Pratite nas

Razgovor

Fra Miljenko Stojić: Tito je svojim ubojicama u Širokome dao odriješene ruke

Objavljeno

na

Za samo nekoliko dana oni su ubili i spalili 66 fratara i ostavili iza sebe 330 većih i manjih masovnih grobnica i stratišta

HHercegovačka franjevačka provincija teško je stradala po svršetku Drugoga svjetskog rata, brojni su franjevci odvedeni, ubijeni i bačeni na nepoznata mjesta, a neki od njih i spaljeni, poput franjevaca u Širokome Brijegu. Može se reći da se od tog strašnog zločina Crkva u Hercegovini nije oporavila do danas. Već nekoliko godina u Širokom Brijegu održavaju se „Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca“. U povodu održavanja sjećanja na umorene fratre, razgovarali smo s vicepostulatorom, fra Miljenkom Stojićem, koji je dobar dio svog života posvetio potrazi za posmrtnim ostatcima svoje braće franjevaca i povijesnim okolnostima koji su doveli do toga zločina.

Puk Širokog Brijega i Hercegovine u velikome se broju još jedanput prisjetio hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni i spaljeni u samostanskome vrtu u Širokom Brijegu. Prošle su 73 godine od toga nezapamćenoga zločina, no do danas još nisu pronađeni svi posmrtni ostatci 66 ubijenih franjevaca iz Hercegovačke provincije ubijenih tijekom zime i proljeća 1945.?

Stojić

Ta su vremena očito bila teška. Samo je jedan naš franjevac ubijen prije završnoga jugokomunističkog napada na Široki Brijeg (1942.), drugi je ubijen na njegovu početku, odnosno početkom studenoga 1944., a ostala 64 fratra ubijena su od siječnja do kolovoza 1945.

Najteže je stradao Široki Brijeg. Iz njegove samostanske zajednice ubijeno je 30 fratara, kao i još četiri na njegovu ozemlju. Tko god je tih dana ondje bio u habitu, nije uspio preživjeti. Jugokomunistima namjera je bila potpuno uništiti Široki Brijeg kao vjerski, obrazovni i nacionalni simbol.

Poglavito su na meti bili fratri i njihova glasovita klasična gimnazija, a onda i puk Božji. Uspjeli smo do sada otkrili da su jugokomunisti za nekoliko dana, koliko im je trebalo da vojno pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru, napravili 330 većih i manjih masovnih grobnica i stratišta.

Neki su nam bivši partizani i svjedočili kako su ovdje imali odriješene ruke 48 sati nakon bitke raditi što hoće. Strašno! Činimo sve da pronađemo posmrtne ostatke još 32 fratra, ne štedeći se u isto vrijeme u pronalaženju i posmrtnih ostataka civila pobijenih s njima. Trenutačno pokušavamo locirati jednu jamu na Biokovu sa 60-ak civila i fratara dovedenih u veljači 1945. sa Širokog Brijega.

Nekoliko ste puta dosad u svojim javnim istupima istaknuli kako je za ubojstvo vaše braće franjevaca odgovoran Josip Broz Tito?! Postoje li konkretni dokazi koji upućuju na to? Tko je osobno vodio napad na Široki Brijeg i samostan?

Tito

Pođemo li od činjenice da je partizanski pokret bio oružano krilo KPJ, a Ozna i KNOJ obavještajno-represivna tijela, razvijana po uzoru na sovjetski NKVD, više je nego očito na kome leži puna zapovjedna i politička odgovornost.

Povijesne su činjenice očite, a one kazuju da je na čelu KPJ, NOVJ i Ozne bio osobno Josip Broz, s tim da je u njegovo ime Oznom upravljao Aleksandar Ranković. To je karakteristika totalitarnih sustava koji su imali jasno zacrtanu piramidalnu strukturu, što je KPJ nedvojbeno bila. Stoga, pitanje zapovjedne i političke odgovornosti više je nego očito.

Pitanje, pak, krajnjih izvršitelja nešto je posve drugo. Oni su voljom provoditelja revolucionarne ideje dobili uloge koje su dobili. Ne zaboravimo ni tajnu depešu Fitzroya Macleana od 8. veljače 1945. u kojoj između ostaloga kaže da mu je Tito nedavno rekao kako će »drastično« kazniti franjevce u BiH. Na svjetlo dana iznio ju je i u stručnome članku protumačio naš mladi nadareni povjesničar Vladimir Šumanović. Povijesni dokumenti kazuju da je nakon operacije Bura (27. – 29. siječnja 1945.) Tito u zapadnu Hercegovinu uputio 8. dalmatinski korpus, 12. hercegovačku brigadu i dijelove KNOJ-a. Zapovijedanje operacijom preuzeo je osobno, što je bilo suprotno dotadašnjoj vojnoj praksi i nije se nikako svidjelo Glavnome štabu NOVJ-a Hrvatske. Tako bar kažu arhivski dokumenti.

Franjevci Siroki Brijeg

Kad je u pitanju zapovjedna odgovornost na razini 8. dalmatinskog korpusa, ona svakako leži na tadašnjem zapovjedniku, španjolskome borcu generalu Petru Drapšinu, Srbinu iz Vojvodine, i političkome komesaru Bošku Šiljegoviću, Srbinu iz okolice Prijedora.

Pri svemu ovomu važno je kazati da se ubojstvo franjevaca u samostanu dogodilo u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade, zločin u Mostarskom Gracu u zoni odgovornosti 2. proleterske brigade, što snažno kompromitira uloge tadašnjih zapovjednika tih brigada Ivana Guve i Brune Vuletića, kasnijeg dugogodišnjeg vojvode sinjskih alkara kojega se Viteško alkarsko društvo još nije odreklo. Istodobno, fratre iz mostarskog samostana odvela je skupina pripadnika 12. hercegovačke brigade, na čelu s povjerenikom Ozne Brankom Branom Popadićem.

Zanimljivo je također istaknuti kako je tijekom dvodnevnih napada samostanska crkva na Širokom Brijegu topničkim projektilima izravno pogođena 304 puta. Analizom zapovijedi uočeno je da je crkvu kao vojni cilj već u pripremnoj zapovjedi, rađenoj na IZM-u u Imotskom, označio štab 8. korpusa što nedvojbeno ide »na dušu« Petra Drapšina i njegovih najbližih suradnika Peke Bogdana, Ante Biočića i Boška Šiljegovića.

Stoga je Crkva na Širokom Brijegu klasični primjer prekomjernoga granatiranja. Zanimljivo je isto tako da se kasnije, putem različitih partijskih pamfleta, optuživalo franjevce da su navodno pucali na partizane sa zvonika i polijevali ih vrelim uljem. Međutim, za ove je sumanute optužbe ključno kako su u štabu 8. korpusa, još kod pisanja pripremne zapovijedi znali da slijedi »operacija s vrelim uljem« pa su stoga crkvu i samostan odredili kao vojni cilj još dok su 11. dalmatinska i 1. proleterska brigada bile na putu prema zapadnoj Hercegovini.

Hrvatski političari često dolaze i obilaze samostan u Širokom Brijegu, pogotovo u predizborno vrijeme?! Jesu li neki od njih pomogli da se sazna istina o ubijenim franjevcima i pronađu posmrtni ostatci?

Siroki Brijeg franjevci2.jp

Samostan kao crkvena ustanova na dostojan način treba primiti svakoga čovjeka, pa tako i svakoga političara. Ako to ne zlorabe, nije važno što su određeni dolasci češći u predizborno vrijeme.

Neka se pomole na grobovima pobijenih, neka razmišljaju što im Crkva poručuje kako bi se trebali ponašati u svojoj službi narodu. Tad će biti i otvoreniji pomoći nam u traženju istine oko pobijenih.

Znamo da to države s obje strane granice ne čine kako treba, ali pojedinci na raznim razinama vlasti itekako pomažu te im ja ovom prilikom od srca zahvaljujem. Ne smijemo samo galamiti na političare, trebamo biti konstruktivni, moliti se za njih i pokušavati im otvoriti oči za prave vrijednosti.

Crkva u skoroj budućnosti namjerava ubijene franjevce proglasiti mučenicima. Kad se to može očekivati?

Bilo kakve rokove odrediti, gotovo da je nemoguće. Mogu samo reći da sam zadovoljan kako sve ide svojim tijekom, odnosno da smo pribavili dosta potrebnih dokumenata i svjedočenja iz prve i druge ruke.

Mnogo je važnije od rokova da ljudi čiste svoju svijest, što se ne može učiniti preko noći. Tu važnost dobro su znali oni koji su prilikom otkopavanja pronađenih posmrtnih ostataka, Matić i Grujić, nastojali to što prije učiniti i strpati ih u novu masovnu grobnicu, bez ozbiljnoga istraživačkog pristupa i bez sprovoda kakav je uobičajen u našem narodu.

Veliki ste zagovornik lustracije, kažete da se ne vode rasprave o prošlosti zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Zašto se u Hrvatskoj, po Vama, nije provela lustracija? Vjerujete li u to da bi se ona ipak mogla dogoditi ili je kasno za to?

Svi oni koji vole Hrvatsku ili svoju domovinu trebali bi biti, kako kažete, veliki zagovornici lustracije, odnosno rasvjetljavanja određenih procesa, ali i životopisa određenih osoba s ulogama u totalitarnom sustavu.

U ratu se tim pitanjem nije bilo moguće baviti, trebalo se najprije obraniti od velikosrpske agresije. Ali bilo je to i zlatno vrijeme za jugokomuniste da shvate što su radili i da se sami lustriraju, tj. pokaju se i odluče služiti domovini i svome narodu. Međutim, neki su to učinili, neki nisu.

Koncem devedesetih procesi su krenuli u suprotnome smjeru, a nakon 3. siječnja 2000. određene su političke opcije otišle toliko daleko da su, uz novu jugoslavenizaciju Hrvatske, otvoreno zagovarali i provodili lustraciju onih koji prethodno nisu njih lustrirali.

Do novoga zaokreta dolazi nakon oslobađajuće presude generalu Gotovini. Situacija koju na političkoj sceni imamo nakon toga pokazuje da se centrifugalne i centripetalne sile nalaze u svojevrsnoj pat poziciji. Ipak, niti unatoč takvoj situaciji nema mjesta očaju.

Svakodnevno se pojavljuju novi dokumenti i nove činjenice koje lustriraju tzv. partijsku istinu i glavne protagoniste jednopartijskog totalitarnog sustava. Ostavimo taj dio posla struci i nemojmo se baviti novim konstrukcijama.

Političke i stručne ocjene vremenom će postajati sve jasnije i dalje od davno zacrtane tzv. partijske istine. Te procese nikakva sila ne može zaustaviti. Poduprimo ta nastojanja svojom molitvom.

tekst i fotografije: Mate Primorac
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Objavljeno

na

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Jedan od najboljih ministara hrvatskih branitelja general Tomo Medved ovih dana, iako je ljeto, ima pregršt posla. A kako i ne bi kad nam već uskoro „kuca na vrata“ obilježavanje još jedne obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja95., odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

– Središnja svečanost bit će, kao i svake godine, u Kninu – rekao je. Pri završetku smo programa, kojeg ćemo u suradnji s braniteljima, Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova vrlo brzo predočiti javnosti. Zalažemo se da se taj dan obilježi i diljem Hrvatske ili bolje rečeno da u tome sudjeluju braniteljske Udruge, ali i lokalne i područne jedinice. Ministarstvo je do danas, samo u ovoj godini putem natječaja za Udruge proistekle iz Domovinskog rata (javnim pozivom) podržalo, i to izvan Knina, 17 aktivnosti koje će biti vezane uz ovaj značajan blagdan. Raduje nas što ima sve više sredinama u kojima će se svečano i dostojanstveno obilježiti „dan koji se pamti“. Na nama je da sve dobre i kvalitetne programe podržimo.
Kad smo ga pitali, što je sa spomenicima vezanim uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tko ih treba i mora održavati, zašto o njima ne vodi skrb sredina gdje su postavljeni, Medved je objasnio:

– Čuvanje, održavanje i zaštita tih i takvih spomen-obilježja u nadležnosti je pravne ili fizičke osobe koja ih je izgradila ili na čijem području su oni postavljeni, odnosno na čijem se zemljištu nalaze. Ministarstvo hrvatskih branitelja je pokrenulo inicijativu kojom bi se utvrdili zakonski instrumenti uređenja, čuvanja i zaštite spomenika vezanih uz Domovinski rat. To je trenutačno u izradi.

A kakve su aktivnosti vezane uz pronalaženje masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Ima li tu nekih pomaka?

– Na tome neprestano radimo. To nam je jedna od prvih zadaća. Nastojat ćemo pronaći sve nestale, ali i u tome ima mnogo poteškoća. Kontinuirano prikupljamo saznanja, podatke i informacije o osobama nestalim u Domovinskom ratu, tražimo kako pojedinačne tako i masovne grobnice. Sva zaprimljena saznanja se analiziraju i provjeravaju na terenu. Ništa ne prepuštamo slučaju. Na razini države također se neprestano vode razgovori, pregovori i drugo u svezi možebitnih masovnih i inih grobnica u Srbiji, BiH i Republici Srpskoj. Bez suradnje nema rezultata, i stoga se i mi trudimo da do njih dođemo što brže. Nadležna tijela su dužna razmjenjivati informacije o nestalim osobama…Ovim prigodom ponovno pozivam sve koji bilo što znaju o nekoj nestaloj osobi iz Domovinskoga rata da nam jave.

Poznato je da je u tzv. „propalom“ Registru branitelja čak oko pola milijuna ljudi. Međutim, neka se nitko ne ljuti, ali ipak su „najznačajniji“ dragovoljci i branitelji iz 1991. Tada je stvarno bilo „ili oni ili mi“, odnosno to je godina u kojoj nije bilo nikakvih kalkulacija, tim prije kad se nije znalo hoćemo li napokon biti svoji na svome. Možemo li znati, koliko je 1991. bilo hrvatskih branitelja?
– Zašto da ne! Prema našoj evidenciji, 1991., Hrvatsku je branilo i obranilo 263.099 branitelja! – istaknuo je ministar Tomo Medved.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Zlatko Žagmeštar – Žaga – Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Objavljeno

na

Veliki intervju Mladena Pavkovića s legendom hrvatskog rukometa – Zlatkom Žagmeštarom-Žagom

Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Ime Zlatka Žagmeštara Žage ostat će zlatnim slovima upisano u hrvatskom, europskom i svjetskom rukometu. Iznimnom darovitošću, snagom i voljom, u vrijeme bivše, propale Jugoslavije, rušio je sve pred sobom. Bio je sjajan igrač. Uvijek poseban, kako u sportu, tako i u životu.

Kad bi se radila svjetska rukometna reprezentacija svih vremena, Žaga bi i tamo imao svoje mjesto, iako se relativno rano oprostio od aktivnog igranja. Po utakmicama je, često i s pola igrališta, znao zabijati i po 14-15 golova, što je recimo danas nezamislivo.

U rukometu je postigao sve što se moglo postići, osvajao prvenstva, turnire, sve moguće medalje, pa i proglašavan najboljim igračem svijeta.

Igrao je u Dinamu, Prvomajskoj, Medveščaku, Zagrebu, Solingenu, Muthousu i u drugim europskim klubovima.

U devet godina postigao je oko 5000 golova. Tko se može pohvaliti takvom statistikom?

Strašno su ga boljele i bole nepravde. To nije podnosio. Nikada, pa ni danas. Oko toga nije bilo kompromisa. Rekao je svakome što ga ide, a to ljudi ne vole. Zbog toga, uz ostalo, često su ga marginalizirali, pa i izostavljali iz najboljih rukometnih vrsti. No, njega ništa nije moglo pokolebati. Uvijek je bio i ostao svoj, na što je iznimno ponosan.

Kad ga pitamo, tko je u bivšoj Jugoslaviji, kada je bio slavan kao Podravkina Vegeta, bio najbolji hrvatski rukometaš, kao iz topa odgovara: pa, ja, većeg  nije bilo!

Zbog njegove vrhunske kvalitete i popularnosti često su i treneri i igrači smišljali razloge da ga maknu od sebe. Nisu mogli podnijeti da godinama žive u sjeni najboljeg i najvećeg, a Žaga je to bio.

Kod nekih mojih suigrača iz reprezentacije, bez obzira što je tamo bilo i velikih igrača, najviše me smetalo što su bili ljudi bez kičme, poltroni. Svaka čast iznimkama. Ulizivali su se svakom treneru samo da ne budu na klupi. Kad smo jednom izgubili neku utakmicu trener je nakon toga na jednom treningu bio jako ljut i rekao nam da sjednemo. Sjeli smo. Onda on kaže: ustanite. I mi ustanemo. I tako pet-šest puta svi izvršavaju njegovu zapovijest, a jedino sam ja ostao stajati, i usprotivio se njegovoj gluposti. Pita me trener: zašto ne sjednem. Odgovorio sam da nisam njegova „pudlica“, kao što su ovi drugi, jer tako se treniraju ti mali kućni ljubimci. Ni jedan me suigrač nije podržao, pa su za mene bili i ostali – „pudlice“! – rekao je.

O izbornicima i trenerima nema nekih velikih riječi, jer misli da većina slavu nakon neke pobjede uzimaju sebi, iako je najveća istina da ni jedan od njih ne može bez igrača, pa su stoga igrači ti koji su najviše zaslužni, i za pobjede i poraze. Međutim, jednog izbornika poglavito pameti – Vladu Stenzela – jer ga kao najboljeg nije želio voditi na Olimpijske igre u Munchen 1972. Mnogo godina kasnije mu je priznao da je razlog bio taj što se njegova kći tada zaljubila u njega, pa mu je rekao: „Ti ne ideš, jer si star!“ A u ekipi je bilo čak četiri-pet starijih od njega! Na taj način mu je pobjegla zlatna medalja s tog svjetskog natjecanja!

Zadnju, pravu utakmicu, odigrao je u dresu RK Zagreba i to protiv beogradske Crvene zvezde. Tada su ga Srbi doslovce slomili. Tukli su ga s loptom i bez nje. Slomili su mu rebra… Kad je po tko zna koji put tada pao na parket i viknuo: „jao“,  sudac ga je zbog toga  izbacio iz igre. Prljavo da prljavije ne može biti. Tako slomljen još je igrao nekoliko utakmica i onda se oprostio od aktivnog igranja.

Kad je to bilo, pitamo ga, a on nonšalantno kaže – nemam pojima, ne pamtim godine.

U Zagrebu je stanovao u jednoj kući, u Šenoinoj ulici, gdje su živjeli i neki drugi sportski velikana, poput braće Kocijan,  Zlate Bebe Rebernjak i Vlaste Nikler, (rukomet), Davora Merčeja (motka)…

„Trenirao sam kao životinja, tri puta više nego drugi – kaže. Sam sam si napravio i neke sprave. Za mene je postojao samo život i sport. Da nisam uspio u rukometu, sigurno je da bih bio odličan i u atletici, borilačkim vještinama, tenisu, vaterpolu, stolnom tenisu…Nije bilo sporta s kojim se nisam uspješno bavio.“

Zbog njegove istinske ljubavi prema sportu i velikih, gotovo nedostižnih rezultata, kaže da ga kolege nisu baš voljele, da su bili ljubomorni i jalni poput pasa.

„Što ćete, ne vole najbolje“ –kratko je rekao.

Ovih dana na njegovu adresu pristigla je i neka velika poštanska kuverta i to iz Njemačke. Kad je otvorio pošiljku, imao je što vidjeti. Jedan obožavatelj poslao mu je veći broj vrhunskih fotografija, koje su snimljene na rukometnim utakmicama negdje po toj državi, i zamolio ga da mu ih vrati i potpiše. Čak mu je poslao i deset eura za poštansku marku! Pokazao nam je i neka pisma njegovih obožavatelja koja mu još uvijek pristižu.

Žagu se naprosto  ne može zaboraviti!

Priča da su u njegovo vrijeme na sve načine „forsirali Hrvoje Horvata iz Bjelovara, inače također velikog rukometnog znalca. No, Zlatko za njega veli da je bio dobar, ali da nije u redu što se hvali da je bio najbolji na svijetu, kad je to bio – on, dok za najboljeg rukometnog vratara drži Arslanagića, koji je tada osim za banjalučki Borac branio i za reprezentaciju. No, i Arslanagiću je jednom dao gol gotovo s pola igrališta, iako su ga čuvala dva igrača.

Za aktualnog hrvatskog izbornika Linu Červara misli da je uspješan trener, dok za Lackovića   kaže da je  mogao biti veliki svjetski igrač, poglavito „golgeter“, ali se s njime, kao i nekim drugima, nije radilo kako treba. Od sadašnjih imena u hrvatskom rukometu poglavito mu se dopadaju Štrlek  i Čupić, pa Stepanić…

Jedno vrijeme bio je on i igrač i trener. Čak je jedan klub iz pete njemačke lige dovukao u prvu! Kad je bio u RK Zagrebu neki su molili da ga ne otpuste da trenira neke druge, jer su dobro znali tko je i što je.

A jel bilo u njegovo doba namještanja rezultata, jel netko i njega potkupio za neku utakmicu?

„O, bilo je i toga, kao što ima i danas. I mene su htjeli, ali me nikada nisu mogli Pobjeda je za mene bila svetinja.“

Sve što je zaradio u rukometu, zaradio je pretežno u Njemačkoj. Nudili su mu da bude i pomoćnik Stenzlu u tamošnjoj reprezentaciji, ali ljubav prema Zagrebu i Hrvatskoj bila je puno jača.

Jednom je, nema tome dugo, tv voditelj i reporter Božo Sušec u emisiji Nedjeljom u 2 uz ostalo izjavio da su ga u karijeri željeli tući samo dva sportaša: Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.

– Za Šokotu ne znam, ali ja nisam sigurno. Sušec je tu nešto pobrkao. On je za mene, kao i većina ostalih sportskih tv reportera, među kojima ima i vrhunskih, bio relativno loš. Prenašao je i prenaša utakmice na televiziji kao – radio prijenos. Viče: aut, aut, a svi vide da je – aut! Kad on i takvi prenašaju ja obvezno isključim ton. U tom poslu po meni su briljirali Mladen Delić i Ivan Tomić te još neki. S obzirom da sam se u mladosti bavio i novinarstvom, Delić me u svoju tv-redakciju prije zvao nego Sušeca. On je također u Stankovićevoj emisiji rekao da su sportaši u Jugoslaviji dobivali i stanove i tome slično, što je bila čista laž. Na taj način, ako se ne varam, govorio je i Horvat. Dobivali su stanove, ali na određeno vrijeme, dok je danas normalno da vrhunski sportaš dobije od države, odnosno grada ili općine, sve, od stana do kafića.

Prije 11 godina, doživio je tešku nesreću,od koje se još do danas nije oporavio. Priča:

U svojem zagrebačkom kvartu zajedno sa dva psa, jednim velikim i jednim malim, želio sam prijeći preko zebre na cesti. Kako su moji psi dobro istrenirani, naredio sam im da ostanu na početku zebre, a ja sam krenu preko. Ne znam ni sam kako sam to tada uspio. Negdje na pola zebre u mene se velikom brzinom zaletio neki džip. Razbio me. Nisam znao jel sam živ ili mrtav. Bio sam u bolnici na više operacija. Sve mi je bilo slomljeno.

Kakav ste tada kao bivši vrhunski sportaš imali tretman u bolnici, jeste li imali privilegije?

„Ma kakvi. Ostavljali su me u bolovima. Jaukao sam, ali ništa se nije događalo. Tada sam pozvao gradonačelnika Milana Bandića da vidi što od mene rade, odnosno kakav imam tretman. Došao je sa „stotinu ruža“ i puno darova. Liječnici su se okupili oko njega, ali kad je otišao, opet je bilo sve po starom. Htjeli su me čak ionako teško ranjenog, bolesnog i nikakvog otpremiti kući. Jedva sam ih uspio u tome spriječiti. Nakon što sam se pribrao, kako se kaže, ostao sam i bez financijske i druge potpore. Pomogao mi je Zoran Gobac, obitelj Kostelić. Kupili su mi i invalidska kolica, platili apartman u bolnici. Dva i pol mjeseca nakon ovako teškog udesa počeo sam vježbati. I to na svoju ruku. Svi su se čudili.“

I što je bilo kad ste ozdravili?

„Nikada se nisam potpuno oporavio, a izgleda da i neću. Ali, kad sam mislio da sam najgore prošao, dobio sam tumor ili bolje rečeno – rak. I opet sve ispočetka. Sada je i to iza mene. Često se pitam, što je slijedeće na redu?“

Pa, možda, kažemo mu, – Nagrada Grada Zagreba!

Ako je tko zaslužio ovo priznanje, onda je to sigurno – Zlatko Žagmeštar –Žaga, kojeg smo snimili s Antunom Vrdoljakom, počasnim predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora i članom Međunarodnog olimpijskog odbora!

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari