Pratite nas

Kolumne

Fra Željko Barbarić: Napast biti savršen

Objavljeno

na

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog.

Napast biti savršen.

Posebno u onim sredinama ili društvenim grupacijama gdje je uspjeh jedina priznata valuta, savršenost je nešto što se podrazumijeva. Savršeni rezultati, savršen izgled, figura, savršen osmijeh. Savršene ocjene. Savršen CV, životopis bez mane.

Kad se nekome predstavljamo, jasno, ne želimo da nas upozna ili zapamti po nečemu što bi moglo biti naš nedostatak. Možda čak ne želimo da nas pamte po nečemu smiješnom, nego se počesto baš ljudima želimo dopasti, svidjeti. Želim se svidjeti nekome. I ostaje vječno pitanje – čemu i zašto?

Kad se dvoje ljudi zavoli, ne vole se zato što su savršeni, nego zato što se vole zbog onoga kakvi zapravo jesu. Novi stupanj ljubavi jest u tome što i oni nedostatci i one mane postaju nešto po čemu je ta osoba koju volim prepoznatljiva.

Zašto onda patimo toliko od te pretvarajuće ljubavi, od onoga pretvaranja da mi se sviđa ono što mi se ne sviđa? Zašto onda svi oni pokušaji i mnoštvo utrošenog vremena u tuširanje i retuširanje životnih činjenica samo da bismo sakrili eventualne greške i trenutke kojih se ne ponosimo…

Kad se dvoje ljudi zavoli, važno je da ne kriju ništa jedno pred drugim. Ako postoje one stvari koje se kriju i sakrivaju, pitanje je koliko je taj odnos iskren i utemeljen na istini. A, ako tu nema istine, pitanje je koliko se tu radi o ljubavi, a koliko o nekakvom interesu.

Bog se zainteresirao za nas, rekao bih, tim više kad smo upali u grijehe. Ona priča o izgubljenoj ovci govori o Božjem interesu za onu jednu koja se isticala između ostalih ovaca baš po tome što nije djelovala savršeno. Bila je izgubljena. Kao i onaj izgubljeni sin koji je u prvom planu u čitavoj priči o milosrdnom Ocu. Bio je izgubljen i tako ‘privukao’ pažnju Boga koji voli i koji ne dopušta da propadne ijedan od onih koji su mu povjereni.

Jer taj Bog je onaj koji me zavolio prije grijeha, jučer dok još nisam bio zalutao.

Taj Bog je onaj koji me voli kad sam u grijehu, sada i danas kad sam u stanju lutanja i stanju traženja i na krivim mjestima. Taj Bog je onaj koji ne prestaje voljeti – njegova ljubav je zauvijek.

Božja ljubav prema čovjeku je na poseban način očitovana u čovjekovim nesavršenostima. Kad počnemo na ispovijedi govoriti svoje nesavršenosti, zapravo se događa proces liječenja i zbližavanja. Kad s nekim želimo produbiti vlastiti odnos, govorimo i one stvari na koje baš i nismo ponosni. Želimo da to čuje od nas, a ne od nekoga drugoga. Želimo zadržati odnos.

Ne događa li se ne nešto slično u sakramentu ispovijedi? Želimo zadržati odnos.

Želim da moj Bog od mene čuje ono na što baš nisam pretjerano ponosan. Želim mu kazati da nisam savršen i da neću biti savršen. I što se događa? Odnos se događa i dalje. Odnos postoji i dalje. Sveti Jeronim će nas na jednom mjestu podsjetiti da ne gubimo nadu u oproštenje zato što smo počinili mnoštvo zlodjela jer će velike grijehe uništiti veliko milosrđe.

Tajne i šutnja stvaraju podjele i procjepe. Skrivanje vodi prema stvaranju jaza, a istina je ona koja oslobađa čovjeka iz tog nevidljivog, a ipak tako opipljivog zatvora laži.

Laž je ona koja diže ograde oko sebe i prema drugome. Laž je ona koja stvara prividan ograđeni prostor vlastite sigurnosti (zapravo, vlastite predodžbe sigurnosti) oko sebe i prema drugome. Kako je takva sigurnost na klimavim nogama i uvijek u opasnosti da ne bude razotkrivena, onda ta sigurnost i nije više – sigurnost. Istina zbližava. Istina vodi na svjetlo. Istina ozdravlja. Istina oslobađa. Koliko je samo našem društvu potrebno istine. Koliko je samo današnjem čovjeku potrebno istine. O njemu samome. O Bogu kojega traži.

O istini koju traži.

Kad se dvoje ljudi zavoli, onda istina među njima raste. Onda ona nesavršenost u vidu raščupane kose (u usporedbi s onom frizurom koja je bila kao iz filmova na prvom spoju) ili u vidu nestrpljivog čekanja ispred trgovine ili zgrade (u usporedbi s onim nestrpljivim iščekivanjem prvog, drugog susreta) postaje još jedan vid upoznavanja i prihvaćanja, a ne još jedna prilika za osuđivanje i odbacivanje.

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog. Možda baš zato što je i sam takav, pa zna da je našao srodnu dušu, pravog prijatelja, životnog suputnika u nekome pred kim neće strepiti štogod pogriješiti, jer zna da je i sam grešan, slab, nesavršen… Božja milost je i u tom našem padu, grijehu, zločinu, pronašla mjesto svog veličanstvenog očitovanja. Gdje se nastanio grijeh, nadmoćno izobiluje milost, reći će sveti Pavao. A milost je opet još jedno ime za ljubav. Još jedno ime za istinu od koje se počesto skrivamo. Skrivamo se i od ljubavi. Zamisli apsurda. Bog se približava na osobit način onima koji su se udaljili od njega i izmišlja nove načine kako ih prigrliti i priljubiti. A ja se otimam i govorim da meni to ne treba, da ja nisam među takvima, da sam ja onaj s naslovnice…

Moja slabost je učinila Božju ljubav bližom. Apsurdno. Ali to moje udaljavanje znači još veću Božju angažiranost i još žarču ljubav. Sveto pismo spominje one konopce ljubavi kojima nas Bog privlači k sebi. A ta slabost koja se očituje u padovima (koje svim silama pokušavamo sakriti pred drugima, jer smo goli – sjetimo se Adama i Eve – pa uzimamo i mi to nekakvo smokvino lišće i pravimo pregače i sakrivamo svoju sramotu), otvara pukotinu u mojoj tobožnjoj jakosti i nadmoći i pred Bogom i pred ljudima za Božju milost. I ona se nastanjuje u tebi i u meni. Postajemo milosti puni kad priznajemo da smo goli, da smo glinene posude, da smo više za sluge negoli za gospodareva sina… Iz te prljavštine nesavršenosti i bjesomučne trke za sviđanjem nekomu ili nečemu dolazim do spoznaje – ne trebam se truditi svidjeti ljudima. A Bogu se ionako već sviđam. On me zamilovao od majčine utrobe, od majčina krila me prozvao svojim. Njemu sam se svidio u trenutku kad me zamislio i stvorio. To se nikada neće promijeniti. To si ponovi koji put danas i inače. Božja ljubav prema meni neće prestati ni iskapiti ni iščeznuti. On me volio jučer. On me voli danas. On će me voljeti zauvijek. U toj istini živjeti je blagoslov. Tu istinu širiti je poziv. U tu istinu uroniti je – raj.

fra Željko Barbarić / Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Tko se preplašio ‘Kockastog naroda’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska nogometna reprezentacija nije samo odnijela sportsku moralnu pobjedu na Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojivši srebrenu medalju, zlatnoga sjaja, nego je i na domaćem terenu morala pobijediti državni protokol koji im je organizirao dobrodošlicu u Zagrebu. „Najbolji gubitnici svih vremena“, kako ih je opisao njemački Bild nakon veličanstvenog sportskog pohoda u Rusiji, na povratku kući vodili su novu bitku daleko od očiju javnosti s organizatorima svečanog dočeka za svoju zasluženu večer slavlja. A samo su htjeli slaviti uz svoje omiljene pjesme i pjevače. Uz Mladena Grdovića i njegovu „Nije u šoldima sve“, uz Prljavo kazalište i „Ružu hrvatsku“ i Thompsona i njegove domoljubne pjesme.

VATRENIMA NIJE BILA DOVOLJNA POBJEDA U MOSKVI – MORALI SU POBIJEDITI I U HRVATSKOJ

Međutim, netko je iz duboke pozadine, vjerojatno se ne osjećajući još dovoljno koalicijski jak, dao mig da Marko Perković Thompson ne smije pjevati. U natezanjima oko njihova omiljena pjevača Vatreni nisu ni pedlja popuštali, branili su svoj glazbeni izbor srčano, snažno i domoljubno, na isti način kao što su uostalom i u Rusiji pobjeđivali.

I na koncu su ipak na Trg bana Jelačića pobjednički doveli Thompsona i svoju pravu navijačku himnu „Lijepa li si“ koju su im formalni i neformalni organizatori pod prijetnjom i nedolaska morali odobriti. Sve ostalo što se u režiji režima događalo u završnici proslave najvećeg sportskog uspjeha u povijesti Hrvatske, na glavnom zagrebačkom trgu, ostat će zapisano kao jedna od većih sramota. Uzalud je najbolji svjetski nogometaš, Luka Modrić s tisućama okupljenih na Trgu tražio još. Režiseri su odlučili narodno veselje naprasno prekinuti.

Strah od reakcija kao što je bila ona osuđenog kriminalca Kreše Beljaka koji je hrvatskog branitelja Thompsona nazvao fašističkim smećem očito je bio jači od želja razgaljenih nogometnih vitezova i njihovih poklonika. Taj ih je „kockasti“ narod koji je u tolikom broju izašao na ulice s toliko domoljubnog oduševljenja, čini se, ili zatekao ili jednostavno uplašio. Jer posljednjoj tuđmanističkoj instituciji, kako su hrvatsku reprezentaciju zlonamjernici nazivali, uspjelo je ono što svim političkim elitama nakon Tuđmana nije. Ujedinili su naciju na vrijednostima na kojima je Hrvatska i nastala, na Domovinskom ratu.

Kroz ratnu dječačku sudbinu svjetskog nogometnog prvaka i njegovog ubijenog djeda Luke od strane srpskog agresora, kroz progonstva i ostalih naših nogometnih velikana, i svijet je na te vrijednosti ovih dana drukčije gledao. Talijanski Corriere della Sera utakmicu protiv Francuske opisao je kao okršaj djece imigranata protiv djece rata, ugledni američki časopis Forbes u reportaži s dočeka naših viceprvaka podsjetio je na ne tako davno ratno oslobođenje zemlje i istaknuo nesalomljivi hrvatski duh, a njemački Focus zabilježio je da su Hrvati ovako bili ujedinjeni samo u ratu i da ih nosi nacionalni ponos i domoljublje.

I ostali su, brojni svjetski mediji, na kraju finala poručivali Hrvatskoj da su utakmicu izgubili, ali da su zato svijet osvojili. Za vrijeme velebnog zagrebačkog dočeka, dugogodišnji hrvatski diplomat dr. Darko Bekić napisao je da stotine tisuća „šutljive većine“ Hrvata pokazuju političkoj klasi i medijima što zapravo misle. Stoga glasnoj manjini koja Hrvatskoj već godinama zagorčava život stigmama o tobožnjoj ustašizaciji polako otkucava vrijeme. Sve su detuđmanizatori i mentalni Jugoslaveni pokušali: Thompsona proglasiti ustašom, šahovnicu kompromitiranim obilježjem, reprezentaciju eliminirati svastikom, a domoljublje posve ušutkati. I sve im se obilo o glavu. Narod je ovih dana pokazao na ulicama Zagreba, Splita, Zadra, Varaždina, i ostalih velikih i malih mjesta diljem zemlje da Hrvatsku vole na način i kroz vrijednosti Vatrenih i njihovog trenera.

Hrvatska se probudila. Sada je na vladajućoj političkoj reprezentaciji i njihovom selektoru da čuju taj glas većine hrvatskog naroda. U protivnom neće im se pisati dobro u njihovom izbornom finalu za dvije godine, jer bi narod mogao tražiti nekog novog Dalića za premijera.

VUČIĆEV JE PROBLEM ŠTO SE PREPOZNAJE U THOMPSONOVIM STIHOVIMA

Veliko slavlje u zemlji i pohvale gotovo svih svjetskih medija koji su se kao britanski Independent zapitali što mogu naučiti od Hrvatske, male zemlje s velikim snovima, državna agencija Hina pokušala je zasjeniti prijenosom nekih inozemnih sporadičnih medijskih reakcija na nastup Marka Perkovića Thompsona kojeg su nazvali, kao austrijski der Standard, nacionalističkim pjevačem, koji „glorificira fašističku ustašku državu“.

Naravno, pri tomu su citirali Krešu Beljaka. Na žalost Drage Pilsela i glumačkih starleta kao što su Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i ostalih koji ne podnose puno toga pa i glazbeni ukus Vatrenih, njih Austrijanci nisu citirali. Kao ni srpsku starletu, poznatu cajku Jelenu Karleušu, koja je, kako se požurio objaviti Index, također zgrožena ustašom Thompsonom. Ali je zato u Dnevniku HRT-a citiran srpski predsjednik Vučić kojemu također smetaju ustaške pjesme i ustaše koji ih slušaju.

Izjavio je to Vučić u Beogradu, a ne u Glini iz koje su ga „ustaše“ otjerali, pa im to nikako ne može oprostiti. Treba imati razumijevanja za srpskog predsjednika čiji je četnički san o Velikoj Srbiji razbijen i u hrvatskim malim Čavoglavama. Jasno nam je da se osobno prepoznaje u Thompsonovim stihovima „ čujte srpski dobrovoljci bando četnici“ i da mu ih je teško slušati, ali nam nisu jasni HRT-ovi urednici kojima je još tako važno što Vučić misli i govori o hrvatskim pobjedama i proslavama.

Strah nas može biti samo naših jugo-snobova koji provincijski obožavaju sve što stiže iz svijeta. Da ne bismo uz Istanbulsku konvenciju prihvatili i novu ludost koja nam je, doduše nakratko, stigla iz jedne multi-kulti francuske udruge. Naime, pariška podružnica LICRA (Međunarodna liga protiv rasizma i antisemitizma), jedna od najutjecajnijih antirasističkih nevladinih organizacija u Francuskoj, prozvala je našu reprezentaciju uoči finala što u njoj igraju samo – bijelci.

Srećom, objava je s društvenih mreža brzo skinuta, jer se moglo dogoditi da kod naše protuhrvatske klateži od ustaša brzo prerastemo u – rasiste. Za razliku od komentatora Tomislava Klauškog, koji drži da su Vatreni koji su proklamirali zajedništvo pogriješili kad su zvali Thompsona koji izaziva podjele, uvijek nad hrvatskim nacionalizmom dežurna, Jelena Lovrić, okomila se na Zlatka Dalića. „Ako je Zlatku Daliću Thompson himna, a Bujanec vrijedan zagrljaja, onda on ne ujedinjuje, nego dijeli Hrvatsku“, napisala je bivša članica Centralnog komiteta SKH.

Ne znamo gdje je tu podjelu Jelena Lovrić vidjela na hrvatskim ulicama i trgovima, gdje je više od pola milijuna Hrvata ujedinjeni u zajedništvu klicalo poniznom vjerniku i najboljem svjetskom treneru, kako ga danas svjetski nogometni vrh naziva. Bit će da se ta podjela događa u glavi nekad odlične političke analitičarke još od dana kada JNA nije uspjela spasiti Jugoslaviju, kako je to svojedobno priznala svom srpskom kolegi Miroslavu Lazanskom.

I dok smo ovaj tjedan svi gledali dostojanstveno, miroljubivo i čovjekoljubivo veselje Hrvata, bez i najmanjeg incidenta i svjedočili kaosu i nasilju u Parizu u kojem su čak dva života izgubljena u čekanju njihovih svjetskih prvaka, premijerov glavni medijski savjetnik Krešimir Macan i pored zdravih očiju vidio je posve nešto drugo. Macan i njegovi prijatelji s Twittera doček Vatrenih u glavnom gradu Hrvatske vidjeli su kao meki, ni manje ni više, nego ustaški državni udar i zavjeru protiv premijera koji ipak nije uspio. Hvala Macanu, sada znamo zašto je na zagrebačkom Trgu ‘crk’o’ Marshall. U strahu od naroda velike su oči.

Nakon što je nama otvorio oči, premijeru se moralo smrknuti pred očima, pa je posebni savjetnik predsjednika Vlade za strateško komuniciranje brzopotezno smijenjen. Ovakvo tviteraško strateško komuniciranje koje je Macan demonstrirao i u kojem je posve razgolitio svog klijenta, također je svojevrstan rekord – svjetski piarovski promašaj, dostojan udžbenika u kojima će buduće generacije izučavati kako se macanovske metode pod svaku cijenu trebaju izbjegavati.

ZA PUHOVSKOG SU VATRENI – REPREZENTACIJA OPASNIH NAMJERA

Dani ponosa i slave, dani kada se zbog naših Vatrenih gotovo cijeli svijet zaljubio u Hrvatsku, kada su svjetske televizije isticale njihovu hrabrost i požrtvovnost, ratni pakao kroz koji su kao djeca prošli u borbi za neovisnost svoje zemlje, hrvatsku prošlost koja je bila puna patnje, „crtači svastike“ zvone na uzbunu i zbijaju redove.

Poredak ustanovljen 2000. godine na temeljima detuđmanizacije počeo se rušiti pred oduševljenom, gotovo milijunskom domoljubnom narodnom kolonom koja je izašla na ulice slaviti svoju nogometnu Oluju, pjevajući svoje narodne pjesme. Nacionalno okupljanje bez i jednog ekscesa mobiliziralo je sve medijske i ostale pridružene im snage.

Thompson je tek jedna od meta, na pravom udaru je Zlatko Dalić, koji je postao nepodnošljiv hrvatskim „poreznim patriotima“ poput Žarka Puhovskog. Naime, Dalić stalno spominje dvije države i slavi Boga, uzrujan je bio ražalošćeni filozof u intervjuu za N1. Za Puhovskog koji je samo trbuhozborac duboke države iz trećesiječanjskog prevrata, Dalić i njegovi nogometni vitezovi opasni su jer navodno stvaraju alternativno društvo.

Milijun narodnih marginalaca predvođenih reprezentativcima i njihovim trenerom koji su igrali za sve Hrvate, iz BiH i dijaspore, za njih više od osam milijuna. Koji vjeruju u Boga i svoju Crkvu, drže ruku na srcu, kao i njihov narod kojeg predstavljaju dok svira hrvatska himna. Za trećesiječanjski poredak to doista jest alternativno društvo, a naši Vatreni – reprezentacija opasnih namjera.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvati iz Rusije s vatrenom ljubavlju!

Objavljeno

na

Objavio

CROPIX

Hvala dragom Bogu, Bogu hvala što su ratni pobjednici one – za gene kamene, a i druge hrvatske – loše godine šlampavo obavili posao pa nisu ubili Luku Modrića. Ideološki, mentalni, a dobrim dijelom i biološki im slijednici s početka devedesetih nisu si dopustili takav šlamperaj. Ispravili su nehotični propust svojih prethodnika smaknuvši staroga pastira Luku. No, mali pastir, unuk i imenjak staroga, nekako im je izmigoljio. Čuvanje stada koza od četveronožnih vukova zacijelo mu je pomoglo uteći i onim dvonožnima, a pomoći će mu i kasnije u životu.

U Knjizi, čije vidno mjesto zauzima priča o od tiranina progonjenom djetetu, stoji zapisano i kako najsitnije od svega zrnja, gorušičino zrno, rodi najvećim plodom, ali i kako graditelji odbaciše kamen zaglavni. Ovi motivi, kao u životu mole kojeg pojedinca, isprepliću se kroz život Luke Modrića. I to već u djetinjstvu i ranoj mladosti – od progonstva kao malog djeteta do odbacivanja od strane stručnjaka zbog niskog rasta i sitne građe, kako vlastite, tako i očeve, nešto kasnije. Unatoč svemu, ili možda baš zato, mali je pastir izrastao u pravoga, dobroga pastira. Providnost je htjela da vrhunac doživi upravo u Isusovoj dobi osvojivši Zlatnu loptu, taj rijedak trofej kojeg zaslužuju samo oni najbolji, najbolji u pravo vrijeme.

Pehar Ante Tomića protiv Zlatne lopte

Ni danas vučji čopori, potomci i čuvari naslijeđa onih iz ’45 i simpatizeri onih iz ’91, ne daju mira Luki Modriću. I oni ubijaju, samo na drugi način. Podmuklije, zlobnije, temeljitije, sileći čovjeka da se srami zbog onoga čime bi se trebao ponositi. Lagao je,… ukrala je,… povazdan sikću oni koji sve što imaju i sve što jesu mogu zahvaliti utjelovljenoj komunističkoj laži i s njom srasloj metodi djelovanja – “drž’te lopova”. A takvi ne mogu dobiti Zlatnu loptu. Jedini pokal koji krasi njihove vitrine pehar je Ante Tomića (u daljnjem tekstu AT, može i Strašnomlat) – ne baš zlatan, ali zato do vrha pun, čak i prepun… i premazan,… hm … ako se tako može reći – svim mastima.

I nije se još srebrna bajka okrunjena Zlatnom loptom ohladila, a već nutkaju Hrvate nektarom iz svog pehara – one “čičak Hrvate” koji se spremno prišlepaju svakoj karavani koju putem susretnu, te redovne im mušterije što su već navikle gucnuti pa i svojski potegnuti iz AT-ova pokala. U odnosu prema Luki Modriću zrcali se sva njihova labilnost i povodljivost. Čas, potaknuti iznimnim uspjehom, euforični, ponosni i grlati slave srca vatrenog, čas jalni i misaono tromi, uma bezvoljnog, halapljivo napajaju ždrijela eliksirom iz AT-ova pehara. Distributeri čudotvornog napitka iz AT-ove kante, medijska mu bratija, ali i podlaci prekriveni znanstvenom koprenom, već guslaju kako uspjeh Vatrenih samo prikriva brojne probleme u hrvatskom nogometu, koji će sad opet, a kako drukčije nego njihovim svesrdnim zalaganjem, izbiti na površinu. Zaključuju kako uspjeh nije posljedica sustavnog rada nego, eto, puke slučajnosti. Čudne li logike, potpuno protivne razumu na kojeg se, inače, rado pozivaju. Kao da je reprezentacija čardak ni na nebu ni na zemlji, koji se sam od sebe izgradio, a ne tek vrh piramide u čijem podnožju leži sustavan, u svijetu prepoznat rad sa svim uzrastima nogometaša. Kao i na njemu temeljen kontinuirani napredak hrvatske nogometne lige prepoznat i od stranih ulagača (ali i iz naftalina izvađenih domaćih omladinaca-samoupravljača). Naposljetku, kao kruna dolazi mudro kadrovsko građenje reprezentacije – optimizacija spoja sportskog rezultata i prihoda od prodaje vrsnih domaćih nogometaša najbogatijim inozemnim klubovima gdje oni najbolji stječu vrhunsku kakvoću. Od nečega, naime, treba i živjeti i one koji dolaze podizati. Točno je – nije u šoldima sve – ali jednako vrijedi i ona druga – ništa bez šoldi!

Sustav radi k’o urica unatoč politički sponzoriranim i medijski zdušno potpomognutim atentatima na hrvatski nogomet u Milanu i St.Etienneu, poljudskoj svastici i pravosudnoj hajci, prije svega zahvaljujući pameti, poslovnoj umješnosti i vjeri u hrvatski nogometni gen jedne glave, one koju se sad nitko ne usudi spomenuti, a kamoli čestitati joj. Nitko osim jedne sutkinje u susjednoj državi, kad su mu već sudci u ovoj unaprijed “čestitali” odmjerivši mu kaznu u trajanju 6 godina i 6 mjeseci zatvora. Netko je, doduše, stidljivo natuknuo kako u velikom finalu igra 10 igrača stasalih u nogometnoj školi njegovoga kluba, kluba kroz čije je redove čak 14 finalista prošlo u nekom trenutku svoje karijere.

Lagali su,… krali su,… uporno talambasaju u ritmu – red acovanja, red šprajcovanja. Oni koji su novac zaslužili svojim radom i naplatili ga od stranaca u najžešćoj međunarodnoj konkurenciji, pa u državni proračun daleko više uplatili nego što im je iz njega isplaćeno, moraju platiti još. Jer toga nikad dovoljno onima koji žive na grbači Hrvata, a radije se nazivaju građanima, toj sorti koja moralnu nadmoć crpi iz urednog plaćanja poreza. Inače, to njihovo plaćanje poreza svodi se na izravne uskrate prilikom isplate plaće iz proračuna, provedene automatski bez ikakvog njihovog aktivnog sudjelovanja. Daju im pa dio uzmu. Drugim riječima, oni ni ne mogu ne platiti porez, sve kad bi i htjeli. A od njihova rada i energije koju šire, za koju pogonsko gorivo crpe iz AT-ova pokala, Hrvatska ima takve koristi da bi bilo razumno platiti ih i dvostruko samo da ne rade ništa.

Vatreni, Thompson i vlasti

Marko Perković Thompson, tvorac hrane za dušu bez koje bi i ona za tijelo bila bljutava, i Onaj čije se ime i zasluge nitko ne usudi spomenuti – a riječ je o arhitektu sportsko-gospodarskog uspjeha, te temeljne pretpostavke duševnog i materijalnog zdravlja naroda, naroda koji je dublje zavirio u pehar AT-a nego što običava u čašicu – ključne su kote oko kojih se danas vodi bitka za Hrvatsku. Prepoznali su to odavno oni koji ne žele dobro Hrvatskoj i njihovi slugani, još donedavno nedodirljivi na vlasti. Samo, hoće li to prepoznati i misaonom kašnjenju poslovično skloni Hrvati?

U tom boju trenutni državni vrh nije neprijatelj unatoč gorkom okusu kojeg je ostavio očito pripremljeni igrokaz za dočeka reprezentacije i ciljana opstrukcija nastupa Thompsona, prethodno ponižavajuće (za Vatrene i narod, ne za njega samog) prokrijumčarenog kao slijepog putnika u autobus s igračima. Učinjeno je to u donekle razumljivom strahu od rizika da Srce vatreno u opuštenom raspoloženju ne poželi zapjevati najsrčaniju pjesmu, onu demoniziranu dugo građenom iskrivljenom percepcijom. Sve kako jedinstvena prilika za predstavljanje Hrvatske svijetu, kad su sve oči bile uprte u nju, ne bi poprimila neželjenu konotaciju. Nažalost, ne postoji čarobna tipka kojom bi se desetljećima sustavno sijane potvore i predrasude izbrisale. K tome, utakmica, koju su danas vladajući zaigrali, nije započela rezultatom 0:0, nego debelim minusom, kako financijskim, tako i reputacijskim, civilizacijskim, organizacijskim, kulturološkim i mnogim drugim, sred pustoši koju su ostavili ideolozi i praktičari razvaline. A oni nisu nestali s terena. Parkirali su autobus u šesnaestercu pri čemu i dalje uživaju naklonost stranog sudca, spremnog na puno gore opačine od izmišljanja faula u opasnoj zoni. Nisu nestali kao što su, primjerice, nestali “neo-skojevci” iz Milana i St. Etiennea i crtači poljudske svastike, angažirani kako Hrvatska Svjetskog prvenstva ne bi ni vidjela, čime bi se srebro efektno osujetilo. Netko je ipak učinio da “nestanu”. Tko to ne vidi i ne cijeni, ni tisuće riječi mu ne će pomoći. Jer taj, ili je sreo Zloga, ili je sreo Blesavoga. Kojega god da je sreo, nije mu se othrvao.

Pogled s Neba na Vatrene

Oni koji gase žeđ iz AT-ova pehara jedno nikako ne mogu oprostiti – uspjeh. Napose kad ga prate posebno gadljivi im suputnici – rad, odricanje, zajedništvo, međusobno povjerenje, mudrost. Do potpunog ludila dovodi ih ako se povrh svega pojavi i ono što najviše preziru – vjera u Boga i ufanje u zagovor Majke Božje. A uspjeh Vatrenih u Rusiji pratila su sva navedena obilježja.

U sve četiri utakmice na ispadanje Hrvati su se vraćali iz rezultatskog minusa, što samo po sebi predstavlja nezabilježeni raritet i nesumnjivo je pokazatelj iznimnog momčadskog duha i morala. No, ono što doista zapanjuje je činjenica da je vraćanje u tri od te četiri utakmice bilo dvostruko. I iz drugog, ne samo rezultatskog ponora. Naime, Danci su se, posve razumno, nakon obranjenog kaznenog udarca najboljem hrvatskom igraču u 115. minuti, već vidjeli pobjednicima, što se moglo primijetiti po tome kako su se samozadovoljno postavili na terenu željno iščekujući penale. Ništa manju psihološku prednost pred pripetavanje jedanaestercima nisu imali Rusi, izjednačivši 5 minuta prije kraja produžetaka. A opet je došlo do čudesnog obrata i pobjede po svakoj logici utučenih Hrvata.

Utakmica za finale s Englezima pokazala se posebno upečatljivom. U njoj kao da su se slili svi srazovi između tih dviju reprezentacija u ovome stoljeću – od gaženja 4:2 u Lisabonu 2004., preko senzacionalne eliminacije Engleza s prvenstva 2008. pobjedama Hrvatske u Zagrebu 2:0 i na Wembleyu 3:2, sve do okrutne osvete Engleza (pobjede 5:1 i 4:1) u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. No, dva potonja kvalifikacijska obračuna pokazala su i razliku u pristupu fair-playu između ove dvije ekipe, posredno i mentaliteta naroda. I dok su Hrvati eliminirali Engleze pobijedivši ih, Englezi su eliminirali Hrvate izgubivši od realno slabije Ukrajine u Kijevu, iako, da su odigrali neodlučeno, Hrvati bi išli u dodatne kvalifikacije a ne Ukrajinci. I sad oni brendirali fair-play! Za Engleze je, uostalom, poznato – a to vrijedi i za Srbe, njihovu sirovu lokalnu mini-kopiju – da se, kad ih izazoveš pa se povučeš i pokažeš nesigurnost, razgoropade i zgaze te k’o glistu. U suprotnom, kad pokažeš stav, hrabrost i odlučnost, a pomaže i ako si realno bolji, slijedi im jauk i škrgut zuba.

U prvom su poluvremenu rogobatni Englezi pokazali sve svoje odlike, na trenutke prijeteći da će Hrvate pune mreže poslati u boj za broncu. No, u drugom dijelu nastupa potpuni obrat zbivanja na travnjaku. Mimo svih očekivanja, završni udarac uslijedio je u produžetku, iako je razum nalagao da bi Hrvati, iscrpljeni s dvije prethodne maratonske utakmice, završene raspucavanjem jedanaestercima, morali posustati i podleći odmornijem protivniku. No, dogodilo se još jedno čudo, treće u nizu.

Znanstvenici, ti alkemičari našeg doba, sve će to lakonski objasniti jakom psihom, mentalnom snagom, čime li već ne, samo kako ne bi posegnuli za najrazumnijim i najvjerojatnijim objašnjenjem – Njegovom intervencijom na Njezin zagovor. No, zašto bi se On i Ona, kraj svih tih svjetskih nevolja – ekoloških, korupcije, siromaštva, ekonomskih migranata – uopće bavili nečim tako profanim poput nogometa? To nam nije dano znati, o tome možemo tek nagađati. Možda je u ovo vrijeme posvemašnje usredotočenosti ljudi samih na sebe, u doba izražene virtualne komunikacije, i Nebo primijetilo kako je to ganjanje lopte po travnatoj tratini od strane 22, istina mlada, ali ipak odrasla čovjeka, zadnje što još uvijek dira u srce i dušu tako brojne ljude diljem kugle zemaljske?

Zašto je ipak dobro što je Stado malo u finalu palo

Ostaje još jedno pitanje – a zašto se onda nije dogodio i četvrti u nizu, dvostruki čudesni obrat – onaj u finalu? Pa da Hrvati pobijede onako kako je Portugal svladao Francusku usred Pariza prije dvije godine. Tada su Hrvati bili nezadovoljni, iako reprezentacija nije igrala ništa manje lijepo, a usudili bismo se reći, ni taktički slabije nego u Rusiji. Zaboravilo se već i kako je Hrvatska u kobnoj utakmici s Portugalom imala 15 udaraca na vrata prema portugalskih 5 i kako je neposredno uoči iz kontre primljenog gola Perišić, a tko drugi, pogodio stativu. No, i Portugal ima nekakvu Zaštitnicu što je, uostalom, zorno pokazao i tijek turnira, ali i hodočašćenje izbornika Santosa u Fatimu nakon pobjede. Tada, jednostavno, nije bio na Hrvatima red. No, zašto onda sada nisu otišli do kraja?

Možda kako se ne bi uzoholili, čemu su po naravi skloni, i da se ta napast ostavi Francuzima budući su veliki narodi u tome ionako već verzirani. Možda kako bi se Hrvate poštedjelo gledanja Duška Lokina bez tupea i Matea Beusana bez brkova, ali i uskratilo im prizore dama spremnih skinuti sa sebe i više od toga. Mnogo više … Čisto u korist njihova dostojanstva ili barem onoga što je od njega još ostalo.

Moguće je nezamisliva drama trebala potaknuti srca ljudi kako bi se pitala i preispitala slijepu vjeru u tehnologiju i traženje pravde u njoj. Naime, uvođenje visoke tehnologije u igru pokazalo je i svoje slabosti, i to u segmentu u kojem se to najmanje očekivalo. Na stranu sad penal za drugi gol Francuza, koji ne bi bio suđen u vremenu prije primjene VAR tehnologije, ali formalno jest u skladu s pravilima, mada ne i u duhu igre. Uostalom, kao i neki drugi penali suđeni zbog igranja rukom na intervenciju VAR-a. No, s ponosom se isticalo kako je zahvaljujući VAR-u u cijelosti riješen problem golova iz zaleđa. I bio je, sve do tog nesretnog prvog zgoditka u završnoj utakmici. Naime, francuski igrač Pogba se nalazio u pasivnom zaleđu prilikom izvođenja slobodnog udarca. Međutim, ušavši u skok i kontakt s Mandžukićem, on se aktivirao i, iako loptu nije ni taknuo, iritirao Mandžukića pri postizanju autogola očito utječući na igru. Površnim poznavateljima nogometne igre nije poznato da i takvu, poprilično rijetku situaciju, pravila tretiraju zaleđem. Ipak, ostaje nejasno zašto su to glavnom sudcu propustila signalizirati ona 4 ekspertna mamlaza u VARokomori.

Konačno, možda je Hrvatima sjaj zlata uskraćen i zato da se nakon one bronce, za koju je čisti razum govorio kako se više za naših života ne će ponoviti, i ovog srebra, za koje sad govori isto, ostavi prostora i motiva onima koji dolaze za još veći pothvat – kročiti na sljedeću stubu, najvišu na postolju. Štogod bilo uzrokom i svrhom njihovog posrnuća u finalu, to sigurno nije razlog da se za rusku bajku Hrvati ne zahvale Nebeskoj Majci. Je l’ u Mariji Bistrici, Međugorju (tamo, doduše, ima još netko kome bi bilo ljudski reći hvala) ili na nekom drugom mjestu, manje je važno.

Bitno je tek u znak zahvalnosti za Njen blagi pogled s Neba što grije srce zapjevati:

Čuj nas, Majko, nado naša, k tebi vapimo mi svi!
Svak ti srce sad iznaša, srce puno ljubavi.

Primi, primi mila Majko, naša srdašca.
To je sve što mogu dati tvoja dječica…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari