Pratite nas

Kolumne

Fra Željko Barbarić: Napast biti savršen

Objavljeno

na

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog.

Napast biti savršen.

Posebno u onim sredinama ili društvenim grupacijama gdje je uspjeh jedina priznata valuta, savršenost je nešto što se podrazumijeva. Savršeni rezultati, savršen izgled, figura, savršen osmijeh. Savršene ocjene. Savršen CV, životopis bez mane.

Kad se nekome predstavljamo, jasno, ne želimo da nas upozna ili zapamti po nečemu što bi moglo biti naš nedostatak. Možda čak ne želimo da nas pamte po nečemu smiješnom, nego se počesto baš ljudima želimo dopasti, svidjeti. Želim se svidjeti nekome. I ostaje vječno pitanje – čemu i zašto?

Kad se dvoje ljudi zavoli, ne vole se zato što su savršeni, nego zato što se vole zbog onoga kakvi zapravo jesu. Novi stupanj ljubavi jest u tome što i oni nedostatci i one mane postaju nešto po čemu je ta osoba koju volim prepoznatljiva.

Zašto onda patimo toliko od te pretvarajuće ljubavi, od onoga pretvaranja da mi se sviđa ono što mi se ne sviđa? Zašto onda svi oni pokušaji i mnoštvo utrošenog vremena u tuširanje i retuširanje životnih činjenica samo da bismo sakrili eventualne greške i trenutke kojih se ne ponosimo…

Kad se dvoje ljudi zavoli, važno je da ne kriju ništa jedno pred drugim. Ako postoje one stvari koje se kriju i sakrivaju, pitanje je koliko je taj odnos iskren i utemeljen na istini. A, ako tu nema istine, pitanje je koliko se tu radi o ljubavi, a koliko o nekakvom interesu.

Bog se zainteresirao za nas, rekao bih, tim više kad smo upali u grijehe. Ona priča o izgubljenoj ovci govori o Božjem interesu za onu jednu koja se isticala između ostalih ovaca baš po tome što nije djelovala savršeno. Bila je izgubljena. Kao i onaj izgubljeni sin koji je u prvom planu u čitavoj priči o milosrdnom Ocu. Bio je izgubljen i tako ‘privukao’ pažnju Boga koji voli i koji ne dopušta da propadne ijedan od onih koji su mu povjereni.

Jer taj Bog je onaj koji me zavolio prije grijeha, jučer dok još nisam bio zalutao.

Taj Bog je onaj koji me voli kad sam u grijehu, sada i danas kad sam u stanju lutanja i stanju traženja i na krivim mjestima. Taj Bog je onaj koji ne prestaje voljeti – njegova ljubav je zauvijek.

Božja ljubav prema čovjeku je na poseban način očitovana u čovjekovim nesavršenostima. Kad počnemo na ispovijedi govoriti svoje nesavršenosti, zapravo se događa proces liječenja i zbližavanja. Kad s nekim želimo produbiti vlastiti odnos, govorimo i one stvari na koje baš i nismo ponosni. Želimo da to čuje od nas, a ne od nekoga drugoga. Želimo zadržati odnos.

Ne događa li se ne nešto slično u sakramentu ispovijedi? Želimo zadržati odnos.

Želim da moj Bog od mene čuje ono na što baš nisam pretjerano ponosan. Želim mu kazati da nisam savršen i da neću biti savršen. I što se događa? Odnos se događa i dalje. Odnos postoji i dalje. Sveti Jeronim će nas na jednom mjestu podsjetiti da ne gubimo nadu u oproštenje zato što smo počinili mnoštvo zlodjela jer će velike grijehe uništiti veliko milosrđe.

Tajne i šutnja stvaraju podjele i procjepe. Skrivanje vodi prema stvaranju jaza, a istina je ona koja oslobađa čovjeka iz tog nevidljivog, a ipak tako opipljivog zatvora laži.

Laž je ona koja diže ograde oko sebe i prema drugome. Laž je ona koja stvara prividan ograđeni prostor vlastite sigurnosti (zapravo, vlastite predodžbe sigurnosti) oko sebe i prema drugome. Kako je takva sigurnost na klimavim nogama i uvijek u opasnosti da ne bude razotkrivena, onda ta sigurnost i nije više – sigurnost. Istina zbližava. Istina vodi na svjetlo. Istina ozdravlja. Istina oslobađa. Koliko je samo našem društvu potrebno istine. Koliko je samo današnjem čovjeku potrebno istine. O njemu samome. O Bogu kojega traži.

O istini koju traži.

Kad se dvoje ljudi zavoli, onda istina među njima raste. Onda ona nesavršenost u vidu raščupane kose (u usporedbi s onom frizurom koja je bila kao iz filmova na prvom spoju) ili u vidu nestrpljivog čekanja ispred trgovine ili zgrade (u usporedbi s onim nestrpljivim iščekivanjem prvog, drugog susreta) postaje još jedan vid upoznavanja i prihvaćanja, a ne još jedna prilika za osuđivanje i odbacivanje.

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog. Možda baš zato što je i sam takav, pa zna da je našao srodnu dušu, pravog prijatelja, životnog suputnika u nekome pred kim neće strepiti štogod pogriješiti, jer zna da je i sam grešan, slab, nesavršen… Božja milost je i u tom našem padu, grijehu, zločinu, pronašla mjesto svog veličanstvenog očitovanja. Gdje se nastanio grijeh, nadmoćno izobiluje milost, reći će sveti Pavao. A milost je opet još jedno ime za ljubav. Još jedno ime za istinu od koje se počesto skrivamo. Skrivamo se i od ljubavi. Zamisli apsurda. Bog se približava na osobit način onima koji su se udaljili od njega i izmišlja nove načine kako ih prigrliti i priljubiti. A ja se otimam i govorim da meni to ne treba, da ja nisam među takvima, da sam ja onaj s naslovnice…

Moja slabost je učinila Božju ljubav bližom. Apsurdno. Ali to moje udaljavanje znači još veću Božju angažiranost i još žarču ljubav. Sveto pismo spominje one konopce ljubavi kojima nas Bog privlači k sebi. A ta slabost koja se očituje u padovima (koje svim silama pokušavamo sakriti pred drugima, jer smo goli – sjetimo se Adama i Eve – pa uzimamo i mi to nekakvo smokvino lišće i pravimo pregače i sakrivamo svoju sramotu), otvara pukotinu u mojoj tobožnjoj jakosti i nadmoći i pred Bogom i pred ljudima za Božju milost. I ona se nastanjuje u tebi i u meni. Postajemo milosti puni kad priznajemo da smo goli, da smo glinene posude, da smo više za sluge negoli za gospodareva sina… Iz te prljavštine nesavršenosti i bjesomučne trke za sviđanjem nekomu ili nečemu dolazim do spoznaje – ne trebam se truditi svidjeti ljudima. A Bogu se ionako već sviđam. On me zamilovao od majčine utrobe, od majčina krila me prozvao svojim. Njemu sam se svidio u trenutku kad me zamislio i stvorio. To se nikada neće promijeniti. To si ponovi koji put danas i inače. Božja ljubav prema meni neće prestati ni iskapiti ni iščeznuti. On me volio jučer. On me voli danas. On će me voljeti zauvijek. U toj istini živjeti je blagoslov. Tu istinu širiti je poziv. U tu istinu uroniti je – raj.

fra Željko Barbarić / Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivica Šola: Veliki europejac u crnom

Objavljeno

na

Objavio

Svi se zakačili za riječi šefa, ni manje ni više, Europskog parlamenta Antonija Tajanija, političara iz Berlusconijeva stada, koji je sasvim pošteno i iskreno rekao što misli čija je Istra, čija je Dalmacija. Talijanska, a čija bi bila.

Pogrešno je ove Tajanijeve riječi o talijanskoj Dalmaciji promatrati kao gaf. U zakačenosti svekolike hrvatske javnosti za njegov gotovo “ratni” poklič “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”, svima je promaknula rečenica u kojoj se referirao na autore i “inspiraciju” prije tog usklika.

Kada sam pogledao snimku cijeloga govora, u četvrtoj minuti Tajani, šef EP-a, pozvao se na Renza de’ Vidovicha, čovjeka koji već desetljećima kroz svoje političko i publicističko djelovanje negira hrvatski karakter Dalmacije, a Dalmatince smatra posebnom nacijom niklom iz skuta talijanske kulture.

‘Dalmazia nazione’

U djelu, ogromnom rječniku “Dalmazia nazione”, De’ Vidovich odriče bilo kakav karakter hrvatskosti Dalmacije te polazeći, poput Mussolinija, još od Ilira i Rimskog Carstva, Slaveni su po njemu tek integrirani u romansko-talijansku kulturu, te piše: “Ako dalmatinski autori pišu na hrvatskom jeziku, srpskom ili crnogorskom, ako se izjašnjavaju kao Morlaci, oni ulaze u kontekst kulture dalmatinske nacije i čine njenu važnu komponentu, pa autori ove knjige te iste autore stavljaju na istu razinu kao one koji pišu latinskim, talijanskim… i čine konstitutivni element ove (dalmatinske) višejezične nacionalnosti koja ima analogne strukture kao trojezična švicarska nacija, ili dvojezične nacije poput Belgijaca, Kanađana, Iraca.” Za De’ Vidovicha netko može biti talijanske rase, ali se osjećati kao Hrvat, pod prisilom. To je nebitno, bitno je da je dalmatinska, višejezična nacija koju je stvorila talijanska kultura, zasebni nacionalni entitet od ostatka Hrvatske.

Koji je onda sljedeći korak kada je razvoj i očuvanje “dalmatinske nacije” u pitanju? Za De’ Vidovicha to je povratak dalmatinske nacije talijanskoj kulturi iz koje je i nastala, a glavnu ulogu u tome treba imati Europska unija koja mora, veli on, “eliminirati države nacije” i preuzeti koncept “nacionalne kulture kao razlikovnog elementa među narodima”.

Drugim riječima, “vratiti” federalizacijom EU-a Dalmaciju Italiji kojoj je i “oteta”, najprije od Austro-Ugarske, danas od RH. Vidoviti De’ Vidovich kliče, više Europe – manje suverenista, a to, gle čuda, “pomalo” skriveno zastupa i Tajani koji se pozvao na De’ Vidovicha. Podlo – zagovaraju federalizaciju Europe kao krinku za obnovu starih pretenzija kolonijalnih sila, u ovom slučaju Italije.

De’ Vidovich je rođen u Zadru, odakle je pobjegao u Trst uslijed savezničkog bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata. On nije makar tko, kao član postfašističke stranke Talijanski socijalni pokret – Nacionalna desnica, obnašao je zastupničke i visoke političke funkcije, a odlikovao ga je Tajanijev stranački šef i sponzor Berlusconi za posebne zasluge vraćanja Talijanima talijanskog, napose u Trstu.

Nije onda čudno, što je promaklo svima, da se Tajani, prije nego što je “nazdravio” u čast talijanske Istre i Dalmacije, pozvao na lik i djelo Renza de’ Vidovicha, što Tajanijevu govoru pridaje puno veću zloću od samog dozivanja talijanske Istre i Dalmacije.

Kada se šef Europskog parlamenta, pored jednog od najvećih Splićana prošlog stoljeća Enza Bettize, koji puno više i pametnije ima reći o Splitu, Dalmaciji i njihovu slojevitom interkulturalnom i političkom identitetu, ipak opredijeli za jednog postfašista, koji kroz projekt slabljenja europskih država na konto jače integracije Europe, protiv država nacija, želi ponovno maznuti Dalmaciju, to nije više skandalozno, već korektno otkrivanje velikog europejca u crnom, Antonija Tajanija.

Ruggiero Boscovich

Zato je od strane naših vlasti puno važnije od natjecanja u “zgražanjima”, bilo da se radi o Pantovčaku ili Plenkoviću, kojemu je Tajani prijatelj, upitati ga: kada se već pozvao u svom govoru o talijanskoj Dalmaciji i Istri na notornog znanstvenog manipulatora, talijanskog postfašista Renza de’ Vidovicha, dijeli li onda Tajani i Vidovicheve političke stavove kada je “dalmatinska nacija” u pitanju, kao i mjesto Dalmacije u Europskoj uniji kao dijelu Italije pod krinkom kulture?

Problem je, dakle, puno dublji i širi. Talijani svojataju, među inim, i Ruđera Boškovića. Sam Bošković u odgovoru D’Alambertu je jasno rekao da nije Talijan, a kada je vidio hrvatske vojnike u Beču, bratu je napisao da su to “naši Hrvati”.

Kada su Talijani podizali spomenik Boškoviću u Milanu, Tuđman je tražio da mu se ime napiše “Ruđer Bošković”, umjesto Ruggiero Boscovich, “vidovichi” su odbili, pa je i Tuđman odbio doći na takvu krivotvorinu u kojoj su, od Talijana, još samo Srbi maštovitiji.

Od akademske zajednice do visoke talijanske politike i visokog klera u Vatikanu, ono što je Tajani izgovorio, a De’ Vidovich osmislio, njihov je “mainstream”. U tom kontekstu, projekt “više Europe, manje suverenih država” djeluje kao toksičan koncept.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

prof. Ante Nazor: Ništa u Tajanijevoj izjavi nije dvosmisleno. Sve je jasno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju

Objavljeno

na

Objavio

Pjesnici su od uvijek bili “čuđenje u svijetu“. Sada su ih u Hrvatskoj zamijenili političari. Nenad Porges pita na fejsu: “Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne?“

Zastupnik Milorad Pupovac je blago, skoro pastoralno opomenuo sve koji podržavaju referendumske inicijative i nazvao ih “pederima i huljama“. U zao čas. Malo se preračunao. Naime, Sabor je u tom trenutku vodio Milijan Brkić koji ne dopušta da se više od 400.000 ljudi etiketira uvredljivim usporedbama. Stoga je odmah izbacio iz sabornice -Nikolu Grmoju jer on misli da nije hulja, a ne daj Bože ni peder. Red, rad i disciplina…

UEFA kažnjava hrvatske klubove za tzv. govor mržnje. Pupovca ubuduće treba prijaviti UEFA-i. Naivni su uvjereni da UEFA već vodi postupak protiv još jednog progresivno-liberalnog zastupnika Nenada Stazića koji je javno zavapio i bolno zažalio što njegovi 1945.g. nisu svoj posao obavili do kraja. Ili točnije rečeno – obavili su ga krajnje šlampavo. Što god to značilo. Rodbina i potomci onih petsto ili šesto tisuća pobijenih u ta nezaboravna vremena znaju što to znači.

No, rigidni desničari se na fejsu pitaju zašto “pederi i hulje“ nisu Pupovcu energično uzvratili te ujedno dali logičan odgovor. Zato što su oni pragmatični ”pederi i hulje”. Što je Stazić nitko i ne pita. Pojma nemam zašto? Vjerojatno se radi o ustavnom pravu na slobodu izražavanja. Kad se prijeđu granice te apstraktne slobode onda se desi svjetski presedan.

Tako su u Splitu vaterpolisti Crvene zvezde malo prošetali Rivom. Mirni i nekonfliktni torcidaši htjeli su ih nešto priupitati zbog čega je nastao nesporazum i jedan od vaterpolista je skočio u more, a mirni i povučeni torcidaši nisu skočili za njim kako bi ga spasili od utapanja. I priča tu završava. U slobodarskom Splitu “skakali“ su u more i beogradski automobili, “skakao“ je u more i Zdravko Mamić (doduše u Bolu na Braču), ali sve je to završilo klasičnom pričom o našima i vašima. Ali ovo s vaterpolistima Zvezde je priča bez elemenata klasike.

Ovdje se radi o političkom hororu. Zvezda više ne želi igrati tzv. Regionalnu ligu ni u Splitu ni u bilo kojem gradu koji nije bar 200 km udaljen od Splita. U svakom zlu, u pravilu, ima i neko dobro. Sad bi moji Ličani, poznati po svom talentu za plivanje i vaterpolo, mogli dobiti u Gospiću olimpijski bazen i tako spasiti Regionalnu ligu. Tada nitko više neće zlobno pitati “Što je osam Ličana u vodi?“ Odgovor je ”splav”, a nakon toga opći smijeh.

Zvezda će ubuduće moći igrati u mirnoj i pastoralnoj atmosferi u, recimo, Gospiću. Tada će čak i Šokre Beljak imati priliku vidjeti kako izgleda “bratstvo i jedinstvo“ na djelu. Zaboravit će se i službeni demarš Srbije zbog ovog “belosvetskog“ skandala.

O ”pederima i kurvama”

Prisjetih se situacije kad su Sportske novosti, ne tako davno, izvještavale s Europskog juniorskog prvenstva u kajaku u kanuu koje se održavalo u jednako tako idiličnom srpskom gradu Kraljevu. Čast da nosi hrvatsku zastavu imao je Varaždinec Matej Herkov čiji otac je Robert, invalid Domovinskog rata. Uglavnom, Matej je bio u Kraljevu napadnut flašama i čašama pa je završio u bolnici na šivanju. Policija je brzo pronašla 29-godišnjeg napadača kojem je u Beogradu suđeno za pokušaj ubojstva! E sad, sve ovo iznosim samo zbog usporedbe.

Gradonačelnik Kraljeva Ljubiša Simović se ispričao. Gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara se ispričao i tko se još sjeća pokušaja ubojstva hrvatskog veslača u Kraljevu? A sjeća li se još itko skoka Zvezdinog vaterpolista u more?

Iz dana u dan žilavi hrvatski “antifašisti“ i njihovi medijski pomagači, cvile, krste se i prosto ne mogu ”da veruju” da je tako nešto moguće u klerofašističkoj Lepoj njihovoj. Jedan takav rigidni tip provocira na fejsu pa se tobože pita: “Ovo što je bilo u Splitu osuđujem, samo me zanima što bi bilo u Beogradu da se prošećem u kockicama? Ok, znam!“ I svi mi bojim se znamo.

Zamislite da general Glasnović sve svoje političke neistomišljenike u Saboru nazove kurvama i pederima. Bi li naši ljevičarski falangisti to nazvali “burnom reakcijom“ i “žestokim obračunom sa suverenistima“? A “pederi i hulje“ uredno uplaćuju u proračun novac kojim se, između ostalog, financiraju i Pupovčeve Novosti koje “duhovito“ deru po svima koji misle malo drugačije nego oni.

Možda je napokon jedan normalan i pragmatičan prijedlog na N1 televiziji dao ”istoričar” Hrvoje Klasić: “Đokovića i Kekina za predsjednike, i odnosi Srbije i Hrvatske bit će bolji“. Napokon smo od njega čuli nešto racionalno, pošteno i relaksirajuće. Srbina Đokovića za predsjednika Srbije, a Srbina Kekina za predsjednika Hrvatske i odnosi će biti savršeni. Što se ono zapitao na početku teksta Nenad Porges? Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne? A zašto ne i za neke naše povjesničare?

Na vijest da Kolinda dobiva 55% glasova, navodno je Anka Taritaš Mrak promptno izjavila: “Ovo je podvala! Ne čujem nikakve glasove!”

Trump je još jednom preveslao našmrcane holywoodske glumce i Demokrate te će zid prema Meksiku sagraditi ne za 5 nego za 17 milijardi dolara. Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju. Krasnec, Trkanjac, Šerić, Andabaka, Tomašević, Gerovac, Pofuk, Biočina, Vlašić, Tomić, Pavičić, Bajruši, Toma, Vitas, Brumec, Pavelić, Žonja…sve sami lijevi medijski falangisti “prosto ne mogu da veruju“.

Koliko bi se za te milijarde moglo sagraditi dječjih vrtića, koliko snimiti dječjih crtića…i bla, bla, bla do beskonačnosti. Međutim, u neka slavna vremena njihovi lijevi predci nisu bili tako iskreno ogorčeni kad su se gradili neki epski zidovi.

Recimo 13. kolovoza 1961.g. bila je počela gradnja jednog 160 km dugačkog zida, idiličnog imena “Antifašistički obrambeni zid“ koji je odvajao Zapadni od istočnog Berlina. Taj zid je bio “izraz težnje“ naroda u DDR-u da se odjeli od trulog kapitalizma. Da ga se nije bilo izgradilo DDR bi bio doslovno ostao bez stanovnika. Međutim, Trumpov zid je sramota! Samo mali primjer povijesne farizejštine naših lijevih medijskih falangista.

Damira Gregoret kao nova Jelena Lovrić koja je ‘stjerala’ KGK u kut

Dok ovo pišem gledam konferenciju za tisak naše Predsjednice Republike. Tu se našla i nova ljevičarska zvijezda lijevog RTL-a – Damira Gregoret. Nova Jelena Lovrić strpljivo je čekala svojih pet minuta. I dočekala. Njezina pitanja su trajala u pravilu duplo duže od odgovora koje je mogla očekivati. Otprilike mislite li još uvijek da je ZDS stari hrvatski pozdrav… jer je uz taj pozdrav NDH poklonio Italiji Istru, otoke, Rijeku…, ali Boku Kotorsku i Srijem nije spomenula.

Kao i svaka mlada i hrabra plavuša Damira je stjerala KGK u kut i ova je skrušeno priznala da je samo slušala svoje loše savjetnike…Kako jednoj plavuši objasniti da su 12.studenog 1920.g. u Rapalu, gradiću pored Genove, predstavnici Kraljevine SHS i predstavnici Kraljevine Italije potpisali ugovor kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška, Kranjska, Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža, te je stvorena “slobodna država“ Rijeka pod talijanskom upravom. Točno sve ono što je Musolini 1918.g. u govoru u Riječkom kazalištu i tražio za Italiju. I što je onda još pod ZDS poklonjeno 1941.g. Italiji?

Plavuša nije KGK pitala što je s pozdravom ZDS bilo za trajanja Domovinskog rata, kad se s tim pozdravom jurišalo i ginulo sve do Oluje. Nije pitala ni što je s pjesmom Čavoglave koja se skoro tisuću puta izvodila na radio postajama, koncertima, a znamo da ZDS označava sam početak te pjesme. Plavuša je vjerojatno jedva čula da je HOS-ov spomenik ne tako davno premješten iz Jasenovca u Novsku i da je na njemu i dan danas ZDS te da na njega do sada nitko nije našarao srp i čekić i zasuo trulim jajima. Možda je razlog tomu što na njega paze hosovci.

Neki naši lijevi novinari pišu, misle i djeluju kao da im je mentor bio čuveni srpski akademik Jovan Deretić koji nas uvjerava da su Spartanci, Nijemci i Irci bili Srbi. Naš Jovan uvjeren je da su Srbi nastali čak i prije amebe… za njih su Hrvati koji tijekom dana bilo gdje ustanu – čisti ustaše.

Legendarni nogometaš Zlatan Ibrahimović upitan je ovih dana za komentar svih tih nagrada koje je ove godine strpljivo i sistematski skupio Luka Modrić. On je podvukao jednu činjenicu: “Moja majka je Hrvatica, a porijeklom je iz istog kraja odakle je i Luka, zato sam sretan. To je dio moje krvi“. Komentar srpskog lista ”Informer” na tu izjavu Ibrahimovića gotovo je isti kao da mu je dopisnica Damira Gregoret: “Zlatane, sram te bilo! Ibrahimović veliča ustaštvo!”

Puna je Hrvatska raznih Damira, Jelena, Tomića, Zorana Ercega itd. Je li Damiri i RTL-u ikada palo na pamet da upita časnog zastupnika Nenada Stazića zašto misli da antife nisu 1945.g. obavile svoj posao do kraja. No, pustimo RTL i Damiru Gregoret neka čvrsto koračaju k nekoj od Večernjakovih ruža.

‘Hido, kome da ostavim Hrvatsku?, zavapio je navodno Tuđman

Ante Tomić teško da će dobiti Večernjakovu ružu. Možda nešto drugo, ali to neće mirisati k’o ruža. Hido Biščević je objavio neki svoj razgovor s Tuđmanom u kojem ga je Tuđman navodno upitao: “Hido, kome da ostavim Hrvatsku?“ I sad na scenu stupa analitički genije iz podoficirske škole JNA.

Naš analitičar se još danas trese na pomisao da ima netko tko je mislio da ima Hrvatsku, cijelu zemlju, sve ljude, planine, rijeke, polja, šume, more, renesansne gradove, barokne gradove, orjunaške gadove, hiljadu otoka, Maslenički most, tunel Učku, stadion u Maksimiru, Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski… I sve ovo je nabrojio samo da bih mogao nadrljati završnu opservaciju o Tuđmanu: “Utemeljitelja moderne hrvatske države ni u njegovim najboljim danima nije krasila velika razboritost, a pod kraj života, kad su tajne službe na njegovo veselje namještale Dinamove utakmice (vjerojatno mudri Ante sumnja na utakmicu Dinamo : Partizan 5:0) znao je, stručno psihijatrijski kazano, biti lud k’o kupus“.

Ante blago sumnja kako čitavo društvo ima bolestan odnos s Tuđmanom i njegovom politikom pa nastavlja: “Svjedoči o tome i slučaj ratnog veterana Zorana Ercega, kojeg su priveli na policiji…“ Tu se naš analitičar našao u pat poziciji. Znao on da Zoran Erceg nije ni dragovoljac ni branitelj niti mobiliziran sudionik pa ga je mudro nazvati “ratnim veteranom“. E, sad je li on ratni veteran Ratka Mladića ili Milana Martića to ne zna ni naš analitičar. Tuđmanov sigurno nije. To bi trebalo javno zapitati trenutnog ministra branitelja ili njegove prethodnike. I ja se slažem da Zoran Erceg ima pravo temeljem čl.38 Ustava RH iznositi svoje mišljenje kao što i Tomić može javno trkeljati svoje nepročešljane duhovitosti. Kao što je i rekao Voltaire: “Jedina vrlina kojom se čovjek ne može pohvaliti je skromnost“. Ali… naši lijevi novinari mogu i to.

Voltaire je rekao: “Ne odobravam to što ste rekli, ali ću do svoje smrti braniti vaše pravo da to kažete“ s mojim dodatkom – da to kažete i činite majmuna od sebe.

Jeste li ikada pročitali, čuli ili gledali nešto što sliči na obračun četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu? Akteri su uvijek isti. Partizani i Nijemci. Name, već su me nekoliko puta moji čitatelji molili da nešto napišem o toj “utakmici“. Tekma je odigrana na Lijevča polju nedaleko od Banja Luke, a trajala je nešto dulje od 90 minuta. Započela je 30. ožujka, a završila 8. travnja 1945.g. Četnike je vodio vojvoda Pavle Đurišić, a ustaše general Vladimir Metikoš.

Rezultat je bio kao Dinamo : Partizan – 5:0. Tuđman nije preko tajnih službi mogao srediti pobjedu kombiniranoj četničko partizanskoj momčadi. Nakon svih sjajnih pobjeda koje su partizani postigli bježeći pred “nadmoćnim“ neprijateljem red je da se i trogloditski desničari vesele jednoj njihovoj pobjedi nad četnicima. Usput rečeno, tu bitku nakon Drugog svjetskog rata četnički su emigranti nazvali “drugim Kosovom.“

Ne bi Knin nikada bio najtopliji grad u Hrvatskoj da srpski lideri ne dolaze onamo svako malo dizati temperaturu.

Hrvatska je zgrožena. Kćeri Albanca Adem Shalia, inače članu SDP-a, neki je klerofašist u razredu upaljačem na nadlaktici spalio kožu u obliku omraženog slova ”U”. Jasno je da mladi “ustaša“ to ne bi mogao napraviti da se djevojka barem minimalno opirala.

Naravno, skočio je na noge lagane i naš Pupi i oštro osudio… što? Možda to što su novinari Slobodne skinuli slike djevojke u majici s ustaškim znakovljem. Možda su joj silom navukli i tu majicu. No, ne treba sitničariti. Važno je da “ustaška zmija“ gmiže Hrvatskom. Vrlo je važan kontinuitet kojim pretvaramo ovu zemlju u veliku ustašiju pa ni Ibrahimović ne smije spomenuti da mu je majka Hrvatica. Ustaša odvratni…

Uglavnom, slika s ustaškom majicom nestala je s profila djevojke, a zamijenila ju je slika s cvjetićima u kosi. Kako bi se poetski reklo s “osmjehom u kosi“. Šizofrena “kontrarevolucija“ preplavila je RH. Pomalo podsjeća na 1991. godinu. Ustašluk, proganjanje zbog ZDS, progresivno “kidisanje“ na spomenik Franje Tuđmana, itd. Volio bih vidjeti da se to dogodi s kipom Georgeu Washingtona u SAD-u ili Giuseppea Garibaldia u Italiji. Volio bih vidjeti… ali to vidjeti neću. Osim u RH.

Albert Einstein je jednom gorko zaključio: “Političari nas varaju, varali su nas i varat će nas… Milijarde još nerođenih ljudi već su prevareni, a njihovi životi, zdravlje i blagostanje su izigrani!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari