobivali na svoje ime i prezime.

Beljak je poduzeo niz nedemokratskih i protustatutarnih aktivnosti kako bi eliminirao sve svoje neistomišljenike i protukandidate i kako bi ostao na čelu HSS-a, iako je svima posve jasno da on svojom ideologijom, svojim vrijednostima, prošlošću, ali i sadašnjošću s pravim članovima HSS-a i s naukom braće Radić ne dijeli ništa. Vidljivo je iz svakog njegovog poteza da on HSS želi odmaknuti od temeljnih vrijednosti HSS-a i onog što HSS u svojoj biti jest: demokršćanska i pučka stranka. Svi oni koji podržavaju ovakvu politiku Kreše Beljaka preuzimaju odgovornost za uništavanje jedne od najstarijih stranaka u Hrvatskoj a slanje proglasa da članovi ne smiju misliti, govoriti i djelovati po vlastitoj savjesti samo pokazuje da je riječ o komunističkom mentalitetu vodstva stranke kojem je demokracija nepoznat pojam.

U kojem smjeru danas ide HSS i što se može poduzeti?

HSS kako su ga dizajnirali braća Radić i oplemenio Vladko Maček bio je i ostao moj politički izbor no nažalost današnji HSS pod upravljanjem Kreše Beljaka nema nikakvog doticaja s tim pravim HSS-om. Na društvenim mrežama možete vidjeti da sve više članova javno optužuje Beljaka da je proveo „genocid“ u HSS-u. Ovako loše stanje u stranci nije bilo nikada. HSS nema politiku, a predsjednik kada i istupi u javnosti, bolje bi bilo da ne govori ništa jer samo sramoti članstvo. Nije ispunio niti jedno obećanje koje je dao kada je izabran za predsjednika HSS-a. HSS danas ne uništavaju druge stranke već je uništava njeno vodstvo. Ako se takva politika nastavi, veoma brzo Hrvatske seljačke stranke neće biti. Sa kolegama sam poduzela sve zakonom propisane aktivnosti kako bih spasili stranku jer nisam odustala od borbe za HSS ali na nasilje nisam željela odgovoriti nasiljem već sam koristila sve dostupne pravne mehanizme kako bih dokazala što je istina. Ja i dalje živim i djelujem po Radićevim i Mačekovim načelima u koja duboko vjerujem i na kojima sam odgajana i vjerujem da je isto tako s većinom članova HSS-a, kazala je Petir u razgovoru za Narod.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Ivan Kraljević: U predsjedništvu BiH hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik

Objavljeno

na

Objavio

U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine – navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:

– Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, piše Glas Slavonije.

Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.

Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?

– Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini “imati u ustima” onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.

Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.

U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?

– Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.

Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.

Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.

Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.

Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?

– U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.

Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.

S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand – Chirac (1986.-1988.), Mitterand – Balladur (1993.-1995.) i Chirac – Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna “pogreška u sustavu”, pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.

Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu, piše Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari