Pratite nas

Kolumne

Fra Željko Barbarić: Napast biti savršen

Objavljeno

na

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog.

Napast biti savršen.

Posebno u onim sredinama ili društvenim grupacijama gdje je uspjeh jedina priznata valuta, savršenost je nešto što se podrazumijeva. Savršeni rezultati, savršen izgled, figura, savršen osmijeh. Savršene ocjene. Savršen CV, životopis bez mane.

Kad se nekome predstavljamo, jasno, ne želimo da nas upozna ili zapamti po nečemu što bi moglo biti naš nedostatak. Možda čak ne želimo da nas pamte po nečemu smiješnom, nego se počesto baš ljudima želimo dopasti, svidjeti. Želim se svidjeti nekome. I ostaje vječno pitanje – čemu i zašto?

Kad se dvoje ljudi zavoli, ne vole se zato što su savršeni, nego zato što se vole zbog onoga kakvi zapravo jesu. Novi stupanj ljubavi jest u tome što i oni nedostatci i one mane postaju nešto po čemu je ta osoba koju volim prepoznatljiva.

Zašto onda patimo toliko od te pretvarajuće ljubavi, od onoga pretvaranja da mi se sviđa ono što mi se ne sviđa? Zašto onda svi oni pokušaji i mnoštvo utrošenog vremena u tuširanje i retuširanje životnih činjenica samo da bismo sakrili eventualne greške i trenutke kojih se ne ponosimo…

Kad se dvoje ljudi zavoli, važno je da ne kriju ništa jedno pred drugim. Ako postoje one stvari koje se kriju i sakrivaju, pitanje je koliko je taj odnos iskren i utemeljen na istini. A, ako tu nema istine, pitanje je koliko se tu radi o ljubavi, a koliko o nekakvom interesu.

Bog se zainteresirao za nas, rekao bih, tim više kad smo upali u grijehe. Ona priča o izgubljenoj ovci govori o Božjem interesu za onu jednu koja se isticala između ostalih ovaca baš po tome što nije djelovala savršeno. Bila je izgubljena. Kao i onaj izgubljeni sin koji je u prvom planu u čitavoj priči o milosrdnom Ocu. Bio je izgubljen i tako ‘privukao’ pažnju Boga koji voli i koji ne dopušta da propadne ijedan od onih koji su mu povjereni.

Jer taj Bog je onaj koji me zavolio prije grijeha, jučer dok još nisam bio zalutao.

Taj Bog je onaj koji me voli kad sam u grijehu, sada i danas kad sam u stanju lutanja i stanju traženja i na krivim mjestima. Taj Bog je onaj koji ne prestaje voljeti – njegova ljubav je zauvijek.

Božja ljubav prema čovjeku je na poseban način očitovana u čovjekovim nesavršenostima. Kad počnemo na ispovijedi govoriti svoje nesavršenosti, zapravo se događa proces liječenja i zbližavanja. Kad s nekim želimo produbiti vlastiti odnos, govorimo i one stvari na koje baš i nismo ponosni. Želimo da to čuje od nas, a ne od nekoga drugoga. Želimo zadržati odnos.

Ne događa li se ne nešto slično u sakramentu ispovijedi? Želimo zadržati odnos.

Želim da moj Bog od mene čuje ono na što baš nisam pretjerano ponosan. Želim mu kazati da nisam savršen i da neću biti savršen. I što se događa? Odnos se događa i dalje. Odnos postoji i dalje. Sveti Jeronim će nas na jednom mjestu podsjetiti da ne gubimo nadu u oproštenje zato što smo počinili mnoštvo zlodjela jer će velike grijehe uništiti veliko milosrđe.

Tajne i šutnja stvaraju podjele i procjepe. Skrivanje vodi prema stvaranju jaza, a istina je ona koja oslobađa čovjeka iz tog nevidljivog, a ipak tako opipljivog zatvora laži.

Laž je ona koja diže ograde oko sebe i prema drugome. Laž je ona koja stvara prividan ograđeni prostor vlastite sigurnosti (zapravo, vlastite predodžbe sigurnosti) oko sebe i prema drugome. Kako je takva sigurnost na klimavim nogama i uvijek u opasnosti da ne bude razotkrivena, onda ta sigurnost i nije više – sigurnost. Istina zbližava. Istina vodi na svjetlo. Istina ozdravlja. Istina oslobađa. Koliko je samo našem društvu potrebno istine. Koliko je samo današnjem čovjeku potrebno istine. O njemu samome. O Bogu kojega traži.

O istini koju traži.

Kad se dvoje ljudi zavoli, onda istina među njima raste. Onda ona nesavršenost u vidu raščupane kose (u usporedbi s onom frizurom koja je bila kao iz filmova na prvom spoju) ili u vidu nestrpljivog čekanja ispred trgovine ili zgrade (u usporedbi s onim nestrpljivim iščekivanjem prvog, drugog susreta) postaje još jedan vid upoznavanja i prihvaćanja, a ne još jedna prilika za osuđivanje i odbacivanje.

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog. Možda baš zato što je i sam takav, pa zna da je našao srodnu dušu, pravog prijatelja, životnog suputnika u nekome pred kim neće strepiti štogod pogriješiti, jer zna da je i sam grešan, slab, nesavršen… Božja milost je i u tom našem padu, grijehu, zločinu, pronašla mjesto svog veličanstvenog očitovanja. Gdje se nastanio grijeh, nadmoćno izobiluje milost, reći će sveti Pavao. A milost je opet još jedno ime za ljubav. Još jedno ime za istinu od koje se počesto skrivamo. Skrivamo se i od ljubavi. Zamisli apsurda. Bog se približava na osobit način onima koji su se udaljili od njega i izmišlja nove načine kako ih prigrliti i priljubiti. A ja se otimam i govorim da meni to ne treba, da ja nisam među takvima, da sam ja onaj s naslovnice…

Moja slabost je učinila Božju ljubav bližom. Apsurdno. Ali to moje udaljavanje znači još veću Božju angažiranost i još žarču ljubav. Sveto pismo spominje one konopce ljubavi kojima nas Bog privlači k sebi. A ta slabost koja se očituje u padovima (koje svim silama pokušavamo sakriti pred drugima, jer smo goli – sjetimo se Adama i Eve – pa uzimamo i mi to nekakvo smokvino lišće i pravimo pregače i sakrivamo svoju sramotu), otvara pukotinu u mojoj tobožnjoj jakosti i nadmoći i pred Bogom i pred ljudima za Božju milost. I ona se nastanjuje u tebi i u meni. Postajemo milosti puni kad priznajemo da smo goli, da smo glinene posude, da smo više za sluge negoli za gospodareva sina… Iz te prljavštine nesavršenosti i bjesomučne trke za sviđanjem nekomu ili nečemu dolazim do spoznaje – ne trebam se truditi svidjeti ljudima. A Bogu se ionako već sviđam. On me zamilovao od majčine utrobe, od majčina krila me prozvao svojim. Njemu sam se svidio u trenutku kad me zamislio i stvorio. To se nikada neće promijeniti. To si ponovi koji put danas i inače. Božja ljubav prema meni neće prestati ni iskapiti ni iščeznuti. On me volio jučer. On me voli danas. On će me voljeti zauvijek. U toj istini živjeti je blagoslov. Tu istinu širiti je poziv. U tu istinu uroniti je – raj.

fra Željko Barbarić / Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Javor Novak: Ne možeš vjerovati!

Objavljeno

na

Objavio

Misijski ciljevi HRT-a

Dani su sjećanja na žrtvu Vukovara, osamnaestoga, Vukovara i Škabrnje devetnaestoga i Vukovara dvadesetoga. Pale se svijeće i u najmanjim mjestima, širi se dostojanstvo, pijetet s brojnim svjetlucavim lučima, najčešće crveno svjetlonosnim lampionima (boja ljubavi). Tradiciju se poštuje, slobodu vidi kroz prolivenu krv, poginulu mladost i tolike nestale u hrvatskome Staljingradu na Dunavu. Kroz teško plaćenu onu najvišu cijenu, u životima. Odaje se priznanje najboljima i najhrabrijima među nama teonim najvećim patnjama i žrtvama za agresorskog rata. Pamti se i cijeni žrtva Vukovara. Vrijeme ne mijenja na stvari.

Nakon punih dvadeset i sedam godina, riskirao je u vukovarsku lađu od grada, doći, saborski zastupnik i koalicionist Vlade RH, Milorad Pupovac. I to je načelno dobro, zakašnjelo, ali politički oportuno. Odlučio se on tako iznenada u njemu osvanuti, hrabro i uz policijsku zaštitu, pa barem ove godine odraditi uljudbeni dug, upravo na groblju nastalom poslije fašističke Ovčare, nastalog kamom poživinčenih srbskih koljača. I tako, puf, izronio nam je. Kako se A. Plenković pohvalio tim posjetom, znamo i odakle Pupovcu „samostalna“ ideja. Napokon dogodio se Pupovac, ali ne i narod. „Zeru je okasnio“. Ne možeš vjerovati, kud prije? Sad ziher očekuje da ćemo mi doći svijati kralješnicu i paliti svijeće na grobovima pripadnika njegovoga naroda, a među njima toli zvjerskih agresora…

On bi: ti meni – ja tebi, pa smo u dogovornom ratu, svih zaraćenih strana, u građanskome ratu. „Svi se svima trebamo ispričati“ jer smo bili „žrtve krivih politika“ te „ko nas bre…“, ili uz malo Tereezee: „Prijatelji dragi gdje ste?“ Sad ćemo se kao puni pobjednici, posipavati valjda pepelom sljedećih pedeset godina zbog neželjeno poginulih u obrambenome ratu. Isticati treba napuhanih 380.000 izbjeglih Srba iz Knina (po naređenju njihova „rukovodstva“ i pod prijetnjama svoj-svome), a reći ne ćemo ništa o protjeranim Hrvatima (o njih 400.000) iz tzv. republike srpske. Ili kako kaže macan Dodik (lijep li im je i markantan, naročito kada hoda): „To vam dođe milo za drago“.

Ne možeš vjerovati, dio dva: studeni napokon, ali napokon postaje studeni. Od šesnajstoga! A samome ljetu, došao je kraj, od četrnajstoga. Mi ricordo, poslije predstavljanja knjige hrvatske književnice Nevenke Nekić, trinaestoga, izlazak na Trg bio je zamalo infarktan. Na suncu je bilo preko dvadeset celzijusa! Sredinom studenoga. I sada, u samo šest dana, od dvadeset stupnjeva spali smo na snijeg. Dan je u odnosu na ravnodnevnicu s kraja rujna već kraći za sat i po, što će rijet da je noć duga čak trinaest i po sati, a dan tek malo duži od desat sahata. Divno vrime za poć spavat. Za one koji ne vole mrak: početak je to duboka očaja, koji će se vleči, koji bu se vlekel i sebe i mene sve tamo onamo i ovamo do ožujka te djelomičnog povratka svjetla (tek ravnodnevnica). Kako li je tek lijepo raditi i živjeti cijele dane pod umjetnim svjetlom? Putujemo tako na ovom našem plavom planetu (Bože što mu to radimo?) prvo do najduže noći i zanemarivo „dugog“ dana pred sam Božić. A zatim: koliko noći toliko i svjetla tek ondje: krajem ožujka. U međuvremenu, nude nam se obvezne tzv. jutarnje, bormeš celodnevne megle. Kad pitam, zovući iz Zagreba a suseda iz Trgovišća o vremenu, te: „Imaš kaj sunca?“ Te„Kaj je od vremena pri tebi? Kak je?“ On prvo i samo pošuti, kak da sam ga uvredil. Zmisli se potom, nad svom svojom zagorskom sudbinom, bit će da i pogleda gore, valjda, u nebo, pa mi velii sasvim polahke i malankolične: „Vreme je čajno!“

Arsen Dedić

Ne možeš vjerovati, dio tri: ne moreš virovat e, ali pok. Arsen Dedić gotovo da je bolji… bolji je u remiksima onih tolikih svojih starih stvari, a vječno zelenih, ali sada u suvremenim jazz obradama, koje interpretira šaptačica i gđa Gabi. U onim kompozicijama, koje smo mi danas sijedi, nekada vrlo voljeli slušati dok smo bili školarci. Slušati njegove antologijske, a brojne numereu fahu pop glazbe, a sada je to jazz obrada, modernistička i more bitfamilje radi, postavljena. I lipo je da jest, jer Arsen je, ako ga pomno slušate, veći post mortem, nego ča je bija jedinstven i neponovljiv pjesnik i glazbenik i kant auktor za svog na žalost prošlog, zemaljskoga života. Mogu mu parirat samo najveći pjesnici popularne glazbe (Britvić, Fiamengo…), ali malo tko u (para-patetičnoj) izvedbi, intonaciji i vižljastome, premetnutome i neočekivanu stihu… Samo Arsen, Arsen Dedić kao hrvatski McCartney…

Ne možeš vjerovati, dio četiri, jesam li danas već bio usputno spomenuo Šiljka? Mislim sporednog Šiljka, onakovoga bez kojeg Radio Sljeme, a ni HRT uopšte ne mogu. Fućkaš mlađe voditeljice i voditelje te njihov (egzistencijalni) prostor u redakcijama i eteru. Jer, to su misijski ciljevi kuće. Toliko su tupavo unutra svi sretni. Svi osim onih, koji rade mukotrpno, profesionalno i kvalitetno. On je sine qua-qua… Ali samo za kadrove ispale s Univerziteta političkih nauka, Zagreb ili s Filozofskog univerziteta, Zagreb. Sada već u basni, on želi, čak što više, u legendu. Daa, za života, sada i odmah: Svjestan valjda kako će nestati (baš kao da ga nigda ni niti bilo) dok kažeš keks… u samo dva mjeseca otkako napokon prestane… (ezopovski tupiti). I svi su njegovi radio-sljemenski udomitelji oduševljeni danas… jer šef im je tako rekao da imaju biti. Av-av. Tako, para mi se, sve to izgleda podmazano… Zato toli i traje? No iskreno, ako mene upitate, mislim da to nije tako.

Eto, on je ukorovljeno tu i „buši tamo gdje ni burgija ne će“… Jerbo, to su misijski ciljevi kuće. Za budućnost: prostor rado dajemo priučenim starcima, a ne obrazovanim mladcima. kako Europski. Prostor onima za kojeg je čovjek od kapaciteta, likovnjak od struke, čovjek koji ga je uveo na radio, kazao: „To je moja najveća životna grješka.“ Dobro sad, ne ćemo (opet) i o tome… uživajte radije u usiljenom cerekanju istoga, a u jednom predivnom nasilnome jinglu ilitiga zvonjelici. Ide ta zvučna umotvorina ovako: „Hehhehehe, Dobro, staro, Sljeme“ … i kako mu usiljeno, a jeftino podilaziti.

Samo siroti, koji milicijski prekapaju, prevrću i hrane se tuđim životima i kojima je toplo u toj skliskoj juhi (raznih granulacija i konzistencija)…u tim polu-prerađevinama… uprašnjavim, davnim bezvezarijama izama baš svačije osobne špajzete koji od toga staroga papira pokušavaju reciklirati pa sklepavati svoju iznimno izvornu, originalnu i glasovito regionalno duhovitu emisiju, ti i takvi tupci i tupiva misle da su auto-aktualni i auto-duhoviti. Koja pljesnivoća. Kako zaglupljujuća realizacija. I koji vrli egoizam… (l’egoismo è grande, il più grande. Enorme) prema nadolazećim mladim novinarima, voditeljicama, budućim urednicama i urednicima. Zauzeo i parkirao: V. Š. Koja zona? Ma, do daljnjeg.

Floouššš

Ti budući HRT-ovi urednici, jamačno ne će moći dosegnuti sadašnju kvalitetu informativnoga programa, posebno HTV-a. Zatim, što je još jedan detalj za punu sliku onog dijela Prvog programa Hrvatskoga radija, koji u svim vijestima,u i izvan programa, deset do sto puta dnevno, vrti onu zvonjelicu prije prognoze vremena. Floušš… Jedini sam, jer nitko iz te famozne kuće ovo (ni krivo ni dužno) hidrometeorološko evociranje starinskih vodo-kotlića i svog bogatstva sveg njihovoga zvukovlja, ne shvaća i ne primjećuje. Jedini sam dakle koji je to primijetio. Floouššš. Kojemu je taj zvuk – zvuk kotlića, a nikako ne grmljavine. Svi drugi misle valjda da je riječ o grmljavini u crijevima… ne znam samo zać je kotlić vezan s vrimenon? Valjda voda je i jedno i počesto drugo? Ili to grme kućni odvodi?

Svakako, zvuk je dalek od praska reske grmljavine koliko je udaljen kreator (i ovoga) jingla od samog smisla i potrebna realiteta. Zato: A ča ćeš minjat? Ne triiba. Pa nima niti petnajst godin… kak Prvi od programa, čestim jinglom, uporno evocira tu korisnu stambenu napravu. I njen tekući rad. Nadati se zato, da će ta zvonjelica živjeti još dugo-dugo, „da nam živi živi rad“. Floouššš. Naime, na Prisavlju očito više nema ni ton-majstora, ni snimatelja, ni slobodne režije, ni termina za montažu a niti urednika, ostali su samo šefići, šefovi i glavna ravnalica („nema ljudi, nema ljudi predsjedniče“) nema ljudi, koji bi ovaj divni i milozvučni zalogajčić odkreiralii namontirali da bude slušljiv i egzaktan a ne dvojben i asocirajući. Nadati se da će ovaj inspirirajući zvuk vodo-kolokotati još barem deset kratkih godina. Grmljavina i vodokotlić, pa kaj? Sitnica uostalom. Grmaljavina i klokotanje vode za ispiranje, zakaj, kaj to ni jeno (ofrlje) te isto? Nije li?

Javna HRT još nije dosegla, a niti će tako skoro, standard elementarne odgovornosti spram pretplatnika, a to se zaista čuje i valja brdima i dolovima, gradovima i otocima već desetljeće i po. Pretplatnici traže propitivanje onog divnog HRT-ova pravila: „Mi odlučujemo o programskoj politici“. A što to znači u praksi? Drug Tito davno je rekao: „Mi imamo dobre zakone, samo ih još trebamo promijeniti u praksi.“ Ma čujte, a da to nisu more bit oni njihovi, velebni, a misijski ciljevi, one mahom, a zapuštene kuće? Ili v.d. glavna urednica Sljemena Tanja Barandruga Voju drži po naputku ili morti iz onog poznatoga razloga: on zna kada prešutjeti, kada cenzurirati nešto, kada umanjiti a kada se uvući nekome. Posebno Šiljak zna kada donijeti drugi sadržaj i tako zauzeti medijski prostor da u njega ne bi ušao nov, bistar, političko neželjeni ili lucidan sadržaj, onaj iz stvarne kulture. Da se ne bi čulo što narod misli. A što će g. glavna gđa s tim mojim, nekim suvišnim i zelenim, mladim kadrovima? Oni brzaju. Pa njih svemu tome tek treba naučiti (kako se dodvoravati politici) ako žele raditi na HRT-u ili samo na Radio Sljemenu. A učenje je naporno i onda, opet riskiraš, što ako im izleti? Šiljku nikada ne će. On i u snu zna što ide a što ne ide. I ako ga naglo probudite, on će, kao iz Vukmiričine monodrame (Povijest njegove gluposti) hitro odšušljetati devinim labrnjama: „Ono prvo što sam kazao na ovome svijetu bilo je: Šve žnam!“

O HRT-ovoj politici, naročito o sumnjivim i pomno skrivanim posebnim ugovorima, o tzv. liblinzima HRT-a a koje rukovodstvo postavlja i održava na aparatima, pretplatnici me pitaju: Bo zać? (kazali bi Primorci i Bodulija). No, to je taj kor odabranih grla HRT-a. To je misijsko stupovlje (da ne kažem sve same bandere) kuće. Samo rijetki znaju čime su to povlaštenstvo zaslužili. Tako sigurno vjeruje i „we-de 40“ Sljemena, glavna urednica gđa Tanja Barana može biti i došaptavajući glavno-ravnateljstvujući Bačić. Kakvi dakle dragi slušatelji, dragi gledatelji, mili pretplatnici?? Nije li sve ovo dovoljno? Dovoljno čajno? Ponovio bih.

Neodgovornost pretplatnicima

Do kada će se HRT vaditi na osobnu procjenu, do kada će biti neodgovoran svojim pretplatnicima, do kada će isplaćivati specijalne (vrlo masne) ugovore u koje nemamo baš nikakva uvida? Samo HRT ima pravo na tajni dio poslovanja? Do kada će on (starmalo) imitirati jedan veliki RAI, France Televisions, ARD tj. Das Erste?? I što je posebno sporno: HRT je državni medij, dobiva novac iz proračuna, i od reklama, i iz pretplate. Ova posljednja krupnica pokriva čak 90% HRT-ovih svih troškova! Pa kako onda te i takve glavešine… odakle imaju pravo pretplatnike ignorirati? Kako i odakle imaju pravo trabunjati o svojoj „programskoj neovisnosti“… i zaogrtati se naručenim i plaćenim anketama?

Izvolite napokon drugovi, služiti…, a ne profitirati. Izvolite napokon drugovi prestati skrivati tajne ugovore kao komercijalni hiromanti pa čak i utom, hrvatskom kamenom dobu demokracije: izvolite položiti svoje (spiskane) račune. I nemojte se pozivati na neke strane televizije, one u zapadnim zemljama. Mi smo država u kojoj korupcija cvate, mi nismo zemlja zapadne hemisfere, u kojoj novinari u po ure ruše kompromitirane političare, ne samo korumpirane ministre. Pa u nas ne prolaze, ne mogu politički proćini elementarni referendumi… Evo čujem Plenkovića, otvorio sam tv, hladnjak, paštetu… ispričavam se. Moram na jedno…

Sve što je tajno, nije nam dobrodošlo. Sve što skrivate – izaziva opravdanu sumnju. Sve što isplaćujete šiljcima inima i svima ostalima – jest sumnjivo i upitno. Ili nije? Ili vi to možete opravdati? Ili nas možete uvjeriti da Vi ne plaćate ništa, a da neki voditelji imaju organiziran sponzorski program? Kako lijepo. A što ste vi tada? Privatna ili sponzorska platforma za iskorištavanje, kuhinjska daska za sjeckanje sadržaja po volji kuharice? Tko vam pokriva troškove odašiljača za tih sat vremena? Recite nam, opišite nam taj arangeman, ako imate petlje. Ili, neka mladi odlaze ili „ovdje“ čekaju do svoje četrdesete. Kako bi napokon doživjeli(i) svoj trajni posao.To su ti vaši genijalni ciljevi? Misijski ciljevi kuće?

Zašto skrivate povlaštene ugovore?

Ako je sve u redu, sve dobro, zašto skrivate povlaštene ugovore? Ako su to Vaše zvijezde nepromjenjivoga i vječnoga sjaja, zašto ste zajedno s njima u grmlju? A tako ste daleko od nacionalne radio i tv kuće. Usput budi rečeno,smočeni ste i prepoznati i tom čistom floskulom od pojma: javna kuća. Još jednom bijednom i neuvjerljivom sintagmom… iza koje se krije što? Nepristarnost i objektivnost?? Dajte, najte. Ili su i to misijski ciljevi kuće, kako ih slavite. Pa imate svaki mjesec prosvjede pred Vašim portama, koji Vam ponajbolje i realno oslikavaju Vašu punu nepristranost. Imate konkurentske televizije koje bi imale biti pravi zelembaći prema vaših 100 godina televizije i 200 godina radija… a one vas šiju da to nije istina. Već godinama, pogotovu Nova TV.

I sad, što su to u stvari vaši, kre-kreativni ciljevi kuće? Koje kuće? Kakve kuće? Olinjale, desetkovane, popljačkane?? Mislim oni… kako se već uporno hvalite na svojim giga panoima… to su one mete (vidi bogarati, što bi rekao drug maršal) oni ciljevi koje vi ističete ali, hop, tek na trinaestom i posljednjemu mjestu! Sljedeći su to (nedohvatni?) ciljevi, i još pod kobnim brojem 13…„Prokleto 13!“ – pjeva maestro Špišić, šansonijerski, nenadmašno i trešnjevački. Uh, kako vam se samo to omaklo… A mete, a ciljevi, a dometi su vam, kano ste Cape Canaveral: „Očuvati i jačati povjerenje javnosti prema javnome medijskom servisu.“ Zaista, očuvati povjerenje, jer se ono očuvati niti sačuvati odavno se više ne da. Pa još: „Hrvatska radio-televizija dio je europske kulturne stečevine…“stečevine svakako, ali crvene i jednodimenzionalne… s Europom ili bez nje. Zatim: „Svojim kvalitetnim, vjerodostojnim i raznolikim programom…“ aha vjerodostojno, to u HTV-ovu informativnom programu tako rijetko, vrlo rijetko vidimo. Uostalom, kao i kod vašeg političkoga tutora. Stalno govorećega Plenkovića.Veži konja gdje ti…

HRT zatim „…čuva i promiče europske vrijednosti i temeljna prava, nacionalne i kulturne vrijednosti te pridonosi stvaranju suvremenog hrvatskog društva“. Koliko blagoglagoljivih ispraznica na jednom, neistinitu mjestu! Koje su to europske vrijednosti? One zbog kojih imate učestale prosvjede pod prozorima? Nakon tolikih afera, prekida programa, korupcije i sramote s nogometnim kartama, nakon što svi najbolji informativci bježe s HRT-a?? Je li to vaše stvaranje suvremenog hrvatskog društva? Da lakirate i prešućujete i gurate vanjsku produkciju i ne pratite događaje u hrvatskome društvu, a u koje se, eto ovako, deklarativno zaklinjete. Gdje to lutaju vaše kamere i mikrofoni jer uz branitelje ih nema?

Oh, sve ste rekli, predragi. Odavno. Uzdravlje Vam! Živi bili! I stojte mi dobro! Onima, koji Vas jedini stvarno i realno održavaju na životu vi posvećujete ono zadnje mjesto svoje moćne (i predzahodske) tabele. Ploče svih misijskih i mesijanskih ciljeva zbroj. Ma kako Vam se samo otelo i omaklo, ah ta podsvijest… to tako iskreno priznanje: mi vam pretplatnici dođemo kao – trinaesto prase! Od kojeg, doduše, uglavnom vi i živite… Ma kako li fino, li pošteno i lipo. Ki delikac’jun!

Javor Novak/hkv.hr

Aca nedjeljom u dva, Voja subotom u jedan… kad će Pupi još se ne zna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bošnjaci su odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjaci su birajući Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega.

U fotelju hrvatskoga člana Predsjedništva BiH danas će i službeno zasjesti Željko Komšić, čovjek kojega su Bošnjaci izabrali za svoga drugog člana Predsjedništva BiH. Time je Hrvatima oteta pozicija u kolektivnom šefu države, prekršen je Ustav BiH, Daytonski mirovni sporazum a ignorirana je i presuda Ustavnoga suda u predmetu Ljubić.

Nema nikakve dvojbe da su Komšića izabrali Bošnjaci. Oni to ni ne kriju. Tako se pojašnjava kako je osoba za koju su Hrvati dominantno glasovali – Dragan Čović, u zadnje četiri godine “iritirao Bošnjake”, pa su zbog toga eto Bošnjaci odlučili kazniti Hrvate i pokazati im tko je zapravo gazda u zajedničkoj nam kući.

Tako se na bošnjačkoj političkoj i medijskoj sceni mobiliziralo sve što se mobilizirati moglo da se Hrvatima nametne član Predsjedništva BiH. Zajedno su u taj poduhvat(udruženi zločinački?) ušli radikalni islamisti, bošnjački nacionalisti, bosanski unitaristi, Islamska zajednica, bošnjačke kulturne i intelektualne elite, cjelokupna javnost…

Svi oni su se udružili kako bi se bošnjački narod “podgovorilo” da svoj glas da Komšiću, ne zbog toga što će eto on nešto specijalno učiniti za Bošnjake, nego samo da se “Hrvatima zabije glogov kolac”, kako je to slikovito stajalo na transparentima na Komšićevim predizbornim skupovima.

Bošnjaci su odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega.

Širili su kroatofobiju i govor mržnje, huškali, prijetili ratom, bezočno lagali… sve ne bi li potaknuli bošnjački narod da glasuje ne ZA nego PROTIV onoga koga će hrvatski narod izabrati. I uspjeli su.

Bošnjaci znaju što su učinili, jednako kao što su to znali i prva dva puta kad su nametali Komšića i nije ih sram. Niti malo. štoviše, oni se ponose što su uspjeli izvesti tako podlu prijevaru. Toliko se ponose svojim nedjelom da sada žele takav model i ozakoniti. Jer duboko u sebi znaju da su tri puta zapravo prevarili ne samo Hrvate, nego Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum. Prevarili su ideju Bosne i Hercegovine kao domovine triju u svemu jednakopravnih naroda.

Istovremeno, još uvijek se dovoljno glasno ne čuje hrvatski glas koji se zauzima za svoja prava i zaštitu vlastite suverenosti. Sloboda i suverenitet se nikomu ne poklanjaju, a ponajmanje će ih Bošnjaci pokloniti Hrvatima. Da se njih pita, svi Hrvati bi se odselili iz BiH. Tamo gdje su mogli, Bošnjaci su ih protjerali pa danas petljaju kako su se Hrvati eto sami istjerali sa svojih ognjišta.

Zbog toga je danas pravi dan da Hrvati podignu svoj glas i jasno kažu da je Željko Komšić prijevara preko koje neće prijeći šutke. Predugo je šutnja bila “hrvatski odgovor” na sve nepravde koje su nam se kao narodu u BiH događale. Oni koji su samosvjesni i kojima je stalo do sudbine naroda kojem pripadaju danas trebaju podići svoj glas i jasno reći: Komšić nije moj predsjednik, on je prevara i neka ide na čast onima koji su ga kao fenomen smislili. K tomu, hvala i susjedima Bošnjacima jer su nam pokazali što o nama misle.

Hrvatski narod je, povijest je pokazala, najjači kad je najteže, a inauguracija Sejde Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva po treći put je kap koja prelijeva čašu i na taj čin šutnja ne smije biti odgovor. Sada treba pokazati vlastitu snagu i ustati protiv nepravde.

U suprotnom, Hrvati će postati sluge Bošnjacima i vratit ćemo se 500 godina unatrag i od statusa konstitutivnog naroda postati ponovno “raja”. Tu su nam sudbinu Bošnjaci namijenili. Jeste li spremni postati sluge Bošnjacima?

Jurica Gudelj/dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari