Pratite nas

Religija i Vjera

fra Svetozar Kraljević: ‘Po njemu pamtit ćemo ovo vrijeme’

Objavljeno

na

U nastavku slijedi propovijed fra Svetozara Kraljevića koju je izrekao na Svetoj misi za pokojnog generala Praljka. Pokojni general je u oporuci rekao da želi da sveta misa za njega bude u Hercegovačkoj crkvi u Zagrebu. To je dakle bila sveta misa po njegovoj želji. Jedino na ovu misu došla mu je obitelj i intimni prijatelji iz rata i iz poraća, piše glasbrotnja.net.  Bilo je ljudi sa Akademije umjetnosti, iz vojske i svih krugova društva – ali samo osobni prijatelji. Pročitajte propovijed u nastavku:

Zanimljivo danas Crkva slavi spomendan na Drinske mučenice, sestre koje su skočile u sigurnu smrt da bi izbjegle ruke zločinačke.

Godine 1945 i 2017 omeđuju život generala Slobodana Praljka.  Od početka izdiže se iznad zamki i kušnja koje život donosi. Svojim životom označuje  vrijeme  i živote svih nas.

Po njemu pamtit ćemo ovo vrijeme. Godina 1945 mu je data. Čapljina, Bosna I Hercegovina, hrvatski geni su mu dati. Sve ono što mu je dato oplemenio je i svemu dao mističnu ljepotu.

Godine 1970. postaje inženjer elektrotehnike, 71 diplomira filozofiju i sociologiju, a 72.  na Umjetničkoj Akademiji diplomirao je kazalište, film i televiziju.

On nije birao fakultete. Nije birao rat. Nije birao ni smrt. Sve je došlo nekom svojom nutarnjom logikom  života. Svemu što je život donosio hrabro je  išao u susret. Hrabro je živio s onim što mu je providnost postavila na staze.

Ova tri fakulteta u njemu su se rodili,  bili su njegova potreba, prirodno stanje stvari, njegova žeđ i radoznalost. Priroda je bila njegovo nutarnje tkanje duše. Nije mogao prolaziti pokraj prirode a da je ne pogleda i da je ne istraži. Pa zato vidimo ga u elektronici. Ali istraživao je dalje. Radoznao je bio. Išao je prema čovjeku. U  filozofiji i sociologiji  tražio je čovjeka. <Tražio je još dalje. Okrenuo se  prema kazalištu, filmu, televiziji da bi još bliže došao do čovjeka,  da bi ga susreo i upoznao.

U drami života  svakoga dana nanovo je htio čovjeka susresti i upoznati.

Tražeći čovjeka išao je različitim putevima, otvarao je različita vrata. Nije se mogao  zaustaviti na jednome putu. Nije mogao stati samo na jednim vratima, nije mogao prihvatiti samo jedan odgovor.

Rodio se u ratnom  vremenu i za njega rat nikada nije prestao. U ratu se rodio, u ratu živio i u ratu umro. Ali da apsurd bude veći bio je čovjek mira. Ratovao je da rata ne bude. Patio je da bi patnja prestala. Umro je da bi njegova zemlja i narod mogli živjeti. Žrtvu je prihvatio da bi drugi mogli živjeti bez žrtve koju je on preuzeo na sebe.

Kad je rekao da nije ratni zločinac nije govorio samo o sebi.  Nije želio biti sam sebi važan. I u životu i u smrti govorio je o svim ljudima dobre volje,  o zemlji i dragome svome narodu. Govorio je o svojoj Čapljini,  o Zagrebu, o ljudima koje je volio, ljudima s kojima je živio i koje je ljubio i u njih vjerovao.

Onoga trenutka,  kazao je da nisu zločinci  ljudi koji su branili Srednju Bosnu, Konjic, Čapljinu, Sarajevo, Vukovar,  Škabrnju, Kiseljak. Kazao je da nisu zločinci oni koji su se usudili biti slobodni,  pa i onda kad su zarobljeni i kolika god cijena visoka bila.

Osjećam da General Praljak moli da o njemu ne govorimo. Njegova misija je završena  i zadnja riječ je rečena.   Sada započinje misija svih koji nastavljamo.  On od sada šuti. Riječ i djelo predaje tebi, svima koji žive.

S onoga mjesta na kome je pred čitavim svijetom hrabro stajao,  rekao je  da novo vrijeme dolazi u kojemu svatko prima odgovornosti.

Govorio je i govorio!    Kad je vidio da toliki nisu čuli  tražio je drugačiji način kako riječ kazati, kako reći onima koji ne čuju.

Kad je vidio da razum tih ljudi ne prima,  onda je poželio i odlučio progovoriti njihovom srcu i duši.  Rekao je svima;  sucima ali i čitavome svijetu, posebno  nama koji smo s nadom i strepnjom gledali i slušali.  Nije htio dozvoliti da ne razumijemo ono što želi reći. I nama se može dogoditi da ne razumijemo što je htio kazati.

Rekao je ono što je njegova duša hitjela, onako kako je najbolje znao i umio.

Od njega želimo primiti  riječ, čuti je u srcu, primiti što je želio dati, u što je vjerovao i što je ljubio. Ostaje život u kome ćemo nastaviti slušati i još više čuti, još više razumjeti i još više hitjeti, i još više ljubiti.

On ne traži da o njemu govorimo, da ga slavimo ili kipove da mu podižemo.

Kao da čujem njegove riječi:  U nezgodnom vremenu sam rođen, u nezgodnom vremenu  odrastao,  u nezgodnim vremenima živio.  Ja i moja generacija činili smo najbolje što smo znali i umjeli. Sada zastave predajemo vama, nastavite.

Ako bi netko Generalu Praljku pravio spomenik onda čovjek se pita kakav bi taj spomenik mogao izgledati i što bi trebao biti.

Zamišljam praznu zemlju na kojoj piše: General Slobodan Praljak. Ta zemlja je prazna i ništa ne znači. Kad ti ili ja stanemo na nju – tada, tek tada,  postaje spomenik. Sama prazna zemlja nije i ne može biti spomenik. Ne može bez tebe, bez mene.  Spomenik postaje tek kad ja stojim na toj zemlji.

Njegov spomenik može biti samo čovjek. To je čovjek kojega je on svim  životom, svim bićem  tražio,  u sebi i u ljudima oko sebe. Taj čovjek, njegov spomenik, kojeg on želi za sebe,  može biti samo onaj koji traži i koji je spreman naći. Bit će spomenik onaj  tko želi čuti, razumjeti  i stati uz čovjeka,  stati na mjesto Božje pravednosti pa kolika god cijena bila velika i teška.

General Praljak je čovjek i  spomenik kome se dogodila sva povijest. U njemu se  pomirila lijeva i desna Hrvatska. U njemu se hrabro borila za slobodu i u njemu nastavila ići teškim putem sve do sada, u ovo vrijeme kad smo naivno mislili da su došla bolja vremena.

Samo onda kad si svjestan toga svetoga mjesta gdje ćeš stati,  gdje piše i tvoje ime,  i kad hrabro staneš i ostaneš na tome mjestu,  onda ćemo svi postati spomenik koji trebamo biti, spomenik koji će život nositi.  Jedino kad ti i ja postanemo spomenici dostojni onoga što nam je dato, Domovina će živjeti. Kad ti i ja postanemo sveti živi spomenik  tada će čovjeku dobre volje biti bolje.

Oprostite,  još o spomeniku,  kojega ovaj čudesni Božji sanjar iz Haga najviše želi.  Spomenik na čovjeka kojega se danas sjećamo, kojemu poštovanje iskazujemo, za kojega se molimo,  koji je sve učinio što je mogao,  treba biti najljepši i  po mjeri njegove duše.

Dijete kad se rodi.

Čovjek koji nije otišao.

Uzorana njiva.

Spomenik će biti ovaj proizvod napravljen iz kamene zemlje,   odakle General dolazi.

Jučer mi dolazi čovjek iz  Čitluka i donosi ovo i kaže: (Držeći u ruci  pokazao sam svima mast za lice)  «Ovo smo proizveli iz hercegovačkoga smilja. Ovo svijet nema!  Ovo je nešto najbolje što može biti.»  Dok sam ovoga marnoga čovjeka slušao bio sam neizmjerno radostan.

Spomenik će biti fakultetska diploma koja će posvetiti i oplemeniti ovu zemlju a ne tuđu.

Spomenik njemu bit će plač novorođenoga djeteta u rodilištu u Mostaru ili bilo kojemu gradu Lijepe naše.

Dvoje zaljubljenih koji sanjaju dom i u njemu sve Božje darove.

Ponosni spomenik će biti svaki čovjek koji će o ratu govoriti samo u kino-dvoranama ili na kazališnim pozornicama.

Selo u kojemu je razred pun prvašića.

Spomenik će biti kad se ti malo žrtvuješ i pripraviš radno mjesto čovjeku koji ga već dugo čeka.

Spomenik će biti Hrvatski Sabor gdje će ljudi jedni drugima pomagati tražeći  najbolji put

Susjed koji je iz svoga maslinika dobio 56 litara maslinova ulja i pet litra nosi siromašnom susjedu,  jer ovaj je star i nema, i treba mu.

Spomenik će biti ruke koje su se sklopile na molitvu i noge koje su se poklonile Nebesima.

Ako ovih spomenika ne bude,  drugi neće vrijediti.

I pokoj vječni daruj mu Gospodine

Blagoslovljeno vam vrijeme došašća. I molim vas,  u jaslice svoga srca, kao Sveti Franjo, napravite mjesta za spomenik pokojnome Generalu Slobodanu Praljku. 

glasbrotnja.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Danas slavimo spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom

Objavljeno

na

Objavio

Neke biskupije, slave danas spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom. On je biblijski utemeljen jer sv. Matej piše: “S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom” (Mt 1,18). Sv. Luka opisujući navještenje Isusova rođenja, izričito kaže: “Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad, imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip” (Lk 1,26-27).

Kod starih Židova zarukama je bio sklopljen brak sa svim pravnim učincima. Po njima je Marija postala prava Josipova žena, samo što je prema običaju ostala kod roditelja još punu godinu dana. U to vrijeme došao je k njoj i anđeo Gabriel da joj navijesti Isusovo rođenje.

Zaruke su se kod Židova obavljale veoma svečano predavanjem nekog zlatnog predmeta i to pred dvama svjedocima. Zato su i bile punovrijedne kao samo sklapanje braka. Evanđelja nam ne govore ništa kako je izgledala svečanost Marijinih zaruka s Josipom. Apokrifi daju maha mašti pa su stoga nepouzdani. Mi možemo u duhu vjere pretpostaviti da je ta svečanost bila jednostavna, dostojanstvena, a nadasve pobožna, jer su se zaručivale dvije najsvetije ljudske osobe: buduća Bogorodica i sv. Josip, koga Sveto pismo naziva “pravedan” (Mt 1,19); u tom su izrazu bile sadržane sve starozavjetne vrline.

Bog je htio da ljudska kolijevka njegova Sina bude okružena najčistijim i najsvetijim osobama i zato je te osobe obdario milostima više nego sve ostale smrtnike. Ono malo što nam Biblija o njima govori ipak je tako sadržajno da nas neprestano može hraniti najuzvišenijim mislima.

Danas, kad je upravo brak uslijed velike pokvarenosti u tolikoj opasnosti, dobro je da kršćanski zaručnici i ženidbeni drugovi imaju neprestano pred očima nenadmašivi zaručnički i bračni par Josipa i Mariju. Od njih neka uče kako se obiteljsko gnijezdo čuva u čistoći i ljudskom dostojanstvu, kako prava ljubav ne poznaje strasti ni sebičnosti već međusobno poštivanje i upotpunjavanje.

Danas, kad se gaze tolike vrednote, vrijeme je da se naročito ugledamo u one koji su bili ljudi kao i mi, a ipak ostvarili zaruke i brak kako se samo poželjeti može. To su bili Josip i Marija, pa zato je posve opravdano da slavimo i uspomenu na njihove svete zaruke jer one su nadahnuće i za brak i za djevičanstvo.

Moć Presvete Djevice, Majke jedinstva

Kako se nalazimo u Svjetskoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kad se naše molitve naročitim žarom dižu prema nebu za ostvarenje Isusove želje izražene na posljednjoj večeri: “Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno, kao mi!” (Iv 17,11) – spomenimo u jednom primjeru i moć zagovora one koju je Gospodin postavio da bude majka svih kršćana!

Bilo je to 12. veljače godine Gospodnje 1700. kad se jedan francuski trgovački brod, bogato natovaren dragocjenim teretom, vraćao iz Lisabona u svoju matičnu luku Le Havre.

Došavši do rta Finistere naišao je na strašnu oluju, u onim predjelima veoma čestu pojavu. Već je počeo svitati dan, ali je bura bjesnila nesmiljenom snagom prijeteći uništenjem. Brod je izgubio sve svoje potrebne predmete, jedra, konope, kormilo, kompas, pa ni posadi ni putnicima nije davao više nikakva utočišta ni sigurnosti. Beznadan položaj, neizbježna smrt! Svaka sekunda kao da je naviještala skoro potapljanje. U tom, doista, očajnom položaju jedan je normandijski mornar predložio: “Zavjetujmo se našoj Gospi od Oslobođenja!”

To je bila jedina riječ utjehe i ohrabrenja pa mnogi padoše na koljena da se pomole i preporuče zagovoru one koju mornari nazivaju “zvijezdom mora”. Svi se osim kapetana i njegova dva brata zavjetovaše da će, ako se spase, poći u Gospino svetište da joj se od srca zahvale.

Zašto su ona trojica odbila položiti zavjet? Nisu bili nikakvi nevjernici, već su u srcu bili duboko pobožni. Oni su bili kalvini, a kao takvi odbacivali su zavjet Presvetoj Djevici kao nešto što sliči idolopoklonstvu. Kako su bili slabo poučeni o mjestu Bl. Djevice u planu spasenja, o njezinu bogomajčinstvu, zbog kojeg je postala i moćnom zagovornicom svih kršćana, nisu se usudili priključiti zajedničkom zavjetu i zaprositi njezinu pomoć.

Presveta Djevica kao dobra Majka znala je da je njihovo držanje u dobroj vjeri, bez njihove osobne krivnje, pa im je svojim zagovorom kod Sina htjela priteći u pomoć te izmoliti svjetlo kojim će više ući u kršćanske tajne. Kapetan je bio prvi dionik njezina zagovora jer je u onom beznadnom položaju izjavio: “Ako nas sveta Djevica može čuti i uslišati, onda ću je i ja zazvati.” Rekavši to pao je na koljena i počeo se križati i moliti kao i drugi. Za njim se poveo i njegov mladi brat.

U taj čas počeše se vjetrovi ukrštavati i jedni druge polako smirivati. Srca se sviju ispuniše nadom i počeše življe kucati. Most broda, koji su valovi već davno pokrili, poče se polako podizati iz vode. More se sve više stišavalo, a smrtno ranjeni brod uplovi u luku. Kapetanov brat, videći očito čudo, zavapi: “O naša Gospo od oslobođenja, sveta Majko Božja, uzvišena Kraljice svijeta, ja sam tvoj zauvijek!”
Drugi kapetanov brat nije se ipak u svom držanju još promijenio. Kad mu je kapetan spočitnuo njegovu otvrdnulost, on je odgovorio: “U svemu tome još mogu vidjeti Božju dobrotu koja nam ide u pomoć, ali ne vidim razloga za promjenu vjere svojih otaca.” Na to mu jedan od putnika dobaci: “Pa to su vaša braća koja prijeđoše na katolicizam, a što je to drugo nego prihvatiti vjeru vaših davnih otaca?” A onda će kapetan: “Nesretni sine, vidiš li u čemu je stvar?!” Na to mu pokaza jedini jarbol što je još stajao uspravno. Na njemu svi prisutni kao da opaziše blagi lik Djevice s djetetom u ruci koja moli za njihov spas. Dogodilo se i ono najveće čudo. I drugi kapetanov brat doživi promjenu u duši te pade na koljena kao i svi drugi.

Prva briga trojice kalvina nakon sretnog iskrcavanja u luci bila je da izvrše zavjet sa svima ostalima. Oni su ga izvršili u potpunosti jer su prihvatili i katoličku vjeru s njezinim naučavanjem o Presvetoj Djevici.

U sredini onih koji su nakon silaska Duha Svetoga povjerovali u Krista raspetoga i uskrsloga bila je Blažena Gospa. Tijekom povijesti uslijed ljudskih slabosti, ograničenosti i grijeha došlo je do teških raskola između Kristovih sljedbenika. Danas nije vrijeme da ispitujemo tko je za to više kriv i odgovoran. Više je vrijeme da poput prve Crkve “budemo jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom” (Dj 1,14). Plodovi takve molitve, sigurno, neće izostati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Stvaranje radnih mjesta jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Članovi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali su svoje XXI. redovito godišnje zajedničko zasjedanje, 21. siječnja 2019. u prostorima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu.

Zasjedanju su predsjedali predsjednici dviju biskupskih konferencija zadarski nadbiskup Želimir Puljić i vrhbosanski nadbiskup i metropolita kardinal Vinko Puljić.

U uvodnom dijelu zasjedanja sudjelovao je i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giuseppe Pinto koji je u svom obraćanju istaknuo važnost zajedničkog zasjedanja i duh kolegijalnosti koji je duša suradnje među biskupima na različitim razinama.

Pozdravljajući nazočne predsjednik HBK nadbiskup Puljić podsjetio je da su dvije konferencije povezane, ne samo poslovima pastoralne i poslovne naravi, već nadasve pastirske, ljudske i duhovne.

Dodao je da biskupi, kao članovi krovnih crkvenih institucija istoga naroda, imaju zajedničku odgovornost i potrebu redovito se godišnje sastajati i bratski raspravljati o zajedničkim temama i poslovima.

Kardinal Puljić u pozdravnoj riječi zahvalio je biskupima iz Hrvatske na blizini, solidarnosti i zanimanju za Crkvu i hrvatski narod u BiH.

Istaknuo je da su zajednička zasjedanja vjerničkom narodu u BiH, koji u ovom trenutku proživljava brojne teške izazove, snažan znak nade, zajedništva i potpore.

Nakon što su se osvrnuli na djelovanje Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, biskupi su dali potrebne smjernice za budući rad zajedničke Komisije za spomenuti Zavod.

Biskupima je predstavljeno godišnje izvješće o radu Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu i Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Predsjednik spomenutog Vijeća vrhbosanski pomoćni biskup Pero Sudar zahvalio je uime svih hrvatskih svećenika i pastoralnih djelatnika i djelatnica u župama, misijama i zajednicama u inozemstvu te posebno u ime iseljenika, svim biskupima i redovničkim poglavarima i poglavaricama za podršku i potporu koju pružaju radu hrvatske inozemne pastve.

Biskupi su razmotrili pojedina konkretna pitanja u svezi s djelovanjem u hrvatskoj inozemnoj pastvi te se osvrnuli na ovogodišnju komemoraciju u Bleiburgu.

Svjesni činjenice o nastavku iseljavanja Hrvata katolika iz Hrvatske i BiH, biskupi potiču sve njih da njeguju povezanost s hrvatskim katoličkim misijama i župama kamo su došli te da, ujedno, održe povezanost sa svojim rodnim krajem i župama iz kojih su otišli.

Na poseban način zahvaljuju svim djelatnicima u hrvatskoj inozemnoj pastvi za njihov ne mali trud i pastoralnu brigu za one koji su, iz raznih razloga, odselili u inozemstvo.

Pošto su saslušali iscrpno izvješće o radu Ravnateljstva, biskupi su odlučili povjeriti novi petogodišnji mandat dosadašnjem ravnatelju vlč. Tomislavu Markiću.

Na zasjedanju su biskupi informirani i o akciji pod nazivom Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH o čemu su ih izvijestili predsjednici Hrvatskoga Caritasa i Caritasa BiH.

Spomenuta je i inicijativa „Nedjelja solidarnosti“ koju je pokrenula BK BiH s ciljem pomoći župama s malim brojem vjernika. Ponovno je istaknuta želja da svi članovi Crkve u Hrvata njeguju zajedništvo i povezanost što bi na osobit način trebalo biti prepoznatljivo u konkretnim akcijama pomoći potrebitima.

Tema zasjedanja bilo je i djelovanje Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Konstatirano je da je posljednjih godina veći broj biskupija i redovničkih zajednica Crkve u Hrvata poslao u Rim na tečaj za postulatore svećenike, redovnike ili redovnice kako bi mogli voditi postupke za proglašenje blaženima i svetima onih koji su, između velikog broja nevinih žrtava u ratovima i poraćima u 20. stoljeću, podnijeli mučeništvo ustrajni u svojoj vjeri.

Svjesni brojnih inicijativa za obilježavanje komemoracija raznih stradanja, biskupi potiču da se poštuje crkveni ustroj, a to znači da treba uvažiti mjerodavnost mjesnoga župnika i dijecezanskog biskupa.

Biskupi iz BiH upoznali su članove HBK s pojedinim aktualnostima iz crkvenog i društvenog života u BiH.

U tom duhu bilo je riječi o nekim važnim društvenim pitanjima, o demografskom stanju katolika u BiH te o uzajamnoj unutarcrkvenoj solidarnosti.

Posebno je istaknuta potreba da darovana sredstva iz Republike Hrvatske budu najviše ulagana u stvaranje radnih mjesta i gospodarski razvitak, jer je to jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH.

Biskupi također smatraju važnim dati potporu onima koji pokreću inicijative na planu povratka u krajeve iz kojih su izbjegli ili su iz njih prognani.

Posebno su zahvalili svim biskupijskim zajednicama u Republici Hrvatskoj na čelu s njihovim biskupima za brojne molitve i znakove solidarnosti.

Biskupi HBK izrazili su potporu svojoj subraći u njihovim pravednim nastojanjima oko opstanka Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u BiH.

(Misija / IKA)

 

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari