Pratite nas

U potrazi za Istinom

Fra Mirko Majdandžić – ‘Svjedok zla’

Objavljeno

na

Prošle godine iz tiska je izašla knjiga „Svjedoci zla“ autora Akifa Agića i Faruka Velea. Kroz desetak promocija koje su autori održali, knjigu su nimalo skromno opisali kao apsolutnu istinu o agresiji Hrvatske na BiH.

U najavi knjige autori nisu krili zadovoljstvo svojim raskrinkavanjem zločinačkog karaktera HVO-a, Herceg Bosne, Franje Tuđmana i Hrvatske u sudski prepoznatoj agresiji na BiH. Kako bi knjizi „podigli“ kredibilitet, posebno su istakli dobro poznata (hrvatska) imena koja su sadržajni dio knjige: fra Luka Markešić, Stjepan Mesić, Ivo Banac, fra Petar Anđelović, Mario Pejić, Anto Nobilo, fra Ivan Šarčević, Blaž Kraljević, Stjepan Kljujić i drugi.

Piše: Tvrtko Milović

Da prezastupljenost bosanskih franjevaca nije slučajna u promociji knjige koja u svojih 480 stranica negativno (i zločinački) konotira faktički sve Hrvate osim gore pobrojanih, dokazuje i značajan angažman fra Ive Markovića i fra Mirka Majdandžića.

Fra Marković je tako konstatirao da je knjigu pročitao i da je iskrena i poštena. A zatim je s autorima obilazio Bosnu i Hercegovinu u habitu, kako bi cijeli cirkus dobio i božanski karakter.

Za razliku od fra Markovića koji s Hrvatima realno više nema ništa zajedničko osim što iz bošnjačkih medija grmi na njih, bolnija je bila podrška fra Mirka Majdandžića, danas gvardijana samostana Fojnica. Fra Majdandžić je tako konstatirao da ova knjiga „nije pisana da bi se iskopala mržnja“(!??)

Nema nikakve šanse da fra Mirko nije pročitao knjigu čiji je promotor. Uostalom, fra Mirko je na promociji do te mjere bio oduševljen sadržajem knjige da je pozvao sve prisutne (i mene) da knjigu svakako kupe i pročitaju.

S obzirom da knjiga ima 32 sponzora, među kojima i potpredsjednica FBiH, Parlament FBiH, kantonalni premijeri i ministri, načelnici općina, Elektroprivreda BiH i brojna druga velika poduzeća i pojedinci, krajnje je neobično da knjiga mekog uveza košta 30 KM. Zato za razliku od siromašnog fra Mirka koji nema nikakve imovine, knjigu nisam mogao kupiti nego sam je samo pročitao.

Knjiga „Svjedoci zla“ nastaje na valu antihrvatske histerije koja se pojačava zadnjih desetak godina, a koja je svoju kulminaciju doživjela presudom „haaškoj šestorci“, što je uostalom i dominantni motiv naslovnice knjige.

Sam sadržaj knjige nije maštovit. Radi se o zbirci transkripata ratnih izvještaja Akifa Agića iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja i drugih mjesta sukoba Armije BiH i HVO. Pored transkripata njegovih izvještaja i intervjua, u knjizi se nalazi nevjerojatno šarolika zbirka svega i svačega. Ima tu svjedočenja iz Haaga, preslika različitih dokumenata i članaka, pjesama, tužnih citata, autorovih starih i novih kolumni, prijetećih pisama, pisama podrške Seida ef. Smajkića, haaških tužitelja i sudaca kao i čitavih 50 stranica nečitko kopiranih spiskova logoraša. Sve to kako bi knjiga valjda bila dovoljno „debela“ da opravda uloženi novac, ali i vizualno prikaže obim „Udruženog zločinačkog pothvata“.

Radi se o nešto suptilnijem pristupu „debljanju“ knjige nego što su učinili autori knjige „Hrvatska Republika Herceg Bosna – agresija i zločin“ Mesud Hero i Fuad Kovač koji su se uglavnom bavili srpskom politikom u BiH, a hrvatsku politiku tek nonšalantno prikazali kao podršku srpskoj i dali joj naslov.
Agić i Vele nemaju nikakvih dvojbi da je uloga Srbije i Hrvatske u ratu jednaka a ulogu Franje Tuđmana opisuju već na strani 26.: „Franjo Tuđman se jasno izjasnio o svome stavu prema BiH a on glasi da muslimani Bošnjaci ne postoje i da ne mogu biti bilo kakav faktor koji odlučuje o budućnosti“.
Kada i gdje se Franjo „jasno izjasnio“ o postojanju muslimana Bošnjaka, autori ne navode. Pored navedenog, knjiga vrvi različitim „konačnim istinama“ koje često poništavaju same sebe. Tako opisuju: „HDZ BiH se u svim hercegovačkim i srednjobosanskim opštinama jasno i nedvojbeno izjašnjavao za pripojenje Hrvatskoj i gotovo ništa, ni u kom pogledu, nisu htjeli ostvarivati unutar BiH.“

A onda već u sljedećoj rečenici doslovce stoji: „Raznolikost i podvojenost unutar HDZ BiH je jasna od njenog osnivanja i definisala se kroz dvije struje – bosansku i hercegovačku“. Vrlo jasno i nedvojbeno.

Ima još bisera: „Desetog aprila srpske snage su zauzele Kupres. Ratna žarišta se brzo šire i po zamisli nalogodavaca sve ide po planu. Rat u Bosnu je uguran a primirje koje su potpisali Milošević i Tuđman se poštuje“!

Koje primirje? Gdje se poštuje ako se rat rasplamsava? I kako je Kupres zauzet usred primirja?

Skoro svaka stranica sadrži proturječja. Tuđman je tako podržao referendum o neovisnosti BiH kako bi uništio BiH. A Darija Kordića nakon transkripta s govora u Busovači o važnosti opstanka Jajca autori bez ikakvog objašnjenja optužuju da je – tražio napuštanje Jajca!

Očekivano, „prodaja“ Posavine se podrazumijeva, a autori je „dokazuju“ transkriptom intervjua s nekoliko bošnjačkih vojnika iz Kozarca. Inače, ovi vojnici kao i svi ostali svjedoci (zla) su apsolutni poznavatelji svih okolnosti u kojima su se zatekli, te su stoga i neoborivi autoriteti u dokazivanju teza koje autorima trebaju – od sporazuma Milošević Tuđman, etničkog čišćenja, agresije, genocida i svega drugog po potrebi.

Da ne bude zabune, transkripti sa stvarnim sugovornicima su najveća vrijednost ove knjige. Osim što su autentični, to je i jedini dio knjige koji je originalan. Sve ostalo je običan bućkuriš loše skrivene mržnje prema Hrvatima u BiH.

Knjiga nam nehotice otkriva i neke zanimljivosti. Tako u intervjuu sa rahmetli Arifom Pašalićem otkrivamo: „Muslimani su ovdje konstitutivan narod, muslimani su u većini i muslimani moraju dobiti svoju državu BiH, sa svim pravom, i Hrvatima i ostalim narodima i narodnostima koji žive ovdje, ravnopravno“.

Arifova konfuzna misao iz davne 1993. zapanjujuće je jednaka konfuznoj politici koju bošnjački lideri promoviraju dan-danas!
Autori nam otkivaju još jednu pikanteriju: Seid ef. Smajić je 1993. izdao fetvu kojom je haram klanjati dženazu muslimanima koji poginu kao pripadnici HVO!

Ni efendija Smajić, kao ni Arif Pašalić, a pošteno je reći ni Akif Agić, ne smatraju Armiju BiH multietničkom vojskom. To je iz knjige besprijekorno jasno. Zašto onda franjevci sudjeluju u ovoj zloj raboti? Zar je moguće da im ne smetaju stilske figure „novinara“ Agića: „Dragi Miroslave tvoj ćaća je bio ZLOČINAC…“; ili intervju Boba Stewarta koji počinje „Ahmići su djelo đavola, Hrvati su počinili genocid“?

Fra Ivo Marković autora ovog kupusa zlobe opisuje: „Akif je novinar ratnik uvjeren da su vijest i informacija jednako važne kao sama bojišnica. Akif ne mrzi, u njega je ljubav jača od mržnje“.

Vrlo nekonvencionalna definicija ljubavi jednog profesora Frajevačke teologije.

Fra Mirko ovu knjigu smatra doprinosom pomirenju koja nije tu da bi se nova mržnja iskopala.

Zašto je onda pisana? Zar je pisana samo da bi se uzele pare od 32 imućna sponzora i uzelo po 30 KM brigadama internet ratnika kojima treba doza argumenata za facebook!?
Ovakvih je knjiga bilo i bit će. Trash literatura nije nikakav bošnjački fenomen. Naprotiv, trebat će stoljeća da dostigne produktivnost srpskih i hrvatskih autora mitomana. I nek postoji knjiga. Čak i ova ima svoju vrijednost.

Ali je ružno i nemoralno od bivšeg i aktualnog gvardijana samostana Fojnica u kojem su ubijena dva čovjeka samo zato što su bili Hrvati, a čije je katoličko stado protjerano i do danas bespovratno desetkovano, da promovira knjigu koja taj isti nesretni narod definira kao agresore na vlastitu zemlju!

Hrvati katolici Fojnice su miran i dostojanstven narod. Oni će opet doći u samostan na misu. Nije to fra Mirkov samostan. Njegova je samo kafana koju je napravio u samostanu. I knjiga „Svjedoci zla“ u kojoj tako uživa.

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Evo i dokaza kako udbini agenti koji su špijunirali Bušića i Tuđmana i dalje truju hrvatsku javnost

Objavljeno

na

Objavio

S pozicije moralne i političke superiornosti Ante Glibota dijeli lekcije hrvatskoj javnosti te grubo i primitivno napada i blati ljude, uključujući i mene, piše Ivo Lučić na Facebooku.

O njemu možemo pročitati da je bio „proljećar, politički emigrant, galerist, najprominentniji intelektualac i tome slično“. Ne piše da je bio suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (ili bezbednosti, SDS/SDB), odnosno kolokvijalno rečeno ne piše da je radio za Udbu. E pa od sada će pisati.

Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom „Goran“. Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušića koji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.

U dokumentu SDS-a od 3. ožujka 1978. piše: „Mikulić je u razgovoru sa suradnikom ispričao da je boravio u SAD-u oko 2 mj., a da je prije 14 dana doputovao u Švedsku, gdje se sastao sa Brunom Bušićem, u povodu prikazanog filma u Švedskoj žali se da je jedan Jugoslaven koji je radio u emisiji za Jugoslovene u Švedskoj ‘Jugoslavijo dobar dan’ ukrao originalni tekst filma i sa njim pobjegao u Jugoslaviju.“

U drugom dijelu dokumenta piše: „Suradnik Goran iz SR Njemačke posjetio je 26. 2. o. g. Tuđman Franju u Zagrebu.“ Suradnik javlja da je Tuđman spomenuo kritike jugoslavenskih medija zbog iznesenih stajališta ali je rekao da „stoji iza svoje izjave“ te da neće dopustiti da ga se „živoga sahrani“.

U ‘Osobnom dnevniku’ Franje Tuđmana (Prvi dio) koji je objavio ‘Večernji list’ na stranici 388 pod datumom 26. veljače 1978. piše: „Ante G(libota) – ‘Naivac’. Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“

Dakle, suradnik „Goran“ je Ante Glibota, Tuđman ga je u svom dnevniku nazvao „Naivac“ – je li stoga što je spremao izložbu naivaca, ili zato što sam Tuđman nije bio naivan i dobro je procijenio za koga Glibota radi. Tuđmana sigurno nije impresionirao slatkorječivošću niti leptir mašnom kojom liječi balkanske komplekse. Ili je to možda udbaški dress code, jer istu mašnu, na isti način oko vrata veže i njegov udbaški kolega Vinko Sindičić.

Sve komunističke političke policije koristile su slične metode kompromitacije svojih neprijatelja. Stasi, Sekuritate i Udba plasirali su preko svojih agenata informacije da neprijatelj zapravo „radi za njih, odnosno da je njihov suradnik. Ante Glibota, odnosno suradnik „Goran“ nije zaboravio davno naučene lekcije. Proteklih dana putem jednog marginalnog portala plasirao je, odnosno ponovio lažnu vijest, da sam i ja „bivši udbaš“ koji ne bi smio imati „ni pristup hrvatskom javnom sektoru“. Pri tome se pozvao na Josipa Jučevića koji je sličnu tvrdnju iz sličnih motiva i s jednakom podlošću iznio u medije prije tri i pol godine.

Preživjelim udbaškim strukturama očito smeta moj javni rad, a posebno aktualni politički angažman, kao što im je smetao i 1990-ih godina. Tada su o meni pisali u beogradskoj Politici i sličnim sarajevskim propagandnim medijima, a danas su kao gubitnici ipak spali tek na opskurne portale.

Što se pak moje biografije tiče ponovit ću još jednom. U prosincu 1990. izabran sam za zastupnika HDZ-a u Skupštini BiH, tako što sam u rodnom Ljubuškom na izborima dobio 94,5 posto glasova. Nakon toga, u svibnju 1991. prešao sam u MUP BiH. Nikada do promjene vlasti nisam radio u javnom odnosno državnom sektoru. Ja sam kao student 1987. godine od Udbe označen kao državni neprijatelj i „veza neprijateljske emigracije“. U isto vrijeme Glibota je kao suradnik „Goran“ špijunirao istu tu emigraciju i disidente u zemlji.

Glibota me po dobro uhodanoj udbaškoj metodi pokušava kompromitirati i označiti kao udbaša, što je on bio, a po svemu sudeći u nikada raspetljanoj mreži društvenih odnosa to nije ni prestao biti.

Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku. No to je priča za neku drugu priliku.

Poslije trideset godina opet sam na listi HDZ-a, ovaj put u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu na četrnaestom mjestu. Nikada nisam mijenjao stranu niti stranku za razliku od kojekakvih glibota, napisao je Ivo Lučić na Facebooku.

#SigurnaHrvatska
#Lučić14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lipanjske zore – Istina i pokušaji krivotvorenja povijesti od strane pripadnika ARBiH

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana dok se obilježava obljetnica „Lipanjskih zora“, svjedoci smo još jednog od brojnih pokušaja prekrajanja povijesti u režiji bivših pripadnika Armije Republike BiH (ARBiH). Naime, Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Stari Grad Mostar je izdala priopćenje u kojem između ostaloga kažu da su „Ogorčeni, razočarani i uvrijeđeni najnovijim pokušajima falsifikovanja historije i događaja iz juna 1992. godine kada je Grad Mostar oslobođen od srpsko-crnogorskog agresora, osjećamo se dužnima kazati stvarnu istinu, te podsjetiti i na ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine i Mostarskog bataljona u oslobođenju lijeve obale našeg grada.“ Nadalje kažu da „Armija RBiH i Mostarski bataljon u istoj vojnoj operaciji imali su jednako značajnu ulogu kao i ostale navedene komponente.“ Također kažu „Pitamo se i otkud nekome pravo zanemarivati ili minimizirati ulogu i zasluge pripadnika jedine legitimne vojne snage u Bosni i Hercegovini“.

Svima koji se sjećaju toga vremena u BiH i u Mostaru jasno je da se ne  „zanemaruje ili minimizira ulogu i zasluge pripadnika“ ARBiH jer ona u to vrijeme nije ni postojala. Čak ni kao pojam! Naziv ARBiH je usvojen kasnije a jedan od pokušaja krivotvorenja povijesti je i lažiranje 15. travnja 1992. kao dana formiranja ARBiH. HVO je obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Svi dokumenti iz toga razdoblja i svi povijesni izvori to potvrđuju. Navest ćemo neke činjenice.

U skladu s tada važećom odlukom Predsjedništava BiH, Oružane snage BiH su se sastojale od Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Teritorijalne obrane BiH (TO) i pripadnika MUP-a. Od „jedine legitimne“ ARBiH tada još uvijek nije bilo ni spomena. To vrlo dobro znaju pisci ovog JOB-ovog pamfleta, ali kao i u bezbrojnim slučajevima do sada, krivotvore činjenice i prekrajaju povijest.

Pisci pamfleta također vrlo dobro znaju da je Krizni stožer općine Mostar svojom Odlukom od 29.4.1992. godine JNA proglasio neprijateljskom  i okupatorskom formacijom a istovremeno zaštitu i obranu Mostara povjerio Hrvatskom vijeću obrane. Preslik te Odluke donosimo na kraju teksta.

U Odluci se između ostaloga kaže da HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, kao i drugi narodi i narodnosti koji priznaju legalne vlasti BiH. Pored toga, kaže se da Muslimani mogu formirati svoje oružane formacije koje se stavljaju pod zapovjedništvo HVO Općinskog stožera Mostar. Takva postrojba je bila i Mostarski bataljun koji je bio i djelovao pod zapovjedništvom HVO, dok nisu izdali svoje suborce i udarili ih s leđa.

HVO je postavljenu zadaću ispunio! HVO je obranio Mostar te nizom akcija sada poznatim pod skupnim nazivom LIPANJSKE ZORE oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Tada su se dostigle crte razdvajanja koje su se uglavnom zadržale do kraja rata. U tim akcijama sudjelovala je HV, brojni Muslimani u postrojbama HVO kao i Mostarski bataljun, ali sve pod vođenjem i zapovijedanjem HVO Općinskog stožera Mostar.

Sve to vrlo dobro znaju pisci JOB pamfleta, ali nije njima do istine nego do stvaranja neke njihove „istine“ lažiranjem i krivotvorenjem povijesnih činjenica. Kao dobri učenici  Josepha Goebbelsa vode se njegovom tezom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. I stalno tu ponavljaju laž. Lagali su jučer u priopćenju. Lažu danas na konferenciji za medije. Lagaće i sutra. I opet. I opet.

No, na njihovu žalost to ne će promijeniti povijesnu činjenicu da je HVO obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. To je lako provjeriti i potvrditi a oni za svoje tvrdnje nemaju nikakve dokumente, argumente i dokaze osim ponavljanja neistina. Isto tako je povijesna činjenica da je HVO obranio brojne gradove i krajeve od agresorske JNA i drugih formacija koje su pod jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom petokrakom progonili i ubijali građane BiH. Čudno, svjedoci smo kako nedavno u Sarajevu slave i veličaju upravo te agresorske simbole!?! Dok su se ti progoni događali, neki su zanemarili stradanja svojih sunarodnjaka i tvrdili da to nije njihov rat ili su se krili u trezoru, a HVO je stao u obranu, primio prvi udar i zaustavio agresiju, te stvorio uvjete za dalje organiziranje obrane i borbu protiv agresora i time spasio BiH od potpune okupacije.

UO HKZ TROPLET

U nastavku donosimo preslik spomenute odluke:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari