Pratite nas

Kolumne

Fra Željko Barbarić: Napast biti savršen

Objavljeno

na

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog.

Napast biti savršen.

Posebno u onim sredinama ili društvenim grupacijama gdje je uspjeh jedina priznata valuta, savršenost je nešto što se podrazumijeva. Savršeni rezultati, savršen izgled, figura, savršen osmijeh. Savršene ocjene. Savršen CV, životopis bez mane.

Kad se nekome predstavljamo, jasno, ne želimo da nas upozna ili zapamti po nečemu što bi moglo biti naš nedostatak. Možda čak ne želimo da nas pamte po nečemu smiješnom, nego se počesto baš ljudima želimo dopasti, svidjeti. Želim se svidjeti nekome. I ostaje vječno pitanje – čemu i zašto?

Kad se dvoje ljudi zavoli, ne vole se zato što su savršeni, nego zato što se vole zbog onoga kakvi zapravo jesu. Novi stupanj ljubavi jest u tome što i oni nedostatci i one mane postaju nešto po čemu je ta osoba koju volim prepoznatljiva.

Zašto onda patimo toliko od te pretvarajuće ljubavi, od onoga pretvaranja da mi se sviđa ono što mi se ne sviđa? Zašto onda svi oni pokušaji i mnoštvo utrošenog vremena u tuširanje i retuširanje životnih činjenica samo da bismo sakrili eventualne greške i trenutke kojih se ne ponosimo…

Kad se dvoje ljudi zavoli, važno je da ne kriju ništa jedno pred drugim. Ako postoje one stvari koje se kriju i sakrivaju, pitanje je koliko je taj odnos iskren i utemeljen na istini. A, ako tu nema istine, pitanje je koliko se tu radi o ljubavi, a koliko o nekakvom interesu.

Bog se zainteresirao za nas, rekao bih, tim više kad smo upali u grijehe. Ona priča o izgubljenoj ovci govori o Božjem interesu za onu jednu koja se isticala između ostalih ovaca baš po tome što nije djelovala savršeno. Bila je izgubljena. Kao i onaj izgubljeni sin koji je u prvom planu u čitavoj priči o milosrdnom Ocu. Bio je izgubljen i tako ‘privukao’ pažnju Boga koji voli i koji ne dopušta da propadne ijedan od onih koji su mu povjereni.

Jer taj Bog je onaj koji me zavolio prije grijeha, jučer dok još nisam bio zalutao.

Taj Bog je onaj koji me voli kad sam u grijehu, sada i danas kad sam u stanju lutanja i stanju traženja i na krivim mjestima. Taj Bog je onaj koji ne prestaje voljeti – njegova ljubav je zauvijek.

Božja ljubav prema čovjeku je na poseban način očitovana u čovjekovim nesavršenostima. Kad počnemo na ispovijedi govoriti svoje nesavršenosti, zapravo se događa proces liječenja i zbližavanja. Kad s nekim želimo produbiti vlastiti odnos, govorimo i one stvari na koje baš i nismo ponosni. Želimo da to čuje od nas, a ne od nekoga drugoga. Želimo zadržati odnos.

Ne događa li se ne nešto slično u sakramentu ispovijedi? Želimo zadržati odnos.

Želim da moj Bog od mene čuje ono na što baš nisam pretjerano ponosan. Želim mu kazati da nisam savršen i da neću biti savršen. I što se događa? Odnos se događa i dalje. Odnos postoji i dalje. Sveti Jeronim će nas na jednom mjestu podsjetiti da ne gubimo nadu u oproštenje zato što smo počinili mnoštvo zlodjela jer će velike grijehe uništiti veliko milosrđe.

Tajne i šutnja stvaraju podjele i procjepe. Skrivanje vodi prema stvaranju jaza, a istina je ona koja oslobađa čovjeka iz tog nevidljivog, a ipak tako opipljivog zatvora laži.

Laž je ona koja diže ograde oko sebe i prema drugome. Laž je ona koja stvara prividan ograđeni prostor vlastite sigurnosti (zapravo, vlastite predodžbe sigurnosti) oko sebe i prema drugome. Kako je takva sigurnost na klimavim nogama i uvijek u opasnosti da ne bude razotkrivena, onda ta sigurnost i nije više – sigurnost. Istina zbližava. Istina vodi na svjetlo. Istina ozdravlja. Istina oslobađa. Koliko je samo našem društvu potrebno istine. Koliko je samo današnjem čovjeku potrebno istine. O njemu samome. O Bogu kojega traži.

O istini koju traži.

Kad se dvoje ljudi zavoli, onda istina među njima raste. Onda ona nesavršenost u vidu raščupane kose (u usporedbi s onom frizurom koja je bila kao iz filmova na prvom spoju) ili u vidu nestrpljivog čekanja ispred trgovine ili zgrade (u usporedbi s onim nestrpljivim iščekivanjem prvog, drugog susreta) postaje još jedan vid upoznavanja i prihvaćanja, a ne još jedna prilika za osuđivanje i odbacivanje.

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog. Možda baš zato što je i sam takav, pa zna da je našao srodnu dušu, pravog prijatelja, životnog suputnika u nekome pred kim neće strepiti štogod pogriješiti, jer zna da je i sam grešan, slab, nesavršen… Božja milost je i u tom našem padu, grijehu, zločinu, pronašla mjesto svog veličanstvenog očitovanja. Gdje se nastanio grijeh, nadmoćno izobiluje milost, reći će sveti Pavao. A milost je opet još jedno ime za ljubav. Još jedno ime za istinu od koje se počesto skrivamo. Skrivamo se i od ljubavi. Zamisli apsurda. Bog se približava na osobit način onima koji su se udaljili od njega i izmišlja nove načine kako ih prigrliti i priljubiti. A ja se otimam i govorim da meni to ne treba, da ja nisam među takvima, da sam ja onaj s naslovnice…

Moja slabost je učinila Božju ljubav bližom. Apsurdno. Ali to moje udaljavanje znači još veću Božju angažiranost i još žarču ljubav. Sveto pismo spominje one konopce ljubavi kojima nas Bog privlači k sebi. A ta slabost koja se očituje u padovima (koje svim silama pokušavamo sakriti pred drugima, jer smo goli – sjetimo se Adama i Eve – pa uzimamo i mi to nekakvo smokvino lišće i pravimo pregače i sakrivamo svoju sramotu), otvara pukotinu u mojoj tobožnjoj jakosti i nadmoći i pred Bogom i pred ljudima za Božju milost. I ona se nastanjuje u tebi i u meni. Postajemo milosti puni kad priznajemo da smo goli, da smo glinene posude, da smo više za sluge negoli za gospodareva sina… Iz te prljavštine nesavršenosti i bjesomučne trke za sviđanjem nekomu ili nečemu dolazim do spoznaje – ne trebam se truditi svidjeti ljudima. A Bogu se ionako već sviđam. On me zamilovao od majčine utrobe, od majčina krila me prozvao svojim. Njemu sam se svidio u trenutku kad me zamislio i stvorio. To se nikada neće promijeniti. To si ponovi koji put danas i inače. Božja ljubav prema meni neće prestati ni iskapiti ni iščeznuti. On me volio jučer. On me voli danas. On će me voljeti zauvijek. U toj istini živjeti je blagoslov. Tu istinu širiti je poziv. U tu istinu uroniti je – raj.

fra Željko Barbarić / Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

IVICA ŠOLA: Flego nema smisla za ironiju: ja ga hvalim, a on se duri

Objavljeno

na

Objavio

U odgovoru na moj ironični tekst Gvozden Srećko Flego obilato se poziva na psihoanalizu. Sasvim legitimno. Ja neću početi s psihoanalizom, već s onomastikom.

Ne znam točno kada si je Gvozden Flego dodao i ime – Srećko. Nije niti bitno, niti je to nešto neobično, niti za osudu. Tijekom povijesti i danas mnogi ljudi su to radili. Jedan od najpoznatijih je Josif Visarjonovič Džugašvili, koji si je 1910. godine dodao ime “Staljin” da bi se, kao Gruzijac, malo više porusio, odmaknuo od svojih gruzijskih korijena. Politički oportuno.

Prema Ivanović-Petranovićevu “Rusko-srpskohrvatskom rečniku” ime Staljin dolazi od imenice “stalj” što prevode sa “čelik”, u prijevodu čelični čovjek, što je naša inačica imena Gvozden, piše Ivica Šola / Globus

Ovdje ne želim kao osobe povezati Gvozdena i Staljina, osim kao imenjake, tek se pozabaviti jednim onomastičkim fenomenom u kontekstu pomodnosti i političkih okolnosti i konformizma davanja imena djeci u određenim povijesnim razdobljima. Flego je rođen 1946. godine, prije Rezolucije Informbiroa kada je Tito Staljinu rekao “ne”.

To se jako odrazilo i na davanja imena djeci. Tako je tih godina, najviše 1947. godine, djeci davano ime Gvozden, da bi već 1948., nakon sukoba Tita i Staljina, ime Gvozden nestalo. Kasnije će se opet pojaviti kad su Moskva i Beograd olabavili. U to vrijeme pak kod ženskih imena imamo Kaćuše, Mašinke, Petoljetke…

Meni je Srećko lijepo ime, i drago mi je da ga je dodao Gvozdenu. Vremena se mijenjaju, treba se prilagoditi…

Baš u kontekstu onomastike i Flege (u daljnjem tekstu Gvozden) ovo uzmite kao udarnički tekst pod radnim naslovom “Kako se kalio Gvozden”.

Gvozden ne zna čitati, ili zna, ali ima psihoanalitičkih tikova. Već u uvodu svog reagiranja on tvrdi da sam ga nazvao “prevrtljivcem”. Ja sam za Gvozdena uporabio Krležinu sintagmu “vječiti pristav”, a ono što je vječito nije prevrtljivo, vječiti pristav je stoga čovjek kontinuiteta koji se prilagođava vremenu i modama, vlastiti antropomorfizam. Eto, ja zapravo hvalim Gvozdena, a on se duri. Uostalom, kako nešto tako čvrsto kao čelik (nomen est omen) može biti labavo, “prevrtljivo”.

Tako Gvozden, braneći svoj habitus “vječitog pristava”, pokušava izmiriti Poppera i Marxa, otvoreno društvo i zatvoreno društvo pa docira: “IŠ mi prigovara da sam se ‘presvlačio’ jer sam bio marksist i praksisovac a potom se priključio Sorosevoj zakladi Otvoreno društvo. Razlikujmo Marxovu misao od marksizma… O marksizmu sam davno pisao kao engelsizmu, kao otklonu od Marxa koji otpočinje Engels a nastavljaju njegovi sljedbenici.”

Tu Gvozden falsificira i Poppera i Marxa. Popper u djelu “Bijeda historicizma” jasno Marxa, citirajući Marxove, a ne Engelsove tekstove, Kapital poglavito, snažno odbija Marxove teorije kao neprijatelja otvorenog društva, kao historicizam. Socijalist Bryan Mage tu je vrlo jasan: “Ne mogu shvatiti kako bilo koji čovjek s dostatnom uporabom razuma može nakon Popperove kritike Marxa biti marksist.”

Gvozden tu brani Marxa od marksista koji su ga na čelu s Engelsom “iskrivili”, ali ne on svojom glavom, već “plagira” Marcusea i Blocha koji su također tvrdili da historicizam koji napada Popper jest Engelsovo iskrivljavanje, te da je Marx bio “egzistencijalist i humanist”. Da, humanist, to je vidljivo baš iz Manifesta koji Marx supotpisuje s Engelsom i koji završava “humanistički” – pozivom na nasilje, na krvoproliće. Završetak Komunističkog manifesta završava s govorom mržnje, protiv koje mrči marksist Gvozden. To je u zajedničkom tekstu Engels podmetnuo Marxu i proizveo “marksizam”?

S druge pak strane Marxa nazvati egzistencijalistom, Kierkegaardovim sljedbenikom, koji egzistencijalizmom ustaje u ime pojedinca, a ne kao Marx u ime kolektiva, zvanog klasa, je glupost. Možda je i Staljin egzistencijalist jer pojedincu, kao Kierkegaard, daje prednost pred “općim”, pred kolektivom, govoreći kako je “smrt jednog čovjeka tragedija, smrt milijuna statistika”. Gvozdene, Engelsu ne pakovati! A ni Kierkegaardu.

Tu je zgodan i jedan štiklec iz Gvozdenove marksističke karijere koji tumači jako dobro “kako se kalio Gvozden” u kontekstu Marxova historicističkog determinizma, a ispričao mi je to jedan njegov student koji može posvjedočiti.

Godine 1975. Gvozden je, kao asistent Vranickog, držao seminar iz marksizma te rekao kao se s “matematičkom izvjesnošću može izračunati kada će se socijalizam, kao prijelazni oblik, pretvoriti u komunizam”, na što se ovaj živući njegov student nasmijao i počela je rasprava u kojoj je Flego postao matematičar marksističke provenijencije. Oriđinal, rekli bi Dalmatinci.

Uz to Flego se hvali kako je nastava u to vrijeme bila pluralistička, “usporedna”, cvjetalo je, po Gvozdenu, tisuću cvjetova pa se uz Marxa predavalo i civilno društvo (muljancija, to je bilo moguće jedino na gramscijevskoj matrici preodgoja ljudi po mjeri komunizma, a ne liberalnoj), pa je bilo mjesta i za Foucaulta, Rortyja… To je Gvozdenova podvala, jer je zakonima bilo propisano (tko o čemu, Gvozden o toleranciji, otvorenosti, dogmatizmu) da je marksizam jedina ispravna filozofija.

Tako, kada je 1981. godine u časopis Filozofska istraživanja stigao tekst u kojem se kaže kako marksizam ne bi trebao biti povlaštena filozofija, kao član redakcije Gvozden se – usprotivio objavi toga članka! Ali zato s potpunom amnezijom u zadnjem Globusu meni predbacuje da podvaljujem, pa piše: “Podvala je i tvrdnja IŠ-e da želim određivati tko, što, gdje, kada i kako smije pisati. Zalagao sam se i ‘tada’ (u bivšem režimu I.Š.), zalažem se i sada za slobodu mišljenja i izražavanja.” Gvozden, narodski rečeno, laže, nije se zalagao za slobodu mišljenja u bivšem režimu, što je vidljivo iz njegova stava protiv članka 1981. godine. Zalaže li se danas? Ne, ali se skriva iza brige za Globus.

Onda su došle devedesete, kako pjeva Škoro, a Gvozden, koji je desetljećima predavao marksizam i cenzurirao ljude koji su ustali protiv marksizma kao povlaštene filozofije, na stranicama Ministarstva znanosti navodi da od 1992. predaje – socijalnu filozofiju. Desetljeća biografije profesora marksizma u borbi za bolju prošlost preko noći su isparila, a marksist postao – socijalni filozof i poperovac, iako je predavao filozofiju marksizma na istoimenoj katedri.

Jedna stvar me opasno zabrinjava kod Gvozdena. Manjak smisla za ironiju, za humor. Pa kada se sprdam s njegovim paradoksima od branitelja Šešelja do pape Franje, od štovatelja Marxa do njegove oprečnosti Poppera…, on bi sprdnju proglasio govorom mržnje. Taj totalitarni sindrom lijepo je orisao Kundera u romanu “Šala”. Kao nekoć o drugu Titu, ni o Gvozdenu se ne smiju pričati vicevi, a njegov životopis je jako dobar vic, na granici crnog humora.

Rabelais je takve kao Gvozden nazvao “agelastima”, ljudima koji “nikada nisu čuli Božji smijeh, agelasti su uvjereni da je istina očigledna, da svi ljudi nužno misle isto, i da su oni upravo ono što misle da jesu”. I zato mi je Gvozden smiješan, jer misli da je on ono što on misli da jest, umjesto da se nasmije samom sebi i svemu nemogućem što je uspio pomiriti u sebi. Kao kršćanin i vjernik, u duhu pape Franje, ja mu pokušavam pomoći oko samospoznaje, pa ga drugarski podsjećam tko je i što sve bio i činio.

Gvozdenova zadnja faza je, da nastavim u tonu Rabelaisa, ne tako davna, erotska, kada je prigrlio Marcuseovu “dopunu” Freuda, koji je ustao protiv odvajanja užitka i misli, zalažući se za puno zadovoljenje libida jer čovjek ne može biti sretan u takvom represivnom društvu.

Nakon Marxa, Poppera, ovu zadnju fazu Gvozdenovu, seksualne emancipacije na tragu frojdomarksizma, nazvao bih fazom Mica Trofrtaljka. Ta faza posebno je vidljiva u njegovoj nečitljivoj knjizi “Um, eros i društvo” gdje, kad je seksualnost u pitanju, Gvozden na tragu Marcusea oponira društvenim inhibicijama libida.

Ipak, Gvozden tu nije nimalo avangardan, društvenu represiju seksualnosti na praktičan način, dakle kao turbofolk praksisovka, razbila je još u bivšem režimu svojim umjetničkim angažmanom gospođa Milica Ostojić, umjetničkog imena Mica Trofrtaljka, koja je jasno svojim pjesmama među radnim narodom širila takve emancipatorske frojdomarksističke teze.

Dovoljno je na Youtubeu pogledati njene spotove pod naslovom: “I labavi ume da zabavi”, ili “Hoće deda malo meda”, kao i “Uteraj mi u garažu” i postat će vam jasno da se visoka filozofija, pa i Marcuse, može izraziti na sasvim jednostavan, čitljiv način, kao legendarna Mica Trofrtaljka.

Staljin je jednom prilikom rekao: “Drugovi, samokritika nam je nužna kao voda, kao zrak.” Slažem se s njim. A sigurno i Gvozden. Pa onda i Srećko. U konačnici i Flego. Sva trojica. Ukupno tri frtalja. Čekamo četvrti frtalj da se biografija zaokruži.

Ivica Šola / Globus

Ivica Šola odgovara Gvozdenu Srećku Flegi: Je li govor mržnje i ‘Hvaljen Isus i Marija’?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je Šešelj ujedinio naše drugove i drugarice

Objavljeno

na

Objavio

Kada se u glavnoj političkoj ulozi nađe Vojislav Šešelj, više uistinu nije važno što je to najpoznatiji četnički vojvoda učinio, nego koja se podvala skriva iza njegova čina. Nije pitanje je li Šešelj spalio ili zgazio hrvatsku zastavu u srbijanskoj skupštini u vrijeme posjeta hrvatskog parlamentarnog izaslanstva? Ili je možda samo to rekao? Pitanje je što je podvala?

Iza Šešeljevih predstava često su se skrivale vrlo velike podvale. Primjerice, njegovo četnikovanje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je dio ozbiljne, organizirane i sustavne ratne propagande koju su, skrivajući se iza Šešeljeve četničke šubare, vodile obavještajne strukture JNA, kolokvijalno KOS i srpske tajne službe.

Potpora JNA i Srbije

Njegova promocija u značajnu političku figuru u Srbiji potkraj devedesetih bio je Miloševićev pokušaj da stvori “opasniju” političku prijetnju od sebe samog. Njegov proces u Haagu bio je dio sustavne manipulacije starih KOS-ovih struktura, kojom su skrenuli odgovornost za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji sa sebe samih, s vrha JNA, odmaknuli je od Srbije i prebacili na svoje lokalne potrčke.

Šešeljevo mentalno stanje, na granici između genijalnosti i ludila, uz potrebu stalnog velikosrpskog performansa, činilo ga je idealnim izvođačem. Ali bez potpore JNA i države Srbije u zastrašivanju i progonu vojvođanskih Hrvata, Šešelj bi bio samo ekshibicionist s čestim zatvorskim epizodama.
Jedan od najslikovitijih primjera manipulativnog podmetanja Šešelja i “šešeljevaca” kao glavnih krivaca dogodio se nakon pada i okupacije Vukovara. Tko ne pamti one snimke pijanih četnika, koji odmah asociraju na vojvodu Šešelja, kako s četničkom zastavom hodaju ruševinama grada pjevajući “Druže Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”? Iz te je snimke nastala priča o četnicima koji su bili gospodari života i smrti nakon pada grada, o ubijanjima iz osvete i pijanstva.

No, važno je znati kako je nastala snimka. Nastala je tako što je propagandno odjeljenje JNA, koje su, dakako, vodili oficiri KOS-a, povelo 19. studenog 1991. godine iz Beograda nekoliko srpskih i stranih televizijskih ekipa u razgledavanje “oslobođenog grada”. Nastala je u uvjetima koji su bili pod apsolutnom kontrolom najelitnijih jedinica JNA, u režiji KOS-a, jutro nakon što je u Zagrebu potpisan sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice.
KOS je bio taj koji je poslao skupinu pijanih četnika pravo pred televizijske ekipe koje je doveo u grad. Strani reporteri su vidjeli kako im vojnici JNA donose nove količine pića. Ista skupina četnika, njih tridesetak, snimljena je iz više uglova, na različitim lokacijama. Tako je stvoren dojam da je grad zapravo pod četničkom okupacijom. Dok su oficiri KOS-a pripremali popise za planiranu likvidaciju ljudi koje su smatrali simbolima otpora, ti su pijani četnici unaprijed “slikom” predodređeni da jednoga dana postanu krivci. A slika ih je odmah povezala s njihovim vojvodom Šešeljem. Mozgovi i organizatori egzekucija unaprijed su se zaštitili Šešeljevom šubarom.

Manipulacija kao istina

Ta je manipulacija, učvršćena sudskim procesima u Beogradu, opstala u sudskim procesima u Haagu. S time što nisu mogli dokazati da je Šešelj imao ikakve zapovjedne ovlasti nad četnicima u Vukovaru, baš kao ni u Voćinu, Tovarniku, Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu…

Bez povezanosti Šešelja s KOS-ovom strukturom, koja je od njega napravila svoj propagandni instrument, putujuće ratno strašilo, nije bilo moguće osuditi ga, dokazati mu izravnu odgovornost za bilo koji zločin. A on je i pred Haaškim sudom odigrao značajnu ulogu: banalizacije rata, suda i srpske odgovornosti. Pa čak i kada je u svojoj obrani (točno) ukazivao na KOS-ovu ulogu u organizaciji zločina – i to je iz njegovih usta zvučalo kao banalizacija.

No, zanimljivo je u kojoj su mjeri hrvatske institucije, od DORH-a nadalje, tu manipulaciju KOS-a i srpskih tajnih službi prihvatile kao vlastitu istinu.

Šešelj nikad nije bio radikalni odmetnik (veliko)srpske politike, nego njezin propagandni instrument i ponekad radikalni glasnogovornik. Zato nije važno je li Šešelj zgazio i spalio hrvatsku zastavu u srpskoj skupštini. Važni su efekti ovog proizvedenog skandala. Važno je, kao onomad u Vukovaru, kakva je slika poslana u svijet.

A ta slika sugerira da Vučiću uistinu nije lako obuzdati svoga političkog oca Šešelja. Pa ga treba razumjeti. Da je Milorad Pupovac glavni zaštitnik hrvatskog državnog dostojanstva od Šešelja. Pa mu treba dati još veću ulogu. Da Hrvatska ugrožava Vučićeve europske napore svakim pokušajem da spere blato jugoslavenske komunističke i velikosrpske propagande s bl. kardinala Alojzija Stepinca, kojeg Vučić smatra gorim od Šešelja. Pa bi trebalo pokazati više razumijevanja za Vučićeve laži.

Recimo tako da se pod okriljem Plenkovićeva HDZ-a okupi još stabilnija i još naprednija koalicija, u kojoj će se naći mjesta i za Anku Mrak-Taritaš s Vesnom Pusić i njihov zahtjev za reviziju Vatikanskih ugovora. Nakon što promisli pola sata, pridružit će im se i Joško Klisović, odnosno Davor Bernardić iz SDP-a. Suglasno će spaliti Šešeljevu sliku. I sve će biti kao prije “mračnih” devedesetih. Sukladno starom partijskom načelu: vremena se mijenjaju, drugovi se rotiraju. I djeca, i djeca – dodala bih.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati