Pratite nas

Religija i Vjera

fra Svetozar Kraljević: ‘Po njemu pamtit ćemo ovo vrijeme’

Objavljeno

na

U nastavku slijedi propovijed fra Svetozara Kraljevića koju je izrekao na Svetoj misi za pokojnog generala Praljka. Pokojni general je u oporuci rekao da želi da sveta misa za njega bude u Hercegovačkoj crkvi u Zagrebu. To je dakle bila sveta misa po njegovoj želji. Jedino na ovu misu došla mu je obitelj i intimni prijatelji iz rata i iz poraća, piše glasbrotnja.net.  Bilo je ljudi sa Akademije umjetnosti, iz vojske i svih krugova društva – ali samo osobni prijatelji. Pročitajte propovijed u nastavku:

Zanimljivo danas Crkva slavi spomendan na Drinske mučenice, sestre koje su skočile u sigurnu smrt da bi izbjegle ruke zločinačke.

Godine 1945 i 2017 omeđuju život generala Slobodana Praljka.  Od početka izdiže se iznad zamki i kušnja koje život donosi. Svojim životom označuje  vrijeme  i živote svih nas.

Po njemu pamtit ćemo ovo vrijeme. Godina 1945 mu je data. Čapljina, Bosna I Hercegovina, hrvatski geni su mu dati. Sve ono što mu je dato oplemenio je i svemu dao mističnu ljepotu.

Godine 1970. postaje inženjer elektrotehnike, 71 diplomira filozofiju i sociologiju, a 72.  na Umjetničkoj Akademiji diplomirao je kazalište, film i televiziju.

On nije birao fakultete. Nije birao rat. Nije birao ni smrt. Sve je došlo nekom svojom nutarnjom logikom  života. Svemu što je život donosio hrabro je  išao u susret. Hrabro je živio s onim što mu je providnost postavila na staze.

Ova tri fakulteta u njemu su se rodili,  bili su njegova potreba, prirodno stanje stvari, njegova žeđ i radoznalost. Priroda je bila njegovo nutarnje tkanje duše. Nije mogao prolaziti pokraj prirode a da je ne pogleda i da je ne istraži. Pa zato vidimo ga u elektronici. Ali istraživao je dalje. Radoznao je bio. Išao je prema čovjeku. U  filozofiji i sociologiji  tražio je čovjeka. <Tražio je još dalje. Okrenuo se  prema kazalištu, filmu, televiziji da bi još bliže došao do čovjeka,  da bi ga susreo i upoznao.

U drami života  svakoga dana nanovo je htio čovjeka susresti i upoznati.

Tražeći čovjeka išao je različitim putevima, otvarao je različita vrata. Nije se mogao  zaustaviti na jednome putu. Nije mogao stati samo na jednim vratima, nije mogao prihvatiti samo jedan odgovor.

Rodio se u ratnom  vremenu i za njega rat nikada nije prestao. U ratu se rodio, u ratu živio i u ratu umro. Ali da apsurd bude veći bio je čovjek mira. Ratovao je da rata ne bude. Patio je da bi patnja prestala. Umro je da bi njegova zemlja i narod mogli živjeti. Žrtvu je prihvatio da bi drugi mogli živjeti bez žrtve koju je on preuzeo na sebe.

Kad je rekao da nije ratni zločinac nije govorio samo o sebi.  Nije želio biti sam sebi važan. I u životu i u smrti govorio je o svim ljudima dobre volje,  o zemlji i dragome svome narodu. Govorio je o svojoj Čapljini,  o Zagrebu, o ljudima koje je volio, ljudima s kojima je živio i koje je ljubio i u njih vjerovao.

Onoga trenutka,  kazao je da nisu zločinci  ljudi koji su branili Srednju Bosnu, Konjic, Čapljinu, Sarajevo, Vukovar,  Škabrnju, Kiseljak. Kazao je da nisu zločinci oni koji su se usudili biti slobodni,  pa i onda kad su zarobljeni i kolika god cijena visoka bila.

Osjećam da General Praljak moli da o njemu ne govorimo. Njegova misija je završena  i zadnja riječ je rečena.   Sada započinje misija svih koji nastavljamo.  On od sada šuti. Riječ i djelo predaje tebi, svima koji žive.

S onoga mjesta na kome je pred čitavim svijetom hrabro stajao,  rekao je  da novo vrijeme dolazi u kojemu svatko prima odgovornosti.

Govorio je i govorio!    Kad je vidio da toliki nisu čuli  tražio je drugačiji način kako riječ kazati, kako reći onima koji ne čuju.

Kad je vidio da razum tih ljudi ne prima,  onda je poželio i odlučio progovoriti njihovom srcu i duši.  Rekao je svima;  sucima ali i čitavome svijetu, posebno  nama koji smo s nadom i strepnjom gledali i slušali.  Nije htio dozvoliti da ne razumijemo ono što želi reći. I nama se može dogoditi da ne razumijemo što je htio kazati.

Rekao je ono što je njegova duša hitjela, onako kako je najbolje znao i umio.

Od njega želimo primiti  riječ, čuti je u srcu, primiti što je želio dati, u što je vjerovao i što je ljubio. Ostaje život u kome ćemo nastaviti slušati i još više čuti, još više razumjeti i još više hitjeti, i još više ljubiti.

On ne traži da o njemu govorimo, da ga slavimo ili kipove da mu podižemo.

Kao da čujem njegove riječi:  U nezgodnom vremenu sam rođen, u nezgodnom vremenu  odrastao,  u nezgodnim vremenima živio.  Ja i moja generacija činili smo najbolje što smo znali i umjeli. Sada zastave predajemo vama, nastavite.

Ako bi netko Generalu Praljku pravio spomenik onda čovjek se pita kakav bi taj spomenik mogao izgledati i što bi trebao biti.

Zamišljam praznu zemlju na kojoj piše: General Slobodan Praljak. Ta zemlja je prazna i ništa ne znači. Kad ti ili ja stanemo na nju – tada, tek tada,  postaje spomenik. Sama prazna zemlja nije i ne može biti spomenik. Ne može bez tebe, bez mene.  Spomenik postaje tek kad ja stojim na toj zemlji.

Njegov spomenik može biti samo čovjek. To je čovjek kojega je on svim  životom, svim bićem  tražio,  u sebi i u ljudima oko sebe. Taj čovjek, njegov spomenik, kojeg on želi za sebe,  može biti samo onaj koji traži i koji je spreman naći. Bit će spomenik onaj  tko želi čuti, razumjeti  i stati uz čovjeka,  stati na mjesto Božje pravednosti pa kolika god cijena bila velika i teška.

General Praljak je čovjek i  spomenik kome se dogodila sva povijest. U njemu se  pomirila lijeva i desna Hrvatska. U njemu se hrabro borila za slobodu i u njemu nastavila ići teškim putem sve do sada, u ovo vrijeme kad smo naivno mislili da su došla bolja vremena.

Samo onda kad si svjestan toga svetoga mjesta gdje ćeš stati,  gdje piše i tvoje ime,  i kad hrabro staneš i ostaneš na tome mjestu,  onda ćemo svi postati spomenik koji trebamo biti, spomenik koji će život nositi.  Jedino kad ti i ja postanemo spomenici dostojni onoga što nam je dato, Domovina će živjeti. Kad ti i ja postanemo sveti živi spomenik  tada će čovjeku dobre volje biti bolje.

Oprostite,  još o spomeniku,  kojega ovaj čudesni Božji sanjar iz Haga najviše želi.  Spomenik na čovjeka kojega se danas sjećamo, kojemu poštovanje iskazujemo, za kojega se molimo,  koji je sve učinio što je mogao,  treba biti najljepši i  po mjeri njegove duše.

Dijete kad se rodi.

Čovjek koji nije otišao.

Uzorana njiva.

Spomenik će biti ovaj proizvod napravljen iz kamene zemlje,   odakle General dolazi.

Jučer mi dolazi čovjek iz  Čitluka i donosi ovo i kaže: (Držeći u ruci  pokazao sam svima mast za lice)  «Ovo smo proizveli iz hercegovačkoga smilja. Ovo svijet nema!  Ovo je nešto najbolje što može biti.»  Dok sam ovoga marnoga čovjeka slušao bio sam neizmjerno radostan.

Spomenik će biti fakultetska diploma koja će posvetiti i oplemeniti ovu zemlju a ne tuđu.

Spomenik njemu bit će plač novorođenoga djeteta u rodilištu u Mostaru ili bilo kojemu gradu Lijepe naše.

Dvoje zaljubljenih koji sanjaju dom i u njemu sve Božje darove.

Ponosni spomenik će biti svaki čovjek koji će o ratu govoriti samo u kino-dvoranama ili na kazališnim pozornicama.

Selo u kojemu je razred pun prvašića.

Spomenik će biti kad se ti malo žrtvuješ i pripraviš radno mjesto čovjeku koji ga već dugo čeka.

Spomenik će biti Hrvatski Sabor gdje će ljudi jedni drugima pomagati tražeći  najbolji put

Susjed koji je iz svoga maslinika dobio 56 litara maslinova ulja i pet litra nosi siromašnom susjedu,  jer ovaj je star i nema, i treba mu.

Spomenik će biti ruke koje su se sklopile na molitvu i noge koje su se poklonile Nebesima.

Ako ovih spomenika ne bude,  drugi neće vrijediti.

I pokoj vječni daruj mu Gospodine

Blagoslovljeno vam vrijeme došašća. I molim vas,  u jaslice svoga srca, kao Sveti Franjo, napravite mjesta za spomenik pokojnome Generalu Slobodanu Praljku. 

glasbrotnja.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Nadbiskup mons. Marin Barišić: Jedino zajedništvo Hrvatsku može iščupati iz problema

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom Obitelj – izvor života i radosti, a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20.000 vjernika. Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne.

U propovijedi središnjega misnog slavlja Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić istaknuo je:

„Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica”, kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka.

Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas”. Naglasio je zatim da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga.

Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.”

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem.

U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.

Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih.’ (Post 1,27) ‘…i bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Post 2, 24)”

Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti, upozorio je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da „čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi.

Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.”

Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu.

Time se brak i obitelj, nastavio je nadbiskup, „predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno.

Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi ‘za’ ili ‘protiv’ obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.”

Podsjetivši na riječi pape Franje u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitiae” da je Božja ljubav prisutna u hramu bračnog zajedništva, mons. Barišić naglasio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se hrabrim očevima i neustrašivim majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije.

Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Nadbiskup Barišić podsjetio je na riječi blaženoga Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!

Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijenit ću samo ime države: ‘Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti.’ Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine.”

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Prvo čitanje pročitao je Jurica Gregurić iz Zagrebačke nadbiskupije, psalam Vinko Maroević, a drugo čitanje Stipana Banić iz Zadarske nadbiskupije. Evanđelje je navijestio don Mario Popović. (IKA)

 

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je u nedjelu prijepodne na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom “Obitelj -izvor života i radosti,” a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić. Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20 tisuća vjernika.

Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne. Na središnjem događaju Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, među ostalima, su predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, izaslanik predsjednika Sabora – splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, izaslanik predsjednika Vlade – splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban, solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general Mirko Šundov, te general Mladen Fuzul.

Na nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji pristigle su obitelji iz svih biskupija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine i iz Hrvatskih katoličkih misija Europe i svijeta.

Uvod u današnji glavni događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji bilo je sinoćnje euharistijsko bdjenje pod nazivom “Hod svjetla” održano također u Solinu.

Solin je već niz godina po prosječnoj starosnoj dobi stanovništva najmlađi grad u Hrvatskoj i smatra ga se uzorom u Hrvatskoj za vođenje pronatalitetne politike.

U povijesnom smislu Solin je jedna od kolijevki kršćanstva u Hrvata pošto je u 10. stoljeću tadašnja kraljica Jelena dala sagraditi na Gospinom otoku dvije crkve – Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepana.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari