Pratite nas

Kronika

Fra Šime – Bankarica – Novac

Objavljeno

na

Čekao sam da me nazove radi novca. Nisam mogao vjerovati da će mi netko oteti novac. Stalno je govorila da je sve u redu. Obavili smo kontakt preko odvjetnika. Spominjala je da je dala novac Damiru Tvrdiću da ga ostavi na sigurno. Rekla mi je da ne brinem, da će sve to biti sigurno. Zavlačila me, stalno je nešto izmišljala. To je u stvari bila prevara. Računao sam da nije valjda blesava da će trošiti taj novac. Nije to 10 tisuća eura. Uvukla je sve te ljude, samo da se ne priča o njoj. Ljude koje ja nikada nisam vidio. Meni je cilj da vratim novac župi i da ona odgovara za svoju prevaru. Da novac dobijem natrag, istog trena bi ga vratio župi”, kazao je fra Šime Nimac u svojoj obrani početkom 2013. godine nakon privođenja na ispitivanje u Županijsko državno odvjetništvo u Splitu zbog zloporabe položaja i ovlasti te “nestanka” 9,8 milijuna kuna Župe Blažene Djevice Marije u Baškoj Vodi.

Sklonio novac da ga ne uzmu nadbiskupija i provincijal?

Danas je na suđenju pregledana njegova obrana dana Državnom odvjetništvu. Radi se o preko dva sata iskaza, dok transkript obrane ima punih 44 stranice! Fra Šime je u svom iskazu objasnio da je htio skloniti novac od prodaje zemljišta na sigurno kako se ne bi potrošio, kao što je to ranije bilo s prodajom kuće u kojoj je bio smješten župni ured. Fra Šime je spominjao kako nije htio da biskupija i provincijal uzmu novac, a da se crkva u Baškoj Vodi ne obnovi, kao što je planirao. Sumnjao je da bi se baš tako moglo dogoditi, jer mu je provincijal najavio smjenu i premještaj u drugu župu. Nimac je bio uvjeren da će novac nestati i da se neće iskoristiti za pravu namjenu ako ga premjeste. Kako se baš to dogodilo, podigao je novac sa računa župe i predao ga, tvrdi, Bilonić, i to po njezinoj sugestiji. Crkvu je htio obnoviti jer smatra da nije u redu da Baška Voda, mjesto koje ljeti posjeti 10 tisuća turista, ima malu kapelicu.

Na pitanja danas nije htio odgovarati, što je bankarici izmamilo ciničan osmjeh na usta…

Jure Radić ponudio pomoć

Fra Šime inače tvrdi da je o prodaji zemljišta i nakanama za renoviranjem crkve sve javno govorio s propovjedaonice pa mu se tako javio i Jure Radić, rodom iz Baške Vode. Ponudio je arhitektu koji je napravio idejni projekt, no bio je premoderan, pa ga konzervatori nisu htjeli prihvatiti. S Radićem se, kaže, kasnije našao pa ga je on pitao zašto ne stavi zemljište pod hipoteku. Fra Šime je bio zabrinut kako će vraćati kredit, a Radić mu je navodno na to odgovorio da što se brine ako ostane bez zemljišta, ako je dobio kredit. Odmah mu je to bilo sumnjivo pa s Radićem o tome više nije kontaktirao.

Zato se nakon nekog vremena pojavio Ivo Mikulić, čija je tvrtka Sunčani Bast na koncu za zemlju iskeširala 9,8 milijuna kuna. Fra Šime tvrdi da je i oko toga bio oprezan. Nije htio da proda zemljište jeftino pa da se ono potom prenamjeni, a cijena mu višestruko poraste. Mikulić da ga je uvjerio kako nije zainteresiran za to jer da planira posaditi masline. Fra Šimi se činilo kako se radi o korektnom čovjeku.

Projekt obnove radio je, kaže, uz znanje fra Gabrijela, no da je on kasnije ustvrdio kako to nije bio slučaj. Fra Šime smatra da je to iz razloga što je njegov rođak, koji ima obiteljsku kuću sa apartmanima, odmah kod crkve, poduzeo sve da do obnove ne dođe.

Što je bankarica ispričala Mladenu Bajiću?

Kada je od Bilonić tražio da vrati novac, na sastanak se dovezla s Damjanom Krklecom, za kojeg je inače bankarica pripremila gotovinu koju je koji mjesec ranije u banci preuzeo fra Šime. Bila je napeta situacija jer je novinar Slobodne Dalmacije Damir Šarac doznao za aferu i pripremao tekst. Bilonić je bilo jako stalo da se njeno ime ne spomene. Fra Šime se pitao, zašto je dovela Krkleca. Ona mu je objasnila da je utjecajan, da mu je otac vještak i prijatelj s Mladenom Bajićem, da će on pomoći da novine ne pišu jer da plaća šest novinara Slobodne Dalmacije. Nimac tvrdi i da mu je Krklec rekao kako će bankarica Bajiću govoriti o aferama, o don Vinku Sanaderu i zadarskoj biskupiji.

Sud u Benkovcu presudio da fra Šime vrati novac crkvi

Sudac Slavko Lozina danas je u predmet uvrstio i dvije odluke suda u Makarskoj i Benkovcu. Sud u Makarskoj odbio je izvršiti uknjižbu zemljišta u korist Sunčanog Basta, i to pod argumentacijom da fra Šime Nimac nije bio ovlašten za prodaju zemljišta, dok je sud u Benkovcu presudio, i to pravomoćno, da fra Šime mora na račun župe vratiti 9,8 milijuna kuna. Ova odluka će izazvati stanovite probleme, jer bi u ovom kaznenom postupku kojeg vodi sudac Lozina trebalo donijeti odluku o tome tko je oštećen i tko bi trebao vratiti novac. Crkva zasad još uvijek nije ostala bez zemljišta, ali Mikulić i Sunčani Bast jesu bez gotovo 10 milijuna kuna isplaćenih za teren na koji se ne mogu uknjižiti.

“Nisam htio da netko pomisli da sam trošio novac…”

Odvjetnik Joško Čeh, branitelj Jasmine Bilonić, tražio je da se vještače potpisi ugovora za korištenje veza broda Lucky Me i potpisa na polici osiguranja jer tvrdi da se netko drugi potpisao umjesto njegove branjenice. Sudac Lozina prijedlog je odbio jer smatra to odugovlačenjem postupka.

U svojoj višesatnoj obrani, Nimac je nekoliko puta ustvrdio kako je predao novac Bilonić i kako nije htio da netko pomisli kako će on trošiti novac. Nešto preko 2 milijuna kuna završilo je na računu Jasmine Bilonić na Partner banci, a gdje je ostatak, nije poznato.

Svjedoci sportski direktor KK Split i predsjednik Hrvatskog saveza dizača utega

Svjedok Tvrdić, sportski direktor KK Split, na sudu je ustvrdio kako nije primio nikakav novac i da nije bio u poslovnom odnosu sa Bilonić te da su se upoznali 2011. godine na jednom sastanku na kojem je bio sportski menadžer Paolo Banfi.

Damjan Krklec, predsjednik Hrvatskog saveza dizača utega, svjedočio je, pak, u veljači ove godine. Naveo je kako ga je Jasmina Bilonić zamolila da spriječi izlazak članka u Slobodnoj Dalmaciji. Kazao joj je da ne poznaje novinare, ali ju je uputio na sjedište DORH-a.

Krklec je na suđenju izmijenio svoj iskaz koji je dao tužiteljici Rene Laure tijekom istrage u Državnom odvjetništvu. Prije je tvrdio da je čuo od optuženika kako je novac zakopan u Biskom, a naknadno je kazao da je riječ o grešci, odnosno, da ga je tužiteljica krivo razumijela jer je to pročitao u novinama. Zapisnik o ispitivanju je potpisao jer je taman došao s bazena pa mu je klor ušao u oči, pojasnio je.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari