Pratite nas

Razgovor

Fra Miljenko Stojić: Tito je svojim ubojicama u Širokome dao odriješene ruke

Objavljeno

na

Za samo nekoliko dana oni su ubili i spalili 66 fratara i ostavili iza sebe 330 većih i manjih masovnih grobnica i stratišta

HHercegovačka franjevačka provincija teško je stradala po svršetku Drugoga svjetskog rata, brojni su franjevci odvedeni, ubijeni i bačeni na nepoznata mjesta, a neki od njih i spaljeni, poput franjevaca u Širokome Brijegu. Može se reći da se od tog strašnog zločina Crkva u Hercegovini nije oporavila do danas. Već nekoliko godina u Širokom Brijegu održavaju se „Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca“. U povodu održavanja sjećanja na umorene fratre, razgovarali smo s vicepostulatorom, fra Miljenkom Stojićem, koji je dobar dio svog života posvetio potrazi za posmrtnim ostatcima svoje braće franjevaca i povijesnim okolnostima koji su doveli do toga zločina.

Puk Širokog Brijega i Hercegovine u velikome se broju još jedanput prisjetio hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni i spaljeni u samostanskome vrtu u Širokom Brijegu. Prošle su 73 godine od toga nezapamćenoga zločina, no do danas još nisu pronađeni svi posmrtni ostatci 66 ubijenih franjevaca iz Hercegovačke provincije ubijenih tijekom zime i proljeća 1945.?

Stojić

Ta su vremena očito bila teška. Samo je jedan naš franjevac ubijen prije završnoga jugokomunističkog napada na Široki Brijeg (1942.), drugi je ubijen na njegovu početku, odnosno početkom studenoga 1944., a ostala 64 fratra ubijena su od siječnja do kolovoza 1945.

Najteže je stradao Široki Brijeg. Iz njegove samostanske zajednice ubijeno je 30 fratara, kao i još četiri na njegovu ozemlju. Tko god je tih dana ondje bio u habitu, nije uspio preživjeti. Jugokomunistima namjera je bila potpuno uništiti Široki Brijeg kao vjerski, obrazovni i nacionalni simbol.

Poglavito su na meti bili fratri i njihova glasovita klasična gimnazija, a onda i puk Božji. Uspjeli smo do sada otkrili da su jugokomunisti za nekoliko dana, koliko im je trebalo da vojno pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru, napravili 330 većih i manjih masovnih grobnica i stratišta.

Neki su nam bivši partizani i svjedočili kako su ovdje imali odriješene ruke 48 sati nakon bitke raditi što hoće. Strašno! Činimo sve da pronađemo posmrtne ostatke još 32 fratra, ne štedeći se u isto vrijeme u pronalaženju i posmrtnih ostataka civila pobijenih s njima. Trenutačno pokušavamo locirati jednu jamu na Biokovu sa 60-ak civila i fratara dovedenih u veljači 1945. sa Širokog Brijega.

Nekoliko ste puta dosad u svojim javnim istupima istaknuli kako je za ubojstvo vaše braće franjevaca odgovoran Josip Broz Tito?! Postoje li konkretni dokazi koji upućuju na to? Tko je osobno vodio napad na Široki Brijeg i samostan?

Tito

Pođemo li od činjenice da je partizanski pokret bio oružano krilo KPJ, a Ozna i KNOJ obavještajno-represivna tijela, razvijana po uzoru na sovjetski NKVD, više je nego očito na kome leži puna zapovjedna i politička odgovornost.

Povijesne su činjenice očite, a one kazuju da je na čelu KPJ, NOVJ i Ozne bio osobno Josip Broz, s tim da je u njegovo ime Oznom upravljao Aleksandar Ranković. To je karakteristika totalitarnih sustava koji su imali jasno zacrtanu piramidalnu strukturu, što je KPJ nedvojbeno bila. Stoga, pitanje zapovjedne i političke odgovornosti više je nego očito.

Pitanje, pak, krajnjih izvršitelja nešto je posve drugo. Oni su voljom provoditelja revolucionarne ideje dobili uloge koje su dobili. Ne zaboravimo ni tajnu depešu Fitzroya Macleana od 8. veljače 1945. u kojoj između ostaloga kaže da mu je Tito nedavno rekao kako će »drastično« kazniti franjevce u BiH. Na svjetlo dana iznio ju je i u stručnome članku protumačio naš mladi nadareni povjesničar Vladimir Šumanović. Povijesni dokumenti kazuju da je nakon operacije Bura (27. – 29. siječnja 1945.) Tito u zapadnu Hercegovinu uputio 8. dalmatinski korpus, 12. hercegovačku brigadu i dijelove KNOJ-a. Zapovijedanje operacijom preuzeo je osobno, što je bilo suprotno dotadašnjoj vojnoj praksi i nije se nikako svidjelo Glavnome štabu NOVJ-a Hrvatske. Tako bar kažu arhivski dokumenti.

Franjevci Siroki Brijeg

Kad je u pitanju zapovjedna odgovornost na razini 8. dalmatinskog korpusa, ona svakako leži na tadašnjem zapovjedniku, španjolskome borcu generalu Petru Drapšinu, Srbinu iz Vojvodine, i političkome komesaru Bošku Šiljegoviću, Srbinu iz okolice Prijedora.

Pri svemu ovomu važno je kazati da se ubojstvo franjevaca u samostanu dogodilo u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade, zločin u Mostarskom Gracu u zoni odgovornosti 2. proleterske brigade, što snažno kompromitira uloge tadašnjih zapovjednika tih brigada Ivana Guve i Brune Vuletića, kasnijeg dugogodišnjeg vojvode sinjskih alkara kojega se Viteško alkarsko društvo još nije odreklo. Istodobno, fratre iz mostarskog samostana odvela je skupina pripadnika 12. hercegovačke brigade, na čelu s povjerenikom Ozne Brankom Branom Popadićem.

Zanimljivo je također istaknuti kako je tijekom dvodnevnih napada samostanska crkva na Širokom Brijegu topničkim projektilima izravno pogođena 304 puta. Analizom zapovijedi uočeno je da je crkvu kao vojni cilj već u pripremnoj zapovjedi, rađenoj na IZM-u u Imotskom, označio štab 8. korpusa što nedvojbeno ide »na dušu« Petra Drapšina i njegovih najbližih suradnika Peke Bogdana, Ante Biočića i Boška Šiljegovića.

Stoga je Crkva na Širokom Brijegu klasični primjer prekomjernoga granatiranja. Zanimljivo je isto tako da se kasnije, putem različitih partijskih pamfleta, optuživalo franjevce da su navodno pucali na partizane sa zvonika i polijevali ih vrelim uljem. Međutim, za ove je sumanute optužbe ključno kako su u štabu 8. korpusa, još kod pisanja pripremne zapovijedi znali da slijedi »operacija s vrelim uljem« pa su stoga crkvu i samostan odredili kao vojni cilj još dok su 11. dalmatinska i 1. proleterska brigada bile na putu prema zapadnoj Hercegovini.

Hrvatski političari često dolaze i obilaze samostan u Širokom Brijegu, pogotovo u predizborno vrijeme?! Jesu li neki od njih pomogli da se sazna istina o ubijenim franjevcima i pronađu posmrtni ostatci?

Siroki Brijeg franjevci2.jp

Samostan kao crkvena ustanova na dostojan način treba primiti svakoga čovjeka, pa tako i svakoga političara. Ako to ne zlorabe, nije važno što su određeni dolasci češći u predizborno vrijeme.

Neka se pomole na grobovima pobijenih, neka razmišljaju što im Crkva poručuje kako bi se trebali ponašati u svojoj službi narodu. Tad će biti i otvoreniji pomoći nam u traženju istine oko pobijenih.

Znamo da to države s obje strane granice ne čine kako treba, ali pojedinci na raznim razinama vlasti itekako pomažu te im ja ovom prilikom od srca zahvaljujem. Ne smijemo samo galamiti na političare, trebamo biti konstruktivni, moliti se za njih i pokušavati im otvoriti oči za prave vrijednosti.

Crkva u skoroj budućnosti namjerava ubijene franjevce proglasiti mučenicima. Kad se to može očekivati?

Bilo kakve rokove odrediti, gotovo da je nemoguće. Mogu samo reći da sam zadovoljan kako sve ide svojim tijekom, odnosno da smo pribavili dosta potrebnih dokumenata i svjedočenja iz prve i druge ruke.

Mnogo je važnije od rokova da ljudi čiste svoju svijest, što se ne može učiniti preko noći. Tu važnost dobro su znali oni koji su prilikom otkopavanja pronađenih posmrtnih ostataka, Matić i Grujić, nastojali to što prije učiniti i strpati ih u novu masovnu grobnicu, bez ozbiljnoga istraživačkog pristupa i bez sprovoda kakav je uobičajen u našem narodu.

Veliki ste zagovornik lustracije, kažete da se ne vode rasprave o prošlosti zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Zašto se u Hrvatskoj, po Vama, nije provela lustracija? Vjerujete li u to da bi se ona ipak mogla dogoditi ili je kasno za to?

Svi oni koji vole Hrvatsku ili svoju domovinu trebali bi biti, kako kažete, veliki zagovornici lustracije, odnosno rasvjetljavanja određenih procesa, ali i životopisa određenih osoba s ulogama u totalitarnom sustavu.

U ratu se tim pitanjem nije bilo moguće baviti, trebalo se najprije obraniti od velikosrpske agresije. Ali bilo je to i zlatno vrijeme za jugokomuniste da shvate što su radili i da se sami lustriraju, tj. pokaju se i odluče služiti domovini i svome narodu. Međutim, neki su to učinili, neki nisu.

Koncem devedesetih procesi su krenuli u suprotnome smjeru, a nakon 3. siječnja 2000. određene su političke opcije otišle toliko daleko da su, uz novu jugoslavenizaciju Hrvatske, otvoreno zagovarali i provodili lustraciju onih koji prethodno nisu njih lustrirali.

Do novoga zaokreta dolazi nakon oslobađajuće presude generalu Gotovini. Situacija koju na političkoj sceni imamo nakon toga pokazuje da se centrifugalne i centripetalne sile nalaze u svojevrsnoj pat poziciji. Ipak, niti unatoč takvoj situaciji nema mjesta očaju.

Svakodnevno se pojavljuju novi dokumenti i nove činjenice koje lustriraju tzv. partijsku istinu i glavne protagoniste jednopartijskog totalitarnog sustava. Ostavimo taj dio posla struci i nemojmo se baviti novim konstrukcijama.

Političke i stručne ocjene vremenom će postajati sve jasnije i dalje od davno zacrtane tzv. partijske istine. Te procese nikakva sila ne može zaustaviti. Poduprimo ta nastojanja svojom molitvom.

tekst i fotografije: Mate Primorac
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ivan Penava: Svakako će biti određena reakcija na ovo stanje

Objavljeno

na

Objavio

Za nekoliko tjedana bit će točno godinu dana otkako je u Vukovaru organiziran prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina. Gradonačelnik Ivan Penava tada je najavio da će se nastaviti boriti sve dok se stvari ne pokrenu nabolje. A koliko je u ovih godinu dana učinjeno? Penava kaže – vrlo malo – te najavljuje nove korake.

– Nakon prosvjeda prošle godine, koji je održan 13. listopada, sve riječi su suvišne. Ono što smo trebali vidjeti su djela i rezultati, a to je izostalo. Svakako će biti određena reakcija na ovo stanje i na činjenicu da je u proteklih godinu dana država, nažalost, ostala slijepa i gluha. A kakva će reakcija biti, to ćemo vidjeti. Sasvim je sigurno da nećemo zaboraviti te ljude, žrtve i građane Vukovara – kaže gradonačelnik i dodaje kako je “jedina prava korist od prosvjeda bila to što se ta problematika aktualizirala i što se pokazalo da je ta tema vrlo živa u mislima i emocijama velikog broja hrvatskih građana”, piše Jutarnji list

Ističe kako su nakon prosvjeda izostali rezultati što se tiče institucija.

– Određenu suradnju imali smo samo s policijom i ministrom Davorom Božinovićem. A što se tiče pravosudnih institucija, i odvjetništva i sudova, tu apsolutno nailazimo na zid šutnje. Moj je dojam da se sve te institucije neprestano skrivaju iza svoje zakonom propisane neovisnosti i autonomije u radu, a da se ta neovisnost, zapravo, koristi za nedjelovanje, odnosno selektivno djelovanje – kaže Penava, dodajući da se u ovih godinu dana, ako već nema konkretnih rezultata, trebalo barem razmisliti da se “promijeni okvir u kojem funkcioniramo”.

Kaže kako kroz cijelo to vrijeme nismo svjedočili ni raspravama u javnom prostoru, niti želji i volji s bilo koje instance, počevši od Sabora pa do bilo koje političke opcije, da se bilo što pokrene nabolje.

Slučaj Pajičić

– Možda je to najbolje promatrati kroz situaciju prosvjeda protiv uvođenja dvojezičnosti na području grada Vukovara gdje imamo situaciju da je isti sustav donio presude za tridesetak ljudi koji su razbijali te ploče. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, dragovoljcima i sada se približava kraj ročišta, zadnjem od njih trideset – Marijanu Živkoviću. To znači da su institucije u tim slučajevima radile jako brzo kad je riječ o kažnjavanju branitelja.

S druge strane, imamo slučaj Igora Gilje, mladog policajca čiji je otac poginuo u Domovinskom ratu i koji je automatski dobio otkaz zbog kršenja pravila službe, i slučaj gdje je razbijena glava hrvatskog dragovoljca, i to, nažalost, sa smrtnim ishodom, gdje te institucije i sudovi nisu promptno reagirali oko policajca koji je to napravio, a koji je bio zatečen i na okupiranom području. Tako da bi taj proces sada lako mogao završiti u zastari – kaže vukovarski gradonačelnik, dodajući kako ispada “da je puno veći grijeh razbiti ploču nego glavu”. Posebno ističe slučaj pok. Darka Pajičića.

Mediji su svojedobno opširno izvještavali o slučaju Pajičića i njegova prijatelja Roberta Horvata koji su 12. studenoga 2013. kamenom razbili plastičnu ploču postavljenu na Policijskoj postaji Vukovar.

Došlo je do naguravanja s policajcima, a nakon što je gurnut s leđa, Pajičić je udario u pročelje zgrade te od siline udarca pao na pod i zadobio frakturu lubanje. Završio je na oporavku, ali je uslijedio novi pad u jednom kafiću, zbog čega mu se stanje pogoršalo, što je dovelo do njegove trajne invalidnosti.

Iako je u oba ta slučaja Pajičić bio pod utjecajem alkohola, njegovi kolege iz Vukovara kažu kako je uzrok tog drugog pada bio epileptični napadaj. Dvije godine nakon što je s Horvatom razbio ploču, 21. studenoga 2015. Pajičić je preminuo.

Što najviše boli

U izvješću je kao uzrok smrti navedeno zatajenje srca nastalo uslijed životnog stila i oštećenja glave koja su dovela do patoloških procesa s posljedicom smrtnog ishoda te je smrt okarakterizirana kao nasilna.

U međuvremenu pokrenuti su i sudski postupci. Policija u Vukovaru, isti dan kad je razbijena ploča, 12. studenoga 2013., podnijela je kaznenu prijavu protiv Pajičića, i to zbog oštećenja tuđe stvari, te protiv Horvata zbog oštećenja tuđe stvari, prijetnje i napada na službenu osobu. Horvat je, naime, prema vlastitom iskazu, tog dana pokušao pomoći Pajičiću koji je nakon pada ostao ležati na cesti bez svijesti.

Policija je pozvala Hitnu pomoć, ali do njihova dolaska, kako je rekao, nisu pomogli Pajičiću, zbog čega mu je život bio ugrožen. Horvat je kazao da je tada, kako bi prišao Pajičiću koji je krvario na cesti, odgurnuo jednog policajca i udario ga, zbog čega je poslije optužen za prijetnje i napad na službenu osobu. Pajičić je, pak, 28. srpnja 2014. optužen, ali je poslije sve obustavljeno zbog njegove smrti.

Pajičićevi kolege iz Vukovara kažu da su svjesni da je on imao problema te neke njegove postupke ne opravdavaju. No, kažu da je ono što ih najviše boli, a isto to ističe i Penava, činjenica da su postupci protiv hrvatskih branitelja vođeni puno učinkovitije od postupaka protiv policajca koji je sudjelovao u incidentu. Kažu kako protiv policajca Saše Sabadoša policijska postaja Vukovar nikad nije podnijela kaznenu prijavu, niti je protiv njega pokrenula disciplinski postupak, piše Jutarnji list

 

Mučno suđenje i šlampavost na suđenju Marijanu Živkoviću samo je pravi prikaz površnosti pravosudnog sustava u cijelini

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Marija Pejčinović Burić iz Ljubuškog, preko Pariza do Strasbourga

Objavljeno

na

Objavio

Marija Pejčinović Burić, glavna tajnica Vijeća Europe gostovala je u prvoj ovosezonskoj emisiji HRT-a U svom filmu u kojoj je otkrila kako je izgledao njezin put iz malog hercegovačkog mjesta Klobuka do Strasbourga.

Taj put nije bio uobičajen za to podneblje i to vrijeme. Ideja da ću ići van postojala je još od osnovne škole, rekla je Marija Pejčinović Burić. Željela je otići u Pariz.

– Iz perspekrive Klobuka mogla sam samo željeti to napraviti, nisam tada znala kako to napraviti, kako doći do Pariza. Ali znala sam da ću studirati. Moji roditelji, oboje prosvjetari, su uz rad završili još jedan fakultet i tada je bilo jasno da ću i ja studirati i doći u Zagreb.

Što se tiče dijela oko odlaska u Pariz kako bi usavršila francuski jezik, Pejčinović Burić ističe kako je u taj jezik bila zaljubljena, a možda je na to, kaže, utjecala i njezina profesorica.

– Mislim da vas uvijek netko uzme pod ruku i prepozna. Ja sam imala više takvih.

Bila je odličan učenik i voljela je školu.

– To je bio samo moj posao, nikad nitko nije znao ni što ni kako radim. Za mene je učenje išlo puno dalje, bila sam u svim aktivnostima, od sporta do knjižničarskih aktivnosti. Jedino su knjige bile prozor u svijet, televizija u jednom malom dijelu. Otišla sam u knjižničarsku sekciju da bih vidjela koje sve knjige postoje.

Pejčinović Burić je završila dva razreda u jednoj godini, sedmi i osmi. Sedmi je redovno pohađala, a za osmi je po završetku prethodnog samo polagala sve predmete. Uz to, bila je među dvoje najmlađih u razredu jer je krenula ranije u školu. Te dvije godine bile su “jocker” jer je znala da neće ništa izgubiti u odnosu na svoju generaciju.

– Velika je prednost kad ste mladi jer ne vidite puno toga, jer vas nosi taj san. Na dan kad sam diplomirala sam odlučila pronaći kolege da ih počastim. Moja prijateljica Sonja je znala za moj san i pitala i kad ideš u Pariz, i onda je rekla znaš imam tetu Mariju i strica Josipa. Nije bilo mobitela, otišle smo u Jurišićevu zvati tetu Mariju…

Tako je Pejčinović Burić dogovorila put u Pariz i pronašla obitelj koja će ju primiti.

– Došla sam roditeljima reći da sam kupila kartu i idem u Pariz. Ocu nije bilo svejedno i postavio mi je tisuću i jedno pitanje. Rekla sam mu ja sam punoljetna i samo sam došla po tvoj blagoslov. Nije se protivio nego se brinuo.

Osim u Francuskoj, Pejčinović Burić bila je i u Engleskoj. Jedna od njih je bila obitelj Ecclestone. Ondje je čuvala djecu.

– Ovdje sam bila u poslu i bila posvećena čuvanju djece. Nisam imala vremena za učenje.

Boravila je i u obiteljima bankara, brokera…

– Bilo je poučno živjeti uz tada tako nezamislivo bogate ljude i izvući svoj stav o životu. Moja obitelj je bila samozatajna. Imala sam sreću rasti uz roditelje koji su bili skromni, pošteni ali intelektualno jaki. Što se tiče ponašanja, bilo kakva arognacija je bila nepoželjna, uvijek se puno razgovaralo. Ovo što sam imala u Parizu, je obitelj koja je bila bogata, ali su odlučili živjeti na jednostavan način. Kod njih sam nastavila učiti ono što sam ponijela od kuće.

Marija voli kuhati i da ju je put drugačije vodio vjerojatno bi kaže tada poželjela biti vrhunska kuharica, a rukomet je posebna ljubav.

Ona je u svom filmu, a njezin film se zove život je lijep, ona je učinila sve da isprovocira uspjeh i ne možemo reći da joj se dogodio, nego ga je zasluženo dobila, tako o njoj govore oni koji ju poznaju cijeli život i njezini najbliži suradnici.

Pejčinović Burić zaključuje kako su energija i posvećen rad nužni za rezultate. Ne znam nikoga, kaže, tko je postigao rezultate, a da je radio prosječno.

Sada, kada je postala glavna tajnica Vijeća Europe, živjet će na dvije adrese, između Strasbourga i Zagreba.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari